Aktio

O imenovanju komisije za otvaranje, procjenu i prihvatanje najpovoljnijih

475 Na osnovu člana 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Fedreracije BiH", broj 13/98) a u skladu sa članom 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04), federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA OTVARANJE, PROCJENU I PRIHVATANJE NAJPOVOLJNIJIH PONUDA ZA NABAVKU ROBA I VRŠENJU USLUGA 1. ESAD ŠABAREDŽOVIĆ, dipl. ecc. predsjednik, Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, 2. MARIO KOVAČEVIĆ, dipl. iur. član, Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, 3. TINA ŠIKIĆ, dipl.i ng. agr. član, Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, SAOPĆENJE O PROSJEČNOJ ISPLAĆENOJ MJESEČNOJ NETO PLAĆI ZAPOSLENIH U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE ZA MAJ/SVIBANJ 2005. GODINE 1. Prosječna isplaćena mjesečna neto plaća po zaposlenom ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine za mjesec maj/svibanj 2005. godine iznosi 554,98 KM. 2. Prosječna isplaćena mjesečna neto plaća po zaposlenom ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine za period mart/ožujak - maj/svibanj 2005. godine iznosi 549,92 KM. Broj 29 11. jula/srpnja 2005. godine Direktor Sarajevo Derviš Đurđević, s. r. Na osnovu člana 8. Zakona o porezu na plaću ("Službene novine Federacije BiH", broj 26/96), Federalni zavod za statistiku objavljuje Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3125 Na temelju odredaba članka 12. Zakona o Agenciji za SAOPĆENJE privatizaciju ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96 i O PROSJEČNOJ ISPLAĆENOJ MJESEČNOJ BRUTO 2/02) i članka 15. Statuta Agencije za privatizaciju u FBiH, ("Službene novine Federacije BiH", broj 31/05), Upravni odbor PLAĆI ZAPOSLENIH U FEDERACIJI BOSNE I Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH, na 48. sjednici HERCEGOVINE ZA MAJ/SVIBANJ 2005. GODINE održanoj dana 22. lipnja 2005. godine, donio je 1. Prosječna isplaćena mjesečna bruto plaća po zaposlenom ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine za mjesec ODLUKU maj/svibanj 2005. godine iznosi 816,15 KM. O IZMJENAMA I DOPUNAMA ODLUKE O Broj 30 OBJEDINJENOJ LISTI PODUZEĆA IZ NADLEŽNOSTI 11. jula/srpnja 2005. godine Direktor AGENCIJE ZA PRIVATIZACIJU U FEDERACIJI Sarajevo Derviš Đurđević, s. r. BOSNE I HERCEGOVINE I AGENCIJA ZA PRIVATIZACIJU U U Odluci o objedinjenoj listi poduzeća iz nadležnosti Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE ("Službene novine Federacije BiH", br.13/02, 64/02, 50/03 i 54/04, u daljnjem tekstu: Odluka), u točki III b, poduzeće pod Na osnovu odredaba člana 12. Zakona o Agenciji za rednim brojem 68.4. "KTK" d.o.o. Mostar" briše se, a dosadašnji privatizaciju ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96 i redni brojevi poduzeća 69.5.-75.11., postaju rednim brojevima 2/02) i člana 15. Statuta Agencije za privatizaciju u FBiH, 68.4.-74.10. ("Službene novine Federacije BiH", broj 31/05),Upravni odbor II Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH, na 48. sjednici održanoj dana 22. juna 2005.godine, donio je Iza točke III b, iza teksta pod rednim brojem 74.10. UTP"ODMARALIŠTE NEUM" d.o.o. Neum, dodaje se nova ODLUKU točka IV, koja glasi: "Poduzeća koja su po članku 11. Zakona o privatizaciji O IZMJENAMA I DOPUNAMA ODLUKE O poduzeća u nadležnosti APF: OBJEDINJENOJ LISTI PREDUZEĆA IZ 1. MEĐUNARODNI AERODROM Sarajevo NADLEŽNOSTI AGENCIJE ZA PRIVATIZACIJU U 2. AERODROM Tuzla 3. AERODROM - ZRAČNA LUKA Mostar FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE 4. Holding "PUTEVI SARAJEVO" 5. Poljoprivredni institut d.o.o. Sarajevo I 6. ALUMINIJUM d.d. Mostar U Odluci o objedinjenoj listi preduzeća iz nadležnosti 7. BOSNALIJEK d.d. Sarajevo Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine 8. FABRIKA DUHANA dd Sarajevo ("Službene novine Federacije BiH", br. 13/02, 64/02, 50/03 i 9. SODA SO HOLDING Tuzla 54/04, u daljnjem tekstu: Odluka), u tački III b, preduzeće pod 10. RUDNIK MRKOG UGLJA "KAKANJ" d.o.o.Kakanj rednim brojem 68.4. "KTK" d.o.o. Mostar" briše se, a dosadašnji 11. RUDNIK MRKOG UGLJA "BREZA" d.o.o. Breza redni brojevi preduzeća 69.5.-75.11., postaju rednim brojevima 12. RUDNIK MRKOG UGLJA "ZENICA" d.o.o. Zenica 68.4.-74.10. 13. RUDNIK LIGNITA "GRAČANICA" d.o.o. Gornji Vakuf 14. RUDNIK MRKOG UGLJA "ABID LOLIĆ" d.o.o. Bila II 15. RUDNICI "KREKA" d.o.o. Tuzla Iza tačke III b, iza teksta pod rednim brojem 74.10. 16. RUDNIK MRKOG UGLJA "ĐURĐEVIK" d.o.o. Đurđevik UTP"ODMARALIŠTE NEUM" d.o.o. Neum, dodaje se nova 17. RUDNIK MRKOG UGLJA "BANOVIĆI" d.o.o. Banovići tačka IV, koja glasi: 18. FABRIKA DUHANA d.d. Mostar "Preduzeća koja su po članu 11. Zakona o privatizaciji 19. KRIVAJA d.d. Zavidovići preduzeća u nadležnosti APF: 20. TERMINALI FEDERACIJE d.o.o. Sarajevo." 1. MEĐUNARODNI AERODROM Sarajevo III 2. AERODROM Tuzla Ova odluka stupa na snagu danom objave u "Službenim 3. AERODROM - ZRAČNA LUKA Mostar novinama Federacije BiH". 4. Holding "PUTEVI SARAJEVO" 5. Poljoprivredni institut d.o.o. Sarajevo Broj 03-19-2960/05 Predsjednik 6. ALUMINIJUM d.d. Mostar 28. lipnja 2005.godine Upravnog odbora 7. BOSNALIJEK d.d. Sarajevo Sarajevo Božidar Matić, v.r. 8. FABRIKA DUHANA dd Sarajevo 9. SODA SO HOLDING Tuzla 10. RUDNIK MRKOG UGLJA "KAKANJ" d.o.o.Kakanj USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE 11. RUDNIK MRKOG UGLJA "BREZA" d.o.o. Breza Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u 12. RUDNIK MRKOG UGLJA "ZENICA" d.o.o. Zenica predmetu broj AP 186/03, rješavajući apelaciju "Gradske 13. RUDNIK LIGNITA "GRAČANICA" d.o.o. Gornji Vakuf pekare" d.d. Jablanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i 14. RUDNIK MRKOG UGLJA "ABID LOLIĆ" d.o.o. Bila Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. 15. RUDNICI "KREKA"d.o.o. Tuzla Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi 16. RUDNIK MRKOG UGLJA "ĐURĐEVIK" d.o.o. Đurđevik prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: 17. RUDNIK MRKOG UGLJA "BANOVIĆI" d.o.o. Banovići Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik 18. FABRIKA DUHANA d.d. Mostar Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik 19. KRIVAJA d.d. Zavidovići Valerija Galić, sudija 20. TERMINALI FEDERACIJE d.o.o. Sarajevo." Jovo Rosić, sudija III na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je Ova odluka stupa na snagu danom objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 03-19-2960/05 Predsjednik 28. juna 2005.godine Upravnog odbora Sarajevo Božidar Matić, s.r. Broj 41 – Strana 3126 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. 1 2. Prodavač je izvršio obavezu predaje kupcu, u pravilu, kad ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU mu stvar uruči ili preda ispravu kojom se može stvar Odbija se kao neosnovana apelacija "Gradske pekare" d.d. preuzeti". Jablanica, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u 9. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Mostaru broj Pž-113/02 od 29. aprila 2003. godine. Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim "Član 355. stav 1. tač. 3. i 4. novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Drugostepeni sud će presudom preinačiti prvostepenu Srpske". presudu: OBRAZLOŽENJE 3) ako je prvostepeni sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim I - Uvod je činjenicama zasnovana presuda; 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi 1. "Gradska pekara" d.d. Jablanica (u daljnjem tekstu: apelant), pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno koju zastupa M. N., advokatica iz Jablanice, podnijela je, 16. primijenio materijalno pravo. juna 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude V - Apelacija Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-113/02 od 29. aprila 2003. godine. Apelant je, a) Navodi iz apelacije 16. aprila 2004. godine, podnio dopunu apelacije. 10. Apelant navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i II - Postupak pred Ustavnim sudom Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u Kantonalnog suda i "Voće-prometa" Jablanica zatraženo je, daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na 27. i 28. maja 2004. godine, da dostave odgovor na imovinu apelant vidi u tome što je Kantonalni sud, prilikom apelaciju. donošenja drugostepene presude, izveo zaključak da je sporno brašno zaista isporučeno apelantu, na osnovu izjava 3. Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 9. juna nekoliko svjedoka kojima se, prema apelantovom mišljenju, 2004. godine, a "Voće-promet" Jablanica 3. juna 2004. nije trebalo vjerovati. Između ostalog, apelant navodi da je godine. protiv I. H., koji je bio jedan od svjedoka u prvostepenom 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, postupku, pokrenut i krivični postupak. U vezi sa navedenim odgovori Kantonalnog suda i "Voće-promet" Jablanica su svjedokom, apelant je u dopuni apelacije naveo da je I. H. na dostavljeni apelantu 28. jula 2004. godine. glavnom pretresu od 12. aprila 2004. godine, koji je održan III - Činjenično stanje povodom optužnice Općinskog tužilaštva Jablanica broj K-5/02, dao bitno drukčiji iskaz od iskaza koji je dao pred 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i Općinskim sudom u Jablanici 19. marta 2002. godine, a koji dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati je Kantonalni sud koristio prilikom donošenja presude koja na slijedeći način. se pobija apelacijom. Osim toga, apelant naglašava da prijem 6. Pred Općinskim sudom Jablanica (u daljem tekstu: Općinski spornog brašna nije proveden kroz apelantove poslovne sud) vođen je spor između "Voće-prometa" Jablanica i knjige. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je apelanta radi isplate duga. Tužitelj "Voće-promet" Jablanica Kantonalni sud donio nezakonitu presudu, te predlaže da tražio je da Općinski sud obaveže apelanta da mu isplati Ustavni sud donese odluku kojom će poništiti presudu iznos od 4.666,00 KM na ime isporučenog brašna. Nakon Kantonalnog suda broj Pž-113/02 od 29. aprila 2003. provedenog postupka Općinski sud je zaključio da tužitelj godine, te odbiti tužbeni zahtjev "Voće-prometa" Jablanica. "Voće-promet" Jablanica nije uspio dokazati da je sporno brašno zaista isporučeno apelantu, te je u skladu s tim donio b) Odgovor na apelaciju presudu broj Mals-4/02 od 13. juna 2002. godine, kojom je u 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud naglašava kako cijelosti odbio tužiteljev tužbeni zahtjev. smatra da pobijanom presudom nisu povrijeđena apelantova 7. Na navedenu presudu "Voće-promet" Jablanica izjavilo je ustavna prava. Presuda je donesena na temelju saglasnih žalbu Kantonalnom sudu. Rješavajući žalbu, Kantonalni sud izjava svjedoka o pitanju nastanka dužničko-povjerilačkih donio je presudu broj Pž-113/02 od 29. aprila 2003. godine, odnosa između apelanta i "Voće-prometa" Jablanica, iz kojih kojom je preinačio prvostepenu presudu, te je obavezao se sa sigurnošću može zaključiti da je apelantu isporučeno apelanta da tužitelju isplati iznos od 4.666,00 KM uz sporno brašno. naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 483,00 12. "Voće-promet" Jablanica u odgovoru na apelaciju predlaže KM. Kantonalni sud je zaključio da iz izjava svjedoka, koje da se ona odbaci kao nedopustiva, zbog toga što je prima su date u prvostepenom postupku, proizlazi da je sporno faciae neosnovana, jer apelant u apelaciji koristi iste razloge brašno zaista isporučeno apelantu, te da je istovareno u koje je koristio pred redovnim sudovima. Osim toga, u vezi njegovom magazinu. Stoga, Kantonalni sud smatra da je sa krivičnim postupkom protiv svjedoka I. H., naglašeno je prvostepeni sud, pri ovako utvrđenom činjeničnom stanju, da je to činjenica koja je bila poznata parničnim sudovima, izveo pogrešan zaključak o postojanju drugih činjenica, tj. da međutim predmetni krivični postupak još nije završen, te se prema knjigovodstvenom stanju i ostalim evidencijama ne može prejudicirati njegov ishod, s obzirom da se svako sporno brašno nije nikad primljeno. Pri tome je prvostepeni smatra nevinim za krivično djelo sve dok se pravosnažnom sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno član presudom ne utvrdi njegova krivica. 467. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i "Službeni list Republike Bosne i VI - Dopustivost Hercegovine", br. 2/92, 13/93 i 13/94), prema kojem je prodavač izvršio obavezu predaje kupcu kad mu stvar uruči 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ili preda ispravu kojom se stvar može preuzeti. S obzirom na Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima navedeno, Kantonalni sud je smatrao da su se stekli uvjeti za koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet preinačenje presude iz člana 355. st. 3. i 4. Zakona o spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, 42/98 i 3/99). Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi IV - Relevantni propisi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese 8. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije 29/78, 39/85 i "Službeni list Republike Bosne i primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Hercegovine", br. 2/92, 13/93 i 13/94). 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je "Član 467. presuda Kantonalnog suda broj Pž-113/02 od 29. aprila 1. Prodavač je dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih mjestu predviđenim ugovorom. lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je podnio 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 54/04 Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3127 apelaciju 16. juna 2003. godine, pa proizlazi da je apelacija odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje podnijeta u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih suda. procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. glasniku BiH", broj 31/03). 23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da, u VII - Meritum konkretnom slučaju, nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. 17. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj VIII - Zaključak 1 uz Evropsku konvenciju. 18. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: 24. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, "3. Katalog prava Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska odluke. prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: 25. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke (...) Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. k) Pravo na imovinu". Predsjednik Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju: Ustavnog suda "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano Bosne i Hercegovine uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje Mato Tadić, s. r. imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra predmetu broj AP 186/03, rješavajući apelaciju "Gradske potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s pekare" d.d. Jablanica, na temelju članka VI/3.(b) Ustava općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. drugih doprinosa ili kazni." 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi 19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj Mato Tadić, predsjednik rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva Valerija Galić, sutkinja ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, Jovo Rosić, sudac između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu na sjednici, održanoj 29. rujna 2004. godine, donio sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da 1 nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i Odbija se kao neutemeljena apelacija "Gradske pekare" trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u d.d. Jablanica, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska Mostaru broj Pž-113/02 od 29. travnja 2003. godine. prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim 1982. godine, serija A broj 52, stav 61). novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike 20. Ukoliko se apelant u apelaciji pozove na jedno od navedena Srpske". tri pravila, prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu, treba dati odgovore na pitanja kako OBRAZLOŽENJE slijedi: a) da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; b) da li je bilo I - Uvod miješanja u imovinu; c) u sklopu kojeg od navedena tri 1. "Gradska pekara" d.d. Jablanica (u daljnjem tekstu: apelant), pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje koju zastupa M. N., odvjetnica iz Jablanice, podnijela je, 16. slijedi legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu; e) da li srpnja 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i je miješanje proporcionalno, tj. da li postoji fer balans Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude između zahtjeva za općim interesom zajednice i zahtjeva za Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni zaštitom individualnih osnovnih prava; i f) da li je miješanje sud) broj Pž-113/02 od 29. travnja 2003. godine. Apelant je, u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi 16. travnja 2004. godine, podnio dopunu apelacije. presudu Evropskog suda za ljudska prava Latardis v. Greece od 25. marta 1999. godine). II - Postupak pred Ustavnim sudom 21. Ustavni sud smatra da se apelant nije konkretno pozvao na 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, neko od pravila sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz od Kantonalnog suda i "Voće-prometa" Jablanica zatraženo Evropsku konvenciju. Apelant samo navodi da smatra da je je, 27. i 28. svibnja 2004. godine, da dostave odgovor na "Š...ĆKantonalni sud iz Mostara donio nezakonitu odluku apelaciju. preinačivši prvostepenu presuduŠ...Ćpovrijedivši apelantovo 3. Kantonalni je sud dostavio odgovor na apelaciju 9. srpnja pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku 2004. godine, a "Voće-promet" Jablanica 3. srpnja 2004. konvencijuŠ...Ć". Apelant nije naveo niti jednu konkretnu godine. zakonsku odredbu za koju smatra da je prekršena pobijanom 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, presudom Kantonalnog suda, niti je naveo zbog čega smatra odgovori Kantonalnog suda i "Voće-promet" Jablanica su da je miješanje u njegovu imovinu nezakonito, već se poziva dostavljeni apelantu 28. srpnja 2004. godine. na to da mu je nezakonitom sudskom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu. III Činjenično stanje 22. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 54/04 Broj 41 – Strana 3128 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. 6. Pred Općinskim sudom Jablanica (u daljnjem tekstu: toga, apelant naglašava da prijam prijepornog brašna nije Općinski sud) vođen je spor između "Voće-prometa" proveden kroz apelantove poslovne knjige. Imajući u vidu Jablanica i apelanta radi isplate duga. Tužitelj navedeno, apelant smatra da je Kantonalni sud donio "Voće-promet" Jablanica tražio je da Općinski sud obveže nezakonitu presudu, te predlaže da Ustavni sud donese apelanta da mu isplati iznos od 4.666,00 KM na ime odluku kojom će poništiti presudu Kantonalnog suda broj isporučenog brašna. Nakon provedenog postupka Općinski Pž-113/02 od 29. travnja 2003. godine, te odbiti tužbeni je sud zaključio da tužitelj "Voće-promet" Jablanica nije zahtjev "Voće-prometa" Jablanica. uspio dokazati da je prijeporno brašno doista isporučeno b) Odgovor na apelaciju apelantu, te je sukladno tome donio presudu broj Mals-4/02 od 13. srpnja 2002. godine, kojom je u cijelosti odbio 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud naglašava kako tužiteljev tužbeni zahtjev. smatra da pobijanom presudom nisu povrijeđena apelantova 7. Na navedenu presudu "Voće-promet" Jablanica izjavilo je ustavna prava. Presuda je donesena na temelju suglasnih priziv Kantonalnom sudu. Rješavajući priziv, Kantonalni je izjava svjedoka o pitanju nastanka dužničko-povjeriteljskih sud donio presudu broj Pž-113/02 od 29. travnja 2003. odnosa između apelanta i "Voće-prometa" Jablanica, iz kojih godine, kojom je preinačio prvostupanjsku presudu, te je se sa sigurnošću može zaključiti da je apelantu isporučeno obvezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 4.666,00 KM prijeporno brašno. uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 483,00 12. "Voće-promet" Jablanica u odgovoru na apelaciju predlaže KM. Kantonalni je sud zaključio da iz izjava svjedoka, koje da se ona odbaci kao nedopustiva, zbog toga što je prima su date u prvostupanjskom postupku, proizlazi da je faciae neutemeljena, jer apelant u apelaciji koristi iste prijeporno brašno doista isporučeno apelantu, te da je razloge koje je koristio pred redovitim sudovima. Osim toga, istovareno u njegovom magazinu. Stoga, Kantonalni sud u vezi sa kaznenim postupkom protiv svjedoka I. H., smatra da je prvostupanjski sud, pri ovako utvrđenom naglašeno je da je to činjenica koja je bila poznata parničnim činjeničnom stanju, izveo pogrešan zaključak o postojanju sudovima, međutim predmetni kazneni postupak još nije drugih činjenica, tj. da prema knjigovodstvenom stanju i završen, te se ne može prejudicirati njegov ishod, obzirom da ostalim evidencijama prijeporno brašno nije nikad primljeno. se svako smatra nevinim za kazneno djelo sve dok se Pri tome je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. materijalno pravo, konkretno članak 467. Zakona o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, VI - Dopustivost 39/85 i "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", br. 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, 2/92, 13/93 i 13/94), prema kojem je prodavač izvršio Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima obvezu predaje kupcu kad mu stvar uruči ili preda ispravu koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet kojom se stvar može preuzeti. Obzirom na navedeno, spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Kantonalni je sud smatrao da su se stekli uvjeti za 14. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, preinačenje presude iz članka 355. st. 3. i 4. Zakona o Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi 42/98 i 3/99). efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese IV - Relevantni propisi u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 8. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 15. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je 29/78, 39/85 i "Službeni list Republike Bosne i presuda Kantonalnog suda broj Pž-113/02 od 29. travnja Hercegovine", br. 2/92, 13/93 i 13/94). 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih "Članak 467. lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je podnio 1. Prodavač je dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na apelaciju 16. srpnja 2003. godine, pa proizlazi da je apelacija mjestu predviđenim ugovorom. podnijeta u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. 2. Prodavač je izvršio obvezu predaje kupcu, u pravilu, kad stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija mu stvar uruči ili preda ispravu kojom se može stvar ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika preuzeti". Ustavnog suda. 9. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. "Članak 355. stavak 1. toč. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da Drugostupanjski će sud presudom preinačiti prvostupanjsku predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. presudu: VII - Meritum 3) ako je prvostupanjski sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a 17. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom na tim je činjenicama utemeljena presuda; presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud broj 1 uz Europsku konvenciju. pogrešno primijenio materijalno pravo. 18. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Popis prava V - Apelacija Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska a) Navodi iz apelacije prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) 10. Apelant navodi da je pobijanom presudom povrijeđeno (k) Pravo na imovinu". njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju: Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu prava na imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim imovinu apelant vidi u tomu što je Kantonalni sud, prilikom zakonom i općim načelima međunarodnog prava. donošenja drugostupanjske presude, izveo zaključak da je Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na prijeporno brašno doista isporučeno apelantu, na temelju pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra izjava nekoliko svjedoka kojima se, prema apelantovom potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno mišljenju, nije trebalo vjerovati. Između ostalog, apelant općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili navodi da je protiv I. H., koji je bio jedan od svjedoka u drugih doprinosa ili kazni." prvostupanjskom postupku, pokrenut i kazneni postupak. U 19. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju svezi navedenog svjedoka, apelant je u dopuni apelacije obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u naveo da je I. H. na glavnom pretresu od 12. travnja 2004. prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava godine, koji je održan povodom optužnice Općinskog princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj tužiteljstva Jablanica broj K-5/02, dao bitno drukčiji iskaz od rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i iskaza koji je dao pred Općinskim sudom u Jablanici 19. podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u ožujka 2002. godine, a koji je Kantonalni sud koristio stavku dva ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju prilikom donošenja presude koja se pobija apelacijom. Osim Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3129 pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u Odbija se kao neosnovana apelacija "Gradske pekare" d.d. smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na Jablanica, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje broj Pž-113/02 od 29. aprila 2003. godine. imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Europskog suda za novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. Srpske". rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61). OBRAZLOŽEWE 20. Ukoliko se apelant u apelaciji pozove na jedno od navedena tri pravila, prilikom ispitivanja je li došlo do povrede prava I - Uvod na imovinu, treba dati odgovore na pitanja kako slijedi: a) radi li se o imovini koja spada pod zaštitu članka 1. 1. "Gradska pekara" d.d. Jablanica (u daljem tekstu: apelant), koju Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju; b) je li bilo zastupa M. N., advokat iz Jablanice, podnijela je, 16. juna 2003. miješanja u imovinu; c) u sklopu kojeg od navedena tri godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem pravila miješanje može biti razmatrano, d) slijedi li miješanje tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu; e) je li Mostaru (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-113/02 od 29. aprila 2003. godine. Apelant je, 16. aprila 2004. godine, miješanje proporcionalno, tj. postoji li fer balans između podnio dopunu apelacije. zahtjeva za općim interesom zajednice i zahtjeva za zaštitom individualnih temeljnih prava; i f) je li miješanje sukladno II - Postupak pred Ustavnim sudom principu pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava Latardis v. Greece od 25. 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od ožujka 1999. godine). Kantonalnog suda i "Voće-prometa" Jablanica zatraženo je, 21. Ustavni sud smatra da se apelant nije konkretno pozvao na 27. i 28. maja 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju. neko od pravila sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz 3. Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 9. juna 2004. Europsku konvenciju. Apelant samo navodi da smatra da je godine, a "Voće-promet" Jablanica 3. juna 2004. godine. "Š...ĆKantonalni sud iz Mostara donio nezakonitu odluku 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori preinačivši prvostupanjsku presuduŠ...Ćpovrijedivši apelaKantonalnog suda i "Voće-promet" Jablanica su dostavljeni ntovo pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz apelantu 28. jula 2004. godine. Europsku konvencijuŠ...Ć". Apelant nije naveo niti jednu konkretnu zakonsku odredbu za koju smatra da je prekršena III - Činjenično stanje pobijanom presudom Kantonalnog suda, niti je naveo zbog 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i čega smatra da je miješanje u njegovu imovinu nezakonito, dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na već se poziva na to da mu je nezakonitom sudskom odlukom sljedeći način. povrijeđeno pravo na imovinu. 6. Pred Opštinskim sudom Jablanica (u daljem tekstu: 22. Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru Opštinski sud) vođen je spor između "Voće-prometa" utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestupanjski sudovi Jablanica i apelanta radi isplate duga. Tužilac protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke "Voće-promet" Jablanica tražio je da Opštinski sud obaveže nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada apelanta da mu isplati iznos od 4.666,00 KM na ime odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje isporučenog brašna. Nakon provedenog postupka Opštinski ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa sud je zakqučio da tužilac "Voće-promet" Jablanica nije bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi uspio da dokaže da je sporno brašno zaista isporučeno neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih apelantu, te je u skladu s tim donio presudu broj Mals-4/02 od prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na 13. juna 2002. godine, kojom je u cijelosti odbio tužiočev tužbeni zahtjev. pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 7. Na navedenu presudu "Voće-promet" Jablanica izjavilo je žalbu Kantonalnom sudu. Rješavajući žalbu, Kantonalni sud 27. srpnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku donio je presudu broj Pž-113/02 od 29. aprila 2003. godine, BiH", broj 31/03). kojom je preinačio prvostepenu presudu, te je obavezao 23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da, u apelanta da tužiocu isplati iznos od 4.666,00 KM uz naknadu konkretnom slučaju, nije došlo do povrede prava na imovinu troškova parničnog postupka u iznosu od 483,00 KM. iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Kantonalni sud je zakqučio da iz izjava svjedoka, koje su date u Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. prvostepenom postupku, proizlazi da je sporno brašno zaista isporučeno apelantu, te da je istovareno u njegovom magazinu. Stoga, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud, pri ovako utvrđenom činjeničnom stanju, izveo pogrešan zakqučak o postojanju drugih činjenica, tj. da shodno kwigovodstvenom stanju i ostalim evidencijama sporno brašno nije nikad primljeno. Pri tome je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno član 467 Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", br. 2/92, 13/93 i 13/94), shodno kom je prodavac izvršio obavezu predaje kupcu kad mu stvar uruči ili preda ispravu kojom stvar može da se preuzme. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je smatrao da su se stekli uslovi da se preinači presuda iz člana 355 st. 3 i 4 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99). VIII - Zaključak 24. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 25. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 186/03, rješavajući apelaciju "Gradske pekare" d.d. Jablanica, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 54/04 IV - Relevantni propisi 8. 9. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", br. 2/92, 13/93 i 13/94). "Član 467 1. Prodavac je dužan da preda stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenim ugovorom. 2. Prodavac je izvršio obavezu predaje kupcu, u pravilu, kad mu stvar uruči ili preda ispravu kojom stvar može da se preuzme". Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) Broj 41 – Strana 3130 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VII - Meritum "Član 355 stav 1 tač. 3 i 4 Drugostepeni sud će presudom preinačiti prvostepenu presudu: 3) ako je prvostepeni sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zakqučak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama zasnovana presuda; 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je Kantonalni sud, prilikom donošewa drugostepene presude, izveo zakqučak da je sporno brašno zaista isporučeno apelantu, na osnovu izjava nekoliko svjedoka kojima, shodno apelantovom mišljenju, nije trebalo da se vjeruje. Između ostalog, apelant navodi da je protiv I. H., koji je bio jedan od svjedoka u prvostepenom postupku, pokrenut i krivični postupak. U vezi sa navedenim svjedokom, apelant je u dopuni apelacije naveo da je I. H. na glavnom pretresu od 12. aprila 2004. godine, koji je održan povodom optužnice Opštinskog tužilaštva Jablanica broj K-5/02, dao bitno drugačiji iskaz od iskaza koji je dao pred Opštinskim sudom u Jablanici 19. marta 2002. godine, a koji je Kantonalni sud koristio prilikom donošewa presude koja se osporava apelacijom. Sem toga, apelant naglašava da prijem spornog brašna nije proveden kroz apelantove poslovne kwige. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je Kantonalni sud donio nezakonitu presudu, te predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će poništiti presudu Kantonalnog suda broj Pž-113/02 od 29. aprila 2003. godine, te odbiti tužbeni zahtjev "Voće-prometa" Jablanica. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud naglašava kako smatra da osporavanom presudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Presuda je donesena na osnovu saglasnih izjava svjedoka o pitanju nastanka dužničko-povjerilačkih odnosa između apelanta i "Voće-prometa" Jablanica, iz kojih sa sigurnošću može da se zakquči da je apelantu isporučeno sporno brašno. 12. "Voće-promet" Jablanica u odgovoru na apelaciju predlaže da se ona odbaci kao nedopustiva, zbog toga što je prima faciae neosnovana, jer apelant u apelaciji koristi iste razloge koje je koristio pred redovnim sudovima. Sem toga, u vezi sa krivičnim postupkom protiv svjedoka I. H., naglašeno je da je to činjenica koja je bila poznata parničnim sudovima, međutim predmetni krivični postupak još nije završen, te se ne može prejudicirati njegov ishod, s obzirom da se svako smatra nevinim za krivično djelo sve dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica. VI - Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Pž-113/02 od 29. aprila 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je podnio apelaciju 16. juna 2003. godine, pa proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. Srijeda, 13.7.2005. 17. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 18. Član II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Nabrajanje prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) k) Pravo na imovinu". Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". 19. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61). 20. Ukoliko se apelant u apelaciji pozove na jedno od navedena tri pravila, prilikom ispitivawa da li je došlo do povrede prava na imovinu, treba dati odgovore na pitawa kako slijedi: a) da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; b) da li je bilo miješawa u imovinu; c) u sklopu kog od navedena tri pravila miješanje može da bude razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili opštem interesu; e) da li je miješanje proporcionalno, tj. da li postoji fer balans između zahtjeva za opštim interesom zajednice i zahtjeva za zaštitom individualnih osnovnih prava; i f) da li je miješanje u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava Latardis v. Greece od 25. marta 1999. godine). 21. Ustavni sud smatra da se apelant nije konkretno pozvao na neko od pravila sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant samo navodi da smatra da je "Š...ĆKantonalni sud iz Mostara donio nezakonitu odluku preinačivši prvostepenu presudu Š...Ć povrijedivši apelantovo pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencijuŠ...Ć". Apelant nije naveo niti jednu konkretnu zakonsku odredbu za koju smatra da je prekršena osporavanom presudom Kantonalnog suda, niti je naveo zbog čega smatra da je miješanje u njegovu imovinu nezakonito, već se poziva na to da mu je nezakonitom sudskom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu. 22. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da, u konkretnom slučaju, nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII - Zakqučak 24. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3131 6. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Bihaću, broj P-834/00 od 4. januara 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-435/01 od 26. novembra 2001. godine, naloženo je apelantu, kao tuženom, da tužiteljici, njegovoj kćerki J. N., isplati iznos od 52.825,50 KM na ime naknade štete, kao i da joj preda u posjed određenu količinu građevinskog materijala, kako je specificirano u dispozitivu navedene presude. Rješenjem istog suda o ispravci ove presude, od 2. aprila 2001. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u ispravljena je prvostepena presuda tako da umjesto iznosa od predmetu broj AP 216/03, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu 52.825,50 KM treba da stoji 48.821,50 KM. člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 7. Protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-435/01 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i od 26. novembra 2001. godine, apelant je izjavio reviziju Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj Vrhovnom sudu, koji je svojom presudom broj Rev-221/02 2/04), u sastavu: od 19. maja 2003. godine reviziju odbio. Obrazlažući svoju Mato Tadić, predsjednik odluku, Vrhovni sud navodi da je nižestepeni sud na pravilno Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik pravo, te da nisu počinjene bitne povrede parničnog postupka. Valerija Galić, sudija U pogledu navoda da je počinjena bitna povreda parničnog Jovo Rosić, sudija postupka, jer je u prvom stepenu sudio sudija pojedinac, iako na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 20.000,00 KM, Vrhovni sud ističe da se, "ukoliko je takav žalbeni navod 1 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU tačan", radi o povredi počinjenoj pred prvostepenim sudom, zbog koje se ne može izjaviti revizija. Odbija se kao neosnovana apelacija S. M., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj IV - Relevantni propisi Rev-221/02 od 19. maja 2003. godine, presude Kantonalnog 8. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Fedesuda u Bihaću, broj Gž-435/01 od 26. novembra 2001. godine i racije BiH", br. 42/98 i 3/99, u daljnjem tekstu: ZPP) presude Općinskog suda u Bihaću broj P-834/00 od 4. januara 2001. godine. Član 36. st. 1. i 2. glasi: Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim "Sudija pojedinac sudi sporove o imovinsko-pravnim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike zahtjevima, ako vrijednost predmeta spora ne premašuje Srpske". 20.000 KM. U postupku stranke se mogu sporazumjeti da imovinskoOBRAZLOŽENJE pravne i radne sporove sudi sudija pojedinac, bez obzira na vrijednost predmeta spora." I - Uvod Član 336. stav 2., u relevantnom dijelu, glasi: 1. S. M. (u daljem tekstu: apelant), iz Bihaća, kojeg zastupa Š. "Bitna povreda parničnog postupka uvijek postoji: A., advokat iz Bihaća, podnio je 24. jula 2003. godine 1) ako je sud bio nepropisno sastavljen Š...Ć; apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem Š...Ć." tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Član 347. stav 2. glasi: Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-221/02 od 19. maja 2003. godine, presude "Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-435/01 od 26. granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj novembra 2001. godine i presude Općinskog suda u Bihaću, dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz broj P-834/00 od 4. januara 2001. godine. Apelant je, člana 336. stav 2. ovog zakona i na pravilnu primjenu također, 24. oktobra 2003. godine podnio zahtjev za materijalnog prava." donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud 9. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine obustavio izvršenje presude Općinskog suda u Bihaću broj Federacije BiH", broj 53/03) I-1457/02. Odlukom broj AP 216/03 od 25. marta 2004. Član 217. stav 2., u relevantnom dijelu, glasi: godine, Ustavni sud je odbio apelantov zahtjev za donošenje "Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je privremene mjere kao neosnovan. Š...Ć zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred II - Postupak pred Ustavnim sudom drugostepenim sudom." 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Član 456. stav 2., u relevantnom dijelu, glasi: Vrhovnog suda i J. N., učesnika u postupku, zatraženo je, "Š...Ć, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u 23. aprila i 18. juna 2004. godine, da dostave odgovor na kojima je donesena prvostepena odluka prije stupanja na apelaciju. Odgovor na apelaciju J. N. je dostavila 6. jula snagu ovog zakona, umjesto odredaba čl. 344. do 346, čl. 2004. godine, dok Vrhovni sud nije dostavio svoj odgovor. 351. do 355. i čl. 377. do 379. Zakona o parničnom 3. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i odgovor učesnika u postupku J. N. je, 16. augusta 2004. 3/99) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, čl. 227. do godine, dostavljen apelantu. 229. i čl. 249. do 251. ovoga zakona." III - Činjenično stanje V - Apelacija 4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i a) Navodi iz apelacije dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 10. U svojoj apelaciji Ustavnom sudu apelant navodi da je 5. Apelant je u blizini svoje stare kuće, na svojem zemljištu, u osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na toku 1986. godine započeo gradnju nove kuće, a zatim pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i odustao od gradnje i ponudio svojoj kćerki J. N. da gradnju Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu nastavi. Apelant joj je predao zemljište u posjed i dao ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: pismenu izjavu o poklonu predmetnih nekretnina. Njegova Evropska konvencija). Apelant smatra da se navedena kćerka je prihvatila poklon, te svojim i muževim sredstvima povreda, između ostalog, ogleda u nepropisnom sastavu i radom nastavila gradnju, tako da je na već izgrađenim prvostepenog suda, jer je u konkretnom slučaju sudio sudija temeljima sagradila prizemlje i sprat kuće. Nakon toga je pojedinac, umjesto tročlanog sudskog vijeća. Nadalje, apelant odustao od poklona zbog poremećenih odnosa i navodi da nižestepeni sudovi nisu udovoljili apelantovim zahtijevao obustavu gradnje, nakon čega je njegova kćerka prigovorima u pogledu sastava prvostepenog suda, u čemu napustila objekt, ostavivši uz njega neugrađeni građevinski vidi proizvoljnu i diskriminacijsku primjenu zakona, čime je materijal nabavljen njezinim sredstvima. došlo do povrede prava na pravično suđenje. 25. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 54/04 Broj 41 – Strana 3132 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. stepenu, otvara pitanje da li se može predmetni sud smatrati b) Odgovor na apelaciju "zakonom ustanovljenim sudom". Zakonom ustanovljen sud, 11. U odgovoru na apelaciju učesnika u postupku J. N. navodi se u smislu člana 6. Evropske konvencije, ne podrazumijeva da su se apelant i ona pred prvostepenim sudom samo da sud mora na temelju zakona osnovati legislativna sporazumjeli da predmetni spor sudi sudija pojedinac, te je, vlast i da su mu njime obezbijeđeni atributi nezavisnosti i primjenom odredbe stava 2. člana 36. ZPP-a, sudija nepristranosti. Princip zakonitosti suda u sebi uključuje i pojedinac rješavao spor. Dalje se navodi da apelant nije zakonitost u pogledu njegove organizacije i funkcionalne prigovorio sastavu suda, niti u toku prvostepenog postupka, nadležnosti, odnosno da li je sud, u konkretnom slučaju, niti u žalbi na presudu Općinskog suda u Bihaću. Tek u postupao na osnovu pravila koja određuju sastav suda (vidi, postupku po reviziji, apelant iznosi da je prvostepeni sud bio Evropska komisija za ljudska prava, Jean-Michel Rossi nepropisno sastavljen, ali se zbog ove bitne povrede protiv Francuske, odluka broj 11879/85 od 6. decembra odredaba parničnog postupka revizija ne može izjaviti, što je 1989). osporenom odlukom utvrdio i Vrhovni sud. S obzirom na 21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u ove navode, predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju. predmetnoj parnici u prvostepenom postupku prema tužbenom zahtjevu tužiteljice odlučivao sudija pojedinac. VI - Dopustivost Nadalje, da je vrijednost predmeta ovoga spora, kako je 12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, naznačila tužiteljica podnoseći tužbeni zahtjev, 64.300,00 Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima KM. Članom 36. stav 1. tadašnjeg ZPP-a propisano je da će koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet o imovinsko-pravnim zahtjevima koji ne premašuju spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. vrijednost 20.000,00 KM suditi sudija pojedinac, dok je 13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, stavom 2. istog člana propisano da se stranke mogu Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv sporazumjeti da imovinsko-pravne i radne sporove sudi presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi sudija pojedinac, bez obzira na vrijednost predmeta spora. efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese 22. Uvidom u spis prvostepenog suda, Ustavni sud je utvrdio da u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije su zastupnici parničnih stranaka na glavnoj raspravi, 28. primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. decembra 1998. godine, bili saglasni da, s obzirom na 14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je vrijednost predmeta spora, u konkretnom slučaju sudi sudija presuda Vrhovnog suda broj Rev-221/02 od 19. maja 2003. pojedinac, a ne sudsko vijeće. Time su stranke u postupku, godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova koristeći zakonsku dispoziciju iz člana 36. stav 2. ZPP-a, mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je odustale od primjene odredbe iz prethodnog stava, prema primio 24. juna 2003. godine, a apelacija je podnesena 24. kojoj u parnici, u kojoj je vrijednost spora preko 20.000,00 jula 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano KM, sudi isključivo sudsko vijeće. Stoga, slijedi da je sastav članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, prvostepenog suda u ovoj parnici bio u skladu sa pravilima apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika koja određuju sastav suda. Pored toga, apelant u svojoj žalbi Ustavnog suda. na prvostepenu presudu nije navodio kao povredu prava na pravično suđenje i povredu odredaba parničnog postupka 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i odnosno nepropisan sastav prvostepenog suda, s obzirom na Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika vrijednost predmeta spora. Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. 23. S obzirom da je apelant u apelaciji nepropisan sastav prvostepenog suda naveo kao jedinu povredu prava na VII - Meritum pravičan postupak, te da ne postoje druge indicije da je postupak vođen na nepravičan način, Ustavni sud zaključuje 16. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Evropske konvencije. 17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: VIII - Zaključak "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska 24. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove (...) odluke. e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim 25. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. 18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: Predsjednik "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili Ustavnog suda osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, Bosne i Hercegovine svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u Mato Tadić, s. r. razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u 19. Razmatrajući konkretan slučaj Ustavni sud, prije svega, predmetu broj AP 216/03, rješavajući apelaciju S. M., na temelju podsjeća da je njegova nadležnost, u apelacionim članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. postupcima, ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili broj 2/04), u sastavu: zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke Mato Tadić, predsjednik nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede Valerija Galić, sutkinja procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup Jovo Rosić, sudac sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim na sjednici, održanoj 29. rujna 2004. godine, donio slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje 1 na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Hercegovine broj U 39/01, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02). Odbija se kao neutemeljena apelacija S. M., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, 20. Prema mišljenju Ustavnog suda, eventualan propust broj Rev-221/02 od 19. svibnja 2003. godine, presude prvostepenog i drugostepenog suda u pogledu sastava suda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-435/01 od 26. studenoga koji je raspravljao i odlučivao o tužbenom zahtjevu u prvom 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 54/04 Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3133 2001. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj P-834/00 IV - Relevantni propisi od 4. siječnja 2001. godine. 8. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99, u daljnjem tekstu: ZPP) novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Članak 36. st. 1. i 2. glasi: Srpske". "Sudac pojedinac sudi sporove o imovinsko-pravnim zahtjevima, ako vrijednost predmeta spora ne premašuje OBRAZLOŽENJE 20.000 KM. U postupku stranke se mogu sporazumjeti da imovinI - Uvod sko-pravne i radne sporove sudi sudac pojedinac, bez obzira 1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, kojeg zastupa na vrijednost predmeta spora." Š. A., odvjetnik iz Bihaća, podnio je 24. srpnja 2003. godine Članak 336. stavak 2., u relevantnom dijelu, glasi: apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem "Bitna povreda parničnog postupka uvijek postoji: tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda 1) ako je sud bio nepropisno sastavljen Š...Ć; Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni Š...Ć." sud) broj Rev-221/02 od 19. svibnja 2003. godine, presude Članak 347. stavak 2. glasi: Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-435/01 od 26. "Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u studenoga 2001. godine i presude Općinskog suda u Bihaću, granicama razloga navedenih u prizivu pazeći po službenoj broj P-834/00 od 4. siječnja 2001. godine. Apelant je, dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz također, 24. listopada 2003. godine podnio zahtjev za članka 336. stavak 2. ovog zakona i na pravilnu primjenu donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud materijalnog prava." obustavio izvršenje presude Općinskog suda u Bihaću broj 9. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine I-1457/02. Odlukom broj AP 216/03 od 25. ožujka 2004. Federacije BiH", broj 53/03) godine, Ustavni je sud odbio apelantov zahtjev za Članak 217. stavak 2., u relevantnom dijelu, glasi: donošenjem privremene mjere kao neutemeljen. "Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je Š...Ć zbog povrede odredaba parničnog postupka u II - Postupak pred Ustavnim sudom prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, drugostupanjskim sudom." od Vrhovnog suda i J. N., sudionika u postupku, zatraženo Članak 456. stavak 2., u relevantnom dijelu, glasi: je, 23. travnja i 18. lipnja 2004. godine, da dostave odgovor "Š...Ć, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u na apelaciju. Odgovor na apelaciju J. N. je dostavila 6. kojima je donesena prvostupanjska odluka prije stupanja na srpnja 2004. godine, dok Vrhovni sud nije dostavio svoj snagu ovog zakona, umjesto odredaba čl. 344. do 346, čl. odgovor. 351. do 355. i čl. 377. do 379. Zakona o parničnom 3. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i odgovor sudionika u postupku J. N. je, 16. kolovoza 2004. 3/99) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, čl. 227. do godine, dostavljen apelantu. 229. i čl. 249. do 251. ovoga zakona." III - Činjenično stanje V - Apelacija 4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelant je u blizini svoje stare kuće, na svojem zemljištu, tijekom 1986. godine započeo gradnju nove kuće, a zatim odustao od gradnje i ponudio svojoj kćerki J. N. da gradnju nastavi. Apelant joj je predao zemljište u posjed i dao pismenu izjavu o poklonu predmetnih nekretnina. Njegova kćerka je prihvatila poklon, te svojim i muževim sredstvima i radom nastavila gradnju, tako da je na već izgrađenim temeljima sagradila prizemlje i kat kuće. Nakon toga je apelant odustao od poklona zbog poremećenih odnosa i zahtijevao obustavu gradnje, nakon čega je njegova kćerka napustila objekt, ostavivši uz njega neugrađeni građevinski materijal nabavljen njezinim sredstvima. 6. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bihaću, broj P-834/00 od 4. siječnja 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-435/01 od 26. studenoga 2001. godine, naloženo je apelantu, kao tuženom, da tužiteljici, njegovoj kćerki J. N., isplati iznos od 52.825,50 KM na ime naknade štete, kao i da joj preda u posjed određenu količinu građevinskog materijala, kako je specificirano u dispozitivu navedene presude. Rješenjem istog suda o ispravci ove presude, od 2. travnja 2001. godine, ispravljena je prvostupanjska presuda tako da umjesto iznosa od 52.825,50 KM treba da stoji 48.821,50 KM. 7. Protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-435/01 od 26. studenoga 2001. godine, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je svojom presudom broj Rev-221/02 od 19. svibnja 2003. godine reviziju odbio. Obrazlažući svoju odluku, Vrhovni sud navodi da je nižestupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da nisu počinjene bitne povrede parničnog postupka. Glede navoda da je počinjena bitna povreda parničnog postupka, jer je u prvom stupnju sudio sudac pojedinac, iako vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 20.000,00 KM, Vrhovni sud ističe da se, "ukoliko je takav prizivni navod točan", radi o povredi počinjenoj pred prvostupanjskim sudom, zbog koje se ne može izjaviti revizija. a) Navodi iz apelacije 10. U svojoj apelaciji Ustavnom sudu apelant navodi da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant smatra da se navedena povreda, između ostalog, ogleda u nepropisnom sastavu prvostupanjskog suda, jer je u konkretnom slučaju sudio sudac pojedinac, umjesto tročlanog sudskog vijeća. Nadalje, navodi da nižestupanjski sudovi nisu udovoljili apelantovim prigovorima glede sastava prvostupanjskog suda, u čemu vidi proizvoljnu i diskriminacijsku primjenu zakona, čime je došlo do povrede prava na pravično suđenje. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju sudionika u postupku J. N. navodi se da su se apelant i ona pred prvostupanjskim sudom sporazumjeli da predmetni spor sudi sudac pojedinac, te je, primjenom odredbe stavka 2. članka 36. ZPP-a, sudac pojedinac rješavao spor. Dalje se navodi da apelant nije prigovorio sastavu suda, niti tijekom prvostupanjskog postupka, niti u prizivu na presudu Općinskog suda u Bihaću. Tek u postupku po reviziji, apelant iznosi da je prvostupanjski sud bio nepropisno sastavljen, ali se zbog ove bitne povrede odredaba parničnog postupka revizija ne može izjaviti, što je pobijanom odlukom ustvrdio i Vrhovni sud. Obzirom na ove navode, predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju. VI - Dopustivost 12. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Broj 41 – Strana 3134 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. 14. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je sudac pojedinac, a ne sudsko vijeće. Time su stranke u presuda Vrhovnog suda broj Rev-221/02 od 19. svibnja postupku, koristeći zakonsku dispoziciju iz članka 36. stavak 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih 2. ZPP-a, odustale od primjene odredbe iz prethodnog lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu stavka, prema kojoj u parnici, u kojoj je vrijednost spora apelant primio 24. lipnja 2003. godine, a apelacija je preko 20.000,00 KM, sudi isključivo sudsko vijeće. Stoga, podnesena 24. srpnja 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, slijedi da je sastav prvostupanjskog suda u ovoj parnici bio kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika sukladan pravilima koja određuju sastav suda. Pored toga, Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz apelant u svom prizivu na prvostupanjsku presudu nije članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. navodio kao povredu prava na pravično suđenje i povredu odredaba parničnog postupka odnosno nepropisan sastav 15. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i prvostupanjskog suda, obzirom na vrijednost predmeta Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. spora. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da 23. Obzirom da je apelant u apelaciji nepropisan sastav predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. prvostupanjskog suda naveo kao jedinu povredu prava na VII - Meritum pravičan postupak, te da ne postoje druge indicije da je postupak vođen na nepravičan način, Ustavni sud zaključuje 16. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske 1. Europske konvencije. konvencije. 17. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom VIII - Zaključak dijelu, glasi: 24. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) odluke. (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim 25. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. 18. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom Predsjednik dijelu, glasi: Ustavnog suda "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili Bosne i Hercegovine osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u Mato Tadić, v. r. razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u 19. Razmatrajući konkretan slučaj Ustavni sud, prije svega, predmetu broj AP 216/03, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu podsjeća da je njegova nadležnost, u prizivnim postupcima, člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Ustavni sud nije mjerodavan preispitivati činjenično stanje ili Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u tumačenje i način na koji su primijenili zakon redoviti sastavu: sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova Mato Tadić, predsjednik krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redoviti sud pogrešno Ćazim Sadiković, prof. dr, potpredsjednik protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna Valerija Galić, sudija ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih Jovo Rosić, sudija prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 39/01, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02). Odbija se kao neosnovana apelacija S. M., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 20. Prema mišljenju Ustavnog suda, eventualan propust Rev-221/02 od 19. maja 2003. godine, presude Kantonalnog suda u prvostupanjskog i drugostupanjskog suda glede sastava suda Bihaću, broj Gž-435/01 od 26. novembra 2001. godine i presude koji je raspravljao i odlučivao o tužbenom zahtjevu u prvom Opštinskog suda u Bihaću broj P-834/00 od 4. januara 2001. godine. stupnju, otvara pitanje može li se predmetni sud smatrati Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim "zakonom ustanovljenim sudom". Zakonom ustanovljen sud, novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike u smislu članka 6. Europske konvencije, ne podrazumijeva Srpske". samo da sud mora na temelju zakona osnovati legislativna OBRAZLOŽEWE vlast i da su mu njime osigurani atributi neovisnosti i nepristranosti. Princip zakonitosti suda u sebi uključuje i zakonitost glede njegove organizacije i funkcionalne I - Uvod nadležnosti, odnosno je li sud, u konkretnom slučaju, 1. S. M. (u daljem tekstu: apelant), iz Bihaća, kog zastupa Š. A., postupao na temelju pravila koja određuju sastav suda (vidi, advokat iz Bihaća, podnio je 24. jula 2003. godine apelaciju Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Jean-Michel Rossi Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni protiv Francuske, odluka broj 11879/85 od 6. prosinca sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i 1989). Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-221/02 od 21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u 19. maja 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj predmetnoj parnici u prvostupanjskom postupku prema Gž-435/01 od 26. novembra 2001. godine i presude Opštinskog tužbenom zahtjevu tužiteljice odlučivao sudac pojedinac. suda u Bihaću, broj P-834/00 od 4. januara 2001. godine. Apelant Nadalje, da je vrijednost predmeta ovoga spora, kako je je, takođe, 24. oktobra 2003. godine podnio zahtjev da se donese naznačila tužiteljica podnoseći tužbeni zahtjev, 64.300,00 privremena mjera, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje KM. Člankom 36. stavak 1. tadašnjeg ZPP-a propisano je da presude Opštinskog suda u Bihaću broj I-1457/02. Odlukom broj AP 216/03 od 25. marta 2004. godine, Ustavni sud je odbio će o imovinsko-pravnim zahtjevima koji ne premašuju apelantov zahtjev da donese privremenu mjeru kao neosnovan. vrijednost 20.000,00 KM suditi sudac pojedinac, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se stranke mogu II - Postupak pred Ustavnim sudom sporazumjeti da imovinsko-pravne i radne sporove sudi sudac pojedinac, bez obzira na vrijednost predmeta spora. 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od 22. Uvidom u spis prvostupanjskog suda, Ustavni je sud Vrhovnog suda i J. N., učesnika u postupku, zatraženo je, 23. ustvrdio da su zastupnici parničnih stranaka na glavnoj aprila i 18. juna 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju. raspravi, 28. prosinca 1998. godine, bili suglasni da, obzirom Odgovor na apelaciju J. N. je dostavila 6. jula 2004. godine, dok na vrijednost predmeta spora, u konkretnom slučaju sudi Vrhovni sud nije dostavio svoj odgovor. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 54/04 Srijeda, 13.7.2005. 3. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH V - Apelacija Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovor učesnika u postupku J. N. je, 16. avgusta 2004. godine, dostavljen apelantu. III - Činjenično stanje 4. 5. 6. 7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. Apelant je u blizini svoje stare kuće, na svom zemqištu, u toku 1986. godine započeo gradnju nove kuće, a zatim odustao od gradnje i ponudio svojoj kćerki J. N. da gradnju nastavi. Apelant joj je predao zemqište u posjed i dao pismenu izjavu o poklonu predmetnih nekretnina. Wegova kćerka je prihvatila poklon, te svojim i muževim sredstvima i radom nastavila gradnju, tako da je na već izgrađenim temeqima sagradila prizemlje i sprat kuće. Nakon toga je apelant odustao od poklona zbog poremećenih odnosa i zahtijevao da se obustavi gradwa, nakon čega je njegova kćerka napustila objekat, ostavivši uz njega neugrađeni građevinski materijal nabavljen njenim sredstvima. Prvostepenom presudom Opštinskog suda u Bihaću, broj P-834/00 od 4. januara 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-435/01 od 26. novembra 2001. godine, naloženo je apelantu, kao tuženom, da tužiteqki, njegovoj kćerki J. N., isplati iznos od 52.825,50 KM na ime naknade štete, kao i da joj preda u posjed određenu količinu građevinskog materijala, kako je specifikovano u dispozitivu navedene presude. Rješenjem istog suda o ispravci ove presude, od 2. aprila 2001. godine, ispravljena je prvostepena presuda tako da umjesto iznosa od 52.825,50 KM treba da stoji 48.821,50 KM. Protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-435/01 od 26. novembra 2001. godine, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je svojom presudom broj Rev-221/02 od 19. maja 2003. godine reviziju odbio. Obrazlažući svoju odluku, Vrhovni sud navodi da je nižestepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da nisu počinjene bitne povrede parničnog postupka. U pogledu navoda da je počinjena bitna povreda parničnog postupka, jer je u prvom stepenu sudio sudija pojedinac, iako vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 20.000,00 KM, Vrhovni sud ističe da se, "ukoliko je takav žalbeni navod tačan", radi o povredi počinjenoj pred prvostepenim sudom, zbog koje ne može da se izjavi revizija. IV - Relevantni propisi 8. 9. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99, u daljem tekstu: ZPP) Član 36 st. 1 i 2 glasi: "Sudija pojedinac sudi sporove o imovinsko-pravnim zahtjevima, ako vrijednost predmeta spora ne premašuje 20.000 KM. U postupku stranke se mogu sporazumjeti da imovinsko-pravne i radne sporove sudi sudija pojedinac, bez obzira na vrijednost predmeta spora." Član 336. stav 2., u relevantnom dijelu, glasi: "Bitna povreda parničnog postupka uvijek postoji: 1) ako je sud bio nepropisno sastavljen Š...Ć; Š...Ć." Član 347 stav 2 glasi: "Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz člana 336 stav 2 ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava." Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03) Član 217 stav 2, u relevantnom dijelu, glasi: "Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je Š...Ć zbog povrede odredbi parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom." Član 456 stav 2, u relevantnom dijelu, glasi: "Š...Ć, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka prije stupawa na snagu ovog zakona, umjesto odredbi čl. 344 do 346 čl. 351 do 355 i čl. 377 do 379 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) primjewivaće se odredbe čl. 217 do 220, čl. 227 do 229 i čl. 249 do 251 ovoga zakona." Broj 41 – Strana 3135 a) Navodi iz apelacije 10. U svojoj apelaciji Ustavnom sudu apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da se navedena povreda, između ostalog, ogleda u nepropisnom sastavu prvostepenog suda, jer je u konkretnom slučaju sudio sudija pojedinac, umjesto tročlanog sudskog vijeća. Nadalje, navodi da nižestepeni sudovi nisu udovoqili apelantovim prigovorima u pogledu sastava prvostepenog suda, u čemu vidi proizvoqnu i diskriminatorsku primjenu zakona, čime je došlo do povrede prava na pravično suđenje. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju učesnika u postupku J. N. navodi se da su se apelant i ona pred prvostepenim sudom sporazumjeli da predmetni spor sudi sudija pojedinac, te je, primjenom odredbe stava 2 člana 36 ZPP-a, sudija pojedinac rješavao spor. Dalje se navodi da apelant nije prigovorio sastavu suda, niti u toku prvostepenog postupka, niti u žalbi na presudu Opštinskog suda u Bihaću. Tek u postupku po reviziji, apelant iznosi da je prvostepeni sud bio nepropisno sastavljen, ali zbog ove bitne povrede odredbi parničnog postupka revizija ne može da se izjavi, što je osporenom odlukom utvrdio i Vrhovni sud. S obzirom na ove navode, predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju. VI - Dopustivost 12. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 14. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev-221/02 od 19. maja 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 24. juna 2003. godine, a apelacija je podnesena 24. jula 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 16. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. 17. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". 18. Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć" 19. Razmatrajući konkretan slučaj Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost, u apelacionim postupcima, ograničena "na pitawa koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, sem u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na Broj 41 – Strana 3136 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. jula 2003. godine, Rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-751/01 od 25. septembra 2001. godine i Rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka broj 05-372-208/01 od 26. jula 2001. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 39/01, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02). 20. Shodno mišljenju Ustavnog suda, eventualan propust prvostepenog i drugostepenog suda u pogledu sastava suda koji je raspravljao i odlučivao o tužbenom zahtjevu u prvom stepenu, otvara pitanje da li predmetni sud može da se smatra "zakonom ustanovljenim sudom". Zakonom ustanovljen sud, u smislu člana 6 Evropske konvencije, ne podrazumijeva samo da sud mora da na osnovu zakona osnuje legislativna vlast i da su mu wime obezbijeđeni atributi nezavisnosti i nepristrasnosti. Princip zakonitosti suda u sebi ukqučuje i zakonitost u pogledu njegove organizacije i funkcionalne nadležnosti, odnosno da li je sud, u konkretnom slučaju, postupao na osnovu pravila koja određuju sastav suda (vidi, Evropska komisija za qudska prava, Jean-Michel Rossi protiv Francuske, odluka broj 11879/85 od 6. decembra 1989). 21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnoj parnici u prvostepenom postupku shodno tužbenom zahtjevu tužiteqke odlučivao sudija pojedinac. Nadalje, da je vrijednost predmeta ovoga spora, kako je naznačila tužiteqka podnoseći tužbeni zahtjev, 64.300,00 KM. Članom 36 stav 1 tadašnjeg ZPP-a propisano je da će o imovinsko-pravnim zahtjevima koji ne premašuju vrijednost 20.000,00 KM suditi sudija pojedinac, dok je stavom 2 istog člana propisano da stranke mogu da se sporazumiju da imovinsko-pravne i radne sporove sudi sudija pojedinac, bez obzira na vrijednost predmeta spora. 22. Uvidom u spis prvostepenog suda, Ustavni sud je utvrdio da su zastupnici parničnih stranaka na glavnoj raspravi, 28. decembra 1998. godine, bili saglasni da, s obzirom na vrijednost predmeta spora, u konkretnom slučaju sudi sudija pojedinac, a ne sudsko vijeće. Time su stranke u postupku, koristeći zakonsku dispoziciju iz člana 36 stav 2 ZPP-a, odustale od primjene odredbe iz prethodnog stava, shodno kojoj u parnici, u kojoj je vrijednost spora preko 20.000,00 KM, sudi iskqučivo sudsko vijeće. Stoga, slijedi da je sastav prvostepenog suda u ovoj parnici bio u skladu sa pravilima koja određuju sastav suda. Pored toga, apelant u svojoj žalbi na prvostepenu presudu nije navodio kao povredu prava na pravično suđenje i povredu odredbi parničnog postupka odnosno nepropisan sastav prvostepenog suda, s obzirom na vrijednost predmeta spora. 23. S obzirom da je apelant u apelaciji nepropisan sastav prvostepenog suda naveo kao jedinu povredu prava na pravičan postupak, te da ne postoje druge indicije da je postupak vođen na nepravičan način, Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII - Zakqučak 24. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 25. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 238/03, rješavajući apelaciju D. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je 1 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Odbija se kao neosnovana apelacija D. D. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1307/01 od 16. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 54/04 I - Uvod 1. D. D. (u daljem tekstu: apelantica), iz Jajca, koju zastupa R. M. D., advokat iz Banje Luke, podnijela je 26. augusta 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1307/01 od 16. jula 2003. godine, Rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01-372-751/01 od 25. septembra 2001. godine i Rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 05-372-208/01 od 26. jula 2001. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva zatraženo je, 21. juna 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 5. jula 2004. godine, a Ministarstvo nije dostavilo odgovor. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je, 26. augusta 2004. godine, dostavljen apelantici. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način: 6. Apelantica je u trenutku smrti svoje sestre živjela sa njom u stanu u Banjoj Luci, ulica Grčka broj 13/1, na kojem je nositeljica stanarskog prava bila njezina sestra. Odmah nakon sestrine smrti apelantica je podnijela zahtjev da se donese rješenje koje će zamijeniti ugovor o korištenju navedenog stana u njezinu korist. Taj zahtjev je Odjeljenje odbilo Rješenjem broj 05-372-208/01 od 26. juna 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 01-372-751/2001 od 25. septembra 2001. godine. Odjeljenje je u ovom rješenju prihvatilo prijedlog vlasnika stana "Krajinapetrol" iz Banje Luke da se apelantica iseli iz stana, jer se, prema zakonu, smatra bespravnim korisnikom. 7. Vrhovni sud je presudom, broj U-1307/01 od 16. juna 2003. godine, odbio apelantičinu tužbu izjavljenu protiv Rješenja Ministarstva broj 01-372-751/01 od 25. septembra 2001. godine. Vrhovni sud je utvrdio da apelantica nikad nije stekla svojstvo člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, da nikad nije imala prijavljeno prebivalište na adresi stana u ulici Grčka broj 13/1 u Banjoj Luci, da joj je porodica u međuvremenu živjela u Beogradu, te da je apelantica nositeljica stanarskog prava na stanu u ulici A. Kneževića broj 2/8 u Jajcu, i da je podnijela zahtjev za povrat tog stana, koji joj je vraćen 8. oktobra 2001. godine. IV - Relevantni propisi 8. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 36/89 i "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 2/93), relevantne odredbe glase: "Član 10. Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove Š...Ć kada je to određeno ovim zakonom. Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se hitnim. Član 12. Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu. Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3137 Član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, 14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, kao i lice koje je prestalo da bude član toga domaćinstva, a Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv ostalo je u istom stanu ( član 6. stav 1.) ne može biti presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi istovremeno i samostalan nosilac stanarskog prava na efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese drugom stanu. u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj U-1307/01 od 16. jula 2003. Član 30. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 26. ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ Poslovnika Ustavnog suda. će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika nije proteklo više od tri godine. Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. mjeseca izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja. Š...Ć" VII - Meritum V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelantica se žali da joj je donošenjem osporenih odluka povrijeđeno njezino pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 10. Ove povrede apelantica najviše nalazi u činjenici da su upravni organi i Vrhovni sud osporili njezino pravo na daljnje korištenje predmetnog stana, utvrđujući da je apelantica već nositeljica stanarskog prava na drugom stanu u Jajcu i da joj je taj stan, primjenom relevantnih zakona, vraćen. Ona smatra da takva rješenja i presuda ne odgovaraju činjeničnom stanju i da je, zbog toga, pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ona zahtjeva da se osporene odluke ponište zato što su zasnovane na povredi navedenih ljudskih prava. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda je naglašeno da sud nije pogrešno utvrdio činjenično stanje niti nepravilno primijenio materijalno pravo. Sud ističe da je apelantičina kćerka sa svojom tetkom, a apelantičinom sestrom, nositeljicom stanarskog prava na spornom stanu, zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju, da je apelantica faktički izvršavala ugovor u korist svoje kćerke, da je njezin suprug bio u Beogradu na liječenju, gdje ga je ona povremeno posjećivala, da je u spornom stanu stanovala sa svojom sestrom kao nositeljicom stanarskog prava, a da je stan u vlasništvu preduzeća "Krajinapetrol" iz Banje Luke, što je presudna pravna činjenica koja je uzeta u obzir. 12. Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantičina ustavna prava. Nesporna je činjenica da je ona, u vrijeme smrti svoje sestre, nositeljice stanarskog prava na spornom stanu, bila nositeljica stanarskog prava na drugom stanu u državnom vlasništvu u Jajcu. Činjenica da je u postupku privatizacije ona svoje pravo da se taj stan prenese u njezino vlasništvo ustupila svojoj kćerki (koja živi u inozemstvu), što je stvar njezinog slobodnog raspolaganja, očigledno je, navodi sud, sračunata na to da stekne stanarsko pravo i na spornom stanu u Banjoj Luci, čime bi se izbjegla kolizija sa odredbama člana 12. Zakona o stambenim odnosima. Štoviše, prema odredbama stava 2. toga člana, po kojem, čak i pod pretpostavkom da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svoje sestre, ona ne bi mogla steći stanarsko pravo na spornom stanu, jer se, prema stanovištu Vrhovnog suda, o pravu člana porodičnog domaćinstva da nastavi korištenje stana nakon smrti nositelja stanarskog prava, u smislu odredaba člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, odlučuje prema činjeničnom stanju koje je postojalo u vrijeme smrti nositelja stanarskog prava. VI - Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda i rješenja organa uprave, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njezina prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 18. Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom koja garantira član 8. Evropske konvencije (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 279-C, str. 56 stav 31). 19. U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora najprije utvrditi da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelantičinim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere (u konkretnom slučaju donošenje odluka u upravnom i sudskom postupku) predstavljaju "miješanje" u njezino pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. 20. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o stanu u društvenom vlasništvu, koji je apelantica koristila živeći zajedno sa sestrom, a da je istovremeno posjedovala i drugi stan u Jajcu, te da posjedovanje dva stanarska prava nije dopušteno po članu 12. Zakona o stambenim odnosima, ne može se prihvatiti navod iz apelacije da se radi o "domu" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoje sestre, nositeljice stanarskog prava na spornom stanu. Ona je posjedovala stan u Jajcu koji je napustila u toku rata. Njezina uža porodica je boravila u Beogradu, gdje je bila prijavljena. Na adresi spornog stana apelantica nikad nije bila ni prijavljena tako da se, na osnovu faktički povremenog života sa sestrom, ovaj stan ne može smatrati njezinim "domom" niti se može konstituirati pravo člana porodičnog domaćinstva. Sva ova tvrđenja imaju uporište u rješenju koje je izdala Služba stambeno-komunalnih poslova Općine Jajce, u kojem je utvrđeno da apelantica ima stanarsko pravo na stanu u ulici A. Kneževića u Jajcu, da joj se taj stan vraća, a privremenom korisniku N. T. naloženo iseljenje iz predmetnog stana. Ove Broj 41 – Strana 3138 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. činjenice su bile odlučne u donošenju osporene presude 27. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu Vrhovnog suda. S obzirom da, dakle, stan u ulici Grčka 13/1 iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana u Banjoj Luci nije apelantičin "dom" u smislu odredaba II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Evropske konvencije, ona ne može uživati ustavno-pravnu VIII - Zaključak zaštitu predviđenu Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, 21. Iz svega navedenog slijedi da nije povrijeđen član II/3.f) Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. odluke. 29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke b) Pravo na imovinu Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavnog suda "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Bosne i Hercegovine prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Mato Tadić, s. r. (...) k) Pravo na imovinu." Član 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 238/03, rješavajući apelaciju D. D., na temelju "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", zakonom i općim načelima međunarodnog prava. broj 2/04), u sastavu: Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na Mato Tadić, predsjednik pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili Valerija Galić, sutkinja drugih doprinosa ili kazni." Jovo Rosić, sudac 22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata na sjednici, održanoj 29. rujna 2004. godine, donio tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog 1 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga Odbija se kao neutemeljena apelacija D. D. podnesena protiv izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1307/01 od 16. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, srpnja 2003. godine, Rješenja Ministarstva za urbanizam, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da Republike Srpske broj 01-372-751/01 od 25. rujna 2001. godine i nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine Rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Grada slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i Banjaluka broj 05-372-208/01 od 26. srpnja 2001. godine. trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra Srpske". 1982. godine, serija A broj 52, stav 61). OBRAZLOŽENJE 23. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi I - Uvod odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. 1. D. D. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Jajca, koju zastupa godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj R. M. D., odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 26. kolovoza 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica bi se 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine moglo primijeniti na njezin slučaj ako bi se apelantičina (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog imovina mogla smatrati imovinom u skladu sa kriterijima suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Evropske konvencije. broj U-1307/01 od 16. srpnja 2003. godine, Rješenja 24. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, da stanarsko pravo predstavlja pravo sui generis koje građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem predstavlja ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog tekstu: Ministarstvo) broj 01-372-751/01 od 25. rujna 2001. suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u godine i Rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). Stanarsko pravo poslove Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na 05-372-208/01 od 26. srpnja 2001. godine. stjecanje stanarskog prava nakon smrti nositelja stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. II Postupak pred Ustavnim sudom septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, BiH", broj 20/99), te pravo na kupovinu stana u skladu sa od Vrhovnog suda i Ministarstva je zatraženo, 21. lipnja relevantnim propisima. 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju. 25. Međutim, u konkretnom slučaju, apelantica nema 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni je sud dostavio 5. srpnja konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je u 2004. godine, a Ministarstvo nije dostavilo odgovor. vrijeme smrti svoje sestre, nositeljice stanarskog prava, imala 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, pravno priznatu poziciju člana njezinog porodičnog odgovor Vrhovnog suda je, 26. kolovoza 2004. godine, domaćinstva, koja bi eventualno mogla predstavljati dio dostavljen apelantici. prava na korištenje stana. 26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo III - Činjenično stanje postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i stjecanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati Odluku Ustavnog suda broj U 12/01 od 25. februara 2002. na sljedeći način: godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 6. Apelantica je u trenutku smrti svoje sestre živjela sa njom u 20/02). Slijedi da odbijanje apelantičinog zahtjeva da se stanu u Banjaluci, ulica Grčka broj 13/1, na kojem je donese rješenje koje će zamijeniti ugovor o korištenju nositeljica stanarskog prava bila njezina sestra. Odmah navedenog stana i faktički joj priznati status nositeljice nakon sestrine smrti apelantica je podnijela zahtjev da se stanarskog prava nakon smrti njezine sestre, ne predstavlja donese rješenje koje će zamijeniti ugovor o korištenju lišavanje apelantice postojeće imovine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 54/04 Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3139 navedenog stana u njezinu korist. Taj je zahtjev Odjeljenje com stanarskog prava na prijepornom stanu, zaključila odbilo Rješenjem broj 05-372-208/01 od 26. lipnja 2001. ugovor o doživotnom uzdržavanju, da je apelantica faktično godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj izvršavala ugovor u korist svoje kćerke, da je njezin suprug 01-372-751/2001 od 25. rujna 2001. godine. Odjeljenje je u bio u Beogradu na liječenju, gdje ga je ona povremeno ovom rješenju prihvatilo prijedlog vlasnika stana posjećivala, da je u prijepornom stanu stanovala sa svojom "Krajinapetrol" iz Banjaluke da se apelantica iseli iz stana, sestrom kao nositeljicom stanarskog prava, a da je stan u jer se, prema zakonu, smatra bespravnim korisnikom. vlasništvu poduzeća "Krajinapetrol" iz Banjaluke, što je presudna pravna činjenica koja je uzeta u obzir. 7. Vrhovni je sud presudom, broj U-1307/01 od 16. lipnja 2003. godine, odbio apelantičinu tužbu izjavljenu protiv 12. Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantičina ustavna Rješenja Ministarstva broj 01-372-751/01 od 25. rujna 2001. prava. Neprijeporna je činjenica da je ona, u vrijeme smrti godine. Vrhovni je sud ustvrdio da apelantica nikad nije svoje sestre, nositeljice stanarskog prava na prijepornom stekla svojstvo člana obiteljskog kućanstva nositeljice stanu, bila nositeljica stanarskog prava na drugom stanu u stanarskog prava, da nikad nije imala prijavljeno prebivalište državnom vlasništvu u Jajcu. Činjenica da je u postupku na adresi stana u ulici Grčka broj 13/1 u Banjaluci, da joj je privatizacije ona svoje pravo da se taj stan prenese u njezino obitelj u međuvremenu živjela u Beogradu, te da je vlasništvo ustupila svojoj kćerki (koja živi u inozemstvu), apelantica nositeljica stanarskog prava na stanu u ulici A. što je stvar njezinog slobodnog raspolaganja, očito je, navodi Kneževića broj 2/8 u Jajcu, i da je podnijela zahtjev za sud, sračunata na to da stekne stanarsko pravo i na povrat tog stana, koji joj je vraćen 8. listopada 2001. godine. prijepornom stanu u Banjaluci, čime bi se izbjegla kolizija sa odredbama članka 12. Zakona o stambenim odnosima. IV - Relevantni propisi Štoviše, prema odredbama stavka 2. toga članka, po kojem, čak i pod pretpostavkom da je apelantica bila članom 8. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", obiteljskog kućanstva svoje sestre, ona ne bi mogla steći br. 14/84, 36/89 i "Službeni list Republike Bosne i stanarsko pravo na prijepornom stanu, jer se, prema stajalištu Hercegovine", broj 2/93), relevantne odredbe glase: Vrhovnog suda, o pravu člana obiteljskog kućanstva da "Članak 10. nastavi korištenje stana nakon smrti nositelja stanarskog Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a prava, u smislu odredaba članka 21. stavak 2. Zakona o općinski organ uprave nadležan za stambene poslove Š...Ć stambenim odnosima, odlučuje prema činjeničnom stanju kada je to određeno ovim zakonom. koje je postojalo u vrijeme smrti nositelja stanarskog prava. Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se žurnim. VI - Dopustivost Članak 12. 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Građanin može biti nositelj stanarskog prava samo na Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima jednom stanu. koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet Član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, kao i spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. osoba koja je prestala biti član toga kućanstva, a ostala je u 14. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, istom stanu (članak 6. stavak 1.) ne može biti istodobno i Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv samostalan nositelj stanarskog prava na drugom stanu. presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi Zabranjeno je istodobno biti nositeljem stanarskog prava efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese više od jednog stana. u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije Članak 30. primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Ako se neka osoba nezakonito useli u stan u društvenom 15. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako presuda Vrhovnog suda, broj U-1307/01 od 16. srpnja 2003. može dati inicijativu, a zainteresirana osoba zahtjev godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 26. iseljenje. kolovoza 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je Na temelju zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka Poslovnika Ustavnog suda. nije proteklo više od tri godine. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Protiv rješenja iz prethodnog stavka može se u roku od tri Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. mjeseca izjaviti priziv, koji ne zadržava izvršenje rješenja. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da Š...Ć" predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. V - Apelacija VII - Meritum a) Navodi iz apelacije 17. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda i rješenja organa uprave, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njezina 9. Apelantica se žali da joj je donošenjem pobijanih odluka prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka povrijeđeno njezino pravo na privatni i obiteljski život, dom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i konvencije, i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), Europsku konvenciju. i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku a) Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma konvenciju. i prepiske 10. Ove povrede apelantica najviše nalazi u činjenici da su upravni organi i Vrhovni sud osporili njezino pravo na Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: daljnje korištenje predmetnog stana, utvrđujući da je "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska apelantica već nositeljica stanarskog prava na drugom stanu prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: u Jajcu i da joj je taj stan, primjenom relevantnih zakona, (...) vraćen. Ona smatra da takva rješenja i presuda ne (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje". odgovaraju činjeničnom stanju i da je, zbog toga, pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ona zahtjeva da se pobijane Članak 8. Europske konvencije glasi: odluke ponište zato što su utemeljene na povredi navedenih "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog ljudskih prava. života, doma i prepiske". b) Odgovor na apelaciju 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda je naglašeno da sud neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nije pogrešno ustvrdio činjenično stanje niti nepravilno nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske primijenio materijalno pravo. Sud ističe da je apelantičina kćerka sa svojom tetkom, a apelantičinom sestrom, nositeljidobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja Broj 41 – Strana 3140 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61). drugih." 23. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih 18. Osnovni cilj članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi članka 8. Europske konvencije je zaštita pojedinaca od odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. travnja 2001. arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom koja godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj garantira članak 8. Europske konvencije (vidi odluku 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica bi se Europskog suda za ljudska prava Kroon protiv Nizozemske, moglo primijeniti na njezin slučaj ako bi se apelantičina presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A broj 279-C, imovina mogla smatrati imovinom sukladno kriterijima str. 56 stavak 31). Europske konvencije. 19. U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora najprije utvrditi može li se stan o kojem je riječ smatrati apelantičinim 24. Sukladno svojoj sudskoj praksi, Ustavni sud podsjeća da "domom" u okviru značenja članka 8. Europske konvencije stanarsko pravo predstavlja pravo sui generis koje i, ako je to slučaj, predstavljaju li poduzete mjere (u predstavlja ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog konkretnom slučaju donošenje odluka u upravnom i suda broj U 8/99 od 5. studenoga 1999. godine, objavljenu u sudskom postupku) "miješanje" u njezino pravo na "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). Stanarsko pravo poštovanje doma i je li to miješanje opravdano prema stavku obuhvaća pravo članova obiteljskog kućanstva na stjecanje 2. članka 8. Europske konvencije. stanarskog prava nakon smrti nositelja stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. rujna 1999. 20. Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o stanu u godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj društvenom vlasništvu, koji je apelantica koristila živeći 20/99), te pravo na kupnju stana sukladno relevantnim zajedno sa sestrom, a da je istodobno posjedovala i drugi propisima. stan u Jajcu, te da posjedovanje dva stanarska prava nije dopušteno po članku 12. Zakona o stambenim odnosima, ne 25. Međutim, u konkretnom slučaju, apelantica nema može se prihvatiti navod iz apelacije da se radi o "domu" u konstituirano stanarsko pravo na prijepornom stanu, niti je u smislu članka 8. Europske konvencije. Apelantica nije bila vrijeme smrti svoje sestre, nositeljice stanarskog prava, imala član obiteljskog kućanstva svoje sestre, nositeljice pravno priznatu poziciju člana njezinog obiteljskog stanarskog prava na prijepornom stanu. Ona je posjedovala kućanstva, koja bi eventualno mogla predstavljati dio prava stan u Jajcu koji je napustila tijekom rata. Njezina je uža na korištenje stana. obitelj boravila u Beogradu, gdje je bila prijavljena. Na 26. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti adresi prijepornog stana apelantica nikad nije bila ni samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili prijavljena tako da se, na temelju faktično povremenog očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti npr. kroz života sa sestrom, ovaj stan ne može smatrati njezinim nasljedstvo (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 12/01 od 25. "domom" niti se može konstituirati pravo člana obiteljskog veljače 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku kućanstva. Sva ova tvrđenja imaju uporište u rješenju koje je BiH", broj 20/02). Slijedi da odbijanje apelantičinog izdala Služba stambeno-komunalnih poslova Općine Jajce, u zahtjeva da se donese rješenje koje će zamijeniti ugovor o kojem je utvrđeno da apelantica ima stanarsko pravo na korištenju navedenog stana i faktično joj priznati status stanu u ulici A. Kneževića u Jajcu, da joj se taj stan vraća, a nositeljice stanarskog prava nakon smrti njezine sestre, ne privremenom korisniku N. T. naloženo iseljenje iz predstavlja lišavanje apelantice postojeće imovine. predmetnog stana. Ove su činjenice bile odlučne u 27. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu donošenju pobijane presude Vrhovnog suda. Obzirom da, iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i dakle, stan u ulici Grčka 13/1 u Banjaluci nije apelantičin članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. "dom" u smislu odredaba Europske konvencije, ona ne može uživati ustavno-pravnu zaštitu predviđenu Ustavom Bosne i VIII - Zaključak Hercegovine i Europskom konvencijom. 21. Iz svega navedenog slijedi da nije povrijeđen članak II/3.(f) 28. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove konvencije. odluke. 29. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke b) Pravo na imovinu Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Predsjednik "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Ustavnog suda prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: Bosne i Hercegovine (...) Mato Tadić, v. r. (k) Pravo na imovinu." Članak 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju glasi: Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano predmetu broj AP 238/03, rješavajući apelaciju D. D., na osnovu uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na sastavu: pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra Mato Tadić, predsjednik potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno Ćazim Sadiković, prof. dr, potpredsjednik općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik 22. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju Valerija Galić, sudija obuhvaća tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj Jovo Rosić, sudija rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava princip na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je mirnog uživanja imovine. Drugo se pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi na lišavanje imovine i ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju Odbija se kao neosnovana apelacija D. D. podnesena protiv pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1307/01 od 16. jula sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u 2003. godine, Rješewa Ministarstva za urbanizam, smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje Republike Srpske broj 01-372-751/01 od 25. septembra 2001. godine i imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa Rješewa Odjeljewa za stambeno-komunalne poslove Grada Bawa Luka broj 05-372-208/01 od 26. jula 2001. godine. izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Europskog suda za 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 54/04 Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. D. D. (u daljem tekstu: apelantkiwa), iz Jajca, koju zastupa R. M. D., advokat iz Banje Luke, podnijela je 26. avgusta 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1307/01 od 16. jula 2003. godine, Rješewa Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljem tekstu: Ministarstvo) broj 01-372-751/01 od 25. septembra 2001. godine i Rješewa Odjeljewa za stambeno-komunalne poslove Grada Bawa Luka (u daljem tekstu: Odjeljenje) broj 05-372-208/01 od 26. jula 2001. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva zatraženo je, 21. juna 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 5. jula 2004. godine, a Ministarstvo nije dostavilo odgovor. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je, 26. avgusta 2004. godine, dostavljen apelantkiwi. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelantkiwa je u trenutku smrti svoje sestre živjela sa wom u stanu u Bawoj Luci, ulica Grčka broj 13/1, na kom je nosilac stanarskog prava bila njena sestra. Odmah nakon sestrine smrti apelantkiwa je podnijela zahtjev da se donese rješenje koje će zamijeniti ugovor o korišćenju navedenog stana u njenu korist. Taj zahtjev je Odjeljenje odbilo Rješenjem broj 05-372-208/01 od 26. juna 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 01-372-751/2001 od 25. septembra 2001. godine. Odjeljenje je u ovom rješenju prihvatilo prijedlog vlasnika stana "Krajinapetrol" iz Banje Luke da se apelantkiwa iseli iz stana, jer se, prema zakonu, smatra bespravnim korisnikom. 7. Vrhovni sud je presudom, broj U-1307/01 od 16. juna 2003. godine, odbio apelantkiwnu tužbu izjavljenu protiv Rješewa Ministarstva broj 01-372-751/01 od 25. septembra 2001. godine. Vrhovni sud je utvrdio da apelantkiwa nikad nije stekla svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, da nikad nije imala prijavljeno prebivalište na adresi stana u ulici Grčka broj 13/1 u Bawoj Luci, da joj je porodica u međuvremenu živjela u Beogradu, te da je apelantkiwa nosilac stanarskog prava na stanu u ulici A. Kneževića broj 2/8 u Jajcu, i da je podnijela zahtjev za povrat tog stana, koji joj je vraćen 8. oktobra 2001. godine. IV - Relevantni propisi 8. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 36/89 i "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 2/93), relevantne odredbe glase: "Član 10 Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a opštinski organ uprave nadležan za stambene poslove Š...Ć kada je to određeno ovim zakonom. Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se hitnim. Član 12 Građanin može da bude nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu. Član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i lice koje je prestalo da bude član toga domaćinstva, a ostalo je u istom stanu (član 6. stav 1) ne može da bude istovremeno i samostalan nosilac stanarskog prava na drugom stanu. Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana. Član 30 Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu da pokrene postupak za njegovo iseljenje. Broj 41 – Strana 3141 Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljewa do pokretawa postupka nije proteklo više od tri godine. Protiv rješewa iz prethodnog stava može da se u roku od tri mjeseca izjavi žalba, koja ne zadržava izvršenje rješewa. Š...Ć" Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelantkiwa se žali da joj je donošenjem osporenih odluka povrijeđeno njeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 10. Ove povrede apelantkiwa najviše nalazi u činjenici da su upravni organi i Vrhovni sud osporili njeno pravo da dalje koristi predmetni stan, utvrđujući da je apelantkiwa već nosilac stanarskog prava na drugom stanu u Jajcu i da joj je taj stan, primjenom relevantnih zakona, vraćen. Ona smatra da takva rješewa i presuda ne odgovaraju činjeničnom stanju i da je, zbog toga, pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ona zahtjeva da se osporene odluke ponište zato što su zasnovane na povredi navedenih qudskih prava. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda je naglašeno da sud nije pogrešno utvrdio činjenično stanje niti nepravilno primijenio materijalno pravo. Sud ističe da je apelantkiwina kćerka sa svojom tetkom, a apelantkiwinom sestrom, nosiocem stanarskog prava na spornom stanu, zakqučila ugovor o doživotnom izdržavanju, da je apelantkiwa faktički izvršavala ugovor u korist svoje kćerke, da je njen suprug bio u Beogradu na liječenju, gdje ga je ona povremeno posjećivala, da je u spornom stanu stanovala sa svojom sestrom kao nosiocem stanarskog prava, a da je stan u svojini preduzeća "Krajinapetrol" iz Banje Luke, što je presudna pravna činjenica koja je uzeta u obzir. 12. Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantkiwina ustavna prava. Nesporna je činjenica da je ona, u vrijeme smrti svoje sestre, nosioca stanarskog prava na spornom stanu, bila nosilac stanarskog prava na drugom stanu u državnoj svojini u Jajcu. Činjenica da je u postupku privatizacije ona svoje pravo da se taj stan prenese u njenu svojinu ustupila svojoj kćerki (koja živi u inostranstvu), što je stvar njenog slobodnog raspolagawa, očigledno je, navodi sud, sračunata na to da stekne stanarsko pravo i na spornom stanu u Bawoj Luci, čime bi se izbjegla kolizija sa odredbama člana 12. Zakona o stambenim odnosima. Štaviše, shodno odredbama stava 2 toga člana, po kom, čak i pod pretpostavkom da je apelantkiwa bila član porodičnog domaćinstva svoje sestre, ona ne bi mogla da stekne stanarsko pravo na spornom stanu, jer se, prema stanovištu Vrhovnog suda, o pravu člana porodičnog domaćinstva da nastavi da koristi stana nakon smrti nosioca stanarskog prava, u smislu odredbi člana 21 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, odlučuje shodno činjeničnom stanju koje je postojalo u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava. VI - Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj U-1307/01 od 16. jula 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 26. avgusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. Broj 41 – Strana 3142 VII - Meritum SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 17. Apelantkiwa osporava presudu Vrhovnog suda i rješewa organa uprave, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske Član II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 18. Osnovni ciq člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihovo pravo na dom koja garantuje član 8 Evropske konvencije (vidi odluku Evropskog suda za qudska prava Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 279-C, str. 56 stav 31). 19. U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora najprije da utvrdi da li stan o kom je riječ može da se smatra apelantkiwinim "domom" u okviru značewa člana 8 Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere (u konkretnom slučaju donošenje odluka u upravnom i sudskom postupku) predstavljaju "miješanje" u njeno pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2 člana 8 Evropske konvencije. 20. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o stanu u društvenoj svojini, koji je apelantkiwa koristila živeći zajedno sa sestrom, a da je istovremeno posjedovala i drugi stan u Jajcu, te da posjedovanje dva stanarska prava nije dozvoljeno po članu 12 Zakona o stambenim odnosima, ne može da se prihvati navod iz apelacije da se radi o "domu" u smislu člana 8 Evropske konvencije. Apelantkiwa nije bila član porodičnog domaćinstva svoje sestre, nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Ona je posjedovala stan u Jajcu koji je napustila u toku rata. Wena uža porodica je boravila u Beogradu, gdje je bila prijavljena. Na adresi spornog stana apelantkiwa nikad nije bila ni prijavljena tako da, na osnovu faktički povremenog života sa sestrom, ovaj stan ne može da se smatra njenim "domom" niti može da se konstituiše pravo člana porodičnog domaćinstva. Sva ova tvrđewa imaju uporište u rješenju koje je izdala Služba stambeno-komunalnih poslova Opštine Jajce, u kom je utvrđeno da apelantkiwa ima stanarsko pravo na stanu u ulici A. Kneževića u Jajcu, da joj se taj stan vraća, a privremenom korisniku N. T. naloženo iseljenje iz predmetnog stana. Ove činjenice su bile odlučne u donošenju osporene presude Vrhovnog suda. S obzirom da, dakle, stan u ulici Grčka 13/1 u Bawoj Luci nije apelantkiwin "dom" u smislu odredbi Evropske konvencije, ona ne može da uživa ustavno-pravnu zaštitu predviđenu Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 21. Iz svega navedenog slijedi da nije povrijeđen član II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu Član II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) k) Pravo na imovinu." Član 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Srijeda, 13.7.2005. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". 22. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61). 23. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar svojinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantkiwa bi moglo da se primijeni na njen slučaj ako bi apelantkiwina imovina mogla da smatra imovinom u skladu sa kriterijumima Evropske konvencije. 24. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja pravo sui generis koje predstavlja ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na sticanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99), te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima. 25. Međutim, u konkretnom slučaju, apelantkiwa nema konstituisano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je u vrijeme smrti svoje sestre, nosioca stanarskog prava, imala pravno priznatu poziciju člana njenog porodičnog domaćinstva, koja bi eventualno mogla da predstavlja dio prava na korišćenje stana. 26. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne ukqučuje prava ili očekivawa na sticanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02). Slijedi da odbijanje apelantkiwinog zahtjeva da se donese rješenje koje će zamijeniti ugovor o korišćenju navedenog stana i faktički da joj prizna status nosioca stanarskog prava nakon smrti njene sestre, ne predstavlja lišavanje apelantkinje postojeće imovine. 27. Ustavni sud zakqučuje da nije bilo kršewa prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII - Zakqučak 28. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 286/03, rješavajući apelaciju O. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3143 1 neosnovana, a Vrhovni sud se umjesto posebnog ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU obrazloženja pozvao na razloge osporene drugostepene Odbija se kao neosnovana apelacija O. H., podnesena protiv presude. presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj IV - Relevantni propisi Rev-163/01 od 28. augusta 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-222/00 od 20. marta 2001. godine i presude 8. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Općinskog suda u Srebreniku broj P-288/98 od 3. septembra Federacije BiH", broj 6/98) 1999. godine. Član 43. Zakona, u relevantnom dijelu, glasi: Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim "Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike individualno određene stvari. Srpske". Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima OBRAZLOŽENJE pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog." I - Uvod Član 48. Zakona, u relevantnom dijelu, glasi: "Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po 1. O. H. (u daljem tekstu: apelant), iz Srebrenika, podnio je 6. pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je oktobra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i mogla znati, da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-163/01 od 28. augusta 2003. ili po slabijem pravnom osnovu. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-222/00 od 20. marta 2001. godine i Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste presude Općinskog suda u Srebreniku (u daljem tekstu: stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla Općinski sud) broj P-288/98 od 3. septembra 1999. godine. teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a Na traženje Ustavnog suda u smislu člana 19. stav 1. ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima Poslovnika Ustavnog suda, apelant je, 15. jula 2004. godine, osoba kod koje se stvar nalazi." izvršio dopunu i preciziranje podnesene apelacije. V - Apelacija II - Postupak pred Ustavnim sudom a) Navodi iz apelacije 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od 9. Apelant u apelaciji i dopuni apelacije, između ostalog, Vrhovnog suda i zastupnika učesnika u postupku, advokata navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na I. B., zatraženo je 4. augusta 2004. godine da dostave pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) odgovore na apelaciju. Međutim, ni Vrhovni sud ni Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zastupnik učesnika u postupku nisu dostavili odgovore na za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem apelaciju. tekstu: Evropska konvencija), odnosno člana 1. Protokola III - Činjenično stanje broj 1 uz Evropsku konvenciju. 10. Povredu prava na imovinu apelant vidi u činjenici da je O. 3. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i M. bez ikakvog valjanog pravnog osnova upisan kao dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati posjednik spornih nekretnina u zemljišnim knjigama, te da, na slijedeći način. kao takav, svoje pravo nije mogao prenositi na treća lica, 4. Apelantov otac je 1960. godine, na osnovu usmenog odnosno M. T. Nadalje, apelant smatra da su nižestepeni ugovora o zamjeni nekretnina, pribavio od dotadašnjeg sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer ugovori o vlasnika H. J. nekretnine označene kao k.č. br. 1486, upisane kupoprodaji nekretnina nakon 1979. godine, koji nisu u pl. br. 760/02 k.o. Srebrenik. Potom je apelantov otac, zaključeni u pismenoj formi i nije ih ovjerio sud, ne 1964. godine, prodao i predao u posjed kupcu O. M. donji proizvode pravno djelovanje. Radi toga, smatra apelant, niti sprat kuće izgrađene na predmetnom zemljištu i zemljište u zamjena nekretnina koja je 1982. godine izvršena između O. površini 315 m², koje je ovaj 1982. godine prodao B. T. M. i B. T., nije mogla proizvesti pravno djelovanje. Nakon toga, B. T. je predmetne nekretnine 1996. godine Pored toga, apelant povredu prava na pravično suđenje nije prodao apelantu na taj način što je ugovor o kupoprodaji posebno obrazložio. nekretnina zaključen između zemljišnoknjižnog vlasnika i posjednika O. M. i apelanta, s obzirom da faktički vlasnik B. b) Odgovor na apelaciju T. nije upisao svoje pravo vlasništva u zemljišnim knjigama. 11. Na traženje Ustavnog suda Vrhovni sud, kao donosilac 5. Presudom Općinskog suda broj P-288/98 od 3. septembra osporenog akta i zastupnik učesnika u postupku, nisu u 1999. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju. apelanta i njegovog oca, kojim su tražili da se utvrdi pravo vlasništva i posjeda na spornim nekretninama u njihovu VI - Dopustivost korist i da se izvrši brisanje do tada izvršenog upisa, kao i da 12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, se obaveže tuženi u ovoj parnici da im vrati u posjed i Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima vlasništvo predmetne nekretnine. U obrazloženju navedene koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet presude se, između ostalog, navodi da je na osnovu spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. izvedenih dokaza utvrđeno da su apelant, odnosno njegov otac, prestali koristiti predmetne nekretnine 1965. godine, 13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, kada su ih prodali O. M. Radi toga, navodi ovaj sud, tužitelji Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv su protekom relevantnih rokova izgubili pravo na presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi posjedovnu i vlasničku zaštitu. efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije 6. Protiv navedene prvostepene presude apelant i njegov otac primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. su izjavili žalbu Kantonalnom sudu, koji je nakon provedenog postupka donio presudu broj Gž-222/00 od 20. 14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je marta 2001. godine. Tom presudom Kantonalni sud je presuda Vrhovnog suda broj Rev-163/01 od 28. augusta predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih Općinskog suda. O razlozima za ovakvu odluku Kantonalni lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je apelaciju sud, u suštini, navodi da je prvostepeni sud potpuno i izjavio 6. oktobra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana od pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio dana donošenja konačne odluke, kako je propisano članom materijalno pravo. 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog 7. Nakon toga, apelant i njegov otac su protiv navedene suda. drugostepene presude izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je donio presudu broj Rev-163-01 od 28. augusta 2003. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i godine. Navedenom presudom revizija je odbijena kao Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 54/04 Broj 41 – Strana 3144 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna predstavljala posjed u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatira da su u ovom predmetu nadležni redovni sudovi ustanovili da apelant ne VII - Meritum ispunjava uvjete propisane zakonom na temelju kojih bi se utvrdilo pravo vlasništva i posjeda na predmetnim 16. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim nekretninama na njegovo ime i brisanje prethodnog upisa. presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelant žali da su Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i nižestepeni sudovi donijeli osporene odluke na bazi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. pogrešno ocijenjenih činjenica i izvedenih dokaza u Pravo na pravično suđenje prethodnim postupcima u njegovom predmetu. Radi toga, 17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom Ustavni sud podsjeća da nije nadležan preispitivati dijelu, glasi: činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: nižih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki (...) redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno e) Pravo na pravičan postupak". pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup glasi: sudu, pravo na djelotvorni lijek i u drugim slučajevima), ili "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u glasnik BiH", broj 25/02). razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom 24. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da u ustanovljenim sudom. Š...Ć" konkretnom slučaju sporne nepokretnosti ne mogu 18. U pogledu apelantovih navoda iz apelacije i dopune predstavljati zaštićen posjed za apelanta u smislu člana 1. apelacije da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud neće na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i ulaziti u to jesu li nižestepeni sudovi pravilno ocijenili Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud utvrđene činjenice i izvedene dokaze, posebno jer ne postoje zapaža da se radi o paušalnim navodima. Apelant, naime, naznake da su ti sudovi u provedenim postupcima nije istakao u čemu se, prema njegovom mišljenju, očituje zloupotrijebili pravo na štetu apelanta. navedena povreda niti je dao obrazloženje i ponudio dokaze 25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u koji bi potkrijepili takve navode. Stoga, Ustavni sud u skladu konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanta na imovinu sa svojom jurisprudencijom konstatira da u predmetnom iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda broj U VIII - Zaključak 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u 26. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Službenom glasniku BiH", broj 24/02). Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Pravo na imovinu 27. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke 19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. dijelu, glasi: Predsjednik "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Ustavnog suda prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Bosne i Hercegovine (...) Mato Tadić, s. r. k) Pravo na imovinu". 20. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje predmetu broj AP 286/03, rješavajući apelaciju O. H., na temelju imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. zakonom i općim načelima međunarodnog prava. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra broj 2/04), u sastavu: potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s Mato Tadić, predsjednik općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik drugih doprinosa ili kazni." Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik 21. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Valerija Galić, sutkinja Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvi korak se Jovo Rosić, sudac sastoji u razmatranju da li apelant ima imovinska prava ili na sjednici, održanoj 29. rujna 2004. godine, donio posjed koji potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 22. Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odbija se kao neutemeljena apelacija O. H., podnesena odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine godine "Službeni glasnik BiH", broj 33/01). Nadalje, broj Rev-163/01 od 28. kolovoza 2003. godine, presude Ustavni sud se prisjeća da, prema jurisprudenciji Evropskog Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-222/00 od 20. ožujka 2001. suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo godine i presude Općinskog suda u Srebreniku broj P-288/98 od "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van 3. rujna 1999. godine. der Mussele, presuda od 23. novembra 1983., serija A br. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za Srpske". ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, OBRAZLOŽENJE presuda od 29. novembra 1995., serija A br. 332, tačka 31). Stoga, Ustavni sud smatra da pravo, za koje apelant tvrdi da I - Uvod mu je osporenim presudama uskraćeno, predstavlja zaštićeni posjed ukoliko se temelji na valjanom pravnom osnovu. 1. O. H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srebrenika, podnio je 6. listopada 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i 23. U konkretnom slučaju, apelant mora biti u stanju da pokaže Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude da ima pravo na predmetnu imovinu kako bi ona 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 54/04 Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3145 Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-163/01 od 28. kolovoza 2003. ili po slabijem pravnom osnovu. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-222/00 od 20. ožujka 2001. stvari, jaču pravnu osnovu ima osoba koja je stvar stekla godine i presude Općinskog suda u Srebreniku (u daljnjem teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a tekstu: Općinski sud) broj P-288/98 od 3. rujna 1999. ako su pravne osnove ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima godine. Na traženje Ustavnog suda u smislu članka 19. osoba kod koje se stvar nalazi." stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, apelant je, 15. srpnja V - Apelacija 2004. godine, izvršio dopunu i preciziranje podnesene apelacije. a) Navodi iz apelacije II - Postupak pred Ustavnim sudom 9. Apelant u apelaciji i dopuni apelacije, između ostalog, navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) od Vrhovnog suda i zastupnika sudionika u postupku, Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije odvjetnika I. B., zatraženo je 4. kolovoza 2004. godine da za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem dostave odgovore na apelaciju. Međutim, ni Vrhovni sud ni tekstu: Europska konvencija), odnosno članka 1. Protokola zastupnik sudionika u postupku nisu dostavili odgovore na broj 1 uz Europsku konvenciju. apelaciju. 10. Povredu prava na imovinu apelant vidi u činjenici da je O. III - Činjenično stanje M. bez ikakvog valjanog pravnog osnova upisan kao posjednik prijepornih nekretnina u zemljišnim knjigama, te 3. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i da, kao takav, svoje pravo nije mogao prenositi na treće dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati osobe, odnosno M. T. Nadalje, apelant smatra da su na sljedeći način. nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo 4. Apelantov otac je 1960. godine, na temelju usmenog jer ugovori o kupoprodaji nekretnina nakon 1979. godine, ugovora o zamjeni nekretnina, pribavio od dotadašnjeg koji nisu zaključeni u pismenoj formi i nije ih ovjerio sud, ne vlasnika H. J. nekretnine označene kao k.č. br. 1486, upisane proizvode pravno djelovanje. Radi toga, smatra apelant, niti u pl. br. 760/02 k.o. Srebrenik. Potom je apelantov otac, zamjena nekretnina koja je 1982. godine izvršena između O. 1964. godine, prodao i predao u posjed kupcu O. M. donji M. i B. T., nije mogla proizvesti pravno djelovanje. kat kuće izgrađene na predmetnom zemljištu i zemljište u Pored toga, apelant povredu prava na pravično suđenje nije površini 315 m², koje je ovaj 1982. godine prodao B. T. posebice obrazložio. Nakon toga, B. T. je predmetne nekretnine 1996. godine prodao apelantu na taj način što je ugovor o kupoprodaji b) Odgovor na apelaciju nekretnina zaključen između zemljišnoknjižnog vlasnika i 11. Na traženje Ustavnog suda Vrhovni sud, kao donositelj posjednika O. M. i apelanta, obzirom da faktični vlasnik B. pobijanog akta i zastupnik sudionika u postupku, nisu u T. nije upisao svoje pravo vlasništva u zemljišnim knjigama. ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju. 5. Presudom Općinskog suda broj P-288/98 od 3. rujna 1999. godine, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta i VI Dopustivost njegovog oca, kojim su tražili da se utvrdi pravo vlasništva i 12. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, posjeda na prijepornim nekretninama u njihovu korist i da se Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima izvrši brisanje do tada izvršenog upisa, kao i da se obveže koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet tuženi u ovoj parnici da im vrati u posjed i vlasništvo spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. predmetne nekretnine. U obrazloženju navedene presude se, između ostalog, navodi da je na temelju izvedenih dokaza 13. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, utvrđeno da su apelant, odnosno njegov otac, prestali Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv koristiti predmetne nekretnine 1965. godine, kada su ih presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi prodali O. M. Radi toga, navodi ovaj sud, tužitelji su efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese protekom relevantnih rokova izgubili pravo na posjedovnu i u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije vlasničku zaštitu. primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 6. Protiv navedene prvostupanjske presude apelant i njegov 14. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je otac su izjavili priziv Kantonalnom sudu, koji je nakon presuda Vrhovnog suda broj Rev-163/01 od 28. kolovoza provedenog postupka donio presudu broj Gž-222/00 od 20. 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih ožujka 2001. godine. Tom presudom Kantonalni je sud lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je apelaciju predmetni priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu izjavio 6. listopada 2003. godine, tj. u roku od 60 dana od Općinskog suda. O razlozima za ovakvu odluku Kantonalni dana donošenja konačne odluke, kako je propisano člankom sud, u suštini, navodi da je prvostupanjski sud potpuno i 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika materijalno pravo. Ustavnog suda. 15. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i 7. Nakon toga, apelant i njegov otac su protiv navedene Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. drugostupanjske presude izjavili reviziju Vrhovnom sudu, Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da koji je donio presudu broj Rev-163-01 od 28. kolovoza predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. 2003. godine. Navedenom presudom revizija je odbijena kao neutemeljena, a Vrhovni se sud umjesto posebnog VII - Meritum obrazloženja pozvao na razloge pobijane drugostupanjske presude. 16. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) IV - Relevantni propisi Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 8. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98) Pravo na pravično suđenje Članak 43. Zakona, u relevantnom dijelu, glasi: 17. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom "Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj dijelu, glasi: individualno određene stvari. "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičnoj vlasti (e) Pravo na pravičan postupak". tuženog." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom Članak 48. Zakona, u relevantnom dijelu, glasi: dijelu, glasi: "Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, mogla znati, da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u Broj 41 – Strana 3146 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. zaštićen posjed za apelanta u smislu članka 1. Protokola broj razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud neće ulaziti u to jesu ustanovljenim sudom. Š...Ć" li nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili utvrđene činjenice 18. Glede apelantovih navoda iz apelacije i dopune apelacije da i izvedene dokaze, posebice jer ne postoje naznake da su ti mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično sudovi u provedenim postupcima zlouporabili pravo na štetu suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i apelanta. članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da se 25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u radi o paušalnim navodima. Apelant, naime, nije istaknuo u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanta na imovinu čemu se, prema njegovom mišljenju, očituje navedena iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. povreda niti je dao obrazloženje i ponudio dokaze koji bi Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. potkrijepili takve navode. Zato, Ustavni sud sukladno svojoj jurisprudenciji konstatira da u predmetnom slučaju nije došlo VIII - Zaključak do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske 26. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, konvencije (vidi odluku Ustavnog suda broj U 45/01 od 25. Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove veljače 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku odluke. BiH", broj 24/02). 27. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Pravo na imovinu Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. 19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom Predsjednik dijelu, glasi: Ustavnog suda "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Bosne i Hercegovine prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) Mato Tadić, v. r. (k) Pravo na imovinu". 20. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje predmetu broj AP 286/03, rješavajući apelaciju O. H., na osnovu imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i zakonom i općim načelima međunarodnog prava. člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra sastavu: potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno Mato Tadić, predsjednik općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili Ćazim Sadiković, prof. dr, potpredsjednik drugih doprinosa ili kazni." Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik 21. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede članka 1. Valerija Galić, sudija Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prvi korak se Jovo Rosić, sudija sastoji u razmatranju ima li apelant imovinska prava ili na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je posjed koji potpadaju pod članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 22. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa Odbija se kao neosnovana apelacija O. H., podnesena protiv koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. travnja 2001. Rev-163/01 od 28. avgusta 2003. godine, presude Kantonalnog suda u godine "Službeni glasnik BiH", broj 33/01). Nadalje, Tuzli broj Gž-222/00 od 20. marta 2001. godine i presude Ustavni sud se prisjeća da, prema jurisprudenciji Europskog Opštinskog suda u Srebreniku broj P-288/98 od 3. septembra 1999. suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo godine. "postojeći posjed" (vidi Europski sud za ljudska prava, Van Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim der Mussele, presuda od 23. studenoga 1983., serija A br. novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike 70, točka 48) ili barem imovina za koju apelant ima Srpske". "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Europski sud za OBRAZLOŽEWE ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. studenoga 1995., serija A br. 332, točka 31). I - Uvod Stoga, Ustavni sud smatra da pravo, za koje apelant tvrdi da mu je pobijanim presudama uskraćeno, predstavlja zaštićeni 1. O. H. (u daljem tekstu: apelant), iz Srebrenika, podnio je 6. posjed ukoliko se temelji na valjanoj pravnoj osnovi. oktobra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i 23. U konkretnom slučaju, apelant mora biti u stanju pokazati da Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude ima pravo na predmetnu imovinu kako bi ona predstavljala Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem posjed u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-163/01 od 28. avgusta 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni konvenciju. Ustavni sud konstatira da su u ovom predmetu sud) broj Gž-222/00 od 20. marta 2001. godine i presude nadležni redoviti sudovi ustanovili da apelant ne ispunjava Opštinskog suda u Srebreniku (u daljem tekstu: Opštinski uvjete propisane zakonom na temelju kojih bi se utvrdilo sud) broj P-288/98 od 3. septembra 1999. godine. Na traženje pravo vlasništva i posjeda na predmetnim nekretninama na Ustavnog suda u smislu člana 19 stav 1 Poslovnika Ustavnog njegovo ime i brisanje prethodnog upisa. Nadalje, Ustavni suda, apelant je, 15. jula 2004. godine, izvršio dopunu i sud zapaža da se apelant žali da su nižestupanjski sudovi precizirao podnesenu apelaciju. donijeli pobijane odluke na bazi pogrešno ocijenjenih činjenica i izvedenih dokaza u prethodnim postupcima u II Postupak pred Ustavnim sudom njegovom predmetu. Radi toga, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od na koji su primijenili zakon redoviti sudovi, osim u Vrhovnog suda i zastupnika učesnika u postupku, advokata I. B., zatraženo je 4. avgusta 2004. godine da dostave odgovore na slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna apelaciju. Međutim, ni Vrhovni sud ni zastupnik učesnika u prava. To je slučaj ukoliko je neki redoviti sud pogrešno postupku nisu dostavili odgovore na apelaciju. protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna III - Činjenično stanje ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, 3. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i pravo na djelotvorni lijek i u drugim slučajevima), ili dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu sljedeći način. Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni 4. Apelantov otac je 1960. godine, na osnovu usmenog ugovora o glasnik BiH", broj 25/02). zamjeni nekretnina, pribavio od dotadašnjeg vlasnika H. J. 24. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da u konkretnom nekretnine označene kao k.č. br. 1486, upisane u pl. br. 760/02 k.o. Srebrenik. Potom je apelantov otac, 1964. godine, prodao i slučaju prijeporne nepokretnosti ne mogu predstavljati 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 54/04 Srijeda, 13.7.2005. 5. 6. 7. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VI - Dopustivost predao u posjed kupcu O. M. dowi sprat kuće izgrađene na predmetnom zemqištu i zemqište u površini 315 m², koje je ovaj 1982. godine prodao B. T. Nakon toga, B. T. je predmetne nekretnine 1996. godine prodao apelantu na taj način što je ugovor o kupoprodaji nekretnina zakqučen između zemqišnokwižnog vlasnika i posjednika O. M. i apelanta, s obzirom da faktički vlasnik B. T. nije upisao svoje pravo svojine u zemqišnim kwigama. Presudom Opštinskog suda broj P-288/98 od 3. septembra 1999. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i njegovog oca, kojim su tražili da se utvrdi pravo svojine i posjeda na spornim nekretninama u wihovu korist i da se izvrši brisanje do tada izvršenog upisa, kao i da se obaveže tuženi u ovoj parnici da im vrati u posjed i svojinu predmetne nekretnine. U obrazloženju navedene presude se, između ostalog, navodi da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da su apelant, odnosno njegov otac, prestali da koriste predmetne nekretnine 1965. godine, kada su ih prodali O. M. Radi toga, navodi ovaj sud, tužioci su protekom relevantnih rokova izgubili pravo na posjedovnu i svojinsku zaštitu. Protiv navedene prvostepene presude apelant i njegov otac su izjavili žalbu Kantonalnom sudu, koji je nakon provedenog postupka donio presudu broj Gž-222/00 od 20. marta 2001. godine. Tom presudom Kantonalni sud je predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu Opštinskog suda. O razlozima za ovakvu odluku Kantonalni sud, u suštini, navodi da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Nakon toga, apelant i njegov otac su protiv navedene drugostepene presude izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je donio presudu broj Rev-163-01 od 28. avgusta 2003. godine. Navedenom presudom revizija je odbijena kao neosnovana, a Vrhovni sud se umjesto posebnog obrazložewa pozvao na razloge osporene drugostepene presude. IV - Relevantni propisi 8. Zakon o svojinsko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98) Član 43 Zakona, u relevantnom dijelu, glasi: "Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora da dokaže da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog." Član 48 Zakona, u relevantnom dijelu, glasi: "Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo, niti je moglo da zna, da nije postalo vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahtijeva njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Kad se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno, a ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod kog se stvar nalazi." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant u apelaciji i dopuni apelacije, između ostalog, navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 10. Povredu prava na imovinu apelant vidi u činjenici da je O. M. bez ikakvog valjanog pravnog osnova upisan kao posjednik spornih nekretnina u zemqišnim kwigama, te da, kao takav, svoje pravo nije mogao da prenosi na treća lica, odnosno M. T. Nadalje, apelant smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer ugovori o kupoprodaji nekretnina nakon 1979. godine, koji nisu zakqučeni u pismenoj formi i nije ih ovjerio sud, ne proizvode pravno dejstvo. Radi toga, smatra apelant, niti zamjena nekretnina koja je 1982. godine izvršena između O. M. i B. T., nije mogla da proizvede pravno dejstvo. Pored toga, apelant povredu prava na pravično suđenje nije posebno obrazložio. b) Odgovor na apelaciju 11. Na traženje Ustavnog suda Vrhovni sud, kao donosilac osporenog akta i zastupnik učesnika u postupku, nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju. Broj 41 – Strana 3147 12. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 14. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev-163/01 od 28. avgusta 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je apelaciju izjavio 6. oktobra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana od dana kad je donesena konačna odluka, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 16. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 17. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravičan postupak". Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 18. U pogledu apelantovih navoda iz apelacije i dopune apelacije da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se radi o paušalnim navodima. Apelant, naime, nije istakao u čemu se, prema njegovom mišljenju, očituje navedena povreda niti je dao obrazloženje i ponudio dokaze koji bi potkrijepili takve navode. Stoga, Ustavni sud u skladu sa svojom jurisprudencijom konstatuje da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02). Pravo na imovinu 19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) k) Pravo na imovinu". 20. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". 21. Prilikom razmatrawa da li je došlo do povrede člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvi korak se sastoji u razmatranju da li apelant ima imovinska prava ili posjed koji potpadaju pod član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 22. Riječ "imovina" ukqučuje širok obim imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi odluku Broj 41 – Strana 3148 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. Gvl-2/03 od 14. maja 2003. godine, Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-1209/01 od 28. septembra 2001. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine "Službeni glasnik BiH", broj 33/01). Nadalje, Ustavni sud se prisjeća da, shodno jurisprudenciji Evropskog suda za qudska prava, "posjed" koji se štiti može da bude samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za qudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za qudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A br. 332, tačka 31). Stoga, Ustavni sud smatra da pravo, za koje apelant tvrdi da mu je osporenim presudama uskraćeno, predstavlja zaštićeni posjed ukoliko se zasniva na valjanom pravnom osnovu. 23. U konkretnom slučaju, apelant mora da bude u stanju da pokaže da ima pravo na predmetnu imovinu kako bi ona predstavljala posjed u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da su u ovom predmetu nadležni redovni sudovi ustanovili da apelant ne ispuwava uslove propisane zakonom na osnovu kojih bi se utvrdilo pravo svojine i posjeda na predmetnim nekretninama na njegovo ime i brisanje prethodnog upisa. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelant žali da su nižestepeni sudovi donijeli osporene odluke na bazi pogrešno ocijenjenih činjenica i izvedenih dokaza u prethodnim postupcima u njegovom predmetu. Radi toga, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, sem u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02). 24. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sporne nepokretnosti ne mogu da predstavljaju zaštićen posjed za apelanta u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud neće da ulazi u to da li su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili utvrđene činjenice i izvedene dokaze, posebno jer ne postoje naznake da su ti sudovi u provedenim postupcima zloupotrijebili pravo na štetu apelanta. 25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema kršewa prava apelanta na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII - Zakqučak 26. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 27. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 158/03, rješavajući apelaciju F. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 22. septembra 2004. godine, donio je 1 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Odbija se kao neosnovana apelacija F. J., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 5/05 I - Uvod 1. F. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je, 16. jula 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gvl-2/03 od 14. maja 2003. godine, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-1209/01 od 28. septembra 2001. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je, 8. januara i 10. marta 2004. godine, zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju nije dostavljen. III - Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 5. Apelant je, 28. februara 2001. godine, podnio mandatnu tužbu Općinskom sudu protiv tuženih Pedagoške akademije u Bihaću i Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) s prijedlogom za izdavanje platnog naloga, tražeći od tuženih isplatu iznosa od 4.678,20 KM i naknadu troškova izdavanja platnog naloga, a na ime neisplaćenih neto plaća za period od 1. jula 1994. do 31. decembra 1995. godine. 6. Općinski sud je tužbu usvojio i izdao platni nalog broj Pl-13/01 od 9. aprila 2001. godine. 7. Nakon što su tuženi uložili prigovor na platni nalog, nastavljen je parnični postupak i Općinski sud je presudom broj PR-1209/01 od 28. septembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2002. godine, ukinuo u cijelosti platni nalog broj Pl-13/01 od 9. aprila 2001. godine, apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, Pedagošku akademiju u Bihaću, odbio zbog zastare potraživanja, a u odnosu na drugotuženog, Unsko-sanski kanton, zahtjev odbio zbog nedostatka pasivne legitimacije. 8. Apelant je zatim, 14. januara 2003. godine, podnio Federalnom tužilaštvu prijedlog za ulaganje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv presude Kantonalnog suda, broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2002. godine. 9. Vrhovni sud je presudom, broj Gvl-2/03 od 14. maja 2003. godine, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Federalnog tužilaštva protiv presude Kantonalnog suda, broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2001. godine, zahtjev odbio kao neosnovan. IV - Relevantni propisi 10. U Zakonu o obligacionim odnosima "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 262. (1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. (2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. (...) Član 296. (1) Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice. (2) Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju. Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3149 (...) Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći Član 360. propisi obligacionog prava. (1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje Član 106. obaveze. Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za (2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje drukčije određeno". obaveze. 13. U Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. 6/92, (3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije 8/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: na nju pozvao. "Član 1. Član 361. Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je ... i drugih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze stjecanje dobiti. ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo Ustanova ima svojstvo pravnog lica. propisano. Član 39. (...) Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, Član 362. budžeta ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje .... Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom zdravstvenih i drugih usluga, od ličnog učešća korisnika određenog vremena. usluga ..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova. Član 365. Član 41. Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost. Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže. Član 366. Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako (1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao aktom o osnivanju nije drukčije određeno. odricanje od zastarjelosti. Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove, dužan je (2) Isto dejstvo ima davanje zaloga ili kog drugog da: obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje. - pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od Član 371. 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna. Potraživanje zastarijeva za pet godina, ako zakonom nije (...)". određen neki drugi rok zastarjelosti. Član 372. V - Apelacija (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju a) Navodi iz apelacije godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim 14. Apelant se žali da su mu presudom Vrhovnog suda broj povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje Gvl-2/03 od 14. maja 2003. godine, presudom Kantonalnog kamata, bilo da se radi o takvim povremenim suda broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2002. godine i potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što presudom Općinskog suda broj PR-1209/01 od 28. septembra 2001. godine, povrijeđeni pravo na pravično je potraživanje izdržavanja, zastarijeva za tri godine od suđenje u građanskim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne dospjelosti svakog pojedinog davanja. i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za (...) zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Član 387. Evropska konvencija) i pravo na mirno uživanje imovine iz (1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug. člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. (2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje 15. Apelant smatra da su navedene presude nezakonite jer su otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja. sudovi nižeg stepena povrijedili odredbe člana 387. Zakona Član 388. o obligacionim odnosima, kao i da je, izdavanjem potvrde Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom apelantu o vremenu i iznosu neisplaćenih plaća i sklapanjem povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred ugovora drugotuženika - Unsko-sanskog kantona o sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, kompenzaciji sa Društvenim fondom penzijskog i obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja. invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine, došlo do Član 391. priznavanja duga i prekida zastare prema članu 387. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega njegov tužbeni zahtjev Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove nije mogao biti odbijen. dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni. Član 392. b) Odgovor na apelaciju (1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a 16. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje. VI - Dopustivost (2) Zastarijevanje koje prekine dužnik počinje teći iznova od 17. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacija, Ustavni sud je priznanja. pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine (...)". i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. 11. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa, koji je 18. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni primjenjivan u vrijeme nastanka konkretnih potraživanja sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet RBiH", br. 2/92 i 13/94), relevantne odredbe glase: spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". "Član 49. 19. Prema članu 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud (...) može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja Lični dohodak isplaćuje se najmanje jedanput mjesečno. se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po (...) zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od Član 79. dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik posljednjem pravnom lijeku koji je koristio." ima pravo da zahtijeva zaštitu pred organima u organizaciji, a) Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae pred nadležnim sudom, ... u skladu sa zakonom. 20. Iz navoda apelacija proizlazi da se apelant žali na povrede (...)". svojih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 12. U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH", br. člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravično 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: suđenje, povredu svojih prava na imovinu zaštićenih članom "Član 13. II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola Broj 41 – Strana 3150 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu člana II/4. postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, u vezi sa pravom na pravičan postupak. Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Odluka Ustavnog suda 21. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ratione materiae. broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine). b) Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis 22. U pogledu nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis, 32. Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i Ustavni sud može odlučivati, u principu, samo o ustavnim obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem. pitanjima u presudama koje su donesene nakon stupanja na Pravni sistem svake države mora biti efikasan i omogućiti snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. decembra 1995. svakome da iskoristi prednosti toga sistema prilikom godine (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 2/98 od 5. juna utvrđivanja Šizmeđu ostalihĆ građanskih prava u smislu 1998. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. 22/98). Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. 23. Ustavni sud nije nadležan da razmatra pitanja koja su se stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od Međutim, Ustavni sud ima nadležnost da razmotri činjenice 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). u vezi sa događajima koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine u svrhu dobijanja dodatnih 33. Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao informacija. i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim 24. U predmetnom slučaju apelant tvrdi da mu nisu isplaćene slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno "ratne" plaće. Iako se sporna potraživanja u navedenom funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od slučaju odnose na period prije stupanja na snagu Ustava konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije Bosne i Hercegovine, o pravu apelanta na plaću je svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi odlučivano sudskim presudama, koje su donesene nakon presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski jezički stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, slučaj od 9. februara 1967., serija A, broj 6, stav 5). Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis. 34. U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih c) Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok prava spadaju i norme koje određuju subjekte koji su 25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To presuda Vrhovnog suda broj Gvl-2/03 od 14. maja 2003. pitanje treba da bude efikasno i jasno regulirano pravnim godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je osporenu presudu redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo primio 19. maja 2003. godine, a apelacija je podnesena 16. ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod jula 2003. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja Ustavnog suda prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika toga prava i obaveze redovnih sudova. Ovo zbog toga što Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. stanje ili tumačenje i način primjene zakona redovnih sudova, osim u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivanja VII - Meritum činjenice da li je došlo do kršenja ustavnih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. 27. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povrede godine, "Službeni glasnik BiH", broj 31/03). ljudskih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i 35. U vezi sa ograničenjima u pogledu ostvarivanja građanskih člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer smatra prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva da prvotuženi, Pedagoška akademija Bihać (u daljnjem (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava tekstu: poslodavac), i drugotuženi Unsko-sanski kanton, u broj 13674/88 od 14. aprila 1989., u predmetu Cyril Albert postupku pred sudovima nisu solidarno obavezani na isplatu Warner protiv Velike Britanije). Ono je potrebno da bi se neisplaćenih plaća. osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes Pravo na pravičan postupak da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski 28. Pravo na pravičan postupak zaštićeno je članom II/3.e) period. Osim toga, institut zastare treba da pozitivno utiče Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom konvencije. reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene 29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: (presuda Evropskog suda za ljudska prava, Ashingdane protiv "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Velike Britanije, od 28. maja 1985., serija A, broj 93, stav 57). prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski (...) onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". 36. Zadatak Ustavnog suda je da kontrolira ova ograničenja, kao i da provjeri da li je došlo do ograničenja samog građanskog 30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, prava u njegovoj suštini. glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili 37. U pogledu ostvarivanja građanskih prava apelanta u odnosu osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, na Unsko-sanski kanton, sudovi su, s obzirom da kanton nije poslodavac i da apelanti nisu bili kod njega u radnom odnosu, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u zbog nedostatka pasivne legitimacije, odbili tužbeni zahtjev razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom apelanta smatrajući da su javne ustanove pravna lica koja ustanovljenim sudom. Š...Ć" samostalno odgovaraju za svoje obaveze. Na ovaj zaključak 31. Ustavni sud zaključuje da su sporovi oko isplate zarađenih a ne utiče ni činjenica da kanton financira javne ustanove. Pri neisplaćenih plaća građansko-pravne prirode, pa i kada se tome, sudovi su se pozvali na Zakon o ustanovama i Zakon o kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi presudu radu. S obzirom da su sudovi zauzeli stanovište da Evropskog suda za ljudska prava, Darnell protiv Velike Unsko-sanski kanton ne može biti tužen, sam prigovor zastare Britanije, od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). i prekida zastare je bespredmetan. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese 38. U pogledu prigovora zastare potraživanja koje je istakao pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova poslodavac, sudovi su obrazložili da je ovaj prigovor građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično propisan zakonom. Apsolutna zastara potraživanja za suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u povremena potraživanja nastupa nakon proteka roka od tri vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda godine nakon dospijeća potraživanja (član 372. stav 1. za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. Zakona o obligacionim odnosima i član 106. Zakona o februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Pravičnost radu). Potraživanja su nastala u 1994. i 1995. godini. Tužba Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3151 je podnesena u toku 2001. godine pa, prema tome, Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim podnesena je nakon proteka više od tri godine. novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". 39. Ustavni sud, prije svega, zaključuje da u konkretnom slučaju postoji efikasan sistem ostvarenja građanskih prava apelanta. OBRAZLOŽENJE Država je propisala odgovorne subjekte i način ostvarivanja tužbenog zahtjeva. Ipak, postoje određena zakonska I - Uvod ograničenja u ostvarivanju ovih prava, prije svega u pogledu 1. F. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je, 16. odgovornih subjekata i vremenskih okvira za realizaciju srpnja 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i potraživanja neisplaćenih, a zarađenih plaća. Ona su potrebna Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude u konkretnim situacijama radi pravne sigurnosti i ispravnog Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem funkcioniranja pravnog sistema. Ova ograničenja su tekstu: Vrhovni sud) broj Gvl-2/03 od 14. svibnja 2003. opravdana i proporcionalna cilju koji se želi postići. Ustavni godine, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: sud smatra da u konkretnom predmetu nije došlo do Kantonalni sud) broj Rsž-210/02 od 9. prosinca 2002. zloupotrebe ovih prava. godine i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: 40. Osim toga, Ustavni sud smatra da je apelantu u predmetnom Općinski sud) broj PR-1209/01 od 28. rujna 2001. godine. slučaju pružena mogućnost da iznese i brani svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka i to II - Postupak pred Ustavnim sudom na dvije sudske instance pune jurisdikcije i u postupku pred 2. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, Vrhovnim sudom povodom vanrednog pravnog lijeka. Sudovi od Vrhovnog je suda, 8. siječnja i 10. ožujka 2004. godine, su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. stanja, a apelant nije osporio ni jednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u 3. Odgovor na apelaciju nije dostavljen. obzir sve navode apelanta i pri tome je određenim činjenicama III - Činjenično stanje dat veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava 4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati tim u vezi, Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih na sljedeći način. povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa 5. Apelant je, 28. veljače 2001. godine, podnio mandatnu tužbu pravičnog suđenja. Općinskom sudu protiv tuženih Pedagoške akademije u 41. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nisu Bihaću i Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) povrijeđena prava apelanta na pravičan postupak iz člana s prijedlogom za izdavanje platnog naloga, tražeći od tuženih II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. isplatu iznosa od 4.678,20 KM i naknadu troškova izdavanja Evropske konvencije. platnog naloga, a na ime neisplaćenih neto plaća za razdoblje Ostali navodi od 1. srpnja 1994. do 31. prosinca 1995. godine. 42. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) 6. Općinski je sud tužbu usvojio i izdao platni nalog broj Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske Pl-13/01 od 9. travnja 2001. godine. konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno 7. Nakon što su tuženi uložili prigovor na platni nalog, razmatrati kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i nastavljen je parnični postupak i Općinski je sud presudom Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. broj PR-1209/01 od 28. rujna 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Rsž-210/02 od 9. prosinca VIII - Zaključak 2002. godine, ukinuo u cijelosti platni nalog broj Pl-13/01 od 9. travnja 2001. godine, apelantov tužbeni zahtjev u odnosu 43. Na osnovu člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. na prvotuženog, Pedagošku akademiju u Bihaću, odbio zbog Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno zastare potraživanja, a u odnosu na drugotuženog, odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Unsko-sanski kanton, zahtjev odbio zbog nedostatka pasivne 44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke legitimacije. Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. 8. Apelant je zatim, 14. siječnja 2003. godine, podnio Predsjednik Federalnom tužiteljstvu prijedlog za ulaganjem zahtjeva za Ustavnog suda zaštitu zakonitosti protiv presude Kantonalnog suda, broj Bosne i Hercegovine Rsž-210/02 od 9. prosinca 2002. godine. Mato Tadić, s. r. 9. Vrhovni je sud presudom, broj Gvl-2/03 od 14. svibnja 2003. godine, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Federalnog tužiteljstva protiv presude Kantonalnog suda, broj Rsž-210/02 od 9. prosinca 2001. godine, zahtjev odbio Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u kao neutemeljen. predmetu broj U 158/03, rješavajući apelaciju F. J., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. IV Relevantni propisi točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", 10. U Zakonu o obligacijskim odnosima "Službeni list RBiH", broj 2/04), u sastavu: br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", Mato Tadić, predsjednik broj 29/03) relevantne odredbe glase: Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik "Članak 262. Tudor Pantiru, dopredsjednik (1) Povjeritelj u obveznom odnosu je ovlašten od dužnika Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja (2) Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni sa njenim David Feldman, prof., sudac ispunjenjem, povjeritelj ima pravo zahtijevati i naknadu Valerija Galić, sutkinja štete koju je uslijed toga pretrpio. Jovo Rosić, sudac (...) na sjednici, održanoj 22. rujna 2004. godine, donio Članak 296. 1 (1) Obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU (2) Povjeritelj je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja Odbija se kao neutemeljena apelacija F. J., podnesena protiv ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj kad se dužnik protivi tom ispunjenju. Gvl-2/03 od 14. svibnja 2003. godine, Kantonalnog suda u Bihaću (...) broj Rsž-210/02 od 9. prosinca 2002. godine i Općinskog suda u Članak 360. Bihaću broj PR-1209/01 od 28. rujna 2001. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 5/05 Broj 41 – Strana 3152 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za (1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije obveze. drukčije određeno". (2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno 13. U Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. 6/92, vrijeme u kojem je povjeritelj mogao zahtijevati 8/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: ispunjenje obveze. "Članak 1. (3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva na nju pozvao. ... i drugih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije Članak 361. stjecanje dobiti. (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je Ustanova ima svojstvo pravne osobe. povjeritelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako Članak 39. zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, (...) proračuna ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje .... Članak 362. zdravstvenih i drugih usluga, od osobnog udjela korisnika Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom usluga ..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o određenog vremena. osnivanju ustanova. Članak 365. Član 41. Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što Ustanova je odgovorna za svoje obveze sredstvima kojima protekne vrijeme određeno za zastarjelost. raspolaže. Članak 366. Osnivač je supsidijarno odgovoran za obveze ustanove, ako (1) Pismeno priznanje zastarjele obveze smatra se kao aktom o osnivanju nije drukčije određeno. odricanje od zastarjelosti. Kada je osnivač odgovoran za obveze ustanove, dužan je: (2) Isto djelovanje ima davanje zaloga ili kojeg drugog - pokriti višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od osiguranja za zastarjelo potraživanje. 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna. Članak 371. (...)". Potraživanje zastarijeva za pet godina, ako zakonom nije V - Apelacija određen neki drugi rok zastarjelosti. Članak 372. a) Navodi iz apelacije (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje 14. Apelant se žali da su mu presudom Vrhovnog suda broj ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena Gvl-2/03 od 14. svibnja 2003. godine, presudom Kantonalnog potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim suda broj Rsž-210/02 od 9. prosinca 2002. godine i presudom potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se Općinskog suda broj PR-1209/01 od 28. rujna 2001. godine, radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se povrijeđeni pravo na pravično suđenje u građanskim stvarima iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i davanja. temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i (...) pravo na mirno uživanje imovine iz članka II/3.(k) Ustava Članak 387. Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku (1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug. konvenciju. (2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povje15. Apelant smatra da su navedene presude nezakonite jer su ritelju, nego i na posredan način, kao što su davanje sudovi nižeg stupnja povrijedili odredbe članka 387. Zakona o obligacijskim odnosima, kao i da je, izdavanjem potvrde otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja. apelantu o vremenu i iznosu neisplaćenih plaća i sklapanjem Članak 388. ugovora drugotuženika - Unsko-sanskog kantona o Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom kompenzaciji sa Društvenim fondom mirovinskog i invalidskog povjeriočevom radnjom poduzetom protiv dužnika pred osiguranja Bosne i Hercegovine, došlo do priznavanja duga i sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, prekida zastare prema članku 387. Zakona o obligacijskim osiguranja ili ostvarenja potraživanja. odnosima, zbog čega njegov tužbeni zahtjev nije mogao biti Članak 391. odbijen. Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjeritelj pozove dužnika pismeno ili usmeno da obvezu ispuni. b) Odgovor na apelaciju Članak 392. 16. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. (1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u VI - Dopustivost zakonom određeni rok za zastarijevanje. 17. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacija, Ustavni je sud (2) Zastarijevanje koje prekine dužnik počinje teći iznova od pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i priznanja. Hercegovine i članka 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog (...)". suda. 11. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa, koji je 18. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni primjenjivan u vrijeme nastanka konkretnih potraživanja sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora RBiH", br. 2/92 i 13/94), relevantne odredbe glase: zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". "Članak 49. 19. Prema članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud (...) može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja Osobni se dohodak isplaćuje najmanje jedanput mjesečno. se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po (...) zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od Članak 79. dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa posljednjem pravnom lijeku koji je koristio." djelatnik ima pravo zahtijevati zaštitu pred organima u a) Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae organizaciji, pred nadležnim sudom, ... sukladno zakonu. (...)". 20. Iz navoda apelacija proizlazi da se apelant žali na povrede 12. U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH", br. svojih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pravično "Članak 13. suđenje, povredu svojih prava na imovinu zaštićenih člankom Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i na povredu članka II/4. propisi obligacijskog prava. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi prava na pravičan postupak. Članak 106. Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3153 21. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ratione materiae. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68; Odluka Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine). b) Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis 32. Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i 22. Glede nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis, Ustavni sud obvezu funkcionalno organizirati svoj pravni sustav. Pravni može odlučivati, u principu, samo o ustavnim pitanjima u sustav svake države mora biti efikasan i omogućiti svakomu presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava da iskoristi prednosti toga sustava prilikom utvrđivanja Bosne i Hercegovine 14. prosinca 1995. godine (vidi Odluku Šizmeđu ostalihĆ građanskih prava u smislu članka II/3.(e) Ustavnog suda, broj U 2/98 od 5. lipnja 1998. godine, Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 22/98). konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja ele23. Ustavni sud nije mjerodavan razmatrati pitanja koja su se ment inherentan pravu iskazanom u članku 6. stavak 1. desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Europske konvencije (vidi presudu Europskog suda za Međutim, Ustavni sud je mjerodavan razmotriti činjenice u ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. svezi događaja koji su se desili prije stupanja na snagu veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36). Ustava Bosne i Hercegovine u svrhu dobivanja dodatnih 33. Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao informacija. i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim 24. U predmetnom slučaju apelant tvrdi da mu nisu isplaćene slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sustav pravilno "ratne" plaće. Iako se prijeporna potraživanja u navedenom funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti ovisi o slučaju odnose na razdoblje prije stupanja na snagu Ustava konkretnom pravnom sustavu države, uzimajući u obzir, Bosne i Hercegovine, o pravu apelanta na plaću je prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca odlučivano sudskim presudama, koje su donesene nakon (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Belgijski stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, jezični slučaj od 9. veljače 1967., serija A, broj 6, stavak 5). Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis. 34. U okviru tih ograničenja glede ostvarivanja građanskih prava c) Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za 25. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba biti presuda Vrhovnog suda broj Gvl-2/03 od 14. svibnja 2003. efikasno i zorno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova primjena tih propisa je zadaća redovitih sudova u svakom mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je pobijanu presudu konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira primio 19. svibnja 2003. godine, a apelacija je podnesena 16. odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za srpnja 2003. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tomu, člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, Ustavni sud zaključuje da nositelj građanskih prava ima obvezu apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. ostvarivati svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne Poslovnika Ustavnog suda. subjekte. Ustavni je sud, pri tomu, ograničen na pitanja 26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i kontrole zlouporabe toga prava i obveze redovitih sudova. Ovo Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. zbog toga što Ustavni sud nije mjerodavan ocjenjivati utvrđeno Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da činjenično stanje ili tumačenje i način primjene zakona predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. redovitih sudova, osim u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenice je li došlo do kršenja ustavnih prava (vidi VII - Meritum Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. 27. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povrede godine, "Službeni glasnik BiH", broj 31/03). ljudskih prava iz člana II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i 35. U svezi ograničenja glede ostvarivanja građanskih prava spada i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer bivšem Europskom povjerenstvu za ljudska prava broj smatra da prvotuženi, Pedagoška akademija Bihać (u 13674/88 od 14. travnja 1989., u predmetu Cyril Albert Warner daljnjem tekstu: poslodavac), i drugotuženi Unsko-sanski protiv Velike Britanije). Ono je potrebno da bi se osigurao kanton, u postupku pred sudovima nisu solidarno obvezani princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se na isplatu neisplaćenih plaća. zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno uticati protiv Pravo na pravičan postupak nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, 28. Pravo na pravičan postupak je zaštićeno člankom II/3.(e) zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (presuda Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske Europskog suda za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike konvencije. Britanije, od 28. svibnja 1985., serija A, broj 93, stavak 57). 29. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: 36. Zadaća Ustavnog suda je kontroliranje ovih ograničenja, kao (...) i da provjeravanje je li došlo do ograničenja samog (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim građanskog prava u njegovoj suštini. stvarima i druga prava vezana za krivične postupke"3 37. Glede ostvarivanja građanskih prava apelanta u odnosu na 30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom Unsko-sanski kanton, sudovi su, obzirom da kanton nije dijelu, glasi: poslodavac i da apelanti nisu bili kod njega u radnom odnosu, "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili zbog nedostatka pasivne legitimacije, odbili tužbeni zahtjev osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, apelanta smatrajući da su javne ustanove pravne osobe koje samostalno odgovaraju za svoje obveze. Na ovaj zaključak ne svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u utiče ni činjenica da kanton financira javne ustanove. Pri tome, razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom sudovi su se pozvali na Zakon o ustanovama i Zakon o radu. ustanovljenim sudom. Š...Ć" Obzirom da su sudovi zauzeli stajalište da Unsko-sanski kanton 31. Ustavni sud zaključuje da su sporovi oko isplate zarađenih a ne može biti tužen, sam prigovor zastare i prekida zastare je neisplaćenih plaća građansko-pravne naravi, pa i kada se kao bespredmetan. poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi presudu Europskog 38. Glede prigovora zastare potraživanja koje je istaknuo suda za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, od 26. poslodavac, sudovi su obrazložili da je ovaj prigovor listopada 1993. godine, serija A, broj 272). Članak II/3.(e) propisan zakonom. Apsolutna zastara potraživanja za Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske povremena potraživanja nastupa nakon proteka roka od tri konvencije garantiraju svakomu pravo da iznese pred sud bilo godine nakon dospijeća potraživanja (članak 372. stavak 1. koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i Zakona o obligacijskim odnosima i članak 106. Zakona o obveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim radu). Potraživanja su nastala u 1994. i 1995. godini. Tužba i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka" je podnesena tijekom 2001. godine pa je, prema tomu, (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Golder protiv podnesena nakon proteka više od tri godine. Velike Britanije, od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36). Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju 39. Ustavni sud, prije svega, zaključuje da u konkretnom slučaju postupka kao cjeline (vidi presudu Europskog suda za ljudska postoji efikasan sustav ostvarenja građanskih prava apelanta. prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, od 6. Država je propisala odgovorne subjekte i način ostvarivanja Broj 41 – Strana 3154 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim tužbenog zahtjeva. Ipak, postoje određena zakonska novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike ograničenja u ostvarivanju ovih prava, prije svega glede Srpske". odgovornih subjekata i vremenskih okvira za realiziranje OBRAZLOŽEWE potraživanja neisplaćenih, a zarađenih plaća. Ona su potrebna u konkretnim situacijama radi pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sustava. Ova su I - Uvod ograničenja opravdana i proporcionalna cilju koji se želi 1. F. J. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je, 16. jula postići. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u došlo do zlouporabe ovih prava. daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda 40. Osim toga, Ustavni sud smatra da je apelantu u predmetnom Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gvl-2/03 od 14. maja 2003. godine, Kantonalnog suda u slučaju pružena mogućnost da iznese i brani svoje zahtjeve Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-210/02 od 9. pred nadležnim sudovima tijekom cjelokupnog sudskog decembra 2002. godine i Opštinskog suda u Bihaću (u daqnjem postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije i u tekstu: Opštinski sud) broj PR-1209/01 od 28. septembra 2001. postupku pred Vrhovnim sudom povodom izvanrednog godine. pravnog lijeka. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio ni II - Postupak pred Ustavnim sudom jednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode apelanta 2. Na osnovu člana 21 stav 1 Poslovnika Ustavnog suda, od i pri tome je određenim činjenicama dat veći, a nekim manji Vrhovnog suda je, 8. januara i 10. marta 2004. godine, zatraženo značaj. Međutim, sudovi su dovoljno zorno obrazložili svoje da dostavi odgovor na apelaciju. odluke u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i 3. Odgovor na apelaciju nije dostavljen. članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda III - Činjenično stanje koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog 4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i suđenja. dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 41. Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nisu povrijeđena prava apelanta na pravičan postupak iz članka 5. Apelant je, 28. februara 2001. godine, podnio mandatnu tužbu Opštinskom sudu protiv tuženih Pedagoške akademije u II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Bihaću i Unsko-sanskog kantona (u daqnjem tekstu: tuženi) s Europske konvencije. prijedlogom da se izda platni nalog, tražeći od tuženih da Ostali navodi isplate iznos od 4.678,20 KM i naknadu troškova izdavawa platnog naloga, a na ime neisplaćenih neto plata za period od 42. U svjetlu zaključka glede kršenja prava iz članka II/3.(e) 1. jula 1994. do 31. decembra 1995. godine. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske 6. Opštinski sud je tužbu usvojio i izdao platni nalog broj konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice Pl-13/01 od 9. aprila 2001. godine. razmatrati kršenje prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i 7. Nakon što su tuženi uložili prigovor na platni nalog, Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku nastavljen je parnični postupak i Opštinski sud je presudom konvenciju. VIII - Zaključak 43. Na temelju članka 59. stav 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 158/03, rješavajući apelaciju F. J., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr, potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 22. septembra 2004. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija F. J., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gvl-2/03 od 14. maja 2003. godine, Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2002. godine i Opštinskog suda u Bihaću broj PR-1209/01 od 28. septembra 2001. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 5/05 8. 9. broj PR-1209/01 od 28. septembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2002. godine, ukinuo u cijelosti platni nalog broj Pl-13/01 od 9. aprila 2001. godine, apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, Pedagošku akademiju u Bihaću, odbio zbog zastare potraživawa, a u odnosu na drugotuženog, Unsko-sanski kanton, zahtjev odbio zbog nedostatka pasivne legitimacije. Apelant je zatim, 14. januara 2003. godine, podnio Federalnom tužilaštvu prijedlog za ulaganje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv presude Kantonalnog suda, broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2002. godine. Vrhovni sud je presudom, broj Gvl-2/03 od 14. maja 2003. godine, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Federalnog tužilaštva protiv presude Kantonalnog suda, broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2001. godine, zahtjev odbio kao neosnovan. IV - Relevantni propisi 10. U Zakonu o obligacionim odnosima "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 262 (1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan da je ispuni savjesno u svemu kako ona glasi. (2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo da zahtijeva i nadoknadu štete koju je usljed toga pretrpio. (...) Član 296 (1) Obavezu može da ispuni ne samo dužnik nego i treće lice. (2) Povjerilac je dužan da primi ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju. (...) Član 360 (1) Zastarjelošću prestaje pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. (2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao da zahtijeva ispunjenje obaveze. Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH (3) Sud ne može da se obazire na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Član 361 (1) Zastarjelost počinje da teče prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. (...) Član 362 Zastarjelost nastupa kad istekne posljedwi dan zakonom određenog vremena. Član 365 Dužnik ne može da se odrekne zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost. Član 366 (1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti. (2) Isto dejstvo ima davanje zaloga ili kog drugog obezbjeđewa za zastarjelo potraživanje. Član 371 Potraživanje zastarijeva za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Član 372 (1) Potraživawa povremenih davawa koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživawa), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživawima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživawima u kojima se iscrpquje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavawa, zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davawa. (...) Član 387 (1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug. (2) Priznanje duga može da se učini ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđewa. Član 388 Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radwom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u ciqu utvrđivawa, obezbjeđewa ili ostvarewa potraživawa. Član 391 Za prekid zastarijevawa nije dovoqno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni. Član 392 (1) Poslije prekida zastarijevanje počinje da teče iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje. (2) Zastarijevanje koje prekine dužnik počinje da teče iznova od priznawa. (...)". 11. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa, koji je primjewivan u vrijeme nastanka konkretnih potraživawa ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), relevantne odredbe glase: "Član 49 (...) Lični dohodak isplaćuje se najmanje jedanput mjesečno. (...) Član 79 U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik ima pravo da zahtijeva zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, ... u skladu sa zakonom. (...)". 12. U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 13 Na sva pitawa koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacionog prava. Član 106 Apsolutna zastara potraživawa iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživawa, ako zakonom nije drugačije određeno". 13. U Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Član 1 Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva ... i drugih djelatnosti, ako ciq obavljanja djelatnosti nije sticanje dobiti. Ustanova ima svojstvo pravnog lica. Broj 41 – Strana 3155 Član 39 Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, buxeta ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje .... zdravstvenih i drugih usluga, od ličnog učešća korisnika usluga ..., pod uslovima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova. Član 41 Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže. Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drugačije određeno. Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove, dužan je da: - pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajawa godišnjeg obračuna. (...)". V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant se žali da su mu presudom Vrhovnog suda broj Gvl-2/03 od 14. maja 2003. godine, presudom Kantonalnog suda broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2002. godine i presudom Opštinskog suda broj PR-1209/01 od 28. septembra 2001. godine, povrijeđeni pravo na pravično suđenje u građanskim stvarima iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 15. Apelant smatra da su navedene presude nezakonite jer su sudovi nižeg stepena povrijedili odredbe člana 387 Zakona o obligacionim odnosima, kao i da je, izdavanjem potvrde apelantu o vremenu i iznosu neisplaćenih plata i sklapanjem ugovora drugotuženika - Unsko-sanskog kantona o kompenzaciji sa Društvenim fondom penzionog i invalidskog osigurawa Bosne i Hercegovine, došlo do priznavawa duga i prekida zastare prema članu 387 Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega njegov tužbeni zahtjev nije mogao da bude odbijen. b) Odgovor na apelaciju 16. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. VI - Dopustivost 17. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. 18. Shodno članu VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini". 19. Shodno članu 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, "Sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude koja se wome osporava iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio." a) Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae 20. Iz navoda apelacija proizlazi da se apelant žali na povrede svojih prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravično suđenje, povredu svojih prava na imovinu zaštićenih članom II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravičan postupak. 21. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ratione materiae. b) Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis 22. U pogledu nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis, Ustavni sud može da odlučuje, u principu, samo o ustavnim pitawima u presudama koje su donesene nakon stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. decembra 1995. godine (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 2/98 od 5. juna 1998. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 22/98). 23. Ustavni sud nije nadležan da razmatra pitawa koja su se desila prije stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ima nadležnost da razmotri činjenice u vezi sa događajima koji su se desili prije stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine u svrhu dobijawa dodatnih informacija. 24. U predmetnom slučaju apelant tvrdi da mu nisu isplaćene "ratne" plaće. Iako se sporna potraživawa u navedenom slučaju odnose na period prije stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, o pravu apelanta na plaću je odlučivano sudskim presudama, koje su donesene nakon stupawa na snagu Ustava Broj 41 – Strana 3156 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis. c) Iscrpqivanje pravnih lijekova i vremenski rok 25. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Gvl-2/03 od 14. maja 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je osporenu presudu primio 19. maja 2003. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2003. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 27. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povrede qudskih prava iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer smatra da prvotuženi, Pedagoška akademija Bihać (u daqnjem tekstu: poslodavac), i drugotuženi Unsko-sanski kanton, u postupku pred sudovima nisu solidarno obavezani na isplatu neisplaćenih plata. Pravo na pravičan postupak 28. Pravo na pravičan postupak zaštićeno je članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije. 29. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". 30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 31. Ustavni sud zakqučuje da su sporovi oko isplate zarađenih a neisplaćenih plata građansko-pravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavquje javna ustanova (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Odluka Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine). 32. Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem. Pravni sistem svake države mora da bude efikasan i da omogući svakome da iskoristi prednosti toga sistema prilikom utvrđivawa Šizmeđu ostalihĆ građanskih prava u smislu člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja elemenat inherentan pravu iskazanom u članu 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 33. Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivawa građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničewa nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Belgijski jezički slučaj od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5). 34. U okviru tih ograničewa u pogledu ostvarivawa građanskih prava spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulisano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za ciq da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Shodno tome, Srijeda, 13.7.2005. Ustavni sud zakqučuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava iskqučivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitawa kontrole zloupotrebe toga prava i obaveze redovnih sudova. Ovo zbog toga što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, sem u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivawa činjenice da li je došlo do kršewa ustavnih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 31/03). 35. U vezi sa ograničewima u pogledu ostvarivawa građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za qudska prava broj 13674/88 od 14. aprila 1989, u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ono je potrebno da bi se obezbijedio princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Sem toga, institut zastare treba da pozitivno utiče protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom regulisanju ovog pitawa, a prije svega određivawa roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (presuda Evropskog suda za qudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje da reguliše tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. 36. Zadatak Ustavnog suda je da kontroliše ova ograničewa, kao i da provjeri da li je došlo do ograničewa samog građanskog prava u njegovoj suštini. 37. U pogledu ostvarivawa građanskih prava apelanta u odnosu na Unsko-sanski kanton, sudovi su, s obzirom da kanton nije poslodavac i da apelanti nisu bili kod njega u radnom odnosu, zbog nedostatka pasivne legitimacije, odbili tužbeni zahtjev apelanta smatrajući da su javne ustanove pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze. Na ovaj zakqučak ne utiče ni činjenica da kanton finansira javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na Zakon o ustanovama i Zakon o radu. S obzirom da su sudovi zauzeli stanovište da Unsko-sanski kanton ne može da bude tužen, sam prigovor zastare i prekida zastare je bespredmetan. 38. U pogledu prigovora zastare potraživawa koje je istakao poslodavac, sudovi su obrazložili da je ovaj prigovor propisan zakonom. Apsolutna zastara potraživawa za povremena potraživawa nastupa nakon proteka roka od tri godine nakon dospijeća potraživawa (član 372 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima i član 106 Zakona o radu). Potraživawa su nastala u 1994. i 1995. godini. Tužba je podnesena u toku 2001. godine pa, shodno tome, podnesena je nakon proteka više od tri godine. 39. Ustavni sud, prije svega, zakqučuje da u konkretnom slučaju postoji efikasan sistem ostvarewa građanskih prava apelanta. Država je propisala odgovorne subjekte i način ostvarivawa tužbenog zahtjeva. Ipak, postoje određena zakonska ograničewa u ostvarivanju ovih prava, prije svega u pogledu odgovornih subjekata i vremenskih okvira za realizaciju potraživawa neisplaćenih, a zarađenih plata. Ona su potrebna u konkretnim situacijama radi pravne sigurnosti i ispravnog funkcionisawa pravnog sistema. Ova ograničewa su opravdana i proporcionalna ciqu koji se želi postići. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije došlo do zloupotrebe ovih prava. 40. Sem toga, Ustavni sud smatra da je apelantu u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznese i brani svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije i u postupku pred Vrhovnim sudom povodom vanrednog pravnog lijeka. Sudovi su prikupili dovoqno dokaza s ciljem da utvrde činjenično stanje, a apelant nije osporio ni jednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošewa odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode apelanta i pri tome je određenim činjenicama dat veći, a nekim mawi značaj. Međutim, sudovi su dovoqno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđewa. 41. Ustavni sud zakqučuje da osporenim presudama nisu povrijeđena prava apelanta na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 42. U svjetlu zakqučka u pogledu kršewa prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra kršenje prava iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3157 penzijsko-invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO vojnih osiguranika) prestao da važi donošenjem Zakona o penzijsko-invalidskom VIII - Zakqučak osiguranju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO FBiH) u skladu sa članom 156. stav 1. tog zakona. S 43. Na osnovu člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 obzirom da je apelant svoj zahtjev podnio 4. aprila 2002. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. godine, nije postojala zakonska osnova da apelant ostvari pravo na invalidsku penziju prema Zakonu o PIO vojnih 44. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. osiguranika. U rješenju je također navedeno da, s obzirom da je apelant i dalje u radnom odnosu, a u svom zahtjevu "traži Predsjednik utvrđivanje prava na invalidsku penziju bez odluke o visini Ustavnog suda isplate", u smislu člana 103. Zakon o PIO FBiH, kojim je Bosne i Hercegovine utvrđeno da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja Mato Tadić, s. r. mogu ostvariti samo poslije prestanka osiguranja, nema zakonskog osnova za donošenje takve odluke. Apelant je uložio žalbu na to rješenje. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u 7. Federalni zavod PIO je Rješenjem broj 02/1-1201840312 od predmetu broj AP 307/03, rješavajući apelaciju A. T., na osnovu 26. juna 2002. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka rješenje Kantonalne službe PIO od 6. maja 2002. godine. U 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj pogrešno konstatirao da ne postoji zakonska osnova da se 2/04), u sastavu: apelant uputi na ocjenu radne sposobnosti radi utvrđenja Mato Tadić, predsjednik stepena invalidnosti s obzirom da je taj zahtjev podnesen Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik nakon stupanja na snagu Zakona o PIO FBiH. Taj organ je Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik utvrdio da je apelant tražio da mu se prizna pravo na Hatidža Hadžiosmanović, sudija invalidsku penziju "prema vojnih propisima" na osnovu Jovo Rosić, sudija nalaza, ocjene i mišljenja Vojno-ljekarske komisije koja je na sjednici, održanoj 14. oktobra 2004. godine, donio je ranije utvrdila određeni stepen invaliditeta. Naime, apelant je proglašen nesposobnim za vojnu službu prema nalazu, ocjeni ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 i mišljenju Glavne ljekarske komisije Rješenjem broj 2481/96 od 16. januara 1997. Apelant, međutim, tada nije Odbija se kao neosnovana apelacija A. T., podnesena protiv tražio invalidsku penziju već je nastavio, kao profesionalno presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj vojno lice, raditi na poslovima za koje nije tražio ocjenu U-1760/02 od 26. augusta 2003. godine, Rješenja Federalnog radne sposobnosti, a za koje je, da bi bio primljen u vojnu zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj službu, morao prilikom zaključivanja ugovora biti proglašen 02/1-1201840312 od 26. juna 2002. i Rješenja Federalnog sposobnim. Federalni zavod PIO je zaključio da apelantu, iz zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne navedenih razloga, a u skladu sa članom 96. stav 1. Zakona administrativne službe Sarajevo, broj 1201840312 od 6. maja o PIO FBiH, ne pripada pravo na invalidsku penziju. 2002. godine. Apelant je protiv tog rješenja pokrenuo upravni spor pred Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim Vrhovnim sudom. novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". 8. Vrhovni sud je presudom, broj U-1760/02 od 26. augusta 2003. godine, odbio apelantovu tužbu protiv rješenja OBRAZLOŽENJE Federalnog zavoda PIO od 26. juna 2002. godine. U obrazloženju presude je navedeno da su nadležni upravni I - Uvod organi pravilno odlučili da nisu ispunjeni zakonom propisani 1. A. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je, 21. uvjeti da se apelantu prizna pravo na invalidsku penziju u oktobra 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i skladu sa Zakonom o PIO vojnih osiguranika, iako su se u Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude svojim rješenjima pogrešno pozvali na odredbe Zakona o Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem PIO FBiH. Naime, prema odredbi člana 24. Zakona o PIO tekstu: Vrhovni sud), broj U-1760/02 od 26. augusta 2003. vojnih osiguranika invalidnost prema tom zakonu nastupa godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i kada vojnom osiguraniku prestane služba zbog utvrđene invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu zbog bolesti, PIO), broj 02/1-1201840312 od 26. juna 2002. i Rješenja povrede van rada ili profesionalne bolesti. S obzirom da je u Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, postupku utvrđeno da apelantu nije prestala profesionalna Kantonalne administrativne službe Sarajevo (u daljnjem služba zbog utvrđene trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu tekstu: Kantonalna služba PIO), broj 1201840312 od 6. maja službu, apelant nije stekao pravo na invalidsku penziju. 2002. godine. Ustavni sud je, 26. februara 2004. godine, zatražio od apelanta dopunu apelacije. Apelant je, 15. marta IV - Relevantni propisi 2004. godine, dostavio dopunu apelacije. 9. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih II - Postupak pred Ustavnim sudom osiguranika ("Službeni list SFRJ", br. 7/85, 74/87, 20/89 i "Službenu list Republike BiH", br. 2/92, 16/92 i 13/94) 2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od relevantne odredbe glase: Vrhovnog suda i Federalnog zavoda zatraženo je, 20. maja i 21. juna 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju. "Član 23. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. juna 2004. godine, a Federalni zavod 22. jula 2004. godine. Osnovi za stjecanje prava iz invalidskog osiguranja jesu: 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 1) invalidnost odgovori Vrhovnog suda i Federalnog zavoda su, 26. 2) tjelesno oštećenje. augusta 2004. godine, dostavljeni apelantu. Član 24. III - Činjenično stanje Invalidnost po ovom zakonu nastupa kad vojnom osigu5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i raniku prestane služba zbog utvrđene trajne nesposobnosti dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati za aktivnu vojnu službu uslijed bolesti, povrede van rada, na slijedeći način. povrede na radu ili profesionalne bolesti." 6. Kantonalna služba PIO je Rješenjem broj 1201840312 od 6. maja 2002. godine odbila apelantov zahtjev za priznavanje 10. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja vojnih osigu("Službene novine Federacije BiH", broj 29/98) relevantne ranika. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Zakon o odredbe glase: Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 5/05 Broj 41 – Strana 3158 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna "Član 98. stav 1. apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Kada je za rješavanje o pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja potrebno utvrditi invalidnost i potpunu VII - Meritum nesposobnost za privređivanje, nosilac osiguranja donosi 18. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da je njima rješenje o pravima po osnovu tih činjenica utvrđenih na povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo iz osnovu nalaza, ocjene i mišljenja stručnog organa za člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. ocjenjivanje radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju. a) Pravo na pravično suđenje Član 103. 19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stječu se i "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: zakonom, s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo (...) poslije prestanka osiguranja e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim Član 156. stav 1. stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju se glasi: primjenjivati na teritoriji Federacije propisi o penzijskom i "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili invalidskom osiguranju koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, ovim zakonom nije drugačije uređeno." svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom V - Apelacija ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Navodi iz apelacije 20. U skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i 11. Apelant je u apelaciji naveo povredu prava na pravično Hercegovine ograničena je samo na "pitanja sadržana u suđenje i povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno Apelant je naveo da je "Vrhovni sud odbio (moju) tužbu činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili protiv rješenja Federalnog zavoda od 26. juna 2002. godine zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama sa obrazloženjem da mi nije prestala aktivna vojna služba u redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti Vojsci Federacije BiH dakle da mi nije prestalo svojstvo slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava vojnog osiguranika zbog nesposobnosti odnosno odlaska u pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon penziju, pa s tim u vezi da ne ispunjavam uvjete za očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam priznavanje prava na penziju. Dakle, Sud je previdio da po sebi neustavan ili kada dođe do povrede osnovnih Ministarstvo odbrane FBiH, Kantonalna administrativna principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, služba PIO i Federalni zavod PIO tumače da se odredbom pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u 156. Zakona o PIO FBiH prestao primjenjivati Zakon o PIO drugim slučajevima). vojnih osiguranika (dakle i da mi je prestala aktivna vojna 21. Ustavni sud, kao prvo, treba utvrditi da li se predmetni služba zbog nesposobnosti za vojnu službu i odlaska u postupci koji su rezultirali osporenim odlukama tiču penziju, tuženi mi ne bi priznao penziju) tako da sam ja utvrđivanja apelantovih "građanskih prava i obaveza" u presudom Vrhovnog suda i citiranim odlukama smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U skladu sa diskriminiran i doveden u neravnopravan položaj sa drugim praksom Ustavnog suda pravo na penziju predstavlja pravo licima koja u isto vrijeme kod istog organa ostvaruju pravo na imovinu, koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o PIO vojnih Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku osiguranika." konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i b) Odgovor na apelaciju Hercegovine broj U 5/00 od 29. septembra 2000. godine, 12. Vrhovni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da ostaje u objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 1/01). S cijelosti kod svoje presude i razloga datih u toj presudi. Taj obzirom da se osporeni postupci u apelantovom slučaju tiču sud nalazi da je presuda donesena u skladu sa procesnim i utvrđivanja njegovog prava na penziju, član 6. stav 1. materijalnim zakonima, te potpuno i pravilno utvrđenim Evropske konvencije je primjenjiv. činjeničnim stanjem. Predložili su da se apelacija odbije kao 22. Apelant je naveo da su upravni organi odbili njegov zahtjev neosnovana. za invalidsku penziju, tumačeći da je Zakon o PIO vojnih 13. Federalni zavod PIO je, u odgovoru na apelaciju, naveo da, s osiguranika prestao da važi u skladu sa članom 156. stav 1. obzirom da osporenim rješenjem tog organa nije povrijeđen Zakona o PIO FBiH, a da je Vrhovni sud previdio to zakon niti su povrijeđena apelantova ustavna prava, ostaju tumačenje upravnih organa. Iz osporenih odluka, međutim, kod rješenja u cijelosti i predlažu da se apelacija odbije. proizlazi da je samo Kantonalna administrativna služba na taj način tumačila tu odredbu Zakona o PIO FBiH. Naime, VI - Dopustivost Federalni zavod PIO je zaključio da je to tumačenje bilo 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, pogrešno, ali se i taj organ u svojoj odluci pozvao na Zakon Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima o PIO FBiH, nakon što je zaključio da apelant nije stekao koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet pravo na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o PIO spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. vojnih osiguranika. Neosnovan je apelantov navod da je Vrhovni sud previdio da su upravni organi tumačili da je 15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, članom 156. stav 1. stavljen van snage Zakon o PIO vojnih Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv osiguranika. Vrhovni sud je, naime, u svojoj odluci zaključio presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi da su se upravni organi pogrešno u svojim odlukama pozvali efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese na Zakon o PIO FBiH. U isto vrijeme je taj sud zaključio da u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije upravni organi nisu povrijedili zakon na apelantovu štetu. primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Iako su se upravni organi pozvali na odredbe pogrešnog 16. U konkretnom slučaju, konačna odluka koja je predmet zakona, Vrhovni sud je tu situaciju ispravio tako što je osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj meritorno riješio apelantov zahtjev primjenom Zakona o PIO U-1760/02 od 26. augusta 2003. godine, protiv koje nema vojnih osiguranika. S obzirom na već navedene principe, drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Ustavni sud se neće upustiti u ocjenu činjeničnog stanja koje Nadalje, osporena presuda je donesena 26. augusta 2003. su utvrdili upravni organi, a ne proizlazi da je osporenim godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 21. oktobra odlukama povrijeđeno neko apelantovo ustavno pravo. 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano 23. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavnog suda. b) Zabrana diskriminacije 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i 24. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3159 "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog tekstu: Vrhovni sud), broj U-1760/02 od 26. kolovoza 2003. Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili MIO), broj 02/1-1201840312 od 26. lipnja 2002. i Rješenja socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, imovina, rođenje ili drugi status." Kantonalne administrativne službe Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba MIO), broj 1201840312 od 6. 25. Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 14. Evropske svibnja 2002. godine. Ustavni je sud, 26. veljače 2004. konvencije. godine, zatražio od apelanta dopunu apelacije. Apelant je, "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom 15. ožujka 2004. godine, dostavio dopunu apelacije. osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili II - Postupak pred Ustavnim sudom drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili 2. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, drugi status." od Vrhovnog suda i Federalnog zavoda je zatraženo, 20. 26. Prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda za ljudska svibnja i 21. lipnja 2004. godine, da dostave odgovor na prava, član 14. Evropske konvencije štiti pojedince ili grupe apelaciju. pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u 3. Vrhovni je sud dostavio odgovor na apelaciju 2. lipnja 2004. uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim godine, a Federalni zavod 22. srpnja 2004. godine. odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola (vidi 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, presudu Evropskog suda za ljudska prava Belgijski odgovori Vrhovnog suda i Federalnog zavoda su, 26. lingvistički slučaj od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, kolovoza 2004. godine, dostavljeni apelantu. stav 10). III - Činjenično stanje 27. Apelantovi navodi da je osporenim odlukama doveden u neravnopravan položaj sa drugim licima koja ostvaruju 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i pravo na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o PIO dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati vojnih osiguranika, moraju se odbiti kao neosnovani s na sljedeći način. obzirom da nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima koji 6. Kantonalna služba MIO je Rješenjem broj 1201840312 od 6. potvrđuju da se ta lica nalaze u istoj ili sličnoj pravnoj svibnja 2002. godine odbila apelantov zahtjev za priznavanje situaciji kao on. prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja vojnih 28. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen člana II/4. Ustava osiguranika. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. Zakon o mirovinsko-invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO vojnih osiguranika) VIII - Zaključak prestao važiti donošenjem Zakona o mirovinsko-invalidskom 29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, osiguranju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove FBiH) sukladno članku 156. stavak 1. tog zakona. Obzirom odluke. da je apelant svoj zahtjev podnio 4. travnja 2002. godine, 30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke nije postojala zakonska osnova da apelant ostvari pravo na Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. invalidsku mirovinu prema Zakonu o MIO vojnih osiguranika. U rješenju je također navedeno da, obzirom da Predsjednik je apelant i dalje u radnom odnosu, a u svom zahtjevu "traži Ustavnog suda utvrđivanje prava na invalidsku mirovinu bez odluke o visini Bosne i Hercegovine isplate", u smislu članka 103. Zakon o MIO FBiH, kojim je Mato Tadić, s. r. utvrđeno da se prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja mogu ostvariti samo poslije prestanka osiguranja, nema zakonskog utemeljenja za donošenje takve odluke. Apelant Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u je uložio priziv na to rješenje. predmetu broj AP 307/03, rješavajući apelaciju A. T., na temelju 7. Federalni zavod MIO je Rješenjem broj 02/1-1201840312 članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. od 26. lipnja 2002. godine odbio apelantovu priziv i potvrdio točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i rješenje Kantonalne službe MIO od 6. svibnja 2002. godine. Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostupanjski orbroj 2/04), u sastavu: gan pogrešno konstatirao da ne postoji zakonsko utemeljenje Mato Tadić, predsjednik da se apelant uputi na ocjenu radne sposobnosti radi utvrđeĆazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik nja stupnja invalidnosti obzirom da je taj zahtjev podnesen Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik nakon stupanja na snagu Zakona o MIO FBiH. Taj je organ Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja ustvrdio da je apelant tražio da mu se prizna pravo na Jovo Rosić, sudac invalidsku mirovinu "prema vojnim propisima" na temelju na sjednici, održanoj 14. listopada 2004. godine, donio nalaza, ocjene i mišljenja Vojno-liječničkog povjerenstva koje je ranije utvrdilo određeni stupanj invaliditeta. Naime, 1 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU apelant je proglašen nesposobnim za vojnu službu prema nalazu, ocjeni i mišljenju Glavnog liječničkog povjerenstva Odbija se kao neutemeljena apelacija A. T., podnesena protiv Rješenjem broj 2481/96 od 16. siječnja 1997. Apelant, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj međutim, tada nije tražio invalidsku mirovinu već je U-1760/02 od 26. kolovoza 2003. godine, Rješenja Federalnog nastavio, kao profesionalna vojna osoba, raditi na poslovima zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje broj za koje nije tražio ocjenu radne sposobnosti, a za koje je, da 02/1-1201840312 od 26. lipnja 2002. i Rješenja Federalnog bi bio primljen u vojnu službu, morao prilikom zaključivanja zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne ugovora biti proglašen sposobnim. Federalni zavod MIO je administrativne službe Sarajevo, broj 1201840312 od 6. svibnja zaključio da apelantu, iz navedenih razloga, a sukladno 2002. godine. članku 96. stavak 1. Zakona o PIO FBiH, ne pripada pravo Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim na invalidsku mirovinu. Apelant je protiv tog rješenja novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom. Srpske". 8. Vrhovni je sud presudom, broj U-1760/02 od 26. kolovoza OBRAZLOŽENJE 2003. godine, odbio apelantovu tužbu protiv rješenja Federalnog zavoda MIO od 26. lipnja 2002. godine. U I - Uvod obrazloženju presude je navedeno da su mjerodavni upravni 1. A. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je, 21. organi pravilno odlučili da nisu ispunjeni zakonom propisani listopada 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i uvjeti da se apelantu prizna pravo na invalidsku mirovinu Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude sukladno Zakonu o MIO vojnih osiguranika, iako su se u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 5/05 Broj 41 – Strana 3160 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. svojim rješenjima pogrešno pozvali na odredbe Zakona o činjeničnim stanjem. Predložili su da se apelacija odbije kao MIO FBiH. Naime, prema odredbi članka 24. Zakona o MIO neutemeljena. vojnih osiguranika invalidnost prema tom zakonu nastupa 13. Federalni zavod MIO je, u odgovoru na apelaciju, naveo da, kada vojnom osiguraniku prestane služba zbog utvrđene obzirom da pobijanim rješenjem tog organa nije povrijeđen trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu zbog bolesti, zakon niti su povrijeđena apelantova ustavna prava, ostaju povrede van rada ili profesionalne bolesti. Obzirom da je u kod rješenja u cijelosti i predlažu da se apelacija odbije. postupku utvrđeno da apelantu nije prestala profesionalna VI - Dopustivost služba zbog utvrđene trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu, apelant nije stekao pravo na invalidsku mirovinu. 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima IV - Relevantni propisi koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet 9. U Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. vojnih osiguranika ("Službeni list SFRJ", br. 7/85, 74/87, 15. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, 20/89 i "Službenu list Republike BiH", br. 2/92, 16/92 i Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv 13/94) relevantne odredbe glase: presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese "Članak 23. u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije Osnovi za stjecanje prava iz invalidskog osiguranja jesu: primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 1) invalidnost 16. U konkretnom slučaju, konačna odluka koja je predmet 2) tjelesno oštećenje. pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj U-1760/02 od 26. kolovoza 2003. godine, protiv koje nema Članak 24. drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Invalidnost po ovom zakonu nastupa kad vojnom Nadalje, pobijana je presuda donesena 26. kolovoza 2003. osiguraniku prestane služba zbog utvrđene trajne godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 21. nesposobnosti za aktivnu vojnu službu uslijed bolesti, listopada 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je povrede van rada, povrede na radu ili profesionalne propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. bolesti." Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. 10. U Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju Poslovnika Ustavnog suda. ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/98) relevantne 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i odredbe glase: Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da "Članak 98. stavak 1. predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. Kada je za rješavanje o pravu iz mirovinskog i invalidskog osiguranja potrebno utvrditi invalidnost i potpunu VII - Meritum nesposobnost za privređivanje, nositelj osiguranja donosi 18. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da je njima rješenje o pravima po osnovu tih činjenica utvrđenih na povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo iz temelju nalaza, ocjene i mišljenja stručnog organa za članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. ocjenjivanje radne sposobnosti u mirovinskom i invalidskom osiguranju. a) Pravo na pravično suđenje Članak 103. 19. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja stječu se i "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: zakonom, s tim što se pravo na mirovinu može ostvariti samo (...) poslije prestanka osiguranja (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim Članak 156. stavak 1. stvarima i druga prava vezana za krivične postupke" . . Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju se dijelu, glasi: primjenjivati na teritoriju Federacije propisi o mirovinskom "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili i invalidskom osiguranju koji su se primjenjivali na teritoriju Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, ovim zakonom nije drukčije uređeno." svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom V - Apelacija ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Sukladno dosadašnjoj praksi Ustavnog suda, nadležnost a) Navodi iz apelacije Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i 11. Apelant je u apelaciji naveo povredu prava na pravično Hercegovine je ograničena samo na "pitanja sadržana u suđenje i povredu članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavu". Ustavni sud nije mjerodavan ocjenjivati utvrđeno Apelant je naveo da je "Vrhovni sud odbio (moju) tužbu činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili protiv rješenja Federalnog zavoda od 26. lipnja 2002. godine zakon redoviti sudovi, osim u slučaju kada odlukama sa obrazloženjem da mi nije prestala aktivna vojna služba u redovitih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti Vojsci Federacije BiH dakle da mi nije prestalo svojstvo slučaj kada se odlukom redovitog suda ustavna prava vojnog osiguranika zbog nesposobnosti odnosno odlaska u pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon mirovinu, pa s tim u vezi da ne ispunjavam uvjete za očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam priznavanje prava na mirovinu. Dakle, Sud je previdio da po sebi neustavan ili kada dođe do povrede temeljnih Ministarstvo obrane FBiH, Kantonalna administrativna principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, služba MIO i Federalni zavod MIO tumače da se odredbom pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u 156. Zakona o MIO FBiH prestao primjenjivati Zakon o drugim slučajevima). MIO vojnih osiguranika (dakle i da mi je prestala aktivna 21. Ustavni sud, kao prvo, treba utvrditi tiču li se predmetni vojna služba zbog nesposobnosti za vojnu službu i odlaska u postupci koji su rezultirali pobijanim odlukama utvrđivanja mirovinu, tuženi mi ne bi priznao mirovinu) tako da sam ja apelantovih "građanskih prava i obveza" u smislu članka 6. presudom Vrhovnog suda i citiranim odlukama stavak 1. Europske konvencije. Sukladno praksi Ustavnog diskriminiran i doveden u nejednakopravan položaj sa suda pravo na mirovinu predstavlja pravo na imovinu, koje drugim osobama koje u isto vrijeme kod istog organa je zaštićeno člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i ostvaruju pravo na invalidsku mirovinu sukladno Zakonu o člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi MIO vojnih osiguranika." Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 5/00 od b) Odgovor na apelaciju 29. rujna 2000. godine, objavljenu u "Službenom glasniku 12. Vrhovni je sud, u odgovoru na apelaciju, naveo da ostaje u BiH", broj 1/01). Obzirom da se pobijani postupci u cijelosti kod svoje presude i razloga danih u toj presudi. Taj apelantovom slučaju tiču utvrđivanja njegovog prava na sud nalazi da je presuda donesena sukladno procesnom i mirovinu, članak 6. stavak 1. Europske konvencije je materijalnom zakonu, te potpuno i pravilno utvrđenim primjenjiv. Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3161 22. Apelant je naveo da su upravni organi odbili njegov zahtjev za invalidsku mirovinu, tumačeći da je Zakon o MIO vojnih Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u osiguranika prestao važiti sukladno članku 156. stavak 1. predmetu broj AP 307/03, rješavajući apelaciju A. T., na osnovu Zakona o MIO FBiH, a da je Vrhovni sud previdio to člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i tumačenje upravnih organa. Iz pobijanih odluka, međutim, člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine proizlazi da je samo Kantonalna administrativna služba na Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u taj način tumačila tu odredbu Zakona o MIO FBiH. Naime, sastavu: Federalni je zavod MIO zaključio da je to tumačenje bilo Mato Tadić, predsjednik pogrešno, ali se i taj organ u svojoj odluci pozvao na Zakon Ćazim Sadiković, prof. dr, potpredsjednik o MIO FBiH, nakon što je zaključio da apelant nije stekao Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik pravo na invalidsku mirovinu sukladno Zakonu o MIO Hatixa Haxiosmanović, sudija vojnih osiguranika. Neutemeljen je apelantov navod da je Jovo Rosić, sudija Vrhovni sud previdio da su upravni organi tumačili da je na sjednici, održanoj 14. oktobra 2004. godine, donio je člankom 156. stavak 1. stavljen van snage Zakon o MIO vojnih osiguranika. Vrhovni je sud, naime, u svojoj odluci ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 zaključio da su se upravni organi pogrešno u svojim Odbija se kao neosnovana apelacija A. T., podnesena protiv odlukama pozvali na Zakon o MIO FBiH. U isto je vrijeme presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj taj sud zaključio da upravni organi nisu povrijedili zakon na U-1760/02 od 26. avgusta 2003. godine, Rješewa Federalnog zavoda za apelantovu štetu. Iako su se upravni organi pozvali na penziono i invalidsko osiguranje broj 02/1-1201840312 od 26. juna odredbe pogrešnog zakona, Vrhovni je sud tu situaciju 2002. i Rješewa Federalnog zavoda za penziono i invalidsko ispravio tako što je meritorno riješio apelantov zahtjev osiguranje, Kantonalne administrativne službe Sarajevo, broj primjenom Zakona o MIO vojnih osiguranika. Obzirom na 1201840312 od 6. maja 2002. godine. već navedene principe, Ustavni sud se neće upustiti u ocjenu Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim činjeničnog stanja koje su utvrdili upravni organi, a ne novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike proizlazi da je pobijanim odlukama povrijeđeno neko Srpske". apelantovo ustavno pravo. OBRAZLOŽEWE 23. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i I - Uvod Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Zabrana diskriminacije 24. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status." 25. Ove ustavne odredbe odgovaraju članku 14. Europske konvencije. "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 26. Prema ustanovljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava, članak 14. Europske konvencije štiti pojedince ili skupine pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim odredbama Europske konvencije i njezinih protokola (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava Belgijski lingvistički slučaj od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, stavak 10). 27. Apelantovi navodi da je pobijanim odlukama doveden u nejednakopravan položaj sa drugim osobama koje ostvaruju pravo na invalidsku mirovinu sukladno Zakonu o MIO vojnih osiguranika, moraju se odbiti kao neutemeljeni obzirom da nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima koji potvrđuju da se te osobe nalaze u istoj ili sličnoj pravnoj situaciji kao on. 28. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije. VIII - Zaključak 29. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 5/05 1. A. T. (u daljem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je, 21. oktobra 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1760/02 od 26. avgusta 2003. godine, Rješewa Federalnog zavoda za penziono i invalidsko osiguranje (u daqnjem tekstu: Federalni zavod PIO), broj 02/1-1201840312 od 26. juna 2002. i Rješewa Federalnog zavoda za penziono i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe Sarajevo (u daqnjem tekstu: Kantonalna služba PIO), broj 1201840312 od 6. maja 2002. godine. Ustavni sud je, 26. februara 2004. godine, zatražio od apelanta dopunu apelacije. Apelant je, 15. marta 2004. godine, dostavio dopunu apelacije. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 stav 1 Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog zavoda zatraženo je, 20. maja i 21. juna 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. juna 2004. godine, a Federalni zavod 22. jula 2004. godine. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Federalnog zavoda su, 26. avgusta 2004. godine, dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Kantonalna služba PIO je Rješenjem broj 1201840312 od 6. maja 2002. godine odbila apelantov zahtjev da mu se priznaju prava iz penzionog i invalidskog osigurawa vojnih osiguranika. U obrazloženju rješewa je navedeno da je Zakon o penziono-invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (u daljem tekstu. Zakon o PIO vojnih osiguranika) prestao da važi kad je donesen Zakon o penziono-invalidskom osiguranju Federacije BiH (u daljem tekstu: Zakon o PIO FBiH) u skladu sa članom 156 stav 1 tog zakona. S obzirom da je apelant svoj zahtjev podnio 4. aprila 2002. godine, nije postojala zakonska osnova da apelant ostvari pravo na invalidsku penziju shodno Zakonu o PIO vojnih osiguranika. U rješenju je takođe navedeno da, s obzirom da je apelant i dalje u radnom odnosu, a u svom zahtjevu "traži utvrđivanje prava na invalidsku penziju bez odluke o visini isplate", u smislu člana 103 Zakon o PIO FBiH, kojim je utvrđeno da prava iz penzionog i invalidskog osigurawa mogu da se ostvare samo poslije prestanka osigurawa, nema zakonskog osnova da se donese takva odluka. Apelant je uložio žalbu na to rješenje. 7. Federalni zavod PIO je Rješenjem broj 02/1-1201840312 od 26. juna 2002. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Kantonalne službe PIO od 6. maja 2002. godine. U obrazloženju rješewa je navedeno da je prvostepeni organ Broj 41 – Strana 3162 8. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pogrešno konstatovao da ne postoji zakonska osnova da se apelant uputi na ocjenu radne sposobnosti radi utvrđivawa stepena invalidnosti s obzirom da je taj zahtjev podnesen nakon stupawa na snagu Zakona o PIO FBiH. Taj organ je utvrdio da je apelant tražio da mu se prizna pravo na invalidsku penziju "prema vojnim propisima" na osnovu nalaza, ocjene i mišljewa Vojno-ljekarske komisije koja je ranije utvrdila određeni stepen invaliditeta. Naime, apelant je proglašen nesposobnim za vojnu službu prema nalazu, ocjeni i mišljenju Glavne ljekarske komisije Rješenjem broj 2481/96 od 16. januara 1997. Apelant, međutim, tada nije tražio invalidsku penziju već je nastavio, kao profesionalno vojno lice, da radi na poslovima za koje nije tražio ocjenu radne sposobnosti, a za koje je, da bi bio primljen u vojnu službu, morao prilikom zakqučivawa ugovora da bude proglašen sposobnim. Federalni zavod PIO je zakqučio da apelantu, iz navedenih razloga, a u skladu sa članom 96 stav 1 Zakona o PIO FBiH, ne pripada pravo na invalidsku penziju. Apelant je protiv tog rješewa pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je presudom, broj U-1760/02 od 26. avgusta 2003. godine, odbio apelantovu tužbu protiv rješewa Federalnog zavoda PIO od 26. juna 2002. godine. U obrazloženju presude je navedeno da su nadležni upravni organi pravilno odlučili da nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi da se apelantu prizna pravo na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o PIO vojnih osiguranika, iako su se u svojim rješewima pogrešno pozvali na odredbe Zakona o PIO FBiH. Naime, shodno odredbi člana 24 Zakona o PIO vojnih osiguranika invalidnost shodno tom zakonu nastupa kada vojnom osiguraniku prestane služba zbog utvrđene trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu zbog bolesti, povrede van rada ili profesionalne bolesti. S obzirom da je u postupku utvrđeno da apelantu nije prestala profesionalna služba zbog utvrđene trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu, apelant nije stekao pravo na invalidsku penziju. IV - Relevantni propisi 9. U Zakonu o penzionom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list SFRJ", br. 7/85, 74/87, 20/89 i "Službenu list Republike BiH", br. 2/92, 16/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Član 23 Osnovi za sticanje prava iz invalidskog osigurawa jesu: 1) invalidnost 2) tjelesno oštećenje. Član 24 Invalidnost po ovom zakonu nastupa kad vojnom osiguraniku prestane služba zbog utvrđene trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu zbog bolesti, povrede van rada, povrede na radu ili profesionalne bolesti." 10. U Zakonu o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/98) relevantne odredbe glase: "Član 98 stav 1 Kada je za rješavanje o pravu iz penzionog i invalidskog osigurawa potrebno da se utvrdi invalidnost i potpuna nesposobnost za privređivanje, nosilac osigurawa donosi rješenje o pravima po osnovu tih činjenica utvrđenih na osnovu nalaza, ocjene i mišljewa stručnog organa za ocjewivanje radne sposobnosti u penzionom i invalidskom osiguranju. Član 103 Prava iz penzionog i invalidskog osigurawa stiču se i dospijevaju danom ispunjenja uslova propisanih ovim zakonom, s tim što pravo na penziju može da se ostvari samo poslije prestanka osigurawa Član 156 stav 1 Danom stupawa na snagu ovog zakona prestaju da se primjenjuju na teritoriji Federacije propisi o penzionom i invalidskom osiguranju koji su se primjewivali na teritoriji Federacije do dana stupawa na snagu ovog zakona, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant je u apelaciji naveo povredu prava na pravično suđenje i povredu člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je naveo da je "Vrhovni sud odbio (moju) tužbu protiv rješewa Federalnog zavoda od 26. juna 2002. godine sa obrazloženjem da mi nije prestala aktivna vojna služba u Vojsci Federacije BiH dakle da mi nije prestalo svojstvo vojnog osiguranika zbog nesposobnosti odnosno odlaska u penziju, pa s tim u vezi da ne Srijeda, 13.7.2005. ispuwavam uslove za priznavanje prava na penziju. Dakle, Sud je previdio da Ministarstvo odbrane FBiH, Kantonalna administrativna služba PIO i Federalni zavod PIO tumače da je odredbom 156 Zakona o PIO FBiH prestao da se primjenjuje Zakon o PIO vojnih osiguranika (dakle i da mi je prestala aktivna vojna služba zbog nesposobnosti za vojnu službu i odlaska u penziju, tuženi mi ne bi priznao penziju) tako da sam ja presudom Vrhovnog suda i citiranim odlukama diskriminisan i doveden u neravnopravan položaj sa drugim licima koja u isto vrijeme kod istog organa ostvaruju pravo na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o PIO vojnih osiguranika." b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da ostaje u cijelosti kod svoje presude i razloga datih u toj presudi. Taj sud nalazi da je presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te potpuno i pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Federalni zavod PIO je, u odgovoru na apelaciju, naveo da, s obzirom da osporenim rješenjem tog organa nije povrijeđen zakon niti su povrijeđena apelantova ustavna prava, ostaju kod rješewa u cijelosti i predlažu da se apelacija odbije. VI - Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju, konačna odluka koja je predmet osporavawa apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj U-1760/02 od 26. avgusta 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda je donesena 26. avgusta 2003. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 21. oktobra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 18. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da je wima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. a) Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć." 20. U skladu sa dosadašwom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena je samo na "pitawa sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, sem u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršewa ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očigledno proizvoqno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima). 21. Ustavni sud, kao prvo, treba da utvrdi da li se predmetni postupci koji su rezultirali osporenim odlukama tiču utvrđivawa apelantovih "građanskih prava i obaveza" u smislu Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3163 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 311/03, rješavajući apelaciju N. E., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 14. oktobra 2004. godine, donio je člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U skladu sa praksom Ustavnog suda pravo na penziju predstavlja pravo na imovinu, koje je zaštićeno članom II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 5/00 od 29. septembra 2000. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 1/01). S obzirom da se osporeni postupci u apelantovom slučaju tiču utvrđivawa njegovog prava na penziju, član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenqiv. 22. Apelant je naveo da su upravni organi odbili njegov zahtjev za invalidsku penziju, tumačeći da je Zakon o PIO vojnih osiguranika prestao da važi u skladu sa članom 156 stav 1 Zakona o PIO FBiH, a da je Vrhovni sud previdio to tumačenje upravnih organa. Iz osporenih odluka, međutim, proizlazi da je samo Kantonalna administrativna služba na taj način tumačila tu odredbu Zakona o PIO FBiH. Naime, Federalni zavod PIO je zakqučio da je to tumačenje bilo pogrešno, ali se i taj organ u svojoj odluci pozvao na Zakon o PIO FBiH, nakon što je zakqučio da apelant nije stekao pravo na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o PIO vojnih osiguranika. Neosnovan je apelantov navod da je Vrhovni sud previdio da su upravni organi tumačili da je članom 156 stav 1 stavljen van snage Zakon o PIO vojnih osiguranika. Vrhovni sud je, naime, u svojoj odluci zakqučio da su se upravni organi pogrešno u svojim odlukama pozvali na Zakon o PIO FBiH. U isto vrijeme je taj sud zakqučio da upravni organi nisu povrijedili zakon na apelantovu štetu. Iako su se upravni organi pozvali na odredbe pogrešnog zakona, Vrhovni sud je tu situaciju ispravio tako što je meritorno riješio apelantov zahtjev primjenom Zakona o PIO vojnih osiguranika. S obzirom na već navedene principe, Ustavni sud se neće upustiti u ocjenu činjeničnog stawa koje su utvrdili upravni organi, a ne proizlazi da je osporenim odlukama povrijeđeno neko apelantovo ustavno pravo. 23. Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Zabrana diskriminacije 24. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi status." 25. Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 14 Evropske konvencije. "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status". 26. Shodno ustanovljenoj praksi Evropskog suda za qudska prava, član 14 Evropske konvencije štiti pojedince ili grupe pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim odredbama Evropske konvencije i njenih protokola (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava Belgijski lingvistički slučaj od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). 27. Apelantovi navodi da je osporenim odlukama doveden u neravnopravan položaj sa drugim licima koja ostvaruju pravo na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o PIO vojnih osiguranika, moraju da se odbiju kao neosnovani s obzirom da nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima koji potvrđuju da se ta lica nalaze u istoj ili sličnoj pravnoj situaciji kao on. 28. Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđen člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije. VIII - Zakqučak 29. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 5/05 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija N. E., podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-177/03 od 29. augusta 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. N. E. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa R. R. advokat iz Trebinja, podnijela je 27. oktobra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-177/03 od 29. augusta 2003. godine. Ustavni sud je, u smislu člana 18. stav 2. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda, od apelantice 17. juna 2004. godine zatražio dopunu apelacije, jer nije sadržavala odredbe Ustava Bosne i Hercegovine za koje smatra da su povrijeđene. Apelantica je dopunu apelacije dostavila 5. jula 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i preduzeća "Grafokomerc" iz Trebinja (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je, 13. i 30. augusta 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 20. septembra 2004. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor tuženog je apelantu dostavljen 27. septembra 2004. godine. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Apelantica je Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijela tužbu radi poništenja Rješenja o prestanku radnog odnosa broj 75-01/01, koje je donio tuženi 14. marta 2001. godine. Osim toga, apelantica je navedenom tužbom tražila i vraćanje na radno mjesto na kojem je radila prije donošenja osporenog rješenja, te isplatu svih zaostalih primanja i naknadu troškova postupka. Osnovni sud je donio presudu broj P-570/01 od 20. marta 2003. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev, poništio kao nezakonito navedeno rješenje, naložio tuženom da apelantici isplati iznos od 3.968,45 KM na ime zaostalih primanja, te joj dosudio troškove postupka u iznosu od 2.819,52 KM. 7. Protiv prvostepene presude žalbu su izjavili apelantica i tuženi. Okružni sud je presudom, broj Gž-177/03 od 29. augusta 2003. godine, odbio kao neosnovanu apelantičinu žalbu, dok je djelimično uvažio žalbu tuženog. Žalba tuženog uvažena je u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, tako da je apelantici umjesto prvobitno dosuđenih 2.819,52 KM, na ime troškova postupka dosuđeno 2.278,12 KM. 8. Nakon toga apelantica je podnijela apelaciju kojom pobija presudu Okružnog suda u dijelu koji se odnosi na troškove postupka. Broj 41 – Strana 3164 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. (...) IV - Relevantni propisi e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim 9. U Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." advokata ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 45/00) 19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, relevantna odredba glasi: glasi: "Član 2. "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili Advokatu pripada nagrada za izvršeni rad: osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, Tarifni broj 12. svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u Paušalna nagrada. razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom Advokatu pripada za sve sporedne radnje obavljene u svim ustanovljenim sudom. Š...Ć" postupcima, za koje mu ne pripada posebna nagrada 20. U konkretnom slučaju, apelantica povredu prava na pravično (prikupljanje informacija, pregledanje spisa, pribavljanje suđenje vidi u navodno pogrešnoj primjeni tarifnog broja 12 izvoda, prepisivanje priloga, predaja podnesaka sudu i pošti Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. i sl. radnje) paušalna nagrada u iznosu od 25% od iznosa Okružni sud je smatrao da se apelantici ne mogu dosuditi nagrade određene Tarifom za radnju u postupku za koju su paušalni troškovi u iznosu od 25% za sporedne radnje u sporedne radnje obavljene". postupku, s obzirom da njezin advokat nije konkretizirao koje su to sporedne radnje koje je izvršio. V - Apelacija 21. Ustavni sud se poziva na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 a) Navodi iz apelacije od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02), prema kojem "nadležnost Ustavnog suda 10. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su njezino ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na 11. Povredu prava na pravičan postupak apelantica vidi u pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na dosuđene pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje troškove postupka. Apelantica smatra da je ovakav način ukazuje na povredu Ustava". primjene tarifnog broja 12 Tarife o nagradama i naknadi 22. Imajući u vidu navedeni stav, a s obzirom da je u troškova za rad advokata potpuno pogrešan, te da ga je konkretnom slučaju sporno pitanje primjena materijalnog trebalo primijeniti tako da se paušal od 25% za sporedne prava, Ustavni sud smatra da je način primjene Tarife o radnje obračuna na ukupan iznos dosuđenih troškova za nagradama i naknadi troškova za rad advokata u svakom glavne radnje u postupku, kao i da je dosadašnja sudska slučaju u nadležnosti redovnih sudova. Stoga, u konkretnom praksa išla u tom pravcu. slučaju, Ustavni sud neće ispitivati način primjene tarifnog b) Odgovor na apelaciju broja 12 navedene tarife. Naime, pobijana presuda Okružnog 12. U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da iz navoda apelacije suda, u pogledu dosuđivanja paušalnih troškova postupka, nije jasno u čemu se sastoji navodno nepravično suđenje, s temelji se na članu 2. tarifnog broja 12 Tarife o nagradama i obzirom da nedodjeljivanje dijela troškova postupka koji se naknadi troškova za rad advokata, koji upravo govori o odnose na paušalnu nagradu, samo na osnovu pozivanja na paušalnim nagradama za advokate. Dakle, na konkretnu tarifni broj 12 svakako ne predstavlja povredu ustavnog situaciju primijenjena je relevantna odredba materijalnog prava na pravično suđenje. prava. Ustavni sud u samom načinu primjene navedene odredbe ne vidi elemente proizvoljnosti, niti bilo kakav vid VI - Dopustivost diskriminacije kojoj bi eventualno bila izložena apelantica. 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Osim toga, za navedenu pravnu normu ne postoje naznake Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima da je sama po sebi neustavna, a apelantica nije navela bilo koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet kakve razloge koji bi govorili o eventualnoj pristranosti suda spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. u odnosu na drugu stranu u postupku. 14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, 23. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese 6. stav 1. Evropske konvencije. u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije Ostali navodi primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. U svjetlu zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, presuda Okružnog suda broj Gž-177/03 od 29. augusta 2003. Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova ostale navode iz apelacije u pogledu navodnog kršenja prava mogućih po zakonu. Nadalje, apelantica je podnijela iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. apelaciju 27. oktobra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav VIII - Zaključak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 24. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika odluke. Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna 25. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. VII - Meritum Predsjednik 17. Apelantica pobija presudu tvrdeći da je tom presudom Ustavnog suda povrijeđeno njezino pravo na pravičan postupak iz člana Bosne i Hercegovine II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske Mato Tadić, s. r. konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u Pravo na pravično suđenje predmetu broj AP 311/03, rješavajući apelaciju N. E., na temelju 18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. "3. Katalog prava točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: broj 2/04), u sastavu: Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3165 Mato Tadić, predsjednik Tarifni broj 12. Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik Paušalna nagrada. Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Odvjetniku pripada za sve sporedne radnje obavljene u svim Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja postupcima, za koje mu ne pripada posebna nagrada (prikupljanje informacija, pregledanje spisa, pribavljanje Valerija Galić, sutkinja izvoda, prepisivanje priloga, predaja podnesaka sudu i pošti na sjednici, održanoj 14. listopada 2004. godine, donio i sl. radnje) paušalna nagrada u iznosu od 25% od iznosa 1 nagrade određene Tarifom za radnju u postupku za koju su ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU sporedne radnje obavljene". Odbija se kao neutemeljena apelacija N. E., podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-177/03 od 29. V - Apelacija kolovoza 2003. godine. a) Navodi iz apelacije Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim 10. Apelantica smatra da je pobijanom presudom povrijeđeno novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike njezino ustavno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Srpske". Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije OBRAZLOŽENJE za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz I - Uvod članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. 1. N. E. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. zastupa R. R. odvjetnik iz Trebinja, podnijela je 27. 11. Povredu prava na pravičan postupak apelantica vidi u listopada 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na dosuđene Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude troškove postupka. Apelantica smatra da je ovakav način Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) primjene tarifnog broja 12 Tarife o nagradama i naknadi broj Gž-177/03 od 29. kolovoza 2003. godine. Ustavni je troškova za rad odvjetnika potpuno pogrešan, te da ga je sud, u smislu članka 18. stavak 2. točka 2. Poslovnika trebalo primijeniti tako da se paušal od 25% za sporedne Ustavnog suda, od apelantice 17. lipnja 2004. godine radnje obračuna na ukupan iznos dosuđenih troškova za zatražio dopunu apelacije, jer nije sadržavala odredbe Ustava glavne radnje u postupku, kao i da je dosadašnja sudska Bosne i Hercegovine za koje smatra da su povrijeđene. praksa išla u tom pravcu. Apelantica je dopunu apelacije dostavila 5. srpnja 2004. b) Odgovor na apelaciju godine. 12. U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da iz navoda apelacije nije razvidno u čemu se sastoji navodno nepravično suđenje, II - Postupak pred Ustavnim sudom obzirom da nedodjeljivanje dijela troškova postupka koji se 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, odnose na paušalnu nagradu, samo na temelju pozivanja na od Okružnog suda i poduzeća "Grafokomerc" iz Trebinja (u tarifni broj 12 svakako ne predstavlja povredu ustavnog daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je, 13. i 30. kolovoza prava na pravično suđenje. 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 20. rujna 2004. VI - Dopustivost godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor. 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima odgovor tuženog je apelantu dostavljen 27. rujna 2004. koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet godine. spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, III - Činjenično stanje Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese na sljedeći način. u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije 6. Apelantica je Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Osnovni sud) podnijela tužbu radi poništenja Rješenja o 15. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je prestanku radnog odnosa broj 75-01/01, koje je donio tuženi presuda Okružnog suda broj Gž-177/03 od 29. kolovoza 14. ožujka 2001. godine. Osim toga, apelantica je 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih navedenom tužbom tražila i vraćanje na radno mjesto na lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelantica je podnijela kojem je radila prije donošenja pobijanog rješenja, te isplatu apelaciju 27. listopada 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, svih zaostalih primanja i naknadu troškova postupka. kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Osnovni je sud donio presudu broj P-570/01 od 20. ožujka Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz 2003. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev, poništio kao članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. nezakonito navedeno rješenje, naložio tuženom da apelantici 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i isplati iznos od 3.968,45 KM na ime zaostalih primanja, te Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. joj dosudio troškove postupka u iznosu od 2.819,52 KM. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da 7. Protiv prvostupanjske su presude priziv izjavili apelantica i predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. tuženi. Okružni je sud presudom, broj Gž-177/03 od 29. kolovoza 2003. godine, odbio kao neutemeljen apelantičin VII - Meritum priziv, dok je djelomice uvažio priziv tuženog. Priziv tuženog je uvažen u dijelu koji se odnosi na troškove 17. Apelantica pobija presudu tvrdeći da je tom presudom postupka, tako da je apelantici umjesto prvobitno dosuđenih povrijeđeno njezino pravo na pravičan postupak iz članka 2.819,52 KM, na ime troškova postupka dosuđeno 2.278,12 II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske KM. konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz 8. Nakon toga je apelantica podnijela apelaciju kojom pobija Europsku konvenciju. presudu Okružnog suda u dijelu koji se odnosi na troškove postupka. Pravo na pravično suđenje 18. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: IV - Relevantni propisi "3. Popis prava 9. U Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska odvjetnika ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: 45/00) relevantna odredba glasi: (...) "Članak 2. (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim Odvjetniku pripada nagrada za izvršeni rad: stvarima i druga prava vezana za krivične postupke"1 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 5/05 Broj 41 – Strana 3166 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. Ćazim Sadiković, prof. dr, potpredsjednik 9. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik dijelu, glasi: Hatixa Haxiosmanović, sudija "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili Valerija Galić, sudija osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, na sjednici, održanoj 14. oktobra 2004. godine, donio je svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 ustanovljenim sudom. Š...Ć" Odbija se kao neosnovana apelacija N. E., podnesena protiv 20. U konkretnom slučaju, apelantica povredu prava na pravično presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-177/03 od 29. avgusta suđenje vidi u navodno pogrešnoj primjeni tarifnog broja 12 2003. godine. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim Okružni je sud smatrao da se apelantici ne mogu dosuditi novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike paušalni troškovi u iznosu od 25% za sporedne radnje u Srpske". postupku, obzirom da njezin odvjetnik nije konkretizirao OBRAZLOŽEWE koje su to sporedne radnje koje je izvršio. 21. Ustavni se sud poziva na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljenu u "Službenom I - Uvod glasniku BiH", broj 24/02), prema kojem "nadležnost 1. N. E. (u daljem tekstu: apelantkiwa) iz Trebiwa, koju zastupa R. Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na R. advokat iz Trebiwa, podnijela je 27. oktobra 2003. godine pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem mjerodavan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju primjenu zakona redovitih sudova osim u slučajevima u (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-177/03 od 29. avgusta kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili 2003. godine. Ustavni sud je, u smislu člana 18 stav 2 tačka 2 su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila Poslovnika Ustavnog suda, od apelantkinje 17. juna 2004. godine proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede zatražio da dopuni apelaciju, jer nije sadržavala odredbe procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, Ustava Bosne i Hercegovine za koje smatra da su povrijeđene. pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko Apelantkiwa je dopunu apelacije dostavila 5. jula 2004. godine. utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava". 22. Imajući u vidu navedeni stav, a obzirom da je u konkretnom II - Postupak pred Ustavnim sudom slučaju prijeporno pitanje primjena materijalnog prava, 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Ustavni sud smatra da je način primjene Tarife o nagradama Okružnog suda i preduzeća "Grafokomerc" iz Trebiwa (u i naknadi troškova za rad odvjetnika u svakom slučaju u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je, 13. i 30. avgusta 2004. nadležnosti redovitih sudova. Stoga, u konkretnom slučaju, godine, da dostave odgovore na apelaciju. Ustavni sud neće ispitivati način primjene tarifnog broja 12 3. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 20. septembra 2004. navedene tarife. Naime, pobijana presuda Okružnog suda, godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor. glede dosuđivanja paušalnih troškova postupka, temelji se na 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovor članku 2. tarifnog broja 12 Tarife o nagradama i naknadi tuženog je apelantu dostavljen 27. septembra 2004. godine. troškova za rad odvjetnika, koji upravo govori o paušalnim nagradama za odvjetnike. Dakle, na konkretnu situaciju III - Činjenično stanje primijenjena je relevantna odredba materijalnog prava. 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantkiwinih navoda Ustavni sud u samom načinu primjene navedene odredbe ne i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na vidi elemente proizvoljnosti, niti bilo kakav vid sljedeći način. diskriminacije kojoj bi eventualno bila izložena apelantica. 6. Apelantkiwa je Osnovnom sudu u Trebinju (u daqnjem tekstu: Osim toga, za navedenu pravnu normu ne postoje naznake Osnovni sud) podnijela tužbu radi poništewa Rješewa o da je sama po sebi neustavna, a apelantica nije navela bilo prestanku radnog odnosa broj 75-01/01, koje je donio tuženi 14. kakve razloge koji bi govorili o eventualnoj pristranosti suda marta 2001. godine. Sem toga, apelantkiwa je navedenom tužbom u odnosu na drugu stranu u postupku. tražila i da je vrate na radno mjesto na kom je radila prije 23. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom nego što je doneseno osporeno rješenje, te da joj se isplate sva slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz zaostala primawa i nadoknade troškovi postupka. Osnovni sud članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak je donio presudu broj P-570/01 od 20. marta 2003. godine, kojom je 1. Europske konvencije. usvojio tužbeni zahtjev, poništio kao nezakonito navedeno Ostali navodi rješenje, naložio tuženom da apelantkiwi isplati iznos od U svjetlu zaključka o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava 3.968,45 KM na ime zaostalih primawa, te joj dosudio troškove postupka u iznosu od 2.819,52 KM. Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice 7. Protiv prvostepene presude žalbu su izjavili apelantkiwa i tuženi. Okružni sud je presudom, broj Gž-177/03 od 29. avgusta razmatrati ostale navode iz apelacije glede navodnog kršenja 2003. godine, odbio kao neosnovanu apelantkiwinu žalbu, dok prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka je djelimično uvažio žalbu tuženog. Žalba tuženog uvažena 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII - Zaključak 24. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 25. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 311/03, rješavajući apelaciju N. E., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 5/05 8. je u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, tako da je apelantkiwi umjesto prvobitno dosuđenih 2.819,52 KM, na ime troškova postupka dosuđeno 2.278,12 KM. Nakon toga apelantkiwa je podnijela apelaciju kojom osporava presudu Okružnog suda u dijelu koji se odnosi na troškove postupka. IV - Relevantni propisi 9. U Tarifi o nagradama i nadoknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 45/00) relevantna odredba glasi: "Član 2 Advokatu pripada nagrada za izvršeni rad: Tarifni broj 12. Paušalna nagrada. Advokatu pripada za sve sporedne radnje obavljene u svim postupcima, za koje mu ne pripada posebna nagrada (prikupljanje informacija, pregledanje spisa, pribavljanje izvoda, prepisivanje priloga, predaja podnesaka sudu i pošti i sl. radnje) paušalna nagrada u iznosu od 25% od iznosa Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nagrade određene Tarifom za radnju u postupku za koju su sporedne radnje obavljene". V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantkiwa smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 11. Povredu prava na pravičan postupak apelantkiwa vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na dosuđene troškove postupka. Apelantkiwa smatra da je ovakav način primjene tarifnog broja 12 Tarife o nagradama i nadoknadi troškova za rad advokata potpuno pogrešan, te da ga je trebalo primijeniti tako da se paušal od 25% za sporedne radnje obračuna na ukupan iznos dosuđenih troškova za glavne radnje u postupku, kao i da je dosadašwa sudska praksa išla u tom pravcu. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da iz navoda apelacije nije jasno u čemu se sastoji navodno nepravično suđenje, s obzirom da nedodjeqivanje dijela troškova postupka koji se odnose na paušalnu nagradu, samo na osnovu pozivawa na tarifni broj 12 svakako ne predstavlja povredu ustavnog prava na pravično suđenje. VI - Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je presuda Okružnog suda broj Gž-177/03 od 29. avgusta 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelantkiwa je podnijela apelaciju 27. oktobra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 17. Apelantkiwa osporava presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 18. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Nabrajanje prava "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. U konkretnom slučaju, apelantkiwa povredu prava na pravično suđenje vidi u navodno pogrešnoj primjeni tarifnog broja 12 Tarife o nagradama i nadoknadi troškova za rad advokata. Okružni sud je smatrao da se apelantkiwi ne mogu da dosude paušalni troškovi u iznosu od 25% za sporedne radnje u postupku, s obzirom da njen advokat nije konkretizovao koje su to sporedne radnje koje je izvršio. Broj 41 – Strana 3167 21. Ustavni sud se poziva na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02), prema kom "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitawa koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova sem u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava". 22. Imajući u vidu navedeni stav, a s obzirom da je u konkretnom slučaju sporno pitanje primjena materijalnog prava, Ustavni sud smatra da je način primjene Tarife o nagradama i nadoknadi troškova za rad advokata u svakom slučaju u nadležnosti redovnih sudova. Stoga, u konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ispitivati način primjene tarifnog broja 12 navedene tarife. Naime, osporavana presuda Okružnog suda, u pogledu dosuđivawa paušalnih troškova postupka, zasniva se na članu 2 tarifnog broja 12 Tarife o nagradama i nadoknadi troškova za rad advokata, koji upravo govori o paušalnim nagradama za advokate. Dakle, na konkretnu situaciju primijenjena je relevantna odredba materijalnog prava. Ustavni sud u samom načinu primjene navedene odredbe ne vidi elemente proizvoqnosti, niti bilo kakav vid diskriminacije kojoj bi eventualno bila izložena apelantkiwa. Sem toga, za navedenu pravnu normu ne postoje naznake da je sama po sebi neustavna, a apelantkiwa nije navela bilo kakve razloge koji bi govorili o eventualnoj pristrasnosti suda u odnosu na drugu stranu u postupku. 23. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi U svjetlu zakqučka o kršenju prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije u pogledu navodnog kršewa prava iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII - Zakqučak 24. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 25. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. OPĆINA CAZIN Na osnovu članu 13. stav 3. Odluke o organizovanju Javne ustanove za sport i i rekreaciju i zadržavanju prava i obaveza Općinskog vijeća Općine Cazin (osnivača) prema javnoj ustanovi ("Službene novine Općine Cazin", broj 1/01) a u vezi sa članom 12. stav 3. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima ("Službene novine Općine Cazin", broj 3/03) u prdmetu imenovanja u organima tijela čiji je osnivač Općina Cazin, u skladu sa predloženom rang listom, općinski načelnik, u svojstvu odgovornog javnog službenika, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA JU ZA SPORT I REKREACIJU "SPORTSKI CENTAR CAZIN" I Imenuju se članovi Upravnog odbora JU za sport i rekreaciju "Sportski centar" Cazin u sastavu kako slijedi: 1. JASMIN ČATAKOVIĆ, predsjednik 2. ASIM SELIMOVIĆ 3. SEAD MUJAKIĆ 4. SULEJMAN KAPIĆ 5. RAMIZA BAJRAMOVIĆ. Broj 41 – Strana 3168 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. II javnog oglasu i utvrđivanja rang liste, općinski načelnik Općine Tešanj, kao odgovorni javni službenik, donosi Mandat članova Upravnog odbora traje četiri godine od dana imenovanja. RJEŠENJE III Rješenje stupa na snagu danom donošenja a ima se objaviti u "Službenim novinama Općine Cazin" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01/N-05-5409/05 4. jula/srpnja 2005. godine Općinski načelnik Cazin Nermin Ogrešević, s.r. OPĆINA KALESIJA Na osnovu člana 12. stav 3. i člana 13. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 32. Zakona o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94) i člana 50. stav 8. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/97), nakon provedene procedure za izbor kandidata po javnom oglasu za pozicije u regulirane organe Općine Kalesija, na prijedlog Ministarstva zdravstva TK. br. 13/1-37-10868/05 od 28. juna 2005. godine, općinski načelnik Kalesija, kao odgovorni javni službenik dana 5. jula 2005. godine, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA JAVNE ZDRAVSTVENE USTANOVE DOM ZDRAVLJA KALESIJA I Za predsjednika i članove Upravnog odbora JZU Dom zdravlja Kalesija, imenuju se: 1. ESAD JAKUBOVIĆ, dipl. ecc, za predsjednika, predstavnik osnivača 2. dr. MUGDIM BAJRIĆ, za člana, predstavnik osnivača 3. HAJRUDIN HUSEINOVIĆ, dipl. pravnik, za člana, predstavnik osnivača 4. dr. ESAD ALIBAŠIĆ, za člana, predstavnik zdravstvenih radnika ustanove 5. dr. NERMINA MEHINOVIĆ, za člana, predstavnik Ministarstva zdravstva TK. II Mandat imenovanih traje četiri godine od dana imenovanja, sem predstavnika Ministarstva zdravstva TK, čiji mandat traje dva mjeseca, a najdalje do okončanja procedure po Javnom oglasu koji je raspisalo Ministarstvo, kada će konačno isti biti imenovan. III Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i u "Službenom glasniku Općine Kalesija". Broj 02-05-2-183-75/05 5. jula/srpnja 2005. godine Općinski načelnik Kalesija Rasim Omerović, s.r. OPĆINA TEŠANJ Na osnovu člana 12. stav 3. Zakona o ministarskim vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 13. Odluke o utvrđivanju standarda i kriterija za imenovanje na upražnjene pozicije u reguliranim tijelima ("Službeni glasnik Općine Tešanj", broj 8/03) ) i člana 28. Statuta Općine Tešanj ("Službeni glasnik Općine Tešanj", broj 1/03 i 8/04), u postupku imenovanja na položaje u organima u kojima je Općina Tešanj osnivač, a nakon provedene procedure za izbor kandidata po O KONAČNOM IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA JU DOM ZDRAVLJA SA POLIKLINIKOM "IZUDIN MULABEĆIROVIĆ IZO" TEŠANJ I Za predsjednika i članove Upravnog odbora JU Dom zdravlja sa poliklinikom "Izudin Mulabećirović Izo" Tešanj, imenuju se: 1. RIFAT SEJDINOVIĆ, predsjednik 2. HAJRUDIN BEDAK, član 3. HAMZA HOTIĆ, član 4. SENUDIN IBRAHIMKADIĆ, član. II Mandat imenovanih traje od dana imenovanja pa do 14. 4. 2008. godine. III Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i u "Službenom glasniku Općine Tešanj". Broj 02-34-5-184-63/05 4. jula/srpnja 2005. godine Općinski načelnik Tešanj Adem Huskić, s.r. ISPRAVKE Po izvršenom sravnjavanju sa Izvornikom teksta zakona utvrđeno je da se u Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05) potkrala dolje navedena štamparska greška pa se, na osnovu člana 188. stav 2. Poslovnika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH i člana 200. Poslovnika o radu Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, daje ISPRAVKA PORODIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku) U članu 387. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine umjesto navoda: "Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje primjena Porodičnog zakona ("Službeni list SR BiH", br. 21/79 i 44/89, kao i "Službeni list R BiH", br. 6/94 i 13/94)", treba da stoje navodi: "Danom početka primjene ovog Zakona prestaje primjena Porodičnog zakona ("Službeni list SR BiH", br. 21/79 i 44/89, kao i "Službeni list R BiH", br. 6/94 i 13/94)". Sekretar Sekretar Doma naroda Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Parlementa Federacije BiH Izmir Hadžiavdić, s.r. Anto Baotić, s.r. Po obavljenoj usporedbi sa Izvornikom teksta zakona ustvrđeno je da se u Obiteljskom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05) potkrala dolje navedena tiskarska greška pa se, na osnovi članka 188. stavak 2. Poslovnika Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH i članka 200. Poslovnika o radu Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, daje ISPRAVKA OBITELJSKOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na hrvatskom jeziku) U članku 387. Obiteljskog zakona Federacije Bosne i Hercegovine umjesto navoda: "Danom stupanja na snagu ovog Srijeda, 13.7.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 41 – Strana 3169 Zakona prestaje primjena Obiteljskog zakona ("Službeni list SR ISPRAVKA BiH", br. 21/79 i 44/89, kao i "Službeni list R BiH", br. 6/94 i 13/94)", trebaju stajati navodi: "Danom početka primjene ovog ODLUKE O LISTI ESENCIJALNIH LIJEKOVA Zakona prestaje primjena Obiteljskog zakona ("Službeni list SR NEOPHODNIH ZA OSIGURANJE ZDRAVSTVENE BiH", br. 21/79 i 44/89, kao i "Službeni list R BiH", br. 6/94 i ZAŠTITE U OKVIRU STANDARDA OBAVEZNOG 13/94)". ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Tajnik Tajnik 1. U Poglavlju A 10 i A 10A LIJEKOVI ZA LIJEČENJE Doma naroda Zastupničkog doma ŠEĆERNE BOLESTI INZULINI I ANALOZI iza stavke A Parlamenta Federacije BiH Parlementa Federacije BiH 10AC Inzulini i analozi srednje dugog djelovanja, treba da stoji Izmir Hadžiavdić, v.r. Anto Baotić, v.r. kao nova stavka: "A 10AD Inzulini i analozi brzog djelovanja, s brzim postizanjem efekata". 2. Ovu ispravku objaviti u "Službenim novinama Federacije Po izvršenom sravwavanju sa Izvornikom teksta zakona BiH". utvrđeno je da se u Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05) V.D. sekretara potkrala dolje navedena štamparska greška pa se, na osnovu člana Broj 05-02/28-474/05 Ureda za zakonodavstvo 188. stav 2. Poslovnika Predstavničkog doma Parlamenta 1. jula 2005. godine Vlade Federacije BiH Federacije BiH i člana 200. Poslovnika o radu Doma naroda Sarajevo Željko Silađi, s.r. Parlamenta Federacije BiH, daje ISPRAVKA PORODIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na srpskom jeziku) U članu 387. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine umjesto navoda: "Danom stupawa na snagu ovog Zakona prestaje primjena Porodičnog zakona ("Službeni list SR BiH", br. 21/79 i 44/89, kao i "Službeni list R BiH", br. 6/94 i 13/94)", treba da stoje navodi: "Danom početka primjene ovog Zakona prestaje primjena Porodičnog zakona ("Službeni list SR BiH", br. 21/79 i 44/89, kao i "Službeni list R BiH", br. 6/94 i 13/94)". Sekretar Doma naroda Parlamenta Federacije BiH Izmir Haxiavdić, s.r. Sekretar Predstavničkog doma Parlementa Federacije BiH Anto Baotić, s.r. Po izvršenom sravnjavanju sa izvornim tekstom utvrđeno je da se u Odluci o Listi esencijalnih lijekova neophodnih za osiguranje zdravstvene zaštite u okviru standarda obaveznog zdravstvenog osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/05), potkrala štamparska greška, pa se na osnovu člana 102. Poslovnika o radu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 25/03), daje slijedeća Po izvršenom sravnjavanju sa izvornim tekstom utvrđeno je da se u Odluci o Listi esencijalnih lijekova neophodnih za osiguranje zdravstvene zaštite u okviru standarda obveznog zdravstvenog osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/05), potkrala tiskarska greška, pa se na temelju članka 102. Poslovnika o radu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 25/03), daje slijedeća ISPRAVKA ODLUKE O LISTI ESENCIJALNIH LIJEKOVA NEOPHODNIH ZA OSIGURANJE ZDRAVSTVENE ZAŠTITE U OKVIRU STANDARDA OBVEZNOG ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE 1. U Poglavlju A 10 i A 10A LIJEKOVI ZA LIJEČENJE ŠEĆERNE BOLESTI INZULINI I ANALOZI iza stavke A 10AC Inzulini i analozi srednje dugog djelovanja, treba da stoji kao nova stavka: "A 10AD Inzulini i analozi brzog djelovanja, s brzim postizanjem efekata". 2. Ovu ispravku objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". V.D. tajnika Broj 05-02/28-474/05 Ureda za zakonodavstvo 1. srpnja 2005. godine Vlade Federacije BiH Sarajevo Željko Silađi, v. r. Broj 41 – Strana 3170 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 13.7.2005. SADRŽAJ VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 460 Uredba o finansijskim garancijama kojima se može osigurati prekogranični promet otpada (bosanski jezik) 3105 Uredba o financijskim garancijama kojima se može osigurati prekogranični promet otpada (hrvatski jezik) 3106 Uredba o finansijskim garancijama kojima se može osigurati prekogranični promet otpada (srpski jezik) 3107 461 Odluka o usvajanju izmjena Plana za izgradnju novih proizvodnih elektroenergetskih kapaciteta u Federaciji Bosne i Hercegovine 3107 462 Odluka o odobravanju prodaje/nabavke po principu "staro za novo" putničkih automobila za potrebe Federalnog ministarstva trgovine (bosanski jezik) 3113 Odluka o odobravanju prodaje/nabave po principu "staro za novo" putničkih automobila za potrebe Federalnog ministarstva trgovine (hrvatski jezik) 3114 Odluka o odobravanju prodaje/nabavke po principu "staro za novo" putničkih automobila za potrebe Federalnog ministarstva trgovine (srpski jezik) 3114 463 Odluka o odobravanju izdavajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Federalnom ministarstvu prostornog uređenja i okoliša, za finansijsku pomoć u organizovanju "Trećeg međunarodnog sajma EKOBIS 2005" (bosanski jezik) 3115 Odluka o odobravanju izdavajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Federalnom ministarstvu prostornog uređenja i okoliša, za financijsku pomoć u organiziranju "Trećeg međunarodnog sajma EKOBIS 2005" (hrvatski jezik) 3115 464 Odluka o davanju saglasnosti stranoj nevladinoj organizaciji "ARBETARNAS BILDNINGSFÖRBUND /ABF/ SWEDEN, LULEA Kronan H4 za osnivanje ureda u Federaciji Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 3115 Odluka o davanju suglasnosti stranoj nevladinoj organizaciji "ARBETARNAS BILDNINGSFÖRBUND /ABF/ SWEDEN, LULEA Kronan H4 za osnivanje ureda u Federaciji Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 3115 465 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe 3116 466 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Federalnom ministarstvu pravde (bosanski jezik) 3116 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Federalnom ministarstvu pravde (hrvatski jezik) 3116 467 Odluka o Procjeni ugroženosti Federacije Bosne i Hercegovine od prirodnih i drugih nesreća (bosanski jezik) 3117 Odluka o Procjeni ugroženosti Federacije Bosne i Hercegovine od prirodnih i drugih nesreća (hrvatski jezik) 3117 468 Odluka o usvajanju Programa utroška dijela sredstava s kriterijima raspodjele sredstava tekućeg transfera "Podsticaj industrijskoj proizvodnji" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Federalnom ministarstvu energije, rudarstva i industrije (bosanski jezik) 3117 Odluka o usvajanju Programa utroška dijela sredstava s kriterijima raspodjele sredstava tekućeg transfera "Poticaj industrijskoj proizvodnji" utvrđenih Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Federalnom ministarstvu energije, rudarstva i industrije (hrvatski jezik) 3118 Odluka o usvajanju Programa utroška dijela sredstava s kriterijima raspodjele sredstava tekućeg transfera "Podsticaj industrijskoj proizvodwi" utvrđenih Buxetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Federalnom ministarstvu energije, rudarstva i industrije (srpski jezik) 3119 469 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, potrebnih za isplatu troškova zakupnine poslovnog prostora (bosanski jezik) 3120 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, potrebnih za isplatu troškova zakupnine poslovnog prostora (hrvatski jezik) 3120 470 Odluka o davanju ovlaštenja za potpisivanje Sporazuma za Federaciju Bosne i Hercegovine (Projekt podsticanja privatnog sektora u Bosni i Hercegovini) (bosanski jezik) 3120 Odluka o davanju ovlašćenja za potpisivanje Sporazuma za Federaciju Bosne i Hercegovine (Projekt poticanja privatnog sektora u Bosni i Hercegovini) (hrvatski jezik) 3120 Odluka o davanju ovlaštewa za potpisivanje Sporazuma za Federaciju Bosne i Hercegovine (Projekt podsticawa privatnog sektora u Bosni i Hercegovini) (srpski jezik) 3120 471 Odluka o utrošku dijela sredstava utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu sa pozicije "Transfer za ukop ekshumiranih" (bosanski jezik) 3121 Odluka o utrošku dijela sredstava utvrđenih Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu sa pozicije "Transfer za ukop ekshumiranih" (hrvatski jezik)