Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2362/05 (M. Đ.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2362/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. rujna 2006. godine, u predmetu broj AP-2362/05, rješavajući apelacije Miralema Džine i Investiciono-komercijalne banke dd, Zenica, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. toč. 4. i 9. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Miralema Džine, podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj St-14/04 od 14. srpnja 2005. godine, Rješenja Kantonalnog-Županijskog suda Mostar, broj Pž-143/05 od 3. listopada 2005. godine, Rješenja Općinskog suda Mostar, broj St-14/04 od 6. ožujka 2006. godine i Rješenja Kantonalnog-Županijskog suda Mostar, broj Pž-007-0PŽ-06-
000039 od 5. travnja 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Investiciono-komercijalne banke dd Zenica, podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj St-14/04 od 14. srpnja 2005. godine, Rješenja Kantonalnog-Županijskog suda Mostar, broj Pž-143/05 od 3. listopada 2005. godine, Rješenja Općinskog suda Mostar, broj St-14/04 od 6. ožujka 2006. godine i Rješenja Kantonalnog-Županijskog suda Mostar, broj Pž-007-0PŽ-06-000039 od 5. travnja 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Miralem Džino (u daljnjem tekstu: prvi apelant) iz Konjica, podnio je 18. studenog 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj St-14/04 od 14. srpnja 2005. godine i Rješenja Kantonalnog-Županijskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Županijski sud), broj Pž-143/05 od 3. listopada 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. svibnja 2006. godine i protiv Rješenja Općinskog suda, broj St-14/04 od 6. ožujka 2006. godine i Rješenja Županijskog suda, broj Pž-007-0PŽ-06-000039 od 5. travnja 2006. godine. Apelant također predlaže da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri, kojom će se zabraniti sve dalje aktivnosti vezane za upis, registriranje i prodaju stečajnog dužnika, a do donošenja novih rješenja od strane redovitih sudova.
2. Investiciono-komercijalna banka d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: drugi apelant), podnio je 26. lipnja 2006. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv Rješenja Općinskog suda, broj St-14/04 od 6. ožujka 2006. godine i Rješenja Županijskog suda, broj Pž-007-0PŽ-06-000039 od 5. travnja 2006. godine. Dopunom apelacije 3. srpnja 2006. godine, drugi apelant osporava i Rješenje Općinskog suda, broj St-14/04 od 14. srpnja 2005. godine i Rješenje Županijskog suda, broj Pž-
143/05 od 3. listopada 2005. godine. Drugi apelant, također, predlaže da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri, kojom će se zabraniti raspolaganje imovinom stečajnog dužnika do okončanja stečajnog postupka i donošenja konačne odluke o apelaciji.
3. Rješenjem Općinskog suda broj St-14/04 od 14. srpnja 2005. godine potvrđen je Stečajni plan za stečajnog dužnika Unis-tvornica automobilskih dijelova i vijaka «Tadiv» d.o.o., Konjic (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik), podnesen od strane stečajnog upravitelja a po prijedlogu Odbora povjeritelja. Prvi apelant je kao radnik stečajnog dužnika, zajedno sa ostalim radnicima stekao pravo na određeni udjel u ovom društvu, čime je postao njegov povjeritelj sa pravom potraživanja i drugim pripadajućim pravima povjeritalja u stečajnom postupku. Na navedno rješenje prvi apelant je, kao povjeritelj, izjavio priziv Županijskom sudu, zbog nezadovoljstva statusom radnika, procjene imovine i neinformiranosti radnika o stečajnom postupku. Županijski sud je Rješenjem broj Pž-143/05 od 3. travnja 2005. godine priziv apelanta odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsko rješenje, sa obrazloženjem da nezadovoljstvo apelanta, prema navodima iz priziva, očito nije prouzročeno samom suštinom Stečajnog plana koji je potvrđen rješenjem, te da je i sam apelant bio prisutan na ročištu kada je Stečajni plan usvojen, odnosno kada se glasovalo za njega.
4. Rješenjem Općinskog suda broj St-14/04 od 6. ožujka 2006. godine ispravljeno je i dopunjeno rješenje o potvrđivanju Stečajnog plana. Prvi apelant je bio prisutan i na ovom ročištu na kojem se raspravljalo i glasovalo o usvajanju ispravki i dopuna, te je u istom aktivno sudjelovao, po njegovim riječima iznoseći «podugačko» razloge svog neslaganja sa Stečajnim planom. I na ovo rješenje prvi apelant je izjavio priziv Županijskom sudu, nezadovoljan zbog načina na koji je rješenje donijeto, bez prethodnog poništavanja ranijeg rješenja i sazivanja novog ročišta za glasovanje, iako sam u apelaciji navodi da je nakon njegovog izlaganja stečajna sutkinja pozvala Skupštinu povjeritelja na glasovanje, te zbog izmjene nominalnog iznosa vlasničkih udjela radnika stečajnog dužnika. Županijski sud je Rješenjem broj Pž-007-0-PŽ-06-000039 od 5. travnja 2006. godine i ovaj priziv apelanta odbio, obrazloženjem da je postupak proveden sukladno pravilima Zakona o stečajnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 29/03 i 32/04), te da drugačije utvrđena nominalna vrijednost ne dira u prava radnika koji i dalje ostaju vlasnici stečajnog dužnika u istom procentualnom iznosu od 67%, a da se nominalne vrijednosti svakodnevno mijenjaju u ovisnosti o kretanjima na tržištu.
5. Prvi apelant smatra da su sudovi navedenim rješenjima i u provedenim postupcima povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te da svojim rješenjima potvrđuju rad stečajnog upravitelja na taj način potvrđujući nezakonitost, koja se ogleda i u činjenici da je stečajni upravitelj na Skupštini stečajnog dužnika već «progurao» ugovor kojim se nezakonito i bez ekonomske opravdanosti rasprodaje imovina stečajnog dužnika.
6. Drugi apelant osporava navedena rješenja iz razloga jer mu nije omogućeno da glasuje za ispravku i dopunu Stečajnog plana i jer smatra da se jednom usvojeni i potvrđeni Stečajni plan nije mogao na ovaj način mijenjati. Županijski sud je njegov priziv odbacio kao nedozvoljen, sa obrazloženjem da se radi o razlučnom povjeritelju koji i nije obuhvaćen Stečajnim planom, već svoja potraživanja ima namiriti iz nekretnine na kojoj ima konstituiranu hipoteku u svoju korist, a koja nekretnina nije ušla u imovinu stečajnog dužnika, koji opet po Stečajnom planu nastavlja sa radom.
7. U dopuni apelacije drugi apelant osporava i Rješenje Općinskog suda, broj St-14/04 od 14. srpnja 2005. godine i Rješenje Županijskog suda, broj Pž-143/05 od 3. listopada 2005. godine, navodeći da je njima odbijen njegov zahtjev da se dijelom namiri odvojeno iz nekretnine na kojoj ima hipoteku, a da se za ostatak nenamirenog potraživanja prijavi kao stečajni povjeritelj, čime je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale banke, sudionike stečajnog postupka, koji su drugačije tretirani u ovom postupku. Na ovaj način onemogućeno mu je sudjelovanje u stečajnom postupku kao stečajnom povjeritelju. Smatra da mu je ovim rješenjima i provedenim postupcima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije prvog apelanta Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
9. Odluke donesene u stečajnom postupku, koje se tiču imovine dužnika, ulaze u okvir članka 6. stavk 1. Europske konvencije, budući da dužnikova «određena građanska prava i obveze u smislu ovog članka mogu biti privremeno dovedena u pitanje» (vidi Odluku bivše Europske komisije, X protiv Belgije, broj 8988/80 od 10. ožujka 1981. godine, OI, svezak 24, strana 202; ANCA protiv Belgije, broj 10259/83 od 10. prosinca 1984. godine, OI, svezak 40, strana 177). Međutim, stečajni postupak sam po sebi ne predstavlja «spor» o građanskim pravima i obvezama, niti se radi o postupku u kojem se utvrđuje postojanje ili nepostojanje neke sporne činjenice ili prava povjeritelja kao pojedinca. Sam Zakon o stečajnom postupku u članku 2. stavak 1. određuje cilj stečajnog postupka na način: «Stečajni postupak provodi se radi grupnog namirenja povjeritelja stečajnog dužnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriteljima». Dakle, funkcija stečajnog postupka nije odlučivanje o građanskim pravima i obvezama povjeritelja pojedinca, niti rješavanje određenog spora, već zaštita grupe povjeritelja istovremeno, na jednak način, koji od mogućeg predstavlja najbolje rješenje za sve povjeritelje, što je izričito i određeno člankom 151. Zakona o stečajnom postupku kao «načelo jednakog postupanja prema svim sudionicima» (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP-914/04 od 12. travnja 2005. godine).
10. Nadalje, način na koji se donose odluke u stečajnom postupku, sukladno članku 28. stavak
4. Zakona o stečajnom postupku, po kojemu Skupština povjeritelja donosi odluke većinom pristutnih povjeritelja, s tim da zbir iznosa povjeritelja koji su glasovali za odluku mora biti veći od polovice zbira iznosa potraživanja prisutnih povjeritelja, kao i po odredbi članka 29. stavak 10. Zakona o stečajnom postupku, po kojemu Odbor povjeritelja donosi odluke, ukoliko je prisutna većina, većinom glasova prisutnih povjeritelja, a ako su glasovi podjeljenji, odlučuje stečajni sudija, suštinski je različit od načina na koji se odluke donose u građanskim postupcima. Prema članku 162. stavak 1. navedenog zakona ovaj način glasovanja vrijedi i za glasovanje kod usvajanja Stečajnog plana. Štoviše, kod usvajanja Stečajnog plana, koji je predmet rješenja koja se osporavaju ovim apelacijama, Zakon o stečajnom postupku u članku 170. predviđa i «zabranu opstrukcije», što dodatno potvrđuje da se u stečajnom postupku ne radi o utvrđivanju činjenica u smislu materijalne istine i prava pojedinaca u odnosu na tako utvrđenu istinu, već o postupku u kojem se odluke donose većinskim glasovanjem. I u ovom slučaju odluke su donesene na temelju glasovanja, o čemu kod usvajanja Stečajnog plana svjedoči Zapisnik sa ročišta o glasovanju o Stečajnom planu Općinskog suda od 11. srpnja 2005. godine, a kod ispravke i dopune Stečajnog plana, potvrđuje i sam apelant u dopuni svoje apelacije od 5. svibnja 2006. godine, navodom da je stečajni sudija odobrila Skupštini povjeritelja glasovanje nakon njegovog izlaganja. Postupcima glasovanja prisustvovao je i sam apelant, odnosno njegov opunomoćenik.
11. Na koncu, bitno je napomenuti da je u konkretnom slučaju apelant povjeritelj sa određenim pravima, kojemu su to svojstvo i određena prava već utvrđena u postupcima koji su prethodili stečajnom, i što niti sam apelant ne osporava. Stečajni postupak u ovom dijelu usvajanja Stečajnog plana je postupak kojim se nastoje riješiti problemi vezani za gospodarsko društvo, a u intersu svih povjeritelja kao i opstojnosti i daljnjeg rada samog društva, a ne, kako to smatra apelant, postupak u kojemu se utvrđuju njegova prava i obveze.
12. S tim u vezi, u ovom slučaju ne može biti riječi o povredi prava apelanta na pravično suđenje na način kako je pravo na pravično suđenje zaštićeno člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.
13. Što se tiče navoda prvog apelanta koji se odnosi na nezakonito raspolaganje imovinom od strane Skupštine stečajnog dužnika a po prijedlogu stečajnog upravitelja, dok još traje stečajni postupak a sam stečajni dužnik još nije niti upisan u Registar društava kao pravna osoba, te da se i na ovaj način, odlukama Skupštine stečajnog dužnika krši njegovo pravo na zakonito i pravično suđenje zaštićeno člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud nalazi da donošenje odluka od strane organa upravljanja u gospodarskim društvima također ne predstavlja postupak u kojemu se utvrđuju građanska prava i obveze apelanta, zbog čega niti ovaj dio apelacije nije dopustiv u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
14. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije drugog apelanta Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član 16. stavak 1. i stavak 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
16. Obzirom na to da je drugom apelantu 10. travnja 2006. godine uručeno Rješenje Županijskog suda broj Pž-007-0-PŽ-06-000039 od 5. travnja 2006. godine, da je Rješenje Županijskog suda broj Pž-143/05 od 3. listopada 2005. godine drugom apelantu uručeno 7. listopada 2005. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 24. lipnja 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Sukladno navedenom, Ustavni sud je zaključio da je apelacija drugog apelanta podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je drugi apelant primio osporeno rješenje.
17. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
18. Obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema temelja za razmatranje iznesenih prijedloga za donošenje privremene mjere.
19. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović