Aktio

Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije

O imenovanju Komisije za izradu projektnog zadatka "Razvoj industrijske politike u Federaciji Bosne i Hercegovine"

757 Na osnovu člana 56. stav 2. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), i tačke II Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04 i 41/05), federalni ministar energije, rudarstva i industrije donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA IZRADU PROJEKTNOG ZADATKA "RAZVOJ INDUSTRIJSKE POLITIKE U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE" I. Imenuje se Komisija za izradu projektnog zadatka za izradu projekta "Razvoj industrijske politike u Federaciji Bosne i Hercegovine" (u daljnjem tekstu: Komisija), u sastavu: – dr.sc. STIPO BULJAN, predsjednik – prof.dr.sc. HIMZO ĐUKIĆ, član – prof. dr.sc. VOJO VIŠEKRUNA, član Četvrtak, 20.9.2007. II. Zadatak Komisije je da u roku od 90 dana izradi projektni zadatak za izradu projekta "Razvoj industrijske politike u Federaciji Bosne i Hercegovine" koja je sastavni dio Strategije ekonomskog razvoja Federacije Bosne i Hercegovine a što je u skladu sa Odlukom o odobravanju izrade Strategije ekonomskog razvoja Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/07 i 53/07). III. Za sudjelovanje u radu Komisije predsjedniku i članovima, pripada naknada u skladu sa tačkom V Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodioca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/04 i 41/05), o čemu se donosi posebno rješenje. IV. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-34-3221/07 10. septembra/rujna 2007. godine Ministar Mostar mr. sc. Vahid Hećo, s. r. KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu čl. 11. i 12. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99 i 33/04) i čl. 19. i 21. Pravilnika o uvjetima i postupku izdavanja, obustavljanja i ukidanja dozvola fizičkim licima i privrednim društvima za obavljanje brokerskih i dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", broj 21/04, 10/05, 68/05 i 65/06), postupajući po zahtjevu za izdavanje dozvole pravnom licu za obavljanje brokerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima, podnesenom od strane društva Bond Invest doo Mostar, kojeg zastupa direktor Željko Raguž, na 156. sjednici održanoj 12. septembra 2007. godine, donijela je RJEŠENJE O DOZVOLI ZA OBAVLJANJE DILERSKIH POSLOVA U PROMETU VRIJEDNOSNIM PAPIRIMA 1. IZDAJE SE DOZVOLA društvu Bond Invest doo Mostar, za obavljanje dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima na tržištu vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine. 2. Dozvola stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Predsjednik Broj 04-49-468/07 Komisije za vrijednosne papire 12. septembra/rujna 2007. godine Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo mr. Hasan Ćelam, s. r. Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo, na sjednici održanoj 12. septembra 2007. godine, rješavajući u predmetu emitenta "ELING ZL" d.d. Jajce, a na temelju čl. 291. i 292. u svezi sa čl. 124. i 134. Zakona o gospodarskim društvima ("Službene novine Federacije BiH", broj 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 i 29/03), članka 11. Pravilnika o načinu upisa i vođenja registra emitenata vrijednosnih papira kod Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/99 i 4/05), sukladno članku 200. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98 i 48/99), donosi 1 Broj 66 – Strana 6311 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Pravilnik objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 16/07 RJEŠENJE BRIŠE SE emitent "ELING ZL" d.d. Jajce, iz registra emitenata koji se vodi kod Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH (registarski broj 01-553), upisan po Rješenju broj 03-1995/03 od 25.03.2003. godine. Ovo Rješenje objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Predsjednik Broj 03-19-459/07 Komisije za vrijednosne papire 12. septembra/rujna 2007. godine Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo mr. Hasan Ćelam, s. r. MINISTARSTVO KOMUNIKACIJA I TRANSPORTA/PROMETA BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 252. stav (1) tačke 7), a u vezi sa članom 153. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 06/06), ministar komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine, u saradwi sa nadležnim organima za unutrašnje poslove i saobraćaj, donosi PRAVILNIK1 O SAOBRAĆAJNIM ZNAKOVIMA I SIGNALIZACIJI NA PUTEVIMA, NAČINU OBIQEŽAVAWA RADOVA I PREPREKA NA PUTU I ZNAKOVIMA KOJE UČESNICIMA U SAOBRAĆAJU DAJE OVLAŠTENO LICE DIO PRVI- OPŠTE ODREDBE Član 1. (Predmet Pravilnika) Ovim Pravilnikom se propisuju vrsta, značenje, oblik, boja, dimenzije i postavljanje saobraćajne signalizacije na putevima, znaci koje učesnicima u saobraćaju na putevima daju ovlaštena lica rukama, položajem tijela i posebnim uređajima za emitovanje zvučnih i svjetlosnih signala. Član 2. (Saobraćajna signalizacija) Saobraćajnu signalizaciju puteva, u smislu ovog Pravilnika, čini: a) Vertikalna saobraćajna signalizacija: 1) znakovi opasnosti, 2) znakovi izričitih naredbi, 3) znakovi obavještewa, 4) znakovi obavještewa za vođenje saobraćaja, 5) dopunske table i 6) promjewivi saobraćajni znakovi. b) Horizontalna saobraćajna signalizacija na kolovozu i drugim površinama; c) Svjetlosna saobraćajna signalizacija i svjetlosne oznake; d) Saobraćajna oprema puta: 1) oprema za označavanje ivice kolovoza, 2) oprema za označavanje vrha saobraćajnih ostrva, 3) oprema, znakovi i oznake za označavanje radova, prepreka i oštećewa kolovoza, 4) svjetlosni znakovi za označavanje radova, prepreka i oštećewa kolovoza, 5) oprema za vođenje i usmjerivanje saobraćaja u području radova na putu, prepreka i oštećewa kolovoza, 6) branici i polubranici, 7) saobraćajna ogledala, 8) zaštitne odbojne ograde, 9) ograde protiv zasljepqivawa i Broj 66 – Strana 6312 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 10) ublaživači udara. Član 3. (Ispisivanje natpisa na znakovima) (1) Na saobraćajnim znakovima natpisi se ispisuju latiničnim i ćiriličnim pismom, i to na taj način da natpisi budu ispisani prvo ćiriličnim pismom u Republici Srpskoj, a latiničnim pismom u Federaciji Bosne i Hercegovine. Redoslijed pisama na natpisima na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine utvrđuje nadležni organ za pitanje saobraćaja na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. (2) Natpisi na znakovima obavještewa se, u pravilu, ispisuju malim slovima. (3) Na saobraćajne znakove se može upisati i naziv odredišta koje se nalazi u drugoj državi. (4) Uz odredište u drugoj državi obavezno se upisuje znak nacionalne autooznake. (5) Na saobraćajni znak nije dozvoljeno ispisivati sadržaje koji nisu u funkciji puta. Shodno tome, na saobraćajnoj signalizaciji ne smiju biti ispisane niti turističke niti bilo koje druge odrednice, koje mogu remetiti funkciju saobraćajne signalizacije. Član 4. (Način izrade saobraćajne signalizacije) (1) Saobraćajna signalizacija se izrađuje na taj način da je njeno značenje stalno ili promjenqivo. (2) Površina znakova vertikalne saobraćajne signalizacije izrađuje se od materijala reflektujućih svojstava najmanje I klase, a za auto-puteve i puteve rezervisane za saobraćaj motornih vozila i brze puteve, najmanje II klase. (3) Boja poleđine podloge znaka vertikalne saobraćajne signalizacije mora biti siva, bez sjaja, kako bi se spriječilo odvraćanje pažnje ili zasljepqivanje vozača. Član 5. (Mogućnost osvjetljewa znaka) (1) Saobraćajni znakovi mogu biti izvedeni sa vlastitim izvorom svjetlosti (unutrašnje osvjetljenje) ili spoqnim izvorom svjetlosti (osvijetljen spolja sa posebnom svjetiqkom). (2) Saobraćajni znakovi i znakovi sa promjenqivim porukama mogu biti izvedeni sa svjetlećim materijama na podlozi crne boje. Član 6. (Obaveza postavljanja reflektujuće oznake ) Na signalizaciji i opremi za označavanje ivice kolovoza za označavanje radova, prepreka, oštećewa kolovoza i za vođenje i usmjeravanje saobraćaja u području radova na putu i zaštitnim ogradama moraju biti postavljene reflektujuće oznake minimalno klase II. Član 7. (Standardi za izradu i postavljanje znaka) Saobraćajni znakovi, signalizacija i oprema u potpunosti moraju biti izrađeni i postavljeni prema standardima koje važe u Bosni i Hercegovini. Član 8. (Osnov za postavljanje saobraćajnog znaka, signalizacije i opreme na putevima) (1) Saobraćajni znakovi, signalizacija i oprema na putevima postavljaju se na osnovu saobraćajnog projekta. (2) Za postavljene znakove, signalizaciju i opremu prema stavu (1) ovog člana potrebno je dostaviti dokaz propisane retrorefleksije. Član 9. (Postavljanje saobraćajnih znakova na istom nosaču i dopunske table) (1) Saobraćajni znakovi koji se postavljaju na isti nosač moraju biti istih reflektujućih svojstava. Četvrtak, 20.9.2007. (2) Dopunske table, koje bliže određuju značenje saobraćajnog znaka kojem su dodate, sastavni su dio tog saobraćajnog znaka ispod kojeg su postavljene. Član 10. (Mjesto za postavljanje saobraćajnih znakova) (1) Saobraćajni znakovi postavljaju se sa desne strane puta uz kolovoz u smjeru kretawa vozila. (2) Ako na mjestu na kojem se postavlja saobraćajni znak postoji opasnost da ga učesnici u saobraćaju neće na vrijeme primjetiti zbog gustine saobraćaja ili zbog drugih razloga, saobraćajni se znak postavlja i na suprotnoj, lijevoj strani puta ili iznad kolovoza. (3) Saobraćajni znakovi postavljaju se tako da ne ometaju kretanje vozila i pješaka. Član 11. (Visina za postavljanje saobraćajnih znakova na putevima van naselja i u naseqima) (1) Saobraćajni se znakovi na putevima van naselja postavljaju na visini 1.2 do 1.4 m, osim znakova II-61, II-62 i II-63 (obavezno i dopušteno obilaženje) kada se postavljaju na razdjelno ostrvo, III-79 (planinski prevoj), III-80 (rijeka), III-81 i III-82 (putni objekat), III-131 (broj međunarodnog puta), III-132 (broj autoputa), III-133 (broj brzog puta ili puta rezervisanog za saobraćaj motornih vozila), III-134 (broj regionalnog puta), III-135 (kilometarska oznaka za autoput), III-136 (kilometarska oznaka dionice brzog puta ili puta rezervisanog za saobraćaj motornih vozila) i III-137 (oznaka dionice magistralnog ili regionalnog puta) koji se postavljaju na visini od 80 do 120 cm. (2) Saobraćajni znakovi u naseqima smješteni uz kolovoz postavljaju se na visini 0.30 do 2.20 m, a saobraćajni znakovi smješteni iznad kolovoza postavljaju se na visini 4.5 m i većoj. (3) Visina iz stavova (1) i (2) ovog člana računa se od površine kolovoza do donje ivice saobraćajnog znaka, a ako se saobraćajni znak postavlja zajedno sa dopunskom tablom, računa se do donje ivice dopunske table. Visina i položaj saobraćajnog znaka moraju biti takvi da ne ugrožavaju kretanje pješaka i da ih pješaci i vozila ne zaklawaju. Član 12. (Izuzeci za postavljanje saobraćajnih znakova radi bolje uočqivosti) U izuzetnim slučajevima, a radi bolje uočqivosti saobraćajni znakovi se mogu postaviti na kontrastnim tablama bijele boje. U tom se slučaju na tabli može ispisati tekst koji objašwava znak. Član 13. (Pravilo za postavljanje znakova na istom stubu) (1) Na isti se stub mogu postaviti najviše dva saobraćajna znaka. (2) Znakovi I-25 (radovi na putu), II-32 (zabrana preticawa), II-34 (ograničenje brzine), i grupa znakova od II-52 do II-60 (obavezan smjer i dozvoljeni smjerovi) kod privremenog regulisawa saobraćaja mogu biti postavljeni na postolja i uzdignuti najmanje 0.30 m iznad površine kolovoza. (3) Stubovi na kojima se postavljaju znakovi kojima se označavaju privremeni radovi i sl. (privremeno regulisanje) moraju biti obojeni naizmjeničnim poqima crvene i bijele boje tako da su polja široka po 25 cm. (4) Znak III-124 (tabla za označavanje naziva ulica) može se postaviti i na građevinu uz put. Član 14. (Pravilo za postavljanje stubnog mjesta) Stub saobraćajnog znaka se, u pravilu, postavlja najviše 2 m od ivice kolovoza. Horizontalno rastojanje između ivice kolovoza i najbliže ivice saobraćajnog znaka mora iznositi najmanje 0.30 m. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 15. (Postavljanje saobraćajnog znaka u izuzetnim slučajevima) Saobraćajni znak, u izuzetnim slučajevima, može biti postavljen: a) na konzolni nosač ako je tako postavljeni znak uočqiviji za učesnike u saobraćaju, b) na semaforski stub, i to: 1) znak II-1 (nailazak na put sa prvenstvom prolaza), 2) znak II-2 (obavezno zaustavljanje) 3) znak II-4 (zabrana saobraćaja u jednom smjeru) 4) znakovi II-52, II-53, II-54, II-55, II-56 i II-57 (obavezan smjer), Broj 66 – Strana 6313 5) znak II-64 (kružni tok saobraćaja), 6) znakovi III-2 i III-3 (put sa saobraćajem u jednom smjeru), 7) znak III-4 (put sa prvenstvom prolaza), 8) znakovi III-86 i III-87 (putokaz), 9) znak III-88 (putokaz za aerodrom), 10) znak III-112 (putokaz obilaznice) i 11) znak III-124 (tabla za označavanje naziva ulica). c) na ostale stubove uz put (npr. stubovi javne rasvjete). Broj 66 – Strana 6314 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6315 Broj 66 – Strana 6316 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6317 Broj 66 – Strana 6318 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6319 Broj 66 – Strana 6320 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6321 Broj 66 – Strana 6322 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6323 Broj 66 – Strana 6324 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6325 Broj 66 – Strana 6326 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6327 Broj 66 – Strana 6328 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6329 Broj 66 – Strana 6330 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6331 Broj 66 – Strana 6332 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6333 Broj 66 – Strana 6334 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6335 Broj 66 – Strana 6336 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6337 Broj 66 – Strana 6338 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6339 Broj 66 – Strana 6340 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6341 Broj 66 – Strana 6342 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6343 Broj 66 – Strana 6344 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6345 Broj 66 – Strana 6346 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6347 Broj 66 – Strana 6348 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6349 Broj 66 – Strana 6350 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6351 Broj 66 – Strana 6352 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6353 Broj 66 – Strana 6354 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6355 Broj 66 – Strana 6356 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6357 Broj 66 – Strana 6358 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6359 Broj 66 – Strana 6360 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6361 Broj 66 – Strana 6362 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6363 Broj 66 – Strana 6364 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6365 Broj 66 – Strana 6366 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6367 Broj 66 – Strana 6368 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6369 Broj 66 – Strana 6370 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6371 Broj 66 – Strana 6372 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6373 Broj 66 – Strana 6374 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6375 Broj 66 – Strana 6376 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6377 Broj 66 – Strana 6378 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6379 Broj 66 – Strana 6380 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6381 Broj 66 – Strana 6382 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6383 Broj 66 – Strana 6384 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Broj 66 – Strana 6386 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6387 Broj 66 – Strana 6388 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6389 Broj 66 – Strana 6390 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6391 Broj 66 – Strana 6392 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6393 Broj 66 – Strana 6394 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6395 Broj 66 – Strana 6396 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6397 Broj 66 – Strana 6398 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6399 Broj 66 – Strana 6400 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6401 Broj 66 – Strana 6402 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6403 Broj 66 – Strana 6404 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6405 Broj 66 – Strana 6406 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6407 Broj 66 – Strana 6408 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6409 Broj 66 – Strana 6410 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6411 Broj 66 – Strana 6412 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6413 Broj 66 – Strana 6414 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6415 Broj 66 – Strana 6416 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6417 Broj 66 – Strana 6418 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6419 Broj 66 – Strana 6420 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6421 Broj 66 – Strana 6422 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6423 Broj 66 – Strana 6424 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6425 Broj 66 – Strana 6426 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6427 Broj 66 – Strana 6428 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6429 Broj 66 – Strana 6430 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6431 Broj 66 – Strana 6432 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6433 Broj 66 – Strana 6434 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6435 Broj 66 – Strana 6436 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6437 Broj 66 – Strana 6438 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6439 Broj 66 – Strana 6440 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH DIO PETI - PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Član 107. (Prelazne odredbe) (1) Saobraćajni znakovi na putevima koji nisu u skladu sa ovim Pravilnikom u pogledu boje osnove znaka, a zateknu se na putevima na dan njegovog donošewa, moraju se zamijeniti, odnosno, uskladiti u roku od pet godina od dana stupawa ovog Pravilnika na snagu. (2) Saobraćajni znakovi na putevima koji nisu u skladu sa ovim Pravilnikom u drugom smislu izuzev boje osnove znaka, a zateknu se na putevima na dan njegovog donošewa, moraju se zamijeniti, odnosno, uskladiti u roku od tri godine od dana stupawa ovog Pravilnika na snagu. (3) Saobraćajni znakovi koji nisu predviđeni ovim Pravilnikom, a zateknu se na putevima na dan njegovog donošewa, moraju se ukloniti do 31. decembra 2007. godine. Član 108. (Sprovođenje Pravilnika) Saobraćajni znakovi se proizvode, postavljaju i održavaju u skladu sa ovim Pravilnikom, Zakonom o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima Bosne i Hercegovine, zakonima o javnim cestama, pravilnicima o održavanju i zaštiti javnih puteva i standardima za sprovođenje ovog Pravilnika i njegovih pojedinih dijelova, koje donose nadležna ministarstva za saobraćaj na državnom ili entitetskom niovu. Član 109. (Prestanak primjene propisa) Na dan donošewa ovog Pravilnika prestaju važiti svi pravilnici o saobraćajnim znakovima i signalizaciji na putevima, načinu obilježavawa radova i prepreka na putu i znakovima koje učesnicima u saobraćaju daju ovlaštena lica u BiH. Član 110. (Objavqivanje i stupanje na snagu) Ovaj Pravilnik stupa na snagu osmog dana od dana objavqivawa u "Službenom glasniku BiH", a objavquje se i u službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Broj 01-02-2-328-15/07 8. februara 2007. godine Ministar Sarajevo dr Branko Dokić, s. r. (1) (2) (3) (4) (5) Na osnovu člana 252. stav (1) tačke 7), a u vezi sa članom 153. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na cestama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 06/06), ministar komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine, u suradnji sa nadležnim tijelima za unutrašnje poslove i saobraćaj, donosi PRAVILNIK1 O SAOBRAĆAJNIM ZNAKOVIMA I SIGNALIZACIJI NA CESTAMA, NAČINU OBILJEŽAVANJA RADOVA I PREPREKA NA CESTI I ZNAKOVIMA KOJE UČESNICIMA U SAOBRAĆAJU DAJE OVLAŠĆENA OSOBA DIO PRVI- OPĆE ODREDBE Član 1. (Predmet Pravilnika) Ovim Pravilnikom se propisuju vrsta, značenje, oblik, boja, dimenzije i postavljanje saobraćajne signalizacije na cestama, znaci koje učesnicima u saobraćaju na cestama daju ovlašćene osobe rukama, položajem tijela i posebnim uređajima za emitiranje zvučnih i svjetlosnih signala. Član 2. (Saobraćajna signalizacija) Saobraćajnu signalizaciju cesta, u smislu ovog Pravilnika, čini: 1 Pravilnik objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 16/07 (1) (2) (3) (1) (2) Broj 66 – Strana 6441 a) Vertikalna saobraćajna signalizacija: 1) znakovi opasnosti, 2) znakovi izričitih naredbi, 3) znakovi obavijesti, 4) znakovi obavijesti za vođenje saobraćaja, 5) dopunske table i 6) promjenjivi saobraćajni znakovi. b) Horizontalna saobraćajna signalizacija na kolovozu i drugim površinama; c) Svjetlosna saobraćajna signalizacija i svjetlosne oznake; d) Saobraćajna oprema ceste: 1) oprema za označavanje ivice kolovoza, 2) oprema za označavanje vrha saobraćajnih ostrva, 3) oprema, znakovi i oznake za označavanje radova, prepreka i oštećenja kolovoza, 4) svjetlosni znakovi za označavanje radova, prepreka i oštećenja kolovoza, 5) oprema za vođenje i usmjerivanje saobraćaja u području radova na cesti, prepreka i oštećenja kolovoza, 6) branici i polubranici, 7) saobraćajna ogledala, 8) zaštitne odbojne ograde, 9) ograde protiv zaslijepljivanja i 10) ublaživači udara. Član 3. (Ispisivanje natpisa na znakovima) Na saobraćajnim znakovima natpisi se ispisuju latiničnim i ćiriličnim pismom, i to na taj način da natpisi budu ispisani prvo ćiriličnim pismom u Republici Srpskoj, a latiničnim pismom u Federaciji Bosne i Hercegovine. Redoslijed pisama na natpisima na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine utvrđuje nadležno tijelo za pitanje saobraćaja na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Natpisi na znakovima obavijesti se, u pravilu, ispisuju malim slovima. Na saobraćajne znakove se može upisati i naziv odredišta koje se nalazi u drugoj državi. Uz odredište u drugoj državi obavezno se upisuje znak nacionalne autooznake. Na saobraćajni znak nije dozvoljeno ispisivati sadržaje koji nisu u funkciji ceste. Shodno tome, na saobraćajnoj signalizaciji ne smiju biti ispisane niti turističke niti bilo koje druge odrednice, koje mogu remetiti funkciju saobraćajne signalizacije. Član 4. (Način izrade saobraćajne signalizacije) Saobraćajna signalizacija se izrađuje na taj način da je njeno značenje stalno ili promjenljivo. Površina znakova vertikalne saobraćajne signalizacije izrađuje se od materijala reflektirajućih svojstava najmanje I klase, a za auto-ceste i ceste rezervirane za saobraćaj motornih vozila i brze ceste, najmanje II klase. Boja poleđine podloge znaka vertikalne saobraćajne signalizacije mora biti siva, bez sjaja, kako bi se spriječilo odvraćanje pažnje ili zaslijepljivanje vozača. Član 5. (Mogućnost osvjetljenja znaka) Saobraćajni znakovi mogu biti izvedeni sa vlastitim izvorom svjetlosti (unutrašnje osvjetljenje) ili vanjskim izvorom svjetlosti (osvijetljen izvana sa posebnom svjetiljkom). Saobraćajni znakovi i znakovi sa promjenljivim porukama mogu biti izvedeni sa svjetlećim materijama na podlozi crne boje. Broj 66 – Strana 6442 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 6. (Obaveza postavljanja reflektirajuće oznake ) Na signalizaciji i opremi za označavanje ivice kolovoza za označavanje radova, prepreka, oštećenja kolovoza i za vođenje i usmjeravanje saobraćaja u području radova na cesti i zaštitnim ogradama moraju biti postavljene reflektirajuće oznake minimalno klase II. Član 7. (Standardi za izradu i postavljanje znaka) Saobraćajni znakovi, signalizacija i oprema u potpunosti moraju biti izrađeni i postavljeni prema standardima koje važe u Bosni i Hercegovini. Član 8. (Osnov za postavljanje saobraćajnog znaka, signalizacije i opreme na cestama) (1) Saobraćajni znakovi, signalizacija i oprema na cestama postavljaju se na osnovu saobraćajnog projekta. (2) Za postavljene znakove, signalizaciju i opremu prema stavu (1) ovog člana potrebno je dostaviti dokaz propisane retrorefleksije. Član 9. (Postavljanje saobraćajnih znakova na istom nosaču i dopunske table) (1) Saobraćajni znakovi koji se postavljaju na isti nosač moraju biti istih reflektirajućih svojstava. (2) Dopunske table, koje bliže određuju značenje saobraćajnog znaka kojem su dodane, sastavni su dio tog saobraćajnog znaka ispod kojeg su postavljene. Član 10. (Mjesto za postavljanje saobraćajnih znakova) (1) Saobraćajni znakovi postavljaju se sa desne strane ceste uz kolovoz u smjeru kretanja vozila. (2) Ako na mjestu na kojem se postavlja saobraćajni znak postoji opasnost da ga učesnici u saobraćaju neće na vrijeme primjetiti zbog gustine saobraćaja ili zbog drugih razloga, saobraćajni se znak postavlja i na suprotnoj, lijevoj strani ceste ili iznad kolovoza. (3) Saobraćajni znakovi postavljaju se tako da ne ometaju kretanje vozila i pješaka. Član 11. (Visina za postavljanje saobraćajnih znakova na cestama izvan naselja i u naseljima) (1) Saobraćajni se znakovi na cestama izvan naselja postavljaju na visini 1.2 do 1.4 m, osim znakova II-61, II-62 i II-63 (obavezno i dopušteno obilaženje) kada se postavljaju na razdjelno ostrvo, III-79 (planinski prijevoj), III-80 (rijeka), III-81 i III-82 (cestovni objekat), III-131 (broj međunarodne ceste), III-132 (broj autoceste), III-133 (broj brze ceste ili ceste rezervirane za saobraćaj motornih vozila), III-134 (broj regionalne ceste), III-135 (kilometarska oznaka za autocestu), III-136 (kilometarska oznaka dionice brze ceste ili ceste rezervirane za saobraćaj motornih vozila) i III-137 (oznaka dionice magistralne ili regionalne ceste) koji se postavljaju na visini od 80 do 120 cm. (2) Saobraćajni znakovi u naseljima smješteni uz kolovoz postavljaju se na visini 0.30 do 2.20 m, a saobraćajni znakovi smješteni iznad kolovoza postavljaju se na visini 4.5 m i većoj. Četvrtak, 20.9.2007. (3) Visina iz stavova (1) i (2) ovog člana računa se od površine kolovoza do donje ivice saobraćajnog znaka, a ako se saobraćajni znak postavlja zajedno sa dopunskom tablom, računa se do donje ivice dopunske table. Visina i položaj saobraćajnog znaka moraju biti takvi da ne ugrožavaju kretanje pješaka i da ih pješaci i vozila ne zaklanjaju. Član 12. (Izuzeci za postavljanje saobraćajnih znakova radi bolje uočljivosti) U izuzetnim slučajevima, a radi bolje uočljivosti saobraćajni znakovi se mogu postaviti na kontrastnim tablama bijele boje. U tom se slučaju na tabli može ispisati tekst koji objašnjava znak. Član 13. (Pravilo za postavljanje znakova na istom stubu) (1) Na isti se stub mogu postaviti najviše dva saobraćajna znaka. (2) Znakovi I-25 (radovi na cesti), II-32 (zabrana pretjecanja), II-34 (ograničenje brzine), i skup znakova od II-52 do II-60 (obavezan smjer i dozvoljeni smjerovi) kod privremenog reguliranja saobraćaja mogu biti postavljeni na postolja i uzdignuti najmanje 0.30 m iznad površine kolovoza. (3) Stubovi na kojima se postavljaju znakovi kojima se označavaju privremeni radovi i sl. (privremeno reguliranje) moraju biti obojeni naizmjeničnim poljima crvene i bijele boje tako da su polja široka po 25 cm. (4) Znak III-124 (tabla za označavanje naziva ulica) može se postaviti i na građevinu uz cestu. Član 14. (Pravilo za postavljanje stubnog mjesta) Stub saobraćajnog znaka se, u pravilu, postavlja najviše 2 m od ivice kolovoza. Horizontalno rastojanje između ivice kolovoza i najbliže ivice saobraćajnog znaka mora iznositi najmanje 0.30 m. Član 15. (Postavljanje saobraćajnog znaka u izuzetnim slučajevima) Saobraćajni znak, u izuzetnim slučajevima, može biti postavljen: a) na konzolni nosač ako je tako postavljeni znak uočljiviji za učesnike u saobraćaju, b) na semaforski stub, i to: 1) znak II-1 (nailazak na cestu sa prvenstvom prolaza), 2) znak II-2 (obavezno zaustavljanje) 3) znak II-4 (zabrana saobraćaja u jednom smjeru) 4) znakovi II-52, II-53, II-54, II-55, II-56 i II-57 (obavezan smjer), 5) znak II-64 (kružni tok saobraćaja), 6) znakovi III-2 i III-3 (cesta sa saobraćajem u jednom smjeru), 7) znak III-4 (cesta sa prvenstvom prolaza), 8) znakovi III-86 i III-87 (cestokaz), 9) znak III-88 (cestokaz za aerodrom), 10) znak III-112 (cestokaz obilaznice) i 11) znak III-124 (tabla za označavanje naziva ulica). c) na ostale stubove uz cestu (npr. stubovi javne rasvjete). Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6443 Broj 66 – Strana 6444 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6445 Broj 66 – Strana 6446 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6447 Broj 66 – Strana 6448 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6449 Broj 66 – Strana 6450 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6451 Broj 66 – Strana 6452 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6453 Broj 66 – Strana 6454 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6455 Broj 66 – Strana 6456 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6457 Broj 66 – Strana 6458 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6459 Broj 66 – Strana 6460 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6461 Broj 66 – Strana 6462 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6463 Broj 66 – Strana 6464 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6465 Broj 66 – Strana 6466 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6467 Broj 66 – Strana 6468 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6469 Broj 66 – Strana 6470 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6471 Broj 66 – Strana 6472 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6473 Broj 66 – Strana 6474 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6475 Broj 66 – Strana 6476 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6477 Broj 66 – Strana 6478 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6479 Broj 66 – Strana 6480 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6481 Broj 66 – Strana 6482 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6483 Broj 66 – Strana 6484 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6485 Broj 66 – Strana 6486 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6487 Broj 66 – Strana 6488 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6489 Broj 66 – Strana 6490 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6491 Broj 66 – Strana 6492 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6493 Broj 66 – Strana 6494 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6495 Broj 66 – Strana 6496 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6497 Broj 66 – Strana 6498 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6499 Broj 66 – Strana 6500 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6501 Broj 66 – Strana 6502 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6503 Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6505 Broj 66 – Strana 6506 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6507 Broj 66 – Strana 6508 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6509 Broj 66 – Strana 6510 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6511 Broj 66 – Strana 6512 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6513 Broj 66 – Strana 6514 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6515 Broj 66 – Strana 6516 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6517 Broj 66 – Strana 6518 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6519 Broj 66 – Strana 6520 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6521 Broj 66 – Strana 6522 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6523 Broj 66 – Strana 6524 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6525 Broj 66 – Strana 6526 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6527 Broj 66 – Strana 6528 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6529 Broj 66 – Strana 6530 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6531 Broj 66 – Strana 6532 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6533 Broj 66 – Strana 6534 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6535 Broj 66 – Strana 6536 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6537 Broj 66 – Strana 6538 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6539 Broj 66 – Strana 6540 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6541 Broj 66 – Strana 6542 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6543 Broj 66 – Strana 6544 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6545 Broj 66 – Strana 6546 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6547 Broj 66 – Strana 6548 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6549 Broj 66 – Strana 6550 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6551 Broj 66 – Strana 6552 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6553 Broj 66 – Strana 6554 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6555 Broj 66 – Strana 6556 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6557 Broj 66 – Strana 6558 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6559 Broj 66 – Strana 6560 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6561 Broj 66 – Strana 6562 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6563 Broj 66 – Strana 6564 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6565 Broj 66 – Strana 6566 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6567 Broj 66 – Strana 6568 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH DIO PETI - PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Član 107. (Prijelazne odredbe) (1) Saobraćajni znakovi na cestama koji nisu u skladu sa ovim Pravilnikom u pogledu boje osnove znaka, a zateknu se na cestama na dan njegovog donošenja, moraju se zamijeniti, odnosno, uskladiti u roku od pet godina od dana stupanja ovog Pravilnika na snagu. (2) Saobraćajni znakovi na cestama koji nisu u skladu sa ovim Pravilnikom u drugom smislu izuzev boje osnove znaka, a zateknu se na cestama na dan njegovog donošenja, moraju se zamijeniti, odnosno, uskladiti u roku od tri godine od dana stupanja ovog Pravilnika na snagu. (3) Saobraćajni znakovi koji nisu predviđeni ovim Pravilnikom, a zateknu se na cestama na dan njegovog donošenja, moraju se ukloniti do 31. decembra 2007. godine. Član 108. (Provođenje Pravilnika) Saobraćajni znakovi se proizvode, postavljaju i održavaju u skladu sa ovim Pravilnikom, Zakonom o osnovama sigurnosti saobraćaja na cestama Bosne i Hercegovine, zakonima o javnim cestama, pravilnicima o održavanju i zaštiti javnih cesta i standardima za provođenje ovog Pravilnika i njegovih pojedinih dijelova, koje donose nadležna ministarstva za saobraćaj na državnom ili entitetskom niovu. Član 109. (Prestanak primjene propisa) Na dan donošenja ovog Pravilnika prestaju važiti svi pravilnici o saobraćajnim znakovima i signalizaciji na cestama, načinu obilježavanja radova i prepreka na cesti i znakovima koje učesnicima u saobraćaju daju ovlašćene ososbe u BiH. Član 110. (Objava i stupanje na snagu) Ovaj Pravilnik stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku BiH", a objavljuje se i u službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Broj 01-02-2-328-15/07 8. februara 2007. godine Ministar Sarajevo dr. Branko Dokić, s. r. Na temelju članka 252. stavak (1) točke 7), a u svezi sa člankom 153. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 06/06), ministar komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine, u suradnji sa nadležnim tijelima za unutarnje poslove i promet, donosi PRAVILNIK1 O PROMETNIM ZNAKOVIMA I SIGNALIZACIJI NA CESTAMA, NAČINU OBILJEŽAVANJA RADOVA I PREPREKA NA CESTI I ZNAKOVIMA KOJE SUDIONICIMA U PROMETU DAJE OVLAŠĆENA OSOBA DIO PRVI- OPĆE ODREDBE Članak 1. (Predmet Pravilnika) Ovim Pravilnikom se propisuju vrsta, značenje, oblik, boja, dimenzije i postavljanje prometne signalizacije na cestama, znaci koje sudionicima u prometu na cestama daju ovlašćene osobe rukama, položajem tijela i posebnim uređajima za emitiranje zvučnih i svjetlosnih signala. Članak 2. (Prometna signalizacija) Prometnu signalizaciju cesta, u smislu ovog Pravilnika, čini: a) Vertikalna prometna signalizacija: 1) znakovi opasnosti, 2) znakovi izričitih naredbi, 1 Pravilnik objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 16/07 Četvrtak, 20.9.2007. 3) znakovi obavijesti, 4) znakovi obavijesti za vođenje prometa, 5) dopunske ploče i 6) promjenjivi prometni znakovi. b) Horizontalna prometna signalizacija na kolniku i drugim površinama; c) Svjetlosna prometna signalizacija i svjetlosne oznake; d) Prometna oprema ceste: 1) oprema za označavanje ruba kolnika, 2) oprema za označavanje vrha prometnih otoka, 3) oprema, znakovi i oznake za označavanje radova, prepreka i oštećenja kolnika, 4) svjetlosni znakovi za označavanje radova, prepreka i oštećenja kolnika, 5) oprema za vođenje i usmjerivanje prometa u području radova na cesti, prepreka i oštećenja kolnika, 6) branici i polubranici, 7) prometna zrcala, 8) zaštitne odbojne ograde, 9) ograde protiv zaslijepljivanja i 10) ublaživači udara. Članak 3. (Ispisivanje natpisa na znakovima) (1) Na prometnim znakovima natpisi se ispisuju latiničnim i ćiriličnim pismom, i to na taj način da natpisi budu ispisani prvo ćiriličnim pismom u Republici Srpskoj, a latiničnim pismom u Federaciji Bosne i Hercegovine. Redoslijed pisama na natpisima na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine utvrđuje nadležno tijelo za pitanje prometa na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. (2) Natpisi na znakovima obavijesti se, u pravilu, ispisuju malim slovima. (3) Na prometne znakove se može upisati i naziv odredišta koje se nalazi u drugoj državi. (4) Uz odredište u drugoj državi obvezno se upisuje znak nacionalne autooznake. (5) Na prometni znak nije dozvoljeno ispisivati sadržaje koji nisu u funkciji ceste. Shodno tome, na prometnoj signalizaciji ne smiju biti ispisane niti turističke niti bilo koje druge odrednice, koje mogu remetiti funkciju prometrne signalizacije. Članak 4. (Način izrade prometne signalizacije) (1) Prometna signalizacija se izrađuje na taj način da je njeno značenje stalno ili promjenljivo. (2) Površina znakova vertikalne prometne signalizacije izrađuje se od tvari reflektirajućih svojstava najmanje I klase, a za auto-ceste i ceste rezervirane za promet motornih vozila i brze ceste, najmanje II klase. (3) Boja poleđine podloge znaka vertikalne prometne signalizacije mora biti siva, bez sjaja, kako bi se spriječilo odvraćanje pažnje ili zaslijepljivanje vozača. Članak 5. (Mogućnost osvjetljenja znaka) (1) Prometni znakovi mogu biti izvedeni sa vlastitim izvorom svjetlosti (unutarnje osvjetljenje) ili vanjskim izvorom svjetlosti (osvijetljen izvana sa posebnom svjetiljkom). (2) Saobraćajni znakovi i znakovi sa promjenljivim porukama mogu biti izvedeni sa svjetlećim materijama na podlozi crne boje. Članak 6. (Obveza postavljanja reflektirajuće oznake ) Na signalizaciji i opremi za označavanje ruba kolnika za označavanje radova, prepreka, oštećenja kolnika i za vođenje i usmjeravanje prometa u području radova na cesti i zaštitnim ogradama moraju biti postavljene reflektirajuće oznake minimalno klase II. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Članak 7. (Standardi za izradu i postavljanje znaka) Prometni znakovi, signalizacija i oprema u potpunosti moraju biti izrađeni i postavljeni prema standardima koje važe u Bosni i Hercegovini. Članak 8. (Temelj za postavljanje prometnog znaka, signalizacije i opreme na cestama) (1) Prometni znakovi, signalizacija i oprema na cestama postavljaju se na temelju prometnog projekta. (2) Za postavljene znakove, signalizaciju i opremu prema stavku (1) ovog članka potrebno je dostaviti dokaz propisane retrorefleksije. Članak 9. (Postavljanje prometnih znakova na istom nosaču i dopunske ploče) (1) Prometni znakovi koji se postavljaju na isti nosač moraju biti istih reflektirajućih svojstava. (2) Dopunske ploče, koje bliže određuju značenje prometnog znaka kojem su dodane, sastavni su dio tog prometnog znaka ispod kojeg su postavljene. Članak 10. (Mjesto za postavljanje prometnih znakova) (1) Prometni znakovi postavljaju se sa desne strane ceste uz kolnik u smjeru kretanja vozila. (2) Ako na mjestu na kojem se postavlja prometni znak postoji opasnost da ga sudionici u prometu neće na vrijeme primjetiti zbog gustine prometa ili zbog drugih razloga, prometni se znak postavlja i na suprotnoj, lijevoj strani ceste ili iznad kolnika. (3) Prometni znakovi postavljaju se tako da ne ometaju kretanje vozila i pješaka. Članak 11. (Visina za postavljanje prometnih znakova na cestama izvan naselja i u naseljima) (1) Prometni se znakovi na cestama izvan naselja postavljaju na visini 1.2 do 1.4 m, osim znakova II-61, II-62 i II-63 (obvezno i dopušteno obilaženje) kada se postavljaju na razdjelni otok, III-79 (planinski prijevoj), III-80 (rijeka), III-81 i III-82 (cestovni objekat), III-131 (broj međunarodne ceste), III-132 (broj autoceste), III-133 (broj brze ceste ili ceste rezervirane za promet motornih vozila), III-134 (broj regionalne ceste), III-135 (kilometarska oznaka za autocestu), III-136 (kilometarska oznaka dionice brze ceste ili ceste rezervirane za promet motornih vozila) i III-137 (oznaka dionice magistralne ili regionalne ceste) koji se postavljaju na visini od 80 do 120 cm. (2) Prometni znakovi u naseljima smješteni uz kolnik postavljaju se na visini 0.30 do 2.20 m, a prometni znakovi smješteni iznad kolnika postavljaju se na visini 4.5 m i većoj. (3) Visina iz stavka (1) i (2) ovog članka računa se od površine kolnika do donjeg ruba prometnog znaka, a ako se prometni znak postavlja zajedno sa dopunskom pločom, računa se do Broj 66 – Strana 6569 donjeg ruba dopunske ploče. Visina i položaj prometnog znaka moraju biti takvi da ne ugrožavaju kretanje pješaka i da ih pješaci i vozila ne zaklanjaju. Članak 12. (Izuzeci za postavljanje prometnih znakova radi bolje uočljivosti) U izuzetnim slučajevima, a radi bolje uočljivosti prometni znakovi se mogu postaviti na kontrastnim pločama bijele boje. U tom se slučaju na ploči može ispisati tekst koji objašnjava znak. Članak 13. (Pravilo za postavljanje znakova na istom stubu) (1) Na isti se stub mogu postaviti najviše dva prometna znaka. (2) Znakovi I-25 (radovi na cesti), II-32 (zabrana pretjecanja), II-34 (ograničenje brzine), i skup znakova od II-52 do II-60 (obvezan smjer i dozvoljeni smjerovi) kod privremenog reguliranja prometa mogu biti postavljeni na postolja i uzdignuti najmanje 0.30 m iznad površine kolnika. (3) Stubovi na kojima se postavljaju znakovi kojima se označavaju privremeni radovi i sl. (privremeno reguliranje) moraju biti obojeni naizmjeničnim poljima crvene i bijele boje tako da su polja široka po 25 cm. (4) Znak III-124 (ploča za označavanje naziva ulica) može se postaviti i na građevinu uz cestu. Članak 14. (Pravilo za postavljanje stubnog mjesta) Stub prometnog znaka se, u pravilu, postavlja najviše 2 m od ruba kolnika. Horizontalno rastojanje između ruba kolnika i najbližeg ruba prometnog znaka mora iznositi najmanje 0.30 m. Članak 15. (Postavljanje prometnog znaka u izuzetnim slučajevima) Prometni znak, u izuzetnim slučajevima, može biti postavljen: a) na konzolni nosač ako je tako postavljeni znak uočljiviji za sudionike u prometu, b) na semaforski stub, i to: 1) znak II-1 (nailazak na cestu sa prvenstvom prolaza), 2) znak II-2 (obvezno zaustavljanje) 3) znak II-4 (zabrana prometa u jednom smjeru) 4) znakovi II-52, II-53, II-54, II-55, II-56 i II-57 (obvezan smjer), 5) znak II-64 (kružni tok prometa), 6) znakovi III-2 i III-3 (cesta sa prometom u jednom smjeru), 7) znak III-4 (cesta sa prvenstvom prolaza), 8) znakovi III-86 i III-87 (cestokaz), 9) znak III-88 (cestokaz za zračnu luku), 10) znak III-112 (cestokaz obilaznice) i 11) znak III-124 (ploča za označavanje naziva ulica). c) na ostale stubove uz cestu (npr. stubovi javne rasvjete). Broj 66 – Strana 6570 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6571 Broj 66 – Strana 6572 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6573 Broj 66 – Strana 6574 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6575 Broj 66 – Strana 6576 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6577 Broj 66 – Strana 6578 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6579 Broj 66 – Strana 6580 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6581 Broj 66 – Strana 6582 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6583 Broj 66 – Strana 6584 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6585 Broj 66 – Strana 6586 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6587 Broj 66 – Strana 6588 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6589 Broj 66 – Strana 6590 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6591 Broj 66 – Strana 6592 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6593 Broj 66 – Strana 6594 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6595 Broj 66 – Strana 6596 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6597 Broj 66 – Strana 6598 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6599 Broj 66 – Strana 6600 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6601 Broj 66 – Strana 6602 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6603 Broj 66 – Strana 6604 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6605 Broj 66 – Strana 6606 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6607 Broj 66 – Strana 6608 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6609 Broj 66 – Strana 6610 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6611 Broj 66 – Strana 6612 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6613 Broj 66 – Strana 6614 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6615 Broj 66 – Strana 6616 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6617 Broj 66 – Strana 6618 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6619 Broj 66 – Strana 6620 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6621 Broj 66 – Strana 6622 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6623 Broj 66 – Strana 6624 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6625 Broj 66 – Strana 6626 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6627 Broj 66 – Strana 6628 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6629 Broj 66 – Strana 6630 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6631 Broj 66 – Strana 6632 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6633 Broj 66 – Strana 6634 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6635 Broj 66 – Strana 6636 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6637 Broj 66 – Strana 6638 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6639 Broj 66 – Strana 6640 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6641 Broj 66 – Strana 6642 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6643 Broj 66 – Strana 6644 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6645 Broj 66 – Strana 6646 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6647 Broj 66 – Strana 6648 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6649 Broj 66 – Strana 6650 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6651 Broj 66 – Strana 6652 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6653 Broj 66 – Strana 6654 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6655 Broj 66 – Strana 6656 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6657 Broj 66 – Strana 6658 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6659 Broj 66 – Strana 6660 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6661 Broj 66 – Strana 6662 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6663 Broj 66 – Strana 6664 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6665 Broj 66 – Strana 6666 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6667 Broj 66 – Strana 6668 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6669 Broj 66 – Strana 6670 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6671 Broj 66 – Strana 6672 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6673 Broj 66 – Strana 6674 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6675 Broj 66 – Strana 6676 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6677 Broj 66 – Strana 6678 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6679 Broj 66 – Strana 6680 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6681 Broj 66 – Strana 6682 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6683 Broj 66 – Strana 6684 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6685 Broj 66 – Strana 6686 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6687 Broj 66 – Strana 6688 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6689 Broj 66 – Strana 6690 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6691 Broj 66 – Strana 6692 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6693 Broj 66 – Strana 6694 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH DIO PETI - PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Članak 107. (Prijelazne odredbe) (1) Prometni znakovi na cestama koji nisu sukladni ovom Pravilnikom u pogledu boje osnove znaka, a zateknu se na cestama na dan njegovog donošenja, moraju se zamijeniti, odnosno, uskladiti u roku od pet godina od dana stupanja ovog Pravilnika na snagu. (2) Prometni znakovi na cestama koji nisu sukladni ovom Pravilnikom u drugom smislu izuzev boje osnove znaka, a zateknu se na cestama na dan njegovog donošenja, moraju se zamijeniti, odnosno, uskladiti u roku od tri godine od dana stupanja ovog Pravilnika na snagu. (3) Prometni znakovi koji nisu predviđeni ovim Pravilnikom, a zateknu se na cestama na dan njegovog donošenja, moraju se ukloniti do 31. prosinca 2007. godine. Članak 108. (Provedba Pravilnika) Prometni znakovi se proizvode, postavljaju i održavaju sukladno ovom Pravilnikom, Zakonom o osnovama sigurnosti prometa na cestama Bosne i Hercegovine, zakonima o javnim cestama, pravilnicima o održavanju i zaštiti javnih cesta i standardima za provedbu ovog Pravilnika i njegovih pojedinih dijelova, koje donose nadležna ministarstva za promet na državnoj ili entitetskoj razini. Članak 109. (Prestanak primjene propisa) Na dan donošenja ovog Pravilnika prestaju važiti svi pravilnici o prometnim znakovima i signalizaciji na cestama, načinu obilježavanja radova i prepreka na cesti i znakovima koje sudionicima u prometu daju ovlašćene ososbe u BiH. Članak 110. (Objava i stupanje na snagu) Ovaj Pravilnik stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku BiH", a objavljuje se i u službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Broj 01-02-2-328-15/07 8. veljače 2007. godine Ministar Sarajevo dr. Branko Dokić, v. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj U 19/06, rješavajući zahtjev Muhameda Ibrahimovića, u vrijeme podnošewa zahtjeva predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 30. marta 2007. godine donio je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/07 Broj 66 – Strana 6695 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovan zahtjev Muhameda Ibrahimovića, u vrijeme podnošewa zahtjeva predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da je stav 3. Preambule, član 2 stav 1 i član 3 stav 2 Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 14/98 i 12/99) u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2 Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine i da su čl. 7 i 8 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) u skladu sa čl. II/4 i II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Muhamed Ibrahimović, u vrijeme podnošewa zahtjeva predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: podnosioci zahtjeva), podnijeli su 20. oktobra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu usaglašenosti Ustava Bosne i Hercegovine sa Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98) i Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06), te s tim u vezi i sa Odlukom o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Bawa Luka ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 74/06) koja je donesena na osnovu ovih zakona. Podnosioci zahtjeva su, takođe, zatražili da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio sprovođenje Odluke o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Bawa Luka dok se ne donese odluka o zahtjevu. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od oba doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Predstavničkog doma i Doma naroda, Narodne skupštine Republike Srpske, Vijeća naroda, te Vlade Republike Srpske zatraženo je 27. oktobra 2006. godine da dostave odgovor na zahtjev. 3. Ustavni sud je donio Odluku broj U 19/06 od 17. novembra 2006. godine kojom je kao neosnovan odbijen zahtjev da se donese privremene mjere. 4. Narodna skupština Republike Srpske i Vlada Republike Srpske su 30. novembra 2006. godine dostavili odgovore na zahtjev, dok ostali od kojih je to zatraženo nisu dostavili odgovore na zahtjev. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda odgovori na zahtjev dostavljeni su podnosiocima zahtjeva 21. februara 2007. godine. Broj 66 – Strana 6696 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 6. Podnosioci zahtjeva navode da su odredbe stava 3 Preambule, člana 2 stav 1 i člana 3 stav 2 Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, kojima se izričito priznaje pravo entiteta da privatizuju preduzeća i banke smještene na wihovoj teritoriji, a koja nisu u privatnoj svojini i da im pripadnu prihodi koji se time ostvare u skladu sa propisima koje usvajaju parlamenti entiteta, neusklađene sa Evropskom konvencijom za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i to članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji se, shodno članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Podnosioci zahtjeva ističu da shodno članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju država Bosna i Hercegovina ima pravo da neometano uživa svoju imovinu, te da niko ne može da bude lišen svoje imovine sem u javnom interesu i pod uslovima koji su predviđeni zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Navode da shodno odredbama člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine država Bosna i Hercegovina nije skup "zajedničkih institucija" nego demokratska država koja funkcioniše na osnovama vladavine prava, te da je Republika Srpska samo jedan od njenih entiteta. Shodno tome, smatraju da osporeni zakon zanemaruje činjenicu da je država Bosna i Hercegovina pravno lice koje ima pravo da neometano uživa svoju imovinu. 7. Podnosioci zahtjeva, takođe, navode da je osporeni zakon u neskladu i sa odredbama Aneksa II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, jer shodno navedenim odredbama na snazi ostaju sve odredbe prema kojima je država uživalac svoje imovine ukoliko nije lišena te imovine u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Dalje, smatraju da osporenim zakonom nije ni pokušano da se pitanje državne imovine i njene moguće privatizacije dovede u vezu sa Aneksom IX Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odnosno da ništa nije učinjeno da se pitanje PTT i komunikacionih usluga riješi na način kako predviđa član 3 Aneksa IX Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Smatraju da je osporeni zakon stvorio mogućnost da se entiteti faktički pretvore u nosioce državne imovine i da se smatraju posebnim državama, te da je navedeno vidqivo iz Odluke o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Bawa Luka gdje se stalno govori o državnom kapitalu kojim raspolaže Republika Srpska. 8. Podnosioci zahtjeva navode i neusklađenost odredbi čl. 7 i 8 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, koji propisuju uslove i predmet prodaje državne imovine, sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 14 Evropske konvencije, odnosno zabrani diskriminacije po teritorijalnom osnovu, a imajući u vidu broj stanovnika u oba entiteta prema popisu stanovništva iz 1991. godine. 9. Podnosioci zahtjeva smatraju da bi se došlo do ocjene o ustavnosti Odluke o donošenju privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Bawa Luka potrebno je da se prethodno ispita ustavnost odredbi svih onih zakona koji su omogućili da se donese navedena odluka. Četvrtak, 20.9.2007. b) Odgovor na zahtjev 10. Narodna skupština u odgovoru na zahtjev navodi kako predmetni zahtjev nije dopustiv, jer se ne odnosi na pitanje koje spada u okvir člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi navodi se da je dio zahtjeva kojim se traži da se utvrdi neusklađenost odredbi čl. 7 i 8 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima u odnosu na član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 14 Evropske konvencije van nadležnosti Ustavnog suda, jer Ustavni sud ne odlučuje o saglasnosti zakona ili opšteg akta sa Evropskom konvencijom. U dijelu zahtjeva u kom se navodi da je osporavanim zakonima i odlukom došlo do lišavawa imovine države u odgovoru se ističe da shodno članu 34 Evropske konvencije status "žrtve" mogu da imaju fizička lica, nevladine organizacije ili grupe pojedinaca dok država nema "lokus standi" i stoga država, shodno članu 33 Evropske konvencije, samo može da se žali da su druge države ugovornice navodno kršile Evropsku konvenciju. Stoga je, po mišljenju Narodne skupštine, predmetni zahtjev u navedenom dijelu izvan nadležnosti suda ratione materiae. Dalje se u zahtjevu navodi da osporavani Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98) koji je "oktroisao" Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu nije više na snazi, te da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine na sjednici od 19. jula 1999. godine usvojila Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 12/99). Takođe, po mišljenju Narodne skupštine Ustavni sud u smislu odredbe člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine ne može da odlučuje o ustavnosti pojedinačnih akata kakav karakter ima Odluka Vlade Republike Srpske o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Bawa Luka. 11. Dalje se navodi da je ustavni osnov za Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima sadržan u članu 68 Ustava Republike Srpske. 12. U odnosu na član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odgovoru se navodi da odredbe ovog člana ni na koji način ne utiču na pravo svake države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. U odnosu na član 14 Evropske konvencije Narodna skupština navodi da shodno navodima iz zahtjeva ne može da se ustanovi prema kojoj grupi, vezano za osporene akte, se postupilo drugačije u istim ili sličnim situacijama. 13. Vlada Republike Srpske u svom odgovoru na zahtjev navodi u suštini iste razloge kao i Narodna skupština u odnosu na dopustivost predmetnog zahtjeva. U odnosu na diskriminaciju Vlada Republike Srpske navodi da je činjenicu da u konkretnom slučaju nema diskriminacije utvrdilo i Vijeće naroda 29. maja 2006. godine koje je potvrdilo da entitetskim zakonom nije ugrožen vitalni nacionalni interes. IV. Relevantni propisi 14. U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 14/98 i 12/99) relevantne odredbe glase: "Preambula Opštim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daqnjem tekstu: nazvan GFAP) i posebno Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Aneksom 4 utvrđene su funkcije i odgovornosti institucija Bosne i Hercegovine i entiteta, kao i finansijske obaveze entiteta prema tim institucijama, ali u wima nema niti jedna konkretna odredba koja se odnosi na vlasništvo nad javnim dobrima. Ovaj zakon ima za ciq uspostaviti siguran pravni okvir za postupak privatizacije preduzeća i banaka i omogućiti da se taj proces odvija što je moguće transparentnije i brže u korist državljana Bosne i Hercegovine (BiH) ukqučujući raseljena lica i izbjeglice. Stoga, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donosi ovaj zakon izričito priznavajući pravo entiteta da privatizuje preduzeća i banke smještene na wihovoj teritoriji, a koja nisu u privatnom svojini i da mu pripadnu prihodi koji se time ostvare u skladu sa propisima koje usvajaju parlamenti entiteta. Član 2 1. U skladu sa GFAP-om ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatizuju preduzeća i banke smještene na wihovoj teritoriji koji nisu u privatnom svojini. Odluka je li preduzeće ili banka u privatnom svojini bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom svojini, ukoliko su te promjene sporne i ukoliko su se desile nakon 31. decembra 1991. godine. 2. Ostvarivanje prava entiteta da privatizuju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9 GFAP-a biće konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji u ciqu usklađivawa s novom unutrašwom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP-a, konkretno Aneksom 9. 3. U ma kom procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživawa koja mogu biti donesena u skladu sa važećim zakonima o restituciji. Član 3 1. Skupštine entiteta će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, obezbjeđuje maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om. 2. Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatiće se samo ona imovina i potraživawa u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta. 3. Zakonima entiteta utvrđuje se na nediskriminatorskim osnovama koje BiH ili strana fizička i pravna lica imaju pravo otkupa dionica i imovine u procesu privatizacije u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.(...)" 15. U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) relevantne odredbe glase: "Član 7 (1)Posebnim privatizacionim programom može da se predvidi ispuwavanje uslova koji kupci državnog kapitala trebaju ispuniti u određenom roku, a tiču se: a) programa zadržavawa postojećih i upošljavawa novih radnika, Broj 66 – Strana 6697 b) zadržavawa postojeće ili usvajawa nove djelatnosti, v) povećanje temeqnog kapitala, g) uvrštavanje akcija privatiziranog preduzeća na službeno berzovno tržište. (2)Posebnim programom privatizacije za preduzeća iz člana 6 ovog zakona mogu da se predvide i posebni uslovi koje potencijalni kupci moraju da ispune. Član 8 (1) Predmet privatizacije na osnovu ovog zakona ne mogu da budu prirodna bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i historijskog značaja, koja su preduzeću dana na upotrebu. (2) Status građevinskog i poqoprivrednog zemqišta utvrđuje se posebnim zakonima." V. Dopustivost 16. Član VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Ustavni sud ima iskqučivu nadležnost da odlučuje u sporovima koji po ovom Ustavu nastaju između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, ukqučujući, ali se ne ograničavajući na to: - Da li je neki član ustava ili zakona entiteta u saglasnosti sa ovim Ustavom. Sporove mogu pokretati samo članovi Predsjedništva, predsjedavajući Ministarskog savjeta, predsjedavajući ili zamjenik predsjedavajućeg bilo kojeg vijeća Parlamentarne skupštine, jedna četvrtina članova bilo kojeg vijeća Parlamentarne skupštine ili jedna četvrtina bilo kog doma zakonodavnog vijeća jednog entiteta". 17. U pogledu dijela zahtjeva kojim se traži ocjena ustavnosti Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 14/98) Ustavni sud konstatuje da je navedeni zakon donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, na privremenim osnovama, a dok Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji ovaj zakon u odgovarajućoj formi, bez amandmana i dodatnih uslova. Parlamentarna skupština je na sjednici Predstavničkog doma održanoj 14. jula 1998. godine i na sjednici Doma naroda održanoj 19. jula 1999. godine usvojila Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 12/99), u istovjetnom tekstu kao zakon koji je donio na privremenim osnovama Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu. Ovaj zakon je stupio na snagu 10. avgusta 1999. godine. Na osnovu iznesenog proizlazi da je navedeni zakon na snazi. 18. Dalje, iako odredba člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine ne predviđa eksplicitnu nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost zakona ili odredbe zakona Bosne i Hercegovine, supstancionalni pojam ovlašćewa određenih samim Ustavom Bosne i Hercegovine sadrži u sebi titulus Ustavnom sudu za takvu nadležnost, a posebno uloga Ustavnog suda kao organa koje podržava Ustav Bosne i Hercegovine. Stanovište Ustavnog suda u ovakvim slučajevima u njegovoj dosadašwoj praksi jasno ukazuje da je Ustavni sud nadležan da ocjenjuje ustavnost zakona, odnosno pojedinih odredbi zakona Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 1/99 od 14. avgusta 1999. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 16/99). Broj 66 – Strana 6698 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 19. U pogledu dijela zahtjeva kojim se traži da se ocijeni ustavnost Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) Ustavni sud smatra da se predmetni zahtjev odnosi na pitanje koje spada u okvir člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da se zahtjevom osporava usklađenost entitetskog zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 20. Takođe, Ustavni sud je utvrdio da su podnosioci zahtjeva u vrijeme kad je podnesen zahtjev predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, dakle, ovlašćeni podnosioci iz člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine. 21. Stoga, imajući u vidu odredbe člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv, jer je zahtjev podnio ovlašćeni subjekt i ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17 Pravila Ustavnog suda zbog kog zahtjev nije dopustiv. VI. Meritum 22. Podnosioci zahtjeva u konkretnom slučaju vide neusaglašenost odredbi stava 3 Preambule, te člana 2 stav 1 kao i člana 3 stav 2 Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini sa odredbom člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe smatraju i da su odredbe čl. 7 i 8 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima neusklađene sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 14 Evropske konvencije. Podnosioci zahtjeva smatraju da je potrebno da se ispita ustavnost odredbi svih zakona koji su omogućili da se donese Odluke o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Bawa Luka, a da bi se došlo do ocjene ustavnosti navedene odluke. 23. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć k) Pravo na imovinu." 24. Ova ustavna odredba odgovara članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 25. Podnosioci zahtjeva u suštini smatraju da je navedenim zakonima država lišena svoje imovine, te da je shodno tome došlo do kršewa člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 26. Kao što je već ranije navedeno član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odgovara članu II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da koncept Četvrtak, 20.9.2007. prava na imovinu podrazumijeva obavezu i odgovornost države da uspostavi preventivne mjere i mehanizme kojima se štiti pravo pojedinaca na mirno uživanje imovine. Država ima pozitivnu obavezu da pojedincima daje zaštitu od miješawa i lišavawa imovine bez obzira od koga to dolazilo (od službenih lica državnih organa ili od privatnih pojedinaca). Prema tome, država pruža zaštitu pojedincu i od miješawa i lišavawa svoje imovine od drugog privatnog pojedinca (princip drittwirkung efekta). Međutim, potrebno je da se naglasi da država uživa širok stepen slobodne procjene kako u pogledu izbora sredstava za sprovođenje odgovarajućih mjera tako i u pogledu utvrđivawa da li se opravdavaju posljedice sprovođewa opštim interesom postizawa cilja konkretnog zakona. Država daje inicijalnu procjenu i postojanje problema od javnog interesa koji zahtijeva mjere lišavawa imovine i korektivne postupke koji treba da se preduzmu. Dakle, državi je dat širok stepen slobodne procjene u primjeni odgovarajućih mjera koje imaju za posljedicu miješanje u pravo na imovinu pojedinca. 27. Shodno navedenom konceptu prava na imovinu, koji je dakle identičan i u Evropskoj konvenciji i u Ustavu Bosne i Hercegovine, jasno je da nije moguća situacija u kojoj bi država (isto vrijedi i za entitete) donijela bilo koji zakona kojim bi sama sebi prekršila ustavno pravo na imovinu. Slijedi da je neosnovan zahtjev podnosioca u dijelu u kom se tvrdi da su osporavani zakoni nesaglasni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer se wima državi krši pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 28. Podnosioci zahtjeva navode i da je osporeni Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini u neskladu i sa odredbama Aneksa II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, jer shodno navedenim odredbama na snazi ostaju sve odredbe prema kojima je država uživalac svoje imovine ukoliko nije lišena te imovine u javnom interesu i pod uslovima koji su predviđeni zakonom i opštim principima međunarodnog prava. 29. Ustavni sud podsjeća da shodno članu 2 Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine "svi zakoni, propisi i sudski poslovnici, koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine". Shodno navedenom, jasno je da država donošenjem bilo kog zakona nakon stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, bez obzira na sadržaj odredbi tog zakona, ni u kom slučaju ne može da prekrši ovu ustavnu odredbu, jer se ona odnosi na kontinuitet pravnih propisa koji su doneseni prije nego što je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. 30. Iako podnosioci zahtjeva ne traže da se ocijeni usklađenost Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini i Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima sa članom 3 Aneksa IX Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud podsjeća da je navedenom odredbom utvrđeno da "stranke" mogu da odluče, po preporuci Komisije, da koriste osnivanje Transportnog preduzeća kao model za osnivanje drugih zajedničkih javnih preduzeća, kao što su ona za upravljanjem komunalnim djelatnostima, energetikom, poštanskim i komunikacionim uslugama. Dakle navedenim aneksom je predviđena mogućnost, ali ne i obaveza "stranaka" da urede javna preduzeća. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Diskriminacija 31. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi status." 32. Član 14 Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 33. Podnosioci zahtjeva smatraju da su čl. 7 i 8 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima neusklađeni sa članom 14 Evropske konvencije. 34. Ustavni sud konstatuje da član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine odgovara članu 14 Evropske konvencije. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine predviđa zabranu diskriminacije kako u vezi sa pravima i slobodama navedenim u Ustavu i Evropskoj konvenciji, tako i pravima i slobodama iz međunarodnih instrumenata koji se nalaze u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine. Na taj način je prošireno polje zaštite prava i sloboda građana Bosne i Hercegovine i država Bosna i Hercegovina i oba njena entiteta su još čvršće obavezani da obezbijede najviši nivo međunarodno priznatih qudskih prava, kako je to predviđeno članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po bilo kom osnovu. 35. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava, neki akt ili propis je diskriminišući ako pravi razliku između pojedinaca ili grupa koje se nalaze u sličnoj situaciji, te ako u tom razlikovanju izostane objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako nije bilo razumnog odnosa proporcionalnosti između sredstava koja su upotrijebljena i ciljeva čijem ostvarenju se teži. 36. U konkretnom slučaju, podnosioci zahtjeva sem navođewa da je došlo do diskriminacije po teritorijalnom osnovu, a "imajući u vidu broj stanovnika u oba entiteta prema popisu stanovništva iz 1991. godine" ne navode ništa drugo što bi ukazalo da su odredbe čl. 7 i 8 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima diskriminišuće i zbog toga nesaglasne sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. 37. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je predmetni zahtjev neosnovan, te da treba da ga odbije i utvrđuje da je stav 3 Preambule, član 2 stav 1 i član 3 stav 2 Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 14/98 i 12/99) u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2 Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine i da su čl. 7 i 8 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) u skladu sa čl. II/4 i II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje usaglašenost Ustava Bosne i Hercegovine sa Odlukom o donošenju posebnog 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/07 Broj 66 – Strana 6699 privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Bawa Luka, koja je donesena na osnovu ovih zakona. VII. Zakqučak 38. Država i njeni organi uživaju ustavna prava iz kataloga ustavnih prava koji su navedeni u članu II/3 Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, prema samom konceptu prava na imovinu, koji je istovjetan i u Evropskoj konvenciji i u Ustavu Bosne i Hercegovine, nije moguća situacija u kojoj bi država (isto vrijedi i za entitete) donošenjem pojedinog zakona sama sebi prekršila ustavno pravo na imovinu. Država donošenjem bilo kog zakona nakon stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, bez obzira na sadržaj odredbi tog zakona, ni u kom slučaju ne može da prekrši odredbu člana 2 Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine, jer se ona odnosi na kontinuitet pravnih propisa koji su doneseni prije nego što je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj U 19/06, rješavajući zahtjev Muhameda Ibrahimovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. marta 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovan zahtjev Muhameda Ibrahimovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da je stav 3. Preambule, član 2. stav 1. i član 3. stav 2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 14/98 i 12/99) u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine i da su čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog Broj 66 – Strana 6700 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) u skladu sa čl. II/4. i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Muhamed Ibrahimović, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva), podnijeli su 20. oktobra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu usaglašenosti Ustava Bosne i Hercegovine sa Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98) i Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06), te s tim u vezi i sa Odlukom o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banja Luka ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 74/06) koja je donesena na osnovu ovih zakona. Podnosioci zahtjeva su, također, zatražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje Odluke o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banja Luka do donošenja odluke o zahtjevu. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od oba doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Predstavničkog doma i Doma naroda, Narodne skupštine Republike Srpske, Vijeća naroda, te Vlade Republike Srpske zatraženo je 27. oktobra 2006. godine da dostave odgovor na zahtjev. 3. Ustavni sud je donio Odluku broj U 19/06 od 17. novembra 2006. godine kojom je kao neosnovan odbijen zahtjev za donošenje privremene mjere. 4. Narodna skupština Republike Srpske i Vlada Republike Srpske su 30. novembra 2006. godine dostavili odgovore na zahtjev, dok ostali od kojih je to zatraženo nisu dostavili odgovore na zahtjev. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na zahtjev dostavljeni su podnosiocima zahtjeva 21. februara 2007. godine. III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 6. Podnosioci zahtjeva navode da su odredbe stava 3. Preambule, člana 2. stav 1. i člana 3. stav 2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, kojima se izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovom teritoriju, a koja nisu u privatnom vlasništvu i da im pripadnu prihodi koji se time ostvare u skladu sa propisima koje usvajaju parlamenti entiteta, neusklađene sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i to članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji se, shodno članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Podnosioci zahtjeva ističu da prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku Četvrtak, 20.9.2007. konvenciju država Bosna i Hercegovina ima pravo da neometano uživa svoju imovinu, te da niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Navode da prema odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine država Bosna i Hercegovina nije skup "zajedničkih institucija" nego demokratska država koja funkcionira na osnovama vladavine prava, te da je Republika Srpska samo jedan od njenih entiteta. Prema tome, smatraju da osporeni zakon zanemaruje činjenicu da je država Bosna i Hercegovina pravno lice koje ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. 7. Podnosioci zahtjeva, također, navode da je osporeni zakon u neskladu i sa odredbama Aneksa II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, jer prema navedenim odredbama na snazi ostaju sve odredbe prema kojima je država uživalac svoje imovine ukoliko nije lišena te imovine u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Dalje, smatraju da se osporenim zakonom nije ni pokušalo pitanje državne imovine i njene moguće privatizacije dovesti u vezu sa Aneksom IX Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odnosno da ništa nije učinjeno da se pitanje PTT i komunikacijskih usluga riješi na način kako predviđa član 3. Aneksa IX Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Smatraju da je osporeni zakon stvorio mogućnost da se entiteti faktički pretvore u nosioce državne imovine i da se smatraju posebnim državama, te da je navedeno vidljivo iz Odluke o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banja Luka gdje se stalno govori o državnom kapitalu kojim raspolaže Republika Srpska. 8. Podnosioci zahtjeva navode i neusklađenost odredbi čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, koji propisuju uvjete i predmet prodaje državne imovine, sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 14. Evropske konvencije, odnosno zabrani diskriminacije po teritorijalnom osnovu, a imajući u vidu broj stanovnika u oba entiteta prema popisu stanovništva iz 1991. godine. 9. Podnosioci zahtjeva smatraju da bi se došlo do ocjene o ustavnosti Odluke o donošenju privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banja Luka potrebno je prethodno ispitati ustavnost odredbi svih onih zakona koji su omogućili donošenje navedene odluke. b) Odgovor na zahtjev 10. Narodna skupština u odgovoru na zahtjev navodi kako predmetni zahtjev nije dopustiv, jer se ne odnosi na pitanje koje spada u okvir člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi se navodi da je dio zahtjeva kojim se traži da se utvrdi neusklađenost odredbi čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima u odnosu na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 14. Evropske konvencije izvan nadležnosti Ustavnog suda, jer Ustavni sud ne odlučuje o saglasnosti zakona ili općeg akta sa Evropskom konvencijom. U dijelu zahtjeva u kojem se navodi da je osporavanim zakonima i odlukom došlo do lišavanja imovine države u odgovoru se ističe da prema članu 34. Evropske konvencije status "žrtve" mogu imati fizička lica, nevladine organizacije ili grupe pojedinaca dok država nema "lokus standi" i stoga se država prema članu 33. Evropske konvencije samo može žaliti da su druge države ugovornice navodno kršile Evropsku konvenciju. Stoga je, po mišljenju Narodne skupštine, predmetni zahtjev u navedenom dijelu izvan nadležnosti suda ratione materiae. Dalje se u zahtjevu navodi da osporavani Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98) koji je "oktroisao" Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu nije više na snazi, te da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine na sjednici od 19. jula 1999. godine usvojila Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 12/99). Također, po mišljenju Narodne skupštine Ustavni sud u smislu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne može odlučivati o ustavnosti pojedinačnih akata kakav karakter ima Odluka Vlade Republike Srpske o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banja Luka. 11. Dalje se navodi da je ustavni osnov za Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima sadržan u članu 68. Ustava Republike Srpske. 12. U odnosu na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odgovoru se navodi da odredbe ovog člana ni na koji način ne utječu na pravo svake države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesom. U odnosu na član 14. Evropske konvencije Narodna skupština navodi da se prema navodima iz zahtjeva ne može ustanoviti prema kojoj grupi, vezano za osporene akte, se postupilo drugačije u istim ili sličnim situacijama. 13. Vlada Republike Srpske u svom odgovoru na zahtjev navodi u suštini iste razloge kao i Narodna skupština u odnosu na dopustivost predmetnog zahtjeva. U odnosu na diskriminaciju Vlada Republike Srpske navodi da je činjenicu da u konkretnom slučaju nema diskriminacije utvrdilo i Vijeće naroda 29. maja 2006. godine koje je potvrdilo da entitetskim zakonom nije ugrožen vitalni nacionalni interes. IV. Relevantni propisi 14. U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 14/98 i 12/99) relevantne odredbe glase: "Preambula Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: nazvan GFAP) i posebno Aneksom 4 utvrđene su funkcije i odgovornosti institucija Bosne i Hercegovine i entiteta, kao i finansijske obaveze entiteta prema tim institucijama, ali u njima nema niti jedna konkretna odredba koja se odnosi na vlasništvo nad javnim dobrima. Ovaj zakon ima za cilj uspostaviti siguran pravni okvir za postupak privatizacije preduzeća i banaka i omogućiti da se taj proces odvija što je moguće transparentnije i brže u korist državljana Bosne i Hercegovine (BiH) uključujući raseljena lica i izbjeglice. Stoga, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donosi ovaj zakon izričito priznavajući pravo entiteta da privatizira preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji, a koja nisu u privatnom vlasništvu i da mu pripadnu prihodi koji se time ostvare u skladu sa propisima koje usvajaju parlamenti entiteta. Član 2. 1. U skladu sa GFAP-om ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu. Broj 66 – Strana 6701 Odluka je li preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu, ukoliko su te promjene sporne i ukoliko su se desile nakon 31. decembra 1991. godine. 2. Ostvarivanje prava entiteta da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9 GFAP-a bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji u cilju usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP-a, konkretno Aneksom 9. 3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena u skladu sa važećim zakonima o restituciji. Član 3. 1. Skupštine entiteta će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om. 2. Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta. 3. Zakonima entiteta utvrđuje se na nediskriminatorskim osnovama koje BiH ili strana fizička i pravna lica imaju pravo otkupa dionica i imovine u procesu privatizacije u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.(...)" 15. U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) relevantne odredbe glase: "Član 7. (1)Posebnim privatizacijskim programom može se predvidjeti ispunjenje uvjeta koji kupci državnog kapitala trebaju ispuniti u određenom roku, a tiču se: a) programa zadržavanja postojećih i upošljavanja novih radnika, b) zadržavanja postojeće ili usvajanja nove djelatnosti, v) povećanje temeljnog kapitala, g) uvrštavanje akcija privatiziranog preduzeća na službeno berzovno tržište. (2)Posebnim programom privatizacije za preduzeća iz člana 6. ovog zakona mogu se predvidjeti i posebni uvjeti koje potencijalni kupci moraju ispuniti. Član 8. (1) Predmet privatizacije na osnovu ovog zakona ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u općoj upotrebi, objekti od općeg kulturnog i historijskog značaja, koja su preduzeću dana na rabljenje. (2) Status građevinskog i poljoprivrednog zemljišta utvrđuje se posebnim zakonima." V. Dopustivost 16. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Ustavni sud je jedini nadležan odlučivati o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: Broj 66 – Strana 6702 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH - Je li bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta." 17. U pogledu dijela zahtjeva kojim se traži ocjena ustavnosti Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 14/98) Ustavni sud konstatira da je navedeni zakon donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, na privremenim osnovama, a dok Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji ovaj zakon u odgovarajućoj formi, bez amandmana i dodatnih uvjeta. Parlamentarna skupština je na sjednici Zastupničkog doma održanoj 14. jula 1998. godine i na sjednici Doma naroda održanoj 19. jula 1999. godine usvojila Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 12/99), u istovjetnom tekstu kao zakon kojeg je donio na privremenim osnovama Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu. Ovaj zakon je stupio na snagu 10. augusta 1999. godine. Na osnovu iznesenog proizlazi da je navedeni zakon na snazi. 18. Nadalje, iako odredba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne predviđa eksplicitnu nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost zakona ili odredbe zakona Bosne i Hercegovine, supstancionalni pojam ovlaštenja određenih samim Ustavom Bosne i Hercegovine sadrži u sebi titulus Ustavnom sudu za takvu nadležnost, a posebno uloga Ustavnog suda kao organa koje podržava Ustav Bosne i Hercegovine. Stanovište Ustavnog suda u ovakvim slučajevima u njegovoj dosadašnjoj praksi jasno ukazuje da je Ustavni sud nadležan da ocjenjuje ustavnost zakona, odnosno pojedinih odredbi zakona Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 1/99 od 14. augusta 1999. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 16/99). 19. U pogledu dijela zahtjeva kojim se traži ocjena ustavnosti Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) Ustavni sud smatra da se predmetni zahtjev odnosi na pitanje koje spada u okvir člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da se zahtjevom osporava usklađenost entitetskog zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 20. Također, Ustavni sud je utvrdio da su podnosioci zahtjeva u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, dakle, ovlašteni podnosioci iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. 21. Stoga, imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv, jer je zahtjev podnio ovlašteni subjekt i ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv. VI. Meritum 22. Podnosioci zahtjeva u konkretnom slučaju vide neusaglašenost odredaba stava 3. Preambule, te člana 2. stav 1. kao i člana 3. stav 2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini sa odredbom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također smatraju i da su Četvrtak, 20.9.2007. odredbe čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima neusklađene sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 14. Evropske konvencije. Podnosioci zahtjeva smatraju da je potrebno ispitati ustavnost odredaba svih zakona koji su omogućili donošenje Odluke o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banja Luka, a da bi se došlo do ocjene ustavnosti navedene odluke. 23. Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu;" 24. Ova ustavna odredba odgovara članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 25. Podnosioci zahtjeva u suštini smatraju da je navedenim zakonima država lišena svoje imovine, te da je prema tome došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 26. Kao što je već ranije navedeno član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odgovara članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da koncept prava na imovinu podrazumijeva obavezu i odgovornost države da uspostavi preventivne mjere i mehanizme kojima se štiti pravo pojedinaca na mirno uživanje imovine. Država ima pozitivnu obavezu da pojedincima daje zaštitu od miješanja i lišavanja imovine bez obzira od koga to dolazilo (od službenih lica državnih organa ili od privatnih pojedinaca). Prema tome, država pruža zaštitu pojedincu i od miješanja i lišavanja svoje imovine od drugog privatnog pojedinca (princip drittwirkung efekta). Međutim, potrebno je naglasiti da država uživa širok stepen slobodne procjene kako u pogledu izbora sredstava provođenja odgovarajućih mjera tako i u pogledu utvrđivanja opravdavaju li se posljedice provođenja općim interesom postizanja cilja konkretnog zakona. Država daje inicijalnu procjenu i postojanje problema od javnog interesa koji zahtijeva mjere lišavanja imovine i korektivne postupke koji se trebaju preduzeti. Dakle, državi je dat širok stepen slobodne procjene u primjeni odgovarajućih mjera koje imaju za posljedicu miješanje u pravo na imovinu pojedinca. 27. Prema navedenom konceptu prava na imovinu, koji je dakle identičan i u Evropskoj konvenciji i u Ustavu Bosne i Hercegovine, jasno je da nije moguća situacija u kojoj bi država (isto vrijedi i za entitete) donošenjem bilo kojeg zakona sama sebi prekršila ustavno pravo na imovinu. Slijedi da je neosnovan zahtjev podnosioca u dijelu u kojem se tvrdi da su osporavani zakoni nesaglasni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer se njima državi krši pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 28. Podnosioci zahtjeva navode i da je osporeni Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6703 u neskladu i sa odredbama Aneksa II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, jer prema navedenim odredbama na snazi ostaju sve odredbe prema kojima je država uživalac svoje imovine ukoliko nije lišena te imovine u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. 29. Ustavni sud podsjeća da prema članu 2. Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine "svi zakoni, propisi i sudski poslovnici, koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine". Prema navedenom, jasno je da država donošenjem bilo kojeg zakona nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, bez obzira na sadržaj odredbi tog zakona, ni u kojem slučaju ne može prekršiti ovu ustavnu odredbu, jer se ona odnosi na kontinuitet pravnih propisa donesenih prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. 30. Iako podnosioci zahtjeva ne traže ocjenu usklađenosti Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini i Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima sa članom 3. Aneksa IX Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud podsjeća da je navedenom odredbom utvrđeno da "stranke" mogu odlučiti, po preporuci Komisije, da koriste osnivanje Transportnog preduzeća kao model za osnivanje drugih zajedničkih javnih preduzeća, kao što su ona za upravljanjem komunalnim djelatnostima, energetikom, poštanskim i komunikacijskim uslugama. Dakle navedenim aneksom je predviđena mogućnost, ali ne i obaveza "stranaka" da urede javna preduzeća. kako je to predviđeno članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. 35. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, neki akt ili propis je diskriminirajući ako pravi razliku između pojedinaca ili grupa koje se nalaze u sličnoj situaciji, te ako u tom razlikovanju izostane objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako nije bilo razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i ciljeva čijem ostvarenju se teži. 36. U konkretnom slučaju, podnosioci zahtjeva osim navođenja da je došlo do diskriminacije po teritorijalnom osnovu, a "imajući u vidu broj stanovnika u oba entiteta prema popisu stanovništva iz 1991. godine" ne navode ništa drugo što bi ukazalo da su odredbe čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima diskriminirajuće i zbog toga nesaglasne sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. 37. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je predmetni zahtjev neosnovan, te ga treba odbiti i utvrđuje da je stav 3. Preambule, član 2. stav 1. i član 3. stav 2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 14/98 i 12/99) u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine i da su čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) u skladu sa čl. II/4. i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje usaglašenost Ustava Bosne i Hercegovine sa Odlukom o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banja Luka, koja je donesena na osnovu ovih zakona. Diskriminacija 31. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status." 32. Član 14. Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 33. Podnosioci zahtjeva smatraju da su čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima neusklađeni sa članom 14. Evropske konvencije. 34. Ustavni sud konstatira da član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odgovara članu 14. Evropske konvencije. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine predviđa zabranu diskriminacije kako u vezi s pravima i slobodama navedenim u Ustavu i Evropskoj konvenciji, tako i pravima i slobodama iz međunarodnih instrumenata koji se nalaze u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine. Na taj je način prošireno polje zaštite prava i sloboda građana Bosne i Hercegovine i država Bosna i Hercegovina i oba njena entiteta su još čvršće obavezani da osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava, VII. Zaključak 38. Država i njeni organi uživaju ustavna prava iz kataloga ustavnih prava navedenih u članu II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, prema samom konceptu prava na imovinu, koji je istovjetan i u Evropskoj konvenciji i u Ustavu Bosne i Hercegovine, nije moguća situacija u kojoj bi država (isto vrijedi i za entitete) donošenjem pojedinog zakona sama sebi prekršila ustavno pravo na imovinu. Država donošenjem bilo kojeg zakona nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, bez obzira na sadržaj odredaba tog zakona, ni u kojem slučaju ne može prekršiti odredbu člana 2. Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine, jer se ona odnosi na kontinuitet pravnih propisa donesenih prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj U 19/06, rješavajući zahtjev Muhameda Ibrahimovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne Broj 66 – Strana 6704 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica David Feldman, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Constance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. ožujka 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljen zahtjev Muhameda Ibrahimovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Ustvrđuje se da je stavak 3. Preambule, članak 2. stavak 1. i članak 3. stavak 2. Okvirnog zakona o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 14/98 i 12/99), sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 2. Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine i da su čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) sukladni čl. II/4. i II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Muhamed Ibrahimović, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedatelj Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelji zahtjeva), podnijeli su 20. listopada 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenom usuglašenosti Ustava Bosne i Hercegovine s Okvirnim zakonom o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98) i Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06), te s tim u svezi i s Odlukom o donošenju posebnog privatizacijskog programa za poduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banjaluka ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 74/06), koja je donesena na temelju ovih zakona. Podnositelji zahtjeva su, također, zatražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provedbu Odluke o donošenju posebnog privatizacijskog programa za poduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banjaluka do donošenja odluke o zahtjevu. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od oba doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Zastupničkog doma i Doma naroda, Narodne skupštine Republike Srpske, Vijeća naroda, te Vlade Republike Srpske, je zatraženo 27. listopada 2006. godine da dostave odgovor na zahtjev. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/07 Četvrtak, 20.9.2007. 3. Ustavni je sud donio Odluku broj U 19/06 od 17. studenog 2006. godine kojom je kao neutemeljen odbijen zahtjev za donošenjem privremene mjere. 4. Narodna skupština Republike Srpske i Vlada Republike Srpske su 30. studenog 2006. godine dostavili odgovore na zahtjev, dok ostali od kojih je to zatraženo nisu dostavili odgovore na zahtjev. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na zahtjev su dostavljeni podnositeljima zahtjeva 21. veljače 2007. godine. III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 6. Podnositelji zahtjeva navode da su odredbe stavka 3. Preambule, članka 2. stavak 1. i članka 3. stavak 2. Okvirnog zakona o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, kojima se izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju poduzeća i banke smještene na njihovom teritoriju, a koja nisu u privatnom vlasništvu, i da im pripadnu prihodi koji se time ostvare sukladno propisima koje usvajaju parlamenti entiteta, neusklađene s Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i to člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koji se, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Podnositelji zahtjeva ističu da prema članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju država Bosna i Hercegovina ima pravo neometano uživati svoju imovinu, te da nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Navode da prema odredbama članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine država Bosna i Hercegovina nije skup "zajedničkih institucija" nego demokratska država koja funkcionira na temeljima vladavine prava, te da je Republika Srpska samo jedan od njezinih entiteta. Prema tomu, smatraju da pobijani zakon zanemaruje činjenicu da je država Bosna i Hercegovina pravna osoba koja ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. 7. Podnositelji zahtjeva, također, navode da je pobijani zakon u nesuglasju i s odredbama Aneksa II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, jer prema navedenim odredbama na snazi ostaju sve odredbe prema kojima je država uživatelj svoje imovine ukoliko nije lišena te imovine u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Dalje, smatraju da se pobijanim zakonom nije ni pokušalo pitanje državne imovine i njezine moguće privatizacije dovesti u svezu s Aneksom IX Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odnosno da ništa nije učinjeno da se pitanje PTT i komunikacijskih usluga riješi na način kako predviđa članak 3. Aneksa IX Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Smatraju da je pobijani zakon stvorio mogućnost da se entiteti faktički pretvore u nositelje državne imovine i da se smatraju posebnim državama, te da je navedeno vidljivo iz Odluke o donošenju posebnog privatizacijskog programa za poduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banjaluka gdje se stalno govori o državnom kapitalu kojim raspolaže Republika Srpska. 8. Podnositelji zahtjeva navode i neusklađenost odredaba čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima, koji propisuju uvjete i predmet prodaje državne imovine, s člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i člankom 14. Europske konvencije, odnosno zabrani diskriminiranja po teritorijalnom temelju, a imajući u vidu broj stanovnika u oba entiteta prema popisu stanovništva iz 1991. godine. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 9. Podnositelji zahtjeva smatraju da bi se došlo do ocjene o ustavnosti Odluke o donošenju privatizacijskog programa za poduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banjaluka potrebno je prethodno ispitati ustavnost odredaba svih onih zakona koji su omogućili donošenje navedene odluke. b) Odgovor na zahtjev 10. Narodna skupština u odgovoru na zahtjev navodi kako predmetni zahtjev nije dopustiv, jer se ne odnosi na pitanje koje spada u okvir članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u svezi se navodi da je dio zahtjeva kojim se traži da se ustvrdi neusklađenost odredaba čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima u odnosu na članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članak 14. Europske konvencije izvan mjerodavnosti Ustavnog suda, jer Ustavni sud ne odlučuje o suglasnosti zakona ili općeg akta s Europskom konvencijom. U dijelu zahtjeva u kojemu se navodi da je pobijanim zakonima i odlukom došlo do lišavanja imovine države u odgovoru se ističe da prema članku 34. Europske konvencije status "žrtve" mogu imati fizičke osobe, nevladine organizacije ili skupine pojedinaca dok država nema "lokus standi" i stoga se država prema članku 33. Europske konvencije samo može žaliti da su druge države ugovornice navodno kršile Europsku konvenciju. Stoga je, prema mišljenju Narodne skupštine, predmetni zahtjev u navedenom dijelu ratione materiae izvan mjerodavnosti suda. Dalje se u zahtjevu navodi da pobijani Okvirni zakon o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98) koji je "oktroirao" Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu nije više na snazi, te da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine na sjednici od 19. srpnja 1999. godine usvojila Okvirni zakon o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 12/99). Također, prema mišljenju Narodne skupštine, Ustavni sud u smislu odredbe članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine ne može odlučivati o ustavnosti pojedinačnih akata kakav karakter ima Odluka Vlade Republike Srpske o donošenju posebnog privatizacijskog programa za poduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d.Banjaluka. 11. Dalje se navodi da je ustavni temelj za Zakon o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima sadržan u članku 68. Ustava Republike Srpske. 12. U odnosu na članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u odgovoru se navodi da odredbe ovog članka ni na koji način ne utječu na pravo svake države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općem interesu. U odnosu na članak 14. Europske konvencije Narodna skupština navodi da se prema navodima iz zahtjeva ne može ustanoviti prema kojoj se skupini, vezano za pobijane akte, postupilo drukčije u istim ili sličnim situacijama. 13. Vlada Republike Srpske u svom odgovoru na zahtjev navodi u biti iste razloge kao i Narodna skupština u odnosu na dopustivost predmetnog zahtjeva. U odnosu na diskriminaciju Vlada Republike Srpske navodi da je činjenicu da u konkretnom slučaju nema diskriminacije ustvrdilo i Vijeće naroda 29. svibnja 2006. godine koje je potvrdilo da entitetskim zakonom nije ugrožen vitalni nacionalni interes. IV. Relevantni propisi 14. U Okvirnom zakonu o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 14/98 i 12/99) relevantne odredbe glase: Broj 66 – Strana 6705 "Preambula Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: nazvan GFAP) i posebice Aneksom 4 ustvrđene su funkcije i odgovornosti institucija Bosne i Hercegovine i entiteta, kao i financijske obveze entiteta prema tim institucijama, ali u njima nema niti jedna konkretna odredba koja se odnosi na vlasništvo nad javnim dobrima. Ovaj zakon ima za cilj uspostaviti siguran pravni okvir za postupak privatizacije poduzeća i banaka i omogućiti da se taj proces odvija što je moguće transparentnije i brže u korist državljana Bosne i Hercegovine (BiH) uključujući raseljene osobe i izbjeglice. Stoga, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donosi ovaj zakon izričito priznavajući pravo entiteta da privatizira poduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji, a koja nisu u privatnom vlasništvu i da mu pripadnu prihodi koji se time ostvare sukladno propisima koje usvajaju parlamenti entiteta. Članak 2. 1. Sukladno GFAP-u ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju poduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu. Odluka je li poduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu, ukoliko su te promjene prijeporne i ukoliko su se desile nakon 31. prosinca 1991. godine. 2. Ostvarivanje prava entiteta da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9 GFAP-a bit će konzistentno ma kojoj nužnoj reorganizaciji u cilju usklađivanja s novom unutarnjom strukturom države sukladno odredbama GFAP-a, konkretno Aneksu 9. 3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija poduzeća i banaka neće prejudicirati restitucijska potraživanja koja mogu biti donesena sukladno važećim zakonima o restituciji. Članak 3. 1. Skupštine entiteta će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminacijskog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i sukladno GFAP-u. 2. Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u svezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta. 3. Zakonima entiteta ustvrđuje se na nediskriminacijskim temeljima koje BiH ili strane fizičke i pravne osobe imaju pravo otkupa dionica i imovine u procesu privatizacije sukladno članu 3. stavak 1. ovog zakona.(...)" 15. U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) relevantne odredbe glase: "Članak 7. (1)Posebnim privatizacijskim programom može se predvidjeti ispunjenje uvjeta koji kupci državnog kapitala trebaju ispuniti u određenom roku, a tiču se: a) programa zadržavanja postojećih i upošljavanja novih radnika, b) zadržavanja postojeće ili usvajanja nove djelatnosti, v) povećanje temeljnog kapitala, Broj 66 – Strana 6706 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH g) uvrštavanje akcija privatiziranog poduzeća na službeno burzovno tržište. (2)Posebnim programom privatizacije za poduzeća iz članka 6. ovog zakona mogu se predvidjeti i posebni uvjeti koje potencijalni kupci moraju ispuniti. Članak 8. (1) Predmet privatizacije na temelju ovog zakona ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u općoj upotrebi, objekti od općeg kulturnog i povijesnog značaja, koja su poduzeću dana na rabljenje. (2) Status građevinskog i poljoprivrednog zemljišta ustvrđuje se posebnim zakonima." V. Dopustivost 16. Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Ustavni je sud jedini mjerodavan odlučivati o bilo kojemu sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: - Je li bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojega doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojega doma zakonodavnog organa jednog entiteta." 17. Glede dijela zahtjeva kojim se traži ocjena ustavnosti Okvirnog zakona o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 14/98) Ustavni sud konstatira da je navedeni zakon donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, na privremenim temeljima, a dok Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji ovaj zakon u odgovarajućoj formi, bez amandmana i dodatnih uvjeta. Parlamentarna skupština je na sjednici Zastupničkog doma održanoj 14. srpnja 1998. godine i na sjednici Doma naroda održanoj 19. srpnja 1999. godine usvojila Okvirni zakon o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 12/99), u istovjetnom tekstu kao zakon kojega je donio na privremenim temeljima Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu. Ovaj je zakon stupio na snagu 10. kolovoza 1999. godine. Na temelju iznesenog proizlazi da je navedeni zakon na snazi. 18. Nadalje, iako odredba članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine ne predviđa eksplicitnu mjerodavnost Ustavnog suda u ocjenjivanju ustavnosti zakona ili odredbe zakona Bosne i Hercegovine, supstancionalni pojam ovlasti određenih samim Ustavom Bosne i Hercegovine sadrži u sebi titulus Ustavnom sudu za takvu mjerodavnost, a posebice uloga Ustavnog suda kao tijela koje podržava Ustav Bosne i Hercegovine. Stajalište Ustavnog suda u ovakvim slučajevima u njegovoj dosadašnjoj praksi razvidno ukazuje da je Ustavni sud mjerodavan ocjenjivati ustavnost zakona, odnosno pojedinih odredaba zakona Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 1/99 od 14. kolovoza 1999. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 16/99). 19. Glede dijela zahtjeva kojim se traži ocjena ustavnosti Zakona o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) Ustavni sud Četvrtak, 20.9.2007. smatra da se predmetni zahtjev odnosi na pitanje koje spada u okvir članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine obzirom na to da se zahtjevom pobija usklađenost entitetskog zakona s Ustavom Bosne i Hercegovine. 20. Također, Ustavni je sud ustvrdio da su podnositelji zahtjeva, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedatelj Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, dakle, ovlašteni podnositelji iz članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. 21. Stoga, imajući u vidu odredbe članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 17. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv, jer je zahtjev podnio ovlašteni subjekt i ne postoji nijedan formalni razlog iz članka 17. Pravila Ustavnog suda zbog kojega zahtjev nije dopustiv. VI. Meritum 22. Podnositelji zahtjeva u konkretnom slučaju vide neusuglašenost odredaba stavka 3. Preambule, te članka 2. stavak 1. kao i članka 3. stavak 2. Okvirnog zakona o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini s odredbom članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također smatraju i da su odredbe čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima neusklađene s člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i člankom 14. Europske konvencije. Podnositelji zahtjeva smatraju da je potrebno ispitati ustavnost odredaba svih zakona koji su omogućili donošenje Odluke o donošenju posebnog privatizacijskog programa za poduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banjaluka, a da bi se došlo do ocjene ustavnosti navedene odluke. 23. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." 24. Ova ustavna odredba odgovara članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 25. Podnositelji zahtjeva u biti smatraju da je navedenim zakonima država lišena svoje imovine, te da je prema tomu došlo do kršenja članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 26. Kao što je već ranije navedeno članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju odgovara članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava da koncept prava na imovinu podrazumijeva obvezu i odgovornost države u uspostavi preventivnih mjera i mehanizama kojima se štiti pravo pojedinaca na mirno uživanje imovine. Država ima pozitivnu obvezu davanja pojedincima zaštite od miješanja i lišavanja imovine bez obzira Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 66 – Strana 6707 od koga to dolazilo (od službenih osoba državnih tijela ili od privatnih pojedinaca). Prema tomu, država pruža zaštitu pojedincu i od miješanja i lišavanja svoje imovine od drugog privatnog pojedinca (načelo drittwirkung efekta). Međutim, potrebno je naglasiti da država uživa širok stupanj slobodne procjene kako glede izbora sredstava provedbe odgovarajućih mjera tako i glede ustvrđivanja opravdavaju li se posljedice provedbe općim interesom postizanja cilja konkretnog zakona. Država daje inicijalnu procjenu postojanja problema od javnog interesa koji zahtijeva mjere lišavanja imovine i korektivne postupke koje treba poduzeti. Dakle, državi je dat širok stupanj slobodne procjene u primjeni odgovarajućih mjera koje imaju za posljedicu miješanje u pravo na imovinu pojedinca. 27. Prema navedenom konceptu prava na imovinu, koji je dakle identičan i u Europskoj konvenciji i u Ustavu Bosne i Hercegovine, razvidno je da nije moguća situacija u kojoj bi država (isto vrijedi i za entitete) donošenjem bilo kojega zakona sama sebi prekršila ustavno pravo na imovinu. Slijedi da je neutemeljen zahtjev podnositelja u dijelu u kojemu se tvrdi da su pobijani zakoni nesuglasni s Ustavom Bosne i Hercegovine, jer se njima državi krši pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 28. Podnositelji zahtjeva navode i da je pobijani Okvirni zakon o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini u nesuglasju i s odredbama Aneksa II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, jer prema navedenim odredbama na snazi ostaju sve odredbe prema kojima je država uživatelj svoje imovine ukoliko nije lišena te imovine u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. 29. Ustavni sud podsjeća da prema članku 2. Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine "svi zakoni, propisi i sudski poslovnici, koji su na snazi na teritoriju Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u oprečnosti s Ustavom dok drukčije ne odredi mjerodavno tijelo vlasti Bosne i Hercegovine". Prema navedenomu, razvidno je da država donošenjem bilo kojega zakona nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, bez obzira na sadržaj odredaba tog zakona, ni u kojemu slučaju ne može prekršiti ovu ustavnu odredbu, jer se ona odnosi na kontinuitet pravnih propisa donesenih prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. 30. Iako podnositelji zahtjeva ne traže ocjenu usklađenosti Okvirnog zakona o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini i Zakona o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima s člankom 3. Aneksa IX Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud podsjeća da je navedenom odredbom ustvrđeno da "stranke" mogu odlučiti, po preporuci Povjerenstva, da koriste osnivanje Transportnog poduzeća kao model za osnivanje drugih zajedničkih javnih poduzeća, kao što su ona za upravljanjem komunalnim djelatnostima, energetikom, poštanskim i komunikacijskim uslugama. Dakle, navedenim je aneksom predviđena mogućnost, ali ne i obveza "stranaka" da urede javna poduzeća. socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status." 32. Članak 14. Europske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojem temelju, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 33. Podnositelji zahtjeva smatraju da su čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima neusklađeni s člankom 14. Europske konvencije. 34. Ustavni sud konstatira da članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odgovara članku 14. Europske konvencije. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine predviđa zabranu diskriminacije kako u svezi s pravima i slobodama navedenim u Ustavu i Europskoj konvenciji, tako i pravima i slobodama iz međunarodnih instrumenata koji se nalaze u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine. Na je taj način prošireno polje zaštite prava i sloboda građana Bosne i Hercegovine i država Bosna i Hercegovina i oba njezina entiteta su još čvršće obvezani osigurati najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava, kako je to predviđeno člankom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po bilo kojem temelju. 35. Prema praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, neki akt ili propis je diskriminirajući ako pravi razliku između pojedinaca ili skupina koje se nalaze u sličnoj situaciji, te ako u tom razlikovanju izostane objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako nije bilo razumnog odnosa proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i ciljeva čijemu se ostvarenju teži. 36. U konkretnom slučaju, podnositelji zahtjeva osim navođenja da je došlo do diskriminacije po teritorijalnom temelju, a "imajući u vidu broj stanovnika u oba entiteta prema popisu stanovništva iz 1991. godine" ne navode ništa drugo što bi ukazalo da su odredbe čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima diskriminirajuće i zbog toga nesuglasne s člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. 37. Na temelju svega navedenoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni zahtjev neutemeljen, te ga treba odbiti i ustvrđuje da je stavak 3. Preambule, članak 2. stavak 1. i članak 3. stavak 2. Okvirnog zakona o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 14/98 i 12/99) sukladan članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 2. Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine i da su čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) sukladni čl. II/4. i II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebice ispitivati usuglašenost Ustava Bosne i Hercegovine s Odlukom o donošenju posebnog privatizacijskog programa za poduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banjaluka, koja je donesena na temelju ovih zakona. Diskriminacija 31. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članku ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojemu temelju kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili VII. Zaključak 38. Država i njezina tijela uživaju ustavna prava iz kataloga ustavnih prava navedenih u članku II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, prema samom konceptu prava na imovinu, koji je istovjetan i u Europskoj konvenciji i u Ustavu Bosne i Hercegovine, nije moguća situacija u kojoj bi država (isto vrijedi i za entitete) donošenjem pojedinog zakona sama sebi prekršila ustavno pravo na imovinu. Država donošenjem Broj 66 – Strana 6708 bilo kojeg zakona nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, bez obzira na sadržaj odredaba tog zakona, ni u kojemu slučaju ne može prekršiti odredbu članka 2. Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine, jer se ona odnosi na kontinuitet pravnih propisa donesenih prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2587/05, rješavajući apelaciju Emina Halilčevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik David Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. maja 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Emina Halilčevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-124/05 od 19. oktobra 2005. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da prema hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". 1 Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/07 OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Emin Halilčević (u daqnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kog zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-124/05 od 19. oktobra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog i Opštinskog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) i učesnika u postupku, Tuzlanskog kantona, zatraženo je 6. aprila 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. aprila 2006. godine, a Opštinski sud 17. aprila 2006. godine. Tuzlanski kanton nije dostavio odgovor na apelaciju. 3. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 19. septembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 5. Apelant je 18. decembra 2003. godine podigao tužbu pred Opštinskim sudom protiv Tuzlanskog kantona (u daqnjem tekstu: tuženi) radi isplate regresa u visini od 8.128,00 KM. U istorijatu tužbe apelant je naveo da je zaposlen kao sudija Kantonalnog suda, da je u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini koristio godišwi odmor na osnovu Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji FBiH, ali da mu, nasuprot odredbi člana 41 navedenog zakona, nije isplaćen regres za godišwi odmor kao naknada za određene specijalne troškove, niti za jednu od navedene četiri godine. 6. Opštinski sud je, postupajući po tužbi, donio Presudu broj P-2951/03 od 26. oktobra 2004. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime regresa za godišwi odmor u 2001. godini isplati 2.044,50 KM, u 2002. godini iznos od 2.218,80 KM i u 2003. godini iznos od 2.848,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Dio apelantovog tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na isplatu regresa za godišwi odmor u iznosu od 1.380,00 KM u 2000. godini odbijen je zbog istaknutog prigovora zastarjelosti tužiočevog potraživawa. Opštinski sud je nakon dokaznog postupka koji je sprovedeno utvrdio da apelantu nije isplaćen regres za godišwi odmor za 2001, 2002. i 2003. godinu na što je imao pravo shodno članu 41 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Budući da zakonodavac, odnosno Vlada Tuzlanskog kantona, nikada nisu donijeli propis o visini regresa za godišwi odmor na koji sudije imaju pravo shodno članu 41 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, Opštinski sud je konstatovanu pravnu prazninu u pogledu visine regresa za godišwi odmor popunio primjenom Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH i potvrdom koju je izdalo Računovodstvo Kantonalnog suda 18. septembra 2003. godine iz koje proizilazi da apelantu nije isplaćen regres za godišwi odmor u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini, te da je ukupan iznos neisplaćene naknade na ime regresa za godišwi odmor za navedene godine 8.128,70 KM. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 7. Obrazlažući prvostepenu presudu kojom je u najvećem dijelu udovoqio apelantovom tužbenom zahtjevu, Opštinski sud je naveo u koje je dokumente i propise tokom dokaznog postupka izvršio uvid na predlog parničnih stranaka i zauzeo stav da je za odlučenje u konkretnoj pravnoj stvari irelevantan Sporazum o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave kao i Odluka Vlade Tuzlanskog kantona od 27. marta 2002. godine kojom se prihvata tekst Sporazuma, jer je Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH lex specialis u odnosu na Uredbu o načinu i postupku utvrđivawa plata, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave, Sporazuma o primjeni Kolektivnog ugovora i Odluci Vlade Tuzlanskog kantona broj 02/1-34-1723/02 od 27. marta 2002. godine kojom se prihvata tekst Sporazuma. Naime, iz člana 1 navedenog Kolektivnog ugovora proizilazi da se wime uređuju pitawa sprovođewa i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, a u članu 4 je regulisano da će isplata regresa službenicima biti regulisana na isti način kao i za sve druge buxetske korisnike shodno mogućnostima buxeta Tuzlanskog kantona u tekućoj godini. Budući da je uspio u sporu apelant nije izjavqivao žalbu protiv prvostepene presude. 8. Odlučujući međutim o tužiočevoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-124/05 od 19. oktobra 2005. godine kojom je tužiočevu žalbu uvažio, prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu primjenom tačke 4) člana 229 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daqnjem tekstu: ZPP) preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev. U odbijajućem dijelu Kantonalni sud je prvostepenu presudu primjenom člana 221 ZPP-a ostavio neizmijenjenu, jer u tom dijelu nije osporavana žalbom. 9. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je prihvatio kao pravilno utvrđenje prvostepenog suda u pogledu činjenica: da je apelant bio sudija Kantonalnog suda u Tuzli u 2001, 2002. i 2003. godini; da je u tim godinama iskoristio godišwi odmor i da mu nije isplaćena naknada na ime regresa za godišnje odmore u navedenim godinama; da Kantonalni sud u Tuzli nije donio odluku o isplati regresa sudijama, kao ni službenicima i namještenicima; da tuženi nije donio odluku o isplati regresa za korisnike buxeta u spornom periodu, niti je bilo kom buxetskom korisniku isplaćen regres u spornom periodu. 10. S obzirom na ovakvo utvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud smatra da je pogrešan zakqučak prvostepenog suda da apelantu pripada pravo na isplatu novčanih iznosa na ime regresa za 2001, 2002. i 2003. godinu kao u izreci osporene presude u smislu člana 41 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH i člana 2 Zakona o buxetu Tuzlanskog kantona. Naime, Kantonalni sud smatra da odredbom člana 41 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH jeste propisano da sudija, odnosno tužilac, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove, a tačkom 3 istog člana naznačena je i naknada regresa za godišwi odmor. Međutim, u tom zakonu nije određeno na koji način će se utvrditi visina naknade na ime regresa za godišwi odmor za sudije i tužioce, niti je to određeno bilo kojim drugim tužiočevim zakonom, a koji se odnosi na pravosudne organe Tuzlanskog kantona kao korisnike buxeta u smislu člana 2 Zakona o buxetu tuženog ("Službene novine TPK" broj 6/96). Kantonalni sud smatra pogrešnim zakqučak prvostepenog suda da apelantu u situaciji kada zakonom nije određena visina regresa za Broj 66 – Strana 6709 nosioce sudijske funkcije, kakav status ima apelant, pripada pravo na 70% od njegove plate na ime naknade regresa, te da se u takvoj situaciji treba da se primijeni odredba člana 32 Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH i Odluka Vlade Tuzlanskog kantona od 27. marta 2002. godine. Kolektivni ugovor bi prema mišljenju ovog suda mogao da se primijeni samo na službenike Kantonalnog suda, a ne i na sudije, pogotovo što ni drugim sudijama Kantonalnog suda u spornom periodu nije isplaćena naknada za regres, pa ni na taj način ne može da se prevaziđe nepostojanje pravnih propisa. Nepostojanje pravnih propisa u smislu određivawa visine regresa moguće je prevazići tužiočevim aktima koji se odnose na ostale tužiočeve službenike i namještenike u vezi sa isplatom regresa. Ti akti su, shodno mišljenju ovog suda, uredbe. Naime, Uredba o načinu i postupku utvrđivawa vrijednosti poslova i zadataka radnika kantonalnih organa uprave ("Službene novine TPK" broj 10/97) koja je bila na snazi u vrijeme kada je donesen Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH nije predviđala naknadu regresa za godišwi odmor tako da nema parametra na osnovu kog bi se popunila pravna praznina za isplatu regresa apelantu za 2001. godinu. Zatim je 2002. godine donijeta Uredba o načinu i postupku utvrđivawa plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave ("Službene novine TK" broj 6/02) kojom je propisano da službeniku, odnosno namješteniku, pripada regres za godišwi odmor u skladu sa materijalnim mogućnostima buxeta u tekućoj godini. 11. Imajući u vidu činjenicu da je tuženi zasebno pravno lice u odnosu na Federaciju BiH, da ima svoj kantonalni zakon o buxetu, da u spornom periodu nije donio odluku o isplati i visini regresa buxetskim korisnicima Tuzlanskog kantona, Kantonalni sud zakqučuje da evidentna pravna praznina u pogledu visine regresa za sudije i tužioce u konkretnom slučaju ne može da se popuni ni primjenom odredbe člana 11 Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodioca izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih organa federalne uprave ("Službene novine FBiH" br. 44/98 i 49/00). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno ustavno pravo direktne primjene odredbi Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, zatim pravo na saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da Kantonalni sud kao osnovni razlog zbog kog je odbio tužbeni zahtjev navodi da postoji pravna praznina u legislativi, odnosno da ne postoji opšti akt kojim bi bio propisan način obračuna visine regresa za godišwi odmor, istovremeno dokazujući kako niti jedan postojeći opšti akt tuženog ili Federacije BiH nije podoban da popuni evidentne pravne praznine. Apelant istovremeno insistira na činjenici da je njegovo pravo na regres za godišwi odmor propisano kao pravo, a ne mogućnost, članom 41 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, te da je članom 82 tog zakona propisano da će se svi federalni, odnosno kantonalni zakoni koji uređuju pitawa Broj 66 – Strana 6710 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sudske i tužilačke vlasti, polazeći od uslova iz ovog zakona kao minimalnih, uskladiti sa ovim zakonom, a do usklađivawa primjewivaće se odredbe ovog zakona. Citirana zakonska odredba, smatra apelant, predstavlja situaciju koja nameće pozitivnu obavezu federalnim i kantonalnim zakonodavnim organima vlasti da donesu propise kojima bi uredili pitanje visine regresa koje je ostalo neriješeno članom 41 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Apelant je svjestan da bi donošenje propisa koji omogućava izračunavanje visine regresa za godišwi odmor sudija i tužilaca u 2001. godini dovelo do otežanog izvršewa tužiočevog buxeta ili čak do nemogućnosti njegovog izvršewa, budući da je na dan stupawa na snagu Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH buxet za tekuću godinu već bio usvojen. Međutim, podsjeća apelant, u takvim situacijama u toku fiskalne godine donosi se rebalans buxeta. Činjenica je, međutim, da tuženi ni za naredne godine spornog perioda niti je donio opšti akt kojim bi bilo omogućeno da se izračuna visina regresa za sudije i tužioce Tuzlanskog kantona, niti je za tu svrhu predvidio sredstva u buxetima. Stoga, smatra apelant, osporenom presudom Kantonalni sud zapravo nagrađuje javnu vlast, odnosno tuženog, za totalnu zakonodavnu neaktivnost u rješavanju nastalog problema. Apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 301/04 u kojoj Ustavni sud "sličnu situaciju definiše kao apsurdnu. Apsurdnost situacije in concreto ogleda se u činjenici da državni organ koji je odgovoran za ispunjenje zakonske obaveze, odnosno donošenje propisa kojima bi trebala da bude utvrđena visina naknade (regresa), upravo se poziva na nepostojanje propisa kao razlog zbog kog je odbijen tužbeni zahtjev. Navedenom odlukom, tvrdi apelant, Ustavni sud podsjeća na princip nemo censetur propriam turpitudinem allegans (niko ne može da se poziva na svoj nemar u odbrani prava)." 13. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici što je Kantonalni sud proizvoqno protumačio odredbu člana 82 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji i jer postoji pozitivna tužiočeva obaveza da donese odgovarajuće propise o visini naknade regresa što u konkretnom slučaju nije učinjeno. 14. Povreda prava na imovinu je, shodno apelantovom mišljenju, uskraćivanje apelantu naknade na ime regresa za godišwi odmor koji ne predstavlja mogućnost nego pravo, pa je opravdano njegovo očekivanje da će dobiti taj novac što predstavlja osnov za primjenu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Država se shodno apelantovom mišljenju umiješala u njegovo pravo na imovinu, a da za takvo miješanje nema uporišta u zakonu. Naprotiv, smatra apelant, država je imala zakonsku obavezu da donese zakon kojim bi bilo propisano koliku naknadu treba da dobije, pa kako nije ispunjen uslov "miješawa u skladu sa zakonom" to je prima facie učinjena povreda njegovog prava na imovinu. Država ničim nije opravdala takvo svoje miješanje u apelantovo pravo na imovinu, odnosno nije ukazala na to da postoji neki opšti interes koji bi zadovoqio uslov "miješawa u javnom interesu". Sve i da postoje ovi uslovi javna vlast ne ukazuje da postoji reciprocitet, odnosno razuman odnos proporcionalnosti između interesa zajednice i cilja i interesa pojedinca. 15. Apelant je u svojoj apelaciji izričito osporio presudu Kantonalnog suda. Međutim, u cijeloj apelaciji osporava i presudu Opštinskog suda protiv koje nije izjavqivao žalbu tako da na kraju apelacije predlaže Ustavnom sudu da, Četvrtak, 20.9.2007. usvajajući njegovu apelaciju, poništi i prvostepenu i drugostepenu presudu, te predmet vrati na ponovno suđenje uz konkretne upute. Takođe, traži da mu Ustavni sud dosudi troškove postupka pred Ustavnim sudom koji su nastali angažovanjem advokata u ovom postupku. b) Odgovor na apelaciju 16. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelacije neosnovani, da je apelant imao pravo na fer suđenje i pravo na pristup sudu u dvije instance. U odnosu na povredu prava na imovinu Kantonalni sud ističe da ono nije povrijeđeno, jer u toku postupka nije utvrđeno da postoje propisi koji regulišu visinu regresa za 2001, 2002. i 2003. godinu na nivou kantona, niti je visina regresa utvrđena Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, zbog čega nema mjesta primjeni Evropske konvencije. 17. Opštinski sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je ona neosnovana, jer apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešnom tumačenju odredbe člana 41 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH i člana 32 Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Shodno ocjeni ovog suda strankama u postupku omogućeno je da predlažu i izvode dokaze na osnovu kojih je sud zasnovao svoju odluku pozivajući se na zakonske odredbe koje su pravilne. V. Relevantni propisi 18. Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 20/01 i 57/01) u relevantnom dijelu glasi: "Član 34 (1) ... (2) Odredbe čl. od 35 do 46 ovog zakona predstavljaju minimalnu strukturu plata za sudije i tužioce koji rade na federalnom nivou. Za sudije i tužioce koji rade na kantonalnom ili opštinskom nivou sljedeće odredbe predstavljaju opšte principe kojima se reguliše ovo pitanje u cijeloj Federaciji. Ovi opšti principi ne sprečavaju nadležne zakonodavne organe kantona da usvoje zakone kojima može da se odredi drugačija struktura plata sve dok naknada ne padne ispod nivoa definisanih u odredbama čl. od 35 do 46 ovog zakona. Član 41 Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove: 3. regres za godišwi odmor. Član 82 Svi federalni, odnosno kantonalni zakoni, koji uređuju pitawa sudske i tužilačke vlasti polazeći od uslova iz ovog zakona kao minimalnih uskladiće se sa ovim zakonom, a do usklađivawa primjewivaće se odredbe ovog zakona". 19. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 63/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1 U Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine... član 38 briše se. Član 2 Član 41 mijewa se i glasi: Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 'Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na sljedeće naknade: 1. otpremninu pri odlasku u penziju, 2. regres za godišwi odmor, 3. jubilarne nagrade.' Član 3 Iza člana 41 dodaje se novi član 41a. koji glasi: 'Član 41a. Kantoni su dužni u roku od 30 dana od stupawa na snagu ovog zakona svoje zakone, odnosno druge propise kojima su uređena pitawa iz čl. 1 i 2 ovog zakona, za sudije kantonalnih i opštinskih sudova, odnosno za kantonalne i opštinske tužioce, uskladiti sa odredbama ovog zakona'." 20. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06) u relevantnom dijelu glasi: "Član 5 (1) .... (2) Članovi kantonalne vlade, članovi skupština kantona, sudije kantonalnih sudova i kantonalni tužioci nisu državni službenici i wihov radno-pravni status se određuje drugim propisima." 21. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 32 Službeniku pripada naknada plate za korišćenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plate ili najmanje u visini prosječne plate isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošewa odluke o regresu, ako je to za službenika povoqnije". 22. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Član 7 (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123 (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će da donese odluku. Član 210 (1) Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kada je nije utvrdio. Član 211 (1) Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primijeni ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio. Član 217 Broj 66 – Strana 6711 (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je radi povrede odredbi parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Član 224 Drugostepeni sud može na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave: 2) da odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu; 5) da preinači prvostepenu presudu. Član 226 Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi radi kojih se presuda osporava, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. Član 229 (1) Drugostepeni sud će na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: Š...Ć 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora radi presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-124/05 od 19. oktobra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2005. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog radi kog apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-124/05 od 19. oktobra 2005. godine ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. Broj 66 – Strana 6712 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VI. Meritum 27. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo direktne primjene prava i sloboda određenih u Evropskoj konvenciji iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom". 30. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje naknade na ime regresa za godišwi odmor koja mu pripada kao pravo iz radnog odnosa i sudijske funkcije koju obavlja prema Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. 31. U odgovoru na pitanje da li je član 6 Evropske konvencije primjenqiv na konkretni slučaj treba da se podsjetimo na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda koje su garantovane Evropskom konvencijom, i da se izvede neosporan zakqučak da se sporovi iz radnih odnosa tiču "građanskih prava i obaveza", te se na postupke u vezi sa radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6 Evropske konvencije (SH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; SH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatqivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15 et sequ). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 32. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na saslušanje u građanskim stvarima kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer su redovni sudovi proizvoqno protumačili odredbu člana 82 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH i jer postoji tužiočeva pozitivna obaveza kao javne vlasti da donese odgovarajuće propise o visini naknade (regresa) apelantu što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Naime, nepostojanje pravnih propisa u pogledu visine naknade regresa opredijelilo je Kantonalni sud u zakqučku da apelantu pravo na isplatu regresa uopšte ne pripada, jer evidentna pravna praznina nije mogla da se popuni niti jednim parametrom sem Četvrtak, 20.9.2007. tužiočevim aktima koji faktički takvu odluku nikada nije ni donio. Dakle, bez obzira što je Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, u čl. 40 i 41 to pravo propisano i bez obzira što je u članu 82 istog zakona propisana obaveza da se federalni i kantonalni zakoni usklade sa navedenim zakonom, Kantonalni sud prilikom odlučivawa o žalbi zakqučuje da je apelantov zahtjev zbog nedostatka pravnih propisa koji regulišu visinu i isplatu regresa za sudije i tužioce neosnovan. Takvom odlukom javna vlast se shodno apelantovom mišljenju nagrađuje za zakonodavnu neaktivnost iako je članom 82 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH nametnuta pozitivna obaveza federalnim i kantonalnim zakonodavnim organima na donošenje odgovarajućih propisa. 33. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da shodno sopstvenoj jurisprudenciji generalno nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, izuzev ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo; ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminišuća; ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima); ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). 34. Kako je Evropski sud za qudska prava u brojnim odlukama istakao član 6 Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za qudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je što član 6 Evropske konvencije ne može da se tumači restriktivno (vidi Evropski sud za qudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6 stav 1 Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kog od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). 35. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničewa u pogledu ispitivawa činjeničnog stawa i ocjene dokaza redovnih sudova, te načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno iskqučio već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stawa vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značewa iz člana 6 Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoqnom". U tom pravcu postoje brojni Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stawa i ocjene dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01; Odluka broj AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 80/05). Isto vrijedi i za slučaj da su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise na način koji ukazuje na povredu osnovnih prava i sloboda garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoqnost u postupanju sudova, Ustavni sud će se upustiti u način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesno-pravne propise. 36. Ustavni sud podsjeća na obavezu redovnih sudova da neposredno obezbjeđuju primjenu prava i sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima posmatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. U prilog ovakvom stavu, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/6 Ustava Bosne i Hercegovine shodno kojoj: "Bosna i Hercegovina i svi sudovi, agencije, državni organi i posredna tijela kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta, primjewivaće i poštovati qudska prava i osnovne slobode navedene u stavu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine." 37. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, je da ocijeni da li je Kantonalni sud primijenio zakon u žalbenom postupku proizvoqno ili nije. U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud prilikom odlučivawa o žalbi istakao da je Opštinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo i to Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH koji zaista propisuje pravo na regres. Međutim, budući da tuženi nije donio odluku o isplati i visini regresa, da u buxetu nisu planirana sredstva za te namjene, niti je sredstava uopšte bilo, te da regres nije isplaćen ni ostalim buxetskim korisnicima, apelantov zahtjev za isplatu je shodno mišljenju tog suda neosnovan. Dakle, Kantonalni sud između ostalog smatra da u situaciji kada nije donesen propis kojim bi bila regulisana visina i isplata regresa, nema mjesta primjeni zakonskih odredbi iz čl. 40 i 41 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH kojima je to pravo propisano. 38. Ustavni sud primjećuje da Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH zaista nije propisan način utvrđivawa naknade na ime regresa za godišwi odmor, već je u članu 41 navedenog zakona propisano pravo na regres, a članom 82 istog zakona ustanovljena je obaveza da se usklade svi propisi kojima se uređuju pitawa sudske i tužilačke vlasti sa ovim zakonom i uslovima postavljenim u njemu kao minimalnim, te njegovo svojstvo lex specialis zakona u odnosu na sve druge zakone u ovoj oblasti. Štaviše, članom 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH izričito je propisana obaveza kantona da u roku od 30 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona, dakle 16. januara 2004. godine, svoje propise kojima su uređena između ostalog pitawa regresa za godišwi odmor za sudije kantonalnih i opštinskih sudova usklade sa odredbama ovog zakona. 39. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud kao razlog zbog kog je odbijen apelantov zahtjev za isplatu regresa navodi Broj 66 – Strana 6713 upravo nepostojanje zakona koji bi regulisao isplatu i visinu regresa za sudije i tužioce, pa tu pravnu prazninu popuwava tužiočevim aktima - uredbama, koje ovo pravo predviđaju samo kao mogućnost a ne kao obavezu, te obrazlaže da je pogrešan zakqučak prvostepenog suda da apelantu pripada pravo na 70% od njegove plate u spornom periodu na ime regresa na osnovu odredbe člana 32 Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH i Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Ako se uzme u obzir činjenica da je Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji donesen 2001. godine, te da tuženi nije postupio po uputstvima, niti je ispunio obavezu koja je propisana u članu 82 navedenog zakona tako da je donio propise kojima će uskladiti sve zakone koji uređuju pitawa sudske i tužilačke vlasti sa tim zakonom, te da je prvostepeni sud pravilno zakqučio da apelant ima pravo na regres upravo na osnovu Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH kao lex specialis u odnosu na kasnije uredbe i sporazume, a da je visinu utvrdio na osnovu Kolektivnog ugovora kao opšteg akta koji je donesen na nivou Federacije Bosne i Hercegovine u 2000. godini, dakle bio je u primjeni prije donošewa Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, onda nesumwivo proizilazi da Kantonalni sud u žalbenom postupku nije mogao odbiti apelantov zahtjev zbog nepostojawa propisa koji će regulišeti visinu regresa. Takvim postupanjem Kantonalni sud opravdava tužiočev propust kao javne vlasti koji nije ispunio svoju zakonsku obavezu i upravo taj tužiočev propust - nepostojanje propisa koji regulišu visinu regresa, navodi kao razlog za odbijanje apelantovog zahtjeva što je shodno mišljenju Ustavnog suda potpuno proizvoljan zakqučak Kantonalnog suda, odnosno proizvoqna primjena prava. 40. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju situacija u pogledu postojawa pravne praznine veoma slična onoj u predmetu broj AP 301/04, jer Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH zaista nije propisan način utvrđivawa naknade na ime regresa za godišwi odmor koja je kao apelantovo pravo propisana članom 41 ovog zakona. Navedeni zakon, međutim, u članu 34 propisuje mogućnost da nadležni zakonodavni organi kantona usvoje zakone kojima može da se odredi drugačija struktura plata sve dok naknada ne padne ispod nivoa definisanih u odredbama čl. od 35 do 46 ovog zakona, dakle i kada je riječ o pravima iz člana 41 ovog zakona. Pored toga, odredbom člana 82 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH propisana je obaveza da se usklade svi propisi kojima se uređuju pitawa sudske i tužilačke vlasti sa ovim zakonom i uslovima postavljenim u njemu kao minimalnim, te njegovo svojstvo lex specialis zakona u odnosu na sve druge zakone u ovoj oblasti. Štaviše, članom 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH izričito je propisana obaveza kantona da u roku od 30 dana od stupawa na snagu ovog zakona, dakle 16. januara 2004. godine, svoje propise kojima su uređena između ostalog i pitawa regresa za godišwi odmor za sudije kantonalnih i opštinskih sudova usklade sa odredbama ovog zakona. 41. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je Kantonalni sud proizvoqno protumačio da nedostatak propisa koji bi regulisali isplatu i visinu regresa za sudije i tužioce, analognom primjenom tužiočevih akata koji to pravo predviđaju samo kao mogućnost a ne kao obavezu, je u Broj 66 – Strana 6714 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH suprotnosti sa članom 82 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji koji propisuje pozitivnu obavezu federalnih i kantonalnih zakonodavnih organa da sve zakone koji regulišu pitawa sudija i tužioca, pa shodno tome i prava na isplatu regresa usklade sa ovim zakonom, a da će se do usklađivawa primjewivati odredbe Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Štaviše, Ustavni sud smatra da zakonodavac prilikom usvajawa bilo kog zakona, pa i predmetnog, mora da uzme u obzir finansijsku konstrukciju za sprovođenje tog zakona. Predmetni zakon je donesen kako bi se sprovodio i tako ostvarila vladavina zakona, a pretpostavka za njegovo dosljedno sprovođenje je da se donesu potrebnih propisi u skladu sa članom 82 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Činjenica da je javna vlast propustila da ispuni svoje obaveze dovela je do apsurdne situacije u kojoj je Kantonalni sud zauzeo stav da posljedice nečinjenja i neispuwavawa postavljenih obaveza javnih vlasti treba da snosi apelant. Ni nedostatak novca kao drugi razlog na koji se pozvao Kantonalni sud nije argument koji Ustavni sud može da prihvati, niti je takav argumenat prihvaćen u dosadašwoj praksi Evropskog suda za qudska prava. Činjenica da ni ostalim buxetskim korisnicima u spornom periodu regres nije bio isplaćen, koju je Kantonalni sud ponudio kao jedan od razloga da ni apelantu ne pripada pravo na regres, ne može da se protumači drugačije nego kao proizvoqnost Kantonalnog suda sa direktnim štetnim uticajem na ostvarivanje apelantovih prava. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji regulišu visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres, bez obzira što je osnov za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisan u Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 43. Imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 44. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog arbitrarne primjene prava redovnog suda kada se nedostatak pratećih propisa protumači tako da se izgubi neko pravo zasnovano u zakonu. 45. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/07 Četvrtak, 20.9.2007. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2587/05, rješavajući apelaciju Emina Halilčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik David Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. maja 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Emina Halilčevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-124/05 od 19. oktobra 2005. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan prema hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Emin Halilčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Edina Jahić, advokatica iz Sarajeva, podnio je 20. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-124/05 od 19. oktobra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku, Tuzlanskog kantona, zatraženo je 6. aprila 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. aprila 2006. godine, a Općinski sud 17. aprila 2006. godine. Tuzlanski kanton nije dostavio odgovor na apelaciju. 3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 19. septembra 2006. godine. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelant je 18. decembra 2003. godine podigao tužbu pred Općinskim sudom protiv Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate regresa u visini od 8.128,00 KM. U historijatu tužbe apelant je naveo da je zaposlen kao sudija Kantonalnog suda, da je u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini koristio godišnji odmor na osnovu Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji FBiH, ali da mu, nasuprot odredbi člana 41. navedenog zakona, nije isplaćen regres za godišnji odmor kao naknada za određene specijalne troškove, niti za jednu od navedene četiri godine. 6. Općinski sud je postupajući po tužbi donio Presudu broj P-2951/03 od 26. oktobra 2004. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime regresa za godišnji odmor u 2001. godini isplati 2.044,50 KM, u 2002. godini iznos od 2.218,80 KM i u 2003. godini iznos od 2.848,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu regresa za godišnji odmor u iznosu od 1.380,00 KM u 2000. godini je odbijen zbog istaknutog prigovora zastarjelosti tužiočevog potraživanja. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da apelantu nije isplaćen regres za godišnji odmor za 2001, 2002. i 2003. godinu na što je imao pravo prema članu 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Budući da zakonodavac, odnosno Vlada Tuzlanskog kantona, nikada nisu donijeli propis o visini regresa za godišnji odmor na koji sudije imaju pravo prema članu 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, Općinski sud je konstatiranu pravnu prazninu u pogledu visine regresa za godišnji odmor popunio primjenom Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH i potvrdom koju je izdalo Računovodstvo Kantonalnog suda 18. septembra 2003. godine iz koje proizlazi da apelantu nije isplaćen regres za godišnji odmor u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini, te da je ukupan iznos neisplaćene naknade na ime regresa za godišnji odmor za navedene godine 8.128,70 KM. 7. Obrazlažući prvostepenu presudu kojom je u najvećem dijelu udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je naveo u koje je dokumente i propise tokom dokaznog postupka izvršio uvid na prijedlog parničnih stranaka i zauzeo stav da je za odlučenje u konkretnoj pravnoj stvari irelevantan Sporazum o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave kao i Odluka Vlade Tuzlanskog kantona od 27. marta 2002. godine kojom se prihvata tekst Sporazuma, jer je Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH lex specialis u odnosu na Uredbu o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave, Sporazuma o primjeni Kolektivnog ugovora i Odluci Vlade Tuzlanskog kantona broj 02/1-34-1723/02 od 27. marta 2002. godine kojom se prihvata tekst Sporazuma. Naime, iz člana 1. navedenog Kolektivnog ugovora proizlazi da se njime uređuju pitanja provođenja i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, a u članu 4. je regulirano da će isplata regresa službenicima biti regulirana na isti način kao i za sve druge budžetske korisnike prema mogućnostima budžeta Tuzlanskog kantona u tekućoj godini. Budući da je uspio u sporu apelant nije izjavljivao žalbu protiv prvostepene presude. 8. Odlučujući međutim o tužiočevoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-124/05 od 19. oktobra 2005. godine Broj 66 – Strana 6715 kojom je tužiočevu žalbu uvažio, prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu primjenom tačke 4) člana 229. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev. U odbijajućem dijelu Kantonalni sud je prvostepenu presudu primjenom člana 221. ZPP-a ostavio neizmijenjenu, jer u tom dijelu nije osporavana žalbom. 9. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je prihvatio kao pravilno utvrđenje prvostepenog suda u pogledu činjenica: da je apelant bio sudija Kantonalnog suda u Tuzli u 2001, 2002. i 2003. godini; da je u tim godinama iskoristio godišnji odmor i da mu nije isplaćena naknada na ime regresa za godišnje odmore u navedenim godinama; da Kantonalni sud u Tuzli nije donio odluku o isplati regresa sudijama, kao ni službenicima i namještenicima; da tuženi nije donio odluku o isplati regresa za korisnike budžeta u spornom periodu, niti je bilo kojem budžetskom korisniku isplaćen regres u spornom periodu. 10. S obzirom na ovakvo utvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud smatra da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantu pripada pravo na isplatu novčanih iznosa na ime regresa za 2001, 2002. i 2003. godinu kao u izreci osporene presude u smislu člana 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH i člana 2. Zakona o budžetu Tuzlanskog kantona. Naime, Kantonalni sud smatra da odredbom člana 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH jeste propisano da sudija, odnosno tužilac, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove, a tačkom 3. istog člana naznačena je i naknada regresa za godišnji odmor. Međutim, u tom zakonu nije određeno na koji način će se utvrditi visina naknade na ime regresa za godišnji odmor za sudije i tužioce, niti je to određeno bilo kojim drugim tužiočevim zakonom, a koji se odnosi na pravosudne organe Tuzlanskog kantona kao korisnike budžeta u smislu člana 2. Zakona o budžetu tuženog ("Službene novine TPK" broj 6/96). Kantonalni sud smatra pogrešnim zaključak prvostepenog suda da apelantu u situaciji kada zakonom nije određena visina regresa za nosioce sudijske funkcije, kakav status ima apelant, pripada pravo na 70% od njegove plaće na ime naknade regresa, te da se u takvoj situaciji ima primijeniti odredba člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH i Odluka Vlade Tuzlanskog kantona od 27. marta 2002. godine. Kolektivni ugovor bi se prema mišljenju ovog suda mogao primijeniti samo na službenike Kantonalnog suda, a ne i na sudije, pogotovo što ni drugim sudijama Kantonalnog suda u spornom periodu nije isplaćena naknada za regres, pa se ni na taj način ne može prevazići nepostojanje pravnih propisa. Nepostojanje pravnih propisa u smislu određivanja visine regresa moguće je prevazići tužiočevim aktima koji se odnose na ostale tužiočeve službenike i namještenike u vezi s isplatom regresa. Ti akti su, prema mišljenju ovog suda, uredbe. Naime, Uredba o načinu i postupku utvrđivanja vrijednosti poslova i zadataka radnika kantonalnih organa uprave ("Službene novine TPK" broj 10/97) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH nije predviđala naknadu regresa za godišnji odmor tako da nema parametra na osnovu kojeg bi se popunila pravna praznina za isplatu regresa apelantu za 2001. godinu. Zatim je 2002. godine donijeta Uredba o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave ("Službene novine TK" broj 6/02) kojom je propisano da službeniku, odnosno namješteniku, pripada regres Broj 66 – Strana 6716 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH za godišnji odmor u skladu sa materijalnim mogućnostima budžeta u tekućoj godini. 11. Imajući u vidu činjenicu da je tuženi zasebno pravno lice u odnosu na Federaciju BiH, da ima svoj kantonalni zakon o budžetu, da u spornom periodu nije donio odluku o isplati i visini regresa budžetskim korisnicima Tuzlanskog kantona, Kantonalni sud zaključuje da evidentna pravna praznina u pogledu visine regresa za sudije i tužioce u konkretnom slučaju se ne može popuniti ni primjenom odredbe člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodioca izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih organa federalne uprave ("Službene novine FBiH" br. 44/98 i 49/00). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno ustavno pravo direktne primjene odredaba Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, zatim pravo na saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da Kantonalni sud kao osnovni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva navodi postojanje pravne praznine u legislativi, odnosno nepostojanje općeg akta kojim bi bio propisan način obračuna visine regresa za godišnji odmor, istovremeno dokazujući kako niti jedan postojeći opći akt tuženog ili Federacije BiH nije podoban za popunu evidentne pravne praznine. Apelant istovremeno insistira na činjenici da je njegovo pravo na regres za godišnji odmor propisano kao pravo, a ne mogućnost, članom 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, te da je članom 82. istog zakona propisano da će se svi federalni, odnosno kantonalni zakoni koji uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti, polazeći od uvjeta iz ovog zakona kao minimalnih, uskladiti s ovim zakonom, a do usklađivanja primjenjivat će se odredbe ovog zakona. Citirana zakonska odredba, smatra apelant, predstavlja situaciju koja nameće pozitivnu obavezu federalnim i kantonalnim zakonodavnim organima vlasti da donesu propise kojima bi uredili pitanje visine regresa koje je ostalo neriješeno članom 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Apelant je svjestan da bi donošenje propisa koji omogućava izračunavanje visine regresa za godišnji odmor sudija i tužilaca u 2001. godini dovelo do otežanog izvršenja tužiočevog budžeta ili čak do nemogućnosti njegovog izvršenja, budući da je na dan stupanja na snagu Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH budžet za tekuću godinu već bio usvojen. Međutim, podsjeća apelant, u takvim situacijama u toku fiskalne godine donosi se rebalans budžeta. Činjenica je, međutim, da tuženi ni za naredne godine spornog perioda niti je donio opći akt kojim bi bilo omogućeno izračunavanje visine regresa za sudije i tužioce Tuzlanskog kantona, niti je za tu svrhu predvidio sredstva u budžetima. Stoga, smatra apelant, osporenom presudom Kantonalni sud zapravo nagrađuje javnu vlast, odnosno tuženog, za totalnu zakonodavnu neaktivnost u rješavanju nastalog problema. Apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 301/04 u kojoj Ustavni sud "sličnu situaciju definira kao apsurdnu. Apsurdnost situacije in concreto ogleda se u činjenici da državni organ koji je odgovoran za ispunjenje zakonske obaveze, odnosno Četvrtak, 20.9.2007. donošenje propisa kojima bi trebala biti utvrđena visina naknade (regresa), upravo se poziva na nepostojanje propisa kao razlog odbijanja tužbenog zahtjeva. Navedenom odlukom, tvrdi apelant, Ustavni sud podsjeća na princip nemo censetur propriam turpitudinem allegans (niko se ne može pozivati na svoj nemar u odbrani prava)." 13. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici što je Kantonalni sud proizvoljno protumačio odredbu člana 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji i jer postoji pozitivna tužiočeva obaveza da donese odgovarajuće propise o visini naknade regresa što u konkretnom slučaju nije učinjeno. 14. Povreda prava na imovinu je, prema apelantovom mišljenju, uskraćivanje apelantu naknade na ime regresa za godišnji odmor koji ne predstavlja mogućnost nego pravo, pa je opravdano njegovo očekivanje da će dobiti taj novac što predstavlja osnov za primjenu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Država se prema apelantovom mišljenju umiješala u njegovo pravo na imovinu, a da za takvo miješanje nema uporišta u zakonu. Naprotiv, smatra apelant, država je imala zakonsku obavezu donijeti zakon kojim bi bilo propisano koliku naknadu treba dobiti, pa kako nije ispunjen uvjet "miješanja u skladu sa zakonom" to je prima facie učinjena povreda njegovog prava na imovinu. Država ničim nije opravdala takvo svoje miješanje u apelantovo pravo na imovinu, odnosno nije ukazala na postojanje nekog općeg interesa koji bi zadovoljio uvjet "miješanja u javnom interesu". Sve i da postoje ovi uvjeti javna vlast ne ukazuje na postojanje reciprociteta, odnosno razumnog odnosa proporcionalnosti između interesa zajednice i cilja i interesa pojedinca. 15. Apelant je u svojoj apelaciji izričito osporio presudu Kantonalnog suda. Međutim, u cijeloj apelaciji osporava i presudu Općinskog suda protiv koje nije izjavljivao žalbu tako da na kraju apelacije predlaže Ustavnom sudu da, usvajajući njegovu apelaciju, poništi i prvostepenu i drugostepenu presudu, te predmet vrati na ponovno suđenje uz konkretne upute. Također, traži da mu Ustavni sud dosudi troškove postupka pred Ustavnim sudom nastale angažiranjem advokata u ovom postupku. b) Odgovor na apelaciju 16. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelacije neosnovani, da je apelant imao pravo na fer suđenje i pravo na pristup sudu u dvije instance. U odnosu na povredu prava na imovinu Kantonalni sud ističe da ono nije povrijeđeno, jer u toku postupka nije utvrđeno postojanje propisa koji reguliraju visinu regresa za 2001, 2002. i 2003. godinu na nivou kantona, niti je visina regresa utvrđena Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, zbog čega nema mjesta primjeni Evropske konvencije. 17. Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je ona neosnovana, jer apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešnom tumačenju odredbe člana 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH i člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Prema ocjeni ovog suda strankama u postupku omogućeno je predlaganje i izvođenje dokaza na osnovu kojih je sud zasnovao svoju odluku pozivajući se na zakonske odredbe koje su pravilne. V. Relevantni propisi 18. Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 20/01 i 57/01) u relevantnom dijelu glasi: "Član 34. Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH (1) ... (2) Odredbe čl. od 35. do 46. ovog zakona predstavljaju minimalnu strukturu plaća za sudije i tužioce koji rade na federalnom nivou. Za sudije i tužioce koji rade na kantonalnom ili općinskom nivou sljedeće odredbe predstavljaju opće principe kojima se regulira ovo pitanje u cijeloj Federaciji. Ovi opći principi ne sprečavaju nadležne zakonodavne organe kantona da usvoje zakone kojima se može odrediti drugačija struktura plaća sve dok naknada ne padne ispod nivoa definiranih u odredbama čl. od 35. do 46. ovog zakona. Član 41. Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove: 3. regres za godišnji odmor. Član 82. Svi federalni, odnosno kantonalni zakoni, koji uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti polazeći od uvjeta iz ovog zakona kao minimalnih uskladit će se s ovim zakonom, a do usklađivanja primjenjivat će se odredbe ovog zakona". 19. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 63/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1. U Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine...član 38. briše se. Član 2. Član 41. mijenja se i glasi: 'Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na sljedeće naknade: 1. otpremninu pri odlasku u penziju, 2. regres za godišnji odmor, 3. jubilarne nagrade.' Član 3. Iza člana 41. dodaje se novi član 41a. koji glasi: 'Član 41a. Kantoni su dužni u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona svoje zakone, odnosno druge propise kojima su uređena pitanja iz čl. 1. i 2. ovog zakona, za sudije kantonalnih i općinskih sudova, odnosno za kantonalne i općinske tužioce, uskladiti sa odredbama ovog zakona'." 20. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06) u relevantnom dijelu glasi: "Član 5. (1) .... (2) Članovi kantonalne vlade, članovi skupština kantona, sudije kantonalnih sudova i kantonalni tužioci nisu državni službenici i njihov radno-pravni status se određuje drugim propisima." 21. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 32. Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za Broj 66 – Strana 6717 prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije". 22. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Član 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 210. (1) Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kada je nije utvrdio. Član 211. (1) Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio. Član 217. (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je radi povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Član 224. Drugostepeni sud može na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave: 2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu; 5) preinačiti prvostepenu presudu. Član 226. Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi radi kojih se presuda osporava, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. Član 229. (1) Drugostepeni sud će na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: Š...Ć 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Broj 66 – Strana 6718 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora radi presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-124/05 od 19. oktobra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2005. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog radi kojeg apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-124/05 od 19. oktobra 2005. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 27. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno pravo direktne primjene prava i sloboda određenih u Evropskoj konvenciji iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom". 30. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje naknade na ime regresa za godišnji odmor koja mu pripada kao pravo iz radnog odnosa i sudijske funkcije koju obavlja prema Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Četvrtak, 20.9.2007. 31. U odgovoru na pitanje je li član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom, i izvesti neosporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču "građanskih prava i obaveza", te se na postupke u vezi s radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6. Evropske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, ?dluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, ?dluka o prihvatljivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 32. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na saslušanje u građanskim stvarima kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi proizvoljno protumačili odredbu člana 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH i jer postoji tužiočeva pozitivna obaveza kao javne vlasti da donese odgovarajuće propise o visini naknade (regresa) apelantu što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Naime, nepostojanje pravnih propisa u pogledu visine naknade regresa opredijelilo je Kantonalni sud u zaključku da apelantu pravo na isplatu regresa uopće ne pripada, jer se evidentna pravna praznina nije mogla popuniti niti jednim parametrom osim tužiočevim aktima koji faktički takvu odluku nikada nije ni donio. Dakle, bez obzira što je Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, u čl. 40. i 41. to pravo propisano i bez obzira što je u članu 82. istog zakona propisana obaveza da se federalni i kantonalni zakoni usklade sa navedenim zakonom, Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi zaključuje da je apelantov zahtjev zbog nedostatka pravnih propisa koji reguliraju visinu i isplatu regresa za sudije i tužioce neosnovan. Takvom odlukom javna vlast se prema apelantovom mišljenju nagrađuje za zakonodavnu neaktivnost iako je članom 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH nametnuta pozitivna obaveza federalnim i kantonalnim zakonodavnim organima na donošenje odgovarajućih propisa. 33. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da prema vlastitoj jurisprudenciji općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, izuzev ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo; ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća; ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima); ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). 34. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao član 6. Evropske konvencije ima Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je što se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). 35. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova, te načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01; Odluka broj AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 80/05). Isto vrijedi i za slučaj da su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise na način koji ukazuje na povredu osnovnih prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoljnost u postupanju sudova, Ustavni sud će se upustiti u način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesno-pravne propise. 36. Ustavni sud podsjeća na obavezu redovnih sudova da neposredno osiguravaju primjenu prava i sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima posmatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. U prilog ovakvom stavu, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj: "Bosna i Hercegovina i svi sudovi, agencije, državni organi i posredna tijela kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta, primjenjivat će i poštivati ljudska prava i osnovne slobode navedene u stavu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine." 37. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, je ocijeniti je li Kantonalni sud primijenio zakon u žalbenom postupku proizvoljno ili nije. U tom smislu, Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi istakao da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo i to Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH koji zaista propisuje pravo na regres. Međutim, budući da tuženi nije donio odluku o isplati i visini regresa, da u budžetu nisu planirana sredstva za te namjene, niti je sredstava uopće bilo, te da regres nije isplaćen ni ostalim budžetskim korisnicima, apelantov zahtjev za isplatu je prema mišljenju tog suda neosnovan. Dakle, Kantonalni sud između ostalog smatra da u situaciji kada nije donesen propis kojim bi bila regulirana visina i isplata regresa, Broj 66 – Strana 6719 nema mjesta primjeni zakonskih odredaba iz čl. 40. i 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH kojima je to pravo propisano. 38. Ustavni sud primjećuje da Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH zaista nije propisan način utvrđivanja naknade na ime regresa za godišnji odmor, već je u članu 41. navedenog zakona propisano pravo na regres, a članom 82. istog zakona ustanovljena je obaveza usklađivanja svih propisa kojima se uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti sa ovim zakonom i uvjetima postavljenim u njemu kao minimalnim, te njegovo svojstvo lex specialis zakona u odnosu na sve druge zakone u ovoj oblasti. Štaviše, članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH izričito je propisana obaveza kantona da u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, dakle 16. januara 2004. godine, svoje propise kojima su uređena između ostalog pitanja regresa za godišnji odmor za sudije kantonalnih i općinskih sudova usklade sa odredbama ovog zakona. 39. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud kao razlog za odbijanje apelantovog zahtjeva za isplatu regresa navodi upravo nepostojanje zakona koji bi regulirao isplatu i visinu regresa za sudije i tužioce, pa tu pravnu prazninu popunjava tužiočevim aktima - uredbama, koje ovo pravo predviđaju samo kao mogućnost a ne kao obavezu, te obrazlaže da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantu pripada pravo na 70% od njegove plaće u spornom periodu na ime regresa na osnovu odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH i Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Ako se uzme u obzir činjenica da je Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji donesen 2001. godine, te da tuženi nije postupio po uputama, niti je ispunio obavezu propisanu u članu 82. navedenog zakona na način da je donio propise kojima će uskladiti sve zakone koji uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti sa tim zakonom, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant ima pravo na regres upravo na osnovu Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH kao lex specialis u odnosu na kasnije uredbe i sporazume, a da je visinu utvrdio na osnovu Kolektivnog ugovora kao općeg akta koji je donesen na nivou Federacije Bosne i Hercegovine u 2000. godini, dakle bio je u primjeni prije donošenja Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, onda nesumnjivo proizlazi da Kantonalni sud u žalbenom postupku nije mogao odbiti apelantov zahtjev zbog nepostojanja propisa koji će regulirati visinu regresa. Takvim postupanjem Kantonalni sud opravdava tužiočev propust kao javne vlasti koji nije ispunio svoju zakonsku obavezu i upravo taj tužiočev propust - nepostojanje propisa koji reguliraju visinu regresa, navodi kao razlog za odbijanje apelantovog zahtjeva što je prema mišljenju Ustavnog suda potpuno proizvoljan zaključak Kantonalnog suda, odnosno proizvoljna primjena prava. 40. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju situacija u pogledu postojanja pravne praznine veoma slična onoj u predmetu broj AP 301/04, jer Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH zaista nije propisan način utvrđivanja naknade na ime regresa za godišnji odmor koja je kao apelantovo pravo propisana članom 41. ovog zakona. Navedeni zakon, međutim, u članu 34. propisuje mogućnost da nadležni zakonodavni organi kantona usvoje zakone kojima se može odrediti drugačija struktura plaća sve dok naknada ne padne ispod nivoa definiranih u odredbama čl. od 35. do 46. ovog zakona, dakle i kada je riječ o pravima iz člana 41. ovog zakona. Pored toga, odredbom člana 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH propisana je obaveza usklađivanja Broj 66 – Strana 6720 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH svih propisa kojima se uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti sa ovim zakonom i uvjetima postavljenim u njemu kao minimalnim, te njegovo svojstvo lex specialis zakona u odnosu na sve druge zakone u ovoj oblasti. Štaviše, članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH izričito je propisana obaveza kantona da u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona, dakle 16. januara 2004. godine, svoje propise kojima su uređena između ostalog i pitanja regresa za godišnji odmor za sudije kantonalnih i općinskih sudova usklade sa odredbama ovog zakona. 41. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Kantonalni sud proizvoljno protumačio da nedostatak propisa koji bi regulirali isplatu i visinu regresa za sudije i tužioce, analognom primjenom tužiočevih akata koji to pravo predviđaju samo kao mogućnost a ne kao obavezu, je u suprotnosti s članom 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji koji propisuje pozitivnu obavezu federalnih i kantonalnih zakonodavnih organa da sve zakone koji reguliraju pitanja sudija i tužioca, pa prema tome i prava na isplatu regresa usklade sa ovim zakonom, a da će se do usklađivanja primjenjivati odredbe Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Štaviše, Ustavni sud smatra da zakonodavac prilikom usvajanja bilo kojeg zakona, pa i predmetnog, mora uzeti u obzir finansijsku konstrukciju za provođenje tog zakona. Predmetni zakon je donesen kako bi se provodio i tako ostvarila vladavina zakona, a pretpostavka za njegovo dosljedno provođenje je donošenje potrebnih propisa u skladu sa članom 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Činjenica da je javna vlast propustila ispuniti svoje obaveze dovela je do apsurdne situacije u kojoj je Kantonalni sud zauzeo stav da posljedice nečinjenja i neispunjavanja postavljenih obaveza javnih vlasti treba snositi apelant. Ni nedostatak novca kao drugi razlog na koji se pozvao Kantonalni sud nije argument koji Ustavni sud može prihvatiti, niti je takav argument prihvaćen u dosadašnjoj praksi Evropskog suda za ljudska prava. Činjenica da ni ostalim budžetskim korisnicima u spornom periodu regres nije bio isplaćen, koju je Kantonalni sud ponudio kao jedan od razloga da ni apelantu ne pripada pravo na regres, ne može se protumačiti drugačije nego kao proizvoljnost Kantonalnog suda sa direktnim štetnim utjecajem na ostvarivanje apelantovih prava. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres, bez obzira što je osnov za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisan u Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 43. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/07 Četvrtak, 20.9.2007. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog arbitrarne primjene prava redovnog suda kada se nedostatak pratećih propisa protumači na način da se izgubi neko pravo zasnovano u zakonu. 45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2587/05, rješavajući apelaciju Emina Halilčevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik David Feldman, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Constance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. svibnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Emina Halilčevića. Ustvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-124/05 od 19. listopada 2005. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan prema žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Emin Halilčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojega zastupa Edina Jahić, odvjetnica iz Sarajeva, je podnio 20. prosinca 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-124/05 od 19. listopada 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i sudionika u postupku, Tuzlanskog kantona, je zatraženo 6. travnja 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. Kantonalni je sud dostavio odgovor na apelaciju 12. travnja 2006. godine, a Općinski sud 17. travnja 2006. godine. Tuzlanski kanton nije dostavio odgovor na apelaciju. 3. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 19. rujna 2006. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelant je 18. prosinca 2003. godine podigao tužbu pred Općinskim sudom protiv Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate regresa u visini od 8.128,00 KM. U povijesti tužbe apelant je naveo da je uposlen kao sudac Kantonalnog suda, da je u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini koristio godišnji odmor na temelju Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji FBiH, ali da mu, oprečno odredbi članka 41. navedenog zakona, nije isplaćen regres za godišnji odmor kao naknada za određene specijalne troškove, niti za jednu od navedene četiri godine. 6. Općinski je sud postupajući po tužbi donio Presudu broj P-2951/03 od 26. listopada 2004. godine kojom je obvezao tuženog da apelantu na ime regresa za godišnji odmor u 2001. godini isplati 2.044,50 KM, u 2002. godini iznos od 2.218,80 KM i u 2003. godini iznos od 2.848,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu regresa za godišnji odmor u iznosu od 1.380,00 KM u 2000. godini, je odbijen zbog istaknutog prigovora zastarjelosti tužiteljevog potraživanja. Općinski je sud nakon provedenog dokaznog postupka ustvrdio da apelantu nije isplaćen regres za godišnji odmor za 2001, 2002. i 2003. godinu na što je imao pravo prema članku 41. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH. Budući da zakonodavac, odnosno Vlada Tuzlanskog kantona, nikada nisu donijeli propis o visini regresa za godišnji odmor na koji suci imaju pravo prema članku 41. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH, Općinski je sud konstatiranu pravnu prazninu glede visine regresa za godišnji odmor popunio primjenom Kolektivnog ugovora za djelatnike u tijelima uprave i sudske vlasti u FBiH i potvrdom koju je izdalo Računovodstvo Kantonalnog suda 18. rujna 2003. godine iz koje proizlazi da apelantu nije isplaćen regres za godišnji odmor u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini, te da je ukupan iznos neisplaćene naknade na ime regresa za godišnji odmor za navedene godine 8.128,70 KM. 7. Obrazlažući prvostupanjsku presudu kojom je u najvećem dijelu udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, Općinski je sud naveo u koje je dokumente i propise tijekom dokaznog postupka izvršio uvid na prijedlog parničnih stranaka Broj 66 – Strana 6721 i zauzeo stav da je za odlučenje u konkretnoj pravnoj stvari irelevantan Sporazum o primjeni Kolektivnog ugovora za djelatnike u tijelima uprave kao i Odluka Vlade Tuzlanskog kantona od 27. ožujka 2002. godine kojom se prihvata tekst Sporazuma, jer je Zakon o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH lex specialis u odnosu na Uredbu o načinu i postupku ustvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima djelatnika i namještenika u tijelima uprave, Sporazuma o primjeni Kolektivnog ugovora i Odluci Vlade Tuzlanskog kantona broj 02/1-34-1723/02 od 27. ožujka 2002. godine kojom se prihvata tekst Sporazuma. Naime, iz članka 1. navedenog Kolektivnog ugovora proizlazi da se njime uređuju pitanja provedbe i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za djelatnike tijela uprave i sudske vlasti u FBiH, a u članku 4. je regulirano da će isplata regresa djelatnicima biti regulirana na isti način kao i za sve druge proračunske korisnike prema mogućnostima proračuna Tuzlanskog kantona u tekućoj godini. Budući je uspio u sporu apelant nije izjavljivao priziv protiv prvostupanjske presude. 8. Odlučujući, međutim, o tužiteljevom prizivu Kantonalni je sud donio Presudu broj Gž-124/05 od 19. listopada 2005. godine kojom je tužiteljev priziv uvažio, prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu primjenom točke 4) članka 229. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev. U odbijajućem dijelu Kantonalni je sud prvostupanjsku presudu primjenom članka 221. ZPP-a ostavio neizmijenjenu, jer u tome dijelu nije pobijana prizivom. 9. U obrazloženju drugostupanjske presude Kantonalni je sud prihvatio kao pravilno ustvrđenje prvostupanjskog suda glede činjenica: da je apelant bio sudac Kantonalnog suda u Tuzli u 2001, 2002. i 2003. godini; da je u tim godinama iskoristio godišnji odmor i da mu nije isplaćena naknada na ime regresa za godišnje odmore u navedenim godinama; da Kantonalni sud u Tuzli nije donio odluku o isplati regresa sucima, kao ni djelatnicima i namještenicima; da tuženi nije donio odluku o isplati regresa za korisnike proračuna u prijepornom razdoblju, niti je bilo kojem proračunskom korisniku isplaćen regres u prijepornom razdoblju. 10. Obzirom na ovakvo ustvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da apelantu pripada pravo na isplatu novčanih iznosa na ime regresa za 2001, 2002. i 2003. godinu kao u izreci pobijane presude u smislu članka 41. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH i članka 2. Zakona o proračunu Tuzlanskog kantona. Naime, Kantonalni sud smatra da odredbom članka 41. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH jeste propisano da sudac, odnosno tužitelj, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove, a točkom 3. istog članka je naznačena i naknada regresa za godišnji odmor. Međutim, u tome zakonu nije određeno na koji će se način ustvrditi visina naknade na ime regresa za godišnji odmor za suce i tužitelje, niti je to određeno bilo kojim drugim tužiteljevim zakonom, a koji se odnosi na pravosudna tijela Tuzlanskog kantona kao korisnike proračuna u smislu članka 2. Zakona o proračunu tuženog ("Službene novine TPK" broj 6/96). Kantonalni sud smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da apelantu u situaciji kada zakonom nije određena visina regresa za nositelje sudačke funkcije, kakav status ima apelant, pripada pravo na 70% od njegove plaće na ime naknade regresa, te da se u takvoj situaciji ima primijeniti odredba članka 32. Kolektivnog ugovora za djelatnike u tijelima uprave i sudske vlasti u FBiH i Odluka Broj 66 – Strana 6722 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Vlade Tuzlanskog kantona od 27. ožujka 2002. godine. Kolektivni ugovor bi se, prema mišljenju ovog suda, mogao primijeniti samo na djelatnike Kantonalnog suda, a ne i na suce, pogotovu što ni drugim sucima Kantonalnog suda u prijepornom razdoblju nije isplaćena naknada za regres, pa se ni na taj način ne može prevazići nepostojanje pravnih propisa. Nepostojanje pravnih propisa u smislu određivanja visine regresa je moguće prevazići tužiteljevim aktima koji se odnose na ostale tužiteljeve djelatnike i namještenike u svezi s isplatom regresa. Ti akti su, prema mišljenju ovog suda, uredbe. Naime, Uredba o načinu i postupku ustvrđivanja vrijednosti poslova i zadaće djelatnika kantonalnih tijela uprave ("Službene novine TPK" broj 10/97) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH nije predviđala naknadu regresa za godišnji odmor tako da nema parametra na temelju kojega bi se popunila pravna praznina za isplatu regresa apelantu za 2001. godinu. Potom je 2002. godine donijeta Uredba o načinu i postupku ustvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima djelatnika i namještenika u tijelima uprave ("Službene novine TK" broj 6/02) kojom je propisano da djelatniku, odnosno namješteniku, pripada regres za godišnji odmor sukladno materijalnim mogućnostima proračuna u tekućoj godini. 11. Imajući u vidu činjenicu da je tuženi zasebna pravna osoba u odnosu na Federaciju BiH, da ima svoj kantonalni zakon o proračunu, da u prijepornom razdoblju nije donio odluku o isplati i visini regresa proračunskim korisnicima Tuzlanskog kantona, Kantonalni sud zaključuje da se evidentna pravna praznina glede visine regresa za suce i tužitelje u konkretnom slučaju ne može popuniti ni primjenom odredbe članka 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih tijela vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i djelatnika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave ("Službene novine FBiH" br. 44/98 i 49/00). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno ustavno pravo izravne primjene odredaba Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) iz članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, potom pravo na saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ističe da Kantonalni sud kao temeljni razlog za odbijanjem tužbenog zahtjeva navodi postojanje pravne praznine u legislativi, odnosno nepostojanje općeg akta kojim bi bio propisan način obračuna visine regresa za godišnji odmor, istodobno dokazujući kako niti jedan postojeći opći akt tuženog ili Federacije BiH nije podoban za popunu evidentne pravne praznine. Apelant istodobno insistira na činjenici da je njegovo pravo na regres za godišnji odmor propisano kao pravo, a ne mogućnost, člankom 41. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH, te da je člankom 82. istog zakona propisano da će se svi federalni, odnosno kantonalni zakoni koji uređuju pitanja sudske i tužiteljske vlasti, polazeći od uvjeta iz ovog zakona kao minimalnih, uskladiti s ovim zakonom, a do usklađivanja primjenjivat će se odredbe ovog zakona. Citirana zakonska odredba, smatra apelant, predstavlja situaciju koja nameće pozitivnu obvezu federalnim i kantonalnim zakonodavnim Četvrtak, 20.9.2007. tijelima vlasti da donesu propise kojima bi uredili pitanje visine regresa koje je ostalo neriješeno člankom 41. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji. Apelant je svjestan da bi donošenje propisa koji omogućuje izračunavanje visine regresa za godišnji odmor sudaca i tužitelja u 2001. godini dovelo do otežanog izvršenja tužiteljevog proračuna ili čak do nemogućnosti njegovog izvršenja, budući je na dan stupanja na snagu Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH proračun za tekuću godinu već bio usvojen. Međutim, podsjeća apelant, u takvim se situacijama u tijeku fiskalne godine donosi rebalans proračuna. Činjenica je, međutim, da tuženi ni za naredne godine prijepornog razdoblja niti je donio opći akt kojime bi bilo omogućeno izračunavanje visine regresa za suce i tužitelje Tuzlanskog kantona, niti je za tu svrhu predvidio sredstva u proračunima. Stoga, smatra apelant, pobijanom presudom Kantonalni sud zapravo nagrađuje javnu vlast, odnosno tuženog, za totalnu zakonodavnu neaktivnost u rješavanju nastalog problema. Apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 301/04 u kojoj Ustavni sud "sličnu situaciju definira kao apsurdnu. Apsurdnost situacije in concreto ogleda se u činjenici da državno tijelo koje je odgovorno za ispunjenje zakonske obveze, odnosno donošenje propisa kojima bi trebala biti ustvrđena visina naknade (regresa), se upravo poziva na nepostojanje propisa kao razlog odbijanja tužbenog zahtjeva. Navedenom odlukom, tvrdi apelant, Ustavni sud podsjeća na načelo nemo censetur propriam turpitudinem allegans (nitko se ne može pozivati na svoj nemar u obrani prava)." 13. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici što je Kantonalni sud proizvoljno protumačio odredbu članka 82. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji i jer postoji pozitivna tužiteljeva obveza da donese odgovarajuće propise o visini naknade regresa što u konkretnom slučaju nije učinjeno. 14. Povreda prava na imovinu je, prema apelantovom mišljenju, uskraćivanje apelantu naknade na ime regresa za godišnji odmor koji ne predstavlja mogućnost nego pravo, pa je opravdano njegovo očekivanje da će dobiti taj novac što predstavlja temelj za primjenu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Država se prema apelantovom mišljenju umiješala u njegovo pravo na imovinu, a da za takvo miješanje nema uporišta u zakonu. Dapače, smatra apelant, država je imala zakonsku obvezu donijeti zakon kojim bi bilo propisano koliku naknadu treba dobiti, pa kako nije ispunjen uvjet "miješanja sukladno zakonu" to je prima facie učinjena povreda njegovog prava na imovinu. Država ničim nije opravdala takvo svoje miješanje u apelantovo pravo na imovinu, odnosno nije ukazala na postojanje nekog općeg interesa koji bi zadovoljio uvjet "miješanja u javnom interesu". Sve i da postoje ovi uvjeti javna vlast ne ukazuje na postojanje reciprociteta, odnosno razumnog odnosa proporcionalnosti između interesa zajednice i cilja i interesa pojedinca. 15. Apelant je u svojoj apelaciji izričito pobio presudu Kantonalnog suda. Međutim, u cijeloj apelaciji pobija i presudu Općinskog suda protiv koje nije izjavljivao priziv tako da u konačnici apelacije predlaže Ustavnom sudu da, usvajajući njegovu apelaciju, poništi i prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, te predmet vrati na ponovno suđenje uz konkretne upute. Također, traži da mu Ustavni sud dosudi troškove postupka pred Ustavnim sudom nastale angažiranjem odvjetnika u ovom postupku. b) Odgovor na apelaciju 16. Kantonalni je sud u svom odgovoru na apelaciju istaknuo da su navodi apelacije neutemeljeni, da je apelant Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH imao pravo na fer suđenje i pravo na pristup sudu u dvije instance. U odnosu na povredu prava na imovinu Kantonalni sud ističe da ono nije povrijeđeno, jer u tijeku postupka nije ustvrđeno postojanje propisa koji reguliraju visinu regresa za 2001, 2002. i 2003. godinu na razini kantona, niti je visina regresa ustvrđena Zakonom o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, zbog čega nema mjesta primjeni Europske konvencije. 17. Općinski je sud u svom odgovoru na apelaciju naveo da je ona neutemeljena, jer apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešnom tumačenju odredbe članka 41. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH i članka 32. Kolektivnog ugovora za djelatnike upravih tijela i sudske vlasti u FBiH. Prema ocjeni ovog suda strankama je u postupku omogućeno predlaganje i izvođenje dokaza na temelju kojih je sud temeljio svoju odluku pozivajući se na zakonske odredbe koje su pravilne. V. Relevantni propisi 18. Zakon o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 20/01 i 57/01) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 34. (1) ... (2) Odredbe čl. od 35. do 46. ovog zakona predstavljaju minimalnu strukturu plaća za suce i tužitelje koji rade na federalnoj razini. Za suce i tužitelje koji rade na kantonalnoj ili općinskoj razini sljedeće odredbe predstavljaju opća načela kojima se regulira ovo pitanje u cijeloj Federaciji. Ova opća načela ne sprječavaju mjerodavna zakonodavna tijela kantona da usvoje zakone kojima se može odrediti drukčija struktura plaća sve dok naknada ne padne ispod razine definirane u odredbama čl. od 35. do 46. ovog zakona. Članak 41. Sudac, odnosno tužitelj, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove: 3. regres za godišnji odmor. Članak 82. Svi federalni, odnosno kantonalni zakoni, koji uređuju pitanja sudske i tužiteljske vlasti polazeći od uvjeta iz ovog zakona kao minimalnih uskladit će se s ovim zakonom, a do usklađivanja primjenjivat će se odredbe ovog zakona". 19. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 63/03) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 1. U Zakonu o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine...član 38. se briše. Članak 2. Članak 41. se mijenja i glasi: 'Sudac, odnosno tužitelj, ima pravo na sljedeće naknade: 1. otpremninu pri odlasku u mirovinu, 2. regres za godišnji odmor, 3. jubilarne nagrade.' Članak 3. Iza članka 41. dodaje se novi članak 41a. koji glasi: 'Članak 41a. Broj 66 – Strana 6723 Kantoni su dužni u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona svoje zakone, odnosno druge propise kojima su uređena pitanja iz čl. 1. i 2. ovog zakona, za suce kantonalnih i općinskih sudova, odnosno za kantonalne i općinske tužitelje, uskladiti sa odredbama ovog zakona'." 20. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 5. (1) .... (2) Članovi kantonalne vlade, članovi skupština kantona, suci kantonalnih sudova i kantonalni tužitelji nisu državni djelatnici i njihov radno-pravni status se određuje drugim propisima. " 21. Kolektivni ugovor za djelatnike upravnih tijela i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 32. Djelatniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za djelatnika povoljnije". 22. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Članak 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se ustvrđuju te činjenice. Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Članak 123. (1) Svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Članak 210. (1) Pogrešno ili nepotpuno ustvrđeno činjenično stanje postoji kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno ustvrdio, odnosno kada je nije ustvrdio. Članak 211. (1) Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio. Članak 217. (1) Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. (2) Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog ustvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom ustvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovno izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je radi povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom. Članak 224. Broj 66 – Strana 6724 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Drugostupanjski sud može na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave: 2) odbiti priziv kao neutemeljen i potvrditi prvostupanjsku presudu; 5) preinačiti prvostupanjsku presudu. Članak 226. Drugostupanjski sud će presudom odbiti priziv kao neutemeljen i potvrditi prvostupanjsku presudu kad nađe da ne postoje razlozi radi kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. Članak 229. (1) Drugostupanjski sud će na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako ustvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u prizivu: Š...Ć 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno ustvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. VI. Dopustivost 23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora radi presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 24. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 25. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-124/05 od 19. listopada 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 14. studenog 2005. godine, a apelacija je podnesena 20. prosinca 2005. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog radi kojega apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-124/05 od 19. listopada 2005. godine ispunjava uvjete glede dopustivosti. VI. Meritum 27. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo izravne primjene prava i sloboda određenih u Europskoj konvenciji iz članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 28. Članak II/3. Ustava relevantnom dijelu glasi: Bosne i Hercegovine u Četvrtak, 20.9.2007. "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." 29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom". 30. Postupak pred redovitim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na ustvrđivanje naknade na ime regresa za godišnji odmor koja mu pripada kao pravo iz radnog odnosa i sudačke funkcije koju obnaša prema Zakonu o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH. 31. U odgovoru na pitanje je li članak 6. Europske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti temeljnih prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom, i izvesti neprijeporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču "građanskih prava i obveza", te se na postupke u svezi s radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje članak 6. Europske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. ožujka 2003. godine, točka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti od 7. ožujka 2005. godine, točka 15. et sequ). Ustavni sud, stoga, ima mjerodavnost ispitati je li postupak bio sukladan standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na saslušanje u građanskim stvarima kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer su redoviti sudovi proizvoljno protumačili odredbu članka 82. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH i jer postoji tužiteljeva pozitivna obveza kao javne vlasti da donese odgovarajuće propise o visini naknade (regresa) apelantu što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Naime, nepostojanje pravnih propisa glede visine naknade regresa je opredijelilo Kantonalni sud u zaključku da apelantu pravo na isplatu regresa uopće ne pripada, jer se evidentna pravna praznina nije mogla popuniti niti jednim parametrom osim tužiteljevim aktima koji faktički takvu odluku nikada nije ni donio. Dakle, bez obzira što je Zakonom o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH, u čl. 40. i 41. to pravo propisano i bez obzira što je u članku 82. istog zakona propisana obveza da se federalni i kantonalni zakoni usklade s navedenim zakonom, Kantonalni sud prigodom odlučivanja o prizivu zaključuje da je apelantov zahtjev zbog nedostatka pravnih propisa koji reguliraju visinu i isplatu regresa za suce i tužitelje neutemeljen. Takvom se odlukom javna vlast prema apelantovom mišljenju nagrađuje za zakonodavnu neaktivnost iako je člankom 82. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH nametnuta pozitivna obveza federalnim i kantonalnim zakonodavnim tijelima na donošenje odgovarajućih propisa. 33. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava da prema vlastitoj jurisprudenciji općenito nije mjerodavan vršiti provjeru ustvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, izuzev ukoliko odluke Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo; ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća; ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima); ili ukoliko ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove mjerodavnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine). 34. Kako je Europski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istaknuo članak 6. Europske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Europski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 1984. godine, serija A, broj 86, stavak 30). Posljedica toga je što se članak 6. Europske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Europski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. listopada 1990. godine, serija A, broj 189, stavak 66). Članak 6. stavak 1. Europske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojega od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. rujna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stavak 25). 35. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja glede ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovitih sudova, te načina na koji su redoviti sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio već je svoju mjerodavnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz članka 6. Europske konvencije", odnosno "ukoliko ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očito proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovitih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. prosinca 2000. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. svibnja 2001. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01; Odluka broj AP 301/04 od 23. rujna 2005. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 80/05). Isto vrijedi i za slučaj da su redoviti sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise na način koji ukazuje na povredu temeljnih prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoljnost u postupanju sudova, Ustavni će se sud upustiti u način na koji su redoviti sudovi ustvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesno-pravne propise. 36. Ustavni sud podsjeća na obvezu redovitih sudova da neposredno osiguravaju primjenu prava i sloboda sadržanih u Europskoj konvenciji i njezinim protokolima promatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. U prilog ovakvom stavu, Ustavni sud podsjeća na odredbu članka II/6. Ustava Broj 66 – Strana 6725 Bosne i Hercegovine prema kojoj: "Bosna i Hercegovina i svi sudovi, agencije, državna tijela i posredna tijela kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta, primjenjivat će i poštivati ljudska prava i temeljne slobode navedene u stavku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine." 37. Zadaća Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, je ocijeniti je li Kantonalni sud primijenio zakon u prizivnom postupku proizvoljno ili nije. U tom smislu, Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud prigodom odlučivanja o prizivu istaknuo da je Općinski sud pravilno ustvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo i to Zakon o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH koji doista propisuje pravo na regres. Međutim, budući da tuženi nije donio odluku o isplati i visini regresa, da u proračunu nisu planirana sredstva za te namjene, niti je sredstava uopće bilo, te da regres nije isplaćen ni ostalim proračunskim korisnicima, apelantov zahtjev za isplatom je prema mišljenju tog suda neutemeljen. Dakle, Kantonalni sud između ostaloga smatra da u situaciji kada nije donesen propis kojim bi bila regulirana visina i isplata regresa, nema mjesta primjeni zakonskih odredaba iz čl. 40. i 41. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH kojima je to pravo propisano. 38. Ustavni sud primjećuje da Zakonom o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH doista nije propisan način ustvrđivanja naknade na ime regresa za godišnji odmor, već je u članku 41. navedenog zakona propisano pravo na regres, a člankom 82. istog zakona je ustanovljena obveza usklađivanja svih propisa kojima se uređuju pitanja sudske i tužiteljske vlasti sa ovim zakonom i uvjetima postavljenim u njemu kao minimalnim, te njegovo svojstvo lex specialis zakona u odnosu na sve druge zakone u ovoj oblasti. Štoviše, člankom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH je izričito propisana obveza kantona da u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, dakle 16. siječnja 2004. godine, svoje propise kojima su uređena između ostalog pitanja regresa za godišnji odmor za suce kantonalnih i općinskih sudova usklade s odredbama ovog zakona. 39. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud kao razlog za odbijanje apelantovog zahtjeva za isplatu regresa navodi upravo nepostojanje zakona koji bi regulirao isplatu i visinu regresa za suce i tužitelje, pa tu pravnu prazninu popunjava tužiteljevim aktima - uredbama, koje ovo pravo predviđaju samo kao mogućnost a ne kao obvezu, te obrazlaže da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da apelantu pripada pravo na 70% od njegove plaće u prijepornom razdoblju na ime regresa na temelju odredbe članka 32. Kolektivnog ugovora za djelatnike u upravnim tijelima i sudske vlasti u FBiH i Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH. Ako se uzme u obzir činjenica da je Zakon o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji donesen 2001. godine, te da tuženi nije postupio po uputama, niti je ispunio obvezu propisanu u članku 82. navedenog zakona na način da je donio propise kojima će uskladiti sve zakone koji uređuju pitanja sudske i tužiteljske vlasti sa tim zakonom, te da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da apelant ima pravo na regres upravo na temelju Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH kao lex specialis u odnosu na kasnije uredbe i sporazume, a da je visinu ustvrdio na temelju Kolektivnog ugovora kao općeg akta koji je donesen na razini Federacije Bosne i Hercegovine u 2000. godini, dakle bio je u primjeni prije donošenja Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH, onda nedvojbeno proizlazi da Kantonalni sud u prizivnom postupku nije mogao Broj 66 – Strana 6726 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odbiti apelantov zahtjev zbog nepostojanja propisa koji će regulirati visinu regresa. Takvim postupanjem Kantonalni sud opravdava tužiteljev propust kao javne vlasti koji nije ispunio svoju zakonsku obvezu i upravo taj tužiteljev propust nepostojanje propisa koji reguliraju visinu regresa, navodi kao razlog za odbijanjem apelantovog zahtjeva što je prema mišljenju Ustavnog suda potpuno proizvoljan zaključak Kantonalnog suda, odnosno proizvoljna primjena prava. 40. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju situacija glede postojanja pravne praznine veoma slična onoj u predmetu broj AP 301/04, jer Zakonom o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH doista nije propisan način ustvrđivanja naknade na ime regresa za godišnji odmor koja je kao apelantovo pravo propisana člankom 41. ovog zakona. Navedeni zakon, međutim, u članku 34. propisuje mogućnost da mjerodavna zakonodavna tijela kantona usvoje zakone kojima se može odrediti drukčija struktura plaća sve dok naknada ne padne ispod razine definirane u odredbama čl. od 35. do 46. ovog zakona, dakle i kada je riječ o pravima iz članka 41. ovog zakona. Pored toga, odredbom članka 82. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH propisana je obveza usklađivanja svih propisa kojima se uređuju pitanja sudske i tužiteljske vlasti sa ovim zakonom i uvjetima postavljenim u njemu kao minimalnim, te njegovo svojstvo lex specialis zakona u odnosu na sve druge zakone u ovoj oblasti. Štaviše, člankom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH izričito je propisana obveza kantona da u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona, dakle 16. siječnja 2004. godine, svoje propise kojima su uređena između ostalog i pitanja regresa za godišnji odmor za suce kantonalnih i općinskih sudova usklade sa odredbama ovog zakona. 41. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je Kantonalni sud proizvoljno protumačio da nedostatak propisa koji bi regulirali isplatu i visinu regresa za suce i tužitelje, analognom primjenom tužiteljevih akata koji to pravo predviđaju samo kao mogućnost a ne kao obvezu, je u oprečnosti s člankom 82. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji koji propisuje pozitivnu obvezu federalnih i kantonalnih zakonodavnih tijela da sve zakone koji reguliraju pitanja sudaca i tužitelja, pa prema tomu i prava na isplatu regresa usklade s ovim zakonom, a da će se do usklađivanja primjenjivati odredbe Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji. Štoviše, Ustavni sud smatra da zakonodavac prigodom usvajanja bilo kojega zakona, pa i predmetnog, mora uzeti u obzir financijsku konstrukciju za provedbu tog zakona. Predmetni je zakon donesen kako bi se provodio i tako ostvarila vladavina zakona, a pretpostavka za njegovu dosljednu provedbu je donošenje potrebnih propisa sukladno članku 82. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji. Činjenica da je javna vlast propustila ispuniti svoje obveze je dovela do apsurdne situacije u kojoj je Kantonalni sud zauzeo stav da posljedice nečinjenja i neispunjavanja postavljenih obveza javnih vlasti treba snositi apelant. Ni nedostatak novaca kao drugi razlog na koji se pozvao Kantonalni sud nije argument koji Ustavni sud može prihvatiti, niti je takav argument prihvaćen u dosadašnjoj praksi Europskog suda za ljudska prava. Činjenica da ni ostalim proračunskim korisnicima u prijepornom razdoblju regres nije bio isplaćen, koju je Kantonalni sud ponudio kao jedan od razloga da ni apelantu ne 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/07 Četvrtak, 20.9.2007. pripada pravo na regres, ne može se protumačiti drukčije nego kao proizvoljnost Kantonalnog suda s izravnim štetnim utjecajem na ostvarivanje apelantovih prava. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres, bez obzira što je temelj za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisan u Zakonu o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 43. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi s člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog arbitrarne primjene prava redovitog suda kada se nedostatak pratećih propisa protumači na način da se izgubi neko pravo utemeljeno u zakonu. 45. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 340/06, rješavajući apelaciju Edina Čavke, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Čavke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-90/05 od 2. novembra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Službenom glasniku Brčko Distrikta Hercegovine". OBRAZLOŽEWE Bosne i I. Uvod 1. Edin Čavka (u daqnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedeqko Bursać, podnio je 16. februara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-90/05 od 2. novembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) i Opštine Centar Sarajevo (u daqnjem tekstu: tužena) dopisom od 10. marta 2006. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. marta, a Opštinski sud 30. marta 2006. godine. Tužena je odgovor na apelaciju dostavila 28. marta 2006. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 19. januara 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj P-841/02 od 28. februara 2004. godine utvrđeno je da je prije 6. decembra 2000. godine apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u Sarajevu, pobliže označenom u izreci presude, te je utvrđeno da je tužena, kao nosilac prava raspolagawa na predmetnom stanu, dužna da prizna i trpi da presuda zamijeni ugovor o korišćenju stana i da naknadi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 998,25 KM. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo sadržaj dokaza koji su sprovedeni i iz kojih proizilazi da je apelantu predmetni stan dodijeljen na privremeno korišćenje rješenjem od 14. jula 1993. godine; da je rješenjem od 1. aprila 2002. godine utvrđeno da apelantu prestaje pravo privremenog korišćewa predmetnog stang, te da je apelantova žalba protiv tog rješewa odbijena rješenjem od 29. novembra 2002. godine; da je rješenjem od 2. oktobra 2001. godine dozvoljena obnova postupka po zahtjevu tužene radi utvrđivawa da predmetni stan ne može da se smatra napuštenim, te su poništena rješewa od 21. juna 1993. godine i 6. avgusta 1996. godine o proglašenju stana privremeno i trajno napuštenim; da su apelant i njegova supruga podnosili zahtjeve tuženoj za dodjelu stana, ali da im nije udovoljeno; da je apelant na adresi predmetnog stana primao humanitarnu pomoć od avgusta 1993. godine; da je prema uvjerenju MUP-a na predmetnoj adresi prijavljen od 1996. godine; da je poništeno rješenje Uprave za stambena pitawa Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: Uprava) od 6. marta 2003. godine kojim je odbijen zahtjev sina ranijeg nosioca stanarskog prava S.M. da se donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju predmetnog stana, te predmet vraćen na ponovni postupak; da je shodno iskazima svjedoka i apelanta on stanovao u predmetnom stanu od 1992. godine, te da je iz predmetnog stana iseljen 2000. godine. Broj 66 – Strana 6727 7. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stawa Sud je naveo da smatra da je tužilac (apelant) od 1992. godine bespravni korisnik predmetnog stana, da tužena nije u roku od tri godine pred opštinskim organom uprave, a kasnije u roku od pet godina pred nadležnim opštinskim sudom u Sarajevu, u skladu sa odredbom člana 30 stav 2 Zakona o stambenim odnosima (u daqnjem tekstu: ZSO), tražila da se apelant iseli, da je bivši nosilac stanarskog prava umro 1989. godine, da je njegov sin jedno vrijeme prije rata izdavao cjelokupni stan, a da je 1992. godine u predmetni stan uselio apelant. Sud je, primjenom odredbe člana 30 stav 7 ZSO, zakqučio da kod bespravnog useljewa lice stiče po sili zakona stanarsko pravo, a time i pravo na zakqučenje ugovora o otkupu stana na kom postoji stanarsko pravo. U uvodu predmetne presude kao vrijednost predmeta spora označen je iznos od 1.200,00 KM. 8. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, jer, po mišljenju tužene, navedena zakonska odredba nije mogla da se primijeni na apelantov slučaj budući da je apelant bio zakoniti korisnik predmetnog stana u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daqnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te je iz njega iseljen na osnovu pravosnažne odluke upravnog organa od 1. aprila 2002. godine, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1036/04 od 14. jula 2004. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Obrazlažući svoju odluku Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku dokaznog postupka izveo dokaz uvidom u Rješenje broj 23-04/1-23-1462/01 od 2. oktobra 2001. godine iz kog je utvrđeno da je dozvoljena obnova postupka po zahtjevu tužene da se utvrdi da predmetni stan ne može da se smatra privremeno i trajno napuštenim, pa su poništena rješewa Gradskog sekretarijata za stambene poslove kojima je predmetni stan proglašen privremeno, odnosno trajno napuštenim. Stoga je Kantonalni sud zakqučio da privremeno rješenje o dodjeli stana apelantu nije ni doneseno, s obzirom da je poništeno, te da je prvostepeni sud pravilno zakqučio da je tužilac od 1992. godine bespravni korisnik stana i da, protekom roka od osam godina, primjenom odredbe člana 30 stav 7 ZSO, bespravno useljeno lice po sili zakona stiče stanarsko pravo, a time i pravo na zakqučenje ugovora o korišćenju stana. Sud je dalje naveo da je stan koji je predmet spora dovoqno preciziran, te je zakqučio da žalba osnovano ukazuje da prvostepeni sud nije obrazložio odluku o troškovima. Međutim, budući da nije počinjena bitna povreda postupka, te da su troškovi dosuđeni u skladu sa zakonom, Kantonalni sud je zakqučio da se ne radi o razlozima koji bi mogli u tom dijelu da dovedu do ukidawa prvostepene presude. 9. Odlučujući o reviziji tužene Vrhovni sud je Presudom broj Rev-90/05 od 2. novembra 2005. godine reviziju uvažio i preinačio obje nižestepene presude tako da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, te ga obavezao da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.312,50 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je dopustio reviziju u smislu člana 237 stav 3 Zakona o parničnom postupku budući da je ispitivanje revizije u konkretnom slučaju značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. Sud je dalje naveo da se pod bespravnim korisnikom stana u smislu člana 30 ZSO podrazumijeva lice koje nezakonito, bez akta, u smislu člana 11 stav 2 ZSO, useli u stan u društvenoj svojini; da je apelant bio bespravni korisnik predmetnog stana do donošewa rješewa o dodjeli stana na privremeno korišćenje kada je postao privremeni korisnik u smislu člana 8 Uredbe Broj 66 – Strana 6728 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sa zakonskom snagom o napuštenim stanovima, te da status privremenog korisnika apelanta stavlja u drugu poziciju u odnosu na zahtjev za utvrđenje da je stekao stanarsko pravo kao bespravni korisnik. Na ovu okolnost ne utiče ni utvrđenje Suda da je rješenjem iz 2001. godine dozvoljena obnova postupka u predmetu utvrđivawa da se sporni stan proglasi privremeno i trajno napuštenim, kao ni utvrđenje da se poništava rješenje Gradskog sekretarijata iz 1993. i 1996. godine, jer te činjenice ne konstituišu status apelanta kao bespravnog korisnika u spornom periodu. Ovo stoga, što ta rješewa ne utiču retroaktivno na status apelanta u odnosu na tuženu koja, sve i da je podnijela zahtjev za njegovo iseljenje pred organom uprave ili sudom, nije mogla to pravo i da ostvari, budući da je tužilac tada imao status privremenog korisnika, te imajući u vidu činjenicu da dejstvo poništenih rješewa na apelantov status djeluje samo nakon konačnosti tih rješewa, a ne i prije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je osporavanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za postupak okončan osporenom presudom, a iz navoda apelacije proizilazi da povredu tih prava vidi u tome što "Vrhovni sud nije imao razlog da se poziva na odredbu člana 237 stav 3 Zakona o parničnom postupku i da se upušta u raspravljanje po nedozvoljenoj reviziji, navodeći kao razlog da bi to bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima", jer je, po mišljenju apelanta, otkup stanova u završnoj fazi, ZSO nije više u primjeni, i da mu nije jasno u kojim će to slučajevima biti od značaja ovo pravno stanovište suda, te da apelantu nije data mogućnost da se izjasni o takvom mišljenju, pa mu je trajno uskraćeno pravo na pravično saslušanje i iznošenje pravnog mišljewa. Dalje, apelant smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da poništena rješewa iz upravnog postupka djeluju tek od dana wihovog proglašewa ništavnim, da predmetni stan ne spada u kategoriju napuštenih, da je Uprava apelanta pogrešnom primjenom Zakona o prestanku primjene iselila na nezakonit način iz spornog stana, čime mu je uskraćeno pravo na privatni i porodični život i dom, te mu to pravo sada ugrožava i Vrhovni sud preinačenjem nižestepenih presuda. Apelant smatra da je razlog ovakvog neobičnog postupawa Vrhovnog suda činjenica da se predmetni stan nalazi na primamqivoj lokaciji, te da je osnovno pitanje kome tužena namjerava da dodijeli predmetni stan. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u svojoj presudi nije počinio povrede qudskih prava koja su zagarantovana Evropskom konvencijom, iz razloga koji su navedeni u presudi. Opštinski sud u apelaciji samo navodi hronologiju postupka bez izjašnjenja na navode apelacije. 12. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da su apelantovi navodi vezani za nedozvoljenost revizije, te nedolično ponašanje Vrhovnog suda, neosnovani i proizvoqni, budući da se u konkretnom slučaju radi o pravilnoj primjeni odredbe člana 237 stav 3 Zakona o parničnom postupku, pa se stavom suda ne krši apelantovo Četvrtak, 20.9.2007. pravo na pravično suđenje. Sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni propis, odnosno pravilno utvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer činjenica promjene statusa stana ne utiče na apelantov status vezano za korišćenje stana i ne dovodi ga u poziciju bespravnog korisnika. Tužena dalje navodi da je bitna činjenica da dokazi koji su sprovedeni ukazuju da je apelant u predmetni stan uselio u avgustu 1993. godine, pa i da je bio bespravni korisnik, do 6. decembra 2000. godine nije mogao da stekne stanarsko pravo, jer nije protekao rok od osam godina. Tužena smatra da osporenom presudom nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na privatni i porodični život i dom, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: "Član 237 st. 2 i 3 (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka. (3) Izuzetno Vrhovni sud Federacije može da dozvoli reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima". Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 30 (1) Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. (2) Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija, ako od dana nezakonitog useljewa do pokretawa postupka nije proteklo više od tri godine. ... (7) Protekom roka iz stava 2 ovog člana ne iskqučuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija, kod nadležnog suda u roku od daqwih pet godina." Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98,12/99, 18/99, 27/99, 37/01 i 56/01) u relevantnom dijelu glasi: "Član 2 (1) Svi upravni sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1 člana 1 ovog zakona kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo proglašavaju se ništavnim. (2) Svi upravni i sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1 člana 1 ovog zakona kojima je dodijeljen stan na privremeno korišćenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa ovim zakonom. Lice koje je u stan uselilo na osnovu akta čije je važenje isteklo, smatraće se privremenim korisnikom. Član 3 stav 3 ovog zakona neće se primjewivati na takva lica." Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-90/05 od 2. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (...)". 20. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u navodu da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te što apelantu nije data mogućnost da se izjasni o mišljenju Vrhovnog suda, pa mu je trajno uskraćeno pravo na pravično saslušanje i iznošenje pravnog mišljewa. 21. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno Broj 66 – Strana 6729 pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je sam relevantni zakon neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 22. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud osporenu revizionu odluku donio na osnovu ovlašćewa iz člana 250 stav 1 Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da će ako revizioni sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu. Dalje, s obzirom da apelant ističe da se revizioni sud upustio u raspravljanje po nedozvoljenoj reviziji, Ustavni sud smatra da u postupanju Vrhovnog suda ne postoji nikakva proizvoqnost. Ovo stoga što je Sud sasvim jasno i nedvosmisleno naveo da postupa po izuzetku u smislu člana 237 stav 3 Zakona o parničnom postupku, na koji je tužena ukazala u izjavljenoj reviziji, nalazeći da je odlučivanje po reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Ustavni sud primjećuje da je uporište za takvo postupanje suda sadržano upravo u članu 237 stav 3 Zakona o parničnom postupku, shodno kom Vrhovni sud može da dopusti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Sud je u obrazloženju presude dao razloge za svoje postupke, nalazeći da u konkretnom predmetu taj značaj proizilazi iz tumačewa nižestepenih sudova vezanog za apelantov status kao bespravnog korisnika predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je Vrhovni sud postupio u skladu sa važećim propisom, budući da se radi o diskrecionom pravu suda da odlučuje da li je odlučivanje od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. 23. Vezano za apelantove navode da je pogrešan stav Vrhovnog suda u pogledu poništenih rješewa iz upravnog postupka, Ustavni sud podsjeća da iz dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu proizilazi da apelant iz predmetnog stana nije iseljen na osnovu rješewa koje je doneseno u obnovljenom postupku u vezi sa statusom stana, već je iseljen na osnovu rješewa upravnog organa od 1. aprila 2002. godine, kojim je utvrđeno da apelant koristi predmetni stan na osnovu akta nadležnog organa o privremenoj dodjeli stana na korišćenje od 14. jula 1993. godine, te je utvrđeno da apelantu prestaje pravo privremenog korišćewa predmetnog stana. S obzirom na navedeno, nesporno proizilazi da je apelant iz predmetnog stana iseljen na osnovu Zakona o prestanku primjene, te da je članom 2 tog zakona propisano da svi upravni akti kojima je dodijeljen stan na privremeno korišćenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa ovim zakonom. Dakle, apelant je shodno utvrđenju upravnih organa, sve do 2002. godine na predmetnom stanu imao status privremenog, a ne bespravnog korisnika, te je Vrhovni sud na osnovu toga i zakqučio da na apelanta ne može da se primijeni član 30 ZSO. Okolnosti vezane za rješenje o statusu stana, doneseno u ponovljenom postupku, apelant je mogao da ističe u upravnom postupku koji je pravosnažno okončan 2002. godine odbijanjem apelantove žalbe, što nije predmet ove apelacije. 24. Što se tiče apelantovih navoda da mu nije data mogućnost da se izjasni o stavu Vrhovnog suda povodom revizije, Ustavni sud podsjeća da je apelant u smislu člana 245 stav 2 Zakona o parničnom postupku imao mogućnost dati odgovor na reviziju tužene, koju, shodno stanju spisa, nije Broj 66 – Strana 6730 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH koristio. S druge strane, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge iz kojih je odlučio da preinači presude nižestepenih sudova, pa Ustavni sud zakqučuje da su prilikom vođewa predmetnog postupka ispoštovani svi elementi prava na pravično suđenje. 25. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zakqučuje da, u konkretnom slučaju, nema kršewa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na poštovanje doma 26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 27. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8 Evropske konvencije da zaštiti pojedinaca od arbitrarnog miješawa vlasti u njegova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-S). S ciljem da se utvrdi da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prevashodno mora da se utvrdi da li sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštovanje apelantovog "doma". 28. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi presude Evropskog suda za qudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-S, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 29. S ciljem da se utvrdi da li je miješanje bilo opravdano, Ustavni sud prevashodno treba da utvrdi da li je ono izvršeno "u skladu sa zakonom", koji pojam u skladu sa Evropskom konvencijom sublimira nekoliko elemenata u smislu da: a) miješanje mora da bude osnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i c) zakon, takođe, mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A-30, stav 49). Četvrtak, 20.9.2007. 30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da predmetni stan može da se smatra apelantovim "domom" u smislu člana 8 stav 1 Evropske konvencije s obzirom da je u njemu stanovao sve do 2002. godine na osnovu rješewa nadležnog upravnog organa o dodjeli stana na privremeno korišćenje. 31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba da utvrdi da li je miješanje u apelantov dom izvršeno "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8 stav 2 Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom, primjenom člana 30 ZSO, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, budući da apelant, shodno zakqučku Vrhovnog suda, nije bio bespravni korisnik predmetnog stana. Ovo stoga što je apelant predmetni stan koristio od 1993. godine kao privremeni korisnik na osnovu rješewa nadležnog upravnog organa, te što je rješenjem istog organa od 1. aprila 2002. godine, koje je doneseno na osnovu Zakona o prestanku primjene, utvrđeno da je isteklo važenje rješewa o privremenoj dodjeli stana, te da je prestalo apelantovo pravo na privremeno korišćenje predmetnog stana bez prava na alternativni smještaj. 32. Dakle, miješanje u apelantov dom je osnovano na zakonu, jer je njegova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu odbijena na osnovu odredbi člana 30 ZSO, budući da apelant nije bio bespravni korisnik predmetnog stana. Ustavni sud podsjeća da je ZSO donesen prije više od dvadeset godina, da se odredba člana 30 ovog zakona nije mijewala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe člana 30 tog zakona dovoqno jasne i precizne u smislu nemogućnosti davaoca stana na korišćenje da protekom roka od tri, odnosno dodatnih pet godina od dana useljewa bespravnog korisnika, zahtijeva iseljenje pred nadležnim organom uprave, odnosno sudom. Stoga, Ustavni sud nalazi da je predmetni zakon bio "primjereno pristupačan", te je apelant bio "upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet" u smislu da se član 30 ZSO primjenjuje iskqučivo na bespravne korisnike, a ne i na lica koja u stanovima stanuju na osnovu rješewa nadležnog organa, odnosno lica koja imaju pravni osnov za useljenje u stan. 33. Dalje, Ustavni sud smatra da član 30 ZSO ispuwava i uslov "proporcionalnosti", jer s jedne strane omogućava licima koja duže od osam godina kao bespravni korisnici koriste stanove u društvenoj svojini da steknu stanarsko pravo, a s druge strane daje dovoqno vremena vlasnicima stanova da pred nadležnim organima uprave, odnosno sudom, pokrenu postupak iseljewa bespravnih korisnika i na taj način zaštite interese davaoca stana na korišćenje, odnosno interesa šire zajednice kako bi predmetni stanovi bili dodijeljeni licima koja po važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana. 34. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 35. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u slučaju kada se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava kad je Vrhovi sud odluku o reviziji donio na osnovu zakonskih ovlašćewa i kad ništa ne Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ukazuje da je tom prilikom došlo do proizvoqne primjene prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud dalje zakqučuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, s obzirom da je miješanje u apelantovo pravo na dom osnovano na zakonu, te predstavlja neophodnu mjeru koja je proporcionalna u smislu postojawa pravične ravnoteže između opšteg interesa zajednice i poštovawa prava pojedinca. 36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 340/06, rješavajući apelaciju Edina Čavke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Čavke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-90/05 od 2. novembra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Edin Čavka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedeljko Bursać, podnio je 16. februara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-90/05 od 2. novembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) dopisom od 10. marta 2006. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. marta, a Općinski sud 30. marta 2006. godine. Tužena je odgovor na apelaciju dostavila 28. marta 2006. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/07 Broj 66 – Strana 6731 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 19. januara 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-841/02 od 28. februara 2004. godine, utvrđeno je da je prije 6. decembra 2000. godine apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u Sarajevu, pobliže označenom u izreci presude, te je utvrđeno da je tužena, kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, dužna priznati i trpjeti da presuda zamijeni ugovor o korištenju stana i naknaditi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 998,25 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo sadržaj provedenih dokaza iz kojih proizlazi da je apelantu predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje rješenjem od 14. jula 1993. godine; da je rješenjem od 1. aprila 2002. godine utvrđeno da apelantu prestaje pravo privremenog korištenja na predmetnom stanu, te da je apelantova žalba protiv tog rješenja odbijena rješenjem od 29. novembra 2002. godine; da je rješenjem od 2. oktobra 2001. godine dozvoljena obnova postupka po zahtjevu tužene radi utvrđivanja da se predmetni stan ne može smatrati napuštenim, te su poništena rješenja od 21. juna 1993. godine i 6. augusta 1996. godine o proglašenju stana privremeno i trajno napuštenim; da su apelant i njegova supruga podnosili zahtjeve tuženoj za dodjelu stana, ali da im nije udovoljeno; da je apelant na adresi predmetnog stana primao humanitarnu pomoć od augusta 1993. godine; da je prema uvjerenju MUP-a na predmetnoj adresi prijavljen od 1996. godine; da je poništeno rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) od 6. marta 2003. godine kojim je odbijen zahtjev sina ranijeg nosioca stanarskog prava S.M. za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, te predmet vraćen na ponovni postupak; da je prema iskazima svjedoka i apelanta on stanovao u predmetnom stanu od 1992. godine, te da je iz predmetnog stana iseljen 2000. godine. 7. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Sud je naveo da smatra da je tužilac (apelant) od 1992. godine bespravni korisnik predmetnog stana, da tužena nije u roku od tri godine pred općinskim organom uprave, a kasnije u roku od pet godina pred nadležnim općinskim sudom u Sarajevu, u skladu sa odredbom člana 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), tražila iseljenje apelanta, da je bivši nosilac stanarskog prava umro 1989. godine, da je njegov sin jedno vrijeme prije rata izdavao cjelokupni stan, a da je 1992. godine u predmetni stan uselio apelant. Sud je, primjenom odredbe člana 30. stav 7. ZSO, zaključio da kod bespravnog useljenja lice stiče po sili zakona stanarsko pravo, a time i pravo na zaključenje ugovora o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo. U uvodu predmetne presude kao vrijednost predmeta spora označen je iznos od 1.200,00 KM. 8. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, jer se, po mišljenju tužene, navedena zakonska odredba nije mogla primijeniti na apelantov slučaj budući da je apelant bio zakoniti korisnik predmetnog stana u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te je iz njega iseljen na osnovu pravosnažne odluke upravnog organa od 1. aprila 2002. Broj 66 – Strana 6732 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1036/04 od 14. jula 2004. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Obrazlažući svoju odluku Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku dokaznog postupka izveo dokaz uvidom u Rješenje broj 23-04/1-23-1462/01 od 2. oktobra 2001. godine iz kojeg je utvrđeno da je dozvoljena obnova postupka po zahtjevu tužene za utvrđivanje da se predmetni stan ne može smatrati privremeno i trajno napuštenim, pa su poništena rješenja Gradskog sekretarijata za stambene poslove kojima je predmetni stan proglašen privremeno, odnosno trajno napuštenim. Stoga je Kantonalni sud zaključio da privremeno rješenje o dodjeli stana apelantu nije ni doneseno, s obzirom da je poništeno, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužilac od 1992. godine bespravni korisnik stana i da, protekom roka od osam godina, primjenom odredbe člana 30. stav 7. ZSO, bespravno useljeno lice po sili zakona stiče stanarsko pravo, a time i pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana. Sud je dalje naveo da je stan koji je predmet spora dovoljno preciziran, te je zaključio da žalba osnovano ukazuje da prvostepeni sud nije obrazložio odluku o troškovima. Međutim, budući da nije počinjena bitna povreda postupka, te da su troškovi dosuđeni u skladu sa zakonom, Kantonalni sud je zaključio da se ne radi o razlozima koji bi mogli u tom dijelu dovesti do ukidanja prvostepene presude. 9. Odlučujući o reviziji tužene Vrhovni sud je Presudom broj Rev-90/05 od 2. novembra 2005. godine reviziju uvažio i preinačio obje nižestepene presude na način da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, te ga obavezao da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.312,50 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je dopustio reviziju u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku budući da je ispitivanje revizije u konkretnom slučaju značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. Sud je dalje naveo da se pod bespravnim korisnikom stana u smislu člana 30. ZSO podrazumijeva lice koje nezakonito, bez akta, u smislu člana 11. stav 2. ZSO, useli u stan u društvenoj svojini; da je apelant bio bespravni korisnik predmetnog stana do donošenja rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje kada je postao privremeni korisnik u smislu člana 8. Uredbe sa zakonskom snagom o napuštenim stanovima, te da status privremenog korisnika apelanta stavlja u drugu poziciju u odnosu na zahtjev za utvrđenje da je stekao stanarsko pravo kao bespravni korisnik. Na ovu okolnost ne utiče ni utvrđenje Suda da je rješenjem iz 2001. godine dozvoljena obnova postupka u predmetu utvrđivanja da se sporni stan proglasi privremeno i trajno napuštenim, kao ni utvrđenje da se poništava rješenje Gradskog sekretarijata iz 1993. i 1996. godine, jer te činjenice ne konstituišu status apelanta kao bespravnog korisnika u spornom periodu. Ovo stoga, što ta rješenja ne utiču retroaktivno na status apelanta u odnosu na tuženu koja, sve i da je podnijela zahtjev za njegovo iseljenje pred organom uprave ili sudom, nije mogla to pravo i ostvariti, budući da je tužilac tada imao status privremenog korisnika, te imajući u vidu činjenicu da dejstvo poništenih rješenja na apelantov status djeluje samo nakon konačnosti tih rješenja, a ne i prije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Četvrtak, 20.9.2007. Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za postupak okončan osporenom presudom, a iz navoda apelacije proizlazi da povredu tih prava vidi u tome što "Vrhovni sud nije imao razlog da se poziva na odredbu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku i da se upušta u raspravljanje po nedozvoljenoj reviziji, navodeći kao razlog da bi to bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima", jer je, po mišljenju apelanta, otkup stanova u završnoj fazi, ZSO nije više u primjeni, i da mu nije jasno u kojim će to slučajevima biti od značaja ovo pravno stanovište suda, te da apelantu nije data mogućnost da se izjasni o takvom mišljenju, pa mu je trajno uskraćeno pravo na pravično saslušanje i iznošenje pravnog mišljenja. Dalje, apelant smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da poništena rješenja iz upravnog postupka djeluju tek od dana njihovog proglašenja ništavim, da predmetni stan ne spada u kategoriju napuštenih, da je Uprava apelanta pogrešnom primjenom Zakona o prestanku primjene iselila na nezakonit način iz spornog stana, čime mu je uskraćeno pravo na privatni i porodični život i dom, te mu to pravo sada ugrožava i Vrhovni sud preinačenjem nižestepenih presuda. Apelant smatra da je razlog ovakvog neobičnog postupanja Vrhovnog suda činjenica da se predmetni stan nalazi na primamljivoj lokaciji, te da je osnovno pitanje kome tužena namjerava dodijeliti predmetni stan. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u svojoj presudi nije počinio povrede ljudskih prava zagarantovane Evropskom konvencijom, iz razloga navedenih u presudi. Općinski sud u apelaciji samo navodi hronologiju postupka bez izjašnjenja na navode apelacije. 12. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da su apelantovi navodi vezani za nedozvoljenost revizije, te nedolično ponašanje Vrhovnog suda, neosnovani i proizvoljni, budući da se u konkretnom slučaju radi o pravilnoj primjeni odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, pa se stavom suda ne krši apelantovo pravo na pravično suđenje. Sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni propis, odnosno pravilno utvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer činjenica promjene statusa stana ne utiče na apelantov status vezano za korištenje stana i ne dovodi ga u poziciju bespravnog korisnika. Tužena dalje navodi da je bitna činjenica da provedeni dokazi ukazuju da je apelant u predmetni stan uselio u augustu 1993. godine, pa i da je bio bespravni korisnik, do 6. decembra 2000. godine nije mogao steći stanarsko pravo, jer nije protekao rok od osam godina. Tužena smatra da osporenom presudom nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na privatni i porodični život i dom, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: "Član 237. st. 2. i 3. (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka. (3) Izuzetno Vrhovni sud Federacije može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima". Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) u relevantnom dijelu, glasi: "Član 30. (1) Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. (2) Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. ... (7) Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija, kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina." Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98,12/99, 18/99, 27/99, 37/01 i 56/01) u relevantnom dijelu glasi: "Član 2. (1) Svi upravni sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo proglašavaju se ništavim. (2) Svi upravni i sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je dodijeljen stan na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa ovim zakonom. Lice koje je u stan uselilo na osnovu akta čije je važenje isteklo, smatrat će se privremenim korisnikom. Član 3. stav 3. ovog zakona neće se primjenjivati na takva lica." VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-90/05 od 2. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Broj 66 – Strana 6733 VII. Meritum 18. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (...)". 20. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u navodu da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te što apelantu nije data mogućnost da se izjasni o mišljenju Vrhovnog suda, pa mu je trajno uskraćeno pravo na pravično saslušanje i iznošenje pravnog mišljenja. 21. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je sam relevantni zakon neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 22. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud osporenu revizionu odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da će ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu. Dalje, s obzirom da apelant ističe da se revizijski sud upustio u raspravljanje po nedozvoljenoj reviziji, Ustavni sud smatra da u postupanju Vrhovnog suda ne postoji nikakva proizvoljnost. Ovo stoga što je Sud sasvim jasno i nedvosmisleno naveo da postupa po izuzetku u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, na koji je tužena ukazala u izjavljenoj reviziji, nalazeći da je odlučivanje po reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Ustavni sud primjećuje da je uporište za takvo postupanje suda sadržano upravo u članu 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, prema kojem Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Sud je u obrazloženju presude dao razloge za svoje postupanje, nalazeći da u konkretnom predmetu taj značaj proizlazi iz tumačenja nižestepenih sudova vezanog za apelantov status kao bespravnog korisnika predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud postupio u skladu sa važećim propisom, budući da se radi o diskrecionom pravu suda da Broj 66 – Strana 6734 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odlučuje je li odlučivanje od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. 23. Vezano za apelantove navode da je pogrešan stav Vrhovnog suda u pogledu poništenih rješenja iz upravnog postupka, Ustavni sud podsjeća da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da apelant iz predmetnog stana nije iseljen na osnovu rješenja donesenog u obnovljenom postupku u vezi sa statusom stana, već je iseljen na osnovu rješenja upravnog organa od 1. aprila 2002. godine, kojim je utvrđeno da apelant koristi predmetni stan na osnovu akta nadležnog organa o privremenoj dodjeli stana na korištenje od 14. jula 1993. godine, te je utvrđeno da apelantu prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana. S obzirom na navedeno, nesporno proizlazi da je apelant iz predmetnog stana iseljen na osnovu Zakona o prestanku primjene, te da je članom 2. tog zakona propisano da svi upravni akti kojima je dodijeljen stan na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa ovim zakonom. Dakle, apelant je prema utvrđenju upravnih organa, sve do 2002. godine na predmetnom stanu imao status privremenog, a ne bespravnog korisnika, te je Vrhovni sud na osnovu toga i zaključio da se na apelanta ne može primijeniti član 30. ZSO. Okolnosti vezane za rješenje o statusu stana, doneseno u ponovljenom postupku, apelant je mogao isticati u upravnom postupku koji je pravosnažno okončan 2002. godine odbijanjem apelantove žalbe, što nije predmet ove apelacije. 24. Što se tiče apelantovih navoda da mu nije data mogućnost da se izjasni o stavu Vrhovnog suda povodom revizije, Ustavni sud podsjeća da je apelant u smislu člana 245. stav 2. Zakona o parničnom postupku imao mogućnost dati odgovor na reviziju tužene, koju, prema stanju spisa, nije koristio. S druge strane, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge iz kojih je odlučio preinačiti presude nižestepenih sudova, pa Ustavni sud zaključuje da su prilikom vođenja predmetnog postupka ispoštovani svi elementi prava na pravično suđenje. 25. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma 26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 27. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). U cilju utvrđivanja radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan Četvrtak, 20.9.2007. apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavlja li osporena odluka "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". 28. Shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 29. S ciljem utvrđivanja je li miješanje bilo opravdano, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi je li ono izvršeno "u skladu sa zakonom", koji pojam u skladu sa Evropskom konvencijom sublimira nekoliko elemenata u smislu da: a) miješanje mora biti osnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A-30, stav 49). 30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati apelantovim "domom" u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije s obzirom da je u njemu stanovao sve do 2002. godine na osnovu rješenja nadležnog upravnog organa o dodjeli stana na privremeno korištenje. 31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je miješanje u apelantov dom izvršeno "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom, primjenom člana 30. ZSO, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, budući da apelant, prema zaključku Vrhovnog suda, nije bio bespravni korisnik predmetnog stana. Ovo stoga što je apelant predmetni stan koristio od 1993. godine kao privremeni korisnik na osnovu rješenja nadležnog upravnog organa, te što je rješenjem istog organa od 1. aprila 2002. godine, koje je doneseno na osnovu Zakona o prestanku primjene, utvrđeno da je isteklo važenje rješenja o privremenoj dodjeli stana, te da je prestalo apelantovo pravo na privremeno korištenje predmetnog stana bez prava na alternativni smještaj. 32. Dakle, miješanje u apelantov dom je osnovano na zakonu, jer je njegova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu odbijena na osnovu odredaba člana 30. ZSO, budući da apelant nije bio bespravni korisnik predmetnog stana. Ustavni sud podsjeća da je ZSO donesen prije više od dvadeset godina, da se odredba člana 30. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe člana 30. tog zakona dovoljno jasne i precizne u smislu nemogućnosti davaoca stana na korištenje da protekom roka od tri, odnosno dodatnih pet godina od dana useljenja bespravnog korisnika, zahtijeva iseljenje pred nadležnim organom uprave, odnosno sudom. Stoga, Ustavni sud nalazi da je predmetni zakon bio "primjereno pristupačan", te je apelant Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH bio "upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet" u smislu da se član 30. ZSO primjenjuje isključivo na bespravne korisnike, a ne i na lica koja u stanovima stanuju na osnovu rješenja nadležnog organa, odnosno lica koja imaju pravni osnov za useljenje u stan. 33. Dalje, Ustavni sud smatra da član 30. ZSO ispunjava i uvjet "proporcionalnosti", jer s jedne strane omogućava licima koja duže od osam godina kao bespravni korisnici koriste stanove u društvenoj svojini da steknu stanarsko pravo, a s druge strane daje dovoljno vremena vlasnicima stanova da pred nadležnim organima uprave, odnosno sudom, pokrenu postupak iseljenja bespravnih korisnika i na taj način zaštite interese davaoca stana na korištenje, odnosno interesa šire zajednice kako bi predmetni stanovi bili dodijeljeni licima koja po važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana. 34. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 35. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava kad je Vrhovi sud odluku o reviziji donio na osnovu zakonskih ovlaštenja i kad ništa ne ukazuje da je tom prilikom došlo do proizvoljne primjene prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, s obzirom da je miješanje u apelantovo pravo na dom osnovano na zakonu, te predstavlja neophodnu mjeru koja je proporcionalna u smislu postojanja pravične ravnoteže između općeg interesa zajednice i poštivanja prava pojedinca. 36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 340/06, rješavajući apelaciju Edina Čavke, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. travnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Edina Čavke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-90/05 od 2. studenog 2005. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/07 Broj 66 – Strana 6735 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Edin Čavka (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Nedeljko Bursać, je podnio 16. veljače 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-90/05 od 2. studenog 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) dopisom od 10. ožujka 2006. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni je sud odgovor na apelaciju dostavio 27. ožujka, a Općinski sud 30. ožujka 2006. godine. Tužena je odgovor na apelaciju dostavila 28. ožujka 2006. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 19. siječnja 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-841/02 od 28. veljače 2004. godine je utvrđeno da je prije 6. prosinca 2000. godine apelant stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na stanu u Sarajevu, pobliže označenom u izreci presude, te je utvrđeno da je tužena, kao nositeljica prava raspolaganja na predmetnom stanu, dužna priznati i trpjeti da presuda zamijeni ugovor o korištenju stana i naknaditi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 998,25 KM. U obrazloženju presude Općinski je sud naveo sadržaj provedenih dokaza iz kojih proizlazi da je apelantu predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje rješenjem od 14. srpnja 1993. godine; da je rješenjem od 1. travnja 2002. godine utvrđeno da apelantu prestaje pravo privremenog korištenja na predmetnom stanu, te da je apelantov priziv protiv tog rješenja odbijen rješenjem od 29. studenog 2002. godine; da je rješenjem od 2. listopada 2001. godine dopuštena obnova postupka po zahtjevu tužene radi utvrđivanja da se predmetni stan ne može smatrati napuštenim, te su poništena rješenja od 21. lipnja 1993. godine i 6. kolovoza 1996. godine o proglašenju stana privremeno i trajno napuštenim; da su apelant i njegova supruga podnosili zahtjeve tuženoj za dodjelu stana, ali da im nije udovoljeno; da je apelant na adresi predmetnog stana primao humanitarnu pomoć od kolovoza 1993. godine; da je prema uvjerenju MUP-a na predmetnoj adresi prijavljen od 1996. godine; da je poništeno rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) od 6. ožujka 2003. godine kojim je odbijen zahtjev sina ranijeg nositelja stanarskog prava S.M. za donošenjem rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, te predmet vraćen na ponovni postupak; da je prema iskazima svjedoka i apelanta on Broj 66 – Strana 6736 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH stanovao u predmetnom stanu od 1992. godine, te da je iz predmetnog stana iseljen 2000. godine. 7. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja Sud je naveo da smatra da je tužitelj (apelant) od 1992. godine bespravni korisnik predmetnog stana, da tužena nije u roku od tri godine pred općinskim tijelom uprave, a kasnije u roku od pet godina pred mjerodavnim općinskim sudom u Sarajevu, sukladno odredbi članka 30. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), tražila iseljenje apelanta, da je bivši nositelj stanarskog prava umro 1989. godine, da je njegov sin jedno vrijeme prije rata izdavao cjelokupni stan, a da je 1992. godine u predmetni stan uselio apelant. Sud je, primjenom odredbe članka 30. stavak 7. ZSO, zaključio da kod bespravnog useljenja osoba stiče po sili zakona stanarsko pravo, a time i pravo na zaključenje ugovora o otkupu stana na kojemu postoji stanarsko pravo. U uvodu predmetne presude kao vrijednost predmeta spora označen je iznos od 1.200,00 KM. 8. Odlučujući o prizivu tužene izjavljenoj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, jer se, po mišljenju tužene, navedena zakonska odredba nije mogla primijeniti na apelantov slučaj budući je apelant bio zakoniti korisnik predmetnog stana u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te je iz njega iseljen na temelju pravomoćne odluke upravnog tijela od 1. travnja 2002. godine, Kantonalni je sud Presudom broj Gž-1036/04 od 14. srpnja 2004. godine, odbio priziv i potvrdio prvostupanjsku presudu. Obrazlažući svoju odluku Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud u tijeku dokaznog postupka izveo dokaz uvidom u Rješenje broj 23-04/1-23-1462/01 od 2. listopada 2001. godine iz kojega je utvrđeno da je dopuštena obnova postupka po zahtjevu tužene za utvrđivanjem da se predmetni stan ne može smatrati privremeno i trajno napuštenim, pa su poništena rješenja Gradskog tajništva za stambene poslove kojima je predmetni stan proglašen privremeno, odnosno trajno napuštenim. Stoga je Kantonalni sud zaključio da privremeno rješenje o dodjeli stana apelantu nije ni doneseno, obzirom da je poništeno, te da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužitelj od 1992. godine bespravni korisnik stana i da, protekom roka od osam godina, primjenom odredbe članka 30. stavak 7. ZSO, bespravno useljena osoba po sili zakona stiče stanarsko pravo, a time i pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana. Sud je dalje naveo da je stan koji je predmetom spora dovoljno preciziran, te je zaključio da priziv utemeljeno ukazuje da prvostupanjski sud nije obrazložio odluku o troškovima. Međutim, budući da nije počinjena bitna povreda postupka, te da su troškovi dosuđeni sukladno zakonu, Kantonalni je sud zaključio da se ne radi o razlozima koji bi mogli u tom dijelu dovesti do ukidanja prvostupanjske presude. 9. Odlučujući o reviziji tužene Vrhovni je sud Presudom broj Rev-90/05 od 2. studenog 2005. godine reviziju uvažio i preinačio obje nižestupanjske presude tako da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, te ga obvezao da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.312,50 KM. U obrazloženju presude Vrhovni je sud naveo da je dopustio reviziju u smislu članka 237. stavak 3. Zakona o parničnom postupku budući je ispitivanje revizije u konkretnom slučaju značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. Sud je dalje naveo da se pod bespravnim korisnikom stana u smislu članka 30. ZSO podrazumijeva osoba koja nezakonito, bez akta, u smislu članka 11. stavak 2. ZSO, useli u stan u društvenom vlasništvu; da je apelant bio bespravni korisnik predmetnog stana do donošenja rješenja o dodjeli stana na privremeno Četvrtak, 20.9.2007. korištenje kada je postao privremeni korisnik u smislu članka 8. Uredbe sa zakonskom snagom o napuštenim stanovima, te da status privremenog korisnika apelanta stavlja u drugu poziciju u odnosu na zahtjev za utvrđenje da je stekao stanarsko pravo kao bespravni korisnik. Na ovu okolnost ne utiče ni utvrđenje Suda da je rješenjem iz 2001. godine dopuštena obnova postupka u predmetu utvrđivanja da se prijeporni stan proglasi privremeno i trajno napuštenim, kao ni utvrđenje da se poništava rješenje Gradskog tajništva iz 1993. i 1996. godine, jer te činjenice ne konstituiraju status apelanta kao bespravnog korisnika u prijepornom razdoblju. Razlog ovomu je što ta rješenja ne utiču retroaktivno na apelantov status u odnosu na tuženu koja, sve i da je podnijela zahtjev za njegovo iseljenje pred tijelom uprave ili sudom, nije mogla to pravo i ostvariti, budući da je tužitelj tada imao status privremenog korisnika, te imajući u vidu činjenicu da djelovanje poništenih rješenja na status apelanta djeluje samo nakon konačnosti tih rješenja, a ne i prije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant navodi kronologiju događaja vezanu za postupak okončan pobijanom presudom, a iz navoda apelacije proizlazi da povredu tih prava vidi u tomu što "Vrhovni sud nije imao razloga pozivati se na odredbu članka 237. stavak 3. Zakona o parničnom postupku i upuštati se u raspravu po nedopuštenoj reviziji, navodeći kao razlog da bi to bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima", jer je, po apelantovom mišljenju, otkup stanova u završnoj fazi, ZSO nije više u primjeni, i da mu nije jasno u kojim će to slučajevima biti od značaja ovo pravno stajalište suda, te da apelantu nije data mogućnost izjasniti se o takvom mišljenju, pa mu je trajno uskraćeno pravo na pravično saslušanje i iznošenje pravnog mišljenja. Dalje, apelant smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da poništena rješenja iz upravnog postupka djeluju tek od dana njihovog proglašenja ništavim, da predmetni stan ne spada u kategoriju napuštenih, da je Uprava apelanta pogrešnom primjenom Zakona o prestanku primjene iselila na nezakonit način iz prijepornog stana, čime mu je uskraćeno pravo na privatni i obiteljski život i dom, te mu to pravo sada ugrožava i Vrhovni sud preinakom nižestupanjskih presuda. Apelant smatra da je razlog ovakvog neobičnog postupanja Vrhovnog suda činjenica da se predmetni stan nalazi na primamljivoj lokaciji, te da je temeljno pitanje komu tužena namjerava dodijeliti predmetni stan. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u svojoj presudi nije počinio povrede ljudskih prava zagarantiranih Europskom konvencijom, iz razloga navedenih u presudi. Općinski sud u apelaciji samo navodi kronologiju postupka bez izjašnjenja na navode apelacije. 12. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da su apelantovi navodi vezani za nedopuštenost revizije, te nedolično ponašanje Vrhovnog suda, neutemeljeni i proizvoljni, budući se u konkretnom slučaju radi o pravilnoj primjeni odredbe članka 237. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, pa se stavom suda ne krši apelantovo pravo na pravično suđenje. Sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH materijalni propis, odnosno pravilno ustvrdio da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer činjenica promjene statusa stana ne utiče na apelantov status vezano za korištenje stana i ne dovodi ga u poziciju bespravnog korisnika. Tužena dalje navodi da je bitna činjenica da provedeni dokazi ukazuju da je apelant u predmetni stan uselio u kolovozu 1993. godine, pa i da je bio bespravni korisnik, do 6. prosinca 2000. godine nije mogao steći stanarsko pravo, jer nije protekao rok od osam godina. Tužena smatra da pobijanom presudom nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na privatni i obiteljski život i dom, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 237. st. 2. i 3. (2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka. (3) Izuzetno Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima". Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 30. (1) Ako se neka osoba nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svatko može dati inicijativu, a zainteresirana osoba zahtjev stambenom organu, za pokretanjem postupka za njegovo iseljenje. (2) Na temelju zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. ... (7) Protekom roka iz stavka 2. ovog članka ne isključuje se pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija, kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina." Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98,12/99, 18/99, 27/99, 37/01 i 56/01) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 2. (1) Svi upravni sudski i drugi akti doneseni na temelju propisa navedenih u stavku 1. članka 1. ovog zakona kojima je nositelju stanarskog prava prestalo stanarsko pravo proglašavaju se ništavim. (2) Svi upravni i sudski i drugi akti doneseni na temelju propisa navedenih u stavku 1. članka 1. ovog zakona kojima je dodijeljen stan na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ponište sukladno ovom zakonu. Osoba koja je u stan uselila na temelju akta čije je važenje isteklo, smatrat će se privremenim korisnikom. Članak 3. stavak 3. ovog zakona neće se primjenjivati na takve osobe." VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja Broj 66 – Strana 6737 su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-90/05 od 2. studenog 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 20. prosinca 2005. godine, a apelacija je podnesena 16. veljače 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopuštena. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (...)". 20. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u navodu da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te što apelantu nije data mogućnost izjašnjavanja o mišljenju Vrhovnog suda, pa mu je trajno uskraćeno pravo na pravično saslušanje i iznošenje pravnog mišljenja. 21. Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan provjeravati utvrđene činjenice i način na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je sam relevantni zakon neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, Broj 66 – Strana 6738 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 22. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud pobijanu revizijsku odluku donio na temelju ovlasti iz članka 250. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da će ako revizijski sud ustvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. Dalje, obzirom da apelant ističe da se revizijski sud upustio u raspravljanje po nedopuštenoj reviziji, Ustavni sud smatra da u postupanju Vrhovnog suda ne postoji nikakva proizvoljnost. Sud je sasvim razvidno i nedvojbeno naveo da postupa po izuzetku u smislu članka 237. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, na koji je tužena ukazala u izjavljenoj reviziji, nalazeći da je odlučivanje po reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Ustavni sud primjećuje da je uporište za takvo postupanje suda sadržano upravo u članku 237. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, prema kojemu Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Sud je u obrazloženju presude dao razloge za svoje postupanje, nalazeći da u konkretnom predmetu taj značaj proizlazi iz tumačenja nižestupanjskih sudova vezanog za apelantov status kao bespravnog korisnika predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud postupio sukladno važećem propisu, budući se radi o diskrecionom pravu suda da odlučuje je li odlučivanje od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. 23. Vezano za apelantove navode da je pogrešan stav Vrhovnog suda glede poništenih rješenja iz upravnog postupka, Ustavni sud podsjeća da iz dokumentacije podastrte Ustavnom sudu proizlazi da apelant iz predmetnog stana nije iseljen na temelju rješenja donesenog u obnovljenom postupku u vezi sa statusom stana, već je iseljen na temelju rješenja upravnog tijela od 1. travnja 2002. godine, kojim je utvrđeno da apelant koristi predmetni stan na temelju akta mjerodavnog tijela o privremenoj dodjeli stana na korištenje od 14. srpnja 1993. godine, te je utvrđeno da apelantu prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana. Obzirom na navedeno, neprijeporno proizlazi da je apelant iz predmetnog stana iseljen na temelju Zakona o prestanku primjene, te da je člankom 2. tog zakona propisano da svi upravni akti kojima je dodijeljen stan na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ponište sukladno ovom zakonu. Dakle, apelant je prema utvrđenju upravnih tijela, sve do 2002. godine na predmetnom stanu imao status privremenog, a ne bespravnog korisnika, te je Vrhovni sud na temelju toga i zaključio da se na apelanta ne može primijeniti članak 30. ZSO. Okolnosti vezane za rješenje o statusu stana, doneseno u ponovljenom postupku, apelant je mogao isticati u upravnom postupku koji je pravomoćno okončan 2002. godine odbijanjem apelantovog priziva, što nije predmetom ove apelacije. 24. Što se tiče apelantovih navoda da mu nije data mogućnost izjasniti se o stavu Vrhovnog suda povodom revizije, Ustavni sud podsjeća da je apelant u smislu članka 245. stavak 2. Zakona o parničnom postupku imao mogućnost dati odgovor na reviziju tužene, koju, prema stanju spisa, nije koristio. S druge strane, Vrhovni je sud u obrazloženju pobijane presude dao razvidne i precizne razloge iz kojih je odlučio preinačiti presude nižestupanjskih sudova, pa Ustavni sud zaključuje da su prilikom vođenja predmetnog postupka ispoštovani svi elementi prava na pravično suđenje. 25. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, nema kršenja prava na pravično suđenje iz Četvrtak, 20.9.2007. članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na poštivanje doma 26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku." Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to nužna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 27. Ustavni sud podsjeća da je svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim člankom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C). U cilju ustvrđivanja radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvenstveno se mora ustvrditi predstavlja li prijeporni stan apelantov "dom" u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i predstavlja li pobijana odluka "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". 28. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Europskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. studenog 1986. godine, serija A, br. 109, stavak 46. f, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C, stavak 31). Sukladno ovom tumačenju, Ustavni je sud proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 29. S ciljem ustvrđivanja je li miješanje bilo opravdano, Ustavni sud prvenstveno treba ustvrditi je li ono izvršeno "sukladno zakonu", koji pojam sukladno Europskoj konvenciji sublimira nekoliko elemenata u smislu da: a) miješanje mora biti utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu, b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A-30, stavak 49). 30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati apelantovim "domom" u smislu članka 8. stavak 1. Europske konvencije obzirom da je u njemu stanovao sve do 2002. godine na temelju rješenja mjerodavnog upravnog tijela o dodjeli stana na privremeno korištenje. 31. Obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba ustvrditi je li miješanje u apelantov dom izvršeno "sukladno zakonu", odnosno sukladno članku 8. stavak 2. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je pobijanom presudom, Četvrtak, 20.9.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH primjenom članka 30. ZSO, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ustvrdi da je prije 6. prosinca 2000. godine stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, budući da apelant, prema zaključku Vrhovnog suda, nije bio bespravni korisnik predmetnog stana. Ovo stoga što je apelant predmetni stan koristio od 1993. godine kao privremeni korisnik na temelju rješenja mjerodavnog upravnog tijela, te što je rješenjem istog tijela od 1. travnja 2002. godine, koje je doneseno na temelju Zakona o prestanku primjene, ustvrđeno da je isteklo važenje rješenja o privremenoj dodjeli stana, te da je prestalo apelantovo pravo na privremeno korištenje predmetnog stana bez prava na alternativni smještaj. 32. Dakle, miješanje u apelantov dom je utemeljeno na zakonu, jer je njegova tužba kojom je tražio da se ustvrdi da je stekao status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu odbijena na temelju odredaba članka 30. ZSO, budući da apelant nije bio bespravni korisnik predmetnog stana. Ustavni sud podsjeća da je ZSO donesen prije više od dvadeset godina, da se odredba članka 30. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe članka 30. tog zakona dovoljno razvidne i precizne u smislu nemogućnosti davatelja stana na korištenje da protekom roka od tri, odnosno dodatnih pet godina od dana useljenja bespravnog korisnika, zahtijeva iseljenje pred mjerodavnim tijelom uprave, odnosno sudom. Stoga, Ustavni sud nalazi da je predmetni zakon bio "primjereno pristupačan", te je apelant bio "upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet" u smislu da se članak 30. ZSO primjenjuje isključivo na bespravne korisnike, a ne i na osobe koje u stanovima stanuju na temelju rješenja mjerodavnog tijela, odnosno osobe koje imaju pravni temelj za useljenje u stan. 33. Dalje, Ustavni sud smatra da članak 30. ZSO ispunjava i uvjet "proporcionalnosti", jer s jedne strane omogućuje osobama koje dulje od osam godina kao bespravni korisnici koriste stanove u društvenom vlasništvu da steknu stanarsko Broj 66 – Strana 6739 pravo, a s druge strane daje dovoljno vremena vlasnicima stanova da pred mjerodavnim tijelima uprave, odnosno sudom, pokrenu postupak iseljenja bespravnih korisnika i na taj način zaštite interese davatelja stana na korištenje, odnosno interesa šire zajednice kako bi predmetni stanovi bili dodijeljeni osobama koje po važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana. 34. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. VIII. Zaključak 35. Nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u slučaju kada se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava kad je Vrhovi sud odluku o reviziji donio na temelju zakonskih ovlsti i kad ništa ne ukazuje da je tom prigodom došlo do proizvoljne primjene prava, a Ustavni sud nije ustvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, obzirom da je miješanje u apelantovo pravo na dom utemeljeno na zakonu, te predstavlja nužnu mjeru koja je proporcionalna u smislu postojanja pravične ravnoteže između općeg interesa zajednice i poštivanja prava pojedinca. 36. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Broj 66 – Strana 6740 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 20.9.2007. SADRŽAJ VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 752 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu za financiranje Fondacije Srebrenica-Potočari za I, II. i III. kvartal 6309 753 Odluka o prestanku rada Zavoda za agropedologiju d.o.o. Sarajevo 6309 754 Rješenje o imenovanju direktora Federalnog zavoda za poljoprivredu