Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1492/05 (S. K.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1492/05
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1492/05, rješavajući apelaciju Seada Kajtezovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Kajtezovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-281/04 od 25. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-6/04 od 19. maja 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sead Kajtezović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Hadžić, advokat iz Bihaća, podnio je 14. jula 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-281/04 od 25. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-6/04 od 19. maja 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 15. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 12. augusta 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 26. augusta 2005. godine, Kantonalni sud 24. augusta 2005. godine, a Kantonalno tužilaštvo 30. augusta 2005. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 18. jula 2006. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Kantonalni sud je Presudom broj K-6/04 od 19. maja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-281/04 od 25. maja 2005. godine, apelanta (i još jednu osobu optuženu u istom krivičnom postupku) proglasio krivim za krivično djelo zasnivanja ropskog odnosa i prijevoza osoba u ropskom odnosu iz člana 167. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), te produženo krivično djelo posredovanja u vršenju prostitucije iz člana 229. stav 1. Krivičnog zakona i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U toku dokaznog postupka pred Kantonalnim sudom, osim izvođenja materijalnih dokaza (pretres stana i drugih prostorija, fotodokumentacija i dr.), uz saglasnost stranaka su pročitani iskazi svjedokinja I.B., M.O., B.A., R.I. i N.P. (u daljnjem tekstu: sporne svjedokinje) saslušanih u toku istražnog postupka s obzirom da je utvrđeno da su one do zakazivanja glavnog pretresa napustile Centar za zbrinjavanje žrtava prostitucije u Sarajevu i deportirane su u Rumuniju, a također su uz saglasnost stranaka pročitane izjave svjedoka odbrane Š.B., D.M. i A.A. Kantonalni sud je posebno obrazložio zašto je prihvatio iskaze spornih svjedokinja i povjerovao im, a nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane i odbranu samog apelanta. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve dokaze pojedinačno kao i sve dokaze u cjelini, Kantonalni sud je utvrdio odgovornost apelanta za krivična djela koja su mu stavljena na teret.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan apelantov navod da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima, odnosno dokazima na kojima se ne može zasnovati presuda, jer su sporne svjedokinje saslušane bez prisustva okrivljenih i njihovih branilaca. U presudi je obrazloženo da, prema ocjeni tog suda, navedeni dokazi nisu pribavljeni na nezakonit i nedozvoljen način da bi im se mogla pobiti procesna valjanost, jer su sporne svjedokinje bile strane državljanke koje su u BiH ušle i u njoj boravile ilegalno. Po otkrivanju krivičnih djela, u kojima su bile žrtve, posredstvom IPTF-a su smještene u Centar za zbrinjavanje žrtava prostitucije, a zatim su vraćene u zemlje iz kojih potiču. Takve okolnosti su ukazivale da je postojala opasnost od odlaganja njihovog saslušanja, odnosno hitnost provođenja tih dokaza što su bile zakonske pretpostavke iz člana 160. stav 5. Zakona o krivičnom postupku da se kod istražnog sudije saslušaju bez obavještavanja okrivljenih i njihovog prisustva. Također, kako je navedeno u presudi, na glavnom pretresu oštećene nisu saslušane jer su bile nedostupne sudu, a stranke i branioci su se saglasili da se njihovi iskazi pročitaju te su ti dokazi provedeni u potpunosti u smislu člana 328. stav 2. Zakona o krivičnom postupku. Također, dalje je navedeno u obrazloženju, strankama i braniocima je omogućeno da se o pročitanim iskazima izjasne i da stavljaju na njih svoje primjedbe, pa se tako u svemu postupalo prema članu 330. Zakona o krivičnom postupku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer se presuda Kantonalnog suda isključivo zasniva na iskazima I.B., O.M. i A.B. koje su saslušane u toku istražnog postupka, čijem saslušanju apelant ni njegov branilac nisu prisustvovali niti su o toj radnji bili obaviješteni. Apelant stoga, kako je naveo, pobija navedene presude jer smatra da mu je povrijeđeno pravo na ispitivanje svjedoka optužbe iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Također, prema apelantovom mišljenju, presude redovnih sudova su sporne jer se zasnivaju u potpunosti ili uglavnom na iskazima spornih svjedokinja koje on nije imao priliku da ispita.
b) Odgovor na apelaciju
9. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. Evropske konvencije. Radi se o navodima, kako je navedeno u odgovoru, koji su bili izneseni u žalbi na prvostepenu presudu i koji su bili predmet ocjene drugostepenog suda nakon čega su odbijeni kao neosnovani za šta je taj sud dao adekvatno obrazloženje.
10. Kantonalni sud je naveo da ne stoje apelantovi navodi o povredi njegovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, jer je apelant tokom cijelog krivičnog postupka imao pravičan postupak.
11. Kantonalno tužilaštvo je navelo da smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud potpuno i svestrano ocijenili izvedene dokaze i doveli ih u međusobnu vezu, odnosno prvostepeni sud je dokaze kojima je vjerovao doveo u vezu i potkrijepio drugim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu pa je to temeljito obrazložio. Također je navedeno u odgovoru da procesno načelo slobodne ocjene dokaza ni Kantonalni sud a ni Vrhovni sud nije zloupotrijebio niti se presuda isključivo zasniva na iskazima određenih svjedoka kako je to navedeno u apelaciji. Stoga je Kantonalno tužilaštvo predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
12. Zakon o krivičnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 43/98 – zakon koji je primijenjen u konkretnom slučaju) „Član 160. stav 5.
Istražni sudija je dužan na pogodan način obavijestiti tužitelja, branitelja, oštećenog i okrivljenog o vremenu i mjestu izvršenja istražnih radnji kojima oni mogu biti prisutni, osim kad postoji opasnost od odlaganja. Ako okrivljeni ima branitelja, istražni sudija će, po pravilu, obavještavati samo branitelja.
Član 328.
Izvan slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, saoptuženih ili već osuđenih učesnika u krivičnom postupku, kao i zapisnici i druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima: 1)ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka;
2)ako svjedoci ili vještaci bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnom pretresu. Vijeće može, uz saglasnost stranaka i branitelja, odlučiti da se zapisnik o ranijem saslušanju svjedoka ili vještaka, odnosno njegov pismeni nalaz i mišljenje pročita iako svjedok odnosno vještak nije prisutan, bez obzira na to da li je bio pozvan na glavni pretres [....]. Član 330.
Poslije dovršenog saslušanja svjedoka ili vještaka i poslije čitanja svakog zapisnika ili drugog pismena, zapitat će predsjednik vijeća stranke, branitelja ili oštećenog imaju li šta primijetiti.
Član 358. stav 1. tačka 8.
Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
[...] 8) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se prema odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, osim ako je, s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda. [...]“
VI. Dopustivost
13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-281/04 od 25. maja 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je, radi dostave stranama u postupku, primljena u Kantonalnom sudu 10. juna 2005. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.»
18. U konkretnom slučaju riječ je o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivična djela propisana zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana «osnovanost krivične optužbe» protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na ispitivanje svjedoka optužbe iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Naime, u apelaciji se naglašava da su na glavnom pretresu pročitani iskazi spornih svjedokinja dati u istražnom postupku, te da je na tim iskazima sud zasnovao presudu, a da nije apelantu ni njegovom braniocu bilo omogućeno da prisustvuju saslušanju tih osoba.
19. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, «u principu sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi Odluku broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Osim toga, Ustavni sud, u principu, nije nadležan da procjenjuje činjenično stanje koje su izvršili redovni sudovi ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.
20. Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).
21. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je proveo dokaz čitanjem iskaza spornih svjedokinja koje su saslušane u istrazi, i za čije su hitno saslušanje postojali „važni uzroci“ u smislu člana 328. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku. Sa čitanjem iskaza svjedokinja su se saglasili apelant i njegov branilac, što apelant nije ni osporio. Redovni sudovi su dali logično i u zakonu utemeljeno obrazloženje u pogledu toga zašto se čitaju iskazi ovih svjedokinja, a Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen.
22. Apelantovi navodi koji se tiču pitanja kojim iskazima su redovni sudovi povjerovali i zašto, prema mišljenju Ustavnog suda, odnose se na pitanje slobodne sudijske ocjene dokaza. Međutim, zadatak Ustavnog suda nije da taj aspekt procjenjuje ukoliko nema drugih odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoljna. Ustavni sud smatra da su i prvostepeni i drugostepeni sud jasno i razložno obrazložili zašto su povjerovali iskazima spornih svjedokinja datim u istražnom postupku. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da se odluke redovnih sudova ne temelje isključivo na iskazima spornih svjedokinja, već i na drugim, objektivnim dokazima, iz kojih je prvostepeni sud nesumnjivo zaključio da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Objektivni dokazi koje je prvostepeni sud proveo u potpunosti se, prema zaključku redovnih sudova, slažu sa iskazima spornih svjedokinja datih u istrazi, za šta su redovni sudovi dali uvjerljiva obrazloženja. Ustavni sud, također, ukazuje da su svi ovi apelantovi navodi već bili predmet njegove žalbe protiv prvostepene presude, pa je i Kantonalni sud u vezi s tim dao detaljna obrazloženja koja nisu proizvoljna.
23. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, zato što čitanje iskaza svjedoka koji «zbog važnih uzroka» nisu mogli pristupiti glavnom pretresu, na način propisan zakonom, nije samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, a osporene presude ne zasnivaju se isključivo na tim iskazima, već i na drugim materijalnim dokazima. Osim toga, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje kada se navodi apelanta odnose isključivo na pitanje sudijske procjene dokaza u krivičnom postupku i na primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoljna.
25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović