Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2500/05 (P. N.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2500/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 12. rujna 2006. godine, u predmetu broj AP-2500/05, rješavajući apelaciju Planimira Novalije, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Planimira Novalije, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od strane Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo u predmetu broj 23/0- 372-770/99, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Planimir Novalija (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 7. prosinca 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od strane Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), u predmetu broj 23/0-372-770/99.
2. Apelant je 1. srpnja 1999. godine Upravi podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u ul. Omladinska br. 39/1, na kojemu je stanarsko pravo imala njegova umrla mati, koji je Rješenjem Uprave broj 23/0-372-770/99 od 18. ožujka 2003. godine odbijen zbog odsustva stranačke legitimacije.
3. Rješavajući po prizivu apelanta na navedeno rješenje, Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), donijelo je Rješenje broj 27/02-23-3434/03 od 27. studenog 2003. godine, kojim je poništeno prvostupanjsko rješenje i predmet vraćen Upravi na ponovni postupak.
4. Postupajući po Rješenju Ministarstva, Uprava je donijela Rješenje broj 23/0-372-770/99 od 5. ožujka 2004. godine, kojim je zahtjev apelanta ponovno odbila, ovaj put kao neutemeljen, utvrđujući da apelant od 1981. godine nije stanovao na adresi predmetnog stana.
5. I na ovo rješenje Uprave apelant je izjavio priziv Ministarstvu, koje je i ovaj put, Rješenjem broj 27/02-23-1110/04 od 6. srpnja 2004. godine, poništilo prvostupanjsko rješenje, iz razloga neutvrđivanja svih činjenica potrebnih za odlučivanje a predloženih od strane apelanta, te predmet vratilo Upravi na ponovni postupak.
6. Kako Uprava u ponovnom postupku nije donijela nikakvu odluku, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu, jer smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je zaštićeno člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita donesenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelant nije koristio pravne lijekove predviđene zakonskim propisima za slučajeve tzv. «šutnje administracije». Naime, sukladno čl. 11. i 22. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH», br. 2/98 i 8/00), važećeg u ovom slučaju, apelant je mogao da se obrati drugostupanjskom organu zbog nedonošenja odluke od strane provostupanjskog organa u roku od 60 dana od dana kada je prvostupanjski organ dobio rješenje drugostupanjskog organa kojim mu se nalaže da ponovno odluči o zahtjevu apelanta, a dalje, ukoliko bi i drugostupanjski organ propustio u ovom roku riješiti njegovu stvar, mogao je tužbom pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
11. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović