Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

1344 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu članova 56. i 70. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva donosi Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 423/07, rješavajući apelaciju Ragiba Fake i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 10, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je RJEŠENJE O IZMJENI RJEŠENJA O FORMIRANJU KOMISIJE U Rješenju federalnog ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva o imenovanju Komisije za investicione projekte broj 10-24-323/08 od 07.05.2008. godine tačka V mijenja se i glasi: "V. Rok za obavljanje poslova i zadataka iz tačke II. ovog Rješenja je 31.12.2008. godine." U ostalom dijelu Rješenje ostaje neizmijenjeno. Ovo Rješenje objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH." Broj 10-24-323-2/08 1. decembra/prosinca 2008. godine Ministar Sarajevo mr. sci. Damir Ljubić, s. r. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvajaju apelacije Ragiba Fake, Slavka Zarača, Ivice Dujmovića, Joze Muse, Zdravka Pehara, Ivana Šantića, Žarka Pavlovića, Žarka Odaka, Grge Marića, Jure Pralasa, Hamze Čolaka, Marka Pinjuha, Ilije Šaravanje, Ivana Martinovića, Marka Prskala, Dragice Kolak, Branka Broj 84 – Strana 16 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Delića, Krešimira Bošnjaka, Stojana Brkića, Pere Novaka, Frane Alilovića, Ivana Gagre, Petra Šurkalovića, Azima Pirije, Ivana Pajića, Hranislava Glavaša, Mirka Matkovića, Milenka Bevande, Marka Doljanca, Drage Barbarića, Ivana Skoke, Mirka Šarca, Jele Grbavac i Markice Čuljak. Utvrđuje se povreda prava apelanata u pogledu ostvarivanja potraživanja po osnovu stare devizne štednje položene kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd u odnosu na pozitivnu obavezu Bosne i Hercegovine i utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ova Odluka dostavlja se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da bi se osigurala ustavna prava u skladu sa ovom odlukom. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ragiba Fake, Slavka Zarača, Ivice Dujmovića, Joze Muse, Zdravka Pehara, Ivana Šantića, Žarka Pavlovića, Žarka Odaka, Grge Marića, Jure Pralasa, Hamze Čolaka, Marka Pinjuha, Ilije Šaravanje, Ivana Martinovića, Marka Prskala, Dragice Kolak, Branka Delića, Krešimira Bošnjaka, Stojana Brkića, Pere Novaka, Frane Alilovića, Ivana Gagre, Petra Šurkalovića, Azima Pirije, Ivana Pajića, Hranislava Glavaša, Mirka Matkovića, Milenka Bevande, Marka Doljanca, Drage Barbarića, Ivana Skoke, Mirka Šarca, Jele Grbavac i Markice Čuljak u pogledu ostvarivanja potraživanja po osnovu stare devizne štednje položene kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd podnesene protiv Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ragiba Fake, Slavka Zarača, Ivice Dujmovića, Joze Muse, Zdravka Pehara, Ivana Šantića, Žarka Pavlovića, Žarka Odaka, Grge Marića, Jure Pralasa, Hamze Čolaka, Marka Pinjuha, Ilije Šaravanje, Ivana Martinovića, Marka Prskala, Dragice Kolak, Branka Delića, Krešimira Bošnjaka, Stojana Brkića, Pere Novaka, Frane Alilovića, Ivana Gagre, Petra Šurkalovića, Azima Pirije, Ivana Pajića, Hranislava Glavaša, Mirka Matkovića, Milenka Bevande, Marka Doljanca, Drage Barbarića, Ivana Skoke, Mirka Šarca, Jele Grbavac, Nade Vašiček i Markice Čuljak podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja po osnovu stare devizne štednje položene kod domaćih banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ragiba Fake, Slavka Zarača, Ivice Dujmovića, Joze Muse, Zdravka Pehara, Ivana Šantića, Žarka Pavlovića, Žarka Odaka, Grge Marića, Jure Pralasa, Hamze Čolaka, Marka Pinjuha, Ilije Šaravanje, Ivana Martinovića, Marka Prskala, Dragice Kolak, Branka Delića, Krešimira Bošnjaka, Stojana Brkića, Pere Novaka, Frane Alilovića, Ivana Gagre, Petra Šurkalovića, Azima Pirije, Ivana Pajića, Hranislava Glavaša, Mirka Matkovića, Milenka Bevande, Marka Doljanca, Drage Barbarića, Ivana Skoke, Mirka Šarca, Jele Grbavac i Markice Čuljak podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu ostvarivanja potraživanja po osnovu stare devizne štednje položene kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd zbog toga što su ratione personae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ragiba Fake, Slavka Zarača, Ivice Dujmovića, Joze Muse, Zdravka Pehara, Ivana Šantića, Žarka Pavlovića, Žarka Odaka, Grge Četvrtak, 25. 12. 2008. Marića, Jure Pralasa, Hamze Čolaka, Marka Pinjuha, Ilije Šaravanje, Ivana Martinovića, Marka Prskala, Dragice Kolak, Branka Delića, Krešimira Bošnjaka, Stojana Brkića, Pere Novaka, Frane Alilovića, Ivana Gagre, Petra Šurkalovića, Azima Pirije, Ivana Pajića, Hranislava Glavaša, Mirka Matkovića, Milenka Bevande, Marka Doljanca, Drage Barbarića, Ivana Skoke, Mirka Šarca, Jele Grbavac, Nade Vašiček i Markice Čuljak podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja po osnovu stare devizne štednje položene kod domaćih banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ragib Fako, Slavko Zarač, Ivica Dujmović, Jozo Musa, Zdravko Pehar, Ivan Šantić, Žarko Pavlović, Žarko Odak, Grga Marić, Jure Pralas, Hamza Čolak, Marko Pinjuh, Ilija Šaravanja, Ivan Martinović, Marko Prskalo, Dragica Kolak, Branko Delić, Krešimir Bošnjak, Stojan Brkić, Pero Novak, Frano Alilović, Ivan Gagro, Petar Šurkalović, Azim Pirija, Ivan Pajić, Hranislav Glavaš, Mirko Matković, Milenko Bevanda, Marko Doljanac, Drago Barbarić, Ivan Skoko, Mirko Šarac, Jela Grbavac i Markica Čuljak (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su u periodu od januara 2007. godine do decembra 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja stare devizne štednje položene kod komercijalnih banaka sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kao i kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd. Apelantica Nada Vašiček podnijela je apelaciju protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja stare devizne štednje položene isključivo kod komercijalnih banaka sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 423/07, AP 532/07, AP 2799/07, AP 2807/07, AP 2808/07, AP 2834/07, AP 2847/07, AP 2890/07, AP 2901/07, AP 2904/07, AP 2906/07, AP 2951/07, AP 2985/07, AP 3077/07, AP 3082/07, AP 3118/07, AP 3121/07, AP 3122/07, AP 3135/07, AP 3230/07, AP 3238/07, AP 3306/07, AP 3307/07, AP 3311/07, AP 3397/07, AP 3402/07, AP 3419/07, AP 3421/07, AP 3456/07, AP 3458/07, AP 3466/07, AP 3588/07, AP 3591/07, AP 3593/07 i AP 3594/07 spoji u jedan predmet pod brojem AP 423/07, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 3. S obzirom na to da se u navedenim predmetima radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao u predmetima Ustavnog suda broj AP 1391/06 u kojim je Ustavni sud donio odluku 4. septembra 2008. godine, kao i u predmetu broj AP 164/04 u kojem je Ustavni sud donio odluku 1. aprila 2006. godine, Ustavni sud je odlučio da ne zatraži odgovor na predmetne apelacije od relevantnih institucija, već je razmatrao odgovore koji su ranije dostavljeni Ustavnom sudu u predmetima koji se odnose na potraživanja stare devizne štednje. III. Činjenično stanje 4. Apelanti su građani Bosne i Hercegovine. Prije raspada Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ) ulagali su devize kod bivših komercijalnih banaka u toj zemlji, kao i kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana i Investbanke Beograd, odnosno u njihovim filijalama koje su se nalazile na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 5. Neposredno pred početak, kao i u toku oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, podnosioci apelacija, uglavnom, nisu bili u mogućnosti da podižu novac sa svojih štednih računa. Također, svi njihovi pokušaji da podignu novac u poslijeratnom periodu bili su odbijeni bez obrazloženja ili pozivanja na zakone koje su usvojile SFRJ, Republika Bosna i Hercegovina i kasnije Federacija Bosne i Hercegovine. 6. Niko od apelanata nije pokrenuo sudski postupak kako bi ostvario svoja potraživanja po osnovu stare devizne štednje. Kao razlog za nepokretanje sudskih postupaka apelanti su naveli da su se redovni sudovi u predmetima koji se tiču povrata "stare devizne štednje" redovno proglašavali nenadležnim, te da se, prema tome, ne radi o djelotvornom pravnom lijeku. IV. Apelacije Navodi iz apelacija 7. Predmetne apelacije odnose se na zahtjeve apelanata da ostvare svoja potraživanja po osnovu stare devizne štednje, deponirane u bankama Bosne i Hercegovine i njihovim poslovnim jedinicama na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine, kao i kod Investbanke Beograd i Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, odnosno u njihovim filijalama koje su se nalazile na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. Svi apelanti traže da im se isplati cjelokupna devizna štednja, a neki traže da im se isplate i kamate. 8. Apelanti se žale na povredu prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. V. Dopustivost i meritum 9. Iz sadržaja apelacija proizlazi da se apelanti žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti se žale da ne mogu ostvariti svoja novčana potraživanja po osnovu stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci i Investbanci u njihovim poslovnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, odnosno na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. 10. Ustavni sud je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine (objavljenoj u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/06), pa se umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti i merituma ove odluke u pogledu navedenih žalbenih navoda apelanata, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore u pogledu odgovornosti i propusta Bosne i Hercegovine da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine, čime je Bosna i Hercegovina prekršila svoje pozitivne obaveze po članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je, također, u svojoj Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine zaključio da nema odgovornosti Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu isplate stare devizne štednje deponirane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd zbog toga što su apelacije ratione personae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa je zbog istih razloga Ustavni sud donio odluku kao u dispozitivu. 11. Apelanti se, također, žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na potraživanja po osnovu stare devizne štednje, deponirane u komercijalnim bankama Bosne i Hercegovine i njihovim poslovnim jedinicama na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje, apelanti se žale i na povredu prava na pristup Broj 84 – Strana 17 sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 12. Ustavni sud je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine (još neobjavljena odluka), pa se umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti i merituma ove odluke u pogledu navedenih žalbenih navoda apelanata, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine razmatrao žalbene navode apelanata koji se odnose na odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH", broj 28/06) a koji je, prema njihovom mišljenju, u suprotnosti sa načelima o poštivanju prava na imovinu iz Evropske konvencije, kao i sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da devizna štednja apelanata predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud je zaključio, imajući u vidu zaključke iznesene u svojoj Odluci broj U 13/06 od 28. marta 2008. godine (objavljenoj u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 46/08), da Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje nije došlo do neopravdanog miješanja u prava apelanata na imovinu. Ustavni sud je, također, u svojoj Odluci broj AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine zaključio da se Federacija Bosne i Hercegovine nije umiješala u pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je nadležnost za rješavanje pitanja isplate potraživanja stare devizne štednje prenesena na državu Bosnu i Hercegovinu. U pogledu povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je u Odluci AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine zaključio da od dana stupanja na snagu Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje apelanti nemaju zakonskog osnova za pokretanje, odnosno vođenje postupka pred nadležnim sudom za ostvarenje potraživanja po osnovu stare devizne štednje, a što je proglašeno legitimnim i u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Prema navedenom, apelanti se ne mogu ni pozivati na navodne povrede ljudskih prava u vezi sa postupkom čije pokretanje ex lege nije dopušteno. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa je zbog istih razloga Ustavni sud donio odluku kao u dispozitivu. VI. Zaključak 13. Ustavni sud zaključuje da nema odgovornosti Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu isplate stare devizne štednje deponirane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd zbog toga što su apelacije ratione personae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, Bosna i Hercegovina je odgovorna što je propustila da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine, čime je prekršila svoje pozitivne obaveze po članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 14. U pogledu isplate stare devizne štednje deponirane u bankama Bosne i Hercegovine i njihovim poslovnim jedinicama na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane predmetne apelacije podnesene protiv Bosne i Hercegovine u vezi sa navodima o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer donošenjem Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne nije došlo do neopravdanog miješanja u prava apelanata na imovinu. Također, Ustavni sud zaključuje da se Federacija Bosne i Hercegovine nije umiješala u pravo na imovinu apelanata, jer je nadležnost za rješavanje pitanja isplate potraživanja po osnovu stare devizne štednje prenesena na Bosnu i Hercegovinu. 15. Na osnovu člana 16. st. 2. i 4. tačka 10, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Broj 84 – Strana 18 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 16. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 423/07, rješavajući apelaciju Ragiba Fake i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2. i 4. točka 10, članka 59. stavak 2. alineje 1. i 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 14. listopada 2008. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvajaju apelacije Ragiba Fake, Slavka Zarača, Ivice Dujmovića, Joze Muse, Zdravka Pehara, Ivana Šantića, Žarka Pavlovića, Žarka Odaka, Grge Marića, Jure Pralasa, Hamze Čolaka, Marka Pinjuha, Ilije Šaravanje, Ivana Martinovića, Marka Prskala, Dragice Kolak, Branka Delića, Krešimira Bošnjaka, Stojana Brkića, Pere Novaka, Frane Alilovića, Ivana Gagre, Petra Šurkalovića, Azima Pirije, Ivana Pajića, Hranislava Glavaša, Mirka Matkovića, Milenka Bevande, Marka Doljanca, Drage Barbarića, Ivana Skoke, Mirka Šarca, Jele Grbavac i Markice Čuljak. Utvrđuje se povreda prava apelanata glede ostvarivanja tražbina po osnovi stare devizne štednje položene kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd u odnosu na pozitivnu obvezu Bosne i Hercegovine i utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ova Odluka dostavlja se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da bi se osigurala ustavna prava sukladno ovoj odluci. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Ragiba Fake, Slavka Zarača, Ivice Dujmovića, Joze Muse, Zdravka Pehara, Ivana Šantića, Žarka Pavlovića, Žarka Odaka, Grge Marića, Jure Pralasa, Hamze Čolaka, Marka Pinjuha, Ilije Šaravanje, Ivana Martinovića, Marka Prskala, Dragice Kolak, Branka Delića, Krešimira Bošnjaka, Stojana Brkića, Pere Novaka, Frane Alilovića, Ivana Gagre, Petra Šurkalovića, Azima Pirije, Ivana Pajića, Hranislava Glavaša, Mirka Matkovića, Milenka Bevande, Marka Doljanca, Drage Barbarića, Ivana Skoke, Mirka Šarca, Jele Grbavac i Markice Čuljak glede ostvarivanja tražbina po osnovi stare devizne štednje položene kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd podnesene protiv Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Ragiba Fake, Slavka Zarača, Ivice Dujmovića, Joze Muse, Zdravka Pehara, Ivana Šantića, Žarka Pavlovića, Žarka Odaka, Grge Marića, Jure Pralasa, Hamze Čolaka, Marka Pinjuha, Ilije 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Četvrtak, 25. 12. 2008. Šaravanje, Ivana Martinovića, Marka Prskala, Dragice Kolak, Branka Delića, Krešimira Bošnjaka, Stojana Brkića, Pere Novaka, Frane Alilovića, Ivana Gagre, Petra Šurkalovića, Azima Pirije, Ivana Pajića, Hranislava Glavaša, Mirka Matkovića, Milenka Bevande, Marka Doljanca, Drage Barbarića, Ivana Skoke, Mirka Šarca, Jele Grbavac, Nade Vašiček i Markice Čuljak podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja tražbina po osnovi stare devizne štednje položene kod domaćih banaka na teritoriju Bosne i Hercegovine u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ragiba Fake, Slavka Zarača, Ivice Dujmovića, Joze Muse, Zdravka Pehara, Ivana Šantića, Žarka Pavlovića, Žarka Odaka, Grge Marića, Jure Pralasa, Hamze Čolaka, Marka Pinjuha, Ilije Šaravanje, Ivana Martinovića, Marka Prskala, Dragice Kolak, Branka Delića, Krešimira Bošnjaka, Stojana Brkića, Pere Novaka, Frane Alilovića, Ivana Gagre, Petra Šurkalovića, Azima Pirije, Ivana Pajića, Hranislava Glavaša, Mirka Matkovića, Milenka Bevande, Marka Doljanca, Drage Barbarića, Ivana Skoke, Mirka Šarca, Jele Grbavac i Markice Čuljak podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine glede ostvarivanja tražbina po osnovi stare devizne štednje položene kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd zbog toga što su ratione personae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ragiba Fake, Slavka Zarača, Ivice Dujmovića, Joze Muse, Zdravka Pehara, Ivana Šantića, Žarka Pavlovića, Žarka Odaka, Grge Marića, Jure Pralasa, Hamze Čolaka, Marka Pinjuha, Ilije Šaravanje, Ivana Martinovića, Marka Prskala, Dragice Kolak, Branka Delića, Krešimira Bošnjaka, Stojana Brkića, Pere Novaka, Frane Alilovića, Ivana Gagre, Petra Šurkalovića, Azima Pirije, Ivana Pajića, Hranislava Glavaša, Mirka Matkovića, Milenka Bevande, Marka Doljanca, Drage Barbarića, Ivana Skoke, Mirka Šarca, Jele Grbavac, Nade Vašiček i Markice Čuljak podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja tražbina po osnovi stare devizne štednje položene kod domaćih banaka na teritoriju Bosne i Hercegovine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ragib Fako, Slavko Zarač, Ivica Dujmović, Jozo Musa, Zdravko Pehar, Ivan Šantić, Žarko Pavlović, Žarko Odak, Grga Marić, Jure Pralas, Hamza Čolak, Marko Pinjuh, Ilija Šaravanja, Ivan Martinović, Marko Prskalo, Dragica Kolak, Branko Delić, Krešimir Bošnjak, Stojan Brkić, Pero Novak, Frano Alilović, Ivan Gagro, Petar Šurkalović, Azim Pirija, Ivan Pajić, Hranislav Glavaš, Mirko Matković, Milenko Bevanda, Marko Doljanac, Drago Barbarić, Ivan Skoko, Mirko Šarac, Jela Grbavac i Markica Čuljak (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su u razdoblju od siječnja 2007. godine do prosinca 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja tražbina stare devizne štednje položene kod komercijalnih banaka sa sjedištem na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, kao i kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd. Apelantica Nada Vašiček podnijela je apelaciju protiv Bosne i Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja tražbine stare devizne štednje položene isključivo kod komercijalnih banaka sa sjedištem na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, sukladno članku 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 423/07, AP 532/07, AP 2799/07, AP 2807/07, AP 2808/07, AP 2834/07, AP 2847/07, AP 2890/07, AP 2901/07, AP 2904/07, AP 2906/07, AP 2951/07, AP 2985/07, AP 3077/07, AP 3082/07, AP 3118/07, AP 3121/07, AP 3122/07, AP 3135/07, AP 3230/07, AP 3238/07, AP 3306/07, AP 3307/07, AP 3311/07, AP 3397/07, AP 3402/07, AP 3419/07, AP 3421/07, AP 3456/07, AP 3458/07, AP 3466/07, AP 3588/07, AP 3591/07, AP 3593/07 i AP 3594/07 spoji u jedan predmet pod brojem AP 423/07, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju glede kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 3. Obzirom na to da se u navedenim predmetima radi o istom činjeničnom i pravnom temelju kao u predmetima Ustavnog suda broj AP 1391/06 u kojim je Ustavni sud donio odluku 4. rujna 2008. godine, kao i u predmetu broj AP 164/04 u kojem je Ustavni sud donio odluku 1. travnja 2006. godine, Ustavni sud je odlučio ne zatražiti odgovor na predmetne apelacije od relevantnih institucija, već je razmatrao odgovore koji su ranije dostavljeni Ustavnom sudu u predmetima koji se odnose na tražbine stare devizne štednje. III. Činjenično stanje 4. Apelanti su građani Bosne i Hercegovine. Prije raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ) ulagali su devize kod bivših komercijalnih banaka u toj zemlji, kao i kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana i Investbanke Beograd, odnosno u njihovim filijalama koje su se nalazile na teritoriju Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. 5. Neposredno pred početak, kao i u tijeku oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, podnositelji apelacija, uglavnom, nisu bili u mogućnosti podići novac sa svojih štednih računa. Također, svi njihovi pokušaji da podignu novac u poslijeratnom razdoblju bili su odbijeni bez obrazloženja ili pozivanja na zakone koje su usvojile SFRJ, Republika Bosna i Hercegovina i kasnije Federacija Bosne i Hercegovine. 6. Nitko od apelanata nije pokrenuo sudbeni postupak kako bi ostvario svoje tražbine po osnovi stare devizne štednje. Kao razlog za nepokretanje sudbenih postupaka apelanti su naveli da su se redoviti sudovi u predmetima koji se tiču povrata "stare devizne štednje" redovito proglašavali nenadležnim, te da se, prema tomu, ne radi o učinkovitom pravnom lijeku. IV. Apelacije Navodi iz apelacija 7. Predmetne apelacije odnose se na zahtjeve apelanata da ostvare svoje tražbine po osnovi stare devizne štednje, deponirane u bankama Bosne i Hercegovine i njihovim poslovnim jedinicama na teritoriju današnje Federacije Bosne i Hercegovine, kao i kod Investbanke Beograd i Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, odnosno u njihovim filijalama koje su se nalazile na teritoriju Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. Svi apelanti traže da im se isplati cjelokupna devizna štednja, a neki traže da im se isplate i kamate. 8. Apelanti se žale na povredu prava na mirno uživanje imovine iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. V. Dopustivost i meritum 9. Iz sadržaja apelacija proizlazi da se apelanti žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Broj 84 – Strana 19 Apelanti se žale da ne mogu ostvariti svoje novčane tražbine po osnovi stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci i Investbanci u njihovim poslovnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, odnosno na teritoriju današnje Federacije Bosne i Hercegovine. 10. Ustavni sud je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 164/04 od 1. travnja 2006. godine (objavljenoj u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/06), pa se umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti i merituma ove odluke glede navedenih prizivnih navoda apelanata, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 164/04 od 1. travnja 2006. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore glede odgovornosti i propusta Bosne i Hercegovine da učinkovito zaštiti prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine, čime je Bosna i Hercegovina prekršila svoje pozitivne obveze po članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud je, također, u svojoj Odluci broj AP 164/04 od 1. travnja 2006. godine zaključio da nema odgovornosti Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine glede isplate stare devizne štednje deponirane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd zbog toga što su apelacije ratione personae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 164/04 od 1. travnja 2006. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa je zbog istih razloga Ustavni sud donio odluku kao u dispozitivu. 11. Apelanti se, također, žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u odnosu na tražbine po osnovi stare devizne štednje, deponirane u komercijalnim bankama Bosne i Hercegovine i njihovim poslovnim jedinicama na teritoriju današnje Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje, apelanti se žale i na povredu prava na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 12. Ustavni sud je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1391/06 od 4. rujna 2008. godine (još neobjavljena odluka), pa se umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti i merituma ove odluke glede navedenih prizivnih navoda apelanata, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1391/06 od 4. rujna 2008. godine razmatrao prizivne navode apelanata koji se odnose na odredbe Zakona o izmirenju obveza po osnovi stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH", broj 28/06) a koji je, prema njihovom mišljenju, u suprotnosti sa načelima o poštivanju prava na imovinu iz Europske konvencije, kao i sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da devizna štednja apelanata predstavlja imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud je zaključio, imajući u vidu zaključke iznesene u svojoj Odluci broj U 13/06 od 28. ožujka 2008. godine (objavljenoj u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 46/08), da Zakonom o izmirenju obveza po osnovi stare devizne štednje nije došlo do neopravdanog miješanja u prava apelanata na imovinu. Ustavni sud je, također, u svojoj Odluci broj AP 1391/06 od 4. rujna 2008. godine zaključio da se Federacija Bosne i Hercegovine nije umiješala u pravo apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obzirom na to da je nadležnost za rješavanje pitanja isplate tražbina stare devizne štednje prenesena na državu Bosnu i Hercegovinu. Glede povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud je u Odluci AP 1391/06 od 4. rujna 2008. godine zaključio da od dana stupanja na snagu Zakona o izmirenju obveza po osnovi računa stare devizne štednje apelanti nemaju zakonskog temelja za pokretanje, odnosno vođenje postupka pred nadležnim sudom za ostvarenje tražbina po osnovi stare devizne štednje, a što je proglašeno legitimnim i sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji. Prema navedenom, apelanti se ne mogu ni pozivati na navodne povrede ljudskih prava u svezi sa postupkom čije pokretanje ex lege nije dopušteno. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 1391/06 od 4. rujna 2008. godine u Broj 84 – Strana 20 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa je zbog istih razloga Ustavni sud donio odluku kao u dispozitivu. VI. Zaključak 13. Ustavni sud zaključuje da nema odgovornosti Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine glede isplate stare devizne štednje deponirane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd zbog toga što su apelacije ratione personae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, Bosna i Hercegovina je odgovorna što je propustila učinkovito zaštititi prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine, čime je prekršila svoje pozitivne obveze po članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 14. Glede isplate stare devizne štednje deponirane u bankama Bosne i Hercegovine i njihovim poslovnim jedinicama na teritoriju današnje Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene predmetne apelacije podnesene protiv Bosne i Hercegovine u svezi sa navodima o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer donošenjem Zakona o izmirenju obveza po osnovi računa stare devizne nije došlo do neopravdanog miješanja u prava apelanata na imovinu. Također, Ustavni sud zaključuje da se Federacija Bosne i Hercegovine nije umiješala u pravo na imovinu apelanata, jer je nadležnost za rješavanje pitanja isplate tražbina po osnovi stare devizne štednje prenesena na Bosnu i Hercegovinu. 15. Na temelju članka 16. st. 2. i 4. točka 10, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 16. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 423/07, rješavajući apelaciju Ragiba Fake i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2 i 4 tačka 10, člana 59 stav 2 alineje 1 i 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvajaju apelacije Ragiba Fake, Slavka Zarača, Ivice Dujmovića, Joze Muse, Zdravka Pehara, Ivana Šantića, Žarka Pavlovića, Žarka Odaka, Grge Marića, Jure Pralasa, Hamze Čolaka, Marka Pinjuha, Ilije Šaravanje, Ivana Martinovića, Marka Prskala, Dragice Kolak, Branka Delića, Krešimira Bošwaka, Stojana Brkića, Pere Novaka, Frane Alilovića, Ivana Gagre, Petra Šurkalovića, Azima Pirije, Ivana Pajića, Hranislava Glavaša, Mirka Matkovića, Milenka Bevande, Marka Doljanca, Drage Barbarića, Ivana Skoke, Mirka Šarca, Jele Grbavac i Markice Čuljak. Utvrđuje se povreda prava apelanata u pogledu ostvarivawa potraživawa po osnovu stare devizne štednje položene kod Qubljanske banke d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd u odnosu na pozitivnu obavezu Bosne i Hercegovine i utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Četvrtak, 25. 12. 2008. Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ova Odluka dostavlja se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine da bi se obezbijedila ustavna prava u skladu sa ovom odlukom. Nalaže se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine da obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ragiba Fake, Slavka Zarača, Ivice Dujmovića, Joze Muse, Zdravka Pehara, Ivana Šantića, Žarka Pavlovića, Žarka Odaka, Grge Marića, Jure Pralasa, Hamze Čolaka, Marka Pinjuha, Ilije Šaravanje, Ivana Martinovića, Marka Prskala, Dragice Kolak, Branka Delića, Krešimira Bošwaka, Stojana Brkića, Pere Novaka, Frane Alilovića, Ivana Gagre, Petra Šurkalovića, Azima Pirije, Ivana Pajića, Hranislava Glavaša, Mirka Matkovića, Milenka Bevande, Marka Doljanca, Drage Barbarića, Ivana Skoke, Mirka Šarca, Jele Grbavac i Markice Čuljak u pogledu ostvarivawa potraživawa po osnovu stare devizne štednje položene kod Qubljanske banke d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd podnesene protiv Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ragiba Fake, Slavka Zarača, Ivice Dujmovića, Joze Muse, Zdravka Pehara, Ivana Šantića, Žarka Pavlovića, Žarka Odaka, Grge Marića, Jure Pralasa, Hamze Čolaka, Marka Pinjuha, Ilije Šaravanje, Ivana Martinovića, Marka Prskala, Dragice Kolak, Branka Delića, Krešimira Bošwaka, Stojana Brkića, Pere Novaka, Frane Alilovića, Ivana Gagre, Petra Šurkalovića, Azima Pirije, Ivana Pajića, Hranislava Glavaša, Mirka Matkovića, Milenka Bevande, Marka Doljanca, Drage Barbarića, Ivana Skoke, Mirka Šarca, Jele Grbavac, Nade Vašiček i Markice Čuljak podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivawa potraživawa po osnovu stare devizne štednje položene kod domaćih banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ragiba Fake, Slavka Zarača, Ivice Dujmovića, Joze Muse, Zdravka Pehara, Ivana Šantića, Žarka Pavlovića, Žarka Odaka, Grge Marića, Jure Pralasa, Hamze Čolaka, Marka Pinjuha, Ilije Šaravanje, Ivana Martinovića, Marka Prskala, Dragice Kolak, Branka Delića, Krešimira Bošwaka, Stojana Brkića, Pere Novaka, Frane Alilovića, Ivana Gagre, Petra Šurkalovića, Azima Pirije, Ivana Pajića, Hranislava Glavaša, Mirka Matkovića, Milenka Bevande, Marka Doljanca, Drage Barbarića, Ivana Skoke, Mirka Šarca, Jele Grbavac i Markice Čuljak podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu ostvarivawa potraživawa po osnovu stare devizne štednje položene kod Qubljanske banke d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd zbog toga što su ratione personae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ragiba Fake, Slavka Zarača, Ivice Dujmovića, Joze Muse, Zdravka Pehara, Ivana Šantića, Žarka Pavlovića, Žarka Odaka, Grge Marića, Jure Pralasa, Hamze Čolaka, Marka Pinjuha, Ilije Šaravanje, Ivana Martinovića, Marka Prskala, Dragice Kolak, Branka Delića, Krešimira Bošwaka, Stojana Brkića, Pere Novaka, Frane Alilovića, Ivana Gagre, Petra Šurkalovića, Azima Pirije, Ivana Pajića, Hranislava Glavaša, Mirka Matkovića, Milenka Bevande, Marka Doljanca, Drage Barbarića, Ivana Skoke, Mirka Šarca, Jele Grbavac, Nade Vašiček i Markice Čuljak podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ostvarivawa potraživawa po osnovu stare devizne štednje položene kod domaćih banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ragib Fako, Slavko Zarač, Ivica Dujmović, Jozo Musa, Zdravko Pehar, Ivan Šantić, Žarko Pavlović, Žarko Odak, Grga Marić, Jure Pralas, Hamza Čolak, Marko Pinjuh, Ilija Šaravawa, Ivan Martinović, Marko Prskalo, Dragica Kolak, Branko Delić, Krešimir Bošwak, Stojan Brkić, Pero Novak, Frano Alilović, Ivan Gagro, Petar Šurkalović, Azim Pirija, Ivan Pajić, Hranislav Glavaš, Mirko Matković, Milenko Bevanda, Marko Doljanac, Drago Barbarić, Ivan Skoko, Mirko Šarac, Jela Grbavac i Markica Čuljak (u daqnjem tekstu: apelanti) podnijeli su u periodu od januara 2007. godine do decembra 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivawa potraživawa stare devizne štednje položene kod komercijalnih banaka sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kao i kod Qubljanske banke d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd. Apelantkiwa Nada Vašiček podnijela je apelaciju protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivawa potraživawa stare devizne štednje položene iskqučivo kod komercijalnih banaka sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 423/07, AP 532/07, AP 2799/07, AP 2807/07, AP 2808/07, AP 2834/07, AP 2847/07, AP 2890/07, AP 2901/07, AP 2904/07, AP 2906/07, AP 2951/07, AP 2985/07, AP 3077/07, AP 3082/07, AP 3118/07, AP 3121/07, AP 3122/07, AP 3135/07, AP 3230/07, AP 3238/07, AP 3306/07, AP 3307/07, AP 3311/07, AP 3397/07, AP 3402/07, AP 3419/07, AP 3421/07, AP 3456/07, AP 3458/07, AP 3466/07, AP 3588/07, AP 3591/07, AP 3593/07 i AP 3594/07 spoji u jedan predmet pod brojem AP 423/07, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kog Ustavni sud može da vodi jedan postupak i donese jednu odluku. 3. S obzirom na to da se u navedenim predmetima radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao u predmetima Ustavnog suda broj AP 1391/06 u kojim je Ustavni sud donio odluku 4. septembra 2008. godine, kao i u predmetu broj AP 164/04 u kom je Ustavni sud donio odluku 1. aprila 2006. godine, Ustavni sud je odlučio da ne zatraži odgovor na predmetne apelacije od relevantnih institucija, već je razmatrao odgovore koji su ranije dostavljeni Ustavnom sudu u predmetima koji se odnose na potraživawa stare devizne štednje. III. Činjenično stanje 4. Apelanti su građani Bosne i Hercegovine. Prije raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daqnjem tekstu: SFRJ) ulagali su devize kod bivših komercijalnih banaka u toj zemqi, kao i kod Qubljanske banke d.d. Qubljana i Investbanke Beograd, odnosno u wihovim filijalama koje su se nalazile na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. 5. Neposredno pred početak, kao i u toku oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, podnosioci apelacija, uglavnom, nisu bili u mogućnosti da podižu novac sa svojih štednih računa. Takođe, svi wihovi pokušaji da podignu novac u poslijeratnom Broj 84 – Strana 21 periodu bili su odbijeni bez obrazložewa ili pozivawa na zakone koje su usvojile SFRJ, Republika Bosna i Hercegovina i kasnije Federacija Bosne i Hercegovine. 6. Niko od apelanata nije pokrenuo sudski postupak kako bi ostvario svoja potraživawa po osnovu stare devizne štednje. Kao razlog za nepokretanje sudskih postupaka apelanti su naveli da su se redovni sudovi u predmetima koji se tiču vraćawa "stare devizne štednje" redovno proglašavali nenadležnim, te da se, prema tome, ne radi o djelotvornom pravnom lijeku. IV. Apelacije Navodi iz apelacija 7. Predmetne apelacije odnose se na zahtjeve apelanata da ostvare svoja potraživawa po osnovu stare devizne štednje, deponovane u bankama Bosne i Hercegovine i wihovim poslovnim jedinicama na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine, kao i kod Investbanke Beograd i Qubljanske banke d.d. Qubljana, odnosno u wihovim filijalama koje su se nalazile na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. Svi apelanti traže da im se isplati cjelokupna devizna štedwa, a neki traže da im se isplate i kamate. 8. Apelanti se žale na povredu prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. V. Dopustivost i meritum 9. Iz sadržine apelacija proizilazi da se apelanti žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelanti se žale da ne mogu da ostvare svoja novčana potraživawa po osnovu stare devizne štednje deponovane u Qubljanskoj banci i Investbanci u wihovim poslovnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, odnosno na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. 10. Ustavni sud je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine (objavljenoj u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/06), pa se umjesto posebnog obrazložewa dopustivosti i merituma ove odluke u pogledu navedenih žalbenih navoda apelanata, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore u pogledu odgovornosti i propusta Bosne i Hercegovine da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje wihove imovine, čime je Bosna i Hercegovina prekršila svoje pozitivne obaveze po članu II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je, takođe, u svojoj Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine zakqučio da nema odgovornosti Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu isplate stare devizne štednje deponovane kod Qubljanske banke d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd zbog toga što su apelacije ratione personae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa je zbog istih razloga Ustavni sud donio odluku kao u dispozitivu. 11. Apelanti se, takođe, žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na potraživawa po osnovu stare devizne štednje, deponovane u komercijalnim bankama Bosne i Hercegovine i wihovim poslovnim jedinicama na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje, apelanti se žale i na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Broj 84 – Strana 22 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 12. Ustavni sud je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine (još neobjavljena odluka), pa se umjesto posebnog obrazložewa dopustivosti i merituma ove odluke u pogledu navedenih žalbenih navoda apelanata, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine razmatrao žalbene navode apelanata koji se odnose na odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH", broj 28/06) a koji je, shodno wihovom mišljenju, u suprotnosti sa principima o poštivanju prava na imovinu iz Evropske konvencije, kao i sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da devizna štedwa apelanata predstavlja imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud je zakqučio, imajući u vidu zakqučke iznesene u svojoj Odluci broj U 13/06 od 28. marta 2008. godine (objavljenoj u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 46/08), da Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje nije došlo do neopravdanog miješawa u prava apelanata na imovinu. Ustavni sud je, takođe, u svojoj Odluci broj AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine zakqučio da se Federacija Bosne i Hercegovine nije umiješala u pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je nadležnost za rješavanje pitawa isplate potraživawa stare devizne štednje prenesena na državu Bosnu i Hercegovinu. U pogledu povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je u Odluci AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine zakqučio da od dana stupawa na snagu Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje apelanti nemaju zakonskog osnova za pokretanje, odnosno vođenje postupka pred nadležnim sudom za ostvarenje potraživawa po osnovu stare devizne štednje, a što je proglašeno legitimnim i u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Shodno navedenom, apelanti ne mogu ni da se pozivaju na navodne povrede qudskih prava u vezi sa postupkom čije pokretanje ex lege nije dozvoljeno. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa je zbog istih razloga Ustavni sud donio odluku kao u dispozitivu. VI. Zakqučak 13. Ustavni sud zakqučuje da nema odgovornosti Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu isplate stare devizne štednje deponovane kod Qubljanske banke d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd zbog toga što su apelacije ratione personae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, Bosna i Hercegovina je odgovorna što je propustila da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje wihove imovine, čime je prekršila svoje pozitivne obaveze po članu II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 14. U pogledu isplate stare devizne štednje deponovane u bankama Bosne i Hercegovine i wihovim poslovnim jedinicama na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zakqučuje da su neosnovane predmetne apelacije podnesene protiv Bosne i Hercegovine u vezi sa navodima o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer donošenjem Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne nije došlo do neopravdanog miješawa u prava apelanata na imovinu. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da se Federacija Bosne i Hercegovine nije umiješala u pravo na imovinu apelanata, jer je nadležnost za rješavanje pitawa isplate potraživawa po osnovu stare devizne štednje prenesena na Bosnu i Hercegovinu. 15. Na osnovu člana 16 st. 2 i 4 tačka 10, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Četvrtak, 25. 12. 2008. 16. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1116/07, rješavajući apelaciju Zorana Buntića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Zorana Buntića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1203/05 od 5. decembra 2006. godine i Rješenje Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Pž-07-000 053 od 22. marta 2007. godine. Rješenje Kantonalnog suda Mostar broj Pž-68/05 od 1. juna 2005. godine održava se na pravnoj snazi. Nalaže se Općinskom sudu Mostar da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zoran Buntić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka podnio je 17. aprila 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1203/05 od 5. decembra 2006. godine i Rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-07-000 053 od 22. marta 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud naredio da se prekine predmetni parnični postupak pred prvostepenim sudom do okončanja postupka pred Ustavnim sudom zbog toga što predložena privremena mjera doprinosi pravilnom vođenju ovoga postupka, kao i postupaka apelanta "Kompas-Međugorje" d.d. povodom apelacija broj AP 1637/06 i AP 1057/07, koji su usko povezani i koji, prema zaključcima Vrhovnog i Kantonalnog suda, predstavljaju prethodna pitanja u odnosu na apelacije broj AP 1637/06 i AP 1057/07. 2. Apelant je dopunio apelaciju 11. i 25. juna 2007. godine i 4. februara 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Povodom apelantovog zahtjeva za izdavanje privremene mjere, Ustavni sud je, na sjednici Malog vijeća, održanoj 26. juna 2007. godine, donio odluku o privremenoj mjeri kojom je zahtjev odbijen. 4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i učesnika u postupku Općine Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Čitluk zatraženo je 18. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 12. marta 2008. godine zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju. 5. Vrhovni sud i Javno pravobranilaštvo Općine Čitluk, kao zakonski zastupnik Općine Čitluk, dostavili su odgovor na apelaciju 26. jula, odnosno 30. jula 2007. godine, Općinski sud je odgovorio 1. aprila 2008. godine, a Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. marta i 15. aprila 2008. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 8. Rješenjem Općinskog suda Mostar broj PS-131/03-I od 20. decembra 2004. godine odbačena je tužba tužioca Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: tužilac) zbog nepostojanja pravnog interesa na tužiočevoj strani da se "utvrdi da je Ugovor o prodaji i prijenosu dionica 'Kompas- Međugorja' d.d. Međugorje zaključen između 'Kompas-Internationala' d.d. Ljubljana kao prodavca, s jedne strane, i apelanta kao kupca, sa druge strane, ovjeren 9. februara 1999. godine pred Osnovnim sudom u Čitluku pod brojem OV-69/99 ništav i da on ne proizvodi pravno djejstvo. Saglasno ovom utvrđenju, uspostavlja se stanje upisa u registarskom ulošku broj I-2417 kod Kantonalnog suda kako je to bilo 30. decembra 1998. godine, a sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja". Navedenim rješenjem tužilac je obavezan da naknadi troškove parničnog postupku apelantu kao prvotuženom i drugotuženom "Kompas-Internationalu" d.d. Ljubljana u preciziranim iznosima. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-68/05 od 1. juna 2005. godine odbijena je tužiočeva žalba kao neosnovana i prvostepeno Rješenje Općinskog suda od 20. decembra 2004. godine potvrđeno. 10. Protiv Rješenja Kantonalnog suda od 1. juna 2005. godine tužilac je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Rješavajući o tužiočevoj reviziji Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-1203/05 od 5. decembra 2006. godine uvažio reviziju, osporeno drugostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. 11. Postupajući po Rješenju Vrhovnog suda od 5. decembra 2006. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 007-0-Pž-07-000 053 od 22. marta 2007. godine kojim se tužiočeva žalba usvaja, Rješenje Općinskog suda broj PS-131/03-I od 20. decembra 2004. godine ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju se navodi da je Vrhovni sud tom sudu naložio da postupi prema odredbama čl. 217. do 220. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da ponovo odluči o tužiočevoj žalbi na prvostepeno rješenje, imajući u vidu primjedbe Vrhovnog suda i propise koji su bili na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa. Postupajući po navedenim primjedbama, ovaj sud je ustanovio da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu postupka iz člana 227. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 54. stav 2. ZPP i svojim nezakonitim ponašanjem onemogućio tužioca da raspravlja pred sudom. Ova povreda je utjecala na donošenje zakonite i pravilne odluke. 12. U dokumentaciji spisa se nalazi podnesak Javnog pravobranilaštva Općine Čitluk broj Ps-131-03 od 14. septembra 2006. godine koji je javni pravobranilac Općine Čitluk Nikola Sivrić uputio Vrhovnom sudu putem Općinskog suda u predmetu Općine Čitluk kao tužioca protiv tuženih, apelanta i "Kompas-Internationala" d.d. Ljubljana. Predmet podneska je: "Povlačenje revizije u predmetu broj Ps-131/03." U tekstu podneska se navodi: "Dana 8. jula 2006. godine Općina Čitluk uložila je reviziju na pravomoćnu presudu Županijskog suda Mostar broj Pž-68/05 od 1. juna 2005. godine. Općina Čitluk sa tuženima je uredila da se ovaj predmet riješi mirnim putem, te povlači već uloženu reviziju." Podnesak je dostavljen Općinskom sudu 15. septembra 2006. godine, što potvrđuje prijemna knjiga pošte. Broj 84 – Strana 23 IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na slobodu kretanja robe, usluga, kapitala i lica iz člana 1. stav 4. Ustava Bosne i Hercegovine. 14. U dopuni apelacije apelant je naveo da mu je 7. juna 2007. godine Općinski sud dopustio da izvrši uvid u predmetni spis i kopiranje spisa. Prilikom uvida u spis u prisustvu uređujeće sutkinje Angele Pušić utvrđeno je da se u spisu nalazi podnesak kojim je Općina Čitluk odustala od revizije izjavljene protiv pravomoćnog Rješenja Kantonalnog suda broj Pž-68/05 od 1. juna 2005. godine, kao i činjenica da je označeni podnesak primljen u Općinskom sudu 15. septembra 2006. godine, to jeste duže od tri mjeseca prije donošenja osporenog rješenja o reviziji Vrhovnog suda. 15. S obzirom na to da je iz podneska Općine Čitluk od 14. septembra 2006. godine očigledno da je Općina Čitluk znatno prije donošenja osporenog Rješenja Vrhovnog suda od 5. decembra 2006. godine odustala od izjavljene revizije, te da Vrhovni sud prilikom donošenja navedenog rješenja nije imao u vidu podnesak stranke kojim je stranka odustala od izjavljene revizije, očito je, prema apelantovom mišljenju, da je Vrhovni sud osporeno rješenje donio mimo zahtjeva stranke i izvan granica zahtjeva koji su podneseni u postupku, čime su očigledno prekršena osnovna načela parničnog postupka iz člana 2. stav 1, člana 3. stav 1. ZPP i povrijeđene odredbe parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 204. st. 2. i 3, te čl. 253. i 247. ZPP. Apelant smatra da su krajnje proizvoljno primijenjene odredbe ZPP, što je imalo odlučni utjecaj na donošenje zakonite i pravične odluke u predmetnom sporu iz čega je očigledno da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. 16. Apelant, također, ističe da je Tužilaštvo BiH, pred kojim se vodi postupak zbog neizvršenja Odluke Doma za ljudska prava za BiH broj CH/01/6930 pod brojem KTA-221/06, apelantu dostavilo podnesak broj P-131/ 06 od 30. aprila 2007. godine kojim Općina Čitluk izrijekom potvrđuje navode apelacije da je 14. septembra 2006. godine odustala od revizije izjavljene protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Pž-68/05. Uz označeni podnesak apelantu su dostavljeni i dokazi u ovjerenim fotokopijama iz kojih je vidljivo da je Općina Čitluk znatno prije donošenja osporenih odluka Vrhovnog i Kantonalnog suda odustala od revizije. Apelant navodi da uopće nisu postojale zakonske pretpostavke da se donesu osporene odluke, koje su donesene izvan granica podnesenog zahtjeva i protivno načelu slobodnog raspolaganja zahtjevima koji su izneseni u postupku. 17. Osim toga, apelant ističe da je u donošenju rješenja Vrhovnog suda učestvovala kao sutkinja izvjestiteljica Tifa Potogija, koja je za vrijeme trajanja ovog postupka u izvjesnom smislu bila zakonski zastupnik tužioca. Te okolnosti dovode u sumnju njenu nepristranost, što apelant dokazuje uvidom u biografiju imenovane sutkinje koja je obavljala dužnost zamjenika federalnog pravobranioca za vrijeme trajanja ovog spora. Osim toga, apelant se žali da je u konkretnom slučaju predmet vraćen po treći put prvostepenom sudu i da postupak traje duže od osam godina, što je povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku. Dalje, Kantonalni sud je osporenim rješenjem dao protivzakonitu uputu da je rješenje ovog spora prema svojoj suštini prethodno pitanje za pravilno odlučivanje u drugom sporu tužioca "Kompas-Međugorja" d.d. protiv Općine Čitluk, čija je izvjesna posljedica da Općinski sud ne može rješavati postupak povodom tužbe "Kompas- Međugorja" d.d. protiv Općine Čitluk dok se ovaj postupak pravomoćno ne okonča. Iako je Odlukom o preispitivanju Doma za ljudska prava broj CH/01/6930 utvrđeno da je povrijeđeno pravo "Kompas-Međugorja" d.d. na mirno uživanje imovine, kao i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, povodom čega je naređeno domaćim sudovima da postupke radi pravične naknade Broj 84 – Strana 24 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH za povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju brzo okončaju, a najkasnije do 5. maja 2004. godine, tako upriličeni učinci osporenih odluka Vrhovnog i Kantonalnog suda nedvosmisleno ukazuju na okolnost da, imajući u vidu dosadašnju praksu u konkretnom predmetu, sudovi u narednih osam godina ne mogu nastaviti postupke povodom tužbi "Kompas-Međugorja" d.d. radi pravične naknade za već utvrđene povrede Ustava BiH i Evropske konvencije. Apelant predlaže da Ustavni sud sam odluči o meritumu ovog predmeta i odluku dostavi nadležnim organima radi osiguranja apelantovih ustavnih prava koja su povrijeđena osporenim odlukama. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud je odgovorio da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci i da ne smatra da su tom odlukom povrijeđena apelantova prava na koja se žali u apelaciji. 19. U odgovoru Općinskog suda nova sutkinja zadužena predmetnim spisom Rabija Tanović navela je da, nakon odlaska ranije zaduženog sudije Alkana Mujića na notarsku dužnost, povodom predmetnog spisa nije postupano. 20. Javna pravobraniteljica Općine Čitluk u odgovoru je istakla da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se žali, pogotovo što se u konkretnom slučaju ne radi o konačnim aktima, te da će apelant u toku postupka imati mogućnost da iznese svoje argumente. U vezi sa odustankom Općine Čitluk od revizije, pravobraniteljica je navela da u predmetu broj Pž-68/05 postoji dopis od 14. septembra 2006. godine iz kojeg je vidljivo da je Općina Čitluk odustala od revizije, a u knjizi pošte postoji podatak da je isti dopis dostavljen 15. septembra 2006. godine Općinskom sudu. Navela je, također, da je na dužnosti općinskog javnog pravobranioca Općine Čitluk od 1. aprila 2007. godine, tako da je navedene podatke dostavila na osnovu uvida u spis predmeta broj Pž-68/05. V. Relevantni propisi 21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", broj 53/03) relevantne odredbe glase: Član 2. stav 1. (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 3. stav 1. (1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka. Član 204. st. 2. i 3. (2) Do donošenja odluke drugostepenog suda stranka može odustati od već podnesene žalbe. (3) Odricanje ili odustanak od žalbe ne može se opozvati. Član 209. Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Član 241. Revizijski sud ispituje osporenu presudu samo u onom dijelu u kome se ona osporava revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Član 247. (1) Nedopuštenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud. (2) Revizija je nedopuštena ako ju je izjavilo lice koje nije ovlašteno na podnošenje revizije, ili lice koje je odustalo od revizije, ili ako lice koje je izjavilo reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti. VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Četvrtak, 25. 12. 2008. 23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 25. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efikasan i adekvatan da ispita nižestepene odluke kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Osporeno Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-1203/05 u konkretnom slučaju predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek moguć prema zakonu, u odnosu na povrede prava na pravično suđenje na koje se apelant žali. U konkretnom predmetu tužilac je odustao od izjavljene revizije protiv pravomoćnog Rješenja Kantonalnog suda broj Pž-68/05 zbog čega Vrhovni sud nije ni mogao odlučivati o takvoj reviziji i donijeti osporeno Rješenje broj Rev-1203/05. Protiv navedenog rješenja Vrhovnog suda u odnosu na povrede na koje se apelant žali ne postoji drugi djelotvoran pravni lijek, adekvatan da ispita osporenu odluku. Ustavni sud smatra da apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava na pravično suđenje, zagarantiranog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva iako još uvijek nije donesena konačna odluka u predmetu spora. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant osporava navedene odluke, smatrajući da je njima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 29. U konkretnom slučaju predmet spora je utvrđivanje ništavosti ugovora o kupovini i prijenosu dionica. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 30. Ustavni sud, općenito, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 31. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda uskraćeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud proizvoljno primijenio propise o parničnom postupku. 32. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučivao o tužiočevoj reviziji svojim Rješenjem broj Rev-1203/05 od 5. decembra 2006. godine. Predmetnu reviziju tužilac je putem Općinskog suda uložio 8. jula 2006. godine na pravomoćnu Presudu Kantonalnog suda broj Pž-68/05 od 1. juna 2005. godine. Nakon toga 14. septembra 2006. godine tužilac je povukao izjavljenu reviziju i pismeni dopis o povlačenju revizije dostavio Vrhovnom sudu putem Općinskog suda 15. septembra 2006. godine. Iz navedenog proizlazi da je više od dva i po mjeseca prošlo od dana povlačenja revizije do dana odlučenja Vrhovnog suda o predmetnoj reviziji i o ovoj činjenici Općinski sud je bio dužan da obavijesti Vrhovni sud. 33. Imajući u vidu citirane odredbe ZPP, Ustavni sud konstatira da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku, zatim, da stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su podnijele tokom postupka, kao i da je revizija nedopuštena ako ju je izjavilo lice koje je odustalo od revizije, koju će kao nedopuštenu odbaciti revizijski sud svojim rješenjem. U konkretnom slučaju nije postojala zakonska mogućnost da Vrhovni sud odlučuje o predmetnoj reviziji, odnosno postoji povreda odredaba parničnog postupka, jer je Sud u toku postupka nepravilno primijenio odredbe ZPP, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke. 34. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, na arbitraran način primijenio odredbu člana 247. stav 2. ZPP, jer je odlučivao o reviziji od koje je prethodno tužilac odustao i koju je, stoga, Vrhovni sud trebalo da odbaci kao nedopuštenu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 405/04 od 12. aprila 2005. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 40/05, tač. 23. i 24). 35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 36. S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati i ostale navode apelacije. VIII. Zaključak 37. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Vrhovni sud u revizijskom postupku arbitrarnom primjenom prava propusti da o dopuštenosti revizije odluči na osnovu relevantnih odredaba zakona. 38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Broj 84 – Strana 25 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1116/07, rješavajući apelaciju Zorana Buntića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. rujna 2008. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Zorana Buntića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1203/05 od 5. prosinca 2006. godine i Rješenje Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Pž-07-000 053 od 22. ožujka 2007. godine. Rješenje Kantonalnog suda Mostar broj Pž-68/05 od 1. lipnja 2005. godine održava se na pravnoj snazi. Nalaže se Općinskom sudu Mostar da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zoran Buntić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka je podnio 17. travnja 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1203/05 od 5. prosinca 2006. godine i Rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-07-000 053 od 22. ožujka 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud naredio da se prekine predmetni parnični postupak pred prvostupanjskim sudom do okončanja postupka pred Ustavnim sudom zbog toga što predložena privremena mjera doprinosi pravilnom vođenju ovoga postupka, kao i postupaka apelanta "Kompas-Međugorje" d.d. glede apelacija broj AP 1637/06 i AP 1057/07, koji su usko povezani i koji, prema zaključcima Vrhovnog i Kantonalnog suda, predstavljaju prethodna pitanja u odnosu na apelacije broj AP 1637/06 i AP 1057/07. 2. Apelant je dopunio apelaciju 11. i 25. lipnja 2007. godine i 4. veljače 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Glede apelantovog zahtjeva za izdavanje privremene mjere, Ustavni sud je, na sjednici Malog vijeća, održanoj 26. lipnja 2007. godine, donio odluku o privremenoj mjeri kojom je zahtjev odbijen. 4. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i sudionika u postupku Općine Čitluk zatraženo je 18. srpnja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 12. ožujka 2008. godine zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju. 5. Vrhovni sud i Javno pravobraniteljstvo Općine Čitluk, kao zakonski zastupnik Općine Čitluk, dostavili su odgovor na Broj 84 – Strana 26 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelaciju 26. srpnja, odnosno 30. srpnja 2007. godine, Općinski sud je odgovorio 1. travnja 2008. godine, a Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. ožujka i 15. travnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 8. Rješenjem Općinskog suda Mostar broj PS-131/03-I od 20. prosinca 2004. godine odbačena je tužba tužitelja Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: tužitelj) zbog nepostojanja pravnog interesa na tužiteljevoj strani da se "utvrdi da je Ugovor o prodaji i prijenosu dionica 'Kompas- Međugorja' d.d. Međugorje zaključen između 'Kompas-Internationala' d.d. Ljubljana kao prodavca, s jedne strane, i apelanta kao kupca, sa druge strane, ovjeren 9. veljače 1999. godine pred Osnovnim sudom u Čitluku pod brojem OV-69/99 ništav i da on ne proizvodi pravno djejstvo. Suglasno ovom utvrđenju, uspostavlja se stanje upisa u registarskom ulošku broj I-2417 kod Kantonalnog suda kako je to bilo 30. prosinca 1998. godine, a sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja". Navedenim rješenjem tužitelj je obvezan naknaditi troškove parničnog postupku apelantu kao prvotuženom i drugotuženom "Kompas-Internationalu" d.d. Ljubljana u preciziranim iznosima. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-68/05 od 1. lipnja 2005. godine odbijen je tužiteljev priziv kao neutemeljen i prvostupanjsko Rješenje Općinskog suda od 20. prosinca 2004. godine potvrđeno. 10. Protiv Rješenja Kantonalnog suda od 1. lipnja 2005. godine tužitelj je uložio reviziju Vrhovnom sudu. Rješavajući o tužiteljevoj reviziji Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-1203/05 od 5. prosinca 2006. godine uvažio reviziju, pobijano drugostupanjsko rješenje ukinuo i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 11. Postupajući po Rješenju Vrhovnog suda od 5. prosinca 2006. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 007-0-Pž-07-000 053 od 22. ožujka 2007. godine kojim se tužiteljev priziv usvaja, Rješenje Općinskog suda broj PS-131/03-I od 20. prosinca 2004. godine ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju se navodi da je Vrhovni sud tom sudu naložio da postupi prema odredbama čl. 217. do 220. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da ponovno odluči o tužiteljevom prizivu na prvostupanjsko rješenje, imajući u vidu primjedbe Vrhovnog suda i propise koji su bili na snazi u vrijeme nastanka upitnog odnosa. Postupajući po navedenim primjedbama, ovaj sud je ustanovio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka iz članka 227. stavak 1. točka 2. u svezi sa člankom 54. stavak 2. ZPP i svojim nezakonitim ponašanjem onemogućio tužitelja da raspravlja pred sudom. Ova povreda je utjecala na donošenje zakonite i pravilne odluke. 12. U dokumentaciji spisa se nalazi podnesak Javnog pravobraniteljstva Općine Čitluk broj Ps-131-03 od 14. rujna 2006. godine koji je javni pravobranitelj Općine Čitluk Nikola Sivrić uputio Vrhovnom sudu putem Općinskog suda u predmetu Općine Čitluk kao tužitelja protiv tuženih, apelanta i "Kompas-Internationala" d.d. Ljubljana. Predmet podneska je: "Povlačenje revizije u predmetu broj Ps-131/03." U tekstu podneska se navodi: "Dana 8. srpnja 2006. godine Općina Čitluk uložila je reviziju na pravomoćnu presudu Županijskog suda Mostar broj Pž-68/05 od 1. lipnja 2005. godine. Općina Čitluk sa tuženima je uredila da se ovaj predmet riješi mirnim putem, te povlači već uloženu reviziju." Podnesak je dostavljen Općinskom sudu 15. rujna 2006. godine, što potvrđuje prijemna knjiga pošte. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Četvrtak, 25. 12. 2008. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na slobodu kretanja robe, usluga, kapitala i osoba iz članka 1. stavak 4. Ustava Bosne i Hercegovine. 14. U dopuni apelacije apelant je naveo da mu je 7. lipnja 2007. godine Općinski sud dopustio izvršiti uvid u predmetni spis i kopiranje spisa. Prigodom uvida u spis u nazočnosti uređujeće sutkinje Angele Pušić utvrđeno je da se u spisu nalazi podnesak kojim je Općina Čitluk odustala od revizije uložene protiv pravomoćnog Rješenja Kantonalnog suda broj Pž-68/05 od 1. lipnja 2005. godine, kao i činjenica da je označeni podnesak primljen u Općinskom sudu 15. rujna 2006. godine, to jeste dulje od tri mjeseca prije donošenja pobijanog rješenja o reviziji Vrhovnog suda. 15. Obzirom na to da je iz podneska Općine Čitluk od 14. rujna 2006. godine očigledno da je Općina Čitluk znatno prije donošenja pobijanog Rješenja Vrhovnog suda od 5. prosinca 2006. godine odustala od uložene revizije, te da Vrhovni sud prigodom donošenja navedenog rješenja nije imao u vidu podnesak stranke kojim je stranka odustala od uložene revizije, očito je, prema apelantovom mišljenju, da je Vrhovni sud pobijano rješenje donio mimo zahtjeva stranke i izvan granica zahtjeva koji su podneseni u postupku, čime su očigledno prekršena temeljna načela parničnog postupka iz članka 2. stavak 1, članka 3. stavak 1. ZPP i povrijeđene odredbe parničnog postupka iz članka 209. u svezi sa člankom 204. st. 2. i 3, te čl. 253. i 247. ZPP. Apelant smatra da su krajnje proizvoljno primijenjene odredbe ZPP, što je imalo odlučni utjecaj na donošenje zakonite i pravične odluke u predmetnom sporu iz čega je očigledno da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. 16. Apelant, također, ističe da je Tužiteljstvo BiH, pred kojim se vodi postupak zbog neizvršenja Odluke Doma za ljudska prava za BiH broj CH/01/6930 pod brojem KTA-221/06, apelantu dostavilo podnesak broj P-131/ 06 od 30. travnja 2007. godine kojim Općina Čitluk izrijekom potvrđuje navode apelacije da je 14. rujna 2006. godine odustala od revizije uložene protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Pž-68/05. Uz označeni podnesak apelantu su dostavljeni i dokazi u ovjerenim fotokopijama iz kojih je vidljivo da je Općina Čitluk znatno prije donošenja pobijanih odluka Vrhovnog i Kantonalnog suda odustala od revizije. Apelant navodi da uopće nisu postojale zakonske pretpostavke da se donesu pobijane odluke, koje su donesene izvan granica podnesenog zahtjeva i protivno načelu slobodnog raspolaganja zahtjevima koji su izneseni u postupku. 17. Osim toga, apelant ističe da je u donošenju rješenja Vrhovnog suda sudjelovala kao sutkinja izvjestiteljica Tifa Potogija, koja je za vrijeme trajanja ovog postupka u izvjesnom smislu bila zakonska zastupnica tužitelja. Te okolnosti dovode u sumnju njezinu nepristranost, što apelant dokazuje uvidom u biografiju imenovane sutkinje koja je obnašala dužnost zamjenice federalnog pravobranitelja za vrijeme trajanja ovog spora. Osim toga, apelant se žali da je u konkretnom slučaju predmet vraćen po treći put prvostupanjskom sudu i da postupak traje dulje od osam godina, što je povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku. Dalje, Kantonalni sud je pobijanim rješenjem dao protuzakonitu uputu da je rješenje ovog spora prema svojoj biti prethodno pitanje za pravilno odlučivanje u drugom sporu tužitelja "Kompas-Međugorja" d.d. protiv Općine Čitluk, čija je izvjesna posljedica da Općinski sud ne može rješavati postupak glede tužbe "Kompas- Međugorja" d.d. protiv Općine Čitluk dok se ovaj postupak pravomoćno ne okonča. Iako je Odlukom o preispitivanju Doma za ljudska prava broj CH/01/6930 utvrđeno da je povrijeđeno pravo "Kompas-Međugorja" d.d. na mirno uživanje imovine, kao i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, povodom čega je naređeno domaćim sudovima da postupke radi pravične naknade za povredu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju brzo okončaju, a najkasnije do 5. svibnja 2004. godine, tako upriličeni učinci pobijanih odluka Vrhovnog i Kantonalnog suda nedvojbeno ukazuju na okolnost da, imajući u vidu dosadašnju praksu u konkretnom predmetu, sudovi u narednih osam godina Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ne mogu nastaviti postupke glede tužbi "Kompas-Međugorja" d.d. u svrhu pravične naknade za već utvrđene povrede Ustava BiH i Europske konvencije. Apelant predlaže da Ustavni sud sam odluči o meritumu ovog predmeta i odluku dostavi nadležnim tijelima radi osiguranja apelantovih ustavnih prava koja su povrijeđena pobijanim odlukama. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud je odgovorio da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci i da ne smatra da su tom odlukom povrijeđena apelantova prava na koja se žali u apelaciji. 19. U odgovoru Općinskog suda nova sutkinja zadužena predmetnim spisom Rabija Tanović je navela da, nakon odlaska ranije zaduženog suca Alkana Mujića na dužnost bilježnika, povodom predmetnog spisa nije postupano. 20. Javna pravobraniteljica Općine Čitluk u odgovoru je istaknula da pobijanim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se žali, pogotovu što se u konkretnom slučaju ne radi o konačnim aktima, te da će apelant u tijeku postupka imati mogućnost iznijeti svoje argumente. U svezi sa odustankom Općine Čitluk od revizije, pravobraniteljica je navela da u predmetu broj Pž-68/05 postoji dopis od 14. rujna 2006. godine iz kojeg je vidljivo da je Općina Čitluk odustala od revizije, a u knjizi pošte postoji podatak da je isti dopis dostavljen 15. rujna 2006. godine Općinskom sudu. Navela je, također, da je na dužnosti općinskog javnog pravobranitelja Općine Čitluk od 1. travnja 2007. godine, tako da je navedene podatke dostavila na temelju uvida u spis predmeta broj Pž-68/05. V. Relevantni propisi 21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", broj 53/03) relevantne odredbe glase: Članak 2. stavak 1. (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Članak 3. stavak 1. (1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tijekom postupka. Članak 204. st. 2. i 3. (2) Do donošenja odluke drugostupanjskog suda stranka može odustati od već podnesenog priziva. (3) Odricanje ili odustanak od priziva ne može se opozvati. Članak 209. Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Članak 241. Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Članak 247. (1) Nedopuštenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravodobnu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlasti, nije učinio prvostupanjski sud. (2) Revizija je nedopuštena ako ju je uložila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je uložila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija uložena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti. VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio Broj 84 – Strana 27 odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. Također, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 25. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efikasan i adekvatan ispitati nižestupanjske odluke kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pobijano Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-1203/05 u konkretnom slučaju predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek moguć prema zakonu, u odnosu na povrede prava na pravično suđenje na koje se apelant žali. U konkretnom predmetu tužitelj je odustao od uložene revizije protiv pravomoćnog Rješenja Kantonalnog suda broj Pž-68/05 zbog čega Vrhovni sud nije ni mogao odlučivati o takvoj reviziji i donijeti pobijano Rješenje broj Rev-1203/05. Protiv navedenog rješenja Vrhovnog suda u odnosu na povrede na koje se apelant žali ne postoji drugi učinkovit pravni lijek, adekvatan ispitati pobijanu odluku. Ustavni sud smatra da apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava na pravično suđenje, zagarantiranog Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva iako još uvijek nije donesena konačna odluka u predmetu spora. 26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant pobija navedene odluke, smatrajući da je njima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 29. U konkretnom slučaju predmet spora je utvrđivanje ništavosti ugovora o kupovini i prijenosu dionica. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne naravi, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 30. Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestupanjski sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Broj 84 – Strana 28 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi, Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A broj 146, stavak 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 31. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je pobijanim rješenjem Vrhovnog suda uskraćeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud proizvoljno primijenio propise o parničnom postupku. 32. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučivao o tužiteljevoj reviziji svojim Rješenjem broj Rev-1203/05 od 5. prosinca 2006. godine. Predmetnu reviziju tužitelj je putem Općinskog suda uložio 8. srpnja 2006. godine na pravomoćnu Presudu Kantonalnog suda broj Pž-68/05 od 1. lipnja 2005. godine. Nakon toga 14. rujna 2006. godine tužitelj je povukao uloženu reviziju i pismeni dopis o povlačenju revizije dostavio Vrhovnom sudu putem Općinskog suda 15. rujna 2006. godine. Iz navedenog proizlazi da je više od dva i pol mjeseca prošlo od dana povlačenja revizije do dana odlučenja Vrhovnog suda o predmetnoj reviziji i o ovoj činjenici Općinski sud je bio dužan obavijestiti Vrhovni sud. 33. Imajući u vidu citirane odredbe ZPP, Ustavni sud konstatira da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku, potom, da stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su podnijele tijekom postupka, kao i da je revizija nedopuštena ako ju je izjavila osoba koja je odustala od revizije, koju će kao nedopuštenu odbaciti revizijski sud svojim rješenjem. U konkretnom slučaju nije postojala zakonska mogućnost da Vrhovni sud odlučuje o predmetnoj reviziji, odnosno postoji povreda odredaba parničnog postupka, jer je Sud u tijeku postupka nepravilno primijenio odredbe ZPP, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke. 34. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, na arbitraran način primijenio odredbu članka 247. stavak 2. ZPP, jer je odlučivao o reviziji od koje je prethodno tužitelj odustao i koju je, stoga, Vrhovni sud trebao odbaciti kao nedopuštenu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 405/04 od 12. travnja 2005. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 40/05, toč. 23. i 24). 35. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 36. Obzirom na zaključak u svezi sa kršenjem prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati i ostale navode apelacije. VIII. Zaključak 37. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada Vrhovni sud u revizijskom postupku arbitrarnom primjenom prava propusti o dopuštenosti revizije odlučiti na temelju relevantnih odredaba zakona. 38. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1116/07, rješavajući apelaciju Zorana 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Četvrtak, 25. 12. 2008. Buntića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Zorana Buntića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1203/05 od 5. decembra 2006. godine i Rješenje Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Pž-07-000 053 od 22. marta 2007. godine. Rješenje Kantonalnog suda Mostar broj Pž-68/05 od 1. juna 2005. godine održava se na pravnoj snazi. Nalaže se Opštinskom sudu Mostar da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zoran Buntić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Čitluka podnio je 17. aprila 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješewa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1203/05 od 5. decembra 2006. godine i Rješewa Kantonalnog suda Mostar (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-07-000 053 od 22. marta 2007. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev da se donese privremena mjera kom bi Ustavni sud naredio da se prekine predmetni parnički postupak pred prvostepenim sudom do okončawa postupka pred Ustavnim sudom zbog toga što predložena privremena mjera doprinosi pravilnom vođenju ovoga postupka, kao i postupaka apelanta "Kompas-Međugorje" d.d. povodom apelacija broj AP 1637/06 i AP 1057/07, koji su usko povezani i koji, prema zakqučcima Vrhovnog i Kantonalnog suda, predstavljaju prethodna pitawa u odnosu na apelacije broj AP 1637/06 i AP 1057/07. 2. Apelant je dopunio apelaciju 11. i 25. juna 2007. godine i 4. februara 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Povodom apelantovog zahtjeva za izdavanje privremene mjere, Ustavni sud je, na sjednici Malog vijeća, održanoj 26. juna 2007. godine, donio odluku o privremenoj mjeri kom je zahtjev odbijen. 4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i učesnika u postupku Opštine Čitluk zatraženo je 18. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Opštinskog suda Mostar (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) 12. marta 2008. godine zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju. 5. Vrhovni sud i Javno pravobranilaštvo Opštine Čitluk, kao zakonski zastupnik Opštine Čitluk, dostavili su odgovor na apelaciju 26. jula, odnosno 30. jula 2007. godine, Opštinski sud je odgovorio 1. aprila 2008. godine, a Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. marta i 15. aprila 2008. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 8. Rješenjem Opštinskog suda Mostar broj PS-131/03-I od 20. decembra 2004. godine odbačena je tužba tužioca Opštine Čitluk (u daqnjem tekstu: tužilac) zbog nepostojawa pravnog interesa na tužiočevoj strani da se "utvrdi da je Ugovor o prodaji i prenosu dionica 'Kompas-Međugorja' d.d. Međugorje zakqučen između 'Kompas-Internationala' d.d. Qubljana kao prodavca, s jedne strane, i apelanta kao kupca, sa druge strane, ovjeren 9. februara 1999. godine pred Osnovnim sudom u Čitluku pod brojem OV-69/99 ništav i da on ne proizvodi pravno dejstvo. Saglasno ovom utvrđenju, uspostavlja se stanje upisa u registarskom ulošku broj I-2417 kod Kantonalnog suda kako je to bilo 30. decembra 1998. godine, a sve u roku od 30 dana i pod prijetwom izvršewa". Navedenim rješenjem tužilac je obavezan da naknadi troškove parničkog postupku apelantu kao prvotuženom i drugotuženom "Kompas- Internationala " d.d. Qubljana u preciziranim iznosima. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-68/05 od 1. juna 2005. godine odbijena je tužiočeva žalba kao neosnovana i prvostepeno Rješenje Opštinskog suda od 20. decembra 2004. godine potvrđeno. 10. Protiv Rješewa Kantonalnog suda od 1. juna 2005. godine tužilac je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Rješavajući o tužiočevoj reviziji Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-1203/05 od 5. decembra 2006. godine uvažio reviziju, osporeno drugostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. 11. Postupajući po Rješenju Vrhovnog suda od 5. decembra 2006. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 007-0-Pž-07-000 053 od 22. marta 2007. godine kojim se tužiočeva žalba usvaja, Rješenje Opštinskog suda broj PS-131/03-I od 20. decembra 2004. godine ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju se navodi da je Vrhovni sud tom sudu naložio da postupi prema odredbama čl. 217 do 220 Zakona o parničkom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), da ponovo odluči o tužiočevoj žalbi na prvostepeno rješenje, imajući u vidu primjedbe Vrhovnog suda i propise koji su bili na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa. Postupajući po navedenim primjedbama, ovaj sud je ustanovio da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu postupka iz člana 227 stav 1 tačka 2 u vezi sa članom 54 stav 2 ZPP i svojim nezakonitim ponašanjem onemogućio tužioca da raspravlja pred sudom. Ova povreda je uticala na donošenje zakonite i pravilne odluke. 12. U dokumentaciji spisa se nalazi podnesak Javnog pravobranilaštva Opštine Čitluk broj Ps-131-03 od 14. septembra 2006. godine koji je javni pravobranilac Opštine Čitluk Nikola Sivrić uputio Vrhovnom sudu putem Opštinskog suda u predmetu Opštine Čitluk kao tužioca protiv tuženih, apelanta i "Kompas-Internationala" d.d. Qubljana. Predmet podneska je: "Povlačenje revizije u predmetu broj Ps-131/03." U tekstu podneska se navodi: "Dana 8. jula 2006. godine Opština Čitluk uložila je reviziju na pravosnažnu presudu Županijskog suda Mostar broj Pž-68/05 od 1. juna 2005. godine. Opština Čitluk sa tuženima je uredila da se ovaj predmet riješi mirnim putem, te povlači već uloženu reviziju." Podnesak je dostavljen Opštinskom sudu 15. septembra 2006. godine, što potvrđuje prijemna kwiga pošte. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u Broj 84 – Strana 29 daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na slobodu kretawa robe, usluga, kapitala i lica iz člana 1 stav 4 Ustava Bosne i Hercegovine. 14. U dopuni apelacije apelant je naveo da mu je 7. juna 2007. godine Opštinski sud dozvolio da izvrši uvid u predmetni spis i kopiranje spisa. Prilikom uvida u spis u prisustvu uređujećeg sudije Angele Pušić utvrđeno je da se u spisu nalazi podnesak kojim je Opština Čitluk odustala od revizije izjavljene protiv pravosnažnog Rješewa Kantonalnog suda broj Pž-68/05 od 1. juna 2005. godine, kao i činjenica da je označeni podnesak primljen u Opštinskom sudu 15. septembra 2006. godine, to jeste duže od tri mjeseca prije donošewa osporenog rješewa o reviziji Vrhovnog suda. 15. S obzirom na to da je iz podneska Opštine Čitluk od 14. septembra 2006. godine očigledno da je Opština Čitluk znatno prije donošewa osporenog Rješewa Vrhovnog suda od 5. decembra 2006. godine odustala od izjavljene revizije, te da Vrhovni sud prilikom donošewa navedenog rješewa nije imao u vidu podnesak stranke kojim je stranka odustala od izjavljene revizije, očito je, prema apelantovom mišljenju, da je Vrhovni sud osporeno rješenje donio mimo zahtjeva stranke i van granica zahtjeva koji su podneseni u postupku, čime su očigledno prekršeni osnovni principi parničkog postupka iz člana 2 stav 1, člana 3 stav 1 ZPP i povrijeđene odredbe parničkog postupka iz člana 209 u vezi sa članom 204 st. 2 i 3, te čl. 253 i 247 ZPP. Apelant smatra da su krajnje proizvoqno primijenjene odredbe ZPP, što je imalo odlučni uticaj na donošenje zakonite i pravične odluke u predmetnom sporu iz čega je očigledno da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. 16. Apelant, takođe, ističe da je Tužilaštvo BiH, pred kojim se vodi postupak zbog neizvršewa Odluke Doma za qudska prava za BiH broj CH/01/6930 pod brojem KTA-221/06, apelantu dostavilo podnesak broj P-131/ 06 od 30. aprila 2007. godine kojim Opština Čitluk izričito potvrđuje navode apelacije da je 14. septembra 2006. godine odustala od revizije izjavljene protiv Rješewa Kantonalnog suda broj Pž-68/05. Uz označeni podnesak apelantu su dostavljeni i dokazi u ovjerenim fotokopijama iz kojih je vidqivo da je Opština Čitluk znatno prije donošewa osporenih odluka Vrhovnog i Kantonalnog suda odustala od revizije. Apelant navodi da uopšte nisu postojale zakonske pretpostavke da se donesu osporene odluke, koje su donesene van granica podnesenog zahtjeva i suprotno principu slobodnog raspolagawa zahtjevima koji su izneseni u postupku. 17. Osim toga, apelant ističe da je u donošenju rješewa Vrhovnog suda učestvovala kao sudija izvjestilac Tifa Potogija, koja je za vrijeme trajawa ovog postupka u izvjesnom smislu bila zakonski zastupnik tužioca. Te okolnosti dovode u sumnju njenu nepristrasnost, što apelant dokazuje uvidom u životopis imenovanog sudije koji je obavljao dužnost zamjenika federalnog pravobranioca za vrijeme trajawa ovog spora. Osim toga, apelant se žali da je u konkretnom slučaju predmet vraćen po treći put prvostepenom sudu i da postupak traje duže od osam godina, što je povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku. Dalje, Kantonalni sud je osporenim rješenjem dao protivzakonito uputstvo da je rješenje ovog spora prema svojoj suštini prethodno pitanje za pravilno odlučivanje u drugom sporu tužioca "Kompas-Međugorja" d.d. protiv Opštine Čitluk, čija je izvjesna posljedica da Opštinski sud ne može da rješava postupak povodom tužbe "Kompas- Međugorja" d.d. protiv Opštine Čitluk dok se ovaj postupak pravosnažno ne okonča. Iako je Odlukom o preispitivanju Doma za qudska prava broj CH/01/6930 utvrđeno da je povrijeđeno pravo "Kompas-Međugorja" d.d. na mirno uživanje imovine, kao i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, povodom čega je naređeno domaćim sudovima da postupke radi pravične naknade za povredu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju brzo okončaju, a najkasnije do 5. maja 2004. godine, tako upriličeni učinci osporenih odluka Vrhovnog i Kantonalnog suda nedvosmisleno ukazuju na okolnost da, Broj 84 – Strana 30 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH imajući u vidu dosadašnju praksu u konkretnom predmetu, sudovi u narednih osam godina ne mogu da nastave postupke povodom tužbi "Kompas-Međugorja" d.d. radi pravične naknade za već utvrđene povrede Ustava BiH i Evropske konvencije. Apelant predlaže da Ustavni sud sam odluči o meritumu ovog predmeta i odluku dostavi nadležnim organima radi obezbjeđewa apelantovih ustavnih prava koja su povrijeđena osporenim odlukama. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud je odgovorio da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci i da ne smatra da su tom odlukom povrijeđena apelantova prava na koja se žali u apelaciji. 19. U odgovoru Opštinskog suda novi sudija zadužen predmetnim spisom Rabija Tanović navela je da, nakon odlaska ranije zaduženog sudije Alkana Mujića na notarsku dužnost, povodom predmetnog spisa nije postupano. 20. Javni pravobranilac Opštine Čitluk u odgovoru je istakao da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se žali, pogotovo što se u konkretnom slučaju ne radi o konačnim aktima, te da će apelant u toku postupka imati mogućnost da iznese svoje argumente. U vezi sa odustankom Opštine Čitluk od revizije, pravobranilac je naveo da u predmetu broj Pž-68/05 postoji dopis od 14. septembra 2006. godine iz kog je vidqivo da je Opština Čitluk odustala od revizije, a u kwizi pošte postoji podatak da je isti dopis dostavljen 15. septembra 2006. godine Opštinskom sudu. Naveo je, takođe, da je na dužnosti opštinskog javnog pravobranioca Opštine Čitluk od 1. aprila 2007. godine, tako da je navedene podatke dostavio na osnovu uvida u spis predmeta broj Pž-68/05. V. Relevantni propisi 21. U Zakonu o parničkom postupku ("Službene novine FBiH", broj 53/03) relevantne odredbe glase: Član 2 stav 1 (1) U parničkom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 3 stav 1 (1) Stranke mogu slobodno da raspolažu zahtjevima koje su stavile tokom postupka. Član 204 st. 2 i 3 (2) Do donošewa odluke drugostepenog suda stranka može da odustane od već podnesene žalbe. (3) Odricanje ili odustanak od žalbe ne može da se opozove. Član 209 Povreda odredbi parničkog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Član 241 Revizioni sud ispituje osporenu presudu samo u onom dijelu u kome se ona osporava revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po zvaničnoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničkog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Član 247 (1) Nedopuštenu reviziju odbaciće revizioni sud rješenjem, kao i neblagovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlašćewa, nije učinio prvostepeni sud. (2) Revizija je nedopuštena ako ju je izjavilo lice koje nije ovlašćeno na podnošenje revizije, ili lice koje je odustalo od revizije, ili ako lice koje je izjavilo reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može da podnese. VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Četvrtak, 25. 12. 2008. 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 24. Takođe, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 25. Shodno ustaljenoj praksi Ustavnog suda, pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljedwi pravni lijek, koji je efikasan i adekvatan da ispita nižestepene odluke kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Osporeno Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-1203/05 u konkretnom slučaju predstavlja odgovor na posljedwi pravni lijek moguć prema zakonu, u odnosu na povrede prava na pravično suđenje na koje se apelant žali. U konkretnom predmetu tužilac je odustao od izjavljene revizije protiv pravosnažnog Rješewa Kantonalnog suda broj Pž-68/05 zbog čega Vrhovni sud nije ni mogao da odlučuje o takvoj reviziji i donese osporeno Rješenje broj Rev-1203/05. Protiv navedenog rješewa Vrhovnog suda u odnosu na povrede na koje se apelant žali ne postoji drugi djelotvoran pravni lijek, adekvatan da ispita osporenu odluku. Ustavni sud smatra da apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava na pravično suđenje, zagarantovanog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je predmetna apelacija dopustiva iako još uvijek nije donesena konačna odluka u predmetu spora. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant osporava navedene odluke, smatrajući da je wima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 29. U konkretnom slučaju predmet spora je utvrđivanje ništavosti ugovora o kupovini i prenosu dionica. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 30. Ustavni sud, uopšteno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 31. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda uskraćeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud proizvoqno primijenio propise o parničkom postupku. 32. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučivao o tužiočevoj reviziji svojim Rješenjem broj Rev-1203/05 od 5. decembra 2006. godine. Predmetnu reviziju tužilac je putem Opštinskog suda uložio 8. jula 2006. godine na pravosnažnu Presudu Kantonalnog suda broj Pž-68/05 od 1. juna 2005. godine. Nakon toga 14. septembra 2006. godine tužilac je povukao izjavljenu reviziju i pismeni dopis o povlačenju revizije dostavio Vrhovnom sudu putem Opštinskog suda 15. septembra 2006. godine. Iz navedenog proizilazi da je više od dva i po mjeseca prošlo od dana povlačewa revizije do dana odlučewa Vrhovnog suda o predmetnoj reviziji i o ovoj činjenici Opštinski sud je bio dužan da obavijesti Vrhovni sud. 33. Imajući u vidu citirane odredbe ZPP, Ustavni sud konstatuje da u parničkom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku, zatim, da stranke mogu slobodno da raspolažu zahtjevima koje su podnijele tokom postupka, kao i da je revizija nedopuštena ako ju je izjavilo lice koje je odustalo od revizije, koju će kao nedopuštenu odbaciti revizioni sud svojim rješenjem. U konkretnom slučaju nije postojala zakonska mogućnost da Vrhovni sud odlučuje o predmetnoj reviziji, odnosno postoji povreda odredbi parničkog postupka, jer je Sud u toku postupka nepravilno primijenio odredbe ZPP, a to je uticalo na donošenje zakonite i pravilne odluke. 34. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, na arbitraran način primijenio odredbu člana 247 stav 2 ZPP, jer je odlučivao o reviziji od koje je prethodno tužilac odustao i koju je, stoga, Vrhovni sud trebalo da odbaci kao nedopuštenu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 405/04 od 12. aprila 2005. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 40/05, tač. 23 i 24). 35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 36. S obzirom na zakqučak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati i ostale navode apelacije. VIII. Zakqučak 37. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada Vrhovni sud u revizionom postupku arbitrarnom primjenom prava propusti da o dopuštenosti revizije odluči na osnovu relevantnih odredbi zakona. 38. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Broj 84 – Strana 31 39. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1339/06, rješavajući apelaciju Marijana Šimića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Marijana Šimića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine. Predmet se vraća Vrhovnom suda Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Marijan Šimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća kojeg zastupa Jasmina Koračić, advokatica iz Bihaća, podnio je 8. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine. Apelaciju je dopunio 20. novembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Bihaću, Kantonalnog suda u Bihaću, Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Kantonalnog pravobranilaštva Bihać zatraženo je 20. juna 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju dostavili su Općinski sud u Bihaću 25. juna, Kantonalni sud u Bihaću 15. jula, a Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine 4. jula 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda u Bihaću, Kantonalnog suda u Bihaću i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine dostavljen je apelantu 8. septembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je bio dugogodišnji radnik Ministarstva unutrašnjih poslova, radeći u spornom periodu kao načelnik Broj 84 – Strana 32 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sektora policije. Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar službi bezbjednosti (u daljnjem tekstu: MUP CSB), Bihać, svojim Rješenjem broj 12-1627/93 od 5. oktobra 1993. godine, a na osnovu člana 124. Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", br. 18/90, 14/92) i ovlaštenja ministra MUP-a RBiH broj 10-2292/93 od 30. augusta 1993. godine, privremeno je udaljilo apelanta iz "MUP-a RBiH CSB Bihać, od dana donošenja rješenja, a zbog nepoštivanja i neprovođenja zakona Republike Bosne i Hercegovine". U obrazloženju MUP navodi da je apelant, obavljajući poslove i zadatke u MUP-u, a ne poštujući i ne provodeći zakone RBiH, načinio težu povredu radne dužnosti, pa bi bilo štetno po interes službe da radnik i dalje ostane na poslovima i zadacima koje je obavljao. Apelant je protiv ovog rješenja od 29. novembra 1996. godine vodio spor koji je pravosnažno okončan, tako da je tužba protiv rješenja o udaljavanju sa službe odbačena kao neblagovremena (Rješenje Općinskog suda u Bihaću broj PR-58/97 od 16. juna 1997. godine). 7. MUP RBiH Sarajevo je 7. aprila 1994. godine donio Rješenje broj 09/4-120-4/322 kojim je apelantu prestao radni odnos po sili zakona sa 1. oktobrom 1993. godine. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da se apelant nije javljao na posao duže od pet uzastopnih radnih dana, od 1. oktobra 1993. godine, pa mu prestaje radni odnos u skladu sa članom 11. Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH", br. 25/93 i 13/94). Prema stanju spisa, ovo rješenje nije nikada dostavljeno apelantu, već je MUP CSB Bihać 13. aprila 1994. godine stavio na oglasnu tablu "obavijest" da je za apelanta doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa. 8. Apelant je 1. novembra 2000. godine protiv kantonalnog MUP-a Bihać pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja radno-pravnog statusa kod tuženog, povrata na posao i naknade materijalne štete. U toku prvostepenog postupka (21. maja 2002. godine) apelantu je uručeno Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 09/4-120-4/322, pa je precizirao svoj tužbeni zahtjev tako da je zahtijevao njegovo poništenje, kao nezakonitog, povrat na posao, te naknadu štete iz osnova izgubljenih plaća zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. 9. Prvostepenom Presudom Općinskog suda u Bihaću broj PR-1486/00 od 29. augusta 2002. godine, a koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-861/02 od 28. decembra 2004. godine, usvojena je apelantova tužba, poništeno kao nezakonito Rješenje MUP-a RBiH, Sarajevo, broj 09/4-120-4/322, od 7. aprila 1994. godine, te naložena isplata apelantu naknade materijalne štete iz osnova izgubljenih plaća (pobliže opisano u izreci prvostepene presude). Prvostepeni sud je, nakon provedenog postupka, naveo da se rješenje o prestanku radnog odnosa mora donijeti u pisanoj formi i dostaviti radniku, sa poukom o pravu na prigovor (član 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" broj 60/89, te "Službeni list RBiH", broj 2/92) i član 1. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti ("Službeni list RBiH", broj 21/92), što je tuženi propustio da učini. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da apelant nije mogao kršiti obavezu dolaska na posao, s obzirom da je udaljen iz MUP-a RBiH CSB Bihać po osnovu Rješenja broj 12-1627/93, a zbog nepoštivanja i neprovođenja zakona Republike Bosne i Hercegovine, koje je, kako navodi prvostepeni sud, iako doneseno 5. oktobra 1993. godine, bilo na snazi već i ranije, tj. već 30. augusta 1993. godine, kada je ministar MUP-a ovlastio načelnika da udalji apelanta. Prvostepeni sud, također, navodi da u prilog tvrdnji da je rješenje bilo na snazi i 1. oktobra 1993. godine ide i činjenica da je apelant pokrenuo parnični postupak protiv ovog rješenja. 10. Protiv drugostepene presude tuženi je pokrenuo revizioni postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, koji je svojom Presudom broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine uvažio izjavljenu reviziju, ukinuo nižestepene presude u dijelu koji se tiče poništenja kao nezakonitog Rješenja MUP-a RBiH, Sarajevo, broj 09/4-120-4/322, od 7. aprila 1994. godine, i u tom dijelu tužbu odbacio. U ostalom dijelu, koji se tiče troškova postupka, presude su potvrđene. U svom obrazloženju taj sud je naveo da se može smatrati da je pobijano rješenje dostavljeno apelantu, koji Četvrtak, 25. 12. 2008. je propustio da protiv njega izjavi prigovor, zbog čega meritorno raspravljanje predmeta nije moguće. Sud je, prije svega, naveo da je, u vezi sa zasnivanjem i prestankom radnog odnosa policajaca, a po osnovu člana 82. Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 18/90, te "Službeni list RBiH", broj 14/92), u vrijeme donošenja pobijanog rješenja primjenjivan Zakon o državnoj upravi ("Službeni list RBiH", broj 26/93). Prema odredbi člana 325. tog Zakona, za lice koje nije bilo raspoređeno duže od šest mjeseci smatralo se da mu je prestao radni odnos. U slučaju da je radnik nezadovoljan rješenjem o prestanku radnog odnosa imao je pravo, u skladu sa članom 333. st. 1. i 2. Zakona o državnoj upravi, podnijeti prigovor u roku od 15 dana, tj. pokrenuti parnični postupak u skladu sa odredbama člana 335. tog zakon. Također, Vrhovni sud je naveo "da je nesporna činjenica da je tuženi uručio tužitelju rješenje o udaljavanju sa posla počevši od 5. oktobra 1993. godine i da po toj odluci nakon isteka šest mjeseci nije pozvan na posao. U kontekstu tih nespornih činjenica po sili zakona (član 325. ZDU) prestao je radni odnos i odluka o tome je zapravo deklaratornog karaktera. Ovo iz razloga što je rješenje o prestanku tužiteljevog radnog odnosa akcesorno povezano sa rješenjem o udaljavanju sa posla, izvire iz njega i u cjelini dijeli njegovu pravnu sudbinu. Stoga, kod nesporne činjenice da je tužba koju je tužitelj podnio protiv odluke o udaljavanju odbačena pravomoćnim rješenjem Š...Ć i kod utvrđene činjenice da je tužbeni aktom od 13. aprila 1994. godine na oglasnu tablu stavio obavijest da je za tužitelja doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa, što tužitelj nije doveo u pitanje, to okolnost da mu nije lično uručeno nema odlučno značenje za zaključak o opstojnosti radnog odnosa (deklaratorna odluka)". Nadalje, Vrhovni sud je zauzeo stav da su stavljanjem "obavijesti" o donošenju rješenja o prestanku radnog odnosa ispunjeni uvjeti o dostavljanju rješenja (član 96. stav 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni list RBiH", broj 2/92), te je apelant imao obavezu da iscrpi proceduru internog žalbenog postupka, što je on propustio da učini. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Iz navoda apelacije i dopune apelacije proizlazi da apelant tvrdi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud donijeli pravilne odluke, dok je Vrhovni sud arbitrarno primijenio relevantne zakonske odredbe i utvrdio činjenično stanje. Nadalje, apelant u dopuni apelacije smatra da je udaljen sa posla i da mu je prestao radni odnos zbog njegovog nacionalnog porijekla. Time tvrdi da je došlo do povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 12. Općinski sud u Bihaću je u svom odgovoru od 25. juna 2008. godine naveo da ostaje pri razlozima koji su navedeni u Odluci drugostepenog suda broj RSŽ-861/02, od 28. decembra 2004. godine. 13. Kantonalni sud u Bihaću, u svom odgovoru od 15. jula 2008. godine, smatra da je prvostepeni sud donio zakonitu i pravilnu odluku. 14. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je, u svom odgovoru od 4. jula 2008. godine, naveo da je apelacija neosnovana. V. Relevantni propisi 15. Zakon o unutrašnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 18/90) u relevantnom dijelu glasi: "Član 124. Radnik Republičkog sekretarijata udaljit će se privremeno sa poslova i zadataka koje vrši ili iz Republičkog sekretarijata i kada je protiv njega pokrenut krivični ili disciplinski postupak, ako se s obzirom na prirodu krivičnog djela, odnosno teže povrede radne dužnosti, okolnosti pod kojima su oni izvršeni i Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH druge okolnosti, može osnovano zaključiti, da bi bilo štetno po interes službe da radnik i dalje ostane na poslovima i zadacima koje obavlja, odnosno u Republičkom sekretarijatu. Rješenje o mjeri privremenog udaljenja Š...Ć donosi republički sekretar ili radnik koga on za to ovlasti." 16. Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 14/92) u relevantnom dijelu glasi: "Član 82. Odredbe ove uredbe koje se odnose na pitanja zasnivanja i prestanka radnog odnosa Š...Ć za vrijeme ratnog stanja i vanrednog stanja ne primjenjuju se." 17. Uredba sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o državnoj upravi ("Službeni list SRBiH", broj 25/93) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1. Zakon o državnoj upravi - Prečišćeni tekst Š...Ć primjenjuje se za vrijeme ratnog stanja, ako ovom uredbom nije drukčije određeno. Š...Ć Član 11. Radniku prestaje radni odnos ako se stavio na stranu agresora i protiv Republike Bosne i Hercegovine ili ako je neopravdano izostao sa posla duže od pet radnih dana uzastopno." VI. Dopustivost VI.2. Dopustivost apelacije ratione materiae 18. Apelant je, prije nego mu je prestao radni odnos, obavljao funkciju načelnika sektora policije MUP-a RBiH, Bihać. U svojoj apelaciji tvrdi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u radnom sporu koji je vodio. U vezi s primjenom navedenog prava na predmetni spor, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62) preispitao svoju raniju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uvjeta. "Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države" te da "ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6.- onih koji se odnose na plaću, nadoknadu drugih prava tog tipa - na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji presumpcija da se član 6. primjenjuje" (stav 62). Ovakvu praksu je u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2231/06 od 23. i 24. novembra 2007. godine, st. 10-13). 19. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacije kompatibilna sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije ratione materiae. VI.2. Ostali kriteriji dopustivosti apelacije 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2006. godine, Broj 84 – Strana 33 a apelacija je podnesena 8. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VI.3. Blagovremenost dopune apelacije od 20. novembra 2007. godine 24. Apelant je dopunio svoju apelaciju 20. novembra 2007. godine, proširujući svoj zahtjev i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. 25. Kao što je prethodno navedeno, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2006. godine. 26. Član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tumačiti tako široko da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana (vidi Ustavni sud, AP 1426/05 od 9. novembra 2007. godine, stav 49). 27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio da dopunu apelacije ne razmatra. VII. Meritum 28. Apelant pobija Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zbog arbitrarne primjene relevantnog prava i utvrđenog činjeničnog stanja. 29. Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke ovih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni propis sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02, od 27. jula 2003. godine). S obzirom da apelant u ovom slučaju ukazuje upravo na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjeni zakonskih odredbi na tako utvrđene činjenice, što bi za posljedicu imalo kršenje njegovog ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud je mjerodavan ispitati pravilnost provedenog postupka u pogledu utvrđenih činjenica i primjene materijalnog prava u ovom slučaju. a) Pravo na pravično suđenje 30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć Broj 84 – Strana 34 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 32. Kada je u pitanju otkaz radnog odnosa za pripadnike MUP-a RBiH iz perioda relevantnog za ovu odluku, Ustavni sud uviđa da su na snazi bili različiti propisi. S jedne strane, bio je na snazi Zakon o državnoj upravi, koji je, kao lex generalis, regulirao pitanje funkcioniranja kompletne uprave. Taj zakon je bio na snazi i u spornom periodu (1993-1994) u onoj mjeri u kojoj nije bio u suprotnosti sa Uredbom sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o državnoj upravi. Paralelno, kao lex specialis, važio je Zakon o unutrašnjim poslovima i Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima, osim oblasti koje su navedene u članu 82. ove Uredbe (inter alia, zasnivanje i prestanak radnog odnosa za vrijeme ratnog stanja i vanrednog stanja). Prema tome, na osnovu ovih zakona regulirano je pitanje zasnivanja i prestanka radnog odnosa, kao i pitanje disciplinske odgovornosti pripadnika MUP-a. 33. U konkretnom slučaju apelant je, u dva različita postupka, bio pogođen u svojoj pravnoj poziciji. 34. Prvi put na osnovu Rješenja broj 12-1627/93 od 5. oktobra 1993. godine, kada je MUP CSB, Bihać, na osnovu člana 124. Zakona o unutrašnjim poslovima, Uredbe sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 14/92) i ovlaštenja ministra MUP-a RBiH broj 10-2292/93 od 30. augusta 1993. godine, privremeno udaljio apelanta iz MUP-a RBiH CSB Bihać. Ovo "privremeno udaljavanje" je postalo pravosnažno, te se zakonitost nije mogla ispitivati (vidi tačku 6. ove Odluke). Usprkos tome, Ustavni sud napominje da je institut "privremenog udaljavanja" (a) akcesorna mjera, jer se može izreći samo uz krivični ili disciplinski postupak koji se vodi protiv određene osobe, i (b) dopunska mjera, jer služi zaštiti opravdanog interesa službe (član 124. Zakona o unutrašnjim poslovima). 35. Drugi postupak, koji je vođen protiv apelanta a čija ustavnost je predmet i ovog slučaja, jeste prestanak radnog odnosa apelantu, na osnovu Rješenja MUP-a RBiH, Sarajevo, broj 09/4-120-4/322 od 7. aprila 1994. godine, sa 1. oktobrom 1993. godine. Razlog za otkaz radnog odnosa je, navodno, nejavljanje apelanta na posao duže od pet dana. 36. Na osnovu uvida u spis, izvedenih dokaza i zakonske regulative koja je primjenjivana u relevantnom periodu, Ustavni sud zaključuje da ova dva postupka nisu povezana, kao što to zaključuje Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (vidi tačku 10. ove Odluke). Naime, Ustavni sud ne može naći niti jedan dokaz u smislu da se "nepoštivanje i neprovođenje zakona RBiH", a što je bila osnova za apelantovo "privremeno udaljavanje" sa posla, ogledalo u "nejavljanju na posao", što je bila osnova za prestanak radnog odnosa. Samim tim, ova dva postupka se ne mogu povezivati u smislu da prvi postupak opravdava prestanak apelantovog radnog odnosa. Također, Ustavni sud smatra da se "udaljenje s posla" kao mjera ne može smatrati kao istovremeno sticanje statusa "neraspoređenog radnika" u smislu člana 325. Zakona o državnoj upravi, koje se stiče isključivo na osnovu ispunjenja uvjeta iz člana 323. stav 1. (ukidanje pojedinih poslova i zadataka, smanjenje obima posla, vršenje koncentracije poslova i zadataka, modernizacija načina izvršavanja poslova, itd.). Ovakvo tumačenje nema bilo kakvo uporište u navedenim odredbama. 37. Međutim, posljedica postojanja pravosnažnog rješenja o "privremenom udaljenju" s posla je bitna za pitanje blagovremenosti apelantove tužbe za utvrđenje radno-pravnog statusa i isplate. Zakon o unutrašnjim poslovima u članu 124. ne propisuje do kada traje ili može trajati mjera privremenog udaljenja. Teleološkim tumačenjem odredbe tog člana Ustavni sud smatra da je ona povezana sa okončanjem krivičnog ili disciplinskog postupka koji je, prema zakonu, trebalo voditi protiv apelanta. Međutim, dok se ne donese drukčije rješenje, Četvrtak, 25. 12. 2008. koje formalno ili faktički derogira privremeno udaljenje, privremeno udaljenje s posla formalnopravno stoji na snazi. Zašto je u predmetnom slučaju bitan ovaj zaključak? 38. Apelant nije nikada primio rješenje o prestanku radnog odnosa u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku (Uredba za zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku u Republici Bosni i Hercegovini ("Službeni list RBiH", broj 2/92) u vezi sa članom 332. Zakona o državnoj upravi). Naime, taj zakon u članu 81, u vezi sa članom 87, jasno propisuje obavezu organa da izvrši lično dostavljanje rješenja. Tek u slučaju nemogućnosti lične dostave, dostava se smatra izvršenom ukoliko se pismeno (a) dostavi organu općine, na čijoj teritoriji lice ima boravište, (b) a na vrata stana toga lica se stavi saopćenje gdje se pismeno nalazi (član 86). Konačno, Ustavni sud naglašava da Zakon o državnoj upravi nije poznavao institut "saznanja za povredu prava" kao što je to slučaj bio sa, naprimjer, u to vrijeme važećim članom 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90, preuzet Uredbom za zakonskom snagom o preuzimanju i primjeni saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakon ("Službeni list RBiH", broj 2/92), a što bi bilo relevantno, eventualno, za računanje rokova za pokretanje postupaka (u tom smislu, uporedi odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine i Ustavnog suda, CH/01/7228, Drago Đurčić protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti od 8. maja 2007. godine, tačka 15. i dalje; CH/01/7255 i CH/01/7280, Mirsada Planinić protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti od 5. juna 2007. godine, tačka 26. i dalje; CH/01/6694, Kemal Supur protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i brisanju od 26. juna 2007. godine, tačka 14. i dalje; AP 30/03 od 23. aprila 2004. godine). 39. Iz spisa predmeta proizlazi da apelant nije nikada mijenjao mjesto svoga boravišta. S druge strane, jasno je da opisana procedura dostave u konkretnom slučaju nije nikada ispoštovana. Štaviše, nadležni organi nisu ni pokušali da ispoštuju svoju obavezu. Istovremeno, pozivanje na "ratne okolnosti" je, po mišljenju Ustavnog suda, paušalno. Takvi propusti (ili okolnosti) se ne mogu staviti na teret apelantu, jer bi se u tom slučaju negirao i gubio značaj princip "pristupačnosti" pravnih akata, kao jednog od značajnih elemenata principa pravne sigurnosti. Ustavni sud ponavlja da svaka osoba mora imati dostatan pristup svim pravnim aktima koji su odlučujući za njenu pravnu poziciju. Iz ovog razloga, ne može se prihvatiti mišljenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine da lično nedostavljanje nema uticaja na "opstojnost radnog odnosa" (vidi tačku 10. ove Odluke) ili da dostavljanje obavijesti na oglasnoj ploči organa (bez obavijesti na stanu) može zadovoljiti spomenuti princip pristupačnosti pravnih akata. Konačno, Ustavni sud naglašava da nepoštivanje zakonskih odredbi o dostavi rješenja ima za posljedicu da odluka nema pravno dejstvo među strankama, uključujući rok za korištenje pravnog lijeka (prigovor, žalba, itd.), dok kod konačnih odluka ne može da nastupi njihova formalna pravosnažnost. 40. Prema tome, u vrijeme podnošenja apelantove tužbe (1. novembar 2000. godine) zbog utvrđenja radno-pravnog statusa, apelant je imao saznanje samo o rješenju o privremenom udaljavanju, koje je formalnopravno bilo na snazi, jer rješenje o prestanku radnog odnosa, zbog nepoštivanja odredbi o dostavi iz Zakona o općem upravnom postupku u Republici Bosni i Hercegovini, nije imalo pravno dejstvo spram stranaka. Prema tome, postupak radi utvrđenja radno-pravnog statusa, a u vezi sa privremenim udaljenjem s posla, je bio sasvim opravdan i blagovremeno pokrenut. 41. Na osnovu do sada navedenog, Ustavni sud zaključuje: (a) da se u konkretnom slučaju postupak prestanka radnog odnosa ne može, u formalnom smislu, dovoditi u vezu sa postupkom privremenog udaljenja s posla niti kao sticanje statusa neraspoređenog radnika. Nadalje, (b) rješenje o prestanku radnog odnosa nije dostavljeno apelantu u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku sve do 2002. godine. Konačno, (c) apelantova tužba (1. novembar 2000. godine) radi utvrđenja radno-pravnog statusa se može smatrati blagovremenom. Ova tri zaključka se u potpunosti razlikuju od Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zaključaka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, za koje Ustavni sud smatra da nemaju uporište u jezičkim granicama datih propisa, tj. da su proizvoljni. Ovi zaključci Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, za koje je Ustavni sud utvrdio da su arbitrarni, nisu mogli biti osnova za revizijsku presudu. Iz toga razloga, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 42. Ipak, Ustavni sud se neće dalje upuštati u pravnu ocjenu predmeta, dopustivosti i osnovanosti samog tužbenog zahtjeva radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i isplate. Ovo iz razloga što predmetni slučaj, uz poštivanje obrazloženja Ustavnog suda, zahtijeva daljnju pravnu analizu pozitivnopravnih propisa i, eventualno, utvrđivanje relevantnih činjenica za njihovu primjenu kako bi se došlo do konačne odluke u predmetu. Drugim riječima, redovni sudovi i dalje imaju dovoljno prostora za sudsko odlučivanje bez obzira na zaključke Ustavnog suda iz ove odluke. Ustavni sud, s obzirom na supsidijarnost ustavnopravne zaštite (vidi Ustavni sud, Odluku AP 994/06, od 14. jula 2008. godine, tačka 71) i njegove nemogućnosti da djeluje kao "četvrta instanca" (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 31/03), u principu, nema tu nadležnost, a predmetni slučaj ne daje dovoljno osnove za meritorno odlučivanje (član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda). Tu nadležnost imaju, prije svega, redovni sudovi. Prema tome, Ustavni sud smatra da se njegova zaštita mora ograničiti u predmetnom slučaju na utvrđivanje arbitrarnosti odlučenja i obrazloženja revizijske presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, ne prejudicirajući konačni ishod samog postupka. 43. S obzirom da sam postupak traje od 2000. godine, pri čemu se utvrđuje zakonitost prestanka radnog odnosa apelanta još iz 1994. godine, te uzimajući u obzir činjenicu da se radi o statusnim pitanjima od životnog značaja za svakog čovjeka, kao što je radni odnos, a koja su prioritetne prirode u smislu hitnosti odlučivanja (usporedi Ustavni sud, Odluku AP 406/07 od 3. aprila 2008. godine, tačka 38), Ustavni sud će vratiti predmet zadnjoj sudskoj instanci - Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine - na novi postupak i odlučivanje, uz obavezu poštivanja obrazloženja koje je dao Ustavni sud. VIII. Zaključak 44. Arbitrarnim tumačenjem relevantnih materijalnopravnih i procesnih zakona, koji se tiču pitanja dopustivosti tužbenog zahtjeva apelanta i pravâ apelanta iz radnog odnosa, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je povrijedio pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1339/06, rješavajući apelaciju Marijana Šimića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineje 1. i 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. listopada 2008. godine donio 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Broj 84 – Strana 35 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Marijana Šimića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. veljače 2006. godine. Predmet se vraća Vrhovnom suda Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Marijan Šimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća kojega zastupa Jasmina Koračić, odvjetnica iz Bihaća, podnio je 8. svibnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. veljače 2006. godine. Apelaciju je dopunio 20. studenoga 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Bihaću, Kantonalnog suda u Bihaću, Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Kantonalnog pravobraniteljstva Bihać zatražena je 20. lipnja 2008. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju su dostavili Općinski sud u Bihaću 25. lipnja, Kantonalni sud u Bihaću 15. srpnja, a Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine 4. srpnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda u Bihaću, Kantonalnog suda u Bihaću i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine dostavljen je apelantu 8. rujna 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je bio dugogodišnji djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova, radeći u prijepornome razdoblju kao pročelnik sektora policije. Ministarstvo unutarnjih poslova, Centar službi sigurnosti (u daljnjem tekstu: MUP CSS), Bihać, svojim Rješenjem broj 12-1627/93 od 5. listopada 1993. godine, a na temelju članka 124. Zakona o unutarnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", br. 18/90, 14/92) i ovlaštenja ministra MUP-a RBiH broj 10-2292/93 od 30. kolovoza 1993. godine, privremeno je udaljilo apelanta iz "MUP-a RBiH CSS Bihać, od dana donošenja rješenja, a zbog nepoštivanja i neprovedbe zakona Republike Bosne i Hercegovine". U obrazloženju MUP navodi da je apelant, obavljajući poslove i zadaće u MUP-u, a ne poštujući i ne provodeći zakone RBiH, načinio težu povredu radne dužnosti, pa bi bilo štetno po interes službe da djelatnik i dalje ostane na poslovima i zadaćama koje je obavljao. Apelant je protiv ovoga rješenja od 29. studenoga 1996. godine vodio spor koji je pravomoćno okončan, tako da je tužba protiv rješenja o udaljavanju sa službe odbačena kao nepravodobna (Rješenje Općinskog suda u Bihaću broj PR-58/97 od 16. lipnja 1997. godine). 7. MUP RBiH Sarajevo je 7. travnja 1994. godine donio Rješenje broj 09/4-120-4/322 kojim je apelantu prestao radni Broj 84 – Strana 36 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odnos po sili zakona sa 1. listopadom 1993. godine. U obrazloženju ovoga rješenja je navedeno kako se apelant nije javljao na posao dulje od pet uzastopnih radnih dana, od 1. listopada 1993. godine, pa mu prestaje radni odnos sukladno članku 11. Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH", br. 25/93 i 13/94). Prema stanju spisa, ovo rješenje nije nikada dostavljeno apelantu, već je MUP CSS Bihać 13. travnja 1994. godine stavio na oglasnu tablu "obavijest" da je za apelanta doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa. 8. Apelant je 1. studenoga 2000. godine protiv županijskog MUP-a Bihać pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja radno-pravnog statusa kod tuženoga, povrata na posao i naknade materijalne štete. Tijekom prvostupanjskog postupka (21. svibnja 2002. godine) apelantu je uručeno Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 09/4-120-4/322, pa je precizirao svoj tužbeni zahtjev tako da je zahtijevao njegovo poništenje, kao nezakonitog, povrat na posao, te naknadu štete temeljem izgubljenih plaća zbog nezakonitoga prestanka radnog odnosa. 9. Prvostupanjskom Presudom Općinskog suda u Bihaću broj PR-1486/00 od 29. kolovoza 2002. godine, a koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-861/02 od 28. prosinca 2004. godine, usvojena je apelantova tužba, poništeno kao nezakonito Rješenje MUP-a RBiH, Sarajevo, broj 09/4-120-4/322, od 7. travnja 1994. godine, te naložena isplata apelantu naknade materijalne štete temeljem izgubljenih plaća (pobliže opisano u izreci prvostupanjske presude). Prvostupanjski je sud, nakon provedenoga postupka, naveo kako se rješenje o prestanku radnog odnosa mora donijeti u pisanoj formi i dostaviti djelatniku, sa poukom o pravu na prigovor (članak 78. Zakona o temeljnim pravima iz radnoga odnosa ("Službeni list SFRJ" broj 60/89, te "Službeni list RBiH", broj 2/92) i članak 1. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti ("Službeni list RBiH", broj 21/92), što je tuženi propustio učiniti. Nadalje, prvostupanjski je sud naveo kako apelant nije mogao kršiti obvezu dolaska na posao, obzirom da je udaljen iz MUP-a RBiH CSS Bihać temeljem Rješenja broj 12-1627/93, a zbog nepoštivanja i neprovedbe zakona Republike Bosne i Hercegovine, koje je, kako navodi prvostupanjski sud, iako doneseno 5. listopada 1993. godine, bilo na snazi već i ranije, tj. već 30. kolovoza 1993. godine, kada je ministar MUP-a ovlastio pročelnika da udalji apelanta. Prvostupanjski sud, također, navodi kako u prilog tvrdnji da je rješenje bilo na snazi i 1. listopada 1993. godine ide i činjenica da je apelant pokrenuo parnični postupak protiv ovoga rješenja. 10. Protiv drugostupanjske presude tuženi je pokrenuo revizijski postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, koji je svojom Presudom broj Rev-370/05 od 21. veljače 2006. godine uvažio izjavljenu reviziju, ukinuo nižestupanjske presude u dijelu koji se tiče poništenja kao nezakonitog Rješenja MUP-a RBiH, Sarajevo, broj 09/4-120-4/322, od 7. travnja 1994. godine, i u tome dijelu tužbu odbacio. U ostalome dijelu, koji se tiče troškova postupka, presude su potvrđene. U svome obrazloženju taj je sud naveo kako se može smatrati da je pobijano rješenje dostavljeno apelantu, koji je propustio protiv njega izjaviti prigovor, zbog čega meritorno raspravljanje predmeta nije moguće. Sud je, prije svega, naveo kako je, u vezi sa zasnivanjem i prestankom radnog odnosa policajaca, a temeljem članka 82. Zakona o unutarnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 18/90, te "Službeni list RBiH", broj 14/92), u vrijeme donošenja pobijanoga rješenja primjenjivan Zakon o državnoj upravi ("Službeni list RBiH", broj 26/93). Prema odredbi članka 325. toga Zakona, za osobu koja nije bila raspoređena dulje od šest mjeseci smatralo se da mu je prestao radni odnos. U slučaju ako je djelatnik nezadovoljan rješenjem o prestanku radnoga odnosa imao je pravo, sukladno članku 333. st. 1. i 2. Zakona o državnoj upravi, podnijeti prigovor u roku od 15 dana, tj. pokrenuti parnični postupak sukladno odredbama članka 335. toga zakon. Također, Vrhovni je sud naveo "da je neprijeporna činjenica da je tuženi uručio tužitelju rješenje o udaljavanju sa posla počevši od 5. listopada 1993. godine i da po toj odluci nakon isteka šest mjeseci nije pozvan na posao. U kontekstu tih neprijepornih činjenica po sili zakona (član 325. ZDU) prestao je radni odnos i odluka o tome je zapravo deklarativnog karaktera. Ovo iz razloga što je rješenje o prestanku tužiteljevoga radnog odnosa akcesorno povezano sa rješenjem o Četvrtak, 25. 12. 2008. udaljavanju sa posla, izvire iz njega i u cjelini dijeli njegovu pravnu sudbinu. Stoga, kod neprijeporne činjenice da je tužba koju je tužitelj podnio protiv odluke o udaljavanju odbačena pravomoćnim rješenjem Š...Ć i kod utvrđene činjenice da je tužbeni aktom od 13. travnja 1994. godine na oglasnu ploču stavio obavijest da je za tužitelja doneseno rješenje o prestanku radnoga odnosa, što tužitelj nije doveo u pitanje, to okolnost da mu nije osobno uručeno nema odlučno značenje za zaključak o opstojnosti radnoga odnosa (deklarativna odluka)". Nadalje, Vrhovni je sud zauzeo stav kako su stavljanjem "obavijesti" o donošenju rješenja o prestanku radnoga odnosa ispunjeni uvjeti o dostavljanju rješenja (članak 96. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni list RBiH", broj 2/92), te je apelant imao obvezu iscrpiti proceduru internoga prizivnog postupka, što je on propustio učiniti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Iz navoda apelacije i dopune apelacije proizlazi da apelant tvrdi kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zagarantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Smatra kako su prvostupanjski i drugostupanjski sud donijeli pravilne odluke, dok je Vrhovni sud arbitrarno primijenio relevantne zakonske odredbe i utvrdio činjenično stanje. Nadalje, apelant u dopuni apelacije smatra kako je udaljen sa posla i kako mu je prestao radni odnos zbog njegovoga nacionalnog podrijetla. Time tvrdi kako je došlo do povrede prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi članka 6. Europske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 12. Općinski je sud u Bihaću u svome odgovoru od 25. lipnja 2008. godine naveo kako ostaje pri razlozima koji su navedeni u Odluci drugostupanjskoga suda broj RSŽ-861/02, od 28. prosinca 2004. godine. 13. Kantonalni sud u Bihaću, u svome odgovoru od 15. srpnja 2008. godine, smatra kako je prvostupanjski sud donio zakonitu i pravilnu odluku. 14. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je, u svome odgovoru od 4. srpnja 2008. godine, naveo kako je apelacija neutemeljena. V. Relevantni propisi 15. Zakon o unutarnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 18/90) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 124. Djelatnik Republičkoga sekretarijata udaljit će se privremeno sa poslova i zadaća koje vrši ili iz Republičkoga sekretarijata i kada je protiv njega pokrenut kazneni ili stegovni postupak, ako se obzirom na narav kaznenoga djela, odnosno teže povrede radne dužnosti, okolnosti pod kojima su oni izvršeni i druge okolnosti, može utemeljeno zaključiti, kako bi bilo štetno po interes službe da djelatnik i dalje ostane na poslovima i zadaćama koje obavlja, odnosno u Republičkom sekretarijatu. Rješenje o mjeri privremenog udaljenja Š...Ć donosi republički sekretar ili djelatnik kojega on za to ovlasti." 16. Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 14/92) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 82. Odredbe ove uredbe koje se odnose na pitanja zasnivanja i prestanka radnoga odnosa Š...Ć za vrijeme ratnog stanja i izvanrednog stanja se ne primjenjuju." 17. Uredba sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o državnoj upravi ("Službeni list SRBiH", broj 25/93) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 1. Zakon o državnoj upravi - Prečišćeni tekst Š...Ć primjenjuje se za vrijeme ratnog stanja, ako ovom uredbom nije drukčije određeno. Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Š...Ć Članak 11. Djelatniku prestaje radni odnos ako se stavio na stranu agresora i protiv Republike Bosne i Hercegovine ili ako je neopravdano izostao sa posla dulje od pet radnih dana uzastopno." VI. Dopustivost VI.2. Dopustivost apelacije ratione materiae 18. Apelant je, prije nego mu je prestao radni odnos, obnašao funkciju pročelnika sektora policije MUP-a RBiH, Bihać. U svojoj apelaciji tvrdi kako je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u radnom sporu koji je vodio. U svezi primjene navedenoga prava na predmetni spor, Ustavni sud podsjeća kako je Europski sud za ljudska prava u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. travnja 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62) preispitao svoju raniju praksu, te zaključio kako je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene člankom 6. stavak 1. Europske konvencije nužno kumulativno ispunjenje dva uvjeta. "Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i utemeljeno na objektivnim razlozima interesa države" te kako "ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na temelju članka 6. - onih koji se odnose na plaću, nadoknadu drugih prava tog tipa - na temelju posebne naravi odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji presumpcija da se članak 6. primjenjuje" (stavak 62). Ovakvu je praksu u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2231/06 od 23. i 24. studenoga 2007. godine, st. 10-13). 19. Na temelju navedenoga, Ustavni sud smatra kako je predmetna apelacije kompatibilna sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije ratione materiae. VI.2. Ostali kriteriji dopustivosti apelacije 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. veljače 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 5. travnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 8. svibnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VI.3. Pravodobnost dopune apelacije od 20. studenoga 2007. godine 24. Apelant je dopunio svoju apelaciju 20. studenoga 2007. godine, proširujući svoj zahtjev i na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi članka 6. Europske konvencije. 25. Kao što je prethodno navedeno, u konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. veljače Broj 84 – Strana 37 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 5. travnja 2006. godine. 26. Članak 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obvezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo iznimno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tumačiti tako široko da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste pobijane odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a izvan roka od 60 dana (vidi Ustavni sud, AP 1426/05 od 9. studenoga 2007. godine, stavak 49). 27. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni je sud odlučio ne razmatrati dopunu apelacije. VII. Meritum 28. Apelant pobija Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. veljače 2006. godine tvrdeći kako je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije zbog arbitrarne primjene relevantnog prava i utvrđenog činjeničnog stanja. 29. Ustavni sud podsjeća kako nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi primijenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke ovih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitoga suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena materijalnoga prava bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni propis sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02, od 27. srpnja 2003. godine). Obzirom da apelant u ovome slučaju ukazuje upravo na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjeni zakonskih odredbi na tako utvrđene činjenice, što bi za posljedicu imalo kršenje njegovoga ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni je sud mjerodavan ispitati pravilnost provedenog postupka glede utvrđenih činjenica i primjene materijalnog prava u ovome slučaju. a) Pravo na pravično suđenje 30. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 32. Kada je u pitanju otkaz radnog odnosa za pripadnike MUP-a RBiH iz razdoblja relevantnog za ovu odluku, Ustavni sud uviđa kako su na snazi bili različiti propisi. S jedne strane, bio je na snazi Zakon o državnoj upravi, koji je, kao lex generalis, regulirao pitanje funkcioniranja kompletne uprave. Taj je zakon bio na snazi i u prijepornome razdoblju (1993-1994) u onoj mjeri u kojoj nije bio oprečan Uredbi sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o državnoj upravi. Paralelno, kao lex specialis, važio je Zakon o unutarnjim poslovima i Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, osim Broj 84 – Strana 38 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH oblasti koje su navedene u članku 82. ove Uredbe (inter alia, zasnivanje i prestanak radnog odnosa za vrijeme ratnog stanja i izvanrednog stanja). Prema tome, na temelju ovih zakona regulirano je pitanje zasnivanja i prestanka radnog odnosa, kao i pitanje stegovne odgovornosti pripadnika MUP-a. 33. U konkretnom je slučaju apelant, u dva različita postupka, bio pogođen u svojoj pravnoj poziciji. 34. Prvi put na temelju Rješenja broj 12-1627/93 od 5. listopada 1993. godine, kada je MUP CSS, Bihać, na temelju članka 124. Zakona o unutarnjim poslovima, Uredbe sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 14/92) i ovlasti ministra MUP-a RBiH broj 10-2292/93 od 30. kolovoza 1993. godine, privremeno udaljio apelanta iz MUP-a RBiH CSS Bihać. Ovo "privremeno udaljavanje" je postalo pravomoćno, te se zakonitost nije mogla ispitivati (vidi točku 6. ove Odluke). Unatoč tome, Ustavni sud napominje da je institut "privremenog udaljavanja" (a) akcesorna mjera, jer se može izreći samo uz kazneni ili stegovni postupak koji se vodi protiv određene osobe, i (b) dopunska mjera, jer služi zaštiti opravdanog interesa službe (članak 124. Zakona o unutarnjim poslovima). 35. Drugi postupak, koji je vođen protiv apelanta a čija ustavnost je predmetom i ovoga slučaja, jeste prestanak radnog odnosa apelantu, na temelju Rješenja MUP-a RBiH, Sarajevo, broj 09/4-120-4/322 od 7. travnja 1994. godine, sa 1. listopadom 1993. godine. Razlog za otkaz radnog odnosa je, navodno, nejavljanje apelanta na posao dulje od pet dana. 36. Na temelju uvida u spis, izvedenih dokaza i zakonske regulative koja je primjenjivana u relevantnom razdoblju, Ustavni sud zaključuje kako ova dva postupka nisu povezana, kao što to zaključuje Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (vidi točku 10. ove Odluke). Naime, Ustavni sud ne može naći niti jedan dokaz u smislu da se "nepoštivanje i neprovedba zakona RBiH", a što je bila osnova za apelantovo "privremeno udaljavanje" sa posla, ogledalo u "nejavljanju na posao", što je bila osnova za prestanak radnog odnosa. Samim tim, ova se dva postupka ne mogu povezivati u smislu da prvi postupak opravdava prestanak apelantovog radnog odnosa. Također, Ustavni sud smatra da se "udaljenje s posla" kao mjera ne može smatrati kao istodobno stjecanje statusa "neraspoređenoga djelatnika" u smislu članka 325. Zakona o državnoj upravi, koje se stiče isključivo na temelju ispunjenja uvjeta iz članka 323. stavak 1. (ukidanje pojedinih poslova i zadaća, smanjenje opsega posla, vršenje koncentracije poslova i zadaća, modernizacija načina izvršavanja poslova, itd.). Ovakvo tumačenje nema bilo kakvo uporište u navedenim odredbama. 37. Međutim, posljedica postojanja pravomoćnoga rješenja o "privremenom udaljenju" s posla je bitna za pitanje pravodobnosti apelantove tužbe za utvrđenje radno-pravnog statusa i isplate. Zakon o unutarnjim poslovima u članku 124. ne propisuje do kada traje ili može trajati mjera privremenoga udaljenja. Teleološkim tumačenjem odredbe toga članka Ustavni sud smatra kako je ona povezana sa okončanjem kaznenog ili stegovnog postupka koji je, prema zakonu, trebalo voditi protiv apelanta. Međutim, dok se ne donese drukčije rješenje, koje formalno ili faktički derogira privremeno udaljenje, privremeno udaljenje s posla formalnopravno stoji na snazi. Zašto je u predmetnom slučaju bitan ovaj zaključak? 38. Apelant nije nikada primio rješenje o prestanku radnog odnosa sukladno relevantnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku (Uredba za zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku u Republici Bosni i Hercegovini ("Službeni list RBiH", broj 2/92) u svezi članka 332. Zakona o državnoj upravi). Naime, taj zakon u članku 81, u svezi članka 87, razvidno propisuje obvezu tijela da izvrši osobnu dostavu rješenja. Tek u slučaju nemogućnosti osobne dostave, dostava se smatra izvršenom ukoliko se pismeno (a) dostavi tijelu općine, na čijem teritoriju osoba ima boravište, (b) a na vrata stana te osobe se stavi priopćenje gdje se pismeno nalazi (članak 86). Konačno, Ustavni sud naglašava da Zakon o državnoj upravi nije poznavao institut "spoznaje za povredu prava" kao što je to slučaj bio sa, primjerice, u to vrijeme važećim člankom 80. stavak 2. Zakona o temeljnim pravima iz radnoga odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90, preuzet Uredbom Četvrtak, 25. 12. 2008. za zakonskom snagom o preuzimanju i primjeni saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakon ("Službeni list RBiH", broj 2/92), a što bi bilo relevantno, eventualno, za računanje rokova za pokretanje postupaka (u tom smislu, usporedi odluke Povjerenstva za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine i Ustavnog suda, CH/01/7228, Drago Đurčić protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti od 8. svibnja 2007. godine, točka 15. i dalje; CH/01/7255 i CH/01/7280, Mirsada Planinić protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti od 5. lipnja 2007. godine, točka 26. i dalje; CH/01/6694, Kemal Supur protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i brisanju od 26. lipnja 2007. godine, točka 14. i dalje; AP 30/03 od 23. travnja 2004. godine). 39. Iz spisa predmeta proizlazi da apelant nije nikada mijenjao mjesto svoga boravišta. S druge strane, razvidno je da opisana procedura dostave u konkretnom slučaju nije nikada ispoštovana. Štoviše, mjerodavna tijela nisu ni pokušala ispoštovati svoju obvezu. Istodobno, pozivanje na "ratne okolnosti" je, po mišljenju Ustavnog suda, paušalno. Takvi propusti (ili okolnosti) se ne mogu staviti na teret apelantu, jer bi se u tome slučaju negirao i gubio značaj načela "pristupačnosti" pravnih akata, kao jednog od značajnih elemenata načela pravne sigurnosti. Ustavni sud ponavlja kako svaka osoba mora imati dostatan pristup svim pravnim aktima koji su odlučujući za njezinu pravnu poziciju. Iz ovoga razloga, ne može se prihvatiti mišljenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine da osobno nedostavljanje nema utjecaja na "opstojnost radnog odnosa" (vidi točku 10. ove Odluke) ili da dostava obavijesti na oglasnoj tabli tijela (bez obavijesti na stanu) može zadovoljiti spomenuto načelo pristupačnosti pravnih akata. Konačno, Ustavni sud naglašava kako nepoštivanje zakonskih odredbi o dostavi rješenja ima za posljedicu da odluka nema pravno djelovanje među strankama, uključujući rok za korištenje pravnoga lijeka (prigovor, priziv, itd.), dok kod konačnih odluka ne može nastupiti njihova formalna pravomoćnost. 40. Prema tome, u vrijeme podnošenja apelantove tužbe (1. studeni 2000. godine) zbog utvrđenja radno-pravnog statusa, apelant je imao spoznaju samo o rješenju o privremenom udaljavanju, koje je formalnopravno bilo na snazi, jer rješenje o prestanku radnog odnosa, zbog nepoštivanja odredbi o dostavi iz Zakona o općem upravnom postupku u Republici Bosni i Hercegovini, nije imalo pravno djelovanje spram stranaka. Prema tome, postupak radi utvrđenja radno-pravnog statusa, a u svezi privremenoga udaljenja s posla, je bio sasvim opravdan i pravodobno pokrenut. 41. Na temelju do sada navedenoga, Ustavni sud zaključuje: (a) u konkretnom se slučaju postupak prestanka radnog odnosa ne može, u formalnom smislu, dovoditi u vezu sa postupkom privremenog udaljenja s posla niti kao stjecanje statusa neraspoređenog djelatnika. Nadalje, (b) rješenje o prestanku radnoga odnosa nije dostavljeno apelantu sukladno relevantnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku sve do 2002. godine. Konačno, (c) apelantova tužba (1. studeni 2000. godine) radi utvrđenja radno-pravnog statusa se može smatrati pravodobnom. Ova tri zaključka se u potpunosti razlikuju od zaključaka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, za koje Ustavni sud smatra da nemaju uporište u jezičnim granicama datih propisa, tj. da su proizvoljni. Ovi zaključci Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, za koje je Ustavni sud utvrdio da su arbitrarni, nisu mogli biti temeljem za revizijsku presudu. Iz toga razloga, Ustavni sud smatra kako je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 42. Ipak, Ustavni sud se neće dalje upuštati u pravnu ocjenu predmeta, dopustivosti i utemeljenosti samog tužbenog zahtjeva radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i isplate. Ovo iz razloga što predmetni slučaj, uz poštivanje obrazloženja Ustavnog suda, zahtijeva daljnju pravnu analizu pozitivnopravnih propisa i, eventualno, utvrđivanje relevantnih činjenica za njihovu primjenu kako bi se došlo do konačne odluke u predmetu. Drugim riječima, redoviti sudovi i dalje imaju dovoljno prostora za sudbeno odlučivanje bez obzira na zaključke Ustavnog suda iz ove odluke. Ustavni sud, obzirom na Četvrtak, 25. 12. 2008. supsidijarnost ustavnopravne zaštite (vidi Ustavni sud, Odluku AP 994/06, od 14. srpnja 2008. godine, točka 71) i njegove nemogućnosti da djeluje kao "četvrta instanca" (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 31/03), u načelu, nema tu nadležnost, a predmetni slučaj ne daje dostatno osnove za meritorno odlučivanje (članak 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda). Tu nadležnost imaju, prije svega, redoviti sudovi. Prema tome, Ustavni sud smatra kako se njegova zaštita mora ograničiti u predmetnome slučaju na utvrđivanje arbitrarnosti odlučenja i obrazloženja revizijske presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, ne prejudicirajući konačni ishod samoga postupka. 43. Obzirom da sam postupak traje od 2000. godine, pri čemu se utvrđuje zakonitost prestanka radnog odnosa apelanta još iz 1994. godine, te uzimajući u obzir činjenicu da se radi o statusnim pitanjima od životnoga značaja za svakog čovjeka, kao što je radni odnos, a koja su prioritetne naravi u smislu žurnosti odlučivanja (usporedi Ustavni sud, Odluku AP 406/07 od 3. travnja 2008. godine, tačka 38), Ustavni će sud vratiti predmet zadnjoj sudbenoj instanci - Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine - na novi postupak i odlučivanje, uz obvezu poštivanja obrazloženja koje je dao Ustavni sud. VIII. Zaključak 44. Arbitrarnim tumačenjem relevantnih materijalnopravnih i procesnih zakona, koji se tiču pitanja dopustivosti tužbenoga zahtjeva apelanta i pravâ apelanta iz radnog odnosa, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je povrijedio pravo apelanta na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 45. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1339/06, rješavajući apelaciju Marijana Šimića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineje 1 i 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je 1 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Usvaja se apelacija Marijana Šimića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine. Predmet se vraća Vrhovnom suda Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 1 Broj 84 – Strana 39 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Marijan Šimić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bihaća kog zastupa Jasmina Koračić, advokat iz Bihaća, podnio je 8. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine. Apelaciju je dopunio 20. novembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda u Bihaću, Kantonalnog suda u Bihaću, Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Kantonalnog pravobranilaštva Bihać zatraženo je 20. juna 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju dostavili su Opštinski sud u Bihaću 25. juna, Kantonalni sud u Bihaću 15. jula, a Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine 4. jula 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda u Bihaću, Kantonalnog suda u Bihaću i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine dostavljen je apelantu 8. septembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je bio dugogodišwi radnik Ministarstva unutrašwih poslova, radeći u spornom periodu kao načelnik sektora policije. Ministarstvo unutrašwih poslova, Centar službi bezbjednosti (u daqnjem tekstu: MUP CSB), Bihać, svojim rješenjem broj 12-1627/93 od 5. oktobra 1993. godine, a na osnovu člana 124 Zakona o unutrašwim poslovima ("Službeni list SRBiH", br. 18/90, 14/92) i ovlašćewa ministra MUP-a RBiH broj 10-2292/93 od 30. avgusta 1993. godine, privremeno je udaqilo apelanta iz "MUP-a RBiH CSB Bihać, od dana donošewa rješewa, a zbog nepoštovawa i nesprovođewa zakona Republike Bosne i Hercegovine". U obrazloženju MUP navodi da je apelant, obavljajući poslove i zadatke u MUP-u, a ne poštujući i ne provodeći zakone RBiH, načinio težu povredu radne dužnosti, pa bi bilo štetno po interes službe da radnik i dalje ostane na poslovima i zadacima koje je obavljao. Apelant je protiv ovog rješewa od 29. novembra 1996. godine vodio spor koji je pravosnažno okončan, tako da je tužba protiv rješewa o udaljavanju sa službe odbačena kao neblagovremena (Rješenje Opštinskog suda u Bihaću broj PR-58/97 od 16. juna 1997. godine). 7. MUP RBiH Sarajevo je 7. aprila 1994. godine donio Rješenje broj 09/4-120-4/322 kojim je apelantu prestao radni odnos po sili zakona sa 1. oktobrom 1993. godine. U obrazloženju ovog rješewa je navedeno da se apelant nije javljao na posao duže od pet uzastopnih radnih dana, od 1. oktobra 1993. godine, pa mu prestaje radni odnos u skladu sa članom 11 Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH", br. 25/93 i 13/94). Shodno stanju spisa, ovo rješenje nije nikada dostavljeno apelantu, već je MUP CSB Bihać 13. aprila 1994. godine stavio na oglasnu ploču "obavještenje" da je za apelanta doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa. 8. Apelant je 1. novembra 2000. godine protiv kantonalnog MUP-a Bihać pokrenuo parnični postupak radi utvrđewa radno-pravnog statusa kod tuženog, povratka na posao i naknade materijalne štete. U toku prvostepenog postupka (21. maja 2002. godine) apelantu je uručeno Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 09/4-120-4/322, pa je precizirao svoj tužbeni zahtjev tako da je zahtijevao njegovo poništenje, kao nezakonitog, povratak na posao, te naknadu štete iz osnova izgubljenih plata zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. 9. Prvostepenom Presudom Opštinskog suda u Bihaću broj PR-1486/00 od 29. avgusta 2002. godine, a koja je potvrđena Broj 84 – Strana 40 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-861/02 od 28. decembra 2004. godine, usvojena je apelantova tužba, poništeno kao nezakonito Rješenje MUP-a RBiH, Sarajevo, broj 09/4-120-4/322, od 7. aprila 1994. godine, te naložena isplata apelantu naknade materijalne štete iz osnova izgubljenih plata (pobliže opisano u izreci prvostepene presude). Prvostepeni sud je, nakon provedenog postupka, naveo da rješenje o prestanku radnog odnosa mora da se donese u pisanoj formi i dostavi radniku, sa poukom o pravu na prigovor (član 78 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" broj 60/89, te "Službeni list RBiH", broj 2/92) i član 1 Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stawa ili u slučaju neposredne ratne opasnosti ("Službeni list RBiH", broj 21/92), što je tuženi propustio da učini. Dalje, prvostepeni sud je naveo da apelant nije mogao da krši obavezu dolaska na posao, s obzirom da je udaljen iz MUP-a RBiH CSB Bihać po osnovu Rješewa broj 12-1627/93, a zbog nepoštovawa i nesprovođewa zakona Republike Bosne i Hercegovine, koje je, kako navodi prvostepeni sud, iako doneseno 5. oktobra 1993. godine, bilo na snazi već i ranije, tj. već 30. avgusta 1993. godine, kada je ministar MUP-a ovlastio načelnika da udaqi apelanta. Prvostepeni sud, takođe, navodi da u prilog tvrdwi da je rješenje bilo na snazi i 1. oktobra 1993. godine ide i činjenica da je apelant pokrenuo parnični postupak protiv ovog rješewa. 10. Protiv drugostepene presude tuženi je pokrenuo revizioni postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, koji je svojom Presudom broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine uvažio izjavljenu reviziju, ukinuo nižestepene presude u dijelu koji se tiče poništewa kao nezakonitog Rješewa MUP-a RBiH, Sarajevo, broj 09/4-120-4/322, od 7. aprila 1994. godine, i u tom dijelu tužbu odbacio. U ostalom dijelu, koji se tiče troškova postupka, presude su potvrđene. U svom obrazloženju taj sud je naveo da može da se smatra da je osporavano rješenje dostavljeno apelantu, koji je propustio da protiv njega izjavi prigovor, zbog čega meritorno raspravljanje predmeta nije moguće. Sud je, prije svega, naveo da je, u vezi sa zasnivanjem i prestankom radnog odnosa policajaca, a po osnovu člana 82 Zakona o unutrašwim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 18/90, te "Službeni list RBiH", broj 14/92), u vrijeme kad je doneseno osporavano rješenje primjewivan Zakon o državnoj upravi ("Službeni list RBiH", broj 26/93). Shodno odredbi člana 325 tog zakona, za lice koje nije bilo raspoređeno duže od šest mjeseci smatralo se da mu je prestao radni odnos. U slučaju da je radnik nezadovoljan rješenjem o prestanku radnog odnosa imao je pravo, u skladu sa članom 333 st. 1 i 2 Zakona o državnoj upravi, da podnese prigovor u roku od 15 dana, tj. da pokrene parnični postupak u skladu sa odredbama člana 335 tog zakon. Takođe, Vrhovni sud je naveo "da je nesporna činjenica da je tuženi uručio tužiocu rješenje o udaljavanju sa posla počevši od 5. oktobra 1993. godine i da po toj odluci nakon isteka šest mjeseci nije pozvan na posao. U kontekstu tih nespornih činjenica po sili zakona (član 325 ZDU) prestao je radni odnos i odluka o tome je zapravo deklaratornog karaktera. Ovo iz razloga što je rješenje o prestanku tužiočevog radnog odnosa akcesorno povezano sa rješenjem o udaljavanju sa posla, izvire iz njega i u cjelini dijeli njegovu pravnu sudbinu. Stoga, kod nesporne činjenice da je tužba koju je tužilac podnio protiv odluke o udaljavanju odbačena pravosnažnim rješenjem Š...Ć i kod utvrđene činjenice da je tužbeni aktom od 13. aprila 1994. godine na oglasnu ploču stavio obavještenje da je za tužioca doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa, što tužilac nije doveo u pitanje, to okolnost da mu nije lično uručeno nema odlučno značenje za zakqučak o prekidanju radnog odnosa (deklaratorna odluka)". Dalje, Vrhovni sud je zauzeo stav da su stavljanjem "obavještewa" o donošenju rješewa o prestanku radnog odnosa ispunjeni uslovi o dostavljanju rješewa (član 96 stav 3 Zakona o opštem upravnom postupku ("Službeni list RBiH", broj 2/92), te je apelant imao obavezu da iscrpi proceduru internog žalbenog postupka, što je on propustio da učini. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Iz navoda apelacije i dopune apelacije proizilazi da apelant tvrdi da mu je osporavanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zagarantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Četvrtak, 25. 12. 2008. Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud donijeli pravilne odluke, dok je Vrhovni sud arbitrarno primijenio relevantne zakonske odredbe i utvrdio činjenično stanje. Dalje, apelant u dopuni apelacije smatra da je udaljen sa posla i da mu je prestao radni odnos zbog njegovog nacionalnog porijekla. Time tvrdi da je došlo do povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 12. Opštinski sud u Bihaću je u svom odgovoru od 25. juna 2008. godine naveo da ostaje pri razlozima koji su navedeni u Odluci drugostepenog suda broj RSŽ-861/02, od 28. decembra 2004. godine. 13. Kantonalni sud u Bihaću, u svom odgovoru od 15. jula 2008. godine, smatra da je prvostepeni sud donio zakonitu i pravilnu odluku. 14. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je, u svom odgovoru od 4. jula 2008. godine, naveo da je apelacija neosnovana. V. Relevantni propisi 15. Zakon o unutrašwim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 18/90) u relevantnom dijelu glasi: "Član 124 Radnik Republičkog sekretarijata udaqiće se privremeno sa poslova i zadataka koje vrši ili iz Republičkog sekretarijata i kada je protiv njega pokrenut krivični ili disciplinski postupak, ako s obzirom na prirodu krivičnog djela, odnosno teže povrede radne dužnosti, okolnosti pod kojima su oni izvršeni i druge okolnosti, može osnovano da se zakquči da bi bilo štetno po interes službe da radnik i dalje ostane na poslovima i zadacima koje obavlja, odnosno u Republičkom sekretarijatu. Rješenje o mjeri privremenog udaljavawa Š...Ć donosi republički sekretar ili radnik koga on za to ovlasti." 16. Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašwim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 14/92) u relevantnom dijelu glasi: "Član 82 Odredbe ove uredbe koje se odnose na pitawa zasnivawa i prestanka radnog odnosa Š...Ć za vrijeme ratnog stawa i vanrednog stawa ne primjenjuju se." 17. Uredba sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o državnoj upravi ("Službeni list SRBiH", broj 25/93) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1 Zakon o državnoj upravi - Prečišćeni tekst Š...Ć primjenjuje se za vrijeme ratnog stawa, ako ovom uredbom nije drugačije određeno. Š...Ć Član 11 Radniku prestaje radni odnos ako se stavio na stranu agresora i protiv Republike Bosne i Hercegovine ili ako je neopravdano izostao sa posla duže od pet radnih dana uzastopno." VI. Dopustivost VI.2. Dopustivost apelacije ratione materiae 18. Apelant je, prije nego mu je prestao radni odnos, obavljao funkciju načelnika sektora policije MUP-a RBiH, Bihać. U svojoj apelaciji tvrdi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u radnom sporu koji je vodio. U vezi s primjenom navedenog prava na predmetni spor, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za qudska prava u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42 do 62) preispitao svoju raniju praksu, te zakqučio da je za iskqučivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6 stav 1 Evropske Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH konvencije neophodno da se kumulativno ispune dva uslova. "Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito da iskquči pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, iskqučivanje mora da bude opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države" te da "ništa ne opravdava iskqučivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6 - onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa - na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji presumpcija da se član 6 primjenjuje" (stav 62). Ovakvu praksu je u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2231/06 od 23. i 24. novembra 2007. godine, st. 10-13). 19. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacije kompatibilna sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije ratione materiae. VI.2. Ostali kriterijumi dopustivosti apelacije 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VI.3. Blagovremenost dopune apelacije od 20. novembra 2007. godine 24. Apelant je dopunio svoju apelaciju 20. novembra 2007. godine, proširujući svoj zahtjev i na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 Evropske konvencije. 25. Kao što je prethodno navedeno, u konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2006. godine. 26. Član 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te samo izuzetno može da se prihvati dopuna apelacije podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon protoka navedenog roka. Mogućnost podnošewa dopune apelacije nikako ne može da se tumači tako široko da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju da dopuwavaju sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana (vidi Ustavni sud, AP 1426/05 od 9. novembra 2007. godine, stav 49). Broj 84 – Strana 41 27. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon protoka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio da dopunu apelacije ne razmatra. VII. Meritum 28. Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije zbog arbitrarne primjene relevantnog prava i utvrđenog činjeničnog stawa. 29. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, sem ukoliko odluke ovih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni propis sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02, od 27. jula 2003. godine). S obzirom da apelant u ovom slučaju ukazuje upravo na proizvoqnost u utvrđivanju činjenica i primjeni zakonskih odredbi na tako utvrđene činjenice, što bi za posljedicu imalo kršenje njegovog ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud je nadležan da ispita pravilnost postupka koji je sproveden u pogledu utvrđenih činjenica i primjene materijalnog prava u ovom slučaju. a) Pravo na pravično suđenje 30. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 32. Kada je u pitanju otkaz radnog odnosa za pripadnike MUP-a RBiH iz perioda relevantnog za ovu odluku, Ustavni sud uviđa da su na snazi bili različiti propisi. S jedne strane, bio je na snazi Zakon o državnoj upravi, koji je, kao lex generalis, regulisao pitanje funkcionisawa kompletne uprave. Taj zakon bio je na snazi i u spornom periodu (1993-1994) u onoj mjeri u kojoj nije bio u suprotnosti sa Uredbom sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o državnoj upravi. Paralelno, kao lex specialis, važio je Zakon o unutrašwim poslovima i Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašwim poslovima, sem oblasti koje su navedene u članu 82 ove uredbe (inter alia, zasnivanje i prestanak radnog odnosa za vrijeme ratnog stawa i vanrednog stawa). Shodno tome, na osnovu ovih zakona regulisano je pitanje zasnivawa i prestanka radnog odnosa, kao i pitanje disciplinske odgovornosti pripadnika MUP-a. 33. U konkretnom slučaju apelant je, u dva različita postupka, bio pogođen u svojoj pravnoj poziciji. 34. Prvi put na osnovu Rješewa broj 12-1627/93 od 5. oktobra 1993. godine, kada je MUP CSB, Bihać, na osnovu člana 124 Zakona o unutrašwim poslovima, Uredbe sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašwim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 14/92) i ovlašćewa ministra MUP-a RBiH broj 10-2292/93 od 30. avgusta 1993. godine, Broj 84 – Strana 42 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH privremeno udaqio apelanta iz MUP-a RBiH CSB Bihać. Ovo "privremeno udaljavanje" je postalo pravosnažno, te zakonitost nije mogla da se ispituje (vidi tačku 6 ove odluke). Uprkos tome, Ustavni sud napominje da je institut "privremenog udaljavawa" (a) akcesorna mjera, jer može da se izrekne samo uz krivični ili disciplinski postupak koji se vodi protiv određenog lica, i (b) dopunska mjera, jer služi zaštiti opravdanog interesa službe (član 124 Zakona o unutrašwim poslovima). 35. Drugi postupak, koji je vođen protiv apelanta a čija ustavnost je predmet i ovog slučaja, jeste prestanak radnog odnosa apelantu, na osnovu Rješewa MUP-a RBiH, Sarajevo, broj 09/4-120-4/322 od 7. aprila 1994. godine, sa 1. oktobrom 1993. godine. Razlog za otkaz radnog odnosa je, navodno, nejavljanje apelanta na posao duže od pet dana. 36. Na osnovu uvida u spis, izvedenih dokaza i zakonske regulative koja je primjewivana u relevantnom periodu, Ustavni sud zakqučuje da ova dva postupka nisu povezana, kao što to zakqučuje Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (vidi tačku 10 ove odluke). Naime, Ustavni sud ne može da nađe niti jedan dokaz u smislu da se "nepoštovanje i nesprovođenje zakona RBiH", a što je bio osnov za apelantovo "privremeno udaljavanje" sa posla, ogledalo u "nejavljanju na posao", što je bio osnov za prestanak radnog odnosa. Samim tim, ova dva postupka ne mogu da se povezuju u smislu da prvi postupak opravdava prestanak apelantovog radnog odnosa. Takođe, Ustavni sud smatra da "udaljavanje s posla" kao mjera ne može da se smatra kao istovremeno sticanje statusa "neraspoređenog radnika" u smislu člana 325 Zakona o državnoj upravi, koje se stiče iskqučivo na osnovu ispunjenja uslova iz člana 323 stav 1 (ukidanje pojedinih poslova i zadataka, smanjenje obima posla, vršenje koncentracije poslova i zadataka, modernizacija načina izvršavawa poslova, itd.). Ovakvo tumačenje nema bilo kakvo uporište u navedenim odredbama. 37. Međutim, posljedica postojawa pravosnažnog rješewa o "privremenom udaljavanju" s posla je bitna za pitanje blagovremenosti apelantove tužbe za utvrđivanje radno-pravnog statusa i isplate. Zakon o unutrašwim poslovima u članu 124 ne propisuje do kada traje ili može da traje mjera privremenog udaljavawa. Teleološkim tumačenjem odredbe tog člana Ustavni sud smatra da je ona povezana sa okončanjem krivičnog ili disciplinskog postupka koji je, shodno zakonu, trebalo da se vodi protiv apelanta. Međutim, dok se ne donese drugačije rješenje, koje formalno ili faktički derogira privremeno udaljavanje, privremeno udaljavanje s posla formalnopravno stoji na snazi. Zašto je u predmetnom slučaju bitan ovaj zakqučak? 38. Apelant nije nikada primio rješenje o prestanku radnog odnosa u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o opštem upravnom postupku (Uredba za zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o opštem upravnom postupku u Republici Bosni i Hercegovini ("Službeni list RBiH", broj 2/92) u vezi sa članom 332 Zakona o državnoj upravi). Naime, taj zakon u članu 81, u vezi sa članom 87, jasno propisuje obavezu organa da izvrši lično dostavljanje rješewa. Tek u slučaju nemogućnosti ličnog dostavljanja, dostavljanje se smatra izvršenim ukoliko se pismeno (a) dostavi organu opštine, na čijoj teritoriji lice ima boravište, (b) a na vrata stana toga lica se stavi saopštenje gdje se pismeno nalazi (član 86). Na kraju, Ustavni sud naglašava da Zakon o državnoj upravi nije poznavao institut "saznawa za povredu prava" kao što je to slučaj bio sa, na primjer, u to vrijeme važećim članom 80 stav 2 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90, preuzet Uredbom za zakonskom snagom o preuzimanju i primjeni saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakon ("Službeni list RBiH", broj 2/92), a što bi bilo relevantno, eventualno, za računanje rokova za pokretanje postupaka (u tom smislu, uporedi odluke Komisije za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine i Ustavnog suda, CH/01/7228, Drago Đurčić protiv Republike Srpske, odluka o prihvatqivosti od 8. maja 2007. godine, tačka 15. i dalje; CH/01/7255 i CH/01/7280, Mirsada Planinić protiv Republike Srpske, odluka o prihvatqivosti od 5. juna 2007. Četvrtak, 25. 12. 2008. godine, tačka 26 i dalje; CH/01/6694, Kemal Supur protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatqivosti i brisanju od 26. juna 2007. godine, tačka 14 i dalje; AP 30/03 od 23. aprila 2004. godine). 39. Iz spisa predmeta proizilazi da apelant nije nikada mijewao mjesto svoga boravišta. S druge strane, jasno je da opisana procedura dostavljanja u konkretnom slučaju nije nikada ispoštovana. Štaviše, nadležni organi nisu ni pokušali da ispoštuju svoju obavezu. Istovremeno, pozivanje na "ratne okolnosti" je, po mišljenju Ustavnog suda, paušalno. Takvi propusti (ili okolnosti) ne mogu da se stave na teret apelantu, jer bi se u tom slučaju negirao i gubio značaj princip "pristupačnosti" pravnih akata, kao jednog od značajnih elemenata principa pravne sigurnosti. Ustavni sud ponavlja da svako lice mora da ima dovoljan pristup svim pravnim aktima koji su odlučujući za njegovu pravnu poziciju. Iz ovog razloga, ne može da se prihvati mišljenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine da lično nedostavljanje nema uticaja na "trajanje radnog odnosa" (vidi tačku 10 ove odluke) ili da dostavljanje obavijesti na oglasnoj ploči organa (bez obavještewa na stanu) može da zadovoqi spomenuti princip pristupačnosti pravnih akata. Na kraju, Ustavni sud naglašava da nepoštovanje zakonskih odredbi o dostavljanju rješewa ima za posljedicu da odluka nema pravno dejstvo među strankama, ukqučujući rok za korišćenje pravnog lijeka (prigovor, žalba, itd.), dok kod konačnih odluka ne može da nastupi wihova formalna pravosnažnost. 40. Shodno tome, u vrijeme kada je podnesena apelantova tužba (1. novembar 2000. godine) zbog utvrđivawa radno-pravnog statusa, apelant je imao saznanje samo o rješenju o privremenom udaljavanju, koje je formalnopravno bilo na snazi, jer rješenje o prestanku radnog odnosa, zbog nepoštovawa odredbi o dostavi iz Zakona o opštem upravnom postupku u Republici Bosni i Hercegovini, nije imalo pravno dejstvo spram stranaka. Shodno tome, postupak radi utvrđewa radno-pravnog statusa, a u vezi sa privremenim udaljavanjem s posla, je bio sasvim opravdan i blagovremeno pokrenut. 41. Na osnovu do sada navedenog, Ustavni sud zakqučuje: (a) da u konkretnom slučaju postupak prestanka radnog odnosa ne može, u formalnom smislu, da se dovodi u vezu sa postupkom privremenog udaljavawa s posla niti kao sticanje statusa neraspoređenog radnika. Dalje, (b) rješenje o prestanku radnog odnosa nije dostavljeno apelantu u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o opštem upravnom postupku sve do 2002. godine. Na kraju, (s) apelantova tužba (1. novembar 2000. godine) radi utvrđivawa radno-pravnog statusa može da se smatra blagovremenom. Ova tri zakqučka se u potpunosti razlikuju od zakqučaka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, za koje Ustavni sud smatra da nemaju uporište u jezičkim granicama datih propisa, tj. da su proizvoqni. Ovi zakqučci Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, za koje je Ustavni sud utvrdio da su arbitrarni, nisu mogli da budu osnov za revizionu presudu. Iz toga razloga, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 42. Ipak, Ustavni sud se neće dalje upuštati u pravnu ocjenu predmeta, dopustivosti i osnovanosti samog tužbenog zahtjeva radi poništewa rješewa o prestanku radnog odnosa i isplate. Ovo iz razloga što predmetni slučaj, uz poštovanje obrazložewa Ustavnog suda, zahtijeva daqnju pravnu analizu pozitivnopravnih propisa i, eventualno, utvrđivanje relevantnih činjenica za wihovu primjenu kako bi se došlo do konačne odluke u predmetu. Drugim riječima, redovni sudovi i dalje imaju dovoqno prostora za sudsko odlučivanje bez obzira na zakqučke Ustavnog suda iz ove odluke. Ustavni sud, s obzirom na supsidijarnost ustavnopravne zaštite (vidi Ustavni sud, Odluku AP 994/06, od 14. jula 2008. godine, tačka 71) i njegove nemogućnosti da djeluje kao "četvrta instanca" (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 31/03), u principu, nema tu nadležnost, a predmetni slučaj ne daje dovoqno osnova za meritorno odlučivanje (član 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda). Tu nadležnost imaju, prije svega, redovni sudovi. Shodno tome, Ustavni sud smatra da njegova zaštita mora da se ograniči u Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH predmetnom slučaju na utvrđivanje arbitrarnosti odlučivawa i obrazložewa revizione presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, ne prejudicirajući konačni ishod samog postupka. 43. S obzirom da sam postupak traje od 2000. godine, pri čemu se utvrđuje zakonitost prestanka radnog odnosa apelanta još iz 1994. godine, te uzimajući u obzir činjenicu da se radi o statusnim pitawima od životnog značaja za svakog čovjeka, kao što je radni odnos, a koja su prioritetne prirode u smislu hitnosti odlučivawa (uporedi Ustavni sud, Odluku AP 406/07 od 3. aprila 2008. godine, tačka 38), Ustavni sud će vratiti predmet zadwoj sudskoj instanci - Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine - na novi postupak i odlučivanje, uz obavezu poštovawa obrazložewa koje je dao Ustavni sud. VIII. Zakqučak 44. Arbitrarnim tumačenjem relevantnih materijalno-pravnih i procesnih zakona, koji se tiču pitawa dopustivosti tužbenog zahtjeva apelanta i pravâ apelanta iz radnog odnosa, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je povrijedio pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 45. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1751/06, rješavajući apelaciju Enesa Kunovca i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Enesa Kunovca, Ediba Biće, Asima Delje, Ismeta Subašića i Almira Mašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. aprila 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Enes Kunovac i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, koje zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 9. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. aprila 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Vlade Bosansko-podrinjskog kantona Goražde i Ministarstva unutrašnjih poslova Bosansko-podrinjskog kantona (u daljnjem 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Broj 84 – Strana 43 tekstu: tuženi) zatraženo je 5. oktobra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. oktobra 2007. godine, Vlada Bosansko-podrinjskog kantona 8. novembra 2007. godine, a Ministarstvo unutrašnjih poslova Bosansko-podrinjskog kantona 26. oktobra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 25. aprila 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelanti su u tužbi protiv tuženih 27. maja 2005. godine naveli da su zaposlenici kod tuženog na poslovima policije, te da kao radnici tuženog, prema odredbama člana 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, imaju pravo na naknadu za topli obrok za vrijeme posla, naknadu (regres) za korištenje godišnjeg odmora, pravo na uvećanje plaća od najmanje 35 % za rad noću, naknadu troškova za prijevoz na posao i sa posla ukoliko je mjesto stanovanja od radnog mjesta udaljeno najmanje dva kilometra, a nije organiziran prijevoz. Apelanti su istakli da im u toku 2002, 2003. i 2004. godine, te do maja 2005. godine nije isplaćena naknada za ishranu (topli obrok), odnosno da je isplata izvršena u znatno manjem iznosu od pripadajućih 2% prosječne mjesečne plaće u Federaciji prema posljednjim objavljenim statističkim podacima. Dalje su naveli da im za 2002. i 2003. godinu nisu uopće isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora a za 2004. godinu isplaćen im je regres manji od prosječnog prema članu 32. Kolektivnog ugovora, kao i da im u toku 2003, 2004. i 2005. godine nije isplaćena naknada za troškove prijevoza na posao i sa posla u punom iznosu. Stoga, pošto im tuženi odbija da uplati dugovane iznose, apelanti su predložili da sud tuženog obaveže da dug izmiri. 7. Presudom Općinskog suda broj P-250/05 od 18. januara 2006. godine tuženi je obavezan da apelantima po osnovu toplog obroka, regresa za korištenje godišnjeg odmora i prijevoza za period od 2002. godine do 30. aprila 2005. godine isplati pojedinačne iznose sa pripadajućim kamatama, i to: Enesu Kunovcu ukupan iznos od 4.010,81 KM, Edibu Bići ukupan iznos od 2.957,11 KM, Asimu Delji ukupan iznos od 2.929,11 KM, Ismetu Subašiću ukupan iznos od 2.857,11 KM i Almiru Mašiću ukupan iznos od 3.021,11 KM. Navedenom presudom je utvrđena ukupna suma za isplatu od 17.433,64 KM uz obavezu tuženog da presudu izvrši u roku od 15 dana od dana njenog dostavljanja. 8. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da se, prema odredbama člana 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, na plaće i druga primanja i naknade na osnovu rada, a koji nisu utvrđeni tim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Utvrđeno je da je posebni Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) zaključen 11. aprila 2000. godine, a na osnovu člana 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. U preambuli Ugovora se navodi da je zaključen uz prethodno pribavljenu saglasnost, između ostalih, i BPK prema Odluci broj 02-8405-1536/98 od 29. septembra 1998. godine. Uvidom u navedenu odluku, koju je donijela Vlada BPK Goražde, utvrđeno je da je prihvaćen prijedlog posebnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike organa uprave BPK. Istom odlukom predsjednik Vlade BPK je ovlašten da sa Samostalnim sindikatom radnika društvenih organa FBiH zaključi poseban Kolektivni ugovor za službenike i namještenike Federacije BiH. 9. U pogledu osporavanja činjenice o zaključenju posebnog Kolektivnog ugovora i učestvovanju tuženog, prvostepeni sud je naveo da se radi o aktu koji je javno objavljen, te da sudu nisu ponuđeni dokazi u vezi sa okolnosti postojanja procedure za utvrđivanje činjenice da tuženi nije učestvovao u njegovom zaključenju, odnosno proceduri istupanja tuženog iz ugovornog odnosa. Općinski sud je ustanovio da se na radne odnose radnika Broj 84 – Strana 44 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH uprave u BPK, a time i Ministarstva unutrašnjih poslova, imaju primijeniti odredbe posebnog Kolektivnog ugovora. Stoga je u konkretnom slučaju Općinski sud primijenio odredbe čl. 30, 31. i 32. Kolektivnog ugovora koje se odnose na troškove prijevoza, toplog obroka i regresa. Sud je, zatim, za svakog od apelanata pojedinačno, a na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrdio činjenično stanje u vezi sa isplatom naknade za topli obrok, regres i troškove prijevoza. 10. Presudom Kantonalnog suda broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. aprila 2006. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan. U obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda se navodi da Kolektivni ugovor, iz kojeg apelanti izvode pravo na isplate u navedenim iznosima i koji je bio osnov za utvrđivanje naknade za izostale isplate prema vještaku finansijske struke, ima elemente posebnog Kolektivnog ugovora kao granskog kolektivnog ugovora. Kod takve vrste ugovora za određenu djelatnost zaposlenike zastupa samostalni sindikat djelatnosti, a poslodavce udruženje poslodavaca određene grane, odnosno njegov predsjednik ili, do formiranja udruženja poslodavaca, to može biti Vlada FBiH, odnosno Vlada Kantona, u skladu sa članom 112. Zakona o radu čijim odredbama su regulirani kolektivni ugovori. 11. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o spornoj činjenici da li je tuženi Kolektivni ugovor zaključio ili mu je pristupio, navedena činjenica, prema mišljenju Kantonalnog suda, morala je da se utvrđuje. Kantonalni sud je naveo da se pri poznatoj činjenici ko je 11. aprila 2000. godine stavio potpis na taj ugovor kao nepoznata treba da ocjenjuje činjenica da li je tuženi i kada stavio potpis na takav ugovor. Prema shvatanju Kantonalnog suda, nepristupanje je propuštanje radnje pristupanja, te su apelanti bili obavezni da dokažu suprotno - da je bilo radnje pristupanja ili, kako smatraju, zaključivanja, odnosno da je ovlašteni predstavnik BPK potpisao takav ugovor. Utvrđeno je da tu činjenicu apelanti nisu dokazali. Ocjenjujući odredbe člana 75. Kolektivnog ugovora i člana 115. Zakona o radu prema kojem je "kolektivni ugovor (je) obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile", Kantonalni sud je ustanovio da saglasnost na usaglašeni tekst Prijedloga Kolektivnog ugovora po sadržini i nužnoj proceduri za zaključivanje i pristupanje nije punomoć Vladi Federacije BiH da ona, u ime BPK, zaključi takav ugovor, odnosno da navedena saglasnost nije pristupanje tuženog tom ugovoru. Utvrđeno je da apelanti u postupku nisu dokazali da je tuženi pristupio Kolektivnom ugovoru, te zbog toga Kantonalni sud smatra pogrešnim zaključak prvostepenog suda da je sporni Kolektivni ugovor osnov iz kojeg apelanti izvode svoje pravo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se žale da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističu da su se u tužbi, radi ostvarivanja svojih potraživanja, osim drugih pravnih osnova, člana 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine FBiH", broj 13/98), čl. 9, 10. i 11. Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaće ("Službene novine FBiH", broj 44/98), pozvali i na odredbe čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora, te da je navedeni Kolektivni ugovor kao javna isprava objavljen u "Službenim novinama FBiH". Navode da se u preambuli objavljenog Kolektivnog ugovora kaže da ga je u ime Vlade FBiH zaključio federalni ministar pravde uz prethodno pribavljenu saglasnost na usaglašeni tekst Prijedloga Kolektivnog ugovora, pored ostalih, i Vlade BPK iz čega, prema mišljenju apelanata, jasno i nedvosmisleno proizlazi da je Vlada FBiH navedeni Kolektivni ugovor zaključila u ime Vlade FBiH, te u ime vlada kantona koje su dale saglasnost na konačan i usaglašen tekst Prijedloga Kolektivnog ugovora. Apelanti smatraju da je navedena činjenica bila općepoznata i apelantima i Četvrtak, 25. 12. 2008. sudu, te da apelanti nisu imali zakonsku obavezu da posebno dokazuju tu činjenicu. Oni navode da je teret dokazivanja o tome da li je tuženi potpisao ili nije Kolektivni ugovor bio na tuženom, a ne na apelantima. Smatraju da je Kantonalni sud bio dužan da zakaže raspravu na kojoj bi od tuženog zatražio da ponudi dokaze kojim bi dokazao svoje tvrdnje o tome da nije potpisao Kolektivni ugovor. 13. Dalje, apelanti ističu da su u toku žalbenog postupka, nakon dobijanja žalbe tuženog, zatražili da se samostalni Sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH izjasni o tome da li je tuženi u proceduri usvajanja i objavljivanja Kolektivnog ugovora učestvovao u njegovom donošenju, prihvatanju i potpisivanju, te da li je navedeni Sindikat opunomoćeniku apelanata dostavio kopiju originalnog zaključenog Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH iz kojeg se, na posljednjoj stranici, jasno dokazuje da je tuženi, osim prethodne saglasnosti na usaglašen Prijedlog Kolektivnog ugovora, i formalno pristupio Kolektivnom ugovoru tako što ga je potpisao i ovjerio pečatom, a što je protokolirano pod brojem 07-34-267/00 od 18. maja 2000. godine. Apelanti navode da je navedeni dokaz opunomoćenik apelanata sa dopunom odgovora na žalbu tuženog dostavio na uvid Kantonalnom sudu 24. februara 2006. godine, te da Kantonalni sud u svojoj presudi nije naveo da je opunomoćenik apelanata uz navedeni podnesak sudu dostavio i "nepobitan dokaz", odnosno kopiju Kolektivnog ugovora koji je potpisao tuženi, a čiji se original nalazi u evidenciji Sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Ističu da su "kasnije" saznali da je sam zastupnik tuženog lično učestvovao u postupku usaglašavanja teksta Kolektivnog ugovora, da mu je lično bilo poznato da je predstavnik tuženog na dan svečanog potpisivanja Kolektivnog ugovora bio prisutan i potpisao navedeni Kolektivni ugovor i ovjerio ga, te da je isto lice iniciralo "postupak" da se poništi Kolektivni ugovor. Prema navedenoj inicijativi, Vlada BPK je 10. augusta 2005. godine donijela Odluku broj 03-34-1558/05 ("Službene novine BPK" broj 10/05) kojom se "poništava" Kolektivni ugovor. Prema mišljenju apelanata, s obzirom na to da je navedena odluka javno objavljena u službenom glasilu, ona je morala kao javna isprava biti poznata Kantonalnom sudu, a što je dovoljan dokaz da je tuženi potpisao Kolektivni ugovor 2000. godine, jer da ga nije potpisao, postavlja se pitanje zbog čega bi donosio odluku o njegovom poništavanju. Apelanti smatraju posebnim pitanje pravne valjanosti odluke tuženog o poništavanju Kolektivnog ugovora, jer tuženi nije ovlašten da to uradi, niti se poništavanje može vršiti retroaktivno, već se raskid Kolektivnog ugovora može tražiti na način predviđen u Kolektivnom ugovoru. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je osporena odluka Kantonalnog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. 15. U odgovoru na apelaciju Vlada BPK je navela da je isplaćivala plaće, naknade za noćni rad, naknade troškova za prijevoz, naknade za ishranu i za regres svim zaposlenicima MUP-a BPK na osnovu zakonskih i podzakonskih akata. Iz ovoga proizlazi da tuženi nije kršio ustavna prava apelanata. S obzirom na to da je tuženi morao sam finansirati svoje zakonske obaveze na ime spornih naknada, nije ostvario i raspolagao dovoljnim sredstvima da bi mogao primijeniti naknade utvrđene Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Vlada BPK je u sudskom postupku dokazala da nije zaključila predmetni ugovor, niti mu je pristupila u skladu sa odredbama o kolektivnom ugovaranju iz Zakona o radu, te se, stoga, navedeni ugovor nije primjenjivao na području ovog kantona, pa, prema tome, ni prema apelantima. Smatra da je osporena odluka Kantonalnog suda zakonita i ustavna, te da bi suprotnim odlučivanjem bila povrijeđena ustavna prava ne apelanata, već ostalih 900 zaposlenika budžetskih korisnika. Vlada BPK, također, smatra da je tuženi u predmetnom postupku izveo dokaze i dokazao navedene činjenice. Ističe da je ministar za pravdu BPK neovlašteno, 18. maja 2000. godine, potpisao "pristupio" Kolektivnom ugovoru s tim što Vlada BPK nikada nije donijela odluku kojom je dala saglasnost na takav potpis. Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 16. Ministarstvo unutrašnjih poslova je u bitnom ponovilo razloge date u izjašnjenju Vlade BPK. Tačno je, navodi se u odgovoru Ministarstva unutrašnjih poslova, da je prvostepenom presudom Općinskog suda djelimično udovoljeno tužbenim zahtjevima apelanata, te da je Kantonalni sud, rješavajući o žalbi na navedenu presudu, preinačio prvostepenu presudu Kantonalnog suda tako što je odbio tužbene zahtjeve apelanata u cijelosti. Nisu tačni navodi apelanata da je ovaj organ kršio prava na pravičan postupak i imovinu, zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i odredbama Evropske konvencije. Ministarstvo unutrašnjih poslova je isplaćivalo plaće i naknade plaća koje nemaju karakter plaća svim zaposlenicima u ovom organu, pa i apelantima, u skladu sa visinom utvrđenih finansijskih sredstava u budžetu BPK Goražde za sporne godine. Zbog tih razloga, kako se navodi u apelaciji, ovaj organ nije mogao da primjenjuje federalne propise, jer u budžetu BPK nisu se mogla osigurati finansijska sredstva u tom iznosu usljed čega su primjenjivani propisi ovog kantona, koji su doneseni u skladu sa Ustavom BPK i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Samo zbog tih razloga nikad nije primijenjen Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, niti Uredba o naknadama koje nemaju karakter plaće. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH Vlada BPK nije nikad zaključila, jer se u budžetu BPK u navedenim godinama nisu stekli uvjeti za isplatu plaća i naknada koje nemaju karakter plaće svim budžetskim korisnicima, pa i apelantima. 17. Na osnovu navedenog ovaj organ je zaključio da isplatama plaća i naknada plaća od 2000. godine do 2005. godine nije povrijeđeno nijedno zaštićeno pravo apelanata iz Ustava BiH, a ni prava iz Evropske konvencije, već se ovaj organ ravnopravno odnosio prema svim svojim zaposlenicima, pa i prema apelantima, zbog čega treba odbiti zahtjev apelanata iznesen u predmetnoj apelaciji. V. Relevantni propisi 18. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH", br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 102. (1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. (2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 125. stav 4. (4) Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate. VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. Broj 84 – Strana 45 aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelanti osporavaju Presudu Kantonalnog suda, navodeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 25. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak odnosi na isplatu novčanog potraživanja po osnovu radnog odnosa (regresa, toplog obroka i troškova prijevoza). U odgovoru na pitanje da li je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj, valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom i izvesti nesporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču "građanskih prava i obaveza", te da se na postupke u vezi s radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6. Evropske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02). 27. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju sporno da li Kolektivni ugovor, iz koga apelanti izvode pravo na isplatu traženih naknada za regres, topli obrok i troškove prijevoza, obavezuje tuženog u smislu zaključivanja, odnosno pristupanja tuženog navedenom Kolektivnom ugovoru. Dalje se kao sporno postavlja pitanje koja je strana u postupku bila dužna dokazati Broj 84 – Strana 46 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH činjenicu da je tuženi zaključio, odnosno pristupio Kolektivnom ugovoru. 28. Prema mišljenju apelanata, teret dokazivanja navedenih činjenica je bio na tuženom, a ne na apelantima, kako je to naveo Kantonalni sud. Dalje smatraju da je Kolektivni ugovor kao javna isprava bio objavljen u "Službenim novinama FBiH", te da su činjenice koje se tiču Kolektivnog ugovora općepoznate činjenice koje apelanti nisu morali posebno dokazivati. 29. Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud utvrdio da Kolektivni ugovor pravno obavezuje tuženog, te je na osnovu relevantnih odredaba Kolektivnog ugovora utvrđena obaveza tuženog da apelantima isplati naknadu za topli obrok, naknadu za korištenje godišnjeg odmora i naknadu za troškove prijevoza na posao i sa posla. Nasuprot tome, Kantonalni sud je usvojio suprotan stav navodeći pri tome da apelanti u postupku nisu dokazali činjenicu zaključivanja, odnosno pristupanja tuženog spornom Kolektivnom ugovoru. Kantonalni sud je ustanovio da sama saglasnost na Prijedlog Ugovora ne znači i pristupanje tom ugovoru, te da se samo navođenje u uvodu Kolektivnog ugovora BPK ne može tumačiti kao da je tuženi pristupio ugovoru i da ga taj ugovor obavezuje. Pri tome je Kantonalni sud naveo da nije bilo na tuženom da dokazuje proceduru da on nije učestvovao u zaključenju Kolektivnog ugovora, odnosno njegovom istupanju, kako je to utvrdio prvostepeni sud, već da su činjenicu zaključivanja, odnosno pristupanja tuženog Kolektivnom ugovoru bili dužni da dokažu apelanti. 30. U vezi s navedenim Ustavni sud konstatira da su apelanti svoje pravo na naknadu toplog obroka, regresa i troškova prijevoza izvodili iz Kolektivnog ugovora. S obzirom na to da je u toku cijelog postupka tuženi osporavao činjenicu da ga navedeni ugovor obavezuje zbog toga što Ugovor nije zaključio, odnosno nije mu pristupio, Ustavni sud smatra da su upravo apelanti bili obavezni da dokažu suprotno, a ne tuženi, kako to navodi i Kantonalni sud. Dalje, Ustavni sud ne može prihvatiti kao osnovane navode apelanata da su činjenice u vezi sa navedenim Kolektivnim ugovorom općepoznate činjenice koje, prema mišljenju apelanata, nije trebalo dokazivati, jer se radi o javnoj ispravi koja je javno objavljena i, prema tome, okolnosti u vezi sa navedenim Kolektivnim ugovorom su morale biti poznate Kantonalnom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud je ustanovio da se, iako je sudska praksa u pogledu pitanja općepoznatih činjenica neujednačena, u pravnoj nauci općepoznatim činjenicama smatraju kako one činjenice koje su poznate svakom prosječnom čovjeku ili znatnom broju ljudi u cijeloj zemlji, tako i događaji lokalnog značaja koji su poznati ljudima u užoj sredini u kojoj se obavlja suđenje. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se pitanje zaključivanja, odnosno pristupanja tuženog Kolektivnom ugovoru, kada je ono sporno, ne može smatrati općepoznatom činjenicom, u smislu Zakona o parničnom postupku, koju stranke nisu dužne dokazati. 31. Apelanti navode da su Kantonalnom sudu, uz dopis od 24. februara 2006. godine (dopunu odgovora na žalbu tuženog), dostavili kopiju Kolektivnog ugovora koji je potpisao tuženi, a čiji se original nalazi u službenoj evidenciji samostalnog Sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Također, navode da su "kasnije" saznali i za Odluku Vlade BPK broj 03-34-1558/05 od 10. augusta 2005. godine, objavljenu u "Službenim novinama BPK" broj 10/05, kojom se poništava sporni Kolektivni ugovor. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o novim činjenicama i dokazima koje su apelanti bili dužni priložiti kao dokaz u prvostepenom postupku, odnosno na pripremnom ročištu, a najkasnije tokom glavne rasprave ukoliko učine vjerovatnim da ih bez njihove krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Dakle, iz svega ovoga proizlazi da navedene činjenice apelanti nisu mogli osnovano dostaviti Kantonalnom sudu tek uz dopunu odgovora na žalbu tuženog, već mnogo ranije. 32. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali činjenicu da je tuženi zaključio, odnosno pristupio spornom Kolektivnom ugovoru iz kojeg apelanti izvode osnov za traženu naknadu, a na osnovu kojeg bi tuženi bio obavezan da apelantima naknadi tražene naknade za topli obrok, regres i troškove prijevoza. Također, uvidom u odredbe člana 162. Zakona o radnim odnosima i Četvrtak, 25. 12. 2008. plaćama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine FBiH", broj 13/98), te čl. 9, 10. i 11. Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaće ("Službene novine FBiH", broj 44/98) na koje se apelanti pozivaju, Ustavni sud smatra da se navedene odredbe odnose na službenike u federalnim organima uprave, a ne na službenike u kantonalnim organima uprave kojima pripadaju apelanti. Ovakav stav je usvojio Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1314/06 od 28. marta 2008. godine u kojoj je predmet apelacije bilo, također, dokazivanje da li postoji osnov za isplatu traženih naknada za topli obrok, regres i troškove prijevoza na osnovu navodno zaključenog Kolektivnog ugovora. 33. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije ne može zaključiti da su osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata. Ne može se zaključiti da je Kantonalni sud primijenio zakon proizvoljno ili da su povrijeđena procesna prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti su imali mogućnost da učestvuju u predmetnom postupku, predlažu dokaze u istoj mjeri kao i druga strana. Stoga se ne može zaključiti da je u predmetnom postupku povrijeđen princip ravnopravnosti pred sudom koji je važan element pravičnog suđenja i koji zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274, str. 19). Također, prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je dao jasne i precizne razloge za svoju odluku. 34. Stoga, imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 35. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da Kolektivni ugovor, kao pravni osnov iz kojeg apelanti izvode svoje pravo na isplatu naknada za topli obrok, regres i troškove prijevoza, obavezuje tuženog. 37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1751/06, rješavajući apelaciju Enesa Kunovca i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. rujna 2008. godine je donio Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Enesa Kunovca, Ediba Biće, Asima Delje, Ismeta Subašića i Almira Mašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. travnja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Enes Kunovac i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, koje zastupa Azem Mehonić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 9. lipnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. travnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i sudionika u postupku Vlade Bosansko-podrinjskog kantona Goražde i Ministarstva unutarnjih poslova Bosansko-podrinjskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. listopada 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. listopada 2007. godine, Vlada Bosansko-podrinjskog kantona 8. studenog 2007. godine, a Ministarstvo unutarnjih poslova Bosansko-podrinjskog kantona 26. listopada 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 25. travnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelanti su u tužbi protiv tuženih 27. svibnja 2005. godine naveli da su uposlenici kod tuženog na poslovima policije, te da kao djelatnici tuženog, prema odredbama članka 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH, imaju pravo na naknadu za topli obroka vrijeme posla, naknadu (regres) za uporabu godišnjeg odmora, pravo na uvećanje plaća od najmanje 35 % za rad noću, naknadu troškova za prijevoz na posao i sa posla ukoliko je mjesto stanovanja od radnog mjesta udaljeno najmanje dva kilometra, a nije organiziran prijevoz. Apelanti su istaknuli da im tijekom 2002, 2003. i 2004. godine, te do svibnja 2005. godine nije isplaćena naknada za ishranu (topli obrok), odnosno da je isplata izvršena u znatno manjem iznosu od pripadajućih 2% prosječne mjesečne plaće u Federaciji prema posljednjim objavljenim statističkim podacima. Dalje su naveli da im za 2002. i 2003. godinu nisu uopće isplaćene naknade za uporabu godišnjeg odmora a za 2004. godinu isplaćen im je regres manji od prosječnog prema članku 32. Kolektivnog ugovora, kao i da im tijekom 2003, 2004. i 2005. godine nije isplaćena naknada za troškove prijevoza na posao i sa posla u punom iznosu. Stoga, pošto im tuženi odbija uplatiti dugovane iznose, apelanti su predložili da sud tuženog obveže da dug izmiri. 7. Presudom Općinskog suda broj P-250/05 od 18. siječnja 2006. godine tuženi je obvezan apelantima po osnovi toplog obroka, regresa za uporabu godišnjeg odmora i prijevoza za razdoblje od 2002. godine do 30. travnja 2005. godine isplatiti pojedinačne iznose sa pripadajućim kamatama, i to: Enesu Kunovcu ukupan iznos od 4.010,81 KM, Edibu Bići ukupan iznos od 2.957,11 KM, Asimu Delji ukupan iznos od 2.929,11 KM, Ismetu Subašiću ukupan iznos od 2.857,11 KM i Almiru Mašiću ukupan iznos od 3.021,11 KM. Navedenom presudom je utvrđena ukupna svota za isplatu od 17.433,64 KM uz obvezu tuženog da presudu izvrši u roku od 15 dana od dana njezine dostave. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Broj 84 – Strana 47 8. U obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da se, prema odredbama članka 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji BiH, na plaće i druga primanja i naknade na osnovi rada, a koji nisu utvrđeni tim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Utvrđeno je da je posebni Kolektivni ugovor za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) zaključen 11. travnja 2000. godine, a na temelju članka 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH. U preambuli Ugovora se navodi da je zaključen uz prethodno pribavljenu suglasnost, između ostalih, i BPK prema Odluci broj 02-8405-1536/98 od 29. rujna 1998. godine. Uvidom u navedenu odluku, koju je donijela Vlada BPK Goražde, utvrđeno je da je prihvaćen prijedlog posebnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike tijela uprave BPK. Istom odlukom predsjednik Vlade BPK je ovlašten da sa Samostalnim sindikatom djelatnika društvenih tijela FBiH zaključi poseban Kolektivni ugovor za službenike i namještenike Federacije BiH. 9. Glede pobijanja činjenice o zaključenju posebnog Kolektivnog ugovora i sudjelovanju tuženog, prvostupanjski sud je naveo da se radi o aktu koji je javno objavljen, te da sudu nisu ponuđeni dokazi u svezi sa okolnosti postojanja procedure za utvrđivanje činjenice da tuženi nije sudjelovao u njegovu zaključenju, odnosno proceduri istupanja tuženog iz ugovornog odnosa. Općinski sud je ustanovio da se na radne odnose djelatnika uprave u BPK, a time i Ministarstva unutarnjih poslova, imaju primijeniti odredbe posebnog Kolektivnog ugovora. Stoga je u konkretnom slučaju Općinski sud primijenio odredbe čl. 30, 31. i 32. Kolektivnog ugovora koje se odnose na troškove prijevoza, toplog obroka i regresa. Sud je, potom, za svakog od apelanata pojedinačno, a na temelju provedenog dokaznog postupka, utvrdio činjenično stanje u svezi sa isplatom naknade za topli obrok, regres i troškove prijevoza. 10. Presudom Kantonalnog suda broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. travnja 2006. godine priziv tuženog je uvažen i prvostupanjska presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neutemeljen. U obrazloženju pobijane presude Kantonalnog suda se navodi da Kolektivni ugovor, iz kojeg apelanti izvode pravo na isplate u navedenim iznosima i koji je bio osnova za utvrđivanje naknade za izostale isplate prema vještaku financijske struke, ima elemente posebnog Kolektivnog ugovora kao granskog kolektivnog ugovora. Kod takve vrste ugovora za određenu djelatnost uposlenike zastupa samostalni sindikat djelatnosti, a poslodavce udruga poslodavaca određene grane, odnosno njezin predsjednik ili, do formiranja udruge poslodavaca, to može biti Vlada FBiH, odnosno Vlada Kantona, sukladno članku 112. Zakona o radu čijim odredbama su regulirani kolektivni ugovori. 11. Obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o prijepornoj činjenici je li tuženi Kolektivni ugovor zaključio ili mu je pristupio, navedena činjenica, prema mišljenju Kantonalnog suda, morala se utvrđivati. Kantonalni sud je naveo da se pri poznatoj činjenici tko je 11. travnja 2000. godine stavio potpis na taj ugovor kao nepoznata treba ocjenjivati činjenica je li tuženi i kada stavio potpis na takav ugovor. Prema shvaćanju Kantonalnog suda, nepristupanje je propuštanje radnje pristupanja, te su apelanti bili obvezni dokazati suprotno - da je bilo radnje pristupanja ili, kako smatraju, zaključivanja, odnosno da je ovlašteni predstavnik BPK potpisao takav ugovor. Utvrđeno je da tu činjenicu apelanti nisu dokazali. Ocjenjujući odredbe članka 75. Kolektivnog ugovora i članka 115. Zakona o radu prema kojem je "kolektivni ugovor (je) obvezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile", Kantonalni sud je ustanovio da suglasnost na usuglašeni tekst Prijedloga Kolektivnog ugovora po sadržaju i nužnoj proceduri za zaključivanje i pristupanje nije ovlast Vladi Federacije BiH da ona, u ime BPK, zaključi takav ugovor, odnosno da navedena suglasnost nije pristupanje tuženog tome ugovoru. Utvrđeno je da apelanti u postupku nisu dokazali da je tuženi pristupio Kolektivnom ugovoru, te zbog toga Kantonalni sud smatra Broj 84 – Strana 48 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da je upitni Kolektivni ugovor osnova iz koje apelanti izvode svoje pravo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti se žale da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističu da su se u tužbi, u svrhu ostvarivanja svojih tražbina, osim drugih pravnih osnova, članka 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH ("Službene novine FBiH", broj 13/98), čl. 9, 10. i 11. Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaće ("Službene novine FBiH", broj 44/98), pozvali i na odredbe čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora, te da je navedeni Kolektivni ugovor kao javna isprava objavljen u "Službenim novinama FBiH". Navode da se u preambuli objavljenog Kolektivnog ugovora kaže da ga je u ime Vlade FBiH zaključio federalni ministar pravde uz prethodno pribavljenu suglasnost na usuglašeni tekst Prijedloga Kolektivnog ugovora, pored ostalih, i Vlade BPK iz čega, prema mišljenju apelanata, jasno i nedvojbeno proizlazi da je Vlada FBiH navedeni Kolektivni ugovor zaključila u ime Vlade FBiH, te u ime vlada kantona koje su dale suglasnost na konačan i usuglašeni tekst Prijedloga Kolektivnog ugovora. Apelanti smatraju da je navedena činjenica bila općepoznata i apelantima i sudu, te da apelanti nisu imali zakonsku obvezu posebice dokazivati tu činjenicu. Oni navode da je teret dokazivanja o tomu je li tuženi potpisao ili nije Kolektivni ugovor bio na tuženom, a ne na apelantima. Smatraju da je Kantonalni sud bio dužan zakazati raspravu na kojoj bi od tuženog zatražio da ponudi dokaze kojim bi dokazao svoje tvrdnje o tomu da nije potpisao Kolektivni ugovor. 13. Dalje, apelanti ističu da su tijekom prizivnog postupka, nakon dobivanja priziva tuženog, zatražili da se samostalni Sindikat službenika tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH izjasni o tomu je li tuženi u proceduri usvajanja i objavljivanja Kolektivnog ugovora sudjelovao u njegovu donošenju, prihvaćanju i potpisivanju, te je li navedeni Sindikat opunomoćeniku apelanata dostavio preslik izvornog zaključenog Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u FBiH iz kojeg se, na posljednjoj stranici, jasno dokazuje da je tuženi, osim prethodne suglasnosti na usuglašeni Prijedlog Kolektivnog ugovora, i formalno pristupio Kolektivnom ugovoru tako što ga je potpisao i ovjerio pečatom, a što je protokolirano pod brojem 07-34-267/00 od 18. svibnja 2000. godine. Apelanti navode da je navedeni dokaz opunomoćenik apelanata sa dopunom odgovora na priziv tuženog dostavio na uvid Kantonalnom sudu 24. veljače 2006. godine, te da Kantonalni sud u svojoj presudi nije naveo da je opunomoćenik apelanata uz navedeni podnesak sudu dostavio i "nepobitan dokaz", odnosno preslik Kolektivnog ugovora koji je potpisao tuženi, a čiji se izvornik nalazi u evidenciji Sindikata službenika tijela uprave i sudbene vlasti u FBiH. Ističu da su "kasnije" saznali da je sam zastupnik tuženog osobno sudjelovao u postupku usuglašavanja teksta Kolektivnog ugovora, da mu je osobno bilo poznato da je predstavnik tuženog na dan svečanog potpisivanja Kolektivnog ugovora bio nazočan i potpisao navedeni Kolektivni ugovor i ovjerio ga, te da je ista osoba inicirala "postupak" da se poništi Kolektivni ugovor. Prema navedenoj inicijativi, Vlada BPK je 10. kolovoza 2005. godine donijela Odluku broj 03-34-1558/05 ("Službene novine BPK" broj 10/05) kojom se "poništava" Kolektivni ugovor. Prema mišljenju apelanata, obzirom na to da je navedena odluka javno objavljena u službenom glasilu, ona je morala kao javna isprava biti poznata Kantonalnom sudu, a što je dovoljan dokaz da je tuženi potpisao Kolektivni ugovor 2000. godine, jer da ga nije potpisao, postavlja se pitanje zbog čega bi donosio odluku o njegovu poništavanju. Apelanti smatraju posebnim pitanje pravne valjanosti odluke tuženog o poništavanju Kolektivnog ugovora, jer tuženi nije ovlašten to uraditi, niti se poništavanje Četvrtak, 25. 12. 2008. može vršiti retroaktivno, već se raskid Kolektivnog ugovora može tražiti na način predviđen u Kolektivnom ugovoru. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena, jer je pobijana odluka Kantonalnog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. 15. U odgovoru na apelaciju Vlada BPK je navela da je isplaćivala plaće, naknade za noćni rad, naknade troškova za prijevoz, naknade za ishranu i za regres svim uposlenicima MUP-a BPK na temelju zakonskih i podzakonskih akata. Iz ovoga proizlazi da tuženi nije kršio ustavna prava apelanata. Obzirom na to da je tuženi morao sam financirati svoje zakonske obveze na ime upitnih naknada, nije ostvario i raspolagao dovoljnim sredstvima da bi mogao primijeniti naknade utvrđene Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH. Vlada BPK je u sudbenom postupku dokazala da nije zaključila predmetni ugovor, niti mu je pristupila sukladno odredbama o kolektivnom ugovaranju iz Zakona o radu, te se, stoga, navedeni ugovor nije primjenjivao na području ovog kantona, pa, prema tomu, ni prema apelantima. Smatra da je pobijana odluka Kantonalnog suda zakonita i ustavna, te da bi protivnim odlučivanjem bila povrijeđena ustavna prava ne apelanata, već ostalih 900 uposlenika proračunskih korisnika. Vlada BPK, također, smatra da je tuženi u predmetnom postupku izveo dokaze i dokazao navedene činjenice. Ističe da je ministar za pravdu BPK neovlašteno, 18. svibnja 2000. godine, potpisao "pristupio" Kolektivnom ugovoru s tim što Vlada BPK nikada nije donijela odluku kojom je dala suglasnost na takav potpis. 16. Ministarstvo unutarnjih poslova je u bitnom ponovilo razloge dane u izjašnjenju Vlade BPK. Točno je, navodi se u odgovoru Ministarstva unutarnjih poslova, da je prvostupanjskom presudom Općinskog suda djelomično udovoljeno tužbenim zahtjevima apelanata, te da je Kantonalni sud, rješavajući o prizivu na navedenu presudu, preinačio prvostupanjsku presudu Kantonalnog suda tako što je odbio tužbene zahtjeve apelanata u cijelosti. Nisu točni navodi apelanata da je ovo tijelo kršilo prava na pravičan postupak i imovinu, zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i odredbama Europske konvencije. Ministarstvo unutarnjih poslova je isplaćivalo plaće i naknade plaća koje nemaju karakter plaća svim uposlenicima u ovom tijelu, pa i apelantima, sukladno visini utvrđenih financijskih sredstava u proračunu BPK Goražde za prijeporne godine. Zbog tih razloga, kako se navodi u apelaciji, ovo tijelo nije moglo primjenjivati federalne propise, jer u proračunu BPK nisu se mogla osigurati financijska sredstva u tom iznosu usljed čega su primjenjivani propisi ovog kantona, koji su doneseni sukladno Ustavu BPK i Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Samo zbog tih razloga nikad nije primijenjen Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH, niti Uredba o naknadama koje nemaju karakter plaće. Kolektivni ugovor za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u FBiH Vlada BPK nije nikad zaključila, jer se u proračunu BPK u navedenim godinama nisu stekli uvjeti za isplatu plaća i naknada koje nemaju karakter plaće svim proračunskim korisnicima, pa i apelantima. 17. Na temelju navedenog ovo tijelo je zaključilo da isplatama plaća i naknada plaća od 2000. godine do 2005. godine nije povrijeđeno nijedno zaštićeno pravo apelanata iz Ustava BiH, a ni prava iz Europske konvencije, već se ovo tijelo jednakopravno odnosilo prema svim svojim uposlenicima, pa i prema apelantima, zbog čega treba odbiti zahtjev apelanata iznesen u predmetnoj apelaciji. V. Relevantni propisi 18. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH", br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Članak 7. stavak 1. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Članak 102. (1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. (2) Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Članak 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Članak 125. stavak 4. (4) Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate. VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. travnja 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelanti su primili 13. travnja 2008. godine, a apelacija je podnesena 9. lipnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelanti pobijaju Presudu Kantonalnog suda, navodeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 24. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 25. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak odnosi na isplatu novčane tražbine po osnovi radnog odnosa (regresa, toplog obroka i troškova prijevoza). U odgovoru na pitanje je li članak 6. Europske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj, valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti temeljnih prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom i izvesti nepobitan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču "građanskih prava i obveza", te da se na postupke u svezi s radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje članak 6. Europske konvencije Broj 84 – Strana 49 (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. ožujka 2003. godine, točka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 7. ožujka 2005. godine, točka 15. et sequ). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio sukladan standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacijskim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan provjeravati utvrđene činjenice i način na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02). 27. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju upitno obavezuje li Kolektivni ugovor, iz kojega apelanti izvode pravo na isplatu traženih naknada za regres, topli obrok i troškove prijevoza, tuženog u smislu zaključivanja, odnosno pristupanja tuženog navedenom Kolektivnom ugovoru. Dalje se kao upitno postavlja pitanje koja je strana u postupku bila dužna dokazati činjenicu da je tuženi zaključio, odnosno pristupio Kolektivnom ugovoru. 28. Prema mišljenju apelanata, teret dokazivanja navedenih činjenica je bio na tuženom, a ne na apelantima, kako je to naveo Kantonalni sud. Dalje smatraju da je Kolektivni ugovor kao javna isprava bio objavljen u "Službenim novinama FBiH", te da su činjenice koje se tiču Kolektivnog ugovora općepoznate činjenice koje apelanti nisu morali posebice dokazivati. 29. Ustavni sud smatra da je prvostupanjski sud utvrdio da Kolektivni ugovor pravno obvezuje tuženog, te je na temelju relevantnih odredaba Kolektivnog ugovora utvrđena obveza tuženog da apelantima isplati naknadu za topli obrok, naknadu za uporabu godišnjeg odmora i naknadu za troškove prijevoza na posao i sa posla. Nasuprot tomu, Kantonalni sud je usvojio oprečno stajalište navodeći pri tomu da apelanti u postupku nisu dokazali činjenicu zaključivanja, odnosno pristupanja tuženog upitnom Kolektivnom ugovoru. Kantonalni sud je ustanovio da sama suglasnost na Prijedlog Ugovora ne znači i pristupanje tome ugovoru, te da se samo navođenje u uvodu Kolektivnog ugovora BPK ne može tumačiti kao da je tuženi pristupio ugovoru i da ga taj ugovor obvezuje. Pri tomu je Kantonalni sud naveo da nije bilo na tuženom da dokazuje proceduru da on nije sudjelovao u zaključenju Kolektivnog ugovora, odnosno njegovu istupanju, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, već da su činjenicu zaključivanja, odnosno pristupanja tuženog Kolektivnom ugovoru bili dužni dokazati apelanti. 30. U svezi s navedenim Ustavni sud konstatira da su apelanti svoje pravo na naknadu toplog obroka, regresa i troškova prijevoza izvodili iz Kolektivnog ugovora. Obzirom na to da je u tijeku cijelog postupka tuženi pobijao činjenicu da ga navedeni ugovor obvezuje zbog toga što Ugovor nije zaključio, odnosno nije mu pristupio, Ustavni sud smatra da su upravo apelanti bili obvezni dokazati suprotno, a ne tuženi, kako to navodi i Kantonalni sud. Dalje, Ustavni sud ne može prihvatiti kao utemeljene navode apelanata da su činjenice u svezi sa navedenim Kolektivnim ugovorom općepoznate činjenice koje, prema mišljenju apelanata, nije trebalo dokazivati, jer se radi o javnoj ispravi koja je javno objavljena i, prema tomu, okolnosti u svezi sa navedenim Kolektivnim ugovorom su morale biti poznate Kantonalnom sudu. S tim u svezi, Ustavni sud je ustanovio da se, iako je sudbena praksa glede pitanja općepoznatih činjenica neujednačena, u pravnoj nauci općepoznatim činjenicama smatraju kako one činjenice koje su poznate svakom prosječnom čovjeku ili znatnom broju ljudi u cijeloj zemlji, tako i događaji lokalnog značaja koji su poznati ljudima u užoj sredini u kojoj se obavlja suđenje. Uzimajući u Broj 84 – Strana 50 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se pitanje zaključivanja, odnosno pristupanja tuženog Kolektivnom ugovoru, kada je ono upitno, ne može smatrati općepoznatom činjenicom, u smislu Zakona o parničnom postupku, koju stranke nisu dužne dokazati. 31. Apelanti navode da su Kantonalnom sudu, uz dopis od 24. veljače 2006. godine (dopunu odgovora na priziv tuženog), dostavili preslik Kolektivnog ugovora koji je potpisao tuženi, a čiji se izvornik nalazi u službenoj evidenciji samostalnog Sindikata službenika tijela uprave i sudbene vlasti u FBiH. Također, navode da su "kasnije" saznali i za Odluku Vlade BPK broj 03-34-1558/05 od 10. kolovoza 2005. godine, objavljenu u "Službenim novinama BPK" broj 10/05, kojom se poništava upitni Kolektivni ugovor. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o novim činjenicama i dokazima koje su apelanti bili dužni priložiti kao dokaz u prvostupanjskom postupku, odnosno na pripremnom ročištu, a najkasnije tijekom glavne rasprave ukoliko učine vjerojatnim da ih bez njihove krivnje nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Dakle, iz svega ovoga proizlazi da navedene činjenice apelanti nisu mogli utemeljeno dostaviti Kantonalnom sudu tek uz dopunu odgovora na priziv tuženog, već mnogo ranije. 32. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali činjenicu da je tuženi zaključio, odnosno pristupio upitnom Kolektivnom ugovoru iz kojeg apelanti izvode osnovu za traženu naknadu, a na temelju kojeg bi tuženi bio obvezan apelantima naknaditi tražene naknade za topli obrok, regres i troškove prijevoza. Također, uvidom u odredbe članka 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH ("Službene novine FBiH", broj 13/98), te čl. 9, 10. i 11. Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaće ("Službene novine FBiH", broj 44/98) na koje se apelanti pozivaju, Ustavni sud smatra da se navedene odredbe odnose na službenike u federalnim tijelima uprave, a ne na službenike u kantonalnim tijelima uprave kojima pripadaju apelanti. Ovakvo stajalište je usvojio Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1314/06 od 28. ožujka 2008. godine u kojoj je predmet apelacije bilo, također, dokazivanje postoji li osnova za isplatu traženih naknada za topli obrok, regres i troškove prijevoza na temelju navodno zaključenog Kolektivnog ugovora. 33. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije ne može zaključiti da su pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata. Ne može se zaključiti da je Kantonalni sud primijenio zakon proizvoljno ili da su povrijeđena procesna prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti su imali mogućnost sudjelovati u predmetnom postupku, predlagati dokaze u istoj mjeri kao i druga strana. Stoga se ne može zaključiti da je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo jednakopravnosti pred sudom koji je važan element pravičnog suđenja i koji zahtijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Europski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A broj 274, str. 19). Također, prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je dao jasne i precizne razloge za svoju odluku. 34. Stoga, imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo apelanata na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 35. Ustavni sud smatra da, obzirom na zaključke u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nije potrebno posebice razmatrati ostale navode apelanata. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Četvrtak, 25. 12. 2008. jer apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da Kolektivni ugovor, kao pravni temelj iz kojeg apelanti izvode svoje pravo na isplatu naknada za topli obrok, regres i troškove prijevoza, obvezuje tuženog. 37. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1751/06, rješavajući apelaciju Enesa Kunovca i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Enesa Kunovca, Ediba Biće, Asima Delje, Ismeta Subašića i Almira Mašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. aprila 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Enes Kunovac i dr. (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, koje zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 9. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. aprila 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Vlade Bosansko-podriwskog kantona Goražde i Ministarstva unutrašwih poslova Bosansko-podriwskog kantona (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. oktobra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. oktobra 2007. godine, Vlada Bosansko-podriwskog kantona 8. novembra 2007. godine, a Ministarstvo unutrašwih poslova Bosansko-podriwskog kantona 26. oktobra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 25. aprila 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelanti su u tužbi protiv tuženih 27. maja 2005. godine naveli da su zaposlenici kod tuženog na poslovima policije, te da kao radnici tuženog, shodno odredbama člana 162 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH FBiH, imaju pravo na naknadu za topli obrok za vrijeme posla, naknadu (regres) za korišćenje godišnjeg odmora, pravo na uvećanje plata od najmanje 35 % za rad noću, naknadu troškova za prevoz na posao i sa posla ukoliko je mjesto stanovawa od radnog mjesta udaljeno najmanje dva kilometra, a nije organizovan prevoz. Apelanti su istakli da im u toku 2002, 2003. i 2004. godine, te do maja 2005. godine nije isplaćena naknada za ishranu (topli obrok), odnosno da je isplata izvršena u znatno manjem iznosu od pripadajućih 2% prosječne mjesečne plate u Federaciji prema posljedwim objavljenim statističkim podacima. Dalje su naveli da im za 2002. i 2003. godinu nisu uopšte isplaćene naknade za korišćenje godišnjeg odmora a za 2004. godinu isplaćen im je regres mawi od prosječnog shodno članu 32 Kolektivnog ugovora, kao i da im u toku 2003, 2004. i 2005. godine nije isplaćena naknada za troškove prevoza na posao i sa posla u punom iznosu. Stoga, pošto im tuženi odbija da uplati dugovane iznose, apelanti su predložili da sud tuženog obaveže da dug izmiri. 7. Presudom Opštinskog suda broj P-250/05 od 18. januara 2006. godine tuženi je obavezan da apelantima po osnovu toplog obroka, regresa za korišćenje godišnjeg odmora i prevoza za period od 2002. godine do 30. aprila 2005. godine isplati pojedinačne iznose sa pripadajućim kamatama, i to: Enesu Kunovcu ukupan iznos od 4.010,81 KM, Edibu Bići ukupan iznos od 2.957,11 KM, Asimu Deqi ukupan iznos od 2.929,11 KM, Ismetu Subašiću ukupan iznos od 2.857,11 KM i Almiru Mašiću ukupan iznos od 3.021,11 KM. Navedenom presudom je utvrđena ukupna suma za isplatu od 17.433,64 KM uz obavezu tuženog da presudu izvrši u roku od 15 dana od dana njenog dostavljanja. 8. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da se, shodno odredbama člana 164 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji BiH, na plate i druga primawa i naknade na osnovu rada, a koji nisu utvrđeni tim zakonom, primjenjuju opšti propisi o radu i kolektivni ugovori. Utvrđeno je da je posebni Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daqnjem tekstu: Kolektivni ugovor) zakqučen 11. aprila 2000. godine, a na osnovu člana 7 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH. U preambuli Ugovora se navodi da je zakqučen uz prethodno pribavljenu saglasnost, između ostalih, i BPK prema Odluci broj 02-8405-1536/98 od 29. septembra 1998. godine. Uvidom u navedenu odluku, koju je donijela Vlada BPK Goražde, utvrđeno je da je prihvaćen predlog posebnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike organa uprave BPK. Istom odlukom predsjednik Vlade BPK je ovlašćen da sa Samostalnim sindikatom radnika društvenih organa FBiH zakquči poseban Kolektivni ugovor za službenike i namještenike Federacije BiH. 9. U pogledu osporavawa činjenice o zakqučenju posebnog Kolektivnog ugovora i učestvovanju tuženog, prvostepeni sud je naveo da se radi o aktu koji je javno objavljen, te da sudu nisu ponuđeni dokazi u vezi sa okolnosti postojawa procedure za utvrđivanje činjenice da tuženi nije učestvovao u njegovom zakqučenju, odnosno proceduri istupawa tuženog iz ugovornog odnosa. Opštinski sud je ustanovio da se na radne odnose radnika uprave u BPK, a time i Ministarstva unutrašwih poslova, imaju primijeniti odredbe posebnog Kolektivnog ugovora. Stoga je u konkretnom slučaju Opštinski sud primijenio odredbe čl. 30, 31 i 32 Kolektivnog ugovora koje se odnose na troškove prevoza, toplog obroka i regresa. Sud je, zatim, za svakog od apelanata pojedinačno, a na osnovu sprovedenog dokaznog postupka, utvrdio činjenično stanje u vezi sa isplatom naknade za topli obrok, regres i troškove prevoza. 10. Presudom Kantonalnog suda broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. aprila 2006. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan. U obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda se navodi da Kolektivni ugovor, iz kog apelanti izvode pravo na isplate u navedenim iznosima i koji je bio osnov za utvrđivanje naknade za izostale isplate prema vještaku finansijske struke, ima elemente posebnog Kolektivnog ugovora kao granskog kolektivnog ugovora. Kod Broj 84 – Strana 51 takve vrste ugovora za određenu djelatnost zaposlenike zastupa samostalni sindikat djelatnosti, a poslodavce udruženje poslodavaca određene grane, odnosno njegov predsjednik ili, do formirawa udružewa poslodavaca, to može biti Vlada FBiH, odnosno Vlada Kantona, u skladu sa članom 112 Zakona o radu čijim odredbama su regulisani kolektivni ugovori. 11. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o spornoj činjenici da li je tuženi Kolektivni ugovor zakqučio ili mu je pristupio, navedena činjenica, shodno mišljenju Kantonalnog suda, morala je da se utvrđuje. Kantonalni sud je naveo da se pri poznatoj činjenici ko je 11. aprila 2000. godine stavio potpis na taj ugovor kao nepoznata treba da ocjenjuje činjenica da li je tuženi i kada stavio potpis na takav ugovor. Shodno shvatanju Kantonalnog suda, nepristupanje je propuštanje radnje pristupawa, te su apelanti bili obavezni da dokažu suprotno - da je bilo radnje pristupawa ili, kako smatraju, zakqučivawa, odnosno da je ovlašćeni predstavnik BPK potpisao takav ugovor. Utvrđeno je da tu činjenicu apelanti nisu dokazali. Ocjenjujući odredbe člana 75 Kolektivnog ugovora i člana 115 Zakona o radu prema kom je "kolektivni ugovor (je) obavezan za strane koje su ga zakqučile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile", Kantonalni sud je ustanovio da saglasnost na usaglašeni tekst Predloga Kolektivnog ugovora po sadržini i nužnoj proceduri za zakqučivanje i pristupanje nije punomoć Vladi Federacije BiH da ona, u ime BPK, zakquči takav ugovor, odnosno da navedena saglasnost nije pristupanje tuženog tom ugovoru. Utvrđeno je da apelanti u postupku nisu dokazali da je tuženi pristupio Kolektivnom ugovoru, te zbog toga Kantonalni sud smatra pogrešnim zakqučak prvostepenog suda da je sporni Kolektivni ugovor osnov iz kog apelanti izvode svoje pravo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se žale da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističu da su se u tužbi, radi ostvarivawa svojih potraživawa, osim drugih pravnih osnova, člana 162 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine FBiH", broj 13/98), čl. 9, 10 i 11 Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plate ("Službene novine FBiH", broj 44/98), pozvali i na odredbe čl. 31 i 32 Kolektivnog ugovora, te da je navedeni Kolektivni ugovor kao javna isprava objavljen u "Službenim novinama FBiH". Navode da se u preambuli objavljenog Kolektivnog ugovora kaže da ga je u ime Vlade FBiH zakqučio federalni ministar pravde uz prethodno pribavljenu saglasnost na usaglašeni tekst Predloga Kolektivnog ugovora, pored ostalih, i Vlade BPK iz čega, shodno mišljenju apelanata, jasno i nedvosmisleno proizilazi da je Vlada FBiH navedeni Kolektivni ugovor zakqučila u ime Vlade FBiH, te u ime vlada kantona koje su dale saglasnost na konačan i usaglašen tekst Predloga Kolektivnog ugovora. Apelanti smatraju da je navedena činjenica bila opštepoznata i apelantima i sudu, te da apelanti nisu imali zakonsku obavezu da posebno dokazuju tu činjenicu. Oni navode da je teret dokazivawa o tome da li je tuženi potpisao ili nije Kolektivni ugovor bio na tuženom, a ne na apelantima. Smatraju da je Kantonalni sud bio dužan da zakaže raspravu na kojoj bi od tuženog zatražio da ponudi dokaze kojim bi dokazao svoje tvrdnje o tome da nije potpisao Kolektivni ugovor. 13. Dalje, apelanti ističu da su u toku žalbenog postupka, nakon dobijawa žalbe tuženog, zatražili da se samostalni Sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH izjasni o tome da li je tuženi u proceduri usvajawa i objavqivawa Kolektivnog ugovora učestvovao u njegovom donošenju, prihvatanju i potpisivanju, te da li je Broj 84 – Strana 52 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH navedeni Sindikat punomoćniku apelanata dostavio kopiju originalnog zakqučenog Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH iz kog se, na posljedwoj stranici, jasno dokazuje da je tuženi, osim prethodne saglasnosti na usaglašen Predlog Kolektivnog ugovora, i formalno pristupio Kolektivnom ugovoru tako što ga je potpisao i ovjerio štambiqom, a što je protokolisano pod brojem 07-34-267/00 od 18. maja 2000. godine. Apelanti navode da je navedeni dokaz punomoćnik apelanata sa dopunom odgovora na žalbu tuženog dostavio na uvid Kantonalnom sudu 24. februara 2006. godine, te da Kantonalni sud u svojoj presudi nije naveo da je punomoćnik apelanata uz navedeni podnesak sudu dostavio i "nepobitan dokaz", odnosno kopiju Kolektivnog ugovora koji je potpisao tuženi, a čiji se original nalazi u evidenciji Sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Ističu da su "kasnije" saznali da je sam zastupnik tuženog lično učestvovao u postupku usaglašavawa teksta Kolektivnog ugovora, da mu je lično bilo poznato da je predstavnik tuženog na dan svečanog potpisivawa Kolektivnog ugovora bio prisutan i potpisao navedeni Kolektivni ugovor i ovjerio ga, te da je isto lice iniciralo "postupak" da se poništi Kolektivni ugovor. Shodno navedenoj inicijativi, Vlada BPK je 10. avgusta 2005. godine donijela Odluku broj 03-34-1558/05 ("Službene novine BPK" broj 10/05) kom se "poništava" Kolektivni ugovor. Prema mišljenju apelanata, s obzirom na to da je navedena odluka javno objavljena u službenom glasilu, ona je morala kao javna isprava da bude poznata Kantonalnom sudu, a što je dovoljan dokaz da je tuženi potpisao Kolektivni ugovor 2000. godine, jer da ga nije potpisao, postavlja se pitanje zbog čega bi donosio odluku o njegovom poništavanju. Apelanti smatraju posebnim pitanje pravne valjanosti odluke tuženog o poništavanju Kolektivnog ugovora, jer tuženi nije ovlašćen da to uradi, niti poništavanje može da se vrši retroaktivno, već raskid Kolektivnog ugovora može da se traži na način predviđen u Kolektivnom ugovoru. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je osporena odluka Kantonalnog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. 15. U odgovoru na apelaciju Vlada BPK je navela da je isplaćivala plate, naknade za noćni rad, naknade troškova za prevoz, naknade za ishranu i za regres svim zaposlenicima MUP-a BPK na osnovu zakonskih i podzakonskih akata. Iz ovoga proizlazi da tuženi nije kršio ustavna prava apelanata. S obzirom na to da je tuženi morao sam da finansira svoje zakonske obaveze na ime spornih naknada, nije ostvario i raspolagao dovoqnim sredstvima da bi mogao da primijeni naknade utvrđene Zakonom o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH. Vlada BPK je u sudskom postupku dokazala da nije zakqučila predmetni ugovor, niti mu je pristupila u skladu sa odredbama o kolektivnom ugovaranju iz Zakona o radu, te se, stoga, navedeni ugovor nije primjewivao na području ovog kantona, pa, shodno tome, ni prema apelantima. Smatra da je osporena odluka Kantonalnog suda zakonita i ustavna, te da bi suprotnim odlučivanjem bila povrijeđena ustavna prava ne apelanata, već ostalih 900 zaposlenika buxetskih korisnika. Vlada BPK, takođe, smatra da je tuženi u predmetnom postupku izveo dokaze i dokazao navedene činjenice. Ističe da je ministar za pravdu BPK neovlašćeno, 18. maja 2000. godine, potpisao - "pristupio" Kolektivnom ugovoru s tim što Vlada BPK nikada nije donijela odluku kom je dala saglasnost na takav potpis. 16. Ministarstvo unutrašwih poslova je u bitnom ponovilo razloge date u izjašnjenju Vlade BPK. Tačno je, navodi se u odgovoru Ministarstva unutrašwih poslova, da je prvostepenom presudom Opštinskog suda djelimično udovoljeno tužbenim zahtjevima apelanata, te da je Kantonalni sud, rješavajući o žalbi na navedenu presudu, preinačio prvostepenu presudu Kantonalnog suda tako što je odbio tužbene zahtjeve apelanata u cijelosti. Nisu tačni navodi apelanata da je ovaj organ kršio prava na pravičan Četvrtak, 25. 12. 2008. postupak i imovinu, zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i odredbama Evropske konvencije. Ministarstvo unutrašwih poslova je isplaćivalo plate i naknade plata koje nemaju karakter plata svim zaposlenicima u ovom organu, pa i apelantima, u skladu sa visinom utvrđenih finansijskih sredstava u buxetu BPK Goražde za sporne godine. Zbog tih razloga, kako se navodi u apelaciji, ovaj organ nije mogao da primjenjuje federalne propise, jer u buxetu BPK nisu mogla da se obezbijede finansijska sredstva u tom iznosu usljed čega su primjewivani propisi ovog kantona, koji su doneseni u skladu sa Ustavom BPK i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Samo zbog tih razloga nikad nije primijenjen Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH, niti Uredba o naknadama koje nemaju karakter plate. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH Vlada BPK nije nikad zakqučila, jer se u buxetu BPK u navedenim godinama nisu stekli uslovi za isplatu plata i naknada koje nemaju karakter plate svim buxetskim korisnicima, pa i apelantima. 17. Na osnovu navedenog ovaj organ je zakqučio da isplatama plata i naknada plata od 2000. godine do 2005. godine nije povrijeđeno nijedno zaštićeno pravo apelanata iz Ustava BiH, a ni prava iz Evropske konvencije, već se ovaj organ ravnopravno odnosio prema svim svojim zaposlenicima, pa i prema apelantima, zbog čega treba odbiti zahtjev apelanata iznesen u predmetnoj apelaciji. V. Relevantni propisi 18. U Zakonu o parničkom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH", br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 7 stav 1 (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 102 (1) Svaka stranka treba u svojim izlagawima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih predloga, ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. (2) Stranke mogu tokom glavne rasprave da iznose nove činjenice i predlažu nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti da iznesu, odnosno predlože na pripremnom ročištu. Član 123 (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 125 stav 4 (4) Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate. VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelanti osporavaju Presudu Kantonalnog suda, navodeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 25. Ustavni sud konstatuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu novčanog potraživawa po osnovu radnog odnosa (regresa, toplog obroka i troškova prevoza). U odgovoru na pitanje da li je član 6 Evropske konvencije primjewiv na konkretni slučaj, valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom i izvesti nesporan zakqučak da se sporovi iz radnih odnosa tiču "građanskih prava i obaveza", te da se na postupke u vezi s radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6 Evropske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15 et sequ). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitawa koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02). 27. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju sporno da li Kolektivni ugovor, iz koga apelanti izvode pravo na isplatu traženih naknada za regres, topli obrok i troškove prevoza, obavezuje tuženog u smislu zakqučivawa, odnosno pristupawa tuženog navedenom Kolektivnom ugovoru. Dalje se kao sporno postavlja pitanje koja je strana u postupku bila dužna da dokaže činjenicu da je tuženi zakqučio, odnosno pristupio Kolektivnom ugovoru. 28. Shodno mišljenju apelanata, teret dokazivawa navedenih činjenica je bio na tuženom, a ne na apelantima, kako je to naveo Kantonalni sud. Dalje smatraju da je Kolektivni ugovor Broj 84 – Strana 53 kao javna isprava bio objavljen u "Službenim novinama FBiH", te da su činjenice koje se tiču Kolektivnog ugovora opštepoznate činjenice koje apelanti nisu morali posebno da dokazuju. 29. Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud utvrdio da Kolektivni ugovor pravno obavezuje tuženog, te je na osnovu relevantnih odredbi Kolektivnog ugovora utvrđena obaveza tuženog da apelantima isplati naknadu za topli obrok, naknadu za korišćenje godišnjeg odmora i naknadu za troškove prevoza na posao i sa posla. Nasuprot tome, Kantonalni sud je usvojio suprotno stanovište navodeći pri tome da apelanti u postupku nisu dokazali činjenicu zakqučivawa, odnosno pristupawa tuženog spornom Kolektivnom ugovoru. Kantonalni sud je ustanovio da sama saglasnost na Predlog Ugovora ne znači i pristupanje tom ugovoru, te da se samo navođenje u uvodu Kolektivnog ugovora BPK ne može da tumači kao da je tuženi pristupio ugovoru i da ga taj ugovor obavezuje. Pri tome je Kantonalni sud naveo da nije bilo na tuženom da dokazuje proceduru da on nije učestvovao u zakqučenju Kolektivnog ugovora, odnosno njegovom istupanju, kako je to utvrdio prvostepeni sud, već da su činjenicu zakqučivawa, odnosno pristupawa tuženog Kolektivnom ugovoru bili dužni da dokažu apelanti. 30. U vezi s navedenim Ustavni sud konstatuje da su apelanti svoje pravo na naknadu toplog obroka, regresa i troškova prevoza izvodili iz Kolektivnog ugovora. S obzirom na to da je u toku cijelog postupka tuženi osporavao činjenicu da ga navedeni ugovor obavezuje zbog toga što Ugovor nije zakqučio, odnosno nije mu pristupio, Ustavni sud smatra da su upravo apelanti bili obavezni da dokažu suprotno, a ne tuženi, kako to navodi i Kantonalni sud. Dalje, Ustavni sud ne može da prihvati kao osnovane navode apelanata da su činjenice u vezi sa navedenim Kolektivnim ugovorom opštepoznate činjenice koje, prema mišljenju apelanata, nije trebalo dokazivati, jer se radi o javnoj ispravi koja je javno objavljena i, shodno tome, okolnosti u vezi sa navedenim Kolektivnim ugovorom su morale biti poznate Kantonalnom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud je ustanovio da se, iako je sudska praksa u pogledu pitawa opštepoznatih činjenica neujednačena, u pravnoj nauci opštepoznatim činjenicama smatraju kako one činjenice koje su poznate svakom prosječnom čovjeku ili znatnom broju qudi u cijeloj zemqi, tako i događaji lokalnog značaja koji su poznati qudima u užoj sredini u kojoj se obavlja suđenje. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se pitanje zakqučivawa, odnosno pristupawa tuženog Kolektivnom ugovoru, kada je ono sporno, ne može da smatra opštepoznatom činjenicom, u smislu Zakona o parničkom postupku, koju stranke nisu dužne da dokazuju. 31. Apelanti navode da su Kantonalnom sudu, uz dopis od 24. februara 2006. godine (dopunu odgovora na žalbu tuženog), dostavili kopiju Kolektivnog ugovora koji je potpisao tuženi, a čiji se original nalazi u zvaničnoj evidenciji samostalnog Sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Takođe, navode da su "kasnije" saznali i za Odluku Vlade BPK broj 03-34-1558/05 od 10. avgusta 2005. godine, objavljenu u "Službenim novinama BPK" broj 10/05, kom se poništava sporni Kolektivni ugovor. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o novim činjenicama i dokazima koje su apelanti bili dužni da prilože kao dokaz u prvostepenom postupku, odnosno na pripremnom ročištu, a najkasnije tokom glavne rasprave ukoliko učine vjerovatnim da ih bez wihove krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Dakle, iz svega ovoga proizilazi da navedene činjenice apelanti nisu mogli osnovano da dostave Kantonalnom sudu tek uz dopunu odgovora na žalbu tuženog, već mnogo ranije. 32. Na osnovu navedenog Ustavni sud zakqučuje da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali činjenicu da je tuženi zakqučio, odnosno pristupio spornom Kolektivnom ugovoru iz kog apelanti izvode osnov za traženu naknadu, a na osnovu kog bi tuženi bio obavezan da apelantima naknadi tražene naknade za topli obrok, regres i troškove prevoza. Takođe, uvidom u odredbe člana 162 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine FBiH", broj 13/98), te čl. 9, 10 i 11 Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plate ("Službene novine FBiH", broj 44/98) na koje se Broj 84 – Strana 54 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelanti pozivaju, Ustavni sud smatra da se navedene odredbe odnose na službenike u federalnim organima uprave, a ne na službenike u kantonalnim organima uprave kojima pripadaju apelanti. Ovakvo stanovište je usvojio Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1314/06 od 28. marta 2008. godine u kojoj je predmet apelacije bilo, takođe, dokazivanje da li postoji osnov za isplatu traženih naknada za topli obrok, regres i troškove prevoza na osnovu navodno zakqučenog Kolektivnog ugovora. 33. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije ne može da zakquči da su osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata. Ne može da se zakquči da je Kantonalni sud primijenio zakon proizvoqno ili da su povrijeđena procesna prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti su imali mogućnost da učestvuju u predmetnom postupku, predlažu dokaze u istoj mjeri kao i druga strana. Stoga ne može da se zakquči da je u predmetnom postupku povrijeđen princip ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđewa i koji zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, ukqučujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za qudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274, str. 19). Takođe, shodno mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je dao jasne i precizne razloge za svoju odluku. 34. Stoga, imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo apelanata na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 35. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata. VIII. Zakqučak 36. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da Kolektivni ugovor, kao pravni osnov iz kog apelanti izvode svoje pravo na isplatu naknada za topli obrok, regres i troškove prevoza, obavezuje tuženog. 37. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1875/06, rješavajući apelaciju Jasmina Hrstića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Jasmina Hrstića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Četvrtak, 25. 12. 2008. konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je pokrenut kod Uprave za odbranu Mostar, Ured za odbranu Mostar, povodom apelantovog zahtjeva radi priznavanja statusa ratnog vojnog invalida 17. aprila 1997. godine, a konačno završen pred Ministarstvom za pitanja branilaca Hercegovačko-neretvanskog kantona 14. maja 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Jasmin Hrstić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, koga zastupa Zlatan Dizdar, podnio je 28. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji je pokrenut kod Uprave za odbranu Mostar, Ured za odbranu Mostar, povodom apelantovog zahtjeva radi priznavanja statusa ratnog vojnog invalida. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Zajedničke komande Oružanih snaga Bosne i Hercegovine zatraženo je 29. septembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda zatraženo je 18. marta 2008. godine da dostavi na uvid spis predmeta tog suda. Od Službe za zaštitu branilaca i njihovih porodica Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 6. maja 2008. godine da dostave Ustavnom sudu na uvid spis predmeta tog organa. Od Ministarstva za pitanja branilaca Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 19. maja 2008. godine da dostave na uvid spis predmeta tog organa i odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. oktobra 2006. godine, Kantonalni sud je dostavio na uvid spis 26. marta 2008. godine, ali nije dostavio odgovor na apelaciju. Ministarstvo odbrane, Zajednički štab OSBiH dostavio je odgovor 11. oktobra 2006. godine. Služba je dostavila odgovor 12. maja 2008. godine, a Ministarstvo 12. juna 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Službe su dostavljeni apelantu 10. jula 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 17. aprila 1997. godine pokrenuo upravni postupak radi priznavanja statusa ratnog vojnog invalida. Uprava za odbranu Mostar, Ured za odbranu Mostar, donijela je Rješenje klasa 562-02/97-05-119 Ur. broj 02-36/05-99-02 od 29. aprila 1997. godine kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% tjelesnog oštećenja privremeno do 23. februara 1999. godine. Apelantu je određeno pravo na ličnu invalidninu i poseban dodatak u mjesečnom iznosu od 50% pripadajuće svote lične invalidnine. 7. Ministarstvo odbrane - Hrvatsko vijeće obrane u postupku revizije donijelo je Rješenje broj 562-02/97-01/01 Ur. broj 02-14-10/97-1001 od 19. juna 1998. godine kojim je poništeno Rješenje od 29. aprila 1997. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je u postupku revizije utvrđeno da prvostepeni organ nije postupio u skladu sa uputama i nije utvrdio okolnosti apelantovog ranjavanja, te da nije pribavljena medicinska dokumentacija kao dokaz. 8. Uprava za odbranu Mostar, Ured za odbranu Mostar, donijela je novo Rješenje klasa 562-02/97-05-34 Ur. broj 02-36/05-99-02 od 19. aprila 1999. godine kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% tjelesnog oštećenja privremeno do 23. februara 1999. godine. Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 9. Ministarstvo odbrane - Hrvatsko vijeće obrane, u novom postupku revizije donijelo je Rješenje klasa 562-02/99-01/01 Ur. broj 02-14-10/99-678 od 2. februara 2000. godine kojim je poništeno Rješenje od 19. aprila 1999. godine i predmet ponovo vraćen prvostepenom organu na postupak. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je u postupku revizije utvrđeno da prvostepeni organ nije postupio prema uputama Rješenja od 19. juna 1998. godine i nije utvrdio okolnosti apelantovog ranjavanja, te da nije pribavljena medicinska dokumentacija kao dokaz. 10. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom Kantonalnom sudu 26. aprila 2000. godine pokrenuo upravni spor. Tužba je dostavljena Ministarstvu odbrane Hrvatskog vijeća obrane 4. decembra 2000. godine. Apelant je 4. maja 2001. godine podnio urgenciju predsjedniku Kantonalnog suda za rješavanje predmeta. 11. Kantonalni sud je donio Presudu broj U 164/00 od 13. juna 2001. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju ove presude sud je naveo da je apelant tvrdio da je ranjen gelerom granate prilikom izvršavanja vojnih zadataka, a u medicinskoj dokumentaciji nema podataka o povredama kao posljedicama ranjavanja, zbog čega je u upravnom postupku, u osporenom Rješenju od 19. juna 1998. godine, pravilno naloženo da se pribavi potrebna medicinska dokumentacija i utvrdi zbog čega je oboljenje nastalo. 12. Apelant je podnio žalbu protiv navedene presude Kantonalnog suda 2. jula 2001. godine. Kompletan spis je dostavljen na rješavanje Vrhovnom sudu 7. novembra 2001. godine. Vrhovni sud je donio Presudu broj Už-354/01 od 8. marta 2006. godine kojom je žalbu odbio. U obrazloženju ove presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbu, pravilno zaključivši da prvostepeni organ nije postupio prema uputama drugostepenog organa, kada je Rješenjem od 19. juna 1998. godine poništeno Rješenje od 29. aprila i naložio da se pribavi medicinska dokumentacija o ranjavanju, odnosno potvrda o okolnostima stradavanja, kao i da se utvrdi usljed čega je apelant obolio, zbog čega je drugostepeni organ pravilno postupio poništivši Rješenje od 19. aprila 1999. godine i vrativši predmet na ponovni postupak sa uputama kako prvostepeni organ treba da postupi. 13. Služba je uputila zahtjev Kantonalnom sudu da joj dostavi spis, jer je u toku postupak revizije predmeta ličnih i porodičnih invalidnina, koja se provodi po službenoj dužnosti u skladu sa Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica, i sa apelantovim zahtjevom da se ponovo pregleda njegov predmet i riješi njegov status, tj. odluči o njegovom zahtjevu da mu se prizna status ratnog vojnog invalida. 14. Kompletan spis Kantonalni sud je dostavio Službi, na njeno izričito traženje, radi rješavanja apelantovog statusa 5. septembra 2006. godine. Prema stanju spisa predmeta ove upravne stvari, apelantu je Rješenjem Službe broj PU-I-06/4-43-3788/07 od 26. oktobra 2007. godine priznat status ratnog vojnog invalida V grupe sa trajnim 70% tjelesnim oštećenjem. Prema informacijama Službe, predmet je upućen Ministarstvu za pitanja branilaca HNK Mostar, u skladu sa članom 41. Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica. Ministarstvo je Službi vratilo predmet 14. maja 2008. godine sa napomenom da je istekao rok za reviziju, te se, u skladu sa članom 41. stav 4. navedenog zakona, smatra da je data saglasnost na prvostepeno rješenje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na život, pravo na pravično suđenje u razumnom roku, pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na imovinu. Apelant ističe da je ranjen i da od momenta ranjavanja pokušava da regulira svoj status. Ističe da je u odnosu na njega drugačije postupano, jer njegovi saborci, Hrvati, primaju mnogo veći iznos na ime određene invalidnine. Apelant se žali na Rješenje Ministarstva odbrane Hvratskog vijeća obrane od 19. juna 1998. godine protiv kojeg je pokrenuo upravni spor, kao i na odluku Vrhovnog suda koja je donesena u upravnom sporu, i to kako zbog same odluke, tako i zbog dužine postupka. Apelant smatra da je ukidanje prvostepenog rješenja četiri puta apsolutno neopravdano i da je jedini razlog za to da se spriječi da on ostvari svoja prava. Apelant nije podnio zahtjev da mu se dosudi naknada nematerijalne štete na ime povrede prava Broj 84 – Strana 55 na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 16. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je presuda Vrhovnog suda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonim i na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da su neosnovani apelantovi navodi da se radi o povredi prava na pravično suđenje zbog čega predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. 17. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo odbrane Zajednički štab OSBiH obavijestilo je Ustavni sud da je akt Ustavnog suda proslijeđen na rješavanje prijašnjem Federalnom ministarstvu odbrane na postupanje. 18. U odgovoru na apelaciju Služba je obavijestila Ustavni sud da je donijela Rješenje 26. oktobra 2007. godine kojim je riješen apelantov status, koje je, u skladu sa članom 41. Zakona o pravima branilaca i članova njihove porodice, upućeno Ministarstvu na reviziju, kao i da predmet do datuma kada je trebalo poslati odgovor (14. maj 2008. godine) nije vraćen Službi. 19. Ministarstvo je 12. juna 2008. godine odgovorilo da se ne smatra učesnikom u ovom postupku, jer rješenje koje apelant osporava nije donijelo ovo ministarstvo. Dalje, Ministarstvo se izjasnilo da nije u zakonskom roku moglo izvršiti reviziju, te se, u skladu sa članom 41. stav 4, smatra da je data saglasnost na prvostepeno rješenje. U prilogu Ministarstvo je dostavilo dopis koji je poslalo Službi 14. maja 2008. godine u kojem je navedeno da se smatra da je data saglasnost na Rješenje Službe od 26. oktobra 2007. godine. V. Relevantni propisi 20. Zakon o upravnom postupku (ranije važeći zakon, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 2/98, i važeći zakon, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) Član 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Š...Ć 21. Zakon o zaštiti vojnih invalida i porodica poginulih i nestalih branilaca ("Narodni list Hrvatske republike HercegBosne" br. 36/94 i 29/96) Član 6. Ratni vojni invalid (u daljnjem tekstu: RVI) je lice kod kojeg je za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili rata, pri izvršenju zapovijedi ili na drugi način, kada postupa po pravilima službe, došlo do tjelesnog oštećenja najmanje 20% zbog rane, povrede ili ozljede koje je dobilo u sastavu oružanih snaga HRHB, ili izvan njihovog sastava pri obavljanju vojnih ili drugih dužnosti po nalogu nadležnih državnih organa HRHB u odbrani HRHB od 20. septembra 1991. godine do prestanka neprijateljstava ili kao ratni vojni zarobljenik. RVI je i lice kojem je tjelesno oštećenje nastalo zbog bolesti, bolest je pogoršanje bolesti, odnosno pojava bolesti neposredna posljedica okolnosti iz ove tačke. RVI je lice kod kojeg je došlo do tjelesnog oštećenja najmanje 20% zbog rane, povrede ili ozljede koje je dobilo učestvovanjem u oružanoj akciji zaštite pravnog poretka ili odbrane HRHB ili u povodu te akcije od 20. septembra 1991. godine. Član 75. Rješenje doneseno u prvom stepenu kojim se utvrđuju vojni invaliditet, pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć drugog lica, ortopedski dodatak, posebni dodatak, porodična invalidnina, uvećana porodična invalidnina i doplatak za djecu podliježe reviziji. Reviziju obavlja, po službenoj dužnosti, nadležni drugostepeni organ uprave. Ako je protiv rješenja prvostepenog organa uprave izjavljena žalba, o reviziji i žalbi rješava se istim rješenjem. Ako protiv rješenja iz stava 1. ovog člana nije izjavljena žalba, organ koji je donio to rješenje dostavit će ga zajedno sa Broj 84 – Strana 56 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH spisima predmeta organu nadležnom za reviziju u roku od 8 dana od dana isteka roka za žalbu. Revizija odgađa izvršenje rješenja. Član 75. U postupku revizije nadležni drugostepeni organ uprave može se s prvostepenim rješenjem saglasiti, ili ga može izmijeniti, poništiti ili ukinuti. Drugostepeni organ će u postupku revizije poništiti ili ukinuti prvostepeno rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak ili sam riješiti stvar, ako utvrdi da su u prvostepenom postupku nepotpuno ili pogrešno utvrđene činjenice, ili da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka, koja bi bila od utjecaja na rješenje stvari, ili ako utvrdi da su se pogrešno ocijenili dokazi, ili da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak o činjeničnom stanju, ili da je pogrešno primijenjen propis na osnovu koga je stvar riješena. Š...Ć. 22. Zakon o pravima branilaca i njihovih porodica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 33/04, 56/05 i 70/07) Član 41. Rješenje kojim je priznato pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć drugog lica, ortopedski dodatak, porodičnu invalidninu, uvećanu porodičnu invalidninu doneseno u prvom stepenu podliježe reviziji. Reviziju prvostepenih rješenja vrši kantonalni organ uprave nadležan za branilačko-invalidsku zaštitu u roku od tri mjeseca od dana prijema predmeta. U vršenju revizije kantonalni organ uprave nadležan za branilačko-invalidsku zaštitu može dati saglasnost na prvostepeno rješenje, može ga izmijeniti, poništiti, ukinuti i sam drugačije riješiti upravnu stvar, ili vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. Revizija odgađa izvršenje rješenja. Ako protiv rješenja prvostepenog organa nije izjavljena žalba, a revizija ne bude izvršena u roku od tri mjeseca od dana kada je kantonalni organ primio predmet, smatra se da je revizija izvršena i da je data saglasnost na rješenje. VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 25. Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda, prije svega, zbog toga što se ne donosi konačna odluka o njegovom statusu, odnosno o zahtjevu da mu se prizna status ratnog vojnog invalida, jer je odlukom Vrhovnog suda potvrđena presuda Kantonalnog suda da je odluka kojom se predmet povodom apelantovog zahtjeva vraća na ponovni postupak pravilna i zakonita. Apelant se žalio da mu je ovakvim odlučivanjem, odnosno neodlučivanjem prekršeno, između ostalih, i pravo na pravično suđenje. 26. Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelant se žali da njegov predmet koji se vodi pred upravnim organima nije završen u "razumnom roku", te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom Četvrtak, 25. 12. 2008. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također se žali da su u postupku povodom revizije ukinuta prvostepena rješenja, te da je predmet vraćen na ponovni postupak. Pravo na pravičan postupak 29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. 30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 31. U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li predmetni upravni postupak ima karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja. Naime, karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti" i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu su malo značajna (vidi, Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A broj 13, stav 94). 32. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na apelantov zahtjev da mu se prizna status ratnog vojnog invalida iz kojeg apelant dalje crpi određena prava. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv. Period koji se uzima u obzir 33. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak radi priznavanja statusa ratnog vojnog invalida. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju proizlazi da je apelant podnio zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida 17. aprila 1997. godine. Apelant apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj Už-354/01 od 8. marta 2006. godine, kojom je odbijena žalba protiv Presude Kantonalnog suda, ali kojom još uvijek predmet nije meritorno riješen, jer apelant nije još riješio pitanje svog statusa i prava koja mu prema tom statusu pripadaju. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Osim toga, prema stanju spisa, postupak je okončan 14. maja 2008. godine, kada je Ministarstvo obavijestilo Službu da se, u skladu sa Zakonom o pravima branilaca, ima smatrati da je data saglasnost na prvostepeno rješenje, dakle, nakon 11 godina. 34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravičan postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 35. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH spora, tj. dokaza koje organ uprave i redovni sud moraju izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku donošenja rješenja o apelantovom statusu, odnosno o priznavanju apelantu statusa ratnog vojnog invalida, a u skladu sa ranije važećim Zakonom o zaštiti vojnih invalida i porodica poginulih i nestalih branilaca, odnosno u skladu sa vežećim Zakonom o pravima branilaca i njihovih porodica. Također, Ustavni sud naglašava da se predmetni postupak vodi povodom apelantovog zahtjeva o kojem rješava nadležni organ, te ne smatra da se apelantov slučaj može opisati kao naročito složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. b) Apelantovo ponašanje 36. Ustavni sud ističe da u upravnim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantu, jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelant je više puta urgirao da se završi upravni postupak i upravni spor, sve s ciljem da se postupak utvrđivanja spornih činjenica i donošenja konačne odluke okonča. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru postojećih pozitivnih propisa da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi u apelantovom ponašanju elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog upravnog postupka. c) Ponašanje javnih vlasti 37. Apelant je podnošenjem predmetnog zahtjeva tražio da mu se prizna status ratnog vojnog invalida. Kako je ranije izloženo, rezultat vođenja predmeta povodom apelantovog zahtjeva da bi se utvrdile činjenice koje nisu složene jeste postupak koji je trajao ukupno skoro 11 godina, što je period koji se u predmetima upravne prirode ovakve složenosti smatra pretjeranim. 38. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih upravnih organa i upravnih sudova, te da se period odlučivanja o utvrđivanju činjenice da li apelant ispunjava uvjete da mu se prizna status ratnog vojnog invalida ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret upravnim organima koji su u postupku revizije dva puta poništili prvostepena rješanja i predmet vraćali na ponovni postupak, kao i Vrhovnom sudu kome je trebalo skoro 5 godina da donese rješenje o žalbi protiv presude Kantonalnog suda. Osim toga, odluka Vrhovnog suda nije konačna, njom je samo potvrđeno da se činjenice moraju ponovo ispitati pred prvostepenim organom. Prema posljednjim informacijama, apelantova upravna stvar je završena pred Ministarstvom u postupku radi odlučivanja o reviziji, koje, zapravo, nije ni bilo, jer je Ministarstvo navelo da nije u mogućnosti da izvrši reviziju, te se, u skladu sa članom 41. stav 4, ima smatrati da je data saglasnost na prvostepeno rješenje. Ustavni sud smatra da je očigledno da prvostepeni organ nije dovoljno ocijenio upute višeg organa koji je odlučivao o reviziji, kao i da je drugostepeni organ predmet vraćao prvostepenom na ponovni postupak iako je imao zakonsku mogućnost da sam riješi stvar. Osim toga, upravni spor je trajao skoro 6 godina, a presudom Vrhovnog suda, kojom je najzad okončan, potvrđeno je da se moraju utvrditi sve relevantne činjenice koje nisu pravilno utvrđene pred prvostepenim organom. Dakle, ni u upravnom sporu nakon 6 godina trajanja postupka nije konačno riješen apelantov zahtjev. Opravdano se može smatrati da su upravni organi i sudovi u upravnom sporu odgovorni za dužinu postupka u ovom predmetu. Ustavni sud smatra, dakle, da su odugovlačenju postupka isključivo doprinijeli upravni organi i sudovi koji su vodili postupak. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 10/01) koji u relevantnom dijelu glasi: Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja Broj 84 – Strana 57 apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njezinih prava putem suda u razumnom roku Š...Ć. S obzirom na to da je postupak u ovom predmetu trajao do 14. maja 2008. godine, kada je Ministarstvo obavijestilo prvostepeni organ o tome da daje saglasnost na rješenje Službe, a započeo je u aprilu 1997. godine, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u "razumnom roku", za šta se odgovornim smatraju upravni organi nadležni za odlučivanje u ovim upravnim stvarima, kao i sudovi koji su odlučivali u upravnom sporu. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razumnog opravdanja zašto je postupak u konkretnom predmetu trajao 11 godina bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama taj postupak relativno brzo okončan, a da je najduže trajao pred Vrhovnim sudom koji je trebalo da odluči o žalbi. 40. S obzirom na činjenicu da je predmetni postupak trajao 11 godina, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim upravnim organima i sudovima, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 41. Ustavni sud primjećuje da je u momentu podnošenja apelacije apelant iznio povredu prava u odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije, član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije u vezi sa uživanjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu navedenih prava vidi u činjenici da o njegovom zahtjevu da mu se prizna status ratnog vojnog invalida nije odlučeno. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ove navode. VIII. Zaključak 42. S obzirom na to da je postupak koji je apelant pokrenuo radi ostvarivanja statusa ratnog vojnog invalida trajao 11 godina, Ustavni sud smatra da se radi o nerazumnoj dužini postupka za šta odgovornost snose upravni organi i sudovi koji su odlučivali u upravnom postupku i sporu, čime je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 43. Na osnovu člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Broj 84 – Strana 58 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1875/06, rješavajući apelaciju Jasmina Hrstića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. rujna 2008. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Jasmina Hrstića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je pokrenut kod Uprave za obranu Mostar, Ured za obranu Mostar, povodom apelantovog zahtjeva radi priznavanja statusa ratnog vojnog invalida 17. travnja 1997. godine, a konačno završen pred Ministarstvom za pitanja branitelja Hercegovačko-neretvanskog kantona 14. svibnja 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Jasmin Hrstić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojega zastupa Zlatan Dizdar, podnio je 28. lipnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji je pokrenut kod Uprave za obranu Mostar, Ured za obranu Mostar, povodom apelantovog zahtjeva radi priznavanja statusa ratnog vojnog invalida. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Zajedničke komande Oružanih snaga Bosne i Hercegovine je zatraženo 29. rujna 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda je zatraženo 18. ožujka 2008. godine da dostavi na uvid spis predmeta tog suda. Od Službe za zaštitu branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) je zatraženo 6. svibnja 2008. godine da dostave Ustavnom sudu na uvid spis predmeta tog organa. Od Ministarstva za pitanja branitelja Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je zatraženo 19. svibnja 2008. godine da dostave na uvid spis predmeta tog tijela i odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. listopada 2006. godine, Kantonalni sud je dostavio na uvid spis 26. ožujka 2008. godine, ali nije dostavio odgovor na apelaciju. Ministarstvo obrane, Zajednički stožer OSBiH je dostavio odgovor 11. listopada 2006. godine. Služba je dostavila odgovor 12. svibnja 2008. godine, a Ministarstvo 12. lipnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Službe su dostavljeni apelantu 10. srpnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 17. travnja 1997. godine pokrenuo upravni postupak radi priznavanja statusa ratnog vojnog invalida. Uprava 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Četvrtak, 25. 12. 2008. za obranu Mostar, Ured za obranu Mostar, donijela je Rješenje klasa 562-02/97-05-119 Ur. broj 02-36/05-99-02 od 29. travnja 1997. godine kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida VI. skupine sa 60% tjelesnog oštećenja privremeno do 23. veljače 1999. godine. Apelantu je određeno pravo na osobnu invalidninu i poseban dodatak u mjesečnom iznosu od 50% pripadajuće svote osobne invalidnine. 7. Ministarstvo obrane - Hrvatsko vijeće obrane u postupku revizije je donijelo Rješenje broj 562-02/97-01/01 Ur. broj 02-14-10/97-1001 od 19. lipnja 1998. godine kojim je poništeno Rješenje od 29. travnja 1997. godine i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je u postupku revizije utvrđeno da prvostupanjsko tijelo nije postupilo sukladno uputama i nije utvrdilo okolnosti apelantovog ranjavanja, te da nije pribavljena medicinska dokumentacija kao dokaz. 8. Uprava za obranu Mostar, Ured za obranu Mostar, donijela je novo Rješenje klasa 562-02/97-05-34 Ur. broj 02-36/05-99-02 od 19. travnja 1999. godine kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida VI. skupine sa 60% tjelesnog oštećenja privremeno do 23. veljače 1999. godine. 9. Ministarstvo obrane - Hrvatsko vijeće obrane, u novom postupku revizije je donijelo Rješenje klasa 562-02/99-01/01 Ur. broj 02-14-10/99-678 od 2. veljače 2000. godine kojim je poništeno Rješenje od 19. travnja 1999. godine i predmet ponovno vraćen prvostupanjskom tijelu na postupak. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je u postupku revizije utvrđeno da prvostupanjsko tijelo nije postupilo prema uputama Rješenja od 19. lipnja 1998. godine i nije utvrdilo okolnosti apelantovog ranjavanja, te da nije pribavljena medicinska dokumentacija kao dokaz. 10. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom Kantonalnom sudu 26. travnja 2000. godine pokrenuo upravni spor. Tužba je dostavljena Ministarstvu obrane Hrvatskog vijeća obrane 4. prosinca 2000. godine. Apelant je 4. svibnja 2001. godine podnio urgenciju predsjedniku Kantonalnog suda za rješavanje predmeta. 11. Kantonalni sud je donio Presudu broj U 164/00 od 13. lipnja 2001. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju ove presude sud je naveo da je apelant tvrdio da je ranjen gelerom granate prigodom izvršavanja vojnih zadaća, a u medicinskoj dokumentaciji nema podataka o povredama kao posljedicama ranjavanja, zbog čega je u upravnom postupku, u pobijanom Rješenju od 19. lipnja 1998. godine, pravilno naloženo da se pribavi potrebna medicinska dokumentacija i utvrdi zbog čega je oboljenje nastalo. 12. Apelant je podnio priziv protiv navedene presude Kantonalnog suda 2. srpnja 2001. godine. Kompletan spis je dostavljen na rješavanje Vrhovnom sudu 7. studenog 2001. godine. Vrhovni sud je donio Presudu broj Už-354/01 od 8. ožujka 2006. godine kojom je priziv odbio. U obrazloženju ove presude je navedeno da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbu, pravilno zaključivši da prvostupanjsko tijelo nije postupilo prema uputama drugostupanjskog tijela, kada je Rješenjem od 19. lipnja 1998. godine poništeno Rješenje od 29. travnja, i naložio da se pribavi medicinska dokumentacija o ranjavanju, odnosno potvrda o okolnostima stradavanja, kao i da se utvrdi usljed čega je apelant obolio, zbog čega je drugostupanjsko tijelo pravilno postupilo poništivši Rješenje od 19. travnja 1999. godine i vrativši predmet na ponovni postupak sa uputama kako prvostupanjsko tijelo treba postupiti. 13. Služba je uputila zahtjev Kantonalnom sudu da joj dostavi spis, jer je u tijeku postupak revizije predmeta osobnih i obiteljskih invalidnina, koja se provodi po službenoj dužnosti sukladno Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, i sa apelantovim zahtjevom da se ponovno pregleda njegov predmet i riješi njegov status, tj. odluči o njegovu zahtjevu da mu se prizna status ratnog vojnog invalida. 14. Kompletan spis Kantonalni sud je dostavio Službi, na njezino izričito traženje, radi rješavanja apelantovog statusa 5. rujna 2006. godine. Prema stanju spisa predmeta ove upravne stvari, apelantu je Rješenjem Službe broj PU-I-06/4-43-3788/07 Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH od 26. listopada 2007. godine priznat status ratnog vojnog invalida V. skupine sa trajnim 70% tjelesnim oštećenjem. Prema informacijama Službe, predmet je upućen Ministarstvu za pitanja branitelja HNK Mostar, sukladno članku 41. Zakona o pravima branitelja i njihovih obitelji. Ministarstvo je Službi vratilo predmet 14. svibnja 2008. godine sa napomenom da je istekao rok za reviziju, te se, sukladno članku 41. stavak 4. navedenog zakona, smatra da je dana suglasnost na prvostupanjsko rješenje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na život, pravo na pravično suđenje u razumnom roku, pravo na osobnu slobodu i sigurnost i pravo na imovinu. Apelant ističe da je ranjen i da od momenta ranjavanja pokušava regulirati svoj status. Ističe da je u odnosu na njega drugačije postupano, jer njegovi suborci, Hrvati, primaju mnogo veći iznos na ime određene invalidnine. Apelant se žali na Rješenje Ministarstva obrane Hvratskog vijeća obrane od 19. lipnja 1998. godine protiv kojeg je pokrenuo upravni spor, kao i na odluku Vrhovnog suda koja je donesena u upravnom sporu, i to kako zbog same odluke, tako i zbog duljine postupka. Apelant smatra da je ukidanje prvostupanjskog rješenja četiri puta apsolutno neopravdano i da je jedini razlog za to da se spriječi da on ostvari svoja prava. Apelant nije podnio zahtjev da mu se dosudi naknada nematerijalne štete na ime povrede prava na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 16. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je presuda Vrhovnog suda donesena sukladno procesnim i materijalnim zakonim i na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da su neutemeljeni apelantovi navodi da se radi o povredi prava na pravično suđenje zbog čega predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. 17. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo obrane Zajednički stožer OSBiH obavijestilo je Ustavni sud da je akt Ustavnog suda proslijeđen na rješavanje prijašnjem Federalnom ministarstvu obrane na postupanje. 18. U odgovoru na apelaciju Služba je obavijestila Ustavni sud da je donijela Rješenje 26. listopada 2007. godine kojim je riješen apelantov status, koje je, sukladno članku 41. Zakona o pravima branitelja i članova njihove obitelji, upućeno Ministarstvu na reviziju, kao i da predmet do nadnevka kada je trebalo poslati odgovor (14. svibanj 2008. godine) nije vraćen Službi. 19. Ministarstvo je 12. lipnja 2008. godine odgovorilo da se ne smatra sudionikom u ovom postupku, jer rješenje koje apelant pobija nije donijelo ovo ministarstvo. Dalje, Ministarstvo se izjasnilo da nije u zakonskom roku moglo izvršiti reviziju, te se, sukladno članku 41. stavak 4, smatra da je dana suglasnost na prvostupanjsko rješenje. U prilogu Ministarstvo je dostavilo dopis koji je poslalo Službi 14. svibnja 2008. godine u kojem je navedeno da se smatra da je dana suglasnost na Rješenje Službe od 26. listopada 2007. godine. V. Relevantni propisi 20. Zakon o upravnom postupku (ranije važeći zakon, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 2/98, i važeći zakon, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) Članak 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Š...Ć 21. Zakon o zaštiti vojnih invalida i obitelji poginulih i nestalih branitelja ("Narodni list Hrvatske Republike Herceg-Bosne" br. 36/94 i 29/96) Članak 6. Ratni vojni invalid (u daljnjem tekstu: RVI) je osoba kod koje je za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili rata, prigodom izvršenja zapovijedi ili na drugi način, kada postupa po Broj 84 – Strana 59 pravilima službe, došlo do tjelesnog oštećenja najmanje 20% zbog rane, povrede ili ozljede koje je dobila u sastavu oružanih snaga HRHB, ili izvan njihova sastava prigodom obnašanja vojnih ili drugih dužnosti po nalogu nadležnih državnih tijela HRHB u obrani HRHB od 20. rujna 1991. godine do prestanka neprijateljstava ili kao ratni vojni zarobljenik. RVI je i osoba kojoj je tjelesno oštećenje nastalo zbog bolesti, bolest je pogoršanje bolesti, odnosno pojava bolesti kao neposredna posljedica okolnosti iz ove točke. RVI je osoba kod koje je došlo do tjelesnog oštećenja najmanje 20% zbog rane, povrede ili ozljede koje je dobila sudjelovanjem u oružanoj akciji zaštite pravnog poretka ili obrane HRHB ili u povodu te akcije od 20. rujna 1991. godine. Članak 75. Rješenje doneseno u prvom stupnju kojim se utvrđuju vojni invaliditet, pravo na osobnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć druge osobe, ortopedski dodatak, posebni dodatak, obiteljska invalidnina, uvećana obiteljska invalidnina i doplatak za djecu podliježe reviziji. Reviziju obavlja, po službenoj dužnosti, nadležno drugostupanjsko tijelo uprave. Ako je protiv rješenja prvostupanjskog tijela uprave uložen priziv, o reviziji i prizivu rješava se istim rješenjem. Ako protiv rješenja iz stavka 1. ovog članka nije uložen priziv, tijelo koje je donijelo to rješenje dostavit će ga zajedno sa spisima predmeta tijelu nadležnom za reviziju u roku od 8 dana od dana isteka roka za priziv. Revizija odgađa izvršenje rješenja. Članak 75. U postupku revizije nadležno drugostupanjsko tijelo uprave može se s prvostupanjskim rješenjem suglasiti, ili ga može izmijeniti, poništiti ili ukinuti. Drugostupanjsko tijelo će u postupku revizije poništiti ili ukinuti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak ili samo riješiti stvar, ako utvrdi da su u prvostupanjskom postupku nepotpuno ili pogrešno utvrđene činjenice, ili da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka, koja bi bila od utjecaja na rješenje stvari, ili ako utvrdi da su se pogrešno ocijenili dokazi, ili da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak o činjeničnom stanju, ili da je pogrešno primijenjen propis na temelju kojeg je stvar riješena. Š...Ć. 22. Zakon o pravima branitelja i njihovih obitelji ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 33/04, 56/05 i 70/07) Članak 41. Rješenje kojim je priznato pravo na osobnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć druge osobe, ortopedski dodatak, obiteljsku invalidninu, uvećanu obiteljsku invalidninu doneseno u prvom stupnju podliježe reviziji. Reviziju prvostupanjskih rješenja vrši kantonalno tijelo uprave nadležno za braniteljsko-invalidsku zaštitu u roku od tri mjeseca od dana primitka predmeta. U vršenju revizije kantonalno tijelo uprave nadležno za braniteljsko-invalidsku zaštitu može dati suglasnost na prvostupanjsko rješenje, može ga izmijeniti, poništiti, ukinuti i samo drugačije riješiti upravnu stvar, ili vratiti predmet prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Revizija odgađa izvršenje rješenja. Ako protiv rješenja prvostupanjskog tijela nije uložen priziv, a revizija ne bude izvršena u roku od tri mjeseca od dana kada je kantonalno tijelo primilo predmet, smatra se da je revizija izvršena i da je dana suglasnost na rješenje. VI. Dopustivost 23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od Broj 84 – Strana 60 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 25. Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda, prije svega, zbog toga što se ne donosi konačna odluka o njegovu statusu, odnosno o zahtjevu da mu se prizna status ratnog vojnog invalida, jer je odlukom Vrhovnog suda potvrđena presuda Kantonalnog suda da je odluka kojom se predmet povodom apelantovog zahtjeva vraća na ponovni postupak pravilna i zakonita. Apelant se žalio da mu je ovakvim odlučivanjem, odnosno neodlučivanjem prekršeno, između ostalih, i pravo na pravično suđenje. 26. Prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelant se žali da njegov predmet koji se vodi pred upravnim tijelima nije završen u "razumnom roku", te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Također se žali da su u postupku glede revizije ukinuta prvostupanjska rješenja, te da je predmet vraćen na ponovni postupak. Pravo na pravičan postupak 29. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom. 30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 31. U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje ima li predmetni upravni postupak karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelantova "građanska prava i obveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obveze" čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlasti. Naime, karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti" i "ovlasti" koje pripadaju predmetnom tijelu su malo značajni (vidi, Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. siječnja 2005. godine, stavak 20, i Europski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. lipnja 1978. godine, serija A broj 13, stavak 94). 32. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na apelantov zahtjev da mu se prizna status ratnog vojnog invalida iz kojeg apelant dalje crpi određena prava. Stoga, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Razdoblje koje se uzima u obzir 33. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak radi priznavanja statusa ratnog vojnog invalida. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju proizlazi da je apelant podnio zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida 17. travnja 1997. godine. Apelant apelacijom pobija Presudu Vrhovnog suda broj Už-354/01 od 8. ožujka 2006. godine, kojom je odbijen Četvrtak, 25. 12. 2008. priziv protiv Presude Kantonalnog suda, ali kojom još uvijek predmet nije meritorno riješen, jer apelant nije još riješio pitanje svojeg statusa i prava koja mu prema tome statusu pripadaju. Prema tome, razdoblje u kojem je pokrenut navedeni postupak se ubraja u nadležnost Ustavnog suda obzirom da je započelo nakon 14. prosinca 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Osim toga, prema stanju spisa, postupak je okončan 14. svibnja 2008. godine, kada je Ministarstvo obavijestilo Službu da se, sukladno Zakonu o pravima branitelja, ima smatrati da je dana suglasnost na prvostupanjsko rješenje, dakle, nakon 11 godina. 34. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravičan postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A broj 198, stavak 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). a) Složenost predmeta 35. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje tijelo uprave i redoviti sud moraju izvesti i procijeniti u okviru pravne naravi spora. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku donošenja rješenja o apelantovom statusu, odnosno o priznavanju apelantu statusa ratnog vojnog invalida, a sukladno ranije važećem Zakonu o zaštiti vojnih invalida i obitelji poginulih i nestalih branitelja, odnosno sukladno vežećem Zakonu o pravima branitelja i njihovih obitelji. Također, Ustavni sud naglašava da se predmetni postupak vodi glede apelantovog zahtjeva o kojem rješava nadležno tijelo, te ne smatra da se apelantov slučaj može opisati kao osobito složen kako glede činjeničnog stanja, tako i glede pravnih pitanja. b) Apelantovo ponašanje 36. Ustavni sud ističe da u upravnim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava No.11541/85, 12. travanj 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se duljina postupka ne može pripisati apelantu, jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelant je više puta urgirao da se završi upravni postupak i upravni spor, sve s ciljem da se postupak utvrđivanja upitnih činjenica i donošenja konačne odluke okonča. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru postojećih pozitivnih propisa da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi u apelantovom ponašanju elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj duljini konkretnog upravnog postupka. c) Ponašanje javnih vlasti 37. Apelant je podnošenjem predmetnog zahtjeva tražio da mu se prizna status ratnog vojnog invalida. Kako je ranije izloženo, rezultat vođenja predmeta povodom apelantovog zahtjeva kako bi se utvrdile činjenice koje nisu složene jeste postupak koji je trajao ukupno skoro 11 godina, što je razdoblje koje se u predmetima upravne naravi ovakve složenosti smatra pretjeranim. 38. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih upravnih tijela i upravnih sudova, te da se razdoblje odlučivanja o utvrđivanju činjenice ispunjava li apelant uvjete da mu se prizna status ratnog vojnog invalida ne može smatrati "razumnim" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret upravnim tijelima koja su u postupku revizije dva puta poništila prvostupanjska rješanja i predmet vraćala na ponovni postupak, kao i Vrhovnom sudu Četvrtak, 25. 12. 2008. kojem je trebalo skoro 5 godina da donese rješenje o prizivu protiv presude Kantonalnog suda. Osim toga, odluka Vrhovnog suda nije konačna, njome je samo potvrđeno da se činjenice moraju ponovno ispitati pred prvostupanjskim tijelom. Prema posljednjim informacijama, apelantova upravna stvar je završena pred Ministarstvom u postupku radi odlučivanja o reviziji, koje, zapravo, nije ni bilo, jer je Ministarstvo navelo da nije u mogućnosti izvršiti reviziju, te se, sukladno članku 41. stavak 4, ima smatrati da je dana suglasnost na prvostupanjsko rješenje. Ustavni sud smatra da je očigledno da prvostupanjsko tijelo nije dovoljno ocijenilo upute višeg tijela koje je odlučivalo o reviziji, kao i da je drugostupanjsko tijelo predmet vraćalo prvostupanjskom na ponovni postupak iako je imalo zakonsku mogućnost samo riješiti stvar. Osim toga, upravni spor je trajao skoro 6 godina, a presudom Vrhovnog suda, kojom je najzad okončan, potvrđeno je da se moraju utvrditi sve relevantne činjenice koje nisu pravilno utvrđene pred prvostupanjskim tijelom. Dakle, ni u upravnom sporu nakon 6 godina trajanja postupka nije konačno riješen apelantov zahtjev. Opravdano se može smatrati da su upravna tijela i sudovi u upravnom sporu odgovorni za duljinu postupka u ovom predmetu. Ustavni sud smatra, dakle, da su odugovlačenju postupka isključivo doprinijela upravna tijela i sudovi koji su vodili postupak. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoje stajalište izneseno u Odluci broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 10/01) koje u relevantnom dijelu glasi: Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njezinih prava putem suda u razumnom roku Š...Ć. Obzirom na to da je postupak u ovom predmetu trajao do 14. svibnja 2008. godine, kada je Ministarstvo obavijestilo prvostupanjsko tijelo o tomu da daje suglasnost na rješenje Službe, a započeo je u travnju 1997. godine, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u "razumnom roku", za što se odgovornim smatraju upravna tijela nadležna za odlučivanje u ovim upravnim stvarima, kao i sudovi koji su odlučivali u upravnom sporu. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj duljina trajanja postupka, na određenim instancama promatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i duljina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju prigodom odlučivanja o tomu je li ovaj standard iz članka 6. stavak 1. prekršen (vidi, Europski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A broj 230-D, stavak 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). U tome smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razumnog opravdanja zašto je postupak u konkretnom predmetu trajao 11 godina bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama taj postupak relativno brzo okončan, a da je najdulje trajao pred Vrhovnim sudom koji je trebao odlučiti o prizivu. 40. Obzirom na činjenicu da je predmetni postupak trajao 11 godina, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim upravnim tijelima i sudovima, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 41. Ustavni sud primjećuje da je u momentu podnošenja apelacije apelant iznio povredu prava u odnosu na članak II/3.(b) 1 Broj 84 – Strana 61 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 2. Europske konvencije, članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. Europske konvencije, članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i u odnosu na članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije u svezi sa uživanjem prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu navedenih prava vidi u činjenici da o njegovu zahtjevu da mu se prizna status ratnog vojnog invalida nije odlučeno. Obzirom na zaključak Ustavnog suda u svezi sa člankom 6. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ove navode. VIII. Zaključak 42. Obzirom na to da je postupak koji je apelant pokrenuo radi ostvarivanja statusa ratnog vojnog invalida trajao 11 godina, Ustavni sud smatra da se radi o nerazumnoj duljini postupka za što odgovornost snose upravna tijela i sudovi koji su odlučivali u upravnom postupku i sporu, čime je povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 43. Na temelju članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 14. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1875/06, rješavajući apelaciju Jasmina Hrstića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Jasmina Hrstića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je pokrenut kod Uprave za odbranu Mostar, Kancelarija za odbranu Mostar, povodom apelantovog zahtjeva radi priznavawa statusa ratnog vojnog invalida 17. aprila 1997. godine, a konačno završen pred Ministarstvom za pitawa branilaca Hercegovačko-neretvanskog kantona 14. maja 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Jasmin Hrstić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Qubuškog, koga zastupa Zlatan Dizdar, podnio je 28. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem Broj 84 – Strana 62 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu koji je pokrenut kod Uprave za odbranu Mostar, Kancelarija za odbranu Mostar, povodom apelantovog zahtjeva radi priznavawa statusa ratnog vojnog invalida. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda Mostar (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) i Zajedničke komande Oružanih snaga Bosne i Hercegovine je zatraženo 29. septembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda je zatraženo 18. marta 2008. godine da dostavi na uvid spis predmeta tog suda. Od Službe za zaštitu branilaca i wihovih porodica Grada Mostara (u daqnjem tekstu: Služba) je zatraženo 6. maja 2008. godine da dostave Ustavnom sudu na uvid spis predmeta tog organa. Od Ministarstva za pitawa branilaca Hercegovačkoneretvanskog kantona Mostar (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 19. maja 2008. godine da dostave na uvid spis predmeta tog organa i odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. oktobra 2006. godine, Kantonalni sud je dostavio na uvid spis 26. marta 2008. godine, ali nije dostavio odgovor na apelaciju. Ministarstvo odbrane, Zajednički štab OSBiH dostavio je odgovor 11. oktobra 2006. godine. Služba je dostavila odgovor 12. maja 2008. godine, a Ministarstvo 12. juna 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Službe su dostavljeni apelantu 10. jula 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je 17. aprila 1997. godine pokrenuo upravni postupak radi priznavawa statusa ratnog vojnog invalida. Uprava za odbranu Mostar, Kancelarija za odbranu Mostar, donijela je Rješenje klasa 562-02/97-05-119 Ur. broj 02-36/05-99-02 od 29. aprila 1997. godine kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% tjelesnog oštećewa privremeno do 23. februara 1999. godine. Apelantu je određeno pravo na ličnu invalidninu i poseban dodatak u mjesečnom iznosu od 50% pripadajuće svote lične invalidnine. 7. Ministarstvo odbrane - Hrvatsko vijeće obrane u postupku revizije donijelo je Rješenje broj 562-02/97-01/01 Ur. broj 02-14-10/97-1001 od 19. juna 1998. godine kojim je poništeno Rješenje od 29. aprila 1997. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju Rješewa je navedeno da je u postupku revizije utvrđeno da prvostepeni organ nije postupio u skladu sa uputstvima i nije utvrdio okolnosti apelantovog rawavawa, te da nije pribavljena medicinska dokumentacija kao dokaz. 8. Uprava za odbranu Mostar, Kancelarija za odbranu Mostar, donijela je novo Rješenje klasa 562-02/97-05-34 Ur. broj 02-36/05-99-02 od 19. aprila 1999. godine kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% tjelesnog oštećewa privremeno do 23. februara 1999. godine. 9. Ministarstvo odbrane - Hrvatsko vijeće obrane, u novom postupku revizije donijelo je Rješenje klasa 562-02/99-01/01 Ur. broj 02-14-10/99-678 od 2. februara 2000. godine kojim je poništeno Rješenje od 19. aprila 1999. godine i predmet ponovo vraćen prvostepenom organu na postupak. U obrazloženju Rješewa je navedeno da je u postupku revizije utvrđeno da prvostepeni organ nije postupio prema uputstvima Rješewa od 19. juna 1998. godine i nije utvrdio okolnosti apelantovog rawavawa, te da nije pribavljena medicinska dokumentacija kao dokaz. 10. Protiv navedenog rješewa apelant je tužbom Kantonalnom sudu 26. aprila 2000. godine pokrenuo upravni spor. Tužba je dostavljena Ministarstvu odbrane Hrvatskog vijeća obrane 4. decembra 2000. godine. Apelant je 4. maja 2001. godine podnio urgenciju predsjedniku Kantonalnog suda za rješavanje predmeta. Četvrtak, 25. 12. 2008. 11. Kantonalni sud je donio Presudu broj U 164/00 od 13. juna 2001. godine kom je tužbu odbio. U obrazloženju ove presude sud je naveo da je apelant tvrdio da je ranjen gelerom granate prilikom izvršavawa vojnih zadataka, a u medicinskoj dokumentaciji nema podataka o povredama kao posljedicama rawavawa, zbog čega je u upravnom postupku, u osporenom Rješenju od 19. juna 1998. godine, pravilno naloženo da se pribavi potrebna medicinska dokumentacija i utvrdi zbog čega je oboljenje nastalo. 12. Apelant je podnio žalbu protiv navedene presude Kantonalnog suda 2. jula 2001. godine. Kompletan spis je dostavljen na rješavanje Vrhovnom sudu 7. novembra 2001. godine. Vrhovni sud je donio Presudu broj Už-354/01 od 8. marta 2006. godine kom je žalbu odbio. U obrazloženju ove presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbu, pravilno zakqučivši da prvostepeni organ nije postupio prema uputstvima drugostepenog organa, kada je Rješenjem od 19. juna 1998. godine poništeno Rješenje od 29. aprila i naložio da se pribavi medicinska dokumentacija o rawavanju, odnosno potvrda o okolnostima stradavawa, kao i da se utvrdi usljed čega je apelant obolio, zbog čega je drugostepeni organ pravilno postupio poništivši Rješenje od 19. aprila 1999. godine i vrativši predmet na ponovni postupak sa uputstvima kako prvostepeni organ treba da postupi. 13. Služba je uputila zahtjev Kantonalnom sudu da joj dostavi spis, jer je u toku postupak revizije predmeta ličnih i porodičnih invalidnina, koja se sprovodi po zvaničnoj dužnosti u skladu sa Zakonom o pravima branilaca i članova wihovih porodica, i sa apelantovim zahtjevom da se ponovo pregleda njegov predmet i riješi njegov status, tj. odluči o njegovom zahtjevu da mu se prizna status ratnog vojnog invalida. 14. Kompletan spis Kantonalni sud je dostavio Službi, na njeno izričito traženje, radi rješavawa apelantovog statusa 5. septembra 2006. godine. Shodno stanju spisa predmeta ove upravne stvari, apelantu je Rješenjem Službe broj PU-I-06/4-43-3788/07 od 26. oktobra 2007. godine priznat status ratnog vojnog invalida V grupe sa trajnim 70% tjelesnim oštećenjem. Prema informacijama Službe, predmet je upućen Ministarstvu za pitawa branilaca HNK Mostar, u skladu sa članom 41 Zakona o pravima branilaca i wihovih porodica. Ministarstvo je Službi vratilo predmet 14. maja 2008. godine sa napomenom da je istekao rok za reviziju, te se, u skladu sa članom 41 stav 4 navedenog zakona, smatra da je data saglasnost na prvostepeno rješenje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na život, pravo na pravično suđenje u razumnom roku, pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na imovinu. Apelant ističe da je ranjen i da od momenta rawavawa pokušava da reguliše svoj status. Ističe da je u odnosu na njega drugačije postupano, jer njegovi saborci, Hrvati, primaju mnogo veći iznos na ime određene invalidnine. Apelant se žali na Rješenje Ministarstva odbrane Hvratskog vijeća obrane od 19. juna 1998. godine protiv kog je pokrenuo upravni spor, kao i na odluku Vrhovnog suda koja je donesena u upravnom sporu, i to kako zbog same odluke, tako i zbog dužine postupka. Apelant smatra da je ukidanje prvostepenog rješewa četiri puta apsolutno neopravdano i da je jedini razlog za to da se spriječi da on ostvari svoja prava. Apelant nije podnio zahtjev da mu se dosudi naknada nematerijalne štete na ime povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 16. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je presuda Vrhovnog suda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonim i na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stawa, te da su neosnovani apelantovi navodi da se radi o povredi prava na pravično suđenje zbog čega predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 17. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo odbrane Zajednički štab OSBiH obavijestilo je Ustavni sud da je akt Ustavnog suda proslijeđen na rješavanje prijašnjem Federalnom ministarstvu odbrane na postupanje. 18. U odgovoru na apelaciju Služba je obavijestila Ustavni sud da je donijela Rješenje 26. oktobra 2007. godine kojim je riješen apelantov status, koje je, u skladu sa članom 41 Zakona o pravima branilaca i članova wihove porodice, upućeno Ministarstvu na reviziju, kao i da predmet do datuma kada je trebalo poslati odgovor (14. maj 2008. godine) nije vraćen Službi. 19. Ministarstvo je 12. juna 2008. godine odgovorilo da se ne smatra učesnikom u ovom postupku, jer rješenje koje apelant osporava nije donijelo ovo ministarstvo. Dalje, Ministarstvo se izjasnilo da nije u zakonskom roku moglo da izvrši reviziju, te se, u skladu sa članom 41 stav 4, smatra da je data saglasnost na prvostepeno rješenje. U prilogu Ministarstvo je dostavilo dopis koji je poslalo Službi 14. maja 2008. godine u kom je navedeno da se smatra da je data saglasnost na Rješenje Službe od 26. oktobra 2007. godine. V. Relevantni propisi 20. Zakon o upravnom postupku (ranije važeći zakon, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 2/98, i važeći zakon, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) Član 14 Postupak ima da se vodi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stawa i za donošenje zakonitog i pravilnog rješewa. Š...Ć 21. Zakon o zaštiti vojnih invalida i porodica poginulih i nestalih branilaca ("Narodni list Hrvatske republike Herceg-Bosne" br. 36/94 i 29/96) Član 6 Ratni vojni invalid (u daqnjem tekstu: RVI) je lice kod kog je za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili rata, pri izvršenju zapovijedi ili na drugi način, kada postupa po pravilima službe, došlo do tjelesnog oštećewa najmanje 20% zbog rane, povrede ili ozljede koje je dobilo u sastavu oružanih snaga HRHB, ili van wihovog sastava pri obavljanju vojnih ili drugih dužnosti po nalogu nadležnih državnih organa HRHB u odbrani HRHB od 20. septembra 1991. godine do prestanka neprijateqstava ili kao ratni vojni zarobljenik. RVI je i lice kom je tjelesno oštećenje nastalo zbog bolesti, bolest je pogoršanje bolesti, odnosno pojava bolesti neposredna posljedica okolnosti iz ove tačke. RVI je lice kod kog je došlo do tjelesnog oštećewa najmanje 20% zbog rane, povrede ili ozljede koje je dobilo učestvovanjem u oružanoj akciji zaštite pravnog poretka ili odbrane HRHB ili u povodu te akcije od 20. septembra 1991. godine. Član 75 Rješenje doneseno u prvom stepenu kojim se utvrđuju vojni invaliditet, pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć drugog lica, ortopedski dodatak, posebni dodatak, porodična invalidnina, uvećana porodična invalidnina i doplatak za djecu podliježe reviziji. Reviziju obavlja, po zvaničnoj dužnosti, nadležni drugostepeni organ uprave. Ako je protiv rješewa prvostepenog organa uprave izjavljena žalba, o reviziji i žalbi rješava se istim rješenjem. Ako protiv rješewa iz stava 1 ovog člana nije izjavljena žalba, organ koji je donio to rješenje dostaviće ga zajedno sa spisima predmeta organu nadležnom za reviziju u roku od 8 dana od dana isteka roka za žalbu. Revizija odlaže izvršenje rješewa. Član 75 U postupku revizije nadležni drugostepeni organ uprave može da se s prvostepenim rješenjem saglasi, ili može da ga izmijeni, poništi ili ukine. Broj 84 – Strana 63 Drugostepeni organ će u postupku revizije poništiti ili ukinuti prvostepeno rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak ili sam riješiti stvar, ako utvrdi da su u prvostepenom postupku nepotpuno ili pogrešno utvrđene činjenice, ili da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka, koja bi bila od uticaja na rješenje stvari, ili ako utvrdi da su se pogrešno ocijenili dokazi, ili da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zakqučak o činjeničnom stanju, ili da je pogrešno primijenjen propis na osnovu koga je stvar riješena. Š...Ć. 22. Zakon o pravima branilaca i wihovih porodica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 33/04, 56/05 i 70/07) Član 41 Rješenje kojim je priznato pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć drugog lica, ortopedski dodatak, porodičnu invalidninu, uvećanu porodičnu invalidninu doneseno u prvom stepenu podliježe reviziji. Reviziju prvostepenih rješewa vrši kantonalni organ uprave nadležan za branilačko-invalidsku zaštitu u roku od tri mjeseca od dana prijema predmeta. U vršenju revizije kantonalni organ uprave nadležan za branilačko-invalidsku zaštitu može da da saglasnost na prvostepeno rješenje, može da ga izmijeni, poništi, ukine i sam drugačije riješi upravnu stvar, ili vrati predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. Revizija odlaže izvršenje rješewa. Ako protiv rješewa prvostepenog organa nije izjavljena žalba, a revizija ne bude izvršena u roku od tri mjeseca od dana kada je kantonalni organ primio predmet, smatra se da je revizija izvršena i da je data saglasnost na rješenje. VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 25. Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda, prije svega, zbog toga što se ne donosi konačna odluka o njegovom statusu, odnosno o zahtjevu da mu se prizna status ratnog vojnog invalida, jer je odlukom Vrhovnog suda potvrđena presuda Kantonalnog suda da je odluka kom se predmet povodom apelantovog zahtjeva vraća na ponovni postupak pravilna i zakonita. Apelant se žalio da mu je ovakvim odlučivanjem, odnosno neodlučivanjem prekršeno, između ostalih, i pravo na pravično suđenje. 26. Shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelant se žali da njegov predmet koji se vodi pred upravnim organima nije završen u "razumnom roku", te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe se žali da su u postupku povodom revizije ukinuta prvostepena rješewa, te da je predmet vraćen na ponovni postupak. Broj 84 – Strana 64 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Pravo na pravičan postupak 29. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. 30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 31. U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li predmetni upravni postupak ima karakter "spora" u kom su utvrđivana apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na sopstvenu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za qudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja dejstvuje u okviru svojih ovlašćewa. Naime, karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti" i "ovlašćewa" koja pripadaju predmetnom organu su malo značajna (vidi, Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za qudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A broj 13, stav 94). 32. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na apelantov zahtjev da mu se prizna status ratnog vojnog invalida iz kog apelant dalje crpi određena prava. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Period koji se uzima u obzir 33. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak radi priznavawa statusa ratnog vojnog invalida. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju proizilazi da je apelant podnio zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida 17. aprila 1997. godine. Apelant apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj Už-354/01 od 8. marta 2006. godine, kom je odbijena žalba protiv Presude Kantonalnog suda, ali kom još uvijek predmet nije meritorno riješen, jer apelant nije još riješio pitanje svog statusa i prava koja mu prema tom statusu pripadaju. Shodno tome, period u kom je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Osim toga, shodno stanju spisa, postupak je okončan 14. maja 2008. godine, kada je Ministarstvo obavijestilo Službu da se, u skladu sa Zakonom o pravima branilaca, ima smatrati da je data saglasnost na prvostepeno rješenje, dakle, nakon 11 godina. 34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršewa prava na pravičan postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 35. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora da razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organ uprave i redovni sud moraju da izvedu i procijene u okviru pravne prirode spora. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku donošewa rješewa o Četvrtak, 25. 12. 2008. apelantovom statusu, odnosno o priznavanju apelantu statusa ratnog vojnog invalida, a u skladu sa ranije važećim Zakonom o zaštiti vojnih invalida i porodica poginulih i nestalih branilaca, odnosno u skladu sa vežećim Zakonom o pravima branilaca i wihovih porodica. Takođe, Ustavni sud naglašava da se predmetni postupak vodi povodom apelantovog zahtjeva o kom rješava nadležni organ, te ne smatra da se apelantov slučaj može da opiše kao naročito složen kako u pogledu činjeničnog stawa, tako i u pogledu pravnih pitawa. b) Apelantovo ponašanje 36. Ustavni sud ističe da u upravnim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može da pripiše apelantu, jer nije koristio bilo kakve metode koji bi mogli da dovedu do odugovlačewa postupka. Naime, apelant je više puta urgirao da se završi upravni postupak i upravni spor, sve s ciljem da se postupak utvrđivawa spornih činjenica i donošewa konačne odluke okonča. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru postojećih pozitivnih propisa da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi u apelantovom ponašanju elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog upravnog postupka. c) Ponašanje javnih vlasti 37. Apelant je podnošenjem predmetnog zahtjeva tražio da mu se prizna status ratnog vojnog invalida. Kako je ranije izloženo, rezultat vođewa predmeta povodom apelantovog zahtjeva da bi se utvrdile činjenice koje nisu složene jeste postupak koji je trajao ukupno skoro 11 godina, što je period koji se u predmetima upravne prirode ovakve složenosti smatra pretjeranim. 38. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo dejstvovanje nadležnih upravnih organa i upravnih sudova, te da se period odlučivawa o utvrđivanju činjenice da li apelant ispuwava uslove da mu se prizna status ratnog vojnog invalida ne može da smatra "razumnim" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti da stavi na teret upravnim organima koji su u postupku revizije dva puta poništili prvostepena rješawa i predmet vraćali na ponovni postupak, kao i Vrhovnom sudu kome je trebalo skoro 5 godina da donese rješenje o žalbi protiv presude Kantonalnog suda. Osim toga, odluka Vrhovnog suda nije konačna, wom je samo potvrđeno da se činjenice moraju ponovo da ispitaju pred prvostepenim organom. Shodno posljedwim informacijama, apelantova upravna stvar je završena pred Ministarstvom u postupku radi odlučivawa o reviziji, koje, zapravo, nije ni bilo, jer je Ministarstvo navelo da nije u mogućnosti da izvrši reviziju, te se, u skladu sa članom 41 stav 4, ima smatrati da je data saglasnost na prvostepeno rješenje. Ustavni sud smatra da je očigledno da prvostepeni organ nije dovoqno ocijenio uputstva višeg organa koji je odlučivao o reviziji, kao i da je drugostepeni organ predmet vraćao prvostepenom na ponovni postupak iako je imao zakonsku mogućnost da sam riješi stvar. Osim toga, upravni spor je trajao skoro 6 godina, a presudom Vrhovnog suda, kom je najzad okončan, potvrđeno je da moraju da se utvrde sve relevantne činjenice koje nisu pravilno utvrđene pred prvostepenim organom. Dakle, ni u upravnom sporu nakon 6 godina trajawa postupka nije konačno riješen apelantov zahtjev. Opravdano može da se smatra da su upravni organi i sudovi u upravnom sporu odgovorni za dužinu postupka u ovom predmetu. Ustavni sud smatra, dakle, da su odugovlačenju postupka iskqučivo doprinijeli upravni organi i sudovi koji su vodili postupak. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoje stanovište izneseno u Odluci broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 10/01) koje u relevantnom dijelu glasi: Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršewa apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih Četvrtak, 25. 12. 2008. prava putem suda u razumnom roku Š...Ć. S obzirom na to da je postupak u ovom predmetu trajao do 14. maja 2008. godine, kada je Ministarstvo obavijestilo prvostepeni organ o tome da daje saglasnost na rješenje Službe, a započeo je u aprilu 1997. godine, Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u "razumnom roku", za šta se odgovornim smatraju upravni organi nadležni za odlučivanje u ovim upravnim stvarima, kao i sudovi koji su odlučivali u upravnom sporu. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda shodno kojoj dužina trajawa postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir mora da se uzme postupak u cijelosti i dužina trajawa postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriterijumi koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6 stav 1 prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). Takođe, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razumnog opravdawa zašto je postupak u konkretnom predmetu trajao 11 godina bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama taj postupak relativno brzo okončan, a da je najduže trajao pred Vrhovnim sudom koji je trebalo da odluči o žalbi. 40. S obzirom na činjenicu da je predmetni postupak trajao 11 godina, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, da pripiše nadležnim upravnim organima i sudovima, Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 41. Ustavni sud primjećuje da je u momentu podnošewa apelacije apelant iznio povredu prava u odnosu na član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2 Evropske konvencije, član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije, član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i u odnosu na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije u vezi sa uživanjem prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu navedenih prava vidi u činjenici da o njegovom zahtjevu da mu se prizna status ratnog vojnog invalida nije odlučeno. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda u vezi sa članom 6 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ove navode. VIII. Zakqučak 42. S obzirom na to da je postupak koji je apelant pokrenuo radi ostvarivawa statusa ratnog vojnog invalida trajao 11 godina, Ustavni sud smatra da se radi o nerazumnoj dužini postupka za šta odgovornost snose upravni organi i sudovi koji su odlučivali u upravnom postupku i sporu, čime je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. 43. Na osnovu člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 14 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Broj 84 – Strana 65 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. 44. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2478/06, rješavajući apelaciju Zorana Čovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05) u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Zorana Čovića. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na obrazloženu odluku i pravo na suđenje u razumnom roku. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-220/05 od 16. februara 2006. godine. Na osnovu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda predmet se vraća na ponovni postupak Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Zoranu Čoviću iznos od 2.400 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 60 dana, a Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zoran Čović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lokve Rogoznice, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 22. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-220/05 od 16. februara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je 23. augusta 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je naknadno, 14. decembra 2007. godine, a zatim ponovo 31. januara i 27. februara 2008. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-385/98. Broj 84 – Strana 66 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 22. septembra 2006. godine, Kantonalni sud 11. septembra 2006. godine, dok Općinski sud, i pored urgencija, nikada nije dostavio Ustavnom sudu traženi spis. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 14. jula 2008. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 16. marta 1998. godine podnio tužbu protiv FBiH - MUP Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i HNK MUP Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi), tražeći da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos na radnom mjestu "radnik za sigurnost jedinica za zaštitu objekata, imovine preduzeća i drugih pravnih osoba". Općinski sud je djelomičnom Presudom broj P-385/98 od 27. septembra 2002. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog tako što je utvrdio da apelantu nije prestao radni odnos kod drugotuženog, pa je drugotuženom naloženo da apelanta rasporedi na njegovo radno mjesto, dok je njegov zahtjev u odnosu na prvotuženog odbio. U obrazloženju odluke prvostepeni sud je naveo da je na dan stupanja na snagu Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH apelant zatečen u radnom odnosu "u organu unutarnjih poslova koji je pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane, a organizaciona jedinica u kojoj je radio ŠapelantĆ se nalazila na području Hercegovačko-neretvanskog kantona". Iz navedenog je Općinski sud zaključio da je drugotuženi bio obavezan preuzeti apelanta u radni odnos, pa je stoga odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na koji se drugotuženi pozvao. Također, Općinski sud je utvrdio da je apelant do 1. augusta 1997. godine dobivao plaću, ali da nakon tog datuma plaću nije primao iako nije primio bilo kakav akt ili pismeno obavještenje, bez obzira što se pismenim zahtjevima obraćao drugotuženom. Općinski sud je naveo da je prema odredbama "o radnim odnosima i plaćama iz Zakona o državnoj upravi, koji je primjenjivan na području Federacije" u vrijeme kad je apelant podnio tužbu, regulirano da se odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje odluke moraju dostaviti radniku u pismenom obliku s pravnom poukom. Djelomičnom prvostepenom presudom je određeno da će se o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća odlučiti konačnom odlukom. 7. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-355/03 od 5. augusta 2004. godine odbio žalbu drugotuženog i potvrdio navedenu djelomičnu prvostepenu presudu. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod da drugotuženi nije pasivno legitimiran, budući da je drugotuženi pravni slijednik MUP-a HR HB, prema odredbama čl. 77. i 82. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, pa je drugotuženi bio dužan ili da preuzme sve radnike prednika ili da ih stavi na raspolaganje MUP-u FBiH, kako je zaključio i prvostepeni sud. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan i žalbeni navod drugotuženog da je u ovom slučaju trebalo primijeniti član 83. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" broj 60/89), odnosno da je apelant izgubio pravo na sudsku zaštitu zato što se prethodno nije obratio nadležnom organu drugotuženog za zaštitu prava. Kantonalni sud je naveo da je za traženje takve zaštite neophodan preduvjet da radnik dobije odluku o prestanku radnog odnosa, kako je regulirano članom 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, ali da drugotuženi nije dokazao da takva odluka postoji ili da je ikada uručena apelantu. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da je ispravan zaključak prvostepenog suda da je apelantu uskraćeno saznanje o prestanku radnog odnosa, pa samim tim i pravo na prigovor, te da zbog toga treba smatrati da mu radni odnos nije prestao. Također, Kantonalni sud je odbio i žalbene navode drugotuženog o tome da je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj 13/97 od 5. marta 1998. godine utvrđeno da odredba člana 81. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da ova presuda utvrđuje neustavnost odredbe člana 81. navedenog zakona samo u dijelu koji se odnosi na isključive nadležnosti Federacije BiH koje ona ne može Četvrtak, 25. 12. 2008. prenositi u nadležnost kantona, ali se ne odnosi na preuzimanje ranijih organizacionih jedinica od strane drugotuženog, niti na obavezno preuzimanje radnika. U tom smislu Kantonalni sud je ukazao i na praksu Vrhovnog suda u istim slučajevima, te na Odluku Ustavnog suda broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 19/04). 8. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Rev-220/05 od 16. februara 2006. godine uvažio reviziju drugotuženog, pa je preinačio prvostepenu i drugostepenu presudu tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbio u odnosu na drugotuženog. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je apelant zasnovao radni odnos u MUP-u HR HB 1. februara 1995. godine. Međutim, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da je drugotužena pravni slijednik HR HB "jer nisu imali u vidu da je Odlukom Ustavnog suda BiH broj 28/93 ("Službeni list RBiH", broj 6/94) poništena odluka kojom je proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna". Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešno ocijenio da su žalbeni navodi koji se tiču člana 81. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH neosnovani. Obrazlažući ovakav stav, Vrhovni sud je naveo da je Ustavni sud Federacije BiH svojom Presudom broj U-13/97 proglasio neustavnom navedenu odredbu, te da je na taj način ova odredba "eliminirana iz pravnog sistema" i stoga nije mogla biti primijenjena. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene presude "utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava", pa ih je preinačio na navedeni način. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je u osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, navodeći da je tužbu podnio 1998. godine, a da je konačna odluka donesena tek 2006. godine, dakle nakon osam godina. U tom smislu, apelant navodi da se stalno obraćao uredujućim sudijama i predsjednicima sudova radi bržeg okončanja konkretnog spora, ali da su se sudovi "oglušili na njegove molbe". Osim toga, apelant smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno utvrdili da je neosnovan navod drugotuženog da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 83. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, te da je apelant izgubio pravo na sudsku zaštitu. Naime, nižestepeni sudovi su utvrdili da bi u takvom slučaju apelantu bilo prekršeno pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što je zaključak i Ustavnog suda u predmetu koji je vođen po istom pravnom osnovu u kojem je Ustavni sud donio Odluku broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. Apelant dalje navodi da je i u ovom slučaju jasno i dokazano da odluka o otkazu uopće nije donesena niti dostavljena apelantu s poukom o pravu na prigovor, zbog čega se ne može ni smatrati da mu je radni odnos prestao. Apelant također smatra da mu je na ovaj način prekršeno i pravo na imovinu. b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni sud je u odgovoru naveo samo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude. 11. Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju izjasnio samo o dijelu apelacije koji se odnosi na dužinu trajanja postupka, budući da presuda tog suda i nije osporena apelacijom. U tom pravcu, Kantonalni sud se izjasnio samo o periodu od kad je kod njega primljena žalba protiv prvostepene presude, tj. o periodu od 15. maja 2003. godine. U obrazloženju dužine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom, koji je svoju odluku donio 5. augusta 2004. godine, Kantonalni sud je naveo da je sutkinja koja je bila zadužena predmetom bila opravdano odsutna u 2003. godini zbog bolesti, a zatim zbog korištenja godišnjeg odmora, u ukupnom trajanju od 3,5 mjeseca. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je predsjednik Suda početkom 2004. godine donio plan rješavanja zaostalih predmeta kojim je naloženo prioritetno rješavanje tzv. starih predmeta iz 2002. godine. U prva tri mjeseca 2004. godine riješeno je oko 70% tih predmeta, o čemu je Kantonalni sud Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH priložio izvještaj. Dalje je navedeno da su sve sudije Kantonalnog suda bile zadužene i određenim brojem upravnih sporova iz stambene oblasti, koji su također imali prioritet u rješavanju u odnosu na sve druge predmete. Na osnovu svega navedenog, Kantonalni sud je ostavio Ustavnom sudu da donese odluku o navodnoj povredi apelantovog prava na pravično suđenje, odnosno na suđenje u razumnom roku. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/94 i 20/95): "Član 78. Odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju se dostaviti radniku u pismenom obliku, sa poukom o pravu na prigovor. Član 83. stav 2. Zaštitu prava pred nadležnim sudom radnik ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje." 13. U Zakonu o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 1/96): "Član 77. U roku od 30 dana po stupanju na snagu ovog zakona prestat će sa radom dosadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Armije RBiH, kao i dosadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane. Član 81. stav 1. Kantonalno Ministarstvo preuzet će sve radnike organizacionih jedinica organa unutrašnjih poslova iz člana 77. ovog zakona, koje su postojale na području kantona, a koji su bili u radnom odnosu u tim organima na dan stupanja na snagu ovog zakona." 14. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine RS" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-220/05 od 16. februara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Prema prijemnom pečatu s otpravka osporene presude, Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud osporenu presudu primio 4. jula 2006. godine radi uručenja stranama u postupku, što znači da je apelant osporenu presudu primio nakon tog datuma. Kako je apelacija podnesena 22. augusta 2006. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Broj 84 – Strana 67 VII. Meritum 19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 21. Apelant se žali da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje, a njegovi navodi o kršenju ovog prava odnose se na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII). 22. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine). 23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije dao obrazloženje svog pravnog stanovišta na način koji bi zadovoljio navedene standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje bi naročito jasno i razložno ukazalo zbog čega se u osporenoj odluci zauzima drugačiji pravni stav od onog koji je Vrhovni sud zauzeo u drugim odlukama o istom pravnom pitanju, kao i zašto odstupa od utvrđene prakse Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, u konkretnom slučaju, svoj zaključak o tome da je drugotuženi Broj 84 – Strana 68 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pasivno legitimiran zasnovao upravo na stanovištu Vrhovnog suda izraženom u Odluci broj Rev-77/02 od 12. decembra 2002. godine, naglasivši da se presuda Ustavnog suda Federacije BiH kojom se utvrđuje neustavnost odredbe člana 81. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH odnosi na isključive nadležnosti Federacije BiH koje ona ne može prenijeti u nadležnost kantona i da se ne odnosi na preuzimanje ranijih organizacionih jedinica od strane drugotuženog, niti na obavezno preuzimanje radnika. 24. Također, Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji Hercegovačko-neretvanskog kantona protiv navedene presude Vrhovnog suda, apelaciju odbio. Obrazlažući svoju odluku, Ustavni sud je naveo, između ostalog, da "član 83. stav 2. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa nije mogao biti primijenjen. Naime, spomenuti član određuje da radnik ne može tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, ukoliko prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji gdje je radio. Primjenom ovog člana, tužiteljicama bi bilo narušeno pravo na pristup sudu u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud napominje da je i smisao i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na pristup sudu da svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom. U vrijeme donošenja spomenutih presuda na snazi je bio Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2. određuje da se Evropska konvencija direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Prema tome, redovni sudovi su sasvim ispravno odlučili kad su u konkretnom slučaju prihvatili nadležnost, te u meritumu donijeli odluku o pravima i obavezama tužiteljica" (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, stav 25). 25. Isti stav se može primijeniti i u konkretnom slučaju koji se činjenično ne razlikuje od navedenog predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud također naglašava da je pravna sigurnost neodvojiv element principa vladavine prava koji je ugrađen u same temelje prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Stoga, različito pravno tumačenje u istim slučajevima, naročito ako nije jasno i razložno obrazloženo na način koji bi zadovoljio zahtjeve navedenog člana, narušava pravnu sigurnost a time i princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te samu suštinu prava na pravično suđenje. 26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na obrazloženu odluku. 27. Apelant se također žali i na dužinu postupka u konkretnom slučaju, pa će Ustavni sud ovo pitanje posebno ispitati. a) Suđenje u razumnom roku - relevantni principi 28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 29. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 30. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 31. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 16. marta 1998. godine, a okončan osporenom presudom Četvrtak, 25. 12. 2008. Vrhovnog suda od 16. februara 2006. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju ukupno trajao skoro osam godina, što predstavlja period koji će Ustavni sud uzeti u obzir kod razmatranja da li je ispoštovano apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. c) Analiza razumnosti dužine postupka 32. U konkretnom slučaju se radi o postupku koji se tiče radnog spora i koji je po svojoj prirodi hitan, ali nije naročito složen. Ustavni sud ukazuje da niti jedan sud, a naročito Općinski sud koji je vodio prvostepeni postupak, nije ponudio relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka hitne prirode u periodu od skoro osam godina. Naime, i pored nekoliko zahtjeva Ustavnog suda, Općinski sud nije dostavio spis predmeta, niti je na bilo koji način pružio opravdanje što je konkretni postupak trajao pred tim sudom nešto više od četiri godine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je postupak pred Kantonalnim sudom okončan u relativno kratkom periodu, nešto dužem od godinu dana, kao i postupak pred Vrhovnim sudom. 33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto je postupak u sporu koji je hitne prirode trajao ukupno osam godina, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama, pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, taj postupak relativno brzo okončan, a da je najduže trajao pred Općinskim sudom. 34. S obzirom na navedeno, a cijeneći činjenice i dokaze koji su dostupni u predmetu, kao i činjenicu da Općinski sud nedostavljanjem spisa nije omogućio Ustavnom sudu da detaljno ispita ponašanje nadležnih sudskih vlasti i postojanje eventualnog apelantovog doprinosa dužini trajanja postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka u konkretnom slučaju može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim vlastima. 35. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. d) Pitanje kompenzacije 36. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 2.400 KM na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanta, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 37. Ustavni sud je, uzimajući u obzir standard života u Bosni i Hercegovini i druge okolnosti, zaključio u svojoj praksi da apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 38. U konkretnom slučaju, budući da se radi o radnom sporu koji je po zakonu hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300 KM, dakle ukupan iznos od 2.400 KM, koliko je Četvrtak, 25. 12. 2008. apelant i tražio. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Hercegovačko-neretvanski kanton u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, zato što se dužina sveukupnog postupka u najvećoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu, pred kojim je postupak trajao četiri godine. Ostali navodi 39. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na pravo na obrazloženu odluku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud u osporenoj odluci nije dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud u istom pravnom pitanju koje je i ranije razmatrao odstupio od svoje prakse i prakse Ustavnog suda, tako što je kod istog činjeničnog stanja drugačije tumačio i primijenio relevantne materijalno-pravne propise. Također, postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz istog člana kada je postupak u predmetu koji se tiče radnog spora trajao osam godina, a sudovi nisu pružili zadovoljavajuće obrazloženje u tom pravcu, zbog čega apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. 41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2478/06, rješavajući apelaciju Zorana Čovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2, članka 64. stavak 1. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05) u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. rujna 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Zorana Čovića. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na obrazloženu odluku i pravo na suđenje u razumnom roku. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-220/05 od 16. veljače 2006. godine. Na temelju članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda predmet se vraća na ponovni postupak Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati Zoranu Čoviću iznos od 2.400 KM na ime naknade 1 Broj 84 – Strana 69 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 60 dana, a Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zoran Čović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lokve Rogoznice, Republika Hrvatska, kojega zastupa Nikica Vučina, odvjetnik iz Mostara, podnio je 22. kolovoza 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-220/05 od 16. veljače 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je zatražena 23. kolovoza 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. Od Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je naknadno, 14. prosinca 2007. godine, a potom ponovno 31. siječnja i 27. veljače 2008. godine, zatražena dostava na uvid spisa broj P-385/98. 3. Vrhovni je sud dostavio odgovor 22. rujna 2006. godine, Kantonalni sud 11. rujna 2006. godine, dok Općinski sud, i pored urgencija, nikada nije dostavio Ustavnom sudu traženi spis. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 14. srpnja 2008. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 16. ožujka 1998. godine podnio tužbu protiv FBiH - MUP Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i HNK MUP Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi), tražeći da se utvrdi kako mu nije prestao radni odnos na radnome mjestu "djelatnik za sigurnost postrojbi za zaštitu objekata, imovine poduzeća i drugih pravnih osoba". Općinski je sud djelomičnom Presudom broj P-385/98 od 27. rujna 2002. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženoga tako što je utvrdio kako apelantu nije prestao radni odnos kod drugotuženoga, pa je drugotuženome naloženo rasporediti apelanta na njegovo radno mjesto, dok je njegov zahtjev u odnosu na prvotuženoga odbio. U obrazloženju odluke prvostupanjski je sud naveo kako je na dan stupanja na snagu Zakona o unutarnjim poslovima FBiH apelant zatečen u radnome odnosu "u tijelu unutarnjih poslova koje je pod kontrolom Hrvatskoga vijeća obrane, a organizacijska jedinica u kojoj je radio ŠapelantĆ se nalazila na području Hercegovačkoneretvanskog kantona". Iz navedenoga je Općinski sud zaključio kako je drugotuženi bio obvezan preuzeti apelanta u radni odnos, pa je stoga odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na koji se drugotuženi pozvao. Također, Općinski je sud utvrdio kako je apelant do 1. kolovoza 1997. godine dobivao plaću, ali da nakon toga nadnevka plaću nije primao iako nije primio bilo kakav akt ili pismenu obavijest, bez obzira što se pismenim zahtjevima obraćao drugotuženome. Općinski je sud naveo kako je prema odredbama "o radnim odnosima i plaćama iz Zakona o državnoj upravi, koji je primjenjivan na području Federacije" u vrijeme kad je apelant podnio tužbu, regulirano kako se odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje odluke moraju dostaviti djelatniku u pismenom obliku s pravnom poukom. Djelomičnom prvostupanjskom je presudom određeno kako će se o preostalom Broj 84 – Strana 70 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća odlučiti konačnom odlukom. 7. Kantonalni je sud Presudom broj Gž-355/03 od 5. kolovoza 2004. godine odbio priziv drugotuženoga i potvrdio navedenu djelomičnu prvostupanjsku presudu. U obrazloženju navedene presude Kantonalni je sud naveo da je neutemeljen prizivni navod kako drugotuženi nije pasivno legitimiran, budući je drugotuženi pravni slijednik MUP-a HR HB, prema odredbama čl. 77. i 82. Zakona o unutarnjim poslovima FBiH, pa je drugotuženi bio dužan ili preuzeti sve djelatnike prednika ili ih staviti na raspolaganje MUP-u FBiH, kako je zaključio i prvostupanjski sud. Dalje, Kantonalni je sud zaključio kako je neutemeljen i prizivni navod drugotuženoga da je u ovome slučaju trebalo primijeniti članak 83. stavak 2. Zakona o temeljnim pravima iz radnoga odnosa ("Službeni list SFRJ" broj 60/89), odnosno da je apelant izgubio pravo na sudbenu zaštitu zato što se prethodno nije obratio mjerodavnome tijelu drugotuženoga za zaštitu prava. Kantonalni je sud naveo da je za traženje takve zaštite nužan preduvjet da djelatnik dobije odluku o prestanku radnoga odnosa, kako je regulirano člankom 78. Zakona o temeljnim pravima iz radnoga odnosa, ali da drugotuženi nije dokazao da takva odluka postoji ili da je ikada uručena apelantu. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio kako je ispravan zaključak prvostupanjskoga suda da je apelantu uskraćeno saznanje o prestanku radnoga odnosa, pa samim tim i pravo na prigovor, te da zbog toga treba smatrati da mu radni odnos nije prestao. Također, Kantonalni je sud odbio i prizivne navode drugotuženoga o tome da je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj 13/97 od 5. ožujka 1998. godine utvrđeno kako odredba članka 81. Zakona o unutarnjim poslovima FBiH nije sukladna Ustavu Federacije BiH. Naime, Kantonalni je sud obrazložio kako ova presuda utvrđuje neustavnost odredbe članka 81. navedenoga zakona samo u dijelu koji se odnosi na isključive nadležnosti Federacije BiH koje ona ne može prenositi u nadležnost županija, ali se ne odnosi na preuzimanje ranijih organizacijskih jedinica od strane drugotuženoga, niti na obvezno preuzimanje djelatnika. U tome smislu Kantonalni je sud ukazao i na praksu Vrhovnog suda u istim slučajevima, te na Odluku Ustavnog suda broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 19/04). 8. Vrhovni je sud pobijanom Presudom broj Rev-220/05 od 16. veljače 2006. godine uvažio reviziju drugotuženoga, pa je preinačio prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbio u odnosu na drugotuženoga. U obrazloženju ove presude Vrhovni je sud naveo da je neprijeporno kako je apelant zasnovao radni odnos u MUP-u HR HB 1. veljače 1995. godine. Međutim, Vrhovni sud smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili kako je drugotužena pravni slijednik HR HB "jer nisu imali u vidu da je Odlukom Ustavnog suda BiH broj 28/93 ("Službeni list RBiH", broj 6/94) poništena odluka kojom je proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna". Osim toga, Vrhovni je sud naveo kako je drugostupanjski sud pogrešno ocijenio da su prizivni navodi koji se tiču članka 81. Zakona o unutarnjim poslovima FBiH neutemeljeni. Obrazlažući ovakav stav, Vrhovni je sud naveo kako je Ustavni sud Federacije BiH svojom Presudom broj U-13/97 proglasio neustavnom navedenu odredbu, te da je na taj način ova odredba "eliminirana iz pravnog sustava" i stoga nije mogla biti primijenjena. Obzirom na navedeno, Vrhovni je sud zaključio kako su nižestupanjske presude "utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnoga prava", pa ih je preinačio na navedeni način. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je u pobijanom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnome roku, navodeći da je tužbu podnio 1998. godine, a da je konačna odluka donesena tek 2006. godine, dakle nakon osam godina. U tome smislu, apelant navodi Četvrtak, 25. 12. 2008. da se stalno obraćao uredujućim sucima i predsjednicima sudova radi bržeg okončanja konkretnoga spora, ali da su se sudovi "oglušili na njegove molbe". Osim toga, apelant smatra kako su prvostupanjski i drugostupanjski sud pravilno utvrdili da je neutemeljen navod drugotuženoga kako je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 83. stavak 2. Zakona o temeljnim pravima iz radnoga odnosa, te kako je apelant izgubio pravo na sudbenu zaštitu. Naime, nižestupanjski su sudovi utvrdili kako bi u takvom slučaju apelantu bilo prekršeno pravo na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, što je zaključak i Ustavnog suda u predmetu koji je vođen po istoj pravnoj osnovi u kojemu je Ustavni sud donio Odluku broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine. Apelant dalje navodi kako je i u ovome slučaju razvidno i dokazano da odluka o otkazu uopće nije donesena niti dostavljena apelantu s poukom o pravu na prigovor, zbog čega se ne može ni smatrati da mu je radni odnos prestao. Apelant također smatra kako mu je na ovaj način prekršeno i pravo na imovinu. b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni je sud u odgovoru naveo samo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju pobijane presude. 11. Kantonalni se sud u odgovoru na apelaciju izjasnio samo o dijelu apelacije koji se odnosi na duljinu trajanja postupka, budući presuda toga suda i nije pobijana apelacijom. U tome pravcu, Kantonalni se sud izjasnio samo o razdoblju od kad je kod njega primljen priziv protiv prvostupanjske presude, tj. o razdoblju od 15. svibnja 2003. godine. U obrazloženju duljine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom, koji je svoju odluku donio 5. kolovoza 2004. godine, Kantonalni je sud naveo kako je sutkinja koja je bila zadužena predmetom bila opravdano izočna u 2003. godini zbog bolesti, a potom zbog korištenja godišnjega odmora, u ukupnome trajanju od 3,5 mjeseca. Dalje, Kantonalni je sud naveo kako je predsjednik Suda početkom 2004. godine donio plan rješavanja zaostalih predmeta kojim je naloženo prioritetno rješavanje tzv. starih predmeta iz 2002. godine. U prva tri mjeseca 2004. godine je riješeno oko 70% tih predmeta, o čemu je Kantonalni sud priložio izvješće. Dalje je navedeno kako su svi suci Kantonalnog suda bili zaduženi i određenim brojem upravnih sporova iz stambene oblasti, koji su također imali prioritet u rješavanju u odnosu na sve druge predmete. Na temelju svega navedenoga, Kantonalni je sud ostavio Ustavnom sudu da donese odluku o navodnoj povredi apelantovoga prava na pravično suđenje, odnosno na suđenje u razumnome roku. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/94 i 20/95): "Članak 78. Odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju se dostaviti djelatniku u pismenom obliku, sa poukom o pravu na prigovor. Članak 83. stavak 2. Zaštitu prava pred mjerodavnim sudom djelatnik ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred mjerodavnim tijelom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje." 13. U Zakonu o unutarnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 1/96): "Članak 77. U roku od 30 dana po stupanju na snagu ovoga zakona prestat će sa radom dosadašnja tijela unutarnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Armije RBiH, kao i dosadašnja tijela unutarnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Hrvatskoga vijeća obrane. Članak 81. stavak 1. Kantonalno Ministarstvo preuzet će sve djelatnike organizacijskih jedinica tijela unutarnjih poslova iz članka 77. ovoga zakona, koje su postojale na području županija, a koji su bili u radnome odnosu u tim tijelima na dan stupanja na snagu ovoga zakona." Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 14. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine RS" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-220/05 od 16. veljače 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Prema prijemnome pečatu s otpravka pobijane presude, Ustavni je sud ustvrdio kako je Općinski sud pobijanu presudu primio 4. srpnja 2006. godine radi uručenja stranama u postupku, što znači da je apelant pobijanu presudu primio nakon toga nadnevka. Kako je apelacija podnesena 22. kolovoza 2006. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant smatra kako mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 21. Apelant se žali kako mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje, a njegovi navodi o kršenju ovoga prava se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnoga prava. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj nije zadaća toga suda zamijeniti domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, niti utvrđivati činjenice i tumačiti domaće zakone. Europski sud navodi kako u tome pravcu neće, u načelu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, osim ako presuda domaćega suda nije očevidno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. lipnja 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvješća 2003-VII). Broj 84 – Strana 71 22. Prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, na obrazlaganje svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o naravi odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali kako domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenome predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoje odluke tako što će navesti razvidne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Svrha obveze da odluka bude obrazložena je i pokazati kako je stranama u postupku omogućeno na jednakopravan i pravičan način saslušanje u postupku pred sudom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost podnošenja priziva protiv prvostupanjske odluke, te drugostupanjskome sudu razmatranja i ispitivanja prvostupanjske odluke, a omogućuje se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. srpnja 2007. godine). 23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra kako Vrhovni sud u pobijanoj odluci nije dao obrazloženje svojega pravnog stajališta na način koji bi zadovoljio navedene standarde članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koje bi osobito razvidno i razložno ukazalo zbog čega se u pobijanoj odluci zauzima drukčiji pravni stav od onoga koji je Vrhovni sud zauzeo u drugim odlukama o istome pravnom pitanju, kao i zašto odstupa od utvrđene prakse Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud primjećuje kako je Kantonalni sud, u konkretnom slučaju, svoj zaključak o tome da je drugotuženi pasivno legitimiran utemeljio upravo na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u Odluci broj Rev-77/02 od 12. prosinca 2002. godine, naglasivši kako se presuda Ustavnog suda Federacije BiH kojom se utvrđuje neustavnost odredbe članka 81. Zakona o unutarnjim poslovima FBiH odnosi na isključive nadležnosti Federacije BiH koje ona ne može prenijeti u nadležnost županija i kako se ne odnosi na preuzimanje ranijih organizacijskih jedinica od strane drugotuženog, niti na obvezno preuzimanje djelatnika. 24. Također, Ustavni je sud, odlučujući o apelaciji Hercegovačko-neretvanskog kantona protiv navedene presude Vrhovnog suda, apelaciju odbio. Obrazlažući svoju odluku, Ustavni je sud naveo, između ostalog, kako "članak 83. stavak 2. tada važećega Zakona o temeljnim pravima iz radnoga odnosa nije mogao biti primijenjen. Naime, spomenuti članak određuje da djelatnik ne može tražiti zaštitu svojih prava pred mjerodavnim sudom, ukoliko prethodno nije tražio zaštitu prava pred mjerodavnim tijelom u organizaciji gdje je radio. Primjenom ovoga članka, tužiteljicama bi bilo narušeno pravo na pristup sudu u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud napominje kako je i smisao i članka 6. Europske konvencije u odnosu na pristup sudu da svatko, tijekom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obvezama, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom. U vrijeme donošenja spomenutih presuda na snazi je bio Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članku II/2. određuje kako se Europska konvencija izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Prema tome, redoviti su sudovi sasvim ispravno odlučili kada su u konkretnom slučaju prihvatili nadležnost, te u meritumu donijeli odluku o pravima i obvezama tužiteljica" (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, stavak 25). 25. Isti se stav može primijeniti i u konkretnom slučaju koji se činjenično ne razlikuje od navedenoga predmeta. U svezi s tim, Ustavni sud također naglašava kako je pravna sigurnost neodvojiv Broj 84 – Strana 72 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH element načela vladavine prava koji je ugrađen u same temelje prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. Stoga, različito pravno tumačenje u istim slučajevima, osobito ako nije razvidno i razložno obrazloženo na način koji bi zadovoljio zahtjeve navedenoga članka, narušava pravnu sigurnost a time i načelo vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te samu suštinu prava na pravično suđenje. 26. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je pobijanom presudom prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pravo na obrazloženu odluku. 27. Apelant se također žali i na duljinu postupka u konkretnom slučaju, pa će Ustavni sud ovo pitanje posebno ispitati. a) Suđenje u razumnom roku - relevantna načela 28. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 29. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati kako postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudbenoga sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 30. Konačno, Europski je sud ukazao kako je potrebna osobita marljivost mjerodavnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje kako određeni sudbeni postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 31. Ustavni sud opaža kako je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 16. ožujka 1998. godine, a okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda od 16. veljače 2006. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju ukupno trajao skoro osam godina, što predstavlja razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u obzir kod razmatranja je li ispoštovano apelantovo pravo na suđenje u razumnome roku. c) Analiza razumnosti duljine postupka 32. U konkretnome slučaju se radi o postupku koji se tiče radnoga spora i koji je po svojoj prirodi žuran, ali nije osobito složen. Ustavni sud ukazuje kako niti jedan sud, a osobito Općinski sud koji je vodio prvostupanjski postupak, nije ponudio relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka žurne naravi u razdoblju od skoro osam godina. Naime, i pored nekoliko zahtjeva Ustavnog suda, Općinski sud nije dostavio spis predmeta, niti je na bilo koji način pružio opravdanje što je konkretni postupak trajao pred tim sudom nešto više od četiri godine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje kako je postupak pred Kantonalnim sudom okončan u relativno kratkome razdoblju, nešto duljem od godinu dana, kao i postupak pred Vrhovnim sudom. 33. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj duljina trajanja postupka, na određenim instancijama promatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i duljina trajanja postupka na svim instancijama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome je li ovaj standard iz članka 6. stavak 1. prekršen (vidi Europski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A, broj 230-D, stavak 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima povinovanje zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21. i Četvrtak, 25. 12. 2008. Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). U tome smislu, Ustavni sud ukazuje kako, uzeto u cjelini, nema razložnoga opravdanja zašto je postupak u sporu koji je žurne naravi trajao ukupno osam godina, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancijama, pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, taj postupak relativno brzo okončan, a da je najdulje trajao pred Općinskim sudom. 34. Obzirom na navedeno, a cijeneći činjenice i dokaze koji su dostupni u predmetu, kao i činjenicu kako Općinski sud nedostavljanjem spisa nije omogućio Ustavnom sudu detaljno ispitivanje ponašanja mjerodavnih sudbenih vlasti i postojanje eventualnoga apelantovog doprinosa duljini trajanja postupka, Ustavni sud smatra kako se duljina postupka u konkretnom slučaju može u cijelosti staviti na teret mjerodavnim sudbenim vlastima. 35. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna duljina konkretnoga postupka ne udovoljava zahtjevu "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako postoji kršenje prava na "suđenje u razumnome roku" kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. d) Pitanje kompenzacije 36. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 2.400 KM na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na suđenje u razumnome roku. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud iznimno, na zahtjev apelanta, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća kako, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 37. Ustavni je sud, uzimajući u obzir standard života u Bosni i Hercegovini i druge okolnosti, zaključio u svojoj praksi kako apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. studenoga 2005. godine). 38. U konkretnom slučaju, budući se radi o radnome sporu koji je po zakonu žuran, Ustavni sud smatra kako bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300 KM, dakle ukupan iznos od 2.400 KM, koliko je apelant i tražio. Ovaj je iznos apelantu dužan isplatiti Hercegovačko-neretvanski kanton u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, zato što se duljina sveukupnog postupka u najvećoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu, pred kojim je postupak trajao četiri godine. Ostali navodi 39. Obzirom na zaključak Ustavnog suda u svezi članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra kako nije potrebno posebice razmatrati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje kako postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na pravo na obrazloženu odluku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada sud u pobijanoj odluci nije dao zadovoljavajuće, razvidne i potpune razloge iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud u istome pravnom pitanju koje je i ranije razmatrao odstupio od svoje prakse i prakse Ustavnog suda, tako što je kod istoga činjeničnog stanja drukčije tumačio i primijenio relevantne materijalno-pravne propise. Također, postoji kršenje prava na suđenje u razumnome roku iz istoga članka kada je postupak u predmetu koji se tiče radnoga spora trajao osam godina, a sudovi nisu pružili zadovoljavajuće obrazloženje u tome pravcu, zbog čega apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. 41. Na temelju članka 61. st. 1. i 2, članka 64. stavak 1. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 42. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2478/06, rješavajući apelaciju Zorana Čovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2, člana 64 stav 1 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05) u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Zorana Čovića. Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na obrazloženu odluku i pravo na suđenje u razumnom roku. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-220/05 od 16. februara 2006. godine. Na osnovu člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda predmet se vraća na ponovni postupak Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Zoranu Čoviću iznos od 2.400 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 60 dana, a Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zoran Čović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Lokve Rogoznice, Republika Hrvatska, kog zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 22. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-220/05 od 16. februara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je 23. avgusta 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Opštinskog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) je naknadno, 14. decembra 2007. godine, a zatim ponovo 31. januara i 27. februara 2008. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-385/98. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Broj 84 – Strana 73 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 22. septembra 2006. godine, Kantonalni sud 11. septembra 2006. godine, dok Opštinski sud, i pored urgencija, nikada nije dostavio Ustavnom sudu traženi spis. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 14. jula 2008. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 16. marta 1998. godine podnio tužbu protiv FBiH - MUP Sarajevo (u daqnjem tekstu: prvotuženi) i HNK MUP Mostar (u daqnjem tekstu: drugotuženi), tražeći da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos na radnom mjestu "radnik za bezbjednost jedinica za zaštitu objekata, imovine preduzeća i drugih pravnih lica". Opštinski sud je djelimičnom Presudom broj P-385/98 od 27. septembra 2002. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog tako što je utvrdio da apelantu nije prestao radni odnos kod drugotuženog, pa je drugotuženom naloženo da apelanta rasporedi na njegovo radno mjesto, dok je njegov zahtjev u odnosu na prvotuženog odbio. U obrazloženju odluke prvostepeni sud je naveo da je na dan stupawa na snagu Zakona o unutrašwim poslovima FBiH apelant zatečen u radnom odnosu "u organu unutrašwih poslova koji je pod kontrolom Hrvatskog vijeća odbrane, a organizaciona jedinica u kojoj je radio ŠapelantĆ se nalazila na području Hercegovačkoneretvanskog kantona". Iz navedenog je Opštinski sud zakqučio da je drugotuženi bio obavezan da preuzme apelanta u radni odnos, pa je stoga odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na koji se drugotuženi pozvao. Takođe, Opštinski sud je utvrdio da je apelant do 1. avgusta 1997. godine dobivao platu, ali da nakon tog datuma platu nije primao iako nije primio bilo kakav akt ili pismeno obavještenje, bez obzira što se pismenim zahtjevima obraćao drugotuženom. Opštinski sud je naveo da je shodno odredbama "o radnim odnosima i platama iz Zakona o državnoj upravi, koji je primjewivan na području Federacije" u vrijeme kad je apelant podnio tužbu, regulisano da odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje odluke moraju da se dostave radniku u pismenom obliku s pravnom poukom. Djelimičnom prvostepenom presudom je određeno da će se o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plata odlučiti konačnom odlukom. 7. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-355/03 od 5. avgusta 2004. godine odbio žalbu drugotuženog i potvrdio navedenu djelimičnu prvostepenu presudu. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod da drugotuženi nije pasivno legitimisan, budući da je drugotuženi pravni slijednik MUP-a HR HB, shodno odredbama čl. 77 i 82 Zakona o unutrašwim poslovima FBiH, pa je drugotuženi bio dužan ili da preuzme sve radnike prednika ili da ih stavi na raspolaganje MUP-u FBiH, kako je zakqučio i prvostepeni sud. Dalje, Kantonalni sud je zakqučio da je neosnovan i žalbeni navod drugotuženog da je u ovom slučaju trebalo da se primijeni član 83 stav 2 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" broj 60/89), odnosno da je apelant izgubio pravo na sudsku zaštitu zato što se prethodno nije obratio nadležnom organu drugotuženog za zaštitu prava. Kantonalni sud je naveo da je za traženje takve zaštite neophodan preduslov da radnik dobije odluku o prestanku radnog odnosa, kako je regulisano članom 78 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, ali da drugotuženi nije dokazao da takva odluka postoji ili da je ikada uručena apelantu. Zbog toga je Kantonalni sud zakqučio da je ispravan zakqučak prvostepenog suda da je apelantu uskraćeno saznanje o prestanku radnog odnosa, pa samim tim i pravo na prigovor, te da zbog toga treba da se smatra da mu radni odnos nije prestao. Takođe, Kantonalni sud je odbio i žalbene navode drugotuženog o tom da je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj 13/97 od 5. marta 1998. godine utvrđeno da odredba člana 81 Zakona o unutrašwim poslovima FBiH nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da ova presuda utvrđuje neustavnost odredbe člana 81 navedenog zakona samo u dijelu koji se odnosi na iskqučive nadležnosti Federacije BiH koje ona ne može da prenosi u Broj 84 – Strana 74 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nadležnost kantona, ali se ne odnosi na preuzimanje ranijih organizacionih jedinica od strane drugotuženog, niti na obavezno preuzimanje radnika. U tom smislu Kantonalni sud je ukazao i na praksu Vrhovnog suda u istim slučajevima, te na Odluku Ustavnog suda broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 19/04). 8. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Rev-220/05 od 16. februara 2006. godine uvažio reviziju drugotuženog, pa je preinačio prvostepenu i drugostepenu presudu tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbio u odnosu na drugotuženog. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je apelant zasnovao radni odnos u MUP-u HR HB 1. februara 1995. godine. Međutim, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno zakqučili da je drugotužena pravni slijednik HR HB "jer nisu imali u vidu da je Odlukom Ustavnog suda BiH broj 28/93 ("Službeni list RBiH", broj 6/94) poništena odluka kojom je proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna". Sem toga, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešno ocijenio da su žalbeni navodi koji se tiču člana 81 Zakona o unutrašwim poslovima FBiH neosnovani. Obrazlažući ovakav stav, Vrhovni sud je naveo da je Ustavni sud Federacije BiH svojom Presudom broj U-13/97 proglasio neustavnom navedenu odredbu, te da je na taj način ova odredba "eliminisana iz pravnog sistema" i stoga nije mogla da bude primijenjena. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zakqučio da su nižestepene presude "zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava", pa ih je preinačio na navedeni način. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je u osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, navodeći da je tužbu podnio 1998. godine, a da je konačna odluka donesena tek 2006. godine, dakle nakon osam godina. U tom smislu, apelant navodi da se stalno obraćao uredujućim sudijama i predsjednicima sudova radi bržeg okončawa konkretnog spora, ali da su se sudovi "oglušili na njegove molbe". Sem toga, apelant smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno utvrdili da je neosnovan navod drugotuženog da je u konkretnom slučaju trebalo da se primijeni odredba člana 83 stav 2 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, te da je apelant izgubio pravo na sudsku zaštitu. Naime, nižestepeni sudovi su utvrdili da bi u takvom slučaju apelantu bilo prekršeno pravo na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, što je zakqučak i Ustavnog suda u predmetu koji je vođen po istom pravnom osnovu u kom je Ustavni sud donio Odluku broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. Apelant dalje navodi da je i u ovom slučaju jasno i dokazano da odluka o otkazu uopšte nije donesena niti dostavljena apelantu s poukom o pravu na prigovor, zbog čega ne može ni da se smatra da mu je radni odnos prestao. Apelant takođe smatra da mu je na ovaj način prekršeno i pravo na imovinu. b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni sud je u odgovoru naveo samo da ostaje kod razloga koji su dati u obrazloženju osporene presude. 11. Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju izjasnio samo o dijelu apelacije koji se odnosi na dužinu trajawa postupka, budući da presuda tog suda i nije osporena apelacijom. U tom pravcu, Kantonalni sud se izjasnio samo o periodu od kad je kod njega primljena žalba protiv prvostepene presude, tj. o periodu od 15. maja 2003. godine. U obrazloženju dužine trajawa postupka pred Kantonalnim sudom, koji je svoju odluku donio 5. avgusta 2004. godine, Kantonalni sud je naveo da je sudija koja je bila zadužena predmetom bila opravdano odsutna u 2003. godini zbog bolesti, a zatim zbog korišćewa godišnjeg odmora, u ukupnom trajanju od 3,5 mjeseca. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je predsjednik Suda početkom 2004. godine donio plan rješavawa zaostalih predmeta kojim je naloženo da se prioritetno Četvrtak, 25. 12. 2008. rješavaju tzv. stari predmeti iz 2002. godine. U prva tri mjeseca 2004. godine riješeno je oko 70% tih predmeta, o čemu je Kantonalni sud priložio izvještaj. Dalje je navedeno da su sve sudije Kantonalnog suda bile zadužene i određenim brojem upravnih sporova iz stambene oblasti, koji su takođe imali prioritet u rješavanju u odnosu na sve druge predmete. Na osnovu svega navedenog, Kantonalni sud je ostavio Ustavnom sudu da donese odluku o navodnoj povredi apelantovog prava na pravično suđenje, odnosno na suđenje u razumnom roku. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/94 i 20/95): "Član 78 Odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju da se dostave radniku u pismenom obliku, sa poukom o pravu na prigovor. Član 83 stav 2 Zaštitu prava pred nadležnim sudom radnik ne može da traži ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, sem prava na novčano potraživanje." 13. U Zakonu o unutrašwim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 1/96): "Član 77 U roku od 30 dana po stupanju na snagu ovog zakona prestaće sa radom dosadašwi organi unutrašwih poslova na području Federacije pod kontrolom Armije RBiH, kao i dosadašwi organi unutrašwih poslova na području Federacije pod kontrolom Hrvatskog vijeća odbrane. Član 81 stav 1 Kantonalno Ministarstvo preuzeće sve radnike organizacionih jedinica organa unutrašwih poslova iz člana 77 ovog zakona, koje su postojale na području kantona, a koji su bili u radnom odnosu u tim organima na dan stupawa na snagu ovog zakona." 14. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine RS" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-220/05 od 16. februara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Shodno prijemnom pečatu s otpravka osporene presude, Ustavni sud je utvrdio da je Opštinski sud osporenu presudu primio 4. jula 2006. godine radi uručewa stranama u postupku, što znači da je apelant osporenu presudu primio nakon tog datuma. Kako je apelacija podnesena 22. avgusta 2006. godine, proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 21. Apelant se žali da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje, a njegovi navodi o kršenju ovog prava odnose se na proizvoqnu primjenu materijalnog prava. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda shodno kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza koji su sprovedeni pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, da interveniše ako je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, sem ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoqna ili ako nije razumqivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Wemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII). 22. Shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može da bude shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detaqi i daju odgovori na sva postavljena pitawa i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za qudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumqive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za qudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Takođe, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine). 23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije dao obrazloženje svog pravnog stanovišta na način koji bi zadovoqio navedene standarde Broj 84 – Strana 75 člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje bi naročito jasno i razložno ukazalo zbog čega se u osporenoj odluci zauzima drugačiji pravni stav od onog koji je Vrhovni sud zauzeo u drugim odlukama o istom pravnom pitanju, kao i zašto odstupa od utvrđene prakse Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, u konkretnom slučaju, svoj zakqučak o tome da je drugotuženi pasivno legitimisan zasnovao upravo na stanovištu Vrhovnog suda izraženom u Odluci broj Rev-77/02 od 12. decembra 2002. godine, naglasivši da se presuda Ustavnog suda Federacije BiH kojom se utvrđuje neustavnost odredbe člana 81 Zakona o unutrašwim poslovima FBiH odnosi na iskqučive nadležnosti Federacije BiH koje ona ne može da prenese u nadležnost kantona i da se ne odnosi na preuzimanje ranijih organizacionih jedinica od strane drugotuženog, niti na obavezno preuzimanje radnika. 24. Takođe, Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji Hercegovačko-neretvanskog kantona protiv navedene presude Vrhovnog suda, apelaciju odbio. Obrazlažući svoju odluku, Ustavni sud je naveo, između ostalog, da "član 83 stav 2 tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa nije mogao da bude primijenjen. Naime, pomenuti član određuje da radnik ne može da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, ukoliko prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji gdje je radio. Primjenom ovog člana, tužiteqkama bi bilo narušeno pravo na pristup sudu u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud napominje da je i smisao i člana 6 Evropske konvencije u odnosu na pristup sudu da svako, tokom odlučivawa o njegovim građanskim pravima i obavezama, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. U vrijeme donošewa spomenutih presuda na snazi je bio Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2 određuje da se Evropska konvencija direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Shodno tome, redovni sudovi su sasvim ispravno odlučili kad su u konkretnom slučaju prihvatili nadležnost, te u meritumu donijeli odluku o pravima i obavezama tužiteqki" (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, stav 25). 25. Isti stav može da se primijeni i u konkretnom slučaju koji se činjenično ne razlikuje od navedenog predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud takođe naglašava da je pravna sigurnost neodvojiv element principa vladavine prava koji je ugrađen u same osnove prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije. Stoga, različito pravno tumačenje u istim slučajevima, naročito ako nije jasno i razložno obrazloženo na način koji bi zadovoqio zahtjeve navedenog člana, narušava pravnu sigurnost a time i princip vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, te samu suštinu prava na pravično suđenje. 26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na obrazloženu odluku. 27. Apelant se takođe žali i na dužinu postupka u konkretnom slučaju, pa će Ustavni sud ovo pitanje posebno ispitati. a) Suđenje u razumnom roku - relevantni principi 28. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 29. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier Broj 84 – Strana 76 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV). 30. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 31. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 16. marta 1998. godine, a okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 16. februara 2006. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju ukupno trajao skoro osam godina, što predstavlja period koji će Ustavni sud uzeti u obzir kod razmatrawa da li je ispoštovano apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. c) Analiza razumnosti dužine postupka 32. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji se tiče radnog spora i koji je po svojoj prirodi hitan, ali nije naročito složen. Ustavni sud ukazuje da niti jedan sud, a naročito Opštinski sud koji je vodio prvostepeni postupak, nije ponudio relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka hitne prirode u periodu od skoro osam godina. Naime, i pored nekoliko zahtjeva Ustavnog suda, Opštinski sud nije dostavio spis predmeta, niti je na bilo koji način pružio opravdanje što je konkretni postupak trajao pred tim sudom nešto više od četiri godine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je postupak pred Kantonalnim sudom okončan u relativno kratkom periodu, nešto dužem od godinu dana, kao i postupak pred Vrhovnim sudom. 33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda shodno kojoj dužina trajawa postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može da bude smatrana razumnom. Međutim, u obzir mora da se uzme postupak u cijelosti i dužina trajawa postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriterijumi koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6 stav 1 prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Takođe, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju shodno kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdawa zašto je postupak u sporu koji je hitne prirode trajao ukupno osam godina, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama, pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, taj postupak relativno brzo okončan, a da je najduže trajao pred Opštinskim sudom. 34. S obzirom na navedeno, a cijeneći činjenice i dokaze koji su dostupni u predmetu, kao i činjenicu da Opštinski sud nedostavljanjem spisa nije omogućio Ustavnom sudu da detaqno ispita ponašanje nadležnih sudskih vlasti i postojanje eventualnog apelantovog doprinosa dužini trajawa postupka, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju može u cijelosti da se stavi na teret nadležnim sudskim vlastima. 35. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. d) Pitanje kompenzacije 36. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 2.400 KM na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršewa prava na suđenje u razumnom roku. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanta, može da odredi Četvrtak, 25. 12. 2008. naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 37. Ustavni sud je, uzimajući u obzir standard života u Bosni i Hercegovini i druge okolnosti, zakqučio u svojoj praksi da apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uslovi za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete treba da se isplati iznos od približno 150 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 38. U konkretnom slučaju, budući da se radi o radnom sporu koji je po zakonu hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo da se isplati iznos od po 300 KM, dakle ukupan iznos od 2.400 KM, koliko je apelant i tražio. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Hercegovačko-neretvanski kanton u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, zato što dužina sveukupnog postupka u najvećoj mjeri može da se stavi na teret Opštinskom sudu, pred kojim je postupak trajao četiri godine. Ostali navodi 39. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 40. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na pravo na obrazloženu odluku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada sud u osporenoj odluci nije dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih bi bilo vidqivo zašto je sud u istom pravnom pitanju koje je i ranije razmatrao odstupio od svoje prakse i prakse Ustavnog suda, tako što je kod istog činjeničnog stawa drugačije tumačio i primijenio relevantne materijalno-pravne propise. Takođe, postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz istog člana kada je postupak u predmetu koji se tiče radnog spora trajao osam godina, a sudovi nisu pružili zadovoljavajuće obrazloženje u tom pravcu, zbog čega apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. 41. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2, člana 64 stav 1 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2805/06, rješavajući apelaciju Vehbije Selimbašića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvajaju se apelacije Vehbije Selimbašića, Nenada Radenovića, Senije Habibović, Zirajete Mašić, Haše Šarić, Amire Šarić, Zumrete Kasapović, Džane Mazalović, Milene Imamović, Sabine Brković i Samire Nišić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovni sloboda. Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000516 i 003-0-Gž-06-000168 od 12. septembra 2006. godine, 003-0-Gž-06-000382 od 18. oktobra 2006. godine, 003-0-Gž-06-000642 od 9. oktobra 2006. godine, 003-0-Gž-06000008 od 17. oktobra 2006. godine i 003-0-Gž-06-000334 od 25. oktobra 2006. godine. Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članu 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Vehbija Selimbašić, Nenad Radenović, Senija Habibović, Zirajeta Mašić, Haša Šarić, Amira Šarić, Zumreta Kasapović, Džana Mazalović, Milena Imamović i Sabina Brković (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Kladnja, koje zastupa Muriz Gurda, advokat iz Kladnja, i Samira Nišić iz Živinica, koju zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijeli su, u periodu od 10. oktobra do 24. novembra 2006. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000516 i 003-0-Gž-06-000168 od 12. septembra 2006. godine, 003-0-Gž-06-000382 od 18. oktobra 2006. godine, 003-0-Gž-06-000642 od 9. oktobra 2006. godine, 003-0-Gž-06-000008 od 17. oktobra 2006. godine i 003-0-Gž-06-000334 od 25. oktobra 2006. godine. Apelanti su dopunili apelacije u periodu od 6. augusta do 9. novembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženî je, u periodu od 26. oktobra 2006. do 23. januara 2008. godine, za svaki predmet pojedinačno, da se dostave odgovori na apelacije. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovore za svaki predmet pojedinačno u periodu od 9. novembra 2006. do 11. februara 2008. godine, a tuženi u periodu od 15. novembra do 13. februara 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije su dostavljeni apelantima u periodu od 16. marta 2007. do 1. septembra 2008. godine. 5. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2805/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 2805/06, AP 2862/06, AP 3057/06, 3129/06, AP 3135/06 i AP 3149/06. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Broj 84 – Strana 77 1. AP 2805/06 i AP 3057/06, apelant Vehbija Selimović 7. Presudom Općinskog suda u Živinicama broj P-450/05 od 6. januara 2006. godine, tuženi je obavezan da apelantu isplati, na ime razlike toplog obroka za 2003. i 2004. godinu i za period januara-maj 2006. godine, iznos od 3.087 KM sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je pobijanom Presudom broj 003-0-Gž-06-000516 od 12. septembra 2006. godine usvojio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev. 8. Presudom Općinskog suda u Živinicama broj P-279/05 od 30. januara 2006. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezan je tuženi da isplati apelantu ukupan iznos od 1.553,14 KM na ime regresa za 2002. i 2003. godinu i razlike regresa za 2004. godinu, sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je pobijanom Presudom broj Gž. 003-0-Gž-06-000382 od 18. oktobra 2006. godine usvojio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev. 2. AP 2862/06, apelanti Nenad Radenović, Senija Habibović i Zirajeta Mašić 9. Presudom Općinskog suda u Kalesiji, broj P-202/05 od 28. novembra 2005. godine, obavezan je tuženi da apelantima isplati na ime razlike toplog obroka za period mart 2002. - maj 2005. godine iznose pobliže navedene u izreci ove presude, sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je, pobijanom Presudom broj Gž. 003-0-Gž-06-000168 od 12. septembra 2006. godine, usvojio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev. 3. AP 3129/06, apelantice Haša i Amira Šarić i Zumreta Kasapović 10. Presudom Općinskog suda u Kalesiji broj P-230/05 od 6. februara 2006. godine obavezan je tuženi da apelanticama isplati, na ime razlike toplog obroka za period juni 2002. - maj 2005. godine, iznose pobliže navedene u izreci ove presude, sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je, pobijanom Presudom broj Gž. 003-0-Gž-06-000642 od 9. oktobra 2006. godine, usvojio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev. 4. AP 3135/06, apelantice Džana Mazalović, Milena Imamović i Sabina Berković 11. Presudom Općinskog suda u Kalesiji broj P-201/05 od 1. decembra 2005. godine, tuženi je obavezan da apelanticama isplati, na ime razlike toplog obroka za period mart 2002. - maj 2005. godine, iznose pobliže navedene u izreci ove presude, sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je, pobijanom Presudom broj Gž. 003-0-Gž-06-000008 od 17. oktobra 2006. godine, usvojio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev. 5. AP 3149/06 Samira Nišić 12. Presudom Općinskog suda u Živinicama broj P-183/05 od 16. januara 2006. godine tuženi je obavezan da apelantici isplati, na ime neisplaćenog regresa za 2002. i 2003. godinu, iznose pobliže navedene u izreci ove presude, sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude Kantonalni sud je, pobijanom Presudom broj Gž. 003-0-Gž-06-000334 od 25. oktobra 2006. godine, usvojio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio apelantičin tužbeni zahtjev. 13. U obrazloženjima svih pobijanih presuda Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno cijenio pravni značaj i učinak Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora zaključenog 2. aprila 2004. godine. Naime, Kantonalni sud je zaključio da iz preambule Kolektivnog ugovora jasno proizlazi da tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, pa ga nije ni bio obavezan primjenjivati sve do 2. aprila 2002. godine kada mu je pristupio potpisivanjem Sporazuma o uređenju Broj 84 – Strana 78 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Odredbom člana 2. navedenog Sporazuma ugovorne strane su se složile da odgode primjenjivanje odredbe čl. 24. 31. i 32. Kolektivnog ugovora dok se u budžetu ne osiguraju potrebna finansjska sredstva i steknu uvjeti za njegovu potpunu primjenu. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 4. Sporazuma predviđeno da će se isplata regresa regulirati prema mogućnostima tuženog u tekućoj godini, a da naknada za topli obrok službenicima za tekuću godinu ne može biti utvrđena u manjem iznosu od 4 KM. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 5. Sporazuma regulirano da će strane potpisnice dva mjeseca prije isteka tekuće godine pristupiti pregovorima za sljedeću budžetsku godinu radi potpunog primjenjivanja i provođenja Kolektivnog ugovora, a ukoliko se dogovor ne postigne, nastali radni spor povjerit će se na odlučivanje arbitraži. 14. Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH nije, kako dalje navodi Kantonalni sud, pokrenuo kolektivni radni spor, a tuženi je svojom odlukom odobrio isplaćivanje regresa za 2004. godinu u iznosu od 200 KM, a takvu odluku nije donio za 2002. i 2003. godinu. S druge strane, visinu toplog obroka tuženi je utvrđivao prema Uredbi Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim primanjima službenika organa uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03). Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je u pobijanim presudama zaključio da je Općinski sud pogrešno primijenio odredbe člana 31. odnosno člana 32. Kolektivnog ugovora kada je usvojio tužbene zahtjeve apelanata. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovni sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističu da je Kantonalni sud kao temeljni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva naveo Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Apelanti navode da je sud pogrešno ocijenio značaj i učinke navedenog Sporazuma, te da je ovaj Sporazum okarakterizirao kao "kolektivni ugovor zaključen za područje Tuzlanskog kantona" što je u suprotnosti sa odredbama člana 119. Zakona o radu, koji regulira i pitanje kolektivnog ugovaranja. Sporazum, navode dalje apelanti, nije objavljen ni pod nazivom "sporazum", ni pod nazivom "kolektivni ugovor" u "Službenim novinama Tuzlanskog kantona". Sporni Sporazum, prema mišljenju apelanata, ne može suspendirati odredbe Kolektivnog ugovora, niti može propisivati manja prava nego što su utvrđena u Općem i u Kolektivnom ugovoru. Također, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije, jer je gotovo isti sastav sudskog vijeća "donio veći broj potpuno suprotnih odluka". Dalje, apelanti navode i da su saznali za revizijsku presudu Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001520 od 3. jula 2007. godine, kojom je taj sud zauzeo stav o pitanju primjene Sporazuma, zaključivši da Preporuke Međunarodne organizacije rada, na koje se Kantonalni sud također pozvao, nemaju obavezujući karakter i da Sporazum ne proizvodi pravno djelovanje, jer ta izmjena nije donesena u zakonskoj proceduri koja je predviđena za donošenje Kolektivnog ugovora. b) Odgovor na apelaciju 16. Kantonalni sud je osporio navode iz apelacija, navodeći da apelanti samo polemišu sa pravnim stavovima Kantonalnog suda zauzetim u pobijanim odlukama u vezi s primjenom materijalnog prava. Stoga, Kantonalni sud navode apelanata Četvrtak, 25. 12. 2008. smatra neutemeljenim i u svemu ostaje kod pravnih stavova iznesenih u drugostepenim odlukama. 17. Tuženi je također osporio navode iz apelacija, analizirajući detaljno odredbe Sporazuma kao razlog zbog kojeg smatra da su pobijane odluke zasnovane na ispravnoj primjeni materijalnog prava, te je predložio da Ustavni sud apelacije odbije. V. Relevantni propisi 18. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) relevantne odredbe glase: "Član 1. Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona - županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Član 7. Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Član 168. (1) Odredbe člana 1. do 137. ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u organima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona županije, grada i općine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno." 19. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) relevantne odredbe glase: "Član 1. (1) Ovim zakonom reguliraju se prava, obaveze i odgovornosti, plaće i druga primanja iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave i upravnim ustanovama (u daljnjem tekstu: organi uprave) Tuzlanskog kantona. Član 2. (2) Na ostala prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članova od 1. do 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) i kolektivni ugovor. Član 23. (2) Pored plaće, službenicima pripadaju naknade i druga primanja u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Član 30. Službenicima pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla, ishranu u toku rada, regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade po osnovu rada u skladu sa propisima i kolektivnim ugovorom. Član 32. (2) Na ostala pitanja u vezi sa plaćama i drugim primanjima i naknadama po osnovu rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Član 34. (1) Odredbe ovog zakona shodno se primjenjuju na zaposlena lica u specijaliziranim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Skupština ili Vlada Kantona, u Kabinetu predsjednika Kantona, Kabinetu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama općine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim licima koja vrše javna ovlaštenja, sudovima, tužilaštvima, pravobranilaštvima, sudovima za prekršaje, kantonalnim ustanovama za izvršenje Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH krivičnih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim kantonalnim ili općinskim institucijama, ako za pojedine od tih organa, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno." 20. U Zakonu o radu ("Službene novine FBiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 117. Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za njihovo donošenje. Član 119. Kolektivni ugovor zaključen za teritoriju Federacije objavljuje se u 'Službenim novinama Federacije BiH', a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona." 21. U Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) relevantne odredbe glase: "Član 32. Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Član 73. (1) Ovaj ugovor smatra se zaključenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašteni potpisnici. (2) Ovom ugovoru mogu naknadno pristupiti i drugi organi uprave, organi sudske vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvaćaju odredbe ovog ugovora. Član 74. (1) Prijedlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu dati u ime organa uprave, sudske vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada kantona, potpisnika ovog ugovora i Sindikat." 22. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1. (1) Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu. (2) Potpisnice kolektivnog ugovora suglasne su: da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH; Član 13. Zaposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku." 23. U Sporazumu o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, koji su zaključili Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH 2. aprila 2002. godine u Tuzli, relevantne odredbe glase: "Član 1. Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitanja provođenja i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na poglavlje 'V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada' za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, zaposlene u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: službenici). Član 2. Sporazumne strane su suglasne da se odgodi primjena odredaba Kolektivnog ugovora, i to članova 24, 31. i 32. iz Broj 84 – Strana 79 poglavlja V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansjska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti. Član 4. Isplata regresa službenicima će biti regulirana na isti način kao i za sve druge budžetske korisnike, prema mogućnostima budžeta Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom." 24. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Član 4. Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja. Član 7. (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.Š...Ć Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno." VI. Dopustivost 25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima žalbunu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 27. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom su presude Kantonalnog suda protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, i to: broj 003-0-Gž-06-000516 i 003-0-Gž-06-000168, obje od 12. septembra 2006. godine koju su apelanti primili 7. oktobra 2006. godine, broj 003-0-Gž-06-000382 od 18. oktobra 2006. godine, koju je apelant primio 8. novembra 2006. godine, broj 003-0-Gž-06-000642 od 9. oktobra 2006. godine, koju su apelantice primile 1. novembra 2006. godine, broj 003-0-Gž-06-000008 od 17. oktobra 2006. godine koju su apelantice primile 8. novembra 2006. godine i broj 003-0-Gž-06-000334 od 25. oktobra 2006. godine koju je apelantica primila 22. novembra 2006. godine. Uzimajući u obzir datume podnošenja svake apelacije pojedinačno, Ustavni sud zaključuje da je svaka apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neutemeljene, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelanti pobijaju pobijane presude tvrdeći da im je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa diskriminacijom i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 30. Ustavni sud je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/08), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu žalbunih navoda Broj 84 – Strana 80 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelanata Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore u pogledu načina na koji je Kantonalni sud proizvoljnim tumačenjem pogrešno primijenio materijalno pravo, zaključujući da je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem sporazuma pristupila Kolektivnom ugovoru, uz odgođenu primjenu odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora. Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao prihvatiti ni obrazloženje Kantonalnog suda da zbog nedostatka sredstava u budžetu Tuzlanskog kantona regres nije isplaćen ni drugim zaposlenim, te da ne postoje pravni akti kojim su javne vlasti bile dužne regulirati visinu regresa koji je apelantima pripadao po samom zakonu, nisu mogli biti opravdan razlog iz kojega je odbijen zahtjev za isplatu regresa apelantima. Stoga je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine zaključio da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i time povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a da nije potrebno posebno razmotriti navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o diskriminaciji u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa ili toplog obroka, pozivajući se na to da je Sporazumom odgođena isplata ovih naknada dok se ne osiguraju finansjska sredstva, zato što apelanti ne mogu trpjeti štetne posljedice zbog propusta javnih vlasti da izvrše propisane obaveze. 32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2805/06, rješavajući apelaciju Vehbije Selimbašića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. listopada 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvajaju se apelacije Vehbije Selimbašića, Nenada Radenovića, Senije Habibović, Zirajete Mašić, Haše Šarić, Amire Šarić, Zumrete Kasapović, Džane Mazalović, Milene Imamović, Sabine Brković i Samire Nišić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Četvrtak, 25. 12. 2008. Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Tuzli br. 003-0-Gž-06-000516 i 003-0-Gž-06-000168 od 12. rujna 2006. godine, 003-0-Gž-06-000382 od 18. listopada 2006. godine, 003-0-Gž-06-000642 od 9. listopada 2006. godine, 003-0-Gž06-000008 od 17. listopada 2006. godine i 003-0-Gž-06-000334 od 25. listopada 2006. godine. Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Vehbija Selimbašić, Nenad Radenović, Senija Habibović, Zirajeta Mašić, Haša Šarić, Amira Šarić, Zumreta Kasapović, Džana Mazalović, Milena Imamović i Sabina Brković (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Kladnja, koje zastupa Muriz Gurda, odvjetnik iz Kladnja, i Samira Nišić iz Živinica, koju zastupa Zlatan Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnijeli su, u razdoblju od 10. listopada do 24. studenoga 2006. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000516 i 003-0-Gž-06-000168 od 12. rujna 2006. godine, 003-0-Gž-06-000382 od 18. listopada 2006. godine, 003-0-Gž-06-000642 od 9. listopada 2006. godine, 003-0-Gž-06-000008 od 17. listopada 2006. godine i 003-0-Gž-06-000334 od 25. listopada 2006. godine. Apelanti su dopunili apelacije u razdoblju od 6. kolovoza do 9. studenoga 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) je zatražena u razdoblju od 26. listopada 2006. do 23. siječnja 2008. godine, za svaki predmet pojedinačno, dostava odgovora na apelacije. 3. Kantonalni je sud dostavio odgovore za svaki predmet pojedinačno u razdoblju od 9. studenoga 2006. do 11. veljače 2008. godine, a tuženi u razdoblju od 15. studenoga do 13. veljače 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije su dostavljeni apelantima u razdoblju od 16. ožujka 2007. do 1. rujna 2008. godine. 5. Obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni je sud, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2805/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 2805/06, AP 2862/06, AP 3057/06, 3129/06, AP 3135/06 i AP 3149/06. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podsatrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1. AP 2805/06 i AP 3057/06, apelant Vehbija Selimović 7. Presudom Općinskog suda u Živinicama broj P-450/05 od 6. siječnja 2006. godine tuženi je obvezan apelantu isplatiti, na ime razlike toplog obroka za 2003. i 2004. godinu i za razdoblje siječanj-svibanj 2006. godine, iznos od 3.087 KM sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o prizivu tuženoga protiv prvostupanjske presude, Kantonalni je sud pobijanom Presudom Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH broj 003-0-Gž-06-000516 od 12. rujna 2006. godine usvojio priziv tuženoga i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev. 8. Presudom Općinskog suda u Živinicama broj P-279/05 od 30. siječnja 2006. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obvezan je tuženi isplatiti apelantu ukupan iznos od 1.553,14 KM na ime regresa za 2002. i 2003. godinu i razlike regresa za 2004. godinu, sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o prizivu tuženoga protiv prvostupanjske presude, Kantonalni je sud pobijanom Presudom broj Gž. 003-0-Gž-06-000382 od 18. listopada 2006. godine usvojio priziv i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev. 2. AP 2862/06, apelanti Nenad Radenović, Senija Habibović i Zirajeta Mašić 9. Presudom Općinskog suda u Kalesiji, broj P-202/05 od 28. studenoga 2005. godine, obvezan je tuženi apelantima isplatiti na ime razlike toploga obroka za razdoblje ožujak 2002. - svibanj 2005. godine iznose pobliže navedene u izreci ove presude, sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o prizivu tuženoga protiv prvostupanjske presude, Kantonalni je sud, pobijanom Presudom broj Gž. 003-0-Gž-06-000168 od 12. rujna 2006. godine, usvojio priziv i prvostupanjsku presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev. 3. AP 3129/06, apelantice Haša i Amira Šarić i Zumreta Kasapović 10. Presudom Općinskog suda u Kalesiji broj P-230/05 od 6. veljače 2006. godine tuženi je obvezan apelanticama isplatiti, na ime razlike toplog obroka za razdoblje lipanj 2002. - svibanj 2005. godine, iznose pobliže navedene u izreci ove presude, sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o prizivu tuženoga protiv prvostupanjske presude, Kantonalni je sud, pobijanom Presudom broj Gž. 003-0-Gž-06-000642 od 9. listopada 2006. godine, usvojio priziv i prvostupanjsku presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev. 4. AP 3135/06, apelantice Džana Mazalović, Milena Imamović i Sabina Berković 11. Presudom Općinskog suda u Kalesiji broj P-201/05 od 1. prosinca 2005. godine, tuženi je obvezan apelanticama isplatiti, na ime razlike toplog obroka za razdoblje ožujak 2002. - svibanj 2005. godine, iznose pobliže navedene u izreci ove presude, sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o prizivu tuženoga protiv prvostupanjske presude, Kantonalni je sud, pobijanom Presudom broj Gž. 003-0-Gž-06-000008 od 17. listopada 2006. godine, usvojio priziv i prvostupanjsku presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev. 5. AP 3149/06 Samira Nišić 12. Presudom Općinskog suda u Živinicama broj P-183/05 od 16. siječnja 2006. godine tuženi je obvezan apelantici isplatiti, na ime neisplaćenog regresa za 2002. i 2003. godinu, iznose pobliže navedene u izreci ove presude, sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o prizivu tuženog protiv prvostupanjske presude Kantonalni je sud, pobijanom Presudom broj Gž. 003-0-Gž-06-000334 od 25. listopada 2006. godine, usvojio priziv i prvostupanjsku presudu preinačio tako da je odbio apelantičin tužbeni zahtjev. 13. U obrazloženjima svih pobijanih presuda Kantonalni sud je naveo kako je prvostupanjski sud pogrešno cijenio pravni značaj i učinak Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora zaključenog 2. travnja 2004. godine. Naime, Kantonalni sud je zaključio da iz preambule Kolektivnog ugovora razvidno proizlazi da tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, pa ga nije ni bio obvezan primjenjivati sve do 2. travnja 2002. godine kada mu je pristupio potpisivanjem Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u tijelima uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH. Odredbom članka 2. navedenoga Sporazuma ugovorne su se strane složile odgoditi primjenjivanje odredbe čl. 24. 31. i 32. Kolektivnog ugovora dok se u proračunu ne osiguraju potrebna financijska sredstva i steknu uvjeti za njegovom potpunom primjenom. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je člankom 4. Broj 84 – Strana 81 Sporazuma predviđeno da će se isplata regresa regulirati prema mogućnostima tuženoga u tekućoj godini, a da naknada za topli obrok službenicima za tekuću godinu ne može biti utvrđena u manjem iznosu od 4 KM. Dalje, Kantonalni je sud naveo kako je člankom 5. Sporazuma regulirano da će strane potpisnice dva mjeseca prije isteka tekuće godine pristupiti pregovorima za sljedeću proračunsku godinu radi potpunog primjenjivanja i provedbe Kolektivnog ugovora, a ukoliko se dogovor ne postigne, nastali radni spor povjerit će se na odlučivanje arbitraži. 14. Samostalni sindikat službenika tijela uprave i sudbene vlasti u FBiH nije, kako dalje navodi Kantonalni sud, pokrenuo kolektivni radni spor, a tuženi je svojom odlukom odobrio isplaćivanje regresa za 2004. godinu u iznosu od 200 KM, a takvu odluku nije donio za 2002. i 2003. godinu. S druge strane, visinu toplog obroka tuženi je utvrđivao prema Uredbi Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim primanjima službenika tijela uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03). Na temelju navedenoga, Kantonalni je sud u pobijanim presudama zaključio kako je Općinski sud pogrešno primijenio odredbe članka 31. odnosno članka 32. Kolektivnog ugovora kada je usvojio tužbene zahtjeve apelanata. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u svezi prava na zabranu diskriminacije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ističu da je Kantonalni sud kao temeljni razlog za odbijanje tužbenoga zahtjeva naveo Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u tijelima uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH. Apelanti navode kako je sud pogrešno ocijenio značaj i učinke navedenoga Sporazuma, te kako je ovaj Sporazum okarakterizirao kao "kolektivni ugovor zaključen za područje Tuzlanskog kantona" što je oprečno odredbama članka 119. Zakona o radu, koji regulira i pitanje kolektivnog ugovaranja. Sporazum, navode dalje apelanti, nije objavljen ni pod nazivom "sporazum", ni pod nazivom "kolektivni ugovor" u "Službenim novinama Tuzlanskog kantona". Prijeporni Sporazum, prema mišljenju apelanata, ne može suspendirati odredbe Kolektivnog ugovora, niti može propisivati manja prava nego što su utvrđena u Općem i u Kolektivnom ugovoru. Također, apelanti smatraju kako im je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije, jer je gotovo isti sastav sudbenog vijeća "donio veći broj potpuno suprotnih odluka". Dalje, apelanti navode i kako su saznali za revizijsku presudu Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001520 od 3. srpnja 2007. godine, kojom je taj sud zauzeo stav o pitanju primjene Sporazuma, zaključivši kako Preporuke Međunarodne organizacije rada, na koje se Kantonalni sud također pozvao, nemaju obvezujući karakter i kako Sporazum ne proizvodi pravno djelovanje, jer ta izmjena nije donesena u zakonskoj proceduri koja je predviđena za donošenje Kolektivnog ugovora. b) Odgovor na apelaciju 16. Kantonalni je sud pobijao navode iz apelacija, navodeći kako apelanti samo polemiziraju sa pravnim stavovima Kantonalnog suda zauzetim u pobijanim odlukama u svezi primjene materijalnoga prava. Stoga, Kantonalni sud navode apelanata smatra neutemeljenim i u svemu ostaje kod pravnih stavova iznesenih u drugostupanjskim odlukama. 17. Tuženi je također pobijao navode iz apelacija, analizirajući detaljno odredbe Sporazuma kao razlog zbog kojega smatra kako su pobijane odluke utemeljene na ispravnoj primjeni materijalnog prava, te je predložio da Ustavni sud apelacije odbije. V. Relevantni propisi 18. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) relevantne odredbe glase: Broj 84 – Strana 82 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Članak 1. Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u tijelima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i tijelima uprave županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim tijelima i službama određenim ovim zakonom. Članak 7. Na prava, obveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Članak 168. (1) Odredbe članka 1. do 137. ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u tijelima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama tijela zakonodavne vlasti, tijela izvršne vlasti, tijelima sudbene vlasti, tužiteljstvima, pravobraniteljstvima, ustanovama za izvršenje kaznenih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama županije, grada i općine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno." 19. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) relevantne odredbe glase: "Članak 1. (1) Ovim se zakonom reguliraju prava, obveze i odgovornosti, plaće i druga primanja iz radnoga odnosa službenika i namještenika u tijelima uprave i upravnim ustanovama (u daljnjem tekstu: organi uprave) Tuzlanskog kantona. Članak 2. (2) Na ostala prava, obveze i odgovornosti iz radnoga odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članaka od 1. do 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) i kolektivni ugovor. Članak 23. (2) Pored plaće, službenicima pripadaju naknade i druga primanja sukladno zakonu i kolektivnom ugovoru. Članak 30. Službenicima pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla, ishranu u toku rada, regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade po temelju rada sukladno propisima i kolektivnim ugovorom. Članak 32. (2) Na ostala pitanja u svezi plaća i drugih primanja i naknada temeljem rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Članak 34. (1) Odredbe ovoga zakona dosljedno se primjenjuju na uposlene osobe u specijaliziranim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Skupština ili Vlada Kantona, u Uredu predsjednika Kantona, Uredu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama općine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim osobama koja vrše javne ovlasti, sudovima, tužiteljstvima, pravobraniteljstvima, sudovima za prekršaje, županijskim ustanovama za izvršenje kaznenih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim županijskim ili općinskim institucijama, ako za pojedine od tih tijela, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno." 20. U Zakonu o radu ("Službene novine FBiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Članak 117. Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovoga zakona koje važe i za njihovo donošenje. Članak 119. Kolektivni ugovor zaključen za teritorij Federacije objavljuje se u 'Službenim novinama Federacije BiH', a za područje jedne ili više županija u službenom glasilu županije." 21. U Kolektivnom ugovoru za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene Četvrtak, 25. 12. 2008. novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) relevantne odredbe glase: "Članak 32. Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Članak 73. (1) Ovaj se ugovor smatra zaključenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašteni potpisnici. (2) Ovom ugovoru mogu naknadno pristupiti i druga tijela uprave, tijela sudbene vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvaćaju odredbe ovoga ugovora. Članak 74. (1) Prijedlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu dati u ime tijela uprave, sudbene vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada županija, potpisnika ovoga ugovora i Sindikat." 22. U Općem kolektivnom ugovoru za teritorij Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 1. (1) Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obveze uposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu. (2) Potpisnice kolektivnog ugovora su suglasne: da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim poduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriju Federacije BiH; Članak 13. Uposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku." 23. U Sporazumu o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u tijelima uprave i sudbene vlasti u FBiH, koji su zaključili Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika tijela uprave i sudbene vlasti u FBiH 2. travnja 2002. godine u Tuzli, relevantne odredbe glase: "Članak 1. Ovim se sporazumom bliže uređuju odredbe i pitanja provedbe i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u tijelima uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na glavu 'V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po temelju rada' za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, uposlene u službama i tijelima organa uprave i sudbene vlasti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: službenici). Članak 2. Sporazumne strane su suglasne odgoditi primjenu odredaba Kolektivnog ugovora, i to članaka 24, 31. i 32. iz glave V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po temelju rada dok se u proračunu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna financijska sredstva i steknu uvjeti za potpunom primjenom Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudbene vlasti. Članak 4. Isplata regresa službenicima bit će regulirana na isti način kao i za sve druge proračunske korisnike, prema mogućnostima proračuna Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a sukladno Općem kolektivnom ugovoru." 24. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Članak 4. Sud odlučuje o tužbenome zahtjevu, u pravilu, na temelju usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja. Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Članak 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.Š...Ć Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno." VI. Dopustivost 25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 26. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 27. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom su presude Kantonalnog suda protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, i to: broj 003-0-Gž-06-000516 i 003-0-Gž-06-000168, obje od 12. rujna 2006. godine koju su apelanti primili 7. listopada 2006. godine, broj 003-0-Gž-06-000382 od 18. listopada 2006. godine, koju je apelant primio 8. studenoga 2006. godine, broj 003-0-Gž-06000642 od 9. listopada 2006. godine, koju su apelantice primile 1. studenoga 2006. godine, broj 003-0-Gž-06-000008 od 17. listopada 2006. godine koju su apelantice primile 8. studenoga 2006. godine i broj 003-0-Gž-06-000334 od 25. listopada 2006. godine koju je apelantica primila 22. studenoga 2006. godine. Uzimajući u obzir nadnevke podnošenja svake apelacije pojedinačno, Ustavni sud zaključuje kako je svaka apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očievidno (prima facie) neutemeljene, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio kako predmetne apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelanti pobijaju pobijane presude tvrdeći da im je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u svezi diskriminacije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 30. Ustavni je sud isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1315/06 od 8. studenoga 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/08), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke glede prizivnih navoda apelanata Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. studenoga 2007. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore glede načina na koji je Kantonalni sud proizvoljnim tumačenjem pogrešno primijenio materijalno pravo, zaključujući kako je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem sporazuma pristupila Kolektivnom ugovoru, uz odgođenu primjenu odredbe članka 32. Kolektivnog ugovora. Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao prihvatiti ni obrazloženje Kantonalnog suda kako zbog nedostatka sredstava u proračunu Tuzlanskog kantona regres nije isplaćen ni drugim uposlenim, te kako ne postoje pravni akti kojim su javne vlasti bile dužne regulirati visinu regresa koji je apelantima pripadao po samom zakonu, nisu mogli biti opravdanim razlogom iz kojega je odbijen zahtjev za isplatu regresa apelantima. Stoga je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1315/06 od 8. studenoga 2007. godine zaključio kako je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i time povrijedio pravo apelanata na pravično 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Broj 84 – Strana 83 suđenje. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. studenoga 2007. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a da nije potrebno posebice razmotriti navode apelanata o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao ni navode o diskriminaciji u vezi sa članom 6. stav 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje kako postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa ili toplog obroka, pozivajući se na to da je Sporazumom odgođena isplata ovih naknada dok se ne osiguraju financijska sredstva, zato što apelanti ne mogu trpjeti štetne posljedice zbog propusta javnih vlasti da izvrše propisane obveze. 32. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2805/06, rješavajući apelaciju Vehbije Selimbašića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvajaju se apelacije Vehbije Selimbašića, Nenada Radenovića, Senije Habibović, Zirajete Mašić, Haše Šarić, Amire Šarić, Zumrete Kasapović, Xane Mazalović, Milene Imamović, Sabine Brković i Samire Nišić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovni sloboda. Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Tuzli br. 003-0-Gž-06-000516 i 003-0-Gž-06-000168 od 12. septembra 2006. godine, 003-0-Gž-06-000382 od 18. oktobra 2006. godine, 003-0-Gž-06-000642 od 9. oktobra 2006. godine, 003-0-Gž06-000008 od 17. oktobra 2006. godine i 003-0-Gž-06-000334 od 25. oktobra 2006. godine. Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članu 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Broj 84 – Strana 84 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Vehbija Selimbašić, Nenad Radenović, Senija Habibović, Zirajeta Mašić, Haša Šarić, Amira Šarić, Zumreta Kasapović, Xana Mazalović, Milena Imamović i Sabina Brković (u daqnjem tekstu: apelanti), svi iz Kladwa, koje zastupa Muriz Gurda, advokat iz Kladwa, i Samira Nišić iz Živinica, koju zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijeli su, u periodu od 10. oktobra do 24. novembra 2006. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000516 i 003-0-Gž-06-000168 od 12. septembra 2006. godine, 003-0-Gž-06000382 od 18. oktobra 2006. godine, 003-0-Gž-06-000642 od 9. oktobra 2006. godine, 003-0-Gž-06-000008 od 17. oktobra 2006. godine i 003-0-Gž-06-000334 od 25. oktobra 2006. godine. Apelanti su dopunili apelacije u periodu od 6. avgusta do 9. novembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Tuzlanskog kantona (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo, je u periodu od 26. oktobra 2006. do 23. januara 2008. godine, za svaki predmet pojedinačno, da se dostave odgovori na apelacije. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovore za svaki predmet pojedinačno u periodu od 9. novembra 2006. do 11. februara 2008. godine, a tuženi u periodu od 15. novembra do 13. februara 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije su dostavljeni apelantima u periodu od 16. marta 2007. do 1. septembra 2008. godine. 5. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku da se spoje predmeti u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2805/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 2805/06, AP 2862/06, AP 3057/06, 3129/06, AP 3135/06 i AP 3149/06. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1. AP 2805/06 i AP 3057/06, apelant Vehbija Selimović 7. Presudom Opštinskog suda u Živinicama broj P-450/05 od 6. januara 2006. godine, tuženi je obavezan da apelantu isplati, na ime razlike toplog obroka za 2003. i 2004. godinu i za period januara-maj 2006. godine, iznos od 3.087 KM sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je osporavanom Presudom broj 003-0-Gž-06-000516 od 12. septembra 2006. godine usvojio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev. 8. Presudom Opštinskog suda u Živinicama broj P-279/05 od 30. januara 2006. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezan je tuženi da isplati apelantu ukupan iznos od 1.553,14 KM na ime regresa za 2002. i 2003. godinu i razlike regresa za 2004. godinu, sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je osporavanom Presudom broj Gž. 003-0-Gž-06-000382 od 18. oktobra 2006. godine usvojio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev. 2. AP 2862/06, apelanti Nenad Radenović, Senija Habibović i Zirajeta Mašić 9. Presudom Opštinskog suda u Kalesiji, broj P-202/05 od 28. novembra 2005. godine, obavezan je tuženi da apelantima isplati na ime razlike toplog obroka za period mart 2002. - maj 2005. godine iznose koji su pobliže navedeni u izreci ove presude, sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o Četvrtak, 25. 12. 2008. žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je, osporavanom Presudom broj Gž. 003-0-Gž-06-000168 od 12. septembra 2006. godine, usvojio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev. 3. AP 3129/06, apelantkinje Haša i Amira Šarić i Zumreta Kasapović 10. Presudom Opštinskog suda u Kalesiji broj P-230/05 od 6. februara 2006. godine obavezan je tuženi da apelantkiwama isplati, na ime razlike toplog obroka za period juni 2002. - maj 2005. godine, iznose koji su pobliže navedeni u izreci ove presude, sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je, osporavanom Presudom broj Gž. 003-0-Gž-06-000642 od 9. oktobra 2006. godine, usvojio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev. 4. AP 3135/06, apelantkinje Xana Mazalović, Milena Imamović i Sabina Berković 11. Presudom Opštinskog suda u Kalesiji broj P-201/05 od 1. decembra 2005. godine, tuženi je obavezan da apelantkiwama isplati, na ime razlike toplog obroka za period mart 2002. - maj 2005. godine, iznose koji su pobliže navedeni u izreci ove presude, sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je, osporavanom Presudom broj Gž. 003-0-Gž-06-000008 od 17. oktobra 2006. godine, usvojio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev. 5. AP 3149/06 Samira Nišić 12. Presudom Opštinskog suda u Živinicama broj P-183/05 od 16. januara 2006. godine tuženi je obavezan da apelantkiwi isplati, na ime neisplaćenog regresa za 2002. i 2003. godinu, iznose koji su pobliže navedeni u izreci ove presude, sa kamatama i troškovima postupka. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude Kantonalni sud je, osporavanom Presudom broj Gž. 003-0-Gž-06-000334 od 25. oktobra 2006. godine, usvojio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev. 13. U obrazložewima svih osporavanih presuda Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno cijenio pravni značaj i učinak Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora zakqučenog 2. aprila 2004. godine. Naime, Kantonalni sud je zakqučio da iz preambule Kolektivnog ugovora jasno proizilazi da tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, pa nije ni bio obavezan da ga primjenjuje sve do 2. aprila 2002. godine kada mu je pristupio potpisivanjem Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daqnjem tekstu: Sporazum), zakqučenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Odredbom člana 2 navedenog Sporazuma ugovorne strane su se složile da odgode primjewivanje odredbe čl. 24 31 i 32 Kolektivnog ugovora dok se u buxetu ne obezbijede potrebna finansijska sredstva i steknu uslovi za njegovu potpunu primjenu. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 4 Sporazuma predviđeno da će se isplata regresa regulisati shodno mogućnostima tuženog u tekućoj godini, a da naknada za topli obrok službenicima za tekuću godinu ne može da bude utvrđena u manjem iznosu od 4 KM. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 5 Sporazuma regulisano da će strane potpisnice dva mjeseca prije isteka tekuće godine pristupiti pregovorima za sljedeću buxetsku godinu radi potpunog primjewivawa i sprovođewa Kolektivnog ugovora, a ukoliko se dogovor ne postigne, nastali radni spor povjeriće se na odlučivanje arbitraži. 14. Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH nije, kako dalje navodi Kantonalni sud, pokrenuo kolektivni radni spor, a tuženi je svojom odlukom odobrio isplaćivanje regresa za 2004. godinu u iznosu od 200 KM, a takvu odluku nije donio za 2002. i 2003. godinu. S druge strane, visinu toplog obroka tuženi je utvrđivao shodno Uredbi Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivawa plata, naknadama i drugim materijalnim primawima službenika organa uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 15/03). Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je u osporavanim presudama zakqučio da je Opštinski sud pogrešno primijenio odredbe člana 31 odnosno člana 32 Kolektivnog ugovora kada je usvojio tužbene zahtjeve apelanata. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelanti smatraju da im je osporavanim odlukama Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovni sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističu da je Kantonalni sud kao osnovni razlog zbog kog je odbijen tužbeni zahtjev naveo Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Apelanti navode da je sud pogrešno ocijenio značaj i učinke navedenog sporazuma, te da je ovaj sporazum okarakterisao kao "kolektivni ugovor zakqučen za područje Tuzlanskog kantona" što je u suprotnosti sa odredbama člana 119 Zakona o radu, koji reguliše i pitanje kolektivnog ugovarawa. Sporazum, navode dalje apelanti, nije objavljen ni pod nazivom "sporazum", ni pod nazivom "kolektivni ugovor" u "Službenim novinama Tuzlanskog kantona". Sporni Sporazum, shodno mišljenju apelanata, ne može da suspenduje odredbe Kolektivnog ugovora, niti može da propisuje mawa prava nego što su utvrđena u Opštem i u Kolektivnom ugovoru. Takođe, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije, jer je gotovo isti sastav sudskog vijeća "donio veći broj potpuno suprotnih odluka". Dalje, apelanti navode i da su saznali za revizionu presudu Vrhovnog suda Federacije BiH (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001520 od 3. jula 2007. godine, kojom je taj sud zauzeo stav o pitanju primjene Sporazuma, zakqučujući da Preporuke Međunarodne organizacije rada, na koje se Kantonalni sud takođe pozvao, nemaju obavezujući karakter i da Sporazum ne proizvodi pravno dejstvo, jer ta izmjena nije donesena u zakonskoj proceduri koja je predviđena za donošenje Kolektivnog ugovora. b) Odgovor na apelaciju 16. Kantonalni sud je osporio navode iz apelacija, navodeći da apelanti samo polemišu sa pravnim stavovima Kantonalnog suda koji su zauzeti u osporavanim odlukama u vezi sa primjenom materijalnog prava. Stoga, Kantonalni sud navode apelanata smatra neosnovanim i u svemu ostaje kod pravnih stavova koji su izneseni u drugostepenim odlukama. 17. Tuženi je takođe osporio navode iz apelacija, analizirajući detaqno odredbe Sporazuma kao razlog zbog kog smatra da su osporavane odluke zasnovane na ispravnoj primjeni materijalnog prava, te je predložio da Ustavni sud apelacije odbije. V. Relevantni propisi 18. U Zakonu o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) relevantne odredbe glase: "Član 1 Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plate i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona županija, odnosno u službama za upravu grada i opština (u daqnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Član 7 Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovori. Član 168 (1) Odredbe člana 1 do 137 ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u organima uprave i službama za upravu, kao i na Broj 84 – Strana 85 službenike i namještenike u službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona - županije, grada i opštine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno." 19. U Zakonu o radnim odnosima i platama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) relevantne odredbe glase: "Član 1 (1) Ovim zakonom regulišu se prava, obaveze i odgovornosti, plate i druga primawa iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave i upravnim ustanovama (u daqnjem tekstu: organi uprave) Tuzlanskog kantona. Član 2 (2) Na ostala prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članova od 1 do 137 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) i kolektivni ugovor. Član 23 (2) Pored plate, službenicima pripadaju naknade i druga primawa u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Član 30 Službenicima pripada naknada za prevoz na posao i sa posla, ishranu u toku rada, regres za godišwi odmor, kao i druga primawa i naknade po osnovu rada u skladu sa propisima i kolektivnim ugovorom. Član 32 (2) Na ostala pitawa u vezi sa platama i drugim primawima i naknadama po osnovu rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovor. Član 34 (1) Odredbe ovog zakona shodno se primjenjuju na zaposlena lica u specijalizovanim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Skupština ili Vlada Kantona, u Kabinetu predsjednika Kantona, Kabinetu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama opštine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim licima koja vrše javna ovlašćewa, sudovima, tužilaštvima, pravobranilaštvima, sudovima za prekršaje, kantonalnim ustanovama za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim kantonalnim ili opštinskim institucijama, ako za pojedine od tih organa, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno." 20. U Zakonu o radu ("Službene novine FBiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 117 Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za wihovo donošenje. Član 119 Kolektivni ugovor zakqučen za teritoriju Federacije objavquje se u 'Službenim novinama Federacije BiH', a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona." 21. U Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) relevantne odredbe glase: "Član 32 Službeniku pripada naknada plate za korišćenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plate ili najmanje u visini prosječne plate isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošewa odluke o regresu, ako je to za službenika povoqnije. Član 73 (1) Ovaj ugovor smatra se zakqučenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašteni potpisnici. (2) Ovom ugovoru mogu naknadno da pristupe i drugi organi uprave, organi sudske vlasti i službe za upravu, odnosno Broj 84 – Strana 86 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvaćaju odredbe ovog ugovora. Član 74 (1) Predlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu da daju u ime organa uprave, sudske vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada kantona, potpisnika ovog ugovora i Sindikat." 22. U Opštem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1 (1) Opštim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daqnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulisani Zakonom o radu. (2) Potpisnice kolektivnog ugovora suglasne su: da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH; Član 13 Zaposleniku pripada regres za korišćenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plate koja je ostvarena u Federaciji BiH, prema posljedwim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku." 23. U Sporazumu o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, koji su zakqučili Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH 2. aprila 2002. godine u Tuzli, relevantne odredbe glase: "Član 1 Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitawa sprovođewa i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daqnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na poglavlje 'V - Plate i dodaci na plate i naknade po osnovu rada' za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, zaposlene u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona (u daqnjem tekstu: službenici). Član 2 Sporazumne strane su suglasne da se odgodi primjena odredbi Kolektivnog ugovora, i to članova 24, 31. i 32. iz poglavlja V - Plate i dodaci na plate i naknade po osnovu rada dok se u buxetu Tuzlanskog kantona ne obezbijede potrebna finansijska sredstva i steknu uslovi za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti. Član 4 Isplata regresa službenicima biće regulisana na isti način kao i za sve druge buxetske korisnike, prema mogućnostima buxeta Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Opštim kolektivnim ugovorom." 24. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Član 4 Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja. Član 7 (1) Stranke dužne su da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.Š...Ć Član 8 Koje će činjenice da uzmu kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno." VI. Dopustivost 25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Četvrtak, 25. 12. 2008. 26. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 27. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom su presude Kantonalnog suda protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu, i to: broj 003-0-Gž-06-000516 i 003-0-Gž-06-000168, obje od 12. septembra 2006. godine koju su apelanti primili 7. oktobra 2006. godine, broj 003-0-Gž-06-000382 od 18. oktobra 2006. godine, koju je apelant primio 8. novembra 2006. godine, broj 003-0-Gž-06-000642 od 9. oktobra 2006. godine, koju su apelantkinje primile 1. novembra 2006. godine, broj 003-0-Gž-06-000008 od 17. oktobra 2006. godine koju su apelantkinje primile 8. novembra 2006. godine i broj 003-0-Gž-06-000334 od 25. oktobra 2006. godine koju je apelantkiwa primila 22. novembra 2006. godine. Uzimajući u obzir datume podnošewa svake apelacije pojedinačno, Ustavni sud zakqučuje da je svaka apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacije ispuwavaju i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2.i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispuwavaju uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelanti osporavaju osporavane presude tvrdeći da im je wima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa diskriminacijom i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 30. Ustavni sud je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/08), pa se umjesto posebnog obrazložewa merituma ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge koji su navedeni u toj odluci. Naime, razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore u pogledu načina na koji je Kantonalni sud proizvoqnim tumačenjem pogrešno primijenio materijalno pravo, zakqučujući da je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem sporazuma pristupila Kolektivnom ugovoru, uz odgođenu primjenu odredbe člana 32 Kolektivnog ugovora. Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao da prihvati ni obrazloženje Kantonalnog suda da zbog nedostatka sredstava u buxetu Tuzlanskog kantona regres nije isplaćen ni drugim zaposlenim, te da ne postoje pravni akti kojim su javne vlasti bile dužne da regulišu visinu regresa koji je apelantima pripadao po samom zakonu, nisu mogli da budu opravdan razlog iz kog je odbijen zahtjev za isplatu regresa apelantima. Stoga je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine zakqučio da je Kantonalni sud proizvoqno primijenio materijalno pravo i time povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje. Razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a da nije potrebno da se posebno razmatraju navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navodi o diskriminaciji u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 31. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa ili toplog obroka, pozivajući se na to da je Sporazumom odgođena isplata ovih naknada dok se ne obezbijede finansijska sredstva, zato što apelanti ne mogu da trpe štetne posljedice zbog propusta javnih vlasti da izvrše propisane obaveze. 32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2887/06, rješavajući apelaciju Gojka Ćupića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Gojka Ćupića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu P-529/96, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da u roku od 30 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da Gojku Ćupiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.800 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Gojko Ćupić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša podnio je 24. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-529/96. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 19. juna 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je 4. jula 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Broj 84 – Strana 87 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 15. septembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i koje su utvrđene uvidom u spis Osnovnog suda broj P-529/96 mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 12. marta 1996. godine Osnovnom sudu podnio tužbu za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini po osnovu dosjelosti protiv Općine Laktaši (u daljnjem tekstu: prvotužena), Industrije drveta, celuloze, papira i vlakana Fabrike celuloze i viskoze Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Santro Jandre (u daljnjem tekstu: trećetuženi). Tužbom je zatraženo da se utvrdi da je apelant vlasnik dijela parcele kako je precizirano u petitu tužbe, te da su tuženi dužni da trpe da se na osnovu presude uknjiži pravo vlasništva na navedenoj nekretnini i zemljišnoj knjizi u njegovu korist. 7. Prvo ročište povodom apelantove tužbe, kojem je apelant pristupio, a kojem nije pristupio niko za prvotuženu i drugotuženu, održano je 17. oktobra 1996. godine. Apelant je obavijestio sud da mu je poznato da se trećetuženi početkom rata odselio u Hrvatsku i predložio da se postavi staralac za poseban slučaj (u daljnjem tekstu: staralac), budući da apelant nije bio u mogućnosti da pribavi njegovu adresu. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme, a sud je rješenjem utvrdio da će se zatražiti od Centra za socijalni rad da trećetuženom postave staraoca. 8. Apelant je pristupio narednom ročištu, koje je održano 20. maja 1997. godine, a prvotužena i drugotužena, iako uredno pozvane, nisu pristupile, a za trećetuženog je pristupio staralac kojeg je Centar za socijalni rad u međuvremenu odredio svojim rješenjem. Ročište je odgođeno zbog bolesti postupajućeg sudije, kao i naredno zakazano za 12. juni 1997. godine, kojem apelant i drugotužena nisu pristupili. 9. Osnovni sud je novo ročište održao 12. novembra 1997. godine, kojem su sve stranke bile prisutne. Nakon što su izneseni navodi iz tužbe i odgovora na tužbu, drugotužena je iznijela prigovor o presuđenoj stvari. Ročište je odgođeno uz nalog drugotuženoj da dostavi presudu na koju se pozvala u prigovoru o presuđenoj stvari, a također je naloženo i da se putem P upisnika provjeri da li postoji ova presuda. 10. Ročištu koje je održano 30. oktobra 2002. godine apelant i prvotužena su pristupili, a ostali nisu bili prisutni. Ponovo je iznesen prigovor o presuđenoj stvari zbog čega je ročište odgođeno na neodređeno vrijeme kako bi se utvrdile relevantne činjenice u vezi sa prijašnjom parnicom između apelanta i tuženih. Apelant je pristupio ročištu koje je održano 14. maja 2003. godine, prvotužena i drugotužena nisu pristupile, a staralac trećetuženog je istakao da ne osporava činjenične navode u tužbi i da prepušta sudu odluku o tužbenom zahtjevu. I ovo ročište je odgođeno uz nalog apelantu da dostavi dokumentaciju o eksproprijaciji njegovih parcela, a novo, koje je održano 18. juna 2003. godine, odgođeno je. Na oba ročišta je bio prisutan apelant. 11. Ročište od 29. augusta 2003. godine je opozvano i rješenjem je određeno da se održi pripremno ročište 19. septembra 2003. godine, u skladu sa odredbama novog Zakona o parničnom postupku koji je u međuvremenu stupio na snagu. Na ročištu od 19. septembra 2003. godine od apelanta je zatraženo da dostavi adresu drugotužene i da prilagodi tužbu odredbama novog Zakona o parničnom postupku. Apelant je 7. novembra 2003. godine uložio Osnovnom sudu podnesak kojim preinačuje tužbu, ističući i zahtjev za donošenje privremene mjere zabrane prodaje spornog zemljišta zbog postojanja osnovane sumnje da bi vlasnik zemljišta mogao spornu parcelu prodati trećem licu. 12. S obzirom na to da sud nije preduzeo nikakvu radnju nakon preinačenja tužbe i podnošenja zahtjeva za privremenu mjeru, apelant je 24. januara 2005. godine zatražio hitno okončanje postupka povodom njegove tužbe. Osnovni sud je 22. marta 2005. godine održao ročište kojem su pristupile sve stranke osim prvotužene. Pošto je staralac izjavio da je u penziji i da više ne želi učestvovati u ovom predmetu, zatražio je od suda da o tome obavijesti Centar za socijalni rad. S obzirom na te okolnosti, Osnovni sud je odgodio pripremno ročište i novo zakazao za 5. maj Broj 84 – Strana 88 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 2005. godine. Od Centra za socijalni rad je 22. marta 2005. godine zatraženo da postavi novog staraoca za poseban slučaj, po čemu je postupljeno Rješenjem Centra za socijalni rad od 21. aprila 2005. godine. 13. Na ročištu od 5. maja 2005. godine Osnovni sud je donio Rješenje broj P-529/06, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1138/05 od 26. aprila 2006. godine, kojim se postupak u predmetnoj stvari prekida s obzirom na saznanja da je trećetuženi u međuvremenu umro. Rješenjem je određeno da će se postupak nastaviti nakon što tužilac označi zakonske nasljednike trećetuženog, odnosno njegove pravne sljednike. 14. Apelant je 10. juna 2005. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog da se predmetni postupak nastavi i zatražio da se postupak nastavi samo protiv prvotužene i drugotužene. Za trećetuženog je navedeno da je on bio samo posjednik spornog zemljišta i da ne može učestvovati u postupku u kojem se odlučuje o pravu vlasništva na nekretninama na osnovu dosjelosti. 15. Uvidom u predmetni spis Osnovnog suda Ustavni sud je utvrdio da do februara 2008. godine, kada je izvršen uvid, Osnovni sud nije okončao postupak, niti je riješen apelantov prijedlog da se nastavi prekinuti postupak. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant je naveo da je, zbog dugotrajnog postupka koji je pokrenut 1996. godine i očigledne opstrukcije pravosudnog organa, povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je zatražio pravičnu naknadu zbog odugovlačenja postupka u iznosu od 5.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 17. U najvećem dijelu odgovora Osnovni sud je iznio hronološki redoslijed radnji koje je preduzeo u postupku povodom apelantove tužbe. Konstatirano je da je apelant 10. juna 2005. godine dostavio podnesak kojim se traži da se postupak nastavi bez učestvovanja trećetuženog, te da o tome slijedi odluka suda. Osnovni sud je naveo da, prema njihovom mišljenju, s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, činjenicu da je sud nastojao da donese odluku u ovoj pravnoj stvari, da je apelant sudu dostavio dokaze kojima dokazuje činjenično stanje tek 18. juna 2003. godine, nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. V. Relevantni propisi 18. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 19. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje, Četvrtak, 25. 12. 2008. odnosno da u njegovom slučaju nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant je naveo da je, zbog nerazumno dugog trajanja postupka povodom njegove tužbe, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a) pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom Š...Ć. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć. a.a) Relevantni principi 25. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 26. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 27. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). a.b) Period koji se uzima u obzir 28. Apelant je pokrenuo parnični postupak pred Osnovnim sudom 12. marta 1996. godine i postupak je u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda još uvijek bio u toku. Ustavni sud će razmotriti razumnost trajanja ovog postupka. a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka 29. Ustavni sud smatra da je parnični postupak bio relativno složen, imajući u vidu činjenicu da su na tuženičkoj strani bila tri tužena od kojih je jedan imao nepoznato boravište zbog čega mu je trebalo odrediti staraoca. 30. Ispitujući apelantovo ponašanje u postupku, Ustavni sud je utvrdio da apelant nije pristupio samo jednom ročištu, a to ročište je odgođeno zbog bolovanja postupajućeg sudije, te ovaj Četvrtak, 25. 12. 2008. sam apelantov nedolazak nije bio povod za odgađanje ročišta. Apelant je na vrijeme obavijestio sud o tome da je adresa trećetuženog nepoznata, tako da je sud odmah odredio staraoca za poseban slučaj, te je omogućeno da to ne bude razlog za odugovlačenje postupka. S obzirom na to da je sud raspravljao o apelantovoj tužbi u periodu od njenog podnošenja do 1997. godine, kada je održano nekoliko ročišta, neosnovan je navod Osnovnog suda da je apelant tek 18. juna 2003. godine dostavio dokaze kojima dokazuje činjenično stanje. Nakon što je zatraženo da uskladi tužbu sa odredbama novog Zakona o parničnom postupku, apelant je to odmah učinio podneskom u kojem je, između ostalog, zatražio i da se donese privremena mjera o čemu Osnovni sud nije donio odluku. Tek nakon apelantove urgencije Osnovni sud je, poslije preinačenja tužbe 2003. godine, zakazao ročište. Iz iznesenih činjenica proizlazi da apelant svojim postupcima ni na koji način nije doprinio dužini trajanja parničnog postupka. 31. U periodu od marta 1996. godine do novembra 1997. godine Osnovni sud je održao četiri ročišta, a zatim je nastupila potpuna neaktivnost suda koja je trajala nepunih pet godina. Osnovni sud nije pružio nikakvo obrazloženje za ovako dugi period nepostupanja povodom apelantove tužbe. Nakon toga su u periodu od oktobra 2002. godine do septembra 2003. godine održana četiri ročišta, poslije čega je apelantu naloženo da svoju tužbu prilagodi odredbama novog Zakona o parničnom postupku. Apelant je svoju preinačenu tužbu sa prijedlogom za donošenje privremene mjere podnio u novembru 2003. godine da bi Osnovni sud tek u martu 2005. godine održao novo ročište. Ni za ovaj dio nepostupanja povodom tužbe ne postoji nikakvo razumno opravdanje. Iako je zahtjev za nastavak prekinutog postupka podnesen 10. juna 2005. godine, Osnovni sud do februara 2008. godine o zahtjevu nije odlučio, tako da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje. 32. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 25. ove odluke, uključujući ukupnu dužinu postupka od punih 12 godina, kao i ponašanje Osnovnog suda i apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da dužina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a.d) Pitanje naknade nematerijalne štete 33. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka u iznosu od 5.000 KM. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 34. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, traje punih 12 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.800 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje parničnog postupka (12 godina) radi utvrđenja prava vlasništva može, u potpunosti, staviti na teret ponašanju nadležnog redovnog suda, 1 Broj 84 – Strana 89 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2887/06, rješavajući apelaciju Gojka Ćupića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. listopada 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Gojka Ćupića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu P-529/96, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da u roku od 30 dana od dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da Gojku Ćupiću, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od 1.800 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudbene odluke u razumnom roku sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Gojko Ćupić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša podnio je 24. listopada 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-529/96. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 19. lipnja 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je 4. srpnja 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. Broj 84 – Strana 90 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 15. rujna 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i koje su utvrđene uvidom u spis Osnovnog suda broj P-529/96 mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 12. ožujka 1996. godine Osnovnom sudu podnio tužbu za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini po osnovi dosjelosti protiv Općine Laktaši (u daljnjem tekstu: prvotužena), Industrije drveta, celuloze, papira i vlakana Tvornice celuloze i viskoze Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Santro Jandre (u daljnjem tekstu: trećetuženi). Tužbom je zatraženo da se utvrdi da je apelant vlasnik dijela parcele kako je precizirano u petitu tužbe, te da su tuženi dužni trpjeti da se na osnovi presude uknjiži pravo vlasništva na navedenoj nekretnini i zemljišnoj knjizi u njegovu korist. 7. Prvo ročište povodom apelantove tužbe, kojem je apelant pristupio, a kojem nije pristupio nitko za prvotuženu i drugotuženu, održano je 17. listopada 1996. godine. Apelant je obavijestio sud da mu je poznato da se trećetuženi početkom rata odselio u Hrvatsku i predložio da se postavi staratelj za poseban slučaj (u daljnjem tekstu: staratelj), budući da apelant nije bio u mogućnosti pribaviti njegovu adresu. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme, a sud je rješenjem utvrdio da će se zatražiti od Centra za socijalnu skrb da trećetuženom postavi staratelja. 8. Apelant je pristupio narednom ročištu, koje je održano 20. svibnja 1997. godine, a prvotužena i drugotužena, iako uredno pozvane, nisu pristupile, a za trećetuženog je pristupio staratelj kojeg je Centar za socijalnu skrb u međuvremenu odredio svojim rješenjem. Ročište je odgođeno zbog bolesti postupajućeg suca, kao i naredno zakazano za 12. lipanj 1997. godine, kojem apelant i drugotužena nisu pristupili. 9. Osnovni sud je novo ročište održao 12. studenog 1997. godine, kojem su sve stranke bile nazočne. Nakon što su izneseni navodi iz tužbe i odgovora na tužbu, drugotužena je iznijela prigovor o presuđenoj stvari. Ročište je odgođeno uz nalog drugotuženoj da dostavi presudu na koju se pozvala u prigovoru o presuđenoj stvari, a također je naloženo i da se putem P upisnika provjeri postoji li ova presuda. 10. Ročištu koje je održano 30. listopada 2002. godine apelant i prvotužena su pristupili, a ostali nisu bili nazočni. Ponovno je iznesen prigovor o presuđenoj stvari zbog čega je ročište odgođeno na neodređeno vrijeme kako bi se utvrdile relevantne činjenice u svezi sa prijašnjom parnicom između apelanta i tuženih. Apelant je pristupio ročištu koje je održano 14. svibnja 2003. godine, prvotužena i drugotužena nisu pristupile, a staratelj trećetuženog je istaknuo da ne pobija činjenične navode u tužbi i da prepušta sudu odluku o tužbenom zahtjevu. I ovo ročište je odgođeno uz nalog apelantu da dostavi dokumentaciju o eksproprijaciji njegovih parcela, a novo, koje je održano 18. lipnja 2003. godine, odgođeno je. Na oba ročišta je bio nazočan apelant. 11. Ročište od 29. kolovoza 2003. godine je opozvano i rješenjem je određeno da se održi pripremno ročište 19. rujna 2003. godine, sukladno odredbama novog Zakona o parničnom postupku koji je u međuvremenu stupio na snagu. Na ročištu od 19. rujna 2003. godine od apelanta je zatraženo da dostavi adresu drugotužene i da prilagodi tužbu odredbama novog Zakona o parničnom postupku. Apelant je 7. studenog 2003. godine uložio Osnovnom sudu podnesak kojim preinačuje tužbu, ističući i zahtjev za donošenje privremene mjere zabrane prodaje upitnog zemljišta zbog postojanja utemeljene sumnje da bi vlasnik zemljišta mogao prijepornu parcelu prodati trećoj osobi. 12. Obzirom na to da sud nije poduzeo nikakvu radnju nakon preinačenja tužbe i podnošenja zahtjeva za privremenu mjeru, apelant je 24. siječnja 2005. godine zatražio hitno okončanje postupka povodom njegove tužbe. Osnovni sud je 22. ožujka 2005. godine održao ročište kojem su pristupile sve stranke osim prvotužene. Pošto je staratelj izjavio da je u mirovini i da više ne želi sudjelovati u ovom predmetu, zatražio je od suda da o tomu obavijesti Centar za socijalnu skrb. Obzirom na te okolnosti, Osnovni sud je odgodio pripremno ročište i novo zakazao za 5. Četvrtak, 25. 12. 2008. svibanj 2005. godine. Od Centra za socijalnu skrb je 22. ožujka 2005. godine zatraženo da postavi novog staratelja za poseban slučaj, prema čemu je postupljeno Rješenjem Centra za socijalnu skrb od 21. travnja 2005. godine. 13. Na ročištu od 5. svibnja 2005. godine Osnovni sud je donio Rješenje broj P-529/06, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1138/05 od 26. travnja 2006. godine, kojim se postupak u predmetnoj stvari prekida obzirom na saznanja da je trećetuženi u međuvremenu umro. Rješenjem je određeno da će se postupak nastaviti nakon što tužitelj označi zakonske nasljednike trećetuženog, odnosno njegove pravne sljednike. 14. Apelant je 10. lipnja 2005. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog da se predmetni postupak nastavi i zatražio da se postupak nastavi samo protiv prvotužene i drugotužene. Za trećetuženog je navedeno da je on bio samo posjednik upitnog zemljišta i da ne može sudjelovati u postupku u kojem se odlučuje o pravu vlasništva na nekretninama na osnovi dosjelosti. 15. Uvidom u predmetni spis Osnovnog suda Ustavni sud je utvrdio da do veljače 2008. godine, kada je izvršen uvid, Osnovni sud nije okončao postupak, niti je riješen apelantov prijedlog da se nastavi prekinuti postupak. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant je naveo da je, zbog dugotrajnog postupka koji je pokrenut 1996. godine i očigledne opstrukcije pravosudnog tijela, povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je zatražio pravičnu naknadu zbog odugovlačenja postupka u iznosu od 5.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 17. U najvećem dijelu odgovora Osnovni sud je iznio kronološki redoslijed radnji koje je poduzeo u postupku povodom apelantove tužbe. Konstatirano je da je apelant 10. lipnja 2005. godine dostavio podnesak kojim se traži da se postupak nastavi bez sudjelovanja trećetuženog, te da o tomu slijedi odluka suda. Osnovni sud je naveo da, prema njihovu mišljenju, obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, činjenicu da je sud nastojao donijeti odluku u ovoj pravnoj stvari, da je apelant sudu dostavio dokaze kojima dokazuje činjenično stanje tek 18. lipnja 2003. godine, nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. V. Relevantni propisi 18. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 19. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant je naveo da je, zbog nerazumno dugog trajanja postupka povodom njegove tužbe, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. a) pravo na pravično suđenje Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom Š...Ć. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć. a.a) Relevantna načela 25. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 26. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u ustroju sudbenog sustava (vidi, Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 27. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudbeni postupci imaju hitan karakter (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). a.b) Razdoblje koje se uzima u obzir 28. Apelant je pokrenuo parnični postupak pred Osnovnim sudom 12. ožujka 1996. godine i postupak je u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda još uvijek bio u tijeku. Ustavni sud će razmotriti razumnost trajanja ovog postupka. a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka 29. Ustavni sud smatra da je parnični postupak bio relativno složen, imajući u vidu činjenicu da su na tuženičkoj strani bila tri Broj 84 – Strana 91 tužena od kojih je jedan imao nepoznato boravište zbog čega mu je trebalo odrediti staratelja. 30. Ispitujući apelantovo ponašanje u postupku, Ustavni sud je utvrdio da apelant nije pristupio samo jednom ročištu, a to ročište je odgođeno zbog bolovanja postupajućeg suca, te ovaj sam apelantov nedolazak nije bio povod za odgađanje ročišta. Apelant je na vrijeme obavijestio sud o tomu da je adresa trećetuženog nepoznata, tako da je sud odmah odredio staratelja za poseban slučaj, te je omogućeno da to ne bude razlog za odugovlačenje postupka. Obzirom na to da je sud raspravljao o apelantovoj tužbi u razdoblju od njezinog podnošenja do 1997. godine, kada je održano nekoliko ročišta neutemeljen je navod Osnovnog suda da je apelant tek 18. lipnja 2003. godine dostavio dokaze kojima dokazuje činjenično stanje. Nakon što je zatraženo da uskladi tužbu sa odredbama novog Zakona o parničnom postupku, apelant je to odmah učinio podneskom u kojem je, između ostalog, zatražio i da se donese privremena mjera o čemu Osnovni sud nije donio odluku. Tek nakon apelantove urgencije Osnovni sud je, poslije preinačenja tužbe 2003. godine, zakazao ročište. Iz iznesenih činjenica proizlazi da apelant svojim postupcima ni na koji način nije doprinio duljini trajanja parničnog postupka. 31. U razdoblju od ožujka 1996. godine do studenog 1997. godine Osnovni sud je održao četiri ročišta, a potom je nastupila potpuna neaktivnost suda koja je trajala nepunih pet godina. Osnovni sud nije pružio nikakvo obrazloženje za ovako dugo razdoblje nepostupanja glede apelantove tužbe. Nakon toga su u razdoblju od listopada 2002. godine do rujna 2003. godine održana četiri ročišta, poslije čega je apelantu naloženo da svoju tužbu prilagodi odredbama novog Zakona o parničnom postupku. Apelant je svoju preinačenu tužbu sa prijedlogom za donošenje privremene mjere podnio u studenom 2003. godine da bi Osnovni sud tek u ožujku 2005. godine održao novo ročište. Ni za ovaj dio nepostupanja povodom tužbe ne postoji nikakvo razumno opravdanje. Iako je zahtjev za nastavak prekinutog postupka podnesen 10. lipnja 2005. godine, Osnovni sud do veljače 2008. godine o zahtjevu nije odlučio, tako da postupak glede apelantove tužbe još uvijek traje. 32. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavku 25. ove odluke, uključujući ukupnu duljinu postupka od punih 12 godina, kao i ponašanje Osnovnog suda i apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da duljina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. a.d) Pitanje naknade nematerijalne štete 33. Apelant je zatražio naknadu štete zbog duljine trajanja parničnog postupka u iznosu od 5.000 KM. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 34. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, traje punih 12 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.800 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak glede donošenja odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se sveukupno trajanje parničnog Broj 84 – Strana 92 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH postupka (12 godina) radi utvrđenja prava vlasništva može, u potpunosti, staviti na teret ponašanju nadležnog redovitog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 36. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2887/06, rješavajući apelaciju Gojka Ćupića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Gojka Ćupića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da bez daqnjeg odlagawa donese odluku u predmetu P-529/96, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da u roku od 30 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da Gojku Ćupiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.800 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Gojko Ćupić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Laktaša podnio je 24. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u parničkom postupku pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-529/96. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 19. juna 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je 4. jula 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Četvrtak, 25. 12. 2008. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 15. septembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i koje su utvrđene uvidom u spis Osnovnog suda broj P-529/96 mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je 12. marta 1996. godine Osnovnom sudu podnio tužbu za utvrđenje prava svojine na nepokretnosti po osnovu održaja protiv Opštine Laktaši (u daqnjem tekstu: prvotužena), Industrije drveta, celuloze, papira i vlakana Fabrike celuloze i viskoze Bawa Luka (u daqnjem tekstu: drugotužena) i Santro Jandre (u daqnjem tekstu: trećetuženi). Tužbom je zatraženo da se utvrdi da je apelant sopstvenik dijela parcele kako je precizovano u petitu tužbe, te da su tuženi dužni da trpe da se na osnovu presude ukwiži pravo svojine na navedenoj nepokretnosti i zemqišnoj kwizi u njegovu korist. 7. Prvo ročište povodom apelantove tužbe, kom je apelant pristupio, a kom nije pristupio niko za prvotuženu i drugotuženu, održano je 17. oktobra 1996. godine. Apelant je obavijestio sud da mu je poznato da se trećetuženi početkom rata odselio u Hrvatsku i predložio da se postavi staralac za poseban slučaj (u daqnjem tekstu: staralac), budući da apelant nije bio u mogućnosti da pribavi njegovu adresu. Ročište je odloženo na neodređeno vrijeme, a sud je rješenjem utvrdio da će se zatražiti od Centra za socijalni rad da trećetuženom postave staraoca. 8. Apelant je pristupio narednom ročištu, koje je održano 20. maja 1997. godine, a prvotužena i drugotužena, iako uredno pozvane, nisu pristupile, a za trećetuženog je pristupio staralac kog je Centar za socijalni rad u međuvremenu odredio svojim rješenjem. Ročište je odloženo zbog bolesti postupajućeg sudije, kao i naredno zakazano za 12. juni 1997. godine, kom apelant i drugotužena nisu pristupili. 9. Osnovni sud je novo ročište održao 12. novembra 1997. godine, kom su sve stranke bile prisutne. Nakon što su izneseni navodi iz tužbe i odgovora na tužbu, drugotužena je iznijela prigovor o presuđenoj stvari. Ročište je odloženo uz nalog drugotuženoj da dostavi presudu na koju se pozvala u prigovoru o presuđenoj stvari, a takođe je naloženo i da se putem P upisnika provjeri da li postoji ova presuda. 10. Ročištu koje je održano 30. oktobra 2002. godine apelant i prvotužena su pristupili, a ostali nisu bili prisutni. Ponovo je iznesen prigovor o presuđenoj stvari zbog čega je ročište odloženo na neodređeno vrijeme kako bi se utvrdile relevantne činjenice u vezi sa prijašwom parnicom između apelanta i tuženih. Apelant je pristupio ročištu koje je održano 14. maja 2003. godine, prvotužena i drugotužena nisu pristupile, a staralac trećetuženog je istakao da ne osporava činjenične navode u tužbi i da prepušta sudu odluku o tužbenom zahtjevu. I ovo ročište je odloženo uz nalog apelantu da dostavi dokumentaciju o eksproprijaciji njegovih parcela, a novo, koje je održano 18. juna 2003. godine, odloženo je. Na oba ročišta je bio prisutan apelant. 11. Ročište od 29. avgusta 2003. godine je opozvano i rješenjem je određeno da se održi pripremno ročište 19. septembra 2003. godine, u skladu sa odredbama novog Zakona o parničkom postupku koji je u međuvremenu stupio na snagu. Na ročištu od 19. septembra 2003. godine od apelanta je zatraženo da dostavi adresu drugotužene i da prilagodi tužbu odredbama novog Zakona o parničkom postupku. Apelant je 7. novembra 2003. godine uložio Osnovnom sudu podnesak kojim preinačuje tužbu, ističući i zahtjev za donošenje privremene mjere zabrane prodaje spornog zemqišta zbog postojawa osnovane sumnje da bi sopstvenik zemqišta mogao spornu parcelu da proda trećem licu. 12. S obzirom na to da sud nije preduzeo nikakvu radnju nakon preinačewa tužbe i podnošewa zahtjeva za privremenu mjeru, apelant je 24. januara 2005. godine zatražio hitno okončanje postupka povodom njegove tužbe. Osnovni sud je 22. marta 2005. godine održao ročište kom su pristupile sve stranke osim prvotužene. Pošto je staralac izjavio da je u penziji i da više ne želi da učestvuje u ovom predmetu, zatražio je od suda da o Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH tome obavijesti Centar za socijalni rad. S obzirom na te okolnosti, Osnovni sud je odložio pripremno ročište i novo zakazao za 5. maj 2005. godine. Od Centra za socijalni rad je 22. marta 2005. godine zatraženo da postavi novog staraoca za poseban slučaj, po čemu je postupljeno Rješenjem Centra za socijalni rad od 21. aprila 2005. godine. 13. Na ročištu od 5. maja 2005. godine Osnovni sud je donio Rješenje broj P-529/06, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1138/05 od 26. aprila 2006. godine, kojim se postupak u predmetnoj stvari prekida s obzirom na saznawa da je trećetuženi u međuvremenu umro. Rješenjem je određeno da će se postupak nastaviti nakon što tužilac označi zakonske nasljednike trećetuženog, odnosno njegove pravne sljednike. 14. Apelant je 10. juna 2005. godine Osnovnom sudu podnio predlog da se predmetni postupak nastavi i zatražio da se postupak nastavi samo protiv prvotužene i drugotužene. Za trećetuženog je navedeno da je on bio samo posjednik spornog zemqišta i da ne može da učestvuje u postupku u kom se odlučuje o pravu svojine na nepokretnostima na osnovu održaja. 15. Uvidom u predmetni spis Osnovnog suda Ustavni sud je utvrdio da do februara 2008. godine, kada je izvršen uvid, Osnovni sud nije okončao postupak, niti je riješen apelantov predlog da se nastavi prekinuti postupak. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant je naveo da je, zbog dugotrajnog postupka koji je pokrenut 1996. godine i očigledne opstrukcije pravosudnog organa, povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je zatražio pravičnu naknadu zbog odugovlačewa postupka u iznosu od 5.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 17. U najvećem dijelu odgovora Osnovni sud je iznio hronološki redoslijed radwi koje je preduzeo u postupku povodom apelantove tužbe. Konstatovano je da je apelant 10. juna 2005. godine dostavio podnesak kojim se traži da se postupak nastavi bez učestvovawa trećetuženog, te da o tome slijedi odluka suda. Osnovni sud je naveo da, shodno wihovom mišljenju, s obzirom na vrijeme podnošewa tužbe, činjenicu da je sud nastojao da donese odluku u ovoj pravnoj stvari, da je apelant sudu dostavio dokaze kojima dokazuje činjenično stanje tek 18. juna 2003. godine, nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. V. Relevantni propisi 18. Zakon o parničkom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 19. Zakon o parničkom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije Broj 84 – Strana 93 primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 22. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da parnički postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant je naveo da je, zbog nerazumno dugog trajawa postupka povodom njegove tužbe, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. a) pravo na pravično suđenje Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom Š...Ć. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć. a.a) Relevantni principi 25. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002- I, stav 38). 26. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 27. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). a.b) Period koji se uzima u obzir 28. Apelant je pokrenuo parnički postupak pred Osnovnim sudom 12. marta 1996. godine i postupak je u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda još uvijek bio u toku. Ustavni sud će razmotriti razumnost trajawa ovog postupka. Broj 84 – Strana 94 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH a.c) Analiza razumnosti trajawa postupka 29. Ustavni sud smatra da je parnički postupak bio relativno složen, imajući u vidu činjenicu da su na tuženičkoj strani bila tri tužena od kojih je jedan imao nepoznato boravište zbog čega mu je trebalo odrediti staraoca. 30. Ispitujući apelantovo ponašanje u postupku, Ustavni sud je utvrdio da apelant nije pristupio samo jednom ročištu, a to ročište je odloženo zbog bolovawa postupajućeg sudije, te ovaj sam apelantov nedolazak nije bio povod za odlaganje ročišta. Apelant je na vrijeme obavijestio sud o tome da je adresa trećetuženog nepoznata, tako da je sud odmah odredio staraoca za poseban slučaj, te je omogućeno da to ne bude razlog za odugovlačenje postupka. S obzirom na to da je sud raspravljao o apelantovoj tužbi u periodu od njenog podnošewa do 1997. godine, kada je održano nekoliko ročišta, neosnovan je navod Osnovnog suda da je apelant tek 18. juna 2003. godine dostavio dokaze kojima dokazuje činjenično stanje. Nakon što je zatraženo da uskladi tužbu sa odredbama novog Zakona o parničkom postupku, apelant je to odmah učinio podneskom u kom je, između ostalog, zatražio i da se donese privremena mjera o čemu Osnovni sud nije donio odluku. Tek nakon apelantove urgencije Osnovni sud je, poslije preinačewa tužbe 2003. godine, zakazao ročište. Iz iznesenih činjenica proizilazi da apelant svojim postupcima ni na koji način nije doprinio dužini trajawa parničkog postupka. 31. U periodu od marta 1996. godine do novembra 1997. godine Osnovni sud je održao četiri ročišta, a zatim je nastupila potpuna neaktivnost suda koja je trajala nepunih pet godina. Osnovni sud nije pružio nikakvo obrazloženje za ovako dugi period nepostupawa povodom apelantove tužbe. Nakon toga su u periodu od oktobra 2002. godine do septembra 2003. godine održana četiri ročišta, poslije čega je apelantu naloženo da svoju tužbu prilagodi odredbama novog Zakona o parničkom postupku. Apelant je svoju preinačenu tužbu sa predlogom za donošenje privremene mjere podnio u novembru 2003. godine da bi Osnovni sud tek u martu 2005. godine održao novo ročište. Ni za ovaj dio nepostupawa povodom tužbe ne postoji nikakvo razumno opravdanje. Iako je zahtjev za nastavak prekinutog postupka podnesen 10. juna 2005. godine, Osnovni sud do februara 2008. godine o zahtjevu nije odlučio, tako da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje. 32. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u stavu 25 ove odluke, ukqučujući ukupnu dužinu postupka od punih 12 godina, kao i ponašanje Osnovnog suda i apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da dužina postupka nije zadovoqila zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. a.d) Pitanje naknade nematerijalne štete 33. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajawa parničkog postupka u iznosu od 5.000 KM. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 34. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlagawa da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe, u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda, traje punih 12 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.800 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Četvrtak, 25. 12. 2008. isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 35. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje parničkog postupka (12 godina) radi utvrđewa prava svojine može, u potpunosti, da stavi na teret ponašanju nadležnog redovnog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3101/06, rješavajući apelaciju Nevresa Kahrića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Nevresa Kahrića, Medihe Trumić i Samire Nišić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Tuzli br. 003-0-Gž-06-000212, 003-0-Gž-06-000581 i 003-0-Gž-06000704, sve od 17. oktobra 2006. godine. Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku donijeti nove odluke u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nevres Kahrić, Mediha Trumić i Samira Nišić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijeli su 17. novembra 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 003-0-Gž-06-000212, 003-0-Gž-06-000581 i 003-0-Gž-06-000704, sve od 17. oktobra 2006. godine. Apelanti su 21. januara 2008. godine dostavili dopune apelacija. Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3101/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3101/6, AP 3102/06 i AP 3105/06. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 26. maja 2008. godine da dostave odgovor na apelacije. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelacije 9. juna, a tuženi 5. juna 2008. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tuženog dostavljeni su zastupniku apelanata 12. juna 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelanti su 30. juna 2005. godine Općinskom sudu u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbe protiv tuženog za isplatu duga po osnovu manje isplaćene naknade za ishranu (topli obrok). U tužbama su naveli da su zaposlenici Općinskog suda za prekršaje u Živinicama, te da im je tuženi u periodu od maja, odnosno juna 2002. do maja 2005. godine isplaćivao manji iznos na ime naknade toplog obroka od iznosa na koji imaju pravo prema odredbi člana 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). 8. Presudama Općinskog suda broj P-474/05 od 9. decembra 2005. godine, broj P-464/05 od 30. decembra 2005. godine i broj P-463/05 od 28. februara 2006. godine, tuženi je obavezan da apelantima isplati određene iznose za određene periode, kako je navedeno u izrekama prvostepenih presuda, po osnovu manje isplaćene naknade za topli obrok, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka. 9. U obrazloženjima prvostepenih presuda navedeno je da je članom 162. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), utvrđeno da službenicima pripada pravo na naknadu troškova u vezi sa službom (ishrana, prevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorom. Prema odredbama navedenog Zakona, na primanja plaća i drugih primanja i naknada na temelju rada koja nisu utvrđena tim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Nadalje, sud je utvrdio da je posebni Kolektivni ugovor donesen na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, te da ga je u ime Vlade Federacije Bosne i Hercegovine potpisao federalni ministar pravde, te se on, prema tome, primjenjuje na sve službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Vlada Tuzlanskog kantona je potpisala Kolektivni ugovor 2. aprila 2002. godine, te je time službenike organa uprave i sudske vlasti u Tuzlanskom kantonu stavila u ravnopravan položaj u odnosu na iste službenike u drugim kantonima na nivou Federacije Bosne i Hercegovine u vezi sa primjenom Kolektivnog ugovora. Istog dana, Vlada Tuzlanskog kantona je sa Samostalnim sindikatom službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Samostalni sindikat) zaključila Sporazum o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sporazum). Ovim Sporazumom se uređuju pitanja primjene odredaba Kolektivnog ugovora koje se odnose na isplatu plaća i naknada po osnovu rada zaposlenih u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona. Njime je, također, utvrđeno da se odredbe iz čl. 24, 31. i 32. Kolektivnog ugovora, koje se odnose na isplatu plaće, naknade za ishranu i naknade za godišnji odmor, neće primjenjivati dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i Broj 84 – Strana 95 steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora. Članom 4. stav 2. Sporazuma propisano je da je naknada za topli obrok regulirana u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00, u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), te da za tekuću godinu ta naknada ne može biti utvrđena u iznosu manjem od 4 KM. 10. Općinski sud je, na osnovu provedenih dokaza, zaključio da se Kolektivni ugovor, koji je potpisala Vlada Tuzlanskog kantona 2. aprila 2002. godine, primjenjuje od dana potpisivanja u smislu odredbe njegovog člana 73, te da pravo apelanata na isplatu razlike naknade toplog obroka proizlazi iz člana 31. tog ugovora. Nadalje, sud je istakao da je neodrživa i suprotna Zakonu o radu i odredbama Općeg kolektivnog ugovora odgođena primjena Kolektivnog ugovora prema Sporazumu od 2. aprila 2002. godine. Sud je naveo da činjenica da tuženi nije obezbijedio novčana sredstva za namjene utvrđene Kolektivnim ugovorom ne može ići na štetu apelanata, jer se radi o njihovim pravima po osnovu radnog odnosa. 11. Kantonalni sud je presudama br. 003-0-Gž-06-000212, 003-0-Gž-06-000581 i 003-0-Gž-06-000704 od 17. oktobra 2006. godine uvažio žalbe tuženog i preinačio prvostepene presude, te odbio tužbene zahtjeve apelanata, a apelanti su obavezani da tuženom plate troškove postupka. 12. U obrazloženju navedenih presuda Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio učinke i pravni značaj Sporazuma od 2. aprila 2002. godine. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je Opći kolektivni ugovor primjenjivan do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora. Iz preambule proizlazi da tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, pa ga taj ugovor nije obavezivao do 2. aprila 2002. godine, kada je na osnovu Sporazuma, zaključenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata, pristupio navedenom ugovoru. Odredbom člana 2. navedenog Sporazuma ugovorne strane su se složile da odgode primjenu odredbi čl. 24, 31. i 32. Kolektivnog ugovora dok se u budžetu ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za njegovu potpunu primjenu. 13. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 4. stav 2. Sporazuma predviđeno da naknada za topli obrok službenicima za tekuću godinu ne može biti utvrđena u iznosu manjem od 4 KM, a članom 5. Sporazuma je regulirano da će strane potpisnice dva mjeseca prije isteka tekuće godine pristupiti pregovorima za sljedeću budžetsku godinu radi potpune primjene i provođenja odredaba Kolektivnog ugovora, a ukoliko se dogovor ne postigne, nastali radni spor povjerit će se na odlučivanje arbitraži. Samostalni sindikat nije pokrenuo kolektivni radni spor, a tuženi je visinu toplog obroka utvrđivao prema Uredbi Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim primanjima službenika organa uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03). Stoga je Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno, odredbu člana 31. Kolektivnog ugovora, kada je usvojio tužbene zahtjeve apelanata. Također, prema ocjeni Kantonalnog suda, Sporazum u suštini predstavlja Kolektivni ugovor za područje Tuzlanskog kantona. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelanti ističu da je Kantonalni sud kao osnovni razlog za odbijanje tužbenih zahtjeva naveo Sporazum, ocijenivši pogrešno njegov značaj i učinke. Naime, apelanti su naveli da potpisivanju Sporazuma nije prethodila procedura propisana za izmjene ili dopune kolektivnog ugovora, kao i da nikada nije objavljen u službenom glasilu Tuzlanskog kantona te da je, prema tome, Broj 84 – Strana 96 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH izmjena, derogiranje i odlaganje od primjene određenih odredaba Kolektivnog ugovora izvršena aktom koji nema potrebnu pravnu snagu. b) Odgovor na apelaciju 15. Kantonalni sud je u svom odgovoru naveo da u svemu ostaje kod razloga i pravnih stavova iznesenih u pobijanim presudama, jer smatra da su one donesene uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa materijalnog prava, kao i uz poštivanje prava apelanata zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. U tom smislu, Kantonalni sud je predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane. 16. Tuženi je u svom odgovoru naveo da je Kantonalni sud pri donošenju pobijanih presuda pravilno tumačio odredbe Sporazuma, te izvukao pravilan zaključak da se odredba člana 31. Kolektivnog ugovora nije mogla primijeniti na apelante, s obzirom da strane potpisnice Sporazuma nisu postigle saglasnost o njegovoj primjeni, te da u pogledu isplate toplog obroka nije postojao kolektivni radni spor koji bi bio predmet arbitražnog postupka u smislu odredbe člana 5. Sporazuma. Prema tome, apelanti su u utuženom periodu u cijelosti ostvarili svoje pravo na isplatu toplog obroka u skladu sa pozitivnim propisima Tuzlanskog kantona, odnosno, u skladu sa uredbama Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika organa uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03), koje su u pogledu isplate toplog obroka zaposlenima usaglašene sa Sporazumom. Prema navedenom, tuženi smatra da pobijanom presudom nisu povrijeđena prava apelanata i da su njihovi navodi u tom smislu u cijelosti neosnovani, te je predložio Ustavnom sudu da apelacije odbije kao neosnovane. V. Relevantni propisi 17. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1. Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona - županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Član 7. Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Član 162. Službenicima pripada naknada troškova u vezi sa službom (ishrana, prevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorom. Član 164. Š...Ć Na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na temelju rada, a koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Član 168. Odredbe člana 1. do 137. ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u organima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona - županije, grada i općine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno. Š...Ć." 18. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1. Ovim zakonom reguliraju se prava, obaveze i odgovornosti, plaće i druga primanja iz radnog odnosa službenika i Četvrtak, 25. 12. 2008. namještenika u organima uprave i upravnim ustanovama (u daljnjem tekstu: organi uprave) Tuzlanskog kantona. Član 2. Na ostala prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članova od 1. do 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) i kolektivni ugovor. Član 23. Pored plaće, službenicima pripadaju naknade i druga primanja u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Član 30. Službenicima pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla, ishranu u toku rada, regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade po osnovu rada u skladu sa propisima i kolektivnim ugovorom. Član 32. Š...Ć Na ostala pitanja u vezi sa plaćama i drugim primanjima i naknadama po osnovu rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Član 34. Odredbe ovog zakona shodno se primjenjuju na zaposlena lica u specijaliziranim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Skupština ili Vlada Kantona, u Kabinetu predsjednika Kantona, Kabinetu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama općine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim licima koja vrše javna ovlaštenja, sudovima, tužilaštvima, pravobranilaštvima, sudovima za prekršaje, kantonalnim ustanovama za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim kantonalnim ili općinskim institucijama, ako za pojedine od tih organa, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno. Š...Ć." 19. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 117. Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za njihovo donošenje. Član 119. Kolektivni ugovor zaključen za teritoriju Federacije objavljuje se u 'Službenim novinama Federacije BiH', a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona." 20. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 31. Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Član 73. Ovaj ugovor smatra se zaključenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašteni potpisnici. Ovom ugovoru mogu naknadno pristupiti i drugi organi uprave, organi sudske vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvataju odredbe ovog ugovora. Član 74. Prijedlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu dati u ime organa uprave, sudske vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada kantona, potpisnika ovog ugovora i Sindikat. Š...Ć." Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 21. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1. Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu. Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su: da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH; Š...Ć. Član 17. Zaposlenik ima pravo na ishranu u toku rada. Ukoliko se ishrana ne obezbjeđuje kod poslodavca, zaposleniku se obezbjeđuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 25% prosječne plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku." 22. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, zaključen 2. aprila 2002. godine u Tuzli, između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata, u relevantnom dijelu glasi: "Član 1. Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitanja provođenja i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na poglavlje V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, zaposlene u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: službenici). Član 2. Sporazumne strane su saglasne da se odgodi primjena odredaba Kolektivnog ugovora, i to članova 24, 31. i 32. iz poglavlja V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Član 4. Š...Ć Naknada za topli obrok službenicima je regulisana u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom i za tekuću godinu ne može biti utvrđena u iznosu manjem od 4 KM." 23. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: "Član 4. Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmene, neposredne i javne rasprave. Član 7. Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 14. Ako za pojedine radnje nije zakonom određen oblik u kome se mogu preduzeti, stranke preduzimaju parnične radnje pismeno izvan ročišta, ili usmeno na ročištu." VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 Broj 84 – Strana 97 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000212, 003-0-Gž-06-000581 i 003-0-Gž-06-000704 od 17. oktobra 2006. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacije su podnesene 17. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. 29. Ustavni sud je isto pravno pitanje, mada u vezi sa pravom na isplatu regresa, već razmatrao u odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/08 i "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" broj 5/08 od 30. januara 2008. godine), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, razlozi navedeni u odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore kako je pogrešnom primjenom materijalnog prava Kantonalni sud proizvoljnim tumačenjem došao do zaključka da je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem Sporazuma pristupila Kolektivnom ugovoru, uz odgođenu primjenu odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora. Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao prihvatiti ni obrazloženje Kantonalnog suda da zbog nedostatka sredstava u budžetu Tuzlanskog kantona naknada za ishranu, koja je apelantima pripadala po samom zakonu, nije isplaćena ni drugim uposlenim, moglo biti opravdan razlog zbog kojeg je apelantima odbijen zahtjev za isplatu naknade za ishranu. Stoga je Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine zaključio da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i time povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o zabrani diskriminacije i zabrani zloupotrebe prava iz čl. 14. i 17. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 30. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugostepeni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu naknade za ishranu, pozivajući se na nedostatak sredstava u budžetu, iako je samo pravo na naknadu utvrđeno Zakonom. 31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Broj 84 – Strana 98 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 3101/06, rješavajući apelaciju Nevresa Kahrića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. listopada 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Nevresa Kahrića, Medihe Trumić i Samire Nišić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Tuzli br. 003-0-Gž-06-000212, 003-0-Gž-06-000581 i 003-0-Gž-06000704, sve od 17. listopada 2006. godine. Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po žurnom postupku donijeti nove odluke sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nevres Kahrić, Mediha Trumić i Samira Nišić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnijeli su 17. studenoga 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 003-0-Gž-06-000212, 003-0-Gž-06-000581 i 003-0-Gž-06-000704, sve od 17. listopada 2006. godine. Apelanati su 21. siječnja 2008. godine dostavili dopune apelacija. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni je sud, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3101/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3101/6, AP 3102/06 i AP 3105/06. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i sudionika u postupku, Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatražena je 26. svibnja 2008. godine dostava odgovora na apelacije. 4. Kantonalni je sud dostavio odgovor na apelacije 9. lipnja, a tuženi 5. lipnja 2008. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tuženog su dostavljeni zastupniku apelanata 12. lipnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Četvrtak, 25. 12. 2008. 7. Apelanti su 30. lipnja 2005. godine Općinskom sudu u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbe protiv tuženoga za isplatu duga temeljem manje isplaćene naknade za ishranu (topli obrok). U tužbama su naveli kako su uposlenici Općinskoga suda za prekršaje u Živinicama, te kako im je tuženi u razdoblju od svibnja, odnosno lipnja 2002. do svibnja 2005. godine isplaćivao manji iznos na ime naknade toplog obroka od iznosa na koji imaju pravo prema odredbi članka 31. Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). 8. Presudama Općinskog suda broj P-474/05 od 9. prosinca 2005. godine, broj P-464/05 od 30. prosinca 2005. godine i broj P-463/05 od 28. veljače 2006. godine, tuženi je obvezan apelantima isplatiti određene iznose za određena razdoblja, kako je navedeno u izrekama prvostupanjskih presuda, temeljem manje isplaćene naknade za topli obrok, kao i naknaditi im troškove parničnog postupka. 9. U obrazloženjima prvostupanjskih presuda je navedeno kako je člankom 162. stavak 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) utvrđeno da službenicima pripada pravo na naknadu troškova u vezi sa službom (ishrana, prijevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorom. Prema odredbama navedenoga Zakona, na primanja plaća i drugih primanja i naknada na temelju rada koja nisu utvrđena tim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Nadalje, sud je utvrdio kako je posebni Kolektivni ugovor donesen na razini Federacije Bosne i Hercegovine, te da ga je u ime Vlade Federacije Bosne i Hercegovine potpisao federalni ministar pravde, te se on, prema tome, primjenjuje na sve službenike tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Vlada Tuzlanskog kantona je potpisala Kolektivni ugovor 2. travnja 2002. godine, te je time službenike tijela uprave i sudbene vlasti u Tuzlanskom kantonu stavila u jednakopravan položaj u odnosu na iste službenike u drugim županijama na razini Federacije Bosne i Hercegovine u svezi sa primjenom Kolektivnog ugovora. Istoga dana, Vlada Tuzlanskog kantona je sa Samostalnim sindikatom službenika tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Samostalni sindikat) zaključila Sporazum o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u tijelima uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sporazum). Ovim se Sporazumom uređuju pitanja primjene odredaba Kolektivnog ugovora koje se odnose na isplatu plaća i naknada temeljem rada uposlenih u službama i tijelima organa uprave i sudbene vlasti Tuzlanskog kantona. Njime je, također, utvrđeno da se odredbe iz čl. 24, 31. i 32. Kolektivnog ugovora, koje se odnose na isplatu plaće, naknade za ishranu i naknade za godišnji odmor, neće primjenjivati dok se u proračunu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna financijska sredstva i steknu uvjeti za potpunom primjenom Kolektivnog ugovora. Člankom 4. stavak 2. Sporazuma propisano je da je naknada za topli obrok regulirana sukladno Općem kolektivnom ugovoru za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00, u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), te da za tekuću godinu ta naknada ne može biti utvrđena u iznosu manjem od 4 KM. 10. Općinski je sud, na temelju provedenih dokaza, zaključio kako se Kolektivni ugovor, koji je potpisala Vlada Tuzlanskog kantona 2. travnja 2002. godine, primjenjuje od dana potpisivanja u smislu odredbe njegovoga članka 73, te da pravo apelanata na isplatu razlike naknade toploga obroka proizlazi iz članka 31. toga ugovora. Nadalje, sud je istaknuo kako je neodrživa i oprečna Zakonu o radu i odredbama Općeg kolektivnog ugovora odgođena primjena Kolektivnog ugovora prema Sporazumu od 2. travnja 2002. godine. Sud je naveo kako činjenica da tuženi nije osigurao novčana sredstva za namjene utvrđene Kolektivnim ugovorom ne može ići na štetu apelanata, jer se radi o njihovim pravima temeljem radnoga odnosa. Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 11. Kantonalni je sud presudama br. 003-0-Gž-06-000212, 003-0-Gž-06-000581 i 003-0-Gž-06-000704 od 17. listopada 2006. godine uvažio prizive tuženoga i preinačio prvostupanjske presude, te odbio tužbene zahtjeve apelanata, a apelanti su obvezani tuženom platiti troškove postupka. 12. U obrazloženju navedenih presuda Kantonalni je sud naveo kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio učinke i pravni značaj Sporazuma od 2. travnja 2002. godine. Naime, Kantonalni je sud zaključio kako je Opći kolektivni ugovor primjenjivan do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora. Iz preambule proizlazi da tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, pa ga taj ugovor nije obvezivao do 2. travnja 2002. godine, kada je na temelju Sporazuma, zaključenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata, pristupio navedenome ugovoru. Odredbom članka 2. navedenoga Sporazuma ugovorne strane su se složile da odgode primjenu odredbi čl. 24, 31. i 32. Kolektivnog ugovora dok se u proračunu ne osiguraju potrebna financijska sredstva i steknu uvjeti za njegovom potpunom primjenom. 13. Nadalje, Kantonalni je sud naveo kako je odredbom članka 4. stavak 2. Sporazuma predviđeno da naknada za topli obrok službenicima za tekuću godinu ne može biti utvrđena u iznosu manjem od 4 KM, a člankom 5. Sporazuma je regulirano da će strane potpisnice dva mjeseca prije isteka tekuće godine pristupiti pregovorima za sljedeću proračunsku godinu radi potpune primjene i provedbe odredaba Kolektivnog ugovora, a ukoliko se dogovor ne postigne, nastali radni spor povjerit će se na odlučivanje arbitraži. Samostalni sindikat nije pokrenuo kolektivni radni spor, a tuženi je visinu toploga obroka utvrđivao prema Uredbi Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim primanjima službenika tijela uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03). Stoga je Kantonalni sud zaključio kako je Općinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno, odredbu članka 31. Kolektivnog ugovora, kada je usvojio tužbene zahtjeve apelanata. Također, prema ocjeni Kantonalnog suda, Sporazum u suštini predstavlja Kolektivni ugovor za područje Tuzlanskog kantona. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te prava na zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelanti ističu kako je Kantonalni sud kao temeljni razlog za odbijanje tužbenih zahtjeva naveo Sporazum, ocijenivši pogrešno njegov značaj i učinke. Naime, apelanti su naveli kako potpisivanju Sporazuma nije prethodila procedura propisana za izmjene ili dopune kolektivnog ugovora, kao i da nikada nije objavljen u službenom glasilu Tuzlanskog kantona te da je, prema tome, izmjena, derogiranje i odlaganje od primjene određenih odredaba Kolektivnog ugovora izvršena aktom koji nema potrebnu pravnu snagu. b) Odgovor na apelaciju 15. Kantonalni je sud u svome odgovoru naveo kako u svemu ostaje kod razloga i pravnih stavova iznesenih u pobijanim presudama, jer smatra da su one donesene uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa materijalnoga prava, kao i uz poštivanje prava apelanata zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. U tome smislu, Kantonalni je sud predložio da se apelacije odbiju kao neutemeljene. 16. Tuženi je u svome odgovoru naveo kako je Kantonalni sud pri donošenju pobijanih presuda pravilno tumačio odredbe Sporazuma, te izvukao pravilan zaključak da se odredba članka 31. Kolektivnog ugovora nije mogla primijeniti na apelante, obzirom da strane potpisnice Sporazuma nisu postigle suglasnost o njegovoj primjeni, te da glede isplate toploga obroka nije postojao kolektivni radni spor koji bi bio predmetom arbitražnog postupka u smislu odredbe članka 5. Sporazuma. Prema tome, apelanti su u utuženom razdoblju u cijelosti ostvarili svoje pravo na isplatu Broj 84 – Strana 99 toploga obroka sukladno pozitivnim propisima Tuzlanskog kantona, odnosno, sukladno uredbama Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika tijela uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03), koje su glede isplate toploga obroka uposlenima usuglašene sa Sporazumom. Prema navedenome, tuženi smatra kako pobijanom presudom nisu povrijeđena prava apelanata i kako su njihovi navodi u tome smislu u cijelosti neutemeljeni, te je predložio Ustavnom sudu da apelacije odbije kao neutemeljene. V. Relevantni propisi 17. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 1. Ovim se zakonom uređuju osnovna prava, obveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u tijelima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i tijelima uprave županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim tijelima i službama određenim ovim zakonom. Članak 7. Na prava, obveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Članak 162. Službenicima pripada naknada troškova u vezi sa službom (ishrana, prijevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorom. Članak 164. Š...Ć Na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na temelju rada, a koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Članak 168. Odredbe članka 1. do 137. ovoga zakona primjenjuju se i na namještenike u tijelima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama tijela zakonodavne vlasti, tijela izvršne vlasti, tijelima sudbene vlasti, tužiteljstvima, pravobraniteljstvima, ustanovama za izvršenje kaznenih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama županije, grada i općine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno. Š...Ć." 18. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 1. Ovim se zakonom reguliraju prava, obveze i odgovornosti, plaće i druga primanja iz radnog odnosa službenika i namještenika u tijelima uprave i upravnim ustanovama (u daljnjem tekstu: tijela uprave) Tuzlanskog kantona. Članak 2. Na ostala prava, obveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članaka od 1. do 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) i kolektivni ugovor. Članak 23. Pored plaće, službenicima pripadaju naknade i druga primanja sukladno zakonu i kolektivnom ugovoru. Članak 30. Službenicima pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla, ishranu tijekom rada, regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade temeljem rada sukladno propisima i kolektivnom ugovoru. Članak 32. Š...Ć Na ostala pitanja u vezi sa plaćama i drugim primanjima i naknadama temeljem rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Broj 84 – Strana 100 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Članak 34. Odredbe ovoga zakona dosljedno se primjenjuju na uposlene osobe u specijaliziranim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Skupština ili Vlada Kantona, u Kabinetu predsjednika Kantona, Kabinetu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama općine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim osobama koje vrše javne ovlasti, sudovima, tužiteljstvima, pravobraniteljstvima, sudovima za prekršaje, županijskim ustanovama za izvršenje kaznenih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim županijskim ili općinskim institucijama, ako za pojedine od tih tijela, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno. Š...Ć." 19. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 117. Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za njihovo donošenje. Članak 119. Kolektivni ugovor zaključen za teritoriju Federacije objavljuje se u 'Službenim novinama Federacije BiH', a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona." 20. Kolektivni ugovor za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 31. Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) tijekom rada, najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Članak 73. Ovaj ugovor smatra se zaključenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašteni potpisnici. Ovom ugovoru mogu naknadno pristupiti i druga tijela uprave, tijela sudbene vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvaćaju odredbe ovoga ugovora. Članak 74. Prijedlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu dati u ime tijela uprave, sudbene vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada županije, potpisnika ovog ugovora i Sindikat. Š...Ć." 21. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 1. Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se temeljna prava i obveze uposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu. Potpisnice kolektivnog ugovora su suglasne: da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim poduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriju Federacije BiH; Š...Ć. Članak 17. Uposlenik ima pravo na ishranu tijekom rada. Ukoliko se ishrana ne osigura kod poslodavca, uposleniku se osigurava mjesečna naknada u iznosu od najmanje 25% prosječne plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku." 22. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u tijelima uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, zaključen 2. travnja 2002. Četvrtak, 25. 12. 2008. godine u Tuzli, između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata, u relevantnom dijelu glasi: "Članak 1. Ovim se sporazumom bliže uređuju odredbe i pitanja provedbe i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u tijelima uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na glavu V - Plaće i dodaci na plaće i naknade temeljem rada za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, uposlene u službama i tijelima organa uprave i sudbene vlasti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: službenici). Članak 2. Sporazumne strane su suglasne odgoditi primjenu odredaba Kolektivnog ugovora, i to članaka 24, 31. i 32. iz glave V - Plaće i dodaci na plaće i naknade temeljem rada dok se u proračunu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna financijska sredstva i steknu uvjeti za potpunom primjenom Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u FBiH. Članak 4. Š...Ć Naknada za topli obrok službenicima je regulirana sukladno Općem kolektivnom ugovoru i za tekuću godinu ne može biti utvrđena u iznosu manjem od 4 KM." 23. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 4. Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave. Članak 7. Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Članak 14. Ako za pojedine radnje nije zakonom određen oblik u kojem se mogu poduzeti, stranke poduzimaju parnične radnje pismeno izvan ročišta, ili usmeno na ročištu." VI. Dopustivost 24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijama su presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000212, 003-0-Gž-06-000581 i 003-0-Gž-06-000704 od 17. listopada 2006. godine, protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacije su podnesene 17. studenoga 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očevidno (prima facie) neutemeljene, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacije nisu dopustive. 27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio kako predmetne apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Četvrtak, 25. 12. 2008. Europske konvencije, te pravo na zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. 29. Ustavni je sud isto pravno pitanje, mada u vezi sa pravom na isplatu regresa, već razmatrao u Odluci broj AP 1315/06 od 8. studenoga 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/08 i "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" broj 5/08 od 30. siječnja 2008. godine), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke glede prizivnih navoda apelanata Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. studenoga 2007. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore kako je pogrešnom primjenom materijalnog prava Kantonalni sud proizvoljnim tumačenjem došao do zaključka kako je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem Sporazuma pristupila Kolektivnom ugovoru, uz odgođenu primjenu odredbe članka 32. Kolektivnog ugovora. Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao prihvatiti ni obrazloženje Kantonalnog suda kako zbog nedostatka sredstava u proračunu Tuzlanskog kantona naknada za ishranu, koja je apelantima pripadala po samome zakonu, nije isplaćena ni drugim uposlenim, moglo biti opravdanim razlogom zbog kojega je apelantima odbijen zahtjev za isplatom naknade za ishranu. Stoga je Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 1315/06 od 8. studenoga 2007. godine zaključio kako je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i time povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje. Obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. studenoga 2007. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni je sud iz istih razloga zaključio kako je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako nije potrebno posebice razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao ni navode o zabrani diskriminacije i zabrani zlouporabe prava iz čl. 14. i 17. Europske konvencije u svezi članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 30. Ustavni sud zaključuje kako postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada drugostupanjski sud proizvoljnom primjenom materijalnoga prava preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatom naknade za ishranu, pozivajući se na nedostatak sredstava u proračunu, iako je samo pravo na naknadu utvrđeno Zakonom. 31. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3101/06, rješavajući apelaciju Nevresa Kahrića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je 1 Broj 84 – Strana 101 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Nevresa Kahrića, Medihe Trumić i Samire Nišić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Tuzli br. 003-0-Gž-06-000212, 003-0-Gž-06-000581 i 003-0-Gž-06-000704, sve od 17. oktobra 2006. godine. Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da po hitnom postupku donese nove odluke u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Nevres Kahrić, Mediha Trumić i Samira Nišić (u daqnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Zlatan X. Bektić, advokat iz Živinica, podnijeli su 17. novembra 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 003-0-Gž-06-000212, 003-0-Gž-06-000581 i 003-0-Gž-06-000704, sve od 17. oktobra 2006. godine. Apelanti su 21. januara 2008. godine dostavili dopune apelacija. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku da spoji predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3101/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3101/6, AP 3102/06 i AP 3105/06. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Tuzlanskog kantona (u daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 26. maja 2008. godine da dostave odgovor na apelacije. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelacije 9. juna, a tuženi 5. juna 2008. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tuženog dostavljeni su zastupniku apelanata 12. juna 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelanti su 30. juna 2005. godine Opštinskom sudu u Živinicama (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) podnijeli tužbe protiv tuženog za isplatu duga po osnovu manje isplaćene naknade za ishranu (topli obrok). U tužbama su naveli da su zaposlenici Opštinskog suda za prekršaje u Živinicama, te da im je tuženi u periodu od maja, odnosno juna 2002. do maja 2005. godine isplaćivao mawi iznos na ime naknade toplog obroka od iznosa na koji imaju pravo prema odredbi člana 31 Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Broj 84 – Strana 102 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 8. Presudama Opštinskog suda broj P-474/05 od 9. decembra 2005. godine, broj P-464/05 od 30. decembra 2005. godine i broj P-463/05 od 28. februara 2006. godine, tuženi je obavezan da apelantima isplati određene iznose za određene periode, kako je navedeno u izrekama prvostepenih presuda, po osnovu manje isplaćene naknade za topli obrok, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka. 9. U obrazložewima prvostepenih presuda navedeno je da je članom 162 stav 1 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98, u daqnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) utvrđeno da službenicima pripada pravo na naknadu troškova u vezi sa službom (ishrana, prevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorom. Shodno odredbama navedenog zakona, na primawa plata i drugih primawa i naknada na osnovu rada koja nisu utvrđena tim zakonom primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovori. Dalje, sud je utvrdio da je posebni Kolektivni ugovor donesen na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, te da ga je u ime Vlade Federacije Bosne i Hercegovine potpisao federalni ministar pravde, te se on, shodno tome, primjenjuje na sve službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Vlada Tuzlanskog kantona potpisala je Kolektivni ugovor 2. aprila 2002. godine, te je time službenike organa uprave i sudske vlasti u Tuzlanskom kantonu stavila u ravnopravan položaj u odnosu na iste službenike u drugim kantonima na nivou Federacije Bosne i Hercegovine u vezi sa primjenom Kolektivnog ugovora. Istog dana, Vlada Tuzlanskog kantona je sa Samostalnim sindikatom službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Samostalni sindikat) zakqučila Sporazum o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sporazum). Ovim sporazumom uređuju se pitawa primjene odredbi Kolektivnog ugovora koje se odnose na isplatu plata i naknada po osnovu rada zaposlenih u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona. Wime je, takođe, utvrđeno da se odredbe iz čl. 24, 31 i 32 Kolektivnog ugovora, koje se odnose na isplatu plate, naknade za ishranu i naknade za godišwi odmor, neće primjewivati dok se u buxetu Tuzlanskog kantona ne obezbijede potrebna finansijska sredstva i steknu uslovi za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora. Članom 4 stav 2 Sporazuma propisano je da je naknada za topli obrok regulisana u skladu sa Opštim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00, u daqnjem tekstu: Opšti kolektivni ugovor), te da za tekuću godinu ta naknada ne može da bude utvrđena u iznosu manjem od 4 KM. 10. Opštinski sud je, na osnovu dokaza koji su sprovedeni, zakqučio da se Kolektivni ugovor, koji je potpisala Vlada Tuzlanskog kantona 2. aprila 2002. godine, primjenjuje od dana potpisivawa u smislu odredbe njegovog člana 73, te da pravo apelanata na isplatu razlike naknade toplog obroka proizilazi iz člana 31 tog ugovora. Dalje, sud je istakao da je neodrživa i suprotna Zakonu o radu i odredbama Opšteg kolektivnog ugovora odgođena primjena Kolektivnog ugovora prema Sporazumu od 2. aprila 2002. godine. Sud je naveo da činjenica da tuženi nije obezbijedio novčana sredstva za namjene utvrđene Kolektivnim ugovorom ne može da ide na štetu apelanata, jer se radi o wihovim pravima po osnovu radnog odnosa. 11. Kantonalni sud je presudama br. 003-0-Gž-06-000212, 003-0-Gž-06-000581 i 003-0-Gž-06-000704 od 17. oktobra 2006. godine uvažio žalbe tuženog i preinačio prvostepene presude, te odbio tužbene zahtjeve apelanata, a apelanti su obavezani da tuženom plate troškove postupka. 12. U obrazloženju navedenih presuda Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio učinke i pravni značaj Sporazuma od 2. aprila 2002. godine. Naime, Kantonalni sud je zakqučio da je Opšti kolektivni ugovor primjewivan do stupawa na snagu Kolektivnog ugovora. Iz preambule proizilazi da tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, pa Četvrtak, 25. 12. 2008. ga taj ugovor nije obavezivao do 2. aprila 2002. godine, kada je na osnovu Sporazuma, zakqučenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata, pristupio navedenom ugovoru. Odredbom člana 2 navedenog sporazuma ugovorne strane su se složile da odgode primjenu odredbi čl. 24, 31 i 32 Kolektivnog ugovora dok se u buxetu ne obezbijede potrebna finansijska sredstva i steknu uslovi za njegovu potpunu primjenu. 13. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 4 stav 2 Sporazuma predviđeno da naknada za topli obrok službenicima za tekuću godinu ne može da bude utvrđena u iznosu manjem od 4 KM, a članom 5 Sporazuma je regulisano da će strane potpisnice dva mjeseca prije isteka tekuće godine pristupiti pregovorima za sljedeću buxetsku godinu radi potpune primjene i sprovođewa odredbi Kolektivnog ugovora, a ukoliko se dogovor ne postigne, nastali radni spor povjeriće se na odlučivanje arbitraži. Samostalni sindikat nije pokrenuo kolektivni radni spor, a tuženi je visinu toplog obroka utvrđivao prema Uredbi Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivawa plata, naknadama i drugim materijalnim primawima službenika organa uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03). Stoga je Kantonalni sud zakqučio da je Opštinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno, odredbu člana 31 Kolektivnog ugovora, kada je usvojio tužbene zahtjeve apelanata. Takođe, shodno ocjeni Kantonalnog suda, Sporazum u suštini predstavlja Kolektivni ugovor za područje Tuzlanskog kantona. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Apelanti ističu da je Kantonalni sud kao osnovni razlog za odbijanje tužbenih zahtjeva naveo Sporazum, ocijenivši pogrešno njegov značaj i učinke. Naime, apelanti su naveli da potpisivanju Sporazuma nije prethodila procedura koja je propisana za izmjene ili dopune kolektivnog ugovora, kao i da nikada nije objavljen u službenom glasilu Tuzlanskog kantona te da je, shodno tome, izmjena, derogacija i odlaganje od primjene određenih odredbi Kolektivnog ugovora izvršena aktom koji nema potrebnu pravnu snagu. b) Odgovor na apelaciju 15. Kantonalni sud je u svom odgovoru naveo da u svemu ostaje kod razloga i pravnih stavova koji su izneseni u osporavanim presudama, jer smatra da su one donesene uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa materijalnog prava, kao i uz poštovanje prava apelanata koji su zagarantovani Ustavom Bosne i Hercegovine. U tom smislu, Kantonalni sud je predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane. 16. Tuženi je u svom odgovoru naveo da je Kantonalni sud pri donošenju osporavanih presuda pravilno tumačio odredbe Sporazuma, te izvukao pravilan zakqučak da odredba člana 31 Kolektivnog ugovora nije mogla da se primijeni na apelante, s obzirom da strane potpisnice Sporazuma nisu postigle saglasnost o njegovoj primjeni, te da u pogledu isplate toplog obroka nije postojao kolektivni radni spor koji bi bio predmet arbitražnog postupka u smislu odredbe člana 5 Sporazuma. Shodno tome, apelanti su u utuženom periodu u cijelosti ostvarili svoje pravo na isplatu toplog obroka u skladu sa pozitivnim propisima Tuzlanskog kantona, odnosno, u skladu sa uredbama Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivawa plata, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika organa uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03), koje su u pogledu isplate toplog obroka zaposlenima usaglašene sa Sporazumom. Shodno navedenom, tuženi smatra da osporavanom presudom nisu povrijeđena prava apelanata i da su wihovi navodi u tom smislu Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH u cijelosti neosnovani, te je predložio Ustavnom sudu da apelacije odbije kao neosnovane. V. Relevantni propisi 17. Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1 Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plate i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona, odnosno u službama za upravu grada i opština (u daqnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Član 7 Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovori. Član 162 Službenicima pripada naknada troškova u vezi sa službom (ishrana, prevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorom. Član 164 Š...Ć Na pitawa plata i drugih primawa i naknada na osnovu rada, a koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovori. Član 168 Odredbe člana 1 do 137 ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u organima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona, grada i opštine, ako drugim federalnim zakonom nije drugačije određeno. Š...Ć." 18. Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1 Ovim zakonom regulišu se prava, obaveze i odgovornosti, plate i druga primawa iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave i upravnim ustanovama (u daqnjem tekstu: organi uprave) Tuzlanskog kantona. Član 2 Na ostala prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članova od 1 do 137 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) i kolektivni ugovor. Član 23 Pored plate, službenicima pripadaju naknade i druga primawa u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Član 30 Službenicima pripada naknada za prevoz na posao i sa posla, ishranu u toku rada, regres za godišwi odmor, kao i druga primawa i naknade po osnovu rada u skladu sa propisima i kolektivnim ugovorom. Član 32 Š...Ć Na ostala pitawa u vezi sa platama i drugim primawima i naknadama po osnovu rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovor. Član 34 Odredbe ovog zakona shodno se primjenjuju na zaposlena lica u specijalizovanim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Broj 84 – Strana 103 Skupština ili Vlada Kantona, u Kabinetu predsjednika Kantona, Kabinetu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama opštine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim licima koja vrše javna ovlašćewa, sudovima, tužilaštvima, pravobranilaštvima, sudovima za prekršaje, kantonalnim ustanovama za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim kantonalnim ili opštinskim institucijama, ako za pojedine od tih organa, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno. Š...Ć." 19. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 117 Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za wihovo donošenje. Član 119 Kolektivni ugovor zakqučen za teritoriju Federacije objavquje se u 'Službenim novinama Federacije BiH', a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona." 20. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 31 Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% prosječne plate u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Član 73 Ovaj ugovor smatra se zakqučenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašćeni potpisnici. Ovom ugovoru mogu naknadno da pristupe i drugi organi uprave, organi sudske vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvataju odredbe ovog ugovora. Član 74 Predlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu da daju u ime organa uprave, sudske vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada kantona, potpisnika ovog ugovora i Sindikat. Š...Ć." 21. Opšti kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1 Opštim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daqnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulisani Zakonom o radu. Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su: da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH; Š...Ć. Član 17 Zaposlenik ima pravo na ishranu u toku rada. Ukoliko se ishrana ne obezbjeđuje kod poslodavca, zaposleniku se obezbjeđuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 25% prosječne plate isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljedwim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku." 22. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, zakqučen 2. aprila 2002. godine u Tuzli, između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata, u relevantnom dijelu glasi: "Član 1 Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitawa sprovođewa i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za Broj 84 – Strana 104 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daqnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na poglavlje V - Plate i dodaci na plate i naknade po osnovu rada za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, zaposlene u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona (u daqnjem tekstu: službenici). Član 2 Sporazumne strane su saglasne da se odgodi primjena odredbi Kolektivnog ugovora, i to članova 24, 31 i 32 iz poglavlja V - Plate i dodaci na plate i naknade po osnovu rada dok se u buxetu Tuzlanskog kantona ne obezbijede potrebna finansijska sredstva i steknu uslovi za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Član 4 Š...Ć Naknada za topli obrok službenicima je regulisana u skladu sa Opštim kolektivnim ugovorom i za tekuću godinu ne može da bude utvrđena u iznosu manjem od 4 KM." 23. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: "Član 4 Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmene, neposredne i javne rasprave. Član 7 Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 14 Ako za pojedine radnje nije zakonom određen oblik u kome mogu da se preduzmu, stranke preduzimaju parnične radnje pismeno van ročišta, ili usmeno na ročištu." VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijama su presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000212, 003-0-Gž-06-000581 i 003-0-Gž-06-000704 od 17. oktobra 2006. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Apelacije su podnesene 17. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacije ispuwavaju i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacije nisu dopustive. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispuwavaju uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Četvrtak, 25. 12. 2008. 29. Ustavni sud je isto pravno pitanje, mada u vezi sa pravom na isplatu regresa, već razmatrao u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/08 i "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" broj 5/08 od 30. januara 2008. godine), pa se umjesto posebnog obrazložewa merituma ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge koji su navedeni u toj odluci. Naime, koji su razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore kako je pogrešnom primjenom materijalnog prava Kantonalni sud proizvoqnim tumačenjem došao do zakqučka da je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem Sporazuma pristupila Kolektivnom ugovoru, uz odgođenu primjenu odredbe člana 32 Kolektivnog ugovora. Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao da prihvati ni obrazloženje Kantonalnog suda da zbog nedostatka sredstava u buxetu Tuzlanskog kantona naknada za ishranu, koja je apelantima pripadala po samom zakonu, nije isplaćena ni drugim zaposlenim, moglo da bude opravdan razlog zbog kog je apelantima odbijen zahtjev za isplatu naknade za ishranu. Stoga je Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine zakqučio da je Kantonalni sud proizvoqno primijenio materijalno pravo i time povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje. S obzirom da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zakqučio da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da nije potrebno da se posebno razmatraju navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o zabrani diskriminacije i zabrani zloupotrebe prava iz čl. 14 i 17 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 30. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada drugostepeni sud proizvoqnom primjenom materijalnog prava preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu naknade za ishranu, pozivajući se na nedostatak sredstava u buxetu, iako je samo pravo na naknadu utvrđeno Zakonom. 31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3103/06, rješavajući apelaciju Saliha Trumića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvajaju se apelacije Saliha Trumića, Advije Kuljaninović, Nihade Nišić i Mersihe Ikanović, Melihe Trumić, Fadile Mušanović, Advije Ćasurović i Medihe Trumić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Tuzli br. Gž.003-0-Gž-06-000308 od 18. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000200 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž000166 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000661 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-06-000257 od 18. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-06-000323 od 17. oktobra 2006. godine i Gž.1738/05 od 18. oktobra 2006. godine. Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku donijeti nove odluke u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Salih Trumić, Advija Kuljaninović, Nihada Nišić i Mersiha Ikanović, Meliha Trumić, Fadila Mušanović, Advija Ćasurović i Mediha Trumić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijeli su 17. novembra 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. Gž.003-0-Gž-06-000308 od 18. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000200 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž000166 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000661 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-06-000257 od 18. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-06-000323 od 17. oktobra 2006. godine i Gž.1738/05 od 18. oktobra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3103/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3103/06, AP 3104/06, AP 3106/06, AP 3107/06, AP 3108/06, AP 3109/06 i AP 3110/06. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 30. novembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 3110/06. S obzirom da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud je zaključio da nije neophodno tražiti pojedinačne odgovore na apelaciju za sve apelante, budući da su osporene presude donesene o istom pravnom pitanju. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. decembra, a tuženi 13. decembra 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su zastupniku apelanata 17. aprila 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Broj 84 – Strana 105 7. Apelanti su 11. marta 2005. godine Općinskom sudu u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbe protiv tuženog za isplatu regresa. U historijatu tužbi apelanti su naveli da su zaposlenici Općinskog suda za prekršaje u Živinicama, te da su 2002. i 2003. godine koristili godišnji odmor na osnovu rješenja poslodavca, ali da im tuženi nikada nije isplatio naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regres). 8. Općinski sud je, postupajući po tužbama, donio presude br. P-186/05 od 30. decembra 2005. godine; P.178/05 od 15. decembra 2005. godine; P-180/05 od 22. decembra 2005. godine; P-182/05 od 29. decembra 2005. godine; P-187/05 od 22. decembra 2005. godine; P-181/05 od 28. novembra 2005. godine i P-184/05 od 7. oktobra 2005. godine, kojima je usvojio tužbene zahtjeve apelanata, te obavezao tuženog da im isplati naknadu na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2002. i 2003. godinu, kao i da im naknadi troškove postupka. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da apelantima nije isplaćen regres za korištenje godišnjeg odmora za 2002. i 2003. godinu, na šta imaju pravo prema odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) i odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). 9. Prema stavu suda, navedeni ugovor je obavezujući za strane potpisnice, kao i strane koju su mu naknadno pristupile, bez obzira na vrijeme prihvatanja, a kako je regulirano članom 115. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03), pa je sud, prema tome, odbacio navode tuženog da se visina isplate regresa određuje prema finansijskim mogućnostima budžeta Tuzlanskog kantona, kao i da ne postoji propis ili akt kojim je utvrđena njegova visina. Sud se pozvao na član 32. Kolektivnog ugovora u kojem je navedeno da službenicima u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) u visini od najmanje 70% njihove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenike povoljnije. Nadalje, sud je naveo da se ne može prihvatiti odložena primjena odredbi Kolektivnog ugovora po Sporazumu o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sporazum), koji je Vlada Tuzlanskog kantona zaključila sa Samostalnim sindikatom službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Samostalni sindikat) 2. aprila 2002. godine, jer bi se time apelanti stavili u nepovoljniji položaj u odnosu na službenike organa uprave i sudske vlasti u drugim kantonima. 10. Odlučujući o žalbama tuženog, Kantonalni sud je presudama navedenim u dispozitivu ove odluke uvažio žalbe tuženog, preinačio prvostepene presude i odbio tužbene zahtjeve apelanata kao neosnovane, te ih obavezao da tuženom naknade troškove postupka. 11. U obrazloženju pobijanih presuda Kantonalni sud je naveo da je Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) primjenjivan do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora. Iz preambule proizlazi da tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, pa ga taj ugovor nije obavezivao do 2. aprila 2002. godine, kada je na osnovu Sporazuma, zaključenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata, pristupio navedenom ugovoru. Odredbom člana 2. navedenog sporazuma ugovorne strane su se složile da odgode primjenu odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora dok se u budžetu ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za njegovu potpunu primjenu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 4. Sporazuma predviđeno da će se isplata regresa regulirati prema mogućnostima tuženog u tekućoj godini, a članom 5. Sporazuma je regulirano da će strane potpisnice dva Broj 84 – Strana 106 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH mjeseca prije isteka tekuće godine pristupiti pregovorima za sljedeću budžetsku godinu radi potpune primjene i provođenja člana 32. Kolektivnog ugovora, a ukoliko se dogovor ne postigne, nastali radni spor povjerit će se na odlučivanje arbitraži. Samostalni sindikat nije pokrenuo kolektivni radni spor, a tuženi je, prema Uredbi Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim primanjima službenika organa uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03), svojom odlukom odobrio isplatu regresa svim korisnicima budžeta za 2004. godinu u iznosu od 200 konvertibilnih maraka, dok takve odluke za 2002. i 2003. godinu nisu donesene. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno, odredbu člana 32. Kolektivnog ugovora kada je usvojio tužbene zahtjeve apelanata. IV. Apelacije a) Navodi iz apelacija 12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelanti ističu da je Kantonalni sud kao osnovni razlog za odbijanje tužbenih zahtjeva naveo Sporazum, te da je pogrešno ocijenio značaj i učinke navedenog Sporazuma. Nadalje, apelanti ističu da im je pravo na regres zagarantirano Općim kolektivnim ugovorom i Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98), te da kao takvo ne može nikako biti "ograničeno ili uskraćeno". Apelanti su, također, istakli da je Kantonalni sud ranije, u činjenično i pravno istovjetnim predmetima u kojima se tuženi također pozivao na Sporazum, zauzimao drugačiji stav, tj. odbijao je žalbe tuženog i potvrđivao prvostepene presude kojim je tužiteljima dosuđena isplata regresa. b) Odgovor na apelaciju 13. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje kod svojih pravnih stavova iznesenih u pobijanim presudama, te je istakao da su navodi iz apelacije neosnovani i predložio da se apelacija odbije. 14. Tuženi je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je Kantonalni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Nadalje, tuženi je naveo da su, suprotno mišljenju apelanata, strane potpisnice Sporazuma, a koje su istovremeno i potpisnice Kolektivnog ugovora, imale pravo da navedenim Sporazumom odgode primjenu odredbi čl. 24, 31. i 32. Kolektivnog ugovora, te da, u tom smislu, u cijelosti podržava stav Kantonalnog suda u pogledu ocjene pravnog značaja i učinka Sporazuma. Nakon potpisivanja Sporazuma, Vlada Tuzlanskog kantona je svojom Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim primanjima službenika organa uprave između ostalog regulirala i pitanje isplate regresa, a Sindikat, koji u skladu sa Kolektivnim ugovorom ima mogućnost da aktivno učestvuje u donošenju bilo kojeg općeg akta kojim se reguliraju pitanja koja su regulirana i Kolektivnim ugovorom, nije imao nikakve primjedbe na spomenutu Uredbu. Tuženi je, nadalje, istakao da je Sporazum u utuženom periodu obavezivao strane potpisnice, te da je drugostepeni sud izveo pravilan zaključak da je visina regresa apelantima, kao i svim zaposlenim u organima uprave i pravosudnim organima Tuzlanskog kantona, utvrđivana i isplaćivana na zakonit način u skladu sa važećim propisima Tuzlanskog kantona. Prema navedenom, tuženi smatra da pobijanim presudama nisu povrijeđena prava apelanata i da su njihovi navodi u tom smislu u cijelosti neosnovani, te je predložio Ustavnom sudu da apelacije odbije kao neosnovane. Četvrtak, 25. 12. 2008. V. Relevantni propisi 15. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1. Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona - županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Član 7. Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Član 168. Odredbe člana 1. do 137. ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u organima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona županije, grada i općine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno." 16. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1. Ovim zakonom reguliraju se prava, obaveze i odgovornosti, plaće i druga primanja iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave i upravnim ustanovama (u daljnjem tekstu: organi uprave) Tuzlanskog kantona. Član 2. Na ostala prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članova od 1. do 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) i kolektivni ugovor. Član 23. Pored plaće, službenicima pripadaju naknade i druga primanja u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Član 30. Službenicima pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla, ishranu u toku rada, regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade po osnovu rada u skladu sa propisima i kolektivnim ugovorom. Član 32. Š...Ć Na ostala pitanja u vezi sa plaćama i drugim primanjima i naknadama po osnovu rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Član 34. Odredbe ovog zakona shodno se primjenjuju na zaposlena lica u specijaliziranim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Skupština ili Vlada Kantona, u Kabinetu predsjednika Kantona, Kabinetu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama općine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim licima koja vrše javna ovlaštenja, sudovima, tužilaštvima, pravobranilaštvima, sudovima za prekršaje, kantonalnim ustanovama za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim kantonalnim ili općinskim institucijama, ako za pojedine od tih organa, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno." Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 17. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 117. Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za njihovo donošenje. Član 119. Kolektivni ugovor zaključen za teritoriju Federacije objavljuje se u 'Službenim novinama Federacije BiH', a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona." 18. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 32. Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Član 73. Ovaj ugovor smatra se zaključenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašteni potpisnici. Ovom ugovoru mogu naknadno pristupiti i drugi organi uprave, organi sudske vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvataju odredbe ovog ugovora. Član 74. Prijedlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu dati u ime organa uprave, sudske vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada kantona, potpisnika ovog ugovora i Sindikat." 19. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1. Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu. Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su: da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH; Š...Ć. Član 13. Zaposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku." 20. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, zaključen 2. aprila 2002. godine u Tuzli, između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata, u relevantnom dijelu glasi: "Član 1. Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitanja provođenja i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na poglavlje V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, zaposlene u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: službenici). Član 2. Sporazumne strane su saglasne da se odgodi primjena odredaba Kolektivnog ugovora, i to članova 24, 31. i 32. iz poglavlja V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Broj 84 – Strana 107 Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Član 4. Isplata regresa službenicima će biti regulirana na isti način kao i za sve druge budžetske korisnike, prema mogućnostima budžeta Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom." VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Kantonalnog suda broj Gž.003-0-Gž-06-000308 od 18. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000200 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000166 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000661 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-06-000257 od 18. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-06-000323 od 17. oktobra 2006. godine i Gž.1738/05 od 18. oktobra 2006. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacije su podnesene 17. novembra 2006. godine, dakle, ispunjavaju uvjet iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelanti osporavaju navedene presude Kantonalnog suda, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. 26. Ustavni sud je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/08 i "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" broj 5/08 od 30. januara 2008. godine), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore kako je pogrešnom primjenom materijalnog prava Kantonalni sud proizvoljnim tumačenjem došao do zaključka da je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem Sporazuma pristupila Kolektivnom ugovoru, uz odgođenu primjenu odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora. Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao prihvatiti ni obrazloženje Kantonalnog suda da zbog nedostatka sredstava u budžetu Tuzlanskog kantona regres nije isplaćen ni drugim uposlenim, te da ne postoji pravni akt kojim su javne vlasti bile dužne regulirati visinu regresa, koji je apelantima pripadao po samom zakonu, mogli biti opravdan razlog iz kojeg je odbijen zahtjev za isplatu regresa apelantima. Stoga je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine zaključio da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i time povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine u Broj 84 – Strana 108 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o zabrani diskriminacije i zabrani zloupotrebe prava iz čl. 14. i 17. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.. VIII. Zaključak 27. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugostepeni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na nedostatak sredstava u budžetu i nepostojanje pratećih propisa kojim se utvrđuje visina regresa za apelante, iako je samo pravo na regres utvrđeno Zakonom. 28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 3103/06, rješavajući apelaciju Saliha Trumića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. listopada 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvajaju se apelacije Saliha Trumića, Advije Kuljaninović, Nihade Nišić i Mersihe Ikanović, Melihe Trumić, Fadile Mušanović, Advije Ćasurović i Medihe Trumić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Tuzli br. Gž.003-0-Gž-06-000308 od 18. listopada 2006. godine; 003-0Gž-000200 od 10. listopada 2006. godine; 003-0-Gž-000166 od 10. listopada 2006. godine; 003-0-Gž-000661 od 10. listopada 2006. godine; 003-0-Gž-06-000257 od 18. listopada 2006. godine; 003-0-Gž-06-000323 od 17. listopada 2006. godine i Gž.1738/05 od 18. listopada 2006. godine. Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po žurnom postupku donijeti nove odluke sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Četvrtak, 25. 12. 2008. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Salih Trumić, Advija Kuljaninović, Nihada Nišić i Mersiha Ikanović, Meliha Trumić, Fadila Mušanović, Advija Ćasurović i Mediha Trumić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnijeli su 17. studenoga 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. Gž.003-0-Gž-06-000308 od 18. listopada 2006. godine; 003-0-Gž-000200 od 10. listopada 2006. godine; 003-0-Gž000166 od 10. listopada 2006. godine; 003-0-Gž-000661 od 10. listopada 2006. godine; 003-0-Gž-06-000257 od 18. listopada 2006. godine; 003-0-Gž-06-000323 od 17. listopada 2006. godine i Gž.1738/05 od 18. listopada 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3103/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istome pitanju, povodom kojega Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3103/06, AP 3104/06, AP 3106/06, AP 3107/06, AP 3108/06, AP 3109/06 i AP 3110/06. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i sudionika u postupku, Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatražena je 30. studenoga 2006. godine dostava odgovora na apelaciju broj AP 3110/06. Obzirom da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni je sud zaključio kako nije nužno tražiti pojedinačne odgovore na apelaciju za sve apelante, budući su pobijane presude donesene o istome pravnom pitanju. 4. Kantonalni je sud dostavio odgovor na apelaciju 6. prosinca, a tuženi 13. prosinca 2006. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni zastupniku apelanata 17. travnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelanti su 11. ožujka 2005. godine Općinskom sudu u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbe protiv tuženog za isplatu regresa. U historijatu tužbi apelanti su naveli da su uposlenici Općinskog suda za prekršaje u Živinicama, te da su 2002. i 2003. godine koristili godišnji odmor na temelju rješenja poslodavca, ali da im tuženi nikada nije isplatio naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regres). 8. Općinski je sud, postupajući po tužbama, donio presude br. P-186/05 od 30. prosinca 2005. godine; P.178/05 od 15. prosinca 2005. godine; P-180/05 od 22. prosinca 2005. godine; P-182/05 od 29. prosinca 2005. godine; P-187/05 od 22. prosinca 2005. godine; P-181/05 od 28. studenoga 2005. godine i P-184/05 od 7. listopada 2005. godine, kojima je usvojio tužbene zahtjeve apelanata, te obvezao tuženoga na isplatu naknada apelantima na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2002. i 2003. godinu, kao i na naknadu troškova postupka. Općinski je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da apelantima nije isplaćen regres za korištenje godišnjeg odmora za 2002. i 2003. godinu, na što imaju pravo prema odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) i odredbama Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 9. Prema stavu suda, navedeni je ugovor obvezujući za strane potpisnice, kao i strane koju su mu naknadno pristupile, bez obzira na vrijeme prihvaćanja, a kako je regulirano člankom 115. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03), pa je sud, prema tome, odbacio navode tuženoga kako se visina isplate regresa određuje prema financijskim mogućnostima proračuna Tuzlanskog kantona, kao i da ne postoji propis ili akt kojim je utvrđena njegova visina. Sud se pozvao na članak 32. Kolektivnog ugovora u kojemu je navedeno kako službenicima u tijelima uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine pripada naknada plaće za korištenje godišnjega odmora (regres) u visini od najmanje 70% njihove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenike povoljnije. Nadalje, sud je naveo kako se ne može prihvatiti odložena primjena odredbi Kolektivnog ugovora po Sporazumu o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u tijelima uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sporazum), koji je Vlada Tuzlanskog kantona zaključila sa Samostalnim sindikatom službenika tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Samostalni sindikat) 2. travnja 2002. godine, jer bi se time apelanti stavili u nepovoljniji položaj u odnosu na službenike tijela uprave i sudbene vlasti u drugim županijama. 10. Odlučujući o prizivima tuženoga, Kantonalni je sud presudama navedenim u dispozitivu ove odluke uvažio prizive tuženog, preinačio prvostupanjske presude i odbio tužbene zahtjeve apelanata kao neutemeljene, te ih obvezao tuženome naknaditi troškove postupka. 11. U obrazloženju pobijanih presuda Kantonalni je sud naveo kako je Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) primjenjivan do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora. Iz preambule proizlazi kako tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, pa ga taj ugovor nije obvezivao do 2. travnja 2002. godine, kada je na temelju Sporazuma, zaključenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata, pristupio navedenome ugovoru. Odredbom članka 2. navedenoga sporazuma ugovorne strane su se složile da odgode primjenu odredbe članka 32. Kolektivnog ugovora dok se u proračunu ne osiguraju potrebna financijska sredstva i steknu uvjeti za njegovu potpunu primjenu. Nadalje, Kantonalni je sud naveo kako je člankom 4. Sporazuma predviđeno da će se isplata regresa regulirati prema mogućnostima tuženoga u tekućoj godini, a člankom 5. Sporazuma je regulirano kako će strane potpisnice dva mjeseca prije isteka tekuće godine pristupiti pregovorima za sljedeću proračunsku godinu radi potpune primjene i provedbe članka 32. Kolektivnog ugovora, a ukoliko se dogovor ne postigne, nastali radni spor povjerit će se na odlučivanje arbitraži. Samostalni sindikat nije pokrenuo kolektivni radni spor, a tuženi je, prema Uredbi Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim primanjima službenika tijela uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03), svojom odlukom odobrio isplatu regresa svim korisnicima proračuna za 2004. godinu u iznosu od 200 konvertibilnih maraka, dok takve odluke za 2002. i 2003. godinu nisu donesene. Stoga je Kantonalni sud zaključio kako je Općinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno, odredbu članka 32. Kolektivnog ugovora kada je usvojio tužbene zahtjeve apelanata. IV. Apelacije a) Navodi iz apelacija 12. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz Broj 84 – Strana 109 članka 13. Europske konvencije, te pravo na zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelanti ističu kako je Kantonalni sud kao temeljni razlog za odbijanje tužbenih zahtjeva naveo Sporazum, te kako je pogrešno ocijenio značaj i učinke navedenoga Sporazuma. Nadalje, apelanti ističu kako im je pravo na regres zagarantirano Općim kolektivnim ugovorom i Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98), te da kao takvo ne može nikako biti "ograničeno ili uskraćeno". Apelanti su, također, istaknuli kako je Kantonalni sud ranije, u činjenično i pravno istovjetnim predmetima u kojima se tuženi također pozivao na Sporazum, zauzimao drukčiji stav, tj. odbijao je prizive tuženoga i potvrđivao prvostupanjske presude kojima je tužiteljima dosuđena isplata regresa. b) Odgovor na apelaciju 13. U svome odgovoru na apelaciju Kantonalni je sud naveo kako u svemu ostaje kod svojih pravnih stavova iznesenih u pobijanim presudama, te je istaknuo kako su navodi iz apelacije neutemeljeni i predložio da se apelacija odbije. 14. Tuženi je u svome odgovoru na apelaciju naveo kako je Kantonalni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Nadalje, tuženi je naveo da su, oprečno mišljenju apelanata, strane potpisnice Sporazuma, a koje su istodobno i potpisnice Kolektivnog ugovora, imale pravo navedenim Sporazumom odgoditi primjenu odredbi čl. 24, 31. i 32. Kolektivnog ugovora, te kako, u tome smislu, u cijelosti podržava stav Kantonalnog suda glede ocjene pravnoga značaja i učinka Sporazuma. Nakon potpisivanja Sporazuma, Vlada Tuzlanskog kantona je svojom Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim primanjima službenika tijela uprave između ostalog regulirala i pitanje isplate regresa, a Sindikat, koji sukladno Kolektivnom ugovoru ima mogućnost aktivno sudjelovati u donošenju bilo kojeg općeg akta kojim se reguliraju pitanja koja su regulirana i Kolektivnim ugovorom, nije imao nikakve primjedbe na spomenutu Uredbu. Tuženi je, nadalje, istaknuo kako je Sporazum u utuženome razdoblju obvezivao strane potpisnice, te kako je drugostupanjski sud izveo pravilan zaključak da je visina regresa apelantima, kao i svim uposlenima u tijelima uprave i pravosudnim tijelima Tuzlanskog kantona, utvrđivana i isplaćivana na zakonit način sukladno važećim propisima Tuzlanskog kantona. Prema navedenome, tuženi smatra kako pobijanim presudama nisu povrijeđena prava apelanata i kako su njihovi navodi u tome smislu u cijelosti neutemeljeni, te je predložio Ustavnom sudu odbijanje apelacija kao neutemeljenih. V. Relevantni propisi 15. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 1. Ovim se zakonom uređuju temeljna prava, obveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnoga odnosa službenika u tijelima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i tijelima uprave županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: tijela uprave i službe za upravu) i drugim tijelima i službama određenim ovim zakonom. Članak 7. Na prava, obveze i odgovornosti iz radnoga odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Članak 168. Odredbe članka 1. do 137. ovoga zakona primjenjuju se i na namještenike u tijelima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama tijela zakonodavne vlasti, tijela izvršne vlasti, tijelima sudbene vlasti, tužiteljstvima, pravobraniteljstvima, ustanovama za izvršenje kaznenih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama županije, grada i općine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno." Broj 84 – Strana 110 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 16. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 1. Ovim se zakonom reguliraju prava, obveze i odgovornosti, plaće i druga primanja iz radnog odnosa službenika i namještenika u tijelima uprave i upravnim ustanovama (u daljnjem tekstu: organi uprave) Tuzlanskog kantona. Članak 2. Na ostala prava, obveze i odgovornosti iz radnoga odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članaka od 1. do 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) i kolektivni ugovor. Članak 23. Pored plaće, službenicima pripadaju naknade i druga primanja sukladno zakonu i kolektivnom ugovoru. Članak 30. Službenicima pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla, ishranu tijekom rada, regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade temeljem rada sukladno propisima i kolektivnom ugovoru. Članak 32. Š...Ć Na ostala pitanja u svezi plaća i drugih primanja i naknada temeljem rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Članak 34. Odredbe ovoga zakona dosljedno se primjenjuju na uposlene osobe u specijaliziranim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Skupština ili Vlada Kantona, u Kabinetu predsjednika Kantona, Kabinetu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama općine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim osobama koja vrše javne ovlasti, sudovima, tužiteljstvima, pravobraniteljstvima, sudovima za prekršaje, županijskim ustanovama za izvršenje kaznenih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim županijskim ili općinskim institucijama, ako za pojedine od tih tijela, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno." 17. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 117. Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovoga zakona koje važe i za njihovo donošenje. Članak 119. Kolektivni ugovor zaključen za teritorij Federacije objavljuje se u 'Službenim novinama Federacije BiH', a za područje jedni ili više županija u službenom glasilu županije." 18. Kolektivni ugovor za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 32. Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Članak 73. Ovaj se ugovor smatra zaključenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašteni potpisnici. Ovom ugovoru mogu naknadno pristupiti i druga tijela uprave, tijela sudbene vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvaćaju odredbe ovoga ugovora. Članak 74. Prijedlog za izmjene i dopune ovoga ugovora mogu dati u ime tijela uprave, sudbene vlasti i javnih službi: Vlada Četvrtak, 25. 12. 2008. Federacije i najmanje 1/3 vlada županije, potpisnika ovoga ugovora i Sindikat." 19. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 1. Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se temeljna prava i obveze uposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu. Potpisnice kolektivnog ugovora suglasne su: da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim poduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriju Federacije BiH; Š...Ć. Članak 13. Uposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku." 20. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u tijelima uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, zaključen 2. travnja 2002. godine u Tuzli, između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata, u relevantnom dijelu glasi: "Članak 1. Ovim se sporazumom bliže uređuju odredbe i pitanja provedbe i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u tijelima uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na glavu V - Plaće i dodaci na plaće i naknade temeljem rada za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, uposlene u službama i tijelima organa uprave i sudbene vlasti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: službenici). Članak 2. Sporazumne su strane suglasne odgoditi primjenu odredaba Kolektivnog ugovora, i to članaka 24, 31. i 32. iz glave V - Plaće i dodaci na plaće i naknade temeljem rada dok se u proračunu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna financijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u FBiH. Članak 4. Isplata regresa službenicima bit će regulirana na isti način kao i za sve druge proračunske korisnike, prema mogućnostima proračuna Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a sukladno Općem kolektivnom ugovoru." VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijama su presude Kantonalnog suda broj Gž.003-0-Gž-06-000308 od 18. listopada 2006. godine; 003-0-Gž-000200 od 10. listopada 2006. godine; 003-0-Gž-000166 od 10. listopada 2006. godine; 003-0-Gž-000661 od 10. listopada 2006. godine; 003-0-Gž-06000257 od 18. listopada 2006. godine; 003-0-Gž-06-000323 od 17. listopada 2006. godine i Gž.1738/05 od 18. listopada 2006. godine, protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacije su podnesene 17. studenoga 2006. godine, dakle, ispunjavaju uvjet iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očevidno Četvrtak, 25. 12. 2008. (prima facie) neutemeljene, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacije nisu dopustive. 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelanti pobijaju navedene presude Kantonalnog suda, tvrdeći kako im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te pravo na zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. 26. Ustavni je sud isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1315/06 od 8. studenoga 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/08 i "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" broj 5/08 od 30. siječnja 2008. godine), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke glede prizivnih navoda apelanata Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. studenoga 2007. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore kako je pogrešnom primjenom materijalnog prava Kantonalni sud proizvoljnim tumačenjem došao do zaključka da je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem Sporazuma pristupila Kolektivnom ugovoru, uz odgođenu primjenu odredbe članka 32. Kolektivnog ugovora. Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao prihvatiti ni obrazloženje Kantonalnog suda da zbog nedostatka sredstava u proračunu Tuzlanskog kantona regres nije isplaćen ni drugim uposlenim, te da ne postoji pravni akt kojim su javne vlasti bile dužne regulirati visinu regresa, koji je apelantima pripadao po samome zakonu, mogli biti opravdan razlog iz kojega je odbijen zahtjev za isplatom regresa apelantima. Stoga je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1315/06 od 8. studenoga 2007. godine zaključio kako je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i time povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje. Obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. studenoga 2007. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni je sud iz istih razloga zaključio kako je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako nije potrebno posebice razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao ni navode o zabrani diskriminacije i zabrani zlouporabe prava iz čl. 14. i 17. Europske konvencije u svezi članka 6. stavak 1. Europske konvencije.. VIII. Zaključak 27. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada drugostupanjski sud proizvoljnom primjenom materijalnoga prava preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatom regresa, pozivajući se na nedostatak sredstava u proračunu i nepostojanje pratećih propisa kojima se utvrđuje visina regresa za apelante, iako je samo pravo na regres utvrđeno Zakonom. 28. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić 1 Broj 84 – Strana 111 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3103/06, rješavajući apelaciju Saliha Trumića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvajaju se apelacije Saliha Trumića, Advije Kuljaninović, Nihade Nišić i Mersihe Ikanović, Melihe Trumić, Fadile Mušanović, Advije Ćasurović i Medihe Trumić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Tuzli br. Gž.003-0-Gž-06-000308 od 18. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000200 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000166 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000661 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-06-000257 od 18. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-06-000323 od 17. oktobra 2006. godine i Gž.1738/05 od 18. oktobra 2006. godine. Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da po hitnom postupku donese nove odluke u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Salih Trumić, Advija Kuljaninović, Nihada Nišić i Mersiha Ikanović, Meliha Trumić, Fadila Mušanović, Advija Ćasurović i Mediha Trumić (u daqnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zlatan X. Bektić, advokat iz Živinica, podnijeli su 17. novembra 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) br. Gž.003-0-Gž-06-000308 od 18. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000200 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000166 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000661 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-06-000257 od 18. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-06-000323 od 17. oktobra 2006. godine i Gž.1738/05 od 18. oktobra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku da spoji predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3103/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, povodom kog Ustavni sud može da vodi jedan postupak i da donese jednu odluku. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3103/06, AP 3104/06, AP 3106/06, AP 3107/06, AP 3108/06, AP 3109/06 i AP 3110/06. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Tuzlanskog kantona (u Broj 84 – Strana 112 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 30. novembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 3110/06. S obzirom da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud je zakqučio da nije neophodno da traži pojedinačne odgovore na apelaciju za sve apelante, budući da su osporene presude donesene o istom pravnom pitanju. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. decembra, a tuženi 13. decembra 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su zastupniku apelanata 17. aprila 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelanti su 11. marta 2005. godine Opštinskom sudu u Živinicama (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) podnijeli tužbe protiv tuženog za isplatu regresa. U istorijatu tužbi apelanti su naveli da su zaposleni u Opštinskom sudu za prekršaje u Živinicama, te da su 2002. i 2003. godine koristili godišwi odmor na osnovu rješewa poslodavca, ali da im tuženi nikada nije isplatio naknadu za korišćenje godišnjeg odmora (regres). 8. Opštinski sud je, postupajući po tužbama, donio presude br. P-186/05 od 30. decembra 2005. godine; P.178/05 od 15. decembra 2005. godine; P-180/05 od 22. decembra 2005. godine; P-182/05 od 29. decembra 2005. godine; P-187/05 od 22. decembra 2005. godine; P-181/05 od 28. novembra 2005. godine i P-184/05 od 7. oktobra 2005. godine, kojima je usvojio tužbene zahtjeve apelanata, te obavezao tuženog da im isplati naknadu na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2002. i 2003. godinu, kao i da im naknadi troškove postupka. Opštinski sud je, nakon dokaznog postupka koji je proveden, utvrdio da apelantima nije isplaćen regres za korišćenje godišnjeg odmora za 2002. i 2003. godinu, na šta imaju pravo shodno odredbama Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) i odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 23/00 i 50/00; u daqnjem tekstu: Kolektivni ugovor). 9. Shodno stavu suda, navedeni ugovor je obavezujući za strane potpisnice, kao i strane koju su mu naknadno pristupile, bez obzira na vrijeme prihvatawa, a kako je regulisano članom 115 Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03), pa je sud, shodno tome, odbacio navode tuženog da se visina isplate regresa određuje prema finansijskim mogućnostima buxeta Tuzlanskog kantona, kao i da ne postoji propis ili akt kojim je utvrđena njegova visina. Sud se pozvao na član 32 Kolektivnog ugovora u kom je navedeno da službenicima u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine pripada naknada plate za korišćenje godišnjeg odmora (regres) u visini od najmanje 70% wihove plate ili najmanje u visini prosječne plate u Federaciji Bosne i Hercegovine za prethodna tri mjeseca prije donošewa odluke o regresu, ako je to za službenike povoqnije. Dalje, sud je naveo da ne može da se prihvati odložena primjena odredbi Kolektivnog ugovora po Sporazumu o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sporazum), koji je Vlada Tuzlanskog kantona zakqučila sa Samostalnim sindikatom službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Samostalni sindikat) 2. aprila 2002. godine, jer bi se time apelanti stavili u nepovoqniji položaj u odnosu na službenike organa uprave i sudske vlasti u drugim kantonima. 10. Odlučujući o žalbama tuženog, Kantonalni sud je presudama koje su navedene u dispozitivu ove odluke uvažio žalbe tuženog, preinačio prvostepene presude i odbio tužbene zahtjeve apelanata kao neosnovane, te ih obavezao da tuženom naknade troškove postupka. Četvrtak, 25. 12. 2008. 11. U obrazloženju osporavanih presuda Kantonalni sud je naveo da je Opšti kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00; u daqnjem tekstu: Opšti kolektivni ugovor) primjewivan do stupawa na snagu Kolektivnog ugovora. Iz preambule proizilazi da tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, pa ga taj ugovor nije obavezivao do 2. aprila 2002. godine, kada je na osnovu Sporazuma, zakqučenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata, pristupio navedenom ugovoru. Odredbom člana 2 navedenog sporazuma ugovorne strane su se složile da odgode primjenu odredbe člana 32 Kolektivnog ugovora dok se u buxetu ne obezbijede potrebna finansijska sredstva i steknu uslovi za njegovu potpunu primjenu. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 4 Sporazuma predviđeno da će se isplata regresa regulisati prema mogućnostima tuženog u tekućoj godini, a članom 5 Sporazuma regulisano je da će strane potpisnice dva mjeseca prije isteka tekuće godine pristupiti pregovorima za sljedeću buxetsku godinu radi potpune primjene i sprovođewa člana 32 Kolektivnog ugovora, a ukoliko se dogovor ne postigne, nastali radni spor povjeriće se na odlučivanje arbitraži. Samostalni sindikat nije pokrenuo kolektivni radni spor, a tuženi je, shodno Uredbi Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivawa plata, naknadama i drugim materijalnim primawima službenika organa uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03), svojom odlukom odobrio isplatu regresa svim korisnicima buxeta za 2004. godinu u iznosu od 200 konvertibilnih maraka, dok takve odluke za 2002. i 2003. godinu nisu donesene. Stoga je Kantonalni sud zakqučio da je Opštinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno, odredbu člana 32 Kolektivnog ugovora kada je usvojio tužbene zahtjeve apelanata. IV. Apelacije a) Navodi iz apelacija 12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Apelanti ističu da je Kantonalni sud kao osnovni razlog za odbijanje tužbenih zahtjeva naveo Sporazum, te da je pogrešno ocijenio značaj i učinke navedenog Sporazuma. Dalje, apelanti ističu da im je pravo na regres zagarantovano Opštim kolektivnim ugovorom i Zakonom o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98), te da kao takvo ne može nikako da bude "ograničeno ili uskraćeno". Apelanti su, takođe, istakli da je Kantonalni sud ranije, u činjenično i pravno istovjetnim predmetima u kojima se tuženi takođe pozivao na Sporazum, zauzimao drugačiji stav, tj. odbijao je žalbe tuženog i potvrđivao prvostepene presude kojim je tužiocima dosuđena isplata regresa. b) Odgovor na apelaciju 13. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje kod svojih pravnih stavova koji su izneseni u osporavanim presudama, te je istakao da su navodi iz apelacije neosnovani i predložio da se apelacija odbije. 14. Tuženi je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je Kantonalni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje, tuženi je naveo da su, suprotno mišljenju apelanata, strane potpisnice Sporazuma, a koje su istovremeno i potpisnice Kolektivnog ugovora, imale pravo da navedenim sporazumom odgode primjenu odredbi čl. 24, 31 i 32 Kolektivnog ugovora, te da, u tom smislu, u cijelosti podržava stav Kantonalnog suda u pogledu ocjene pravnog značaja i učinka Sporazuma. Nakon potpisivawa Sporazuma, Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Vlada Tuzlanskog kantona je svojom Uredbom o načinu i postupku utvrđivawa plata, naknadama i drugim materijalnim primawima službenika organa uprave između ostalog regulisala i pitanje isplate regresa, a Sindikat, koji u skladu sa Kolektivnim ugovorom ima mogućnost da aktivno učestvuje u donošenju bilo kojeg opšteg akta kojim se regulišu pitawa koja su regulisana i Kolektivnim ugovorom, nije imao nikakve primjedbe na spomenutu Uredbu. Tuženi je, dalje, istakao da je Sporazum u utuženom periodu obavezivao strane potpisnice, te da je drugostepeni sud izveo pravilan zakqučak da je visina regresa apelantima, kao i svim zaposlenim u organima uprave i pravosudnim organima Tuzlanskog kantona, utvrđivana i isplaćivana na zakonit način u skladu sa važećim propisima Tuzlanskog kantona. Shodno navedenom, tuženi smatra da osporavanim presudama nisu povrijeđena prava apelanata i da su wihovi navodi u tom smislu u cijelosti neosnovani, te je predložio Ustavnom sudu da apelacije odbije kao neosnovane. V. Relevantni propisi 15. Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1 Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plate i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona, odnosno u službama za upravu grada i opština (u daqnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Član 7 Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovori. Član 168 Odredbe člana 1 do 137 ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u organima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona, grada i opštine, ako drugim federalnim zakonom nije drugačije određeno." 16. Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1 Ovim zakonom regulišu se prava, obaveze i odgovornosti, plate i druga primawa iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave i upravnim ustanovama (u daqnjem tekstu: organi uprave) Tuzlanskog kantona. Član 2 Na ostala prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članova od 1 do 137 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) i kolektivni ugovor. Član 23 Pored plate, službenicima pripadaju naknade i druga primawa u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Član 30 Službenicima pripada naknada za prevoz na posao i sa posla, ishranu u toku rada, regres za godišwi odmor, kao i druga primawa i naknade po osnovu rada u skladu sa propisima i kolektivnim ugovorom. Član 32 Š...Ć Broj 84 – Strana 113 Na ostala pitawa u vezi sa platama i drugim primawima i naknadama po osnovu rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovor. Član 34 Odredbe ovog zakona shodno se primjenjuju na zaposlena lica u specijalizovanim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Skupština ili Vlada Kantona, u Kabinetu predsjednika Kantona, Kabinetu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama opštine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim licima koja vrše javna ovlašćewa, sudovima, tužilaštvima, pravobranilaštvima, sudovima za prekršaje, kantonalnim ustanovama za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim kantonalnim ili opštinskim institucijama, ako za pojedine od tih organa, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno." 17. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 117 Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za wihovo donošenje. Član 119 Kolektivni ugovor zakqučen za teritoriju Federacije objavquje se u 'Službenim novinama Federacije BiH', a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona." 18. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 32 Službeniku pripada naknada plate za korišćenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plate ili najmanje u visini prosječne plate isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošewa odluke o regresu, ako je to za službenika povoqnije. Član 73 Ovaj ugovor smatra se zakqučenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašćeni potpisnici. Ovom ugovoru mogu naknadno da pristupe i drugi organi uprave, organi sudske vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvataju odredbe ovog ugovora. Član 74 Predlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu da daju u ime organa uprave, sudske vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada kantona, potpisnika ovog ugovora i Sindikat." 19. Opšti kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1 Opštim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daqnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulisani Zakonom o radu. Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su: da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH; Š...Ć. Član 13 Zaposleniku pripada regres za korišćenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, prema posljedwim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku." 20. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, zakqučen 2. aprila 2002. Broj 84 – Strana 114 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine u Tuzli, između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata, u relevantnom dijelu glasi: "Član 1 Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitawa sprovođewa i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daqnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na poglavlje V - Plate i dodaci na plate i naknade po osnovu rada za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, zaposlene u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona (u daqnjem tekstu: službenici). Član 2 Sporazumne strane saglasne su da se odgodi primjena odredbi Kolektivnog ugovora, i to članova 24, 31 i 32 iz poglavlja V - Plate i dodaci na plate i naknade po osnovu rada dok se u buxetu Tuzlanskog kantona ne obezbijede potrebna finansijska sredstva i steknu uslovi za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Član 4 Isplata regresa službenicima biće regulisana na isti način kao i za sve druge buxetske korisnike, prema mogućnostima buxeta Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Opštim kolektivnim ugovorom." VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijama su presude Kantonalnog suda broj Gž.003-0-Gž-06-000308 od 18. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000200 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000166 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-000661 od 10. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-06-000257 od 18. oktobra 2006. godine; 003-0-Gž-06-000323 od 17. oktobra 2006. godine i Gž.1738/05 od 18. oktobra 2006. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu. Apelacije su podnesene 17. novembra 2006. godine, dakle, ispuwavaju uslov iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacije ispuwavaju i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacije nisu dopustive. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelanti osporavaju navedene presude Kantonalnog suda, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. 26. Ustavni sud je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/08 i "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" broj 5/08 od 30. januara 2008. godine), pa se umjesto posebnog obrazložewa 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Četvrtak, 25. 12. 2008. merituma ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore kako je pogrešnom primjenom materijalnog prava Kantonalni sud proizvoqnim tumačenjem došao do zakqučka da je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem Sporazuma pristupila Kolektivnom ugovoru, uz odgođenu primjenu odredbe člana 32 Kolektivnog ugovora. Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao da prihvati ni obrazloženje Kantonalnog suda da zbog nedostatka sredstava u buxetu Tuzlanskog kantona regres nije isplaćen ni drugimza, te da ne postoji pravni akt kojim su javne vlasti bile dužne da regulišu visinu regresa, koji je apelantima pripadao po samom zakonu, mogli da budu opravdan razlog iz kog je odbijen zahtjev za isplatu regresa apelantima. Stoga je Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine zakqučio da je Kantonalni sud proizvoqno primijenio materijalno pravo i time povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zakqučio da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da nije potrebno da se posebno razmatraju navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navodi o zabrani diskriminacije i zabrani zloupotrebe prava iz čl. 14 i 17 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 27. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada drugostepeni sud proizvoqnom primjenom materijalnog prava preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na nedostatak sredstava u buxetu i nepostojanje pratećih propisa kojim se utvrđuje visina regresa za apelante, iako je samo pravo na regres utvrđeno Zakonom. 28. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3281/06, rješavajući apelaciju Šefike Salihović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Šefike Salihović. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. oktobra 2006. godine. Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Šefika Salihović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 11. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000520 od 30. oktobra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 31. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. septembra 2007. godine, a tuženi 21. septembra 2007. godine. 3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 27. juna 2008. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 5. Apelantica je 11. marta 2005. godine Općinskom sudu u Živinicama podnijela tužbu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog radi isplate regresa za 2002. i 2003. godinu. U historijatu tužbe apelantica je navela da je zaposlenik Općinskog suda za prekršaje Živinice, da je ostvarila pravo na korištenje godišnjeg odmora u 2002. i 2003. godini, da su joj izdata rješenja o korištenju godišnjeg odmora koji je i iskoristila, ali joj nikada nije isplaćena pripadajuća naknada - regres. S obzirom na to da se pravo na isplatu regresa zasniva na odredbama Zakona o radnim odnosima i pravima službenika organa uprave u FBiH, Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH, Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH i Zakonu o obligacionim odnosima, apelantica je tužbenim zahtjevom zatražila da joj se isplati regres za 2002. i 2003. godinu u visini od 70% plaće ostvarene u FBiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. 6. Općinski sud je, postupajući povodom tužbe, donio Presudu broj P-188/05 od 28. novembra 2005. godine kojom je obavezao tuženog da apelantici na ime neisplaćenog regresa za 2002. i 2003. godinu isplati ukupan iznos od 1.001,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelantica ostvarila pravo na korištenje godišnjeg odmora u 2002. i 2003. godini na osnovu Rješenja Općinskog suda za prekršaje Živinice br. Su-162/02 od 12. jula 2002. godine i Su-133/03 od 11. jula 2003. godine. Među parničnim strankama je, kako navodi taj sud, nesporno da apelantici regres nije isplaćen. Prigovor o nedostatku pasivne legitimacije sud je ocijenio neosnovanim, jer pasivna legitimacija proizlazi iz odredbe člana 106. Zakona o sudovima ("Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona" br. 3/96, 7/96, 2/97). U pogledu prigovora o nepravovremenosti tužbe, sud je obrazložio da je i taj prigovor neosnovan, jer je odredbom člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/00) propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom u roku Broj 84 – Strana 115 od godinu dana od dostave odluke kojom mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa, odnosno od saznanja za povredu. Prema mišljenju suda, primjena ove zakonske odredbe tiče se povreda prava radnika o kojima se odlučuje pojedinačnim aktima poslodavca, što znači da se ne odnosi na ostvarenje dospjelih a neisplaćenih novčanih primanja, za koja se primjenjuje zastarni rok od tri godine, propisan u članu 106. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/99). U konkretnom slučaju, apelanticina potraživanja potječu iz 2002. i 2003. godine, a tužba je podnesena 2005. godine, dakle, prije isteka zastarnog roka od tri godine. 7. Obrazlažući dalje presudu, Općinski sud smatra da je apelanticin zahtjev osnovan, jer je Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH tuženi potpisao 2. aprila 2002. godine. Sporazumom o uređenju odnosa o primjeni navedenog Kolektivnog ugovora, koji su potpisali Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti, i to u članu 2. odgođena je primjena odredaba Kolektivnog ugovora dok se u budžetu Kantona ne osiguraju sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora, a odredbom člana 4. stav 1. navedenog Sporazuma propisano je da će isplata regresa službenicima biti regulirana na isti način kao i za sve druge korisnike budžeta u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom. Dalje, u članu 162. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine FBiH", broj 13/98) utvrđeno je da službenicima pripada pravo na naknadu troškova u vezi sa službom, kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena Kolektivnim ugovorom, a članom 30. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01), koji je stupio na snagu 8. januara 2002. godine, regulirano je da radnicima pripada pravo na regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade po osnovu rada u skladu sa propisima i Kolektivnim ugovorom. Na osnovu toga, Općinski sud je zaključio da apelanticino pravo na regres proizlazi iz navedenih odredaba Zakona i Općeg kolektivnog ugovora. U nedostatku regulative Granskog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti, i to do potpisivanja Granskog kolektivnog ugovora 2. aprila 2002. godine, apelantici pripada minimum prava propisanih Općim kolektivnim ugovorom iz člana 13. kojim je propisano da zaposlenicima pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima. Apelanticino pravo na regres za korištenje godišnjih odmora u 2002. i 2003. godini proizlazi iz odredaba člana 30. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona i čl. 29. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti na šta imaju pravo prema odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 23/00 i 50/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Prema stavu suda, navedeni ugovor je obavezujući za strane potpisnice, a odgođena primjena Kolektivnog ugovora po Sporazumu ugovornih strana je neodrživa, jer navodi tuženog da u budžetu nije osigurao novčana sredstva za te namjene ne mogu ići na apelanticinu štetu s obzirom na to da se radi o njenom pravu po osnovu radnog odnosa i obavezi tuženog da isplati regres. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke. 8. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. oktobra 2006. godine, kojom je žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obavezu da tuženom naknadi troškove postupka. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno raspravio o iznesenim prigovorima o nedostatku pasivne legitimacije i nepravovremenosti tužbe, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Pogrešno je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 162. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, jer se, u smislu odredbe člana 168. istog Zakona, na zaposlenike u kantonalnim organima uprave primjenjuju samo Broj 84 – Strana 116 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odredbe člana 1. do 137. tog zakona. Zatim, prvostepeni sud nije pravilno ocijenio pravni značaj i posljedice Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora. Naime, Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) primjenjivao se do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora. Iz preambule proizlazi da tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, pa ga taj ugovor nije obavezivao do 2. aprila 2002. godine, kada je na osnovu Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, pristupio navedenom ugovoru. Odredbom člana 2. navedenog sporazuma ugovorne strane su se složile da odgode primjenjivanje odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora dok se u budžetu ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za njegovu potpunu primjenu. 9. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 4. Sporazuma predviđeno da će se isplata regresa regulirati prema mogućnostima tuženog u tekućoj godini, a članom 5. Sporazuma je regulirano da će strane potpisnice dva mjeseca prije isteka tekuće godine pristupiti pregovorima za sljedeću budžetsku godinu radi potpunog primjenjivanja i provođenja člana 32. Kolektivnog ugovora, a ukoliko se dogovor ne postigne, nastali radni spor povjerit će se na odlučivanje arbitraži. Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH nije pokrenuo kolektivni radni spor, pa je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pogrešno odlučio kada je, u situaciji u kojoj je i po isteku 2002. godine ostala odgođena primjena odredaba člana 32. Kolektivnog ugovora, primjenom ove odredbe tuženog, ipak, obavezao da apelantici isplati regres za 2002. i 2003. godinu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica smatra da joj je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je Kantonalni sud kao osnovni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva naveo Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH iako je Sporazum, prema njenom mišljenju, akt tehničke i operativne naravi. Apelantica smatra da je sud pogrešno ocijenio značaj i učinke navedenog sporazuma, pogotovo što nikada i nigdje taj Sporazum nije objavljen. Apelantica se, također, žali da sud nije uopće trebalo da bazira presudu na navedenom Sporazumu. Također, apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije, jer je gotovo isti sastav sudskog vijeća donosio različite odluke (u drugim slučajevima u korist tužioca). Kad je riječ o povredi prava na imovinu, proizlazi da se apelantica žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi sa primijenjenim Sporazumom i na neprimjenjivanje Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da su navodi apelacije neosnovani i da ostaje pri stavovima i razlozima iz presude s prijedlogom da se apelacija odbije kao neosnovana. 12. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je Kantonalni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Kolektivni ugovor nije mogao obavezivati tuženog, jer ga on nije potpisao, a Sporazumom od 2. aprila 2002. godine odgođeno je primjenjivanje odredaba Kolektivnog ugovora koji se odnosi na plaće. Dalje, tuženi je istakao da je Uredbom Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pitanjima službenika organa uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03) propisano da će se regres isplaćivati u skladu sa mogućnostima budžeta. Tuženi je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. Četvrtak, 25. 12. 2008. V. Relevantni propisi 13. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona - županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Član 7. Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Član 168. (1) Odredbe člana 1. do 137. ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u organima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona županije, grada i općine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno. 14. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. (1) Ovim zakonom reguliraju se prava, obaveze i odgovornosti, plaće i druga primanja iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave i upravnim ustanovama (u daljnjem tekstu: organi uprave) Tuzlanskog kantona. Član 2. (2) Na ostala prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članova od 1. do 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) i kolektivni ugovor. Član 23. (2) Pored plaće, službenicima pripadaju naknade i druga primanja u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Član 30. Službenicima pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla, ishranu u toku rada, regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade po osnovu rada u skladu sa propisima i kolektivnim ugovorom. Član 32. (2) Na ostala pitanja u vezi sa plaćama i drugim primanjima i naknadama po osnovu rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Član 34. (1) Odredbe ovog zakona shodno se primjenjuju na zaposlena lica u specijaliziranim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Skupština ili Vlada Kantona, u Kabinetu predsjednika Kantona, Kabinetu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama općine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim licima koja vrše javna ovlaštenja, sudovima, tužilaštvima, pravobranilaštvima, sudovima za prekršaje, kantonalnim ustanovama za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim kantonalnim ili općinskim institucijama, ako za pojedine od tih organa, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno. 15. Zakon o radu ("Službene novine FBiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 117. Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za njihovo donošenje. Član 119. Kolektivni ugovor zaključen za teritoriju Federacije objavljuje se u "Službenim novinama Federacije BiH", a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona. 16. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 32. Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Član 73. (1) Ovaj ugovor smatra se zaključenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašteni potpisnici. (2) Ovom ugovoru mogu naknadno pristupiti i drugi organi uprave, organi sudske vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvataju odredbe ovog ugovora. Član 74. (1) Prijedlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu dati u ime organa uprave, sudske vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada kantona, potpisnika ovog ugovora i Sindikat. 17. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. (1) Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu. (2) Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su: da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH; Član 13. Zaposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. 18. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, koji su zaključili Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH 2. aprila 2002. godine u Tuzli, u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitanja provođenja i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na poglavlje V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, zaposlene u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: službenici). Član 2. Sporazumne strane su saglasne da se odgodi primjena odredaba Kolektivnog ugovora, i to članova 24, 31. i 32. iz poglavlja V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti. Član 4. Isplata regresa službenicima će biti regulirana na isti način kao i za sve druge budžetske korisnike, prema mogućnostima Broj 84 – Strana 117 budžeta Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom. 19. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 4. Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmene, neposredne i javne rasprave. Član 7. (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 14. Ako za pojedine radnje nije zakonom određen oblik u kome se mogu preduzeti, stranke preduzimaju parnične radnje pismeno izvan ročišta, ili usmeno na ročištu. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. oktobra 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2006. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. oktobra 2006. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantica osporava Presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i zabranom zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 25. Ustavni sud je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/08 i "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" broj 5/08 od 30. januara 2008. godine), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava od Kantonalnog suda, koji je proizvoljnim tumačenjem došao do zaključka da je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem Sporazuma pristupila Kolektivnom ugovoru uz odgođenu primjenu odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora. Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao prihvatiti ni obrazloženje Kantonalnog suda da su nedostatak sredstava u budžetu Tuzlanskog kantona, pa regres nije isplaćen ni drugim zaposlenim, te nepostojanje pravnog akta kojim su javne vlasti Broj 84 – Strana 118 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH bile dužne regulirati visinu regresa, koji je apelantima pripadao prema samom zakonu, mogli biti opravdan razlog zbog kojeg je odbijen zahtjev za isplatu regresa apelantima. Stoga je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine zaključio da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i time povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je zbog istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o zabrani diskriminacije i zabrani zloupotrebe prava iz čl. 14. i 17. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 26. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugostepeni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na nedostatak sredstava u budžetu i nepostojanje pratećih propisa kojima se utvrđuje visina regresa za apelanticu iako je samo pravo na regres utvrđeno Zakonom. 27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 3281/06, rješavajući apelaciju Šefike Salihović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. listopada 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Šefike Salihović. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. listopada 2006. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. Četvrtak, 25. 12. 2008. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Šefika Salihović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnijela je 11. prosinca 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000520 od 30. listopada 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i sudionika u postupku, Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 31. kolovoza 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. rujna 2007. godine, a tuženi 21. rujna 2007. godine. 3. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 27. lipnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 5. Apelantica je 11. ožujka 2005. godine Općinskom sudu u Živinicama podnijela tužbu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog radi isplate regresa za 2002. i 2003. godinu. U historijatu tužbe apelantica je navela da je uposlenik Općinskog suda za prekršaje Živinice, da je ostvarila pravo na korištenje godišnjeg odmora u 2002. i 2003. godini, da su joj izdana rješenja o korištenju godišnjeg odmora koji je i iskoristila, ali joj nikada nije isplaćena pripadajuća naknada - regres. Obzirom na to da se pravo na isplatu regresa zasniva na odredbama Zakona o radnim odnosima i pravima službenika tijela uprave u FBiH, Općem kolektivnom ugovoru za teritorij FBiH, Kolektivnom ugovoru za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u FBiH i Zakonu o obligacijskim odnosima, apelantica je tužbenim zahtjevom zatražila da joj se isplati regres za 2002. i 2003. godinu u visini od 70% plaće ostvarene u FBiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. 6. Općinski sud je, postupajući povodom tužbe, donio Presudu broj P-188/05 od 28. studenog 2005. godine kojom je obvezao tuženog da apelantici na ime neisplaćenog regresa za 2002. i 2003. godinu isplati ukupan iznos od 1.001,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelantica ostvarila pravo na korištenje godišnjeg odmora u 2002. i 2003. godini na osnovi Rješenja Općinskog suda za prekršaje Živinice br. Su-162/02 od 12. srpnja 2002. godine i Su-133/03 od 11. srpnja 2003. godine. Među parničnim strankama je, kako navodi taj sud, nepobitno da apelantici regres nije isplaćen. Prigovor o nedostatku pasivne legitimacije sud je ocijenio neutemeljenim, jer pasivna legitimacija proizlazi iz odredbe članka 106. Zakona o sudovima ("Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona" br. 3/96, 7/96, 2/97). Glede prigovora o nepravodobnosti tužbe, sud je obrazložio da je i taj prigovor neutemeljen, jer je odredbom članka 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/00) propisano da uposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom u roku od godinu dana od dostave odluke kojom mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa, odnosno od saznanja za povredu. Prema mišljenju suda, primjena ove zakonske odredbe tiče se povreda prava djelatnika o kojima se odlučuje pojedinačnim aktima poslodavca, što znači da se ne odnosi na ostvarenje dospjelih a neisplaćenih novčanih primanja, za koja se primjenjuje zastarni rok od tri godine, propisan u članku 106. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/99). U konkretnom slučaju, apelantičine tražbine potječu iz 2002. i 2003. godine, a tužba je podnesena 2005. godine, dakle, prije isteka zastarnog roka od tri godine. Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 7. Obrazlažući dalje presudu, Općinski sud smatra da je apelantičin zahtjev utemeljen, jer je Kolektivni ugovor za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u FBiH tuženi potpisao 2. travnja 2002. godine. Sporazumom o uređenju odnosa o primjeni navedenog Kolektivnog ugovora, koji su potpisali Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika tijela uprave i sudbene vlasti, i to u članku 2. odgođena je primjena odredaba Kolektivnog ugovora dok se u proračunu Kantona ne osiguraju sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora, a odredbom članka 4. stavak 1. navedenog Sporazuma propisano je da će isplata regresa službenicima biti regulirana na isti način kao i za sve druge korisnike proračuna sukladno Općem kolektivnom ugovoru. Dalje, u članku 162. stavak 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH ("Službene novine FBiH", broj 13/98) utvrđeno je da službenicima pripada pravo na naknadu troškova u svezi sa službom, kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena Kolektivnim ugovorom, a člankom 30. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01), koji je stupio na snagu 8. siječnja 2002. godine, regulirano je da djelatnicima pripada pravo na regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade po osnovi rada sukladno propisima i Kolektivnom ugovoru. Na temelju toga, Općinski sud je zaključio da apelantičino pravo na regres proizlazi iz navedenih odredaba Zakona i Općeg kolektivnog ugovora. U nedostatku regulative Granskog ugovora za službenike tijela uprave i sudbene vlasti, i to do potpisivanja Granskog kolektivnog ugovora 2. travnja 2002. godine, apelantici pripada minimum prava propisanih Općim kolektivnim ugovorom iz članka 13. kojim je propisano da uposlenicima pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima. Apelantičino pravo na regres za korištenje godišnjih odmora u 2002. i 2003. godini proizlazi iz odredaba članka 30. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave Tuzlanskog kantona i čl. 29. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudbene vlasti na što imaju pravo prema odredbama Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 23/00 i 50/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Prema stajalištu suda, navedeni ugovor je obvezujući za strane potpisnice, a odgođena primjena Kolektivnog ugovora po Sporazumu ugovornih strana je neodrživa, jer navodi tuženog da u proračunu nije osigurao novčana sredstva za te namjene ne mogu ići na apelantičinu štetu obzirom na to da se radi o njezinom pravu po osnovi radnog odnosa i obvezi tuženog da isplati regres. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na osnovi nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-financijske struke. 8. Odlučujući o prizivu tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. listopada 2006. godine, kojom je priziv tuženog uvažio, prvostupanjsku presudu preinačio i odbio apelantičin tužbeni zahtjev kao neutemeljen uz obvezu da tuženom naknadi troškove postupka. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno raspravio o iznesenim prigovorima o nedostatku pasivne legitimacije i nepravodobnosti tužbe, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Pogrešno je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pozivanje prvostupanjskog suda na odredbu članka 162. stavak 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH, jer se, u smislu odredbe članka 168. istog Zakona, na uposlenike u kantonalnim tijelima uprave primjenjuju samo odredbe članka 1. do 137. tog zakona. Potom, prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio pravni značaj i posljedice Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora. Naime, Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) primjenjivao se do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora. Iz preambule proizlazi da tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, pa ga taj ugovor nije obvezivao do 2. travnja 2002. godine, kada je na temelju Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH, pristupio navedenom ugovoru. Odredbom članka 2. navedenog Broj 84 – Strana 119 sporazuma ugovorne strane su se složile da odgode primjenjivanje odredbe članka 32. Kolektivnog ugovora dok se u proračunu ne osiguraju potrebna financijska sredstva i steknu uvjeti za njegovu potpunu primjenu. 9. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je člankom 4. Sporazuma predviđeno da će se isplata regresa regulirati prema mogućnostima tuženog u tekućoj godini, a člankom 5. Sporazuma je regulirano da će strane potpisnice dva mjeseca prije isteka tekuće godine pristupiti pregovorima za sljedeću proračunsku godinu radi potpunog primjenjivanja i provedbe članka 32. Kolektivnog ugovora, a ukoliko se dogovor ne postigne, nastali radni spor povjerit će se na odlučivanje arbitraži. Samostalni sindikat službenika tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH nije pokrenuo kolektivni radni spor, pa je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud pogrešno odlučio kada je, u situaciji u kojoj je i po isteku 2002. godine ostala odgođena primjena odredaba članka 32. Kolektivnog ugovora, primjenom ove odredbe tuženog, ipak, obvezao da apelantici isplati regres za 2002. i 2003. godinu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica smatra da joj je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u svezi sa pravom na zabranu diskriminacije i pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ističe da je Kantonalni sud kao temeljni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva naveo Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u tijelima uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH iako je Sporazum, prema njezinom mišljenju, akt tehničke i operativne naravi. Apelantica smatra da je sud pogrešno ocijenio značaj i učinke navedenog sporazuma, pogotovo što nikada i nigdje taj Sporazum nije objavljen. Apelantica se, također, žali da sud nije uopće trebao bazirati presudu na navedenom Sporazumu. Također, apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije, jer je gotovo isti sastav sudbenog vijeća donosio različite odluke (u drugim slučajevima u korist tužioca). Kad je riječ o povredi prava na imovinu, proizlazi da se apelantica žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u svezi sa primijenjenim Sporazumom i na neprimjenjivanje Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istaknuo da su navodi apelacije neutemeljeni i da ostaje pri stajalištima i razlozima iz presude s prijedlogom da se apelacija odbije kao neutemeljena. 12. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je Kantonalni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Kolektivni ugovor nije mogao obvezivati tuženog, jer ga on nije potpisao, a Sporazumom od 2. travnja 2002. godine odgođeno je primjenjivanje odredaba Kolektivnog ugovora koji se odnosi na plaće. Dalje, tuženi je istaknuo da je Uredbom Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pitanjima službenika tijela uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03) propisano da će se regres isplaćivati sukladno mogućnostima proračuna. Tuženi je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. V. Relevantni propisi 13. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: Članak 1. Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u tijelima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i tijelima uprave kantona - županija, odnosno Broj 84 – Strana 120 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: tijela uprave i službe za upravu) i drugim tijelima i službama određenim ovim zakonom. Članak 7. Na prava, obveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Članak 168. (1) Odredbe članka 1. do 137. ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u tijelima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama tijela zakonodavne vlasti, tijela izvršne vlasti, tijelima sudbene vlasti, tužiteljstvima, pravobraniteljstvima, ustanovama za izvršenje kaznenih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona - županije, grada i općine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno. 14. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) u relevantnom dijelu glasi: Članak 1. (1) Ovim zakonom reguliraju se prava, obveze i odgovornosti, plaće i druga primanja iz radnog odnosa službenika i namještenika u tijelima uprave i upravnim ustanovama (u daljnjem tekstu: tijela uprave) Tuzlanskog kantona. Članak 2. (2) Na ostala prava, obveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članaka od 1. do 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) i kolektivni ugovor. Članak 23. (2) Pored plaće, službenicima pripadaju naknade i druga primanja sukladno zakonu i kolektivnom ugovoru. Članak 30. Službenicima pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla, ishranu u tijeku rada, regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade po osnovi rada sukladno propisima i kolektivnom ugovoru. Članak 32. (2) Na ostala pitanja u svezi sa plaćama i drugim primanjima i naknadama po osnovi rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Članak 34. (1) Odredbe ovog zakona sukladno se primjenjuju na uposlene osobe u specijaliziranim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Skupština ili Vlada Kantona, u Kabinetu predsjednika Kantona, Kabinetu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama općine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim osobama koje vrše javne ovlasti, sudovima, tužiteljstvima, pravobraniteljstvima, sudovima za prekršaje, kantonalnim ustanovama za izvršenje kaznenih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim kantonalnim ili općinskim institucijama, ako za pojedine od tih tijela, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno. 15. Zakon o radu ("Službene novine FBiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 117. Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za njihovo donošenje. Članak 119. Kolektivni ugovor zaključen za teritorij Federacije objavljuje se u "Službenim novinama Federacije BiH", a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona. 16. Kolektivni ugovor za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: Četvrtak, 25. 12. 2008. Članak 32. Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Članak 73. (1) Ovaj ugovor smatra se zaključenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašteni potpisnici. (2) Ovom ugovoru mogu naknadno pristupiti i druga tijela uprave, tijela sudbene vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvaćaju odredbe ovog ugovora. Članak 74. (1) Prijedlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu dati u ime tijela uprave, sudbene vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada kantona, potpisnika ovog ugovora i Sindikat. 17. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: Članak 1. (1) Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obveze uposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu. (2) Potpisnice kolektivnog ugovora suglasne su: da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim poduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriju Federacije BiH; Članak 13. Uposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. 18. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u tijelima uprave i sudbene vlasti u FBiH, koji su zaključili Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika tijela uprave i sudbene vlasti u FBiH 2. travnja 2002. godine u Tuzli, u relevantnom dijelu glasi: Članak 1. Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitanja provedbe i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u tijelima uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na poglavlje V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovi rada za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, uposlene u službama i tijelima organa uprave i sudbene vlasti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: službenici). Članak 2. Sporazumne strane su suglasne da se odgodi primjena odredaba Kolektivnog ugovora, i to članaka 24, 31. i 32. iz poglavlja V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovi rada dok se u proračunuTuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna financijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudbene vlasti. Članak 4. Isplata regresa službenicima će biti regulirana na isti način kao i za sve druge proračunske korisnike, prema mogućnostima proračuna Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a sukladno Općem kolektivnom ugovoru. 19. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Članak 4. Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovi usmene, neposredne i javne rasprave. Članak 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Četvrtak, 25. 12. 2008. Članak 14. Ako za pojedine radnje nije zakonom određen oblik u kojem se mogu poduzeti, stranke poduzimaju parnične radnje pismeno izvan ročišta, ili usmeno na ročištu. VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. listopada 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelantica je primila 30. studenog 2006. godine, a apelacija je podnesena 11. prosinca 2006. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. listopada 2006. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantica pobija Presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u svezi sa zabranom diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije i zabranom zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije, te pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 25. Ustavni sud je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1315/06 od 8. studenog 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/08 i "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" broj 5/08 od 30. siječnja 2008. godine), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke glede apelantičinih prizivnih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. studenog 2007. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore glede pogrešne primjene materijalnog prava od Kantonalnog suda, koji je proizvoljnim tumačenjem došao do zaključka da je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem Sporazuma pristupila Kolektivnom ugovoru uz odgođenu primjenu odredbe članka 32. Kolektivnog ugovora. Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao prihvatiti ni obrazloženje Kantonalnog suda da su nedostatak sredstava u proračunu Tuzlanskog kantona, pa regres nije isplaćen ni drugim uposlenim, te nepostojanje pravnog akta kojim su javne vlasti bile dužne regulirati visinu regresa, koji je apelantima pripadao prema samom zakonu, mogli biti opravdan razlog zbog kojeg je odbijen zahtjev za isplatu regresa apelantima. Stoga je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1315/06 od 8. studenog 2007. godine zaključio da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i time povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje. Obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. studenog 2007. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je zbog istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da nije potrebno posebice razmatrati apelantičine navode o povredi prava na 1 Broj 84 – Strana 121 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/08. imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao ni navode o zabrani diskriminacije i zabrani zlouporabee prava iz čl. 14. i 17. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 26. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada drugostupanjski sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na nedostatak sredstava u proračunu i nepostojanje pratećih propisa kojima se utvrđuje visina regresa za apelanticu iako je samo pravo na regres utvrđeno Zakonom. 27. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3281/06, rješavajući apelaciju Šefike Salihović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Šefike Salihović. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. oktobra 2006. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Šefika Salihović (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Živinica, koju zastupa Zlatan X. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 11. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000520 od 30. oktobra 2006. godine. Broj 84 – Strana 122 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Tuzlanskog kantona (u daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 31. avgusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. septembra 2007. godine, a tuženi 21. septembra 2007. godine. 3. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 27. juna 2008. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 5. Apelantkiwa je 11. marta 2005. godine Opštinskom sudu u Živinicama podnijela tužbu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) protiv tuženog radi isplate regresa za 2002. i 2003. godinu. U istorijatu tužbe apelantkiwa je navela da je zaposlenik Opštinskog suda za prekršaje Živinice, da je ostvarila pravo na korišćenje godišnjeg odmora u 2002. i 2003. godini, da su joj izdata rješewa o korišćenju godišnjeg odmora koji je i iskoristila, ali joj nikada nije isplaćena pripadajuća naknada - regres. S obzirom na to da se pravo na isplatu regresa zasniva na odredbama Zakona o radnim odnosima i pravima službenika organa uprave u FBiH, Opštem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH, Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH i Zakonu o obligacionim odnosima, apelantkiwa je tužbenim zahtjevom zatražila da joj se isplati regres za 2002. i 2003. godinu u visini od 70% plate ostvarene u FBiH, prema posljedwim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. 6. Opštinski sud je, postupajući povodom tužbe, donio Presudu broj P-188/05 od 28. novembra 2005. godine kom je obavezao tuženog da apelantkiwi na ime neisplaćenog regresa za 2002. i 2003. godinu isplati ukupan iznos od 1.001,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Opštinski sud je, nakon sprovedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelantkiwa ostvarila pravo na korišćenje godišnjeg odmora u 2002. i 2003. godini na osnovu Rješewa Opštinskog suda za prekršaje Živinice br. Su-162/02 od 12. jula 2002. godine i Su-133/03 od 11. jula 2003. godine. Među parničkim strankama je, kako navodi taj sud, nesporno da apelantkiwi regres nije isplaćen. Prigovor o nedostatku pasivne legitimacije sud je ocijenio neosnovanim, jer pasivna legitimacija proizilazi iz odredbe člana 106 Zakona o sudovima ("Službene novine Tuzlansko-podriwskog kantona" br. 3/96, 7/96, 2/97). U pogledu prigovora o neblagovremenosti tužbe, sud je obrazložio da je i taj prigovor neosnovan, jer je odredbom člana 45 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/00) propisano da zaposlenik može da podnese tužbu pred nadležnim sudom u roku od godinu dana od dostave odluke kom mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa, odnosno od saznawa za povredu. Shodno mišljenju suda, primjena ove zakonske odredbe tiče se povreda prava radnika o kojima se odlučuje pojedinačnim aktima poslodavca, što znači da se ne odnosi na ostvarenje dospjelih a neisplaćenih novčanih primawa, za koja se primjenjuje zastarni rok od tri godine, propisan u članu 106 Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/99). U konkretnom slučaju, apelantkiwina potraživawa potiču iz 2002. i 2003. godine, a tužba je podnesena 2005. godine, dakle, prije isteka zastarnog roka od tri godine. 7. Obrazlažući dalje presudu, Opštinski sud smatra da je apelantkiwin zahtjev osnovan, jer je Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH tuženi potpisao 2. aprila 2002. godine. Sporazumom o uređenju odnosa o primjeni navedenog Kolektivnog ugovora, koji su potpisali Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti, i to u članu 2 odložena je primjena odredaba Kolektivnog ugovora dok se u buxetu Kantona ne obezbijede sredstva i steknu uslovi za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora, a odredbom člana 4 stav 1 navedenog Sporazuma propisano je da će isplata regresa službenicima Četvrtak, 25. 12. 2008. biti regulisana na isti način kao i za sve druge korisnike buxeta u skladu sa Opštim kolektivnim ugovorom. Dalje, u članu 162 stav 1 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine FBiH", broj 13/98) utvrđeno je da službenicima pripada pravo na naknadu troškova u vezi sa službom, kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena Kolektivnim ugovorom, a članom 30 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01), koji je stupio na snagu 8. januara 2002. godine, regulisano je da radnicima pripada pravo na regres za godišwi odmor, kao i druga primawa i naknade po osnovu rada u skladu sa propisima i Kolektivnim ugovorom. Na osnovu toga, Opštinski sud je zakqučio da apelantkiwino pravo na regres proizilazi iz navedenih odredaba Zakona i Opšteg kolektivnog ugovora. U nedostatku regulative Granskog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti, i to do potpisivawa Granskog kolektivnog ugovora 2. aprila 2002. godine, apelantkiwi pripada minimum prava propisanih Opštim kolektivnim ugovorom iz člana 13 kojim je propisano da zaposlenicima pripada regres za korišćenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plate ostvarene u FBiH prema posljedwim objavljenim podacima. Apelantkiwino pravo na regres za korišćenje godišwih odmora u 2002. i 2003. godini proizilazi iz odredaba člana 30 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona i čl. 29 i 32 Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti na šta imaju pravo prema odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 23/00 i 50/00, u daqnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Prema stavu suda, navedeni ugovor je obavezujući za strane potpisnice, a odložena primjena Kolektivnog ugovora po Sporazumu ugovornih strana je neodrživa, jer navodi tuženog da u buxetu nije obezbijedio novčana sredstva za te namjene ne mogu ići na apelantkiwinu štetu s obzirom na to da se radi o njenom pravu po osnovu radnog odnosa i obavezi tuženog da isplati regres. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljewa vještaka ekonomsko-finansijske struke. 8. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. oktobra 2006. godine, kom je žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obavezu da tuženom naknadi troškove postupka. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno raspravio o iznesenim prigovorima o nedostatku pasivne legitimacije i neblagovremenosti tužbe, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Pogrešno je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 162 stav 1 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH, jer se, u smislu odredbe člana 168 istog Zakona, na zaposlenike u kantonalnim organima uprave primjenjuju samo odredbe člana 1 do 137 tog zakona. Zatim, prvostepeni sud nije pravilno ocijenio pravni značaj i posljedice Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora. Naime, Opšti kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH (u daqnjem tekstu: Opšti kolektivni ugovor) primjewivao se do stupawa na snagu Kolektivnog ugovora. Iz preambule proizilazi da tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, pa ga taj ugovor nije obavezivao do 2. aprila 2002. godine, kada je na osnovu Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora (u daqnjem tekstu: Sporazum), zakqučenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, pristupio navedenom ugovoru. Odredbom člana 2 navedenog sporazuma ugovorne strane su se složile da odlože primjewivanje odredbe člana 32 Kolektivnog ugovora dok se u buxetu ne obezbijede potrebna finansijska sredstva i steknu uslovi za njegovu potpunu primjenu. 9. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 4 Sporazuma predviđeno da će se isplata regresa regulisati prema mogućnostima tuženog u tekućoj godini, a članom 5 Sporazuma je regulisano da će strane potpisnice dva mjeseca prije isteka Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH tekuće godine pristupiti pregovorima za sljedeću buxetsku godinu radi potpunog primjewivawa i sprovođewa člana 32 Kolektivnog ugovora, a ukoliko se dogovor ne postigne, nastali radni spor povjeriće se na odlučivanje arbitraži. Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH nije pokrenuo kolektivni radni spor, pa je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pogrešno odlučio kada je, u situaciji u kojoj je i po isteku 2002. godine ostala odložena primjena odredaba člana 32 Kolektivnog ugovora, primjenom ove odredbe tuženog, ipak, obavezao da apelantkiwi isplati regres za 2002. i 2003. godinu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantkiwa smatra da joj je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je Kantonalni sud kao osnovni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva naveo Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH iako je Sporazum, prema njenom mišljenju, akt tehničke i operativne naravi. Apelantkiwa smatra da je sud pogrešno ocijenio značaj i učinke navedenog sporazuma, pogotovo što nikada i nigdje taj Sporazum nije objavljen. Apelantkiwa se, takođe, žali da sud nije uopšte trebalo da bazira presudu na navedenom Sporazumu. Takođe, apelantkiwa ističe da joj je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije, jer je gotovo isti sastav sudskog vijeća donosio različite odluke (u drugim slučajevima u korist tužioca). Kad je riječ o povredi prava na imovinu, proizilazi da se apelantkiwa žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi sa primijenjenim Sporazumom i na neprimjewivanje Opšteg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da su navodi apelacije neosnovani i da ostaje pri stavovima i razlozima iz presude s predlogom da se apelacija odbije kao neosnovana. 12. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je Kantonalni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev. Kolektivni ugovor nije mogao da obaveže tuženog, jer ga on nije potpisao, a Sporazumom od 2. aprila 2002. godine odloženo je primjewivanje odredaba Kolektivnog ugovora koji se odnosi na plate. Dalje, tuženi je istakao da je Uredbom Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivawa plata, naknadama i drugim materijalnim pitawima službenika organa uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03) propisano da će se regres isplaćivati u skladu sa mogućnostima buxeta. Tuženi je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 13. Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 1 Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plate i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona županija, odnosno u službama za upravu grada i opština (u daqnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Član 7 Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovori. Broj 84 – Strana 123 Član 168 (1) Odredbe člana 1 do 137 ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u organima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona - županije, grada i opštine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno. 14. Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) u relevantnom dijelu glasi: Član 1 (1) Ovim zakonom regulišu se prava, obaveze i odgovornosti, plate i druga primawa iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave i upravnim ustanovama (u daqnjem tekstu: organi uprave) Tuzlanskog kantona. Član 2 (2) Na ostala prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članova od 1 do 137 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) i kolektivni ugovor. Član 23 (2) Pored plate, službenicima pripadaju naknade i druga primawa u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Član 30 Službenicima pripada naknada za prevoz na posao i sa posla, ishranu u toku rada, regres za godišwi odmor, kao i druga primawa i naknade po osnovu rada u skladu sa propisima i kolektivnim ugovorom. Član 32 (2) Na ostala pitawa u vezi sa platama i drugim primawima i naknadama po osnovu rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovor. Član 34 (1) Odredbe ovog zakona shodno se primjenjuju na zaposlena lica u specijalizovanim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Skupština ili Vlada Kantona, u Kabinetu predsjednika Kantona, Kabinetu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama opštine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim licima koja vrše javna ovlašćewa, sudovima, tužilaštvima, pravobranilaštvima, sudovima za prekršaje, kantonalnim ustanovama za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim kantonalnim ili opštinskim institucijama, ako za pojedine od tih organa, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno. 15. Zakon o radu ("Službene novine FBiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 117 Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za wihovo donošenje. Član 119 Kolektivni ugovor zakqučen za teritoriju Federacije objavquje se u "Službenim novinama Federacije BiH", a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona. 16. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 32 Službeniku pripada naknada plate za korišćenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plate ili najmanje u visini prosječne plate isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošewa odluke o regresu, ako je to za službenika povoqnije. Broj 84 – Strana 124 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 73 (1) Ovaj ugovor smatra se zakqučenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašćeni potpisnici. (2) Ovom ugovoru mogu naknadno da pristupe i drugi organi uprave, organi sudske vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvataju odredbe ovog ugovora. Član 74 (1) Predlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu dati u ime organa uprave, sudske vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada kantona, potpisnika ovog ugovora i Sindikat. 17. Opšti kolektivni ugovor za teritoriju Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 1 (1) Opštim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daqnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulisani Zakonom o radu. (2) Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su: da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH; Član 13 Zaposleniku pripada regres za korišćenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, prema posljedwim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. 18. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, koji su zakqučili Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH 2. aprila 2002. godine u Tuzli, u relevantnom dijelu glasi: Član 1 Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitawa sprovođewa i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daqnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na glavu V - Plate i dodaci na plate i naknade po osnovu rada za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, zaposlene u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona (u daqnjem tekstu: službenici). Član 2 Sporazumne strane su saglasne da se odloži primjena odredaba Kolektivnog ugovora, i to članova 24, 31 i 32 iz glave V - Plate i dodaci na plate i naknade po osnovu rada dok se u buxetu Tuzlanskog kantona ne obezbijede potrebna finansijska sredstva i steknu uslovi za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti. Član 4 Isplata regresa službenicima će biti regulisana na isti način kao i za sve druge buxetske korisnike, prema mogućnostima buxeta Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Opštim kolektivnim ugovorom. 19. U Zakonu o parničkom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 4 Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmene, neposredne i javne rasprave. Član 7 (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 14 Ako za pojedine radnje nije zakonom određen oblik u kome mogu da se preduzmu, stranke preduzimaju parničke radnje pismeno van ročišta, ili usmeno na ročištu. Četvrtak, 25. 12. 2008. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. oktobra 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 30. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2006. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. oktobra 2006. godine ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantkiwa osporava Presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije i zabranom zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije, te pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 25. Ustavni sud je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/08 i "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" broj 5/08 od 30. januara 2008. godine), pa se umjesto posebnog obrazložewa merituma ove odluke u pogledu apelantkiwinih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava od Kantonalnog suda, koji je proizvoqnim tumačenjem došao do zakqučka da je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem Sporazuma pristupila Kolektivnom ugovoru uz odloženu primjenu odredbe člana 32 Kolektivnog ugovora. Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao da prihvati ni obrazloženje Kantonalnog suda da su nedostatak sredstava u buxetu Tuzlanskog kantona, pa regres nije isplaćen ni drugim zaposlenim, te nepostojanje pravnog akta kojim su javne vlasti bile dužne da regulišu visinu regresa, koji je apelantima pripadao prema samom zakonu, mogli biti opravdan razlog zbog kog je odbijen zahtjev za isplatu regresa apelantima. Stoga je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine zakqučio da je Kantonalni sud proizvoqno primijenio materijalno pravo i time povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je zbog istih razloga zakqučio da je povrijeđeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da nije potrebno posebno razmatrati apelantkiwine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o zabrani diskriminacije i Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zabrani zloupotrebe prava iz čl. 14 i 17 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 26. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada drugostepeni sud proizvoqnom primjenom materijalnog prava preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na nedostatak sredstava u buxetu i nepostojanje pratećih propisa kojima se utvrđuje visina regresa za apelantkinju iako je samo pravo na regres utvrđeno Zakonom. Broj 84 – Strana 125 27. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić SADRŽAJ PARLAMENT FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1341 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima (bosanski jezik) Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o gospodarskim društvima (hrvatski jezik) Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima (srpski jezik) 1342 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u institucijama vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima izabranih dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u institucijama vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u institucijama vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE 1 4 8 11 12 13 FEDERALNO MINISTARSTVO FINANSIJA/FINANCIJA 1343 Rješenje o formiranju Komisije za rješavanje carinskih predmeta, koji nisu okončani, a u kojima je postupak pokrenut prije 08.01.2004. godine, dostavljeni od strane Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine i pristigli u Federalno ministarstvo finansija/financija 14 FEDERALNO MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE, VODOPRIVREDE I ŠUMARSTVA 1344 Rješenje o izmjeni Rješenja o formiranju Komisije 15 URED VLADE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE ZA ODNOSE S JAVNOŠĆU Rješenje o imenovanju predsjednika i članova komisija za provedbu redovnog popisa u 2008. godini 15 Odluka broj AP 423/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 423/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 423/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1116/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1116/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1116/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1339/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1339/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1339/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 1751/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1751/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1751/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 1875/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1875/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1875/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 2478/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2478/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2478/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 2805/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2805/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2805/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 2887/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2887/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2887/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 3101/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 3101/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 3101/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 3103/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 3103/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 3103/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 3281/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 3281/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 3281/06 (srpski jezik) 15 18 20 22 25 28 33 35 39 43 46 50 54 58 61 65 69 73 76 80 83 87 89 92 94 98 101 104 108 111 114 118 121 Broj 84 – Strana 126 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 25. 12. 2008. Četvrtak, 25. 12. 2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 84 – Strana 127 Broj 84 – Strana 128 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 25. 12. 2008. Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, faks: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, faks: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK d.d. 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: UNIONINVESTPLASTIKA d. d. Semizovac - Za štampariju: Semir Prguda - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Pretplata za II polugodište 2008. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za II polugodište 2008. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenenovine.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku