Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 30. marta 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 70/07>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj U 19/06, rješavajući zahtjev Muhameda Ibrahimovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

David Feldman, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovan zahtjev Muhameda Ibrahimovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se da je stav 3. Preambule, član 2. stav 1. i član 3. stav 2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 14/98 i 12/99) u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine i da su čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) u skladu sa čl. II/4. i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Muhamed Ibrahimović, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva), podnijeli su 20. oktobra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu usaglašenosti Ustava Bosne i Hercegovine sa Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98) i Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06), te s tim u vezi i sa Odlukom o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banja Luka ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 74/06) koja je donesena na osnovu ovih zakona. Podnosioci zahtjeva su, također, zatražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje Odluke o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banja Luka do donošenja odluke o zahtjevu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od oba doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Predstavničkog doma i Doma naroda, Narodne skupštine Republike Srpske, Vijeća naroda, te Vlade Republike Srpske zatraženo je 27. oktobra 2006. godine da dostave odgovor na zahtjev.
  • 3.
    Ustavni sud je donio Odluku broj U 19/06 od 17. novembra 2006. godine kojom je kao neosnovan odbijen zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 4.
    Narodna skupština Republike Srpske i Vlada Republike Srpske su 30. novembra 2006. godine dostavili odgovore na zahtjev, dok ostali od kojih je to zatraženo nisu dostavili odgovore na zahtjev.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na zahtjev dostavljeni su podnosiocima zahtjeva 21. februara 2007. godine.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

  • 6.
    Podnosioci zahtjeva navode da su odredbe stava 3. Preambule, člana 2. stav 1. i člana 3. stav 2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, kojima se izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovom teritoriju, a koja nisu u privatnom vlasništvu i da im pripadnu prihodi koji se time ostvare u skladu sa propisima koje usvajaju parlamenti entiteta, neusklađene sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i to članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji se, shodno članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Podnosioci zahtjeva ističu da prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju država Bosna i Hercegovina ima pravo da neometano uživa svoju imovinu, te da niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Navode da prema odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine država Bosna i Hercegovina nije skup "zajedničkih institucija" nego demokratska država koja funkcionira na osnovama vladavine prava, te da je Republika Srpska samo jedan od njenih entiteta. Prema tome, smatraju da osporeni zakon zanemaruje činjenicu da je država Bosna i Hercegovina pravno lice koje ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.
  • 7.
    Podnosioci zahtjeva, također, navode da je osporeni zakon u neskladu i sa odredbama Aneksa II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, jer prema navedenim odredbama na snazi ostaju sve odredbe prema kojima je država uživalac svoje imovine ukoliko nije lišena te imovine u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Dalje, smatraju da se osporenim zakonom nije ni pokušalo pitanje državne imovine i njene moguće privatizacije dovesti u vezu sa Aneksom IX Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odnosno da ništa nije učinjeno da se pitanje PTT i komunikacijskih usluga riješi na način kako predviđa član 3. Aneksa IX Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Smatraju da je osporeni zakon stvorio mogućnost da se entiteti faktički pretvore u nosioce državne imovine i da se smatraju posebnim državama, te da je navedeno vidljivo iz Odluke o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banja Luka gdje se stalno govori o državnom kapitalu kojim raspolaže Republika Srpska.
  • 8.
    Podnosioci zahtjeva navode i neusklađenost odredbi čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, koji propisuju uvjete i predmet prodaje državne imovine, sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 14. Evropske konvencije, odnosno zabrani diskriminacije po teritorijalnom osnovu, a imajući u vidu broj stanovnika u oba entiteta prema popisu stanovništva iz 1991. godine.
  • 9.
    Podnosioci zahtjeva smatraju da bi se došlo do ocjene o ustavnosti Odluke o donošenju privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banja Luka potrebno je prethodno ispitati ustavnost odredbi svih onih zakona koji su omogućili donošenje navedene odluke.

b) Odgovor na zahtjev

  • 10.
    Narodna skupština u odgovoru na zahtjev navodi kako predmetni zahtjev nije dopustiv, jer se ne odnosi na pitanje koje spada u okvir člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi se navodi da je dio zahtjeva kojim se traži da se utvrdi neusklađenost odredbi čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima u odnosu na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 14. Evropske konvencije izvan nadležnosti Ustavnog suda, jer Ustavni sud ne odlučuje o saglasnosti zakona ili općeg akta sa Evropskom konvencijom. U dijelu zahtjeva u kojem se navodi da je osporavanim zakonima i odlukom došlo do lišavanja imovine države u odgovoru se ističe da prema članu 34. Evropske konvencije status "žrtve" mogu imati fizička lica, nevladine organizacije ili grupe pojedinaca dok država nema "lokus standi" i stoga se država prema članu 33. Evropske konvencije samo može žaliti da su druge države ugovornice navodno kršile Evropsku konvenciju. Stoga je, po mišljenju Narodne skupštine, predmetni zahtjev u navedenom dijelu izvan nadležnosti suda ratione materiae. Dalje se u zahtjevu navodi da osporavani Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98) koji je "oktroisao" Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu nije više na snazi, te da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine na sjednici od 19. jula 1999. godine usvojila Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 12/99). Također, po mišljenju Narodne skupštine Ustavni sud u smislu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne može odlučivati o ustavnosti pojedinačnih akata kakav karakter ima Odluka Vlade Republike Srpske o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banja Luka.
  • 11.
    Dalje se navodi da je ustavni osnov za Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima sadržan u članu 68. Ustava Republike Srpske.
  • 12.
    U odnosu na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odgovoru se navodi da odredbe ovog člana ni na koji način ne utječu na pravo svake države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesom. U odnosu na član 14. Evropske konvencije Narodna skupština navodi da se prema navodima iz zahtjeva ne može ustanoviti prema kojoj grupi, vezano za osporene akte, se postupilo drugačije u istim ili sličnim situacijama.
  • 13.
    Vlada Republike Srpske u svom odgovoru na zahtjev navodi u suštini iste razloge kao i Narodna skupština u odnosu na dopustivost predmetnog zahtjeva. U odnosu na diskriminaciju Vlada Republike Srpske navodi da je činjenicu da u konkretnom slučaju nema diskriminacije utvrdilo i Vijeće naroda 29. maja 2006. godine koje je potvrdilo da entitetskim zakonom nije ugrožen vitalni nacionalni interes.

IV. Relevantni propisi

  • 14.
    U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 14/98 i 12/99) relevantne odredbe glase:

"Preambula

Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: nazvan GFAP) i posebno Aneksom 4 utvrđene su funkcije i odgovornosti institucija Bosne i Hercegovine i entiteta, kao i finansijske obaveze entiteta prema tim institucijama, ali u njima nema niti jedna konkretna odredba koja se odnosi na vlasništvo nad javnim dobrima.

Ovaj zakon ima za cilj uspostaviti siguran pravni okvir za postupak privatizacije preduzeća i banaka i omogućiti da se taj proces odvija što je moguće transparentnije i brže u korist državljana Bosne i Hercegovine (BiH) uključujući raseljena lica i izbjeglice.

Stoga, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donosi ovaj zakon izričito priznavajući pravo entiteta da privatizira preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji, a koja nisu u privatnom vlasništvu i da mu pripadnu prihodi koji se time ostvare u skladu sa propisima koje usvajaju parlamenti entiteta.

Član 2.

  • 1.
    U skladu sa GFAP-om ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka je li preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu, ukoliko su te promjene sporne i ukoliko su se desile nakon 31. decembra 1991. godine.

  • 2.
    Ostvarivanje prava entiteta da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9 GFAP-a bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji u cilju usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP-a, konkretno Aneksom 9.
  • 3.
    U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena u skladu sa važećim zakonima o restituciji.

Član 3.

  • 1.
    Skupštine entiteta će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om.
  • 2.
    Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta.
  • 3.
    Zakonima entiteta utvrđuje se na nediskriminatorskim osnovama koje BiH ili strana fizička i pravna lica imaju pravo otkupa dionica i imovine u procesu privatizacije u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.(...)"
  • 15.
    U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) relevantne odredbe glase:

"Član 7.

(1)Posebnim privatizacijskim programom može se predvidjeti ispunjenje uvjeta koji kupci državnog kapitala trebaju ispuniti u određenom roku, a tiču se:

  • a)
    programa zadržavanja postojećih i upošljavanja novih radnika,
  • b)
    zadržavanja postojeće ili usvajanja nove djelatnosti,
  • v)
    povećanje temeljnog kapitala,
  • g)
    uvrštavanje akcija privatiziranog preduzeća na službeno berzovno tržište.

(2)Posebnim programom privatizacije za preduzeća iz člana 6. ovog zakona mogu se predvidjeti i posebni uvjeti koje potencijalni kupci moraju ispuniti.

Član 8.

(1) Predmet privatizacije na osnovu ovog zakona ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u općoj upotrebi, objekti od općeg kulturnog i historijskog značaja, koja su preduzeću dana na rabljenje.

(2) Status građevinskog i poljoprivrednog zemljišta utvrđuje se posebnim zakonima."

V. Dopustivost

  • 16.
    Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Ustavni sud je jedini nadležan odlučivati o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to:

  • -
    Je li bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta."

  • 17.
    U pogledu dijela zahtjeva kojim se traži ocjena ustavnosti Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 14/98) Ustavni sud konstatira da je navedeni zakon donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, na privremenim osnovama, a dok Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji ovaj zakon u odgovarajućoj formi, bez amandmana i dodatnih uvjeta. Parlamentarna skupština je na sjednici Zastupničkog doma održanoj 14. jula 1998. godine i na sjednici Doma naroda održanoj 19. jula 1999. godine usvojila Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 12/99), u istovjetnom tekstu kao zakon kojeg je donio na privremenim osnovama Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu. Ovaj zakon je stupio na snagu 10. augusta 1999. godine. Na osnovu iznesenog proizlazi da je navedeni zakon na snazi.
  • 18.
    Nadalje, iako odredba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne predviđa eksplicitnu nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost zakona ili odredbe zakona Bosne i Hercegovine, supstancionalni pojam ovlaštenja određenih samim Ustavom Bosne i Hercegovine sadrži u sebi titulus Ustavnom sudu za takvu nadležnost, a posebno uloga Ustavnog suda kao organa koje podržava Ustav Bosne i Hercegovine. Stanovište Ustavnog suda u ovakvim slučajevima u njegovoj dosadašnjoj praksi jasno ukazuje da je Ustavni sud nadležan da ocjenjuje ustavnost zakona, odnosno pojedinih odredbi zakona Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 1/99 od 14. augusta 1999. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 16/99).
  • 19.
    U pogledu dijela zahtjeva kojim se traži ocjena ustavnosti Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) Ustavni sud smatra da se predmetni zahtjev odnosi na pitanje koje spada u okvir člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da se zahtjevom osporava usklađenost entitetskog zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 20.
    Također, Ustavni sud je utvrdio da su podnosioci zahtjeva u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i 36 poslanika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, dakle, ovlašteni podnosioci iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 21.
    Stoga, imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv, jer je zahtjev podnio ovlašteni subjekt i ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv.

VI. Meritum

  • 22.
    Podnosioci zahtjeva u konkretnom slučaju vide neusaglašenost odredaba stava 3. Preambule, te člana 2. stav 1. kao i člana 3. stav 2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini sa odredbom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također smatraju i da su odredbe čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima neusklađene sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 14. Evropske konvencije. Podnosioci zahtjeva smatraju da je potrebno ispitati ustavnost odredaba svih zakona koji su omogućili donošenje Odluke o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banja Luka, a da bi se došlo do ocjene ustavnosti navedene odluke.
  • 23.
    Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

k) Pravo na imovinu;"

  • 24.
    Ova ustavna odredba odgovara članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 25.
    Podnosioci zahtjeva u suštini smatraju da je navedenim zakonima država lišena svoje imovine, te da je prema tome došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 26.
    Kao što je već ranije navedeno član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odgovara članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da koncept prava na imovinu podrazumijeva obavezu i odgovornost države da uspostavi preventivne mjere i mehanizme kojima se štiti pravo pojedinaca na mirno uživanje imovine. Država ima pozitivnu obavezu da pojedincima daje zaštitu od miješanja i lišavanja imovine bez obzira od koga to dolazilo (od službenih lica državnih organa ili od privatnih pojedinaca). Prema tome, država pruža zaštitu pojedincu i od miješanja i lišavanja svoje imovine od drugog privatnog pojedinca (princip drittwirkung efekta). Međutim, potrebno je naglasiti da država uživa širok stepen slobodne procjene kako u pogledu izbora sredstava provođenja odgovarajućih mjera tako i u pogledu utvrđivanja opravdavaju li se posljedice provođenja općim interesom postizanja cilja konkretnog zakona. Država daje inicijalnu procjenu i postojanje problema od javnog interesa koji zahtijeva mjere lišavanja imovine i korektivne postupke koji se trebaju preduzeti. Dakle, državi je dat širok stepen slobodne procjene u primjeni odgovarajućih mjera koje imaju za posljedicu miješanje u pravo na imovinu pojedinca.
  • 27.
    Prema navedenom konceptu prava na imovinu, koji je dakle identičan i u Evropskoj konvenciji i u Ustavu Bosne i Hercegovine, jasno je da nije moguća situacija u kojoj bi država (isto vrijedi i za entitete) donošenjem bilo kojeg zakona sama sebi prekršila ustavno pravo na imovinu. Slijedi da je neosnovan zahtjev podnosioca u dijelu u kojem se tvrdi da su osporavani zakoni nesaglasni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer se njima državi krši pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 28.
    Podnosioci zahtjeva navode i da je osporeni Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini u neskladu i sa odredbama Aneksa II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, jer prema navedenim odredbama na snazi ostaju sve odredbe prema kojima je država uživalac svoje imovine ukoliko nije lišena te imovine u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
  • 29.
    Ustavni sud podsjeća da prema članu 2. Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine "svi zakoni, propisi i sudski poslovnici, koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine". Prema navedenom, jasno je da država donošenjem bilo kojeg zakona nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, bez obzira na sadržaj odredbi tog zakona, ni u kojem slučaju ne može prekršiti ovu ustavnu odredbu, jer se ona odnosi na kontinuitet pravnih propisa donesenih prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 30.
    Iako podnosioci zahtjeva ne traže ocjenu usklađenosti Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini i Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima sa članom 3. Aneksa IX Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud podsjeća da je navedenom odredbom utvrđeno da "stranke" mogu odlučiti, po preporuci Komisije, da koriste osnivanje Transportnog preduzeća kao model za osnivanje drugih zajedničkih javnih preduzeća, kao što su ona za upravljanjem komunalnim djelatnostima, energetikom, poštanskim i komunikacijskim uslugama. Dakle navedenim aneksom je predviđena mogućnost, ali ne i obaveza "stranaka" da urede javna preduzeća.

Diskriminacija

  • 31.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 32.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 33.
    Podnosioci zahtjeva smatraju da su čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima neusklađeni sa članom 14. Evropske konvencije.
  • 34.
    Ustavni sud konstatira da član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odgovara članu 14. Evropske konvencije. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine predviđa zabranu diskriminacije kako u vezi s pravima i slobodama navedenim u Ustavu i Evropskoj konvenciji, tako i pravima i slobodama iz međunarodnih instrumenata koji se nalaze u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine. Na taj je način prošireno polje zaštite prava i sloboda građana Bosne i Hercegovine i država Bosna i Hercegovina i oba njena entiteta su još čvršće obavezani da osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava, kako je to predviđeno članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi.
  • 35.
    Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, neki akt ili propis je diskriminirajući ako pravi razliku između pojedinaca ili grupa koje se nalaze u sličnoj situaciji, te ako u tom razlikovanju izostane objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako nije bilo razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i ciljeva čijem ostvarenju se teži.
  • 36.
    U konkretnom slučaju, podnosioci zahtjeva osim navođenja da je došlo do diskriminacije po teritorijalnom osnovu, a "imajući u vidu broj stanovnika u oba entiteta prema popisu stanovništva iz 1991. godine" ne navode ništa drugo što bi ukazalo da su odredbe čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima diskriminirajuće i zbog toga nesaglasne sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 37.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je predmetni zahtjev neosnovan, te ga treba odbiti i utvrđuje da je stav 3. Preambule, član 2. stav 1. i član 3. stav 2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 14/98 i 12/99) u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine i da su čl. 7. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06) u skladu sa čl. II/4. i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje usaglašenost Ustava Bosne i Hercegovine sa Odlukom o donošenju posebnog privatizacionog programa za preduzeće "TELEKOM SRPSKE" a.d. Banja Luka, koja je donesena na osnovu ovih zakona.

VII. Zaključak

  • 38.
    Država i njeni organi uživaju ustavna prava iz kataloga ustavnih prava navedenih u članu II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, prema samom konceptu prava na imovinu, koji je istovjetan i u Evropskoj konvenciji i u Ustavu Bosne i Hercegovine, nije moguća situacija u kojoj bi država (isto vrijedi i za entitete) donošenjem pojedinog zakona sama sebi prekršila ustavno pravo na imovinu. Država donošenjem bilo kojeg zakona nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, bez obzira na sadržaj odredaba tog zakona, ni u kojem slučaju ne može prekršiti odredbu člana 2. Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine, jer se ona odnosi na kontinuitet pravnih propisa donesenih prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 39.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.