Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2621/05 (Stjepan-Stipan Pehar)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2621/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2621/05, rješavajući apelaciju Stjepana-Stipana Pehara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana-Stipana Pehara podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-196/04 od 13. oktobra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-558/02 od 11. decembra 2003.

godine, i presude Općinskog suda II u Mostaru, broj P-108/01 od 5.

februara 2002. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stjepan-Stipan Pehar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zlatan Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je, 22. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-196/04 od 13. oktobra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-558/02 od 11. decembra 2003. godine, i presude Općinskog suda II u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-108/01 od 5. februara 2002. godine.

2. Pravosnažnom presudom Općinskog suda, broj K-66/97 od 23. februara 1999. godine, apelant je u odsutnosti oglašen krivim za krivična djela teške krađe i krivotvorenja isprave iz člana 274. stav 3. i 251. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Za navedena krivična djela, počinjena u sticaju, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Za presudu je saznao tek kad je pozvan na izdržavanje kazne, pa je, 4. juna 2000. godine, na osnovu člana 402. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu : ZKP), protiv pravosnažne presude izjavio žalbu i istovremeno podnio zahtjev za ponavljanje postupka.

3. Općinski sud je rješenjem, broj Kv-60/00 od 26. septembra 2000. godine, usvojio zahtjev apelanta i odredio novi glavni pretres, ali bez određivanja datuma održavanja glavnog pretresa.

4. Općinski sud je, po službenoj dužnosti, u postupku izvršenja krivične sankcije, donio rješenje, broj IKS-13/00 od 12. septembra 2000. godine, kojim je apelanta u svojstvu osuđenog, primjenom Zakona o amnestiji («Službene novine FBiH» br. 48/99 od 3. decembra 1999. godine) oslobodio od izvršenja kazne u cjelini. U obrazloženju rješenja navedeno je da je pravosnažnom presudom istog suda, broj K-66/97 od 23. februara 1999. godine, apelant oglašen krivim zbog krivičnih djela teške krađe i krivotvorenja isprave u sticaju, te kako su krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret i za koja je osuđen na navedenu kaznu zatvora obuhvaćena Zakonom o amnestiji, to je sud na osnovu člana 2. stav 2. Zakona o amnestiji, odlučio apelanta osloboditi od izvršenja kazne u cjelini.

5. Općinski sud je, nakon što je odlukom Vijeća istog suda, broj Kv-60/00 od 26. septembra 2000. godine, dozvoljeno ponavljanje postupka, po službenoj dužnosti, primjenom Zakona o amnestiji, donio rješenje, broj Kv-69/00 od 16. oktobra 2000. godine, kojim je apelanta u svojstvu okrivljenog, oslobodio od krivičnog gonjenja, a rješenje Općinskog suda, broj IKS-13/00 od 12. septembra 2000. godine, stavio van snage. U obrazloženju rješenja, ovaj sud je istakao da je apelant u svojstvu okrivljenog pravosnažno osuđen za krivična djela u sticaju. Rješenjem, broj IKS-13/00 od 12. septembra 2000. godine, sud je apelanta oslobodio od izvršenja kazne u cjelini. Nakon toga, sud je razmatrao žalbu apelanta izjavljenu na pravosnažnu presudu donesenu u njegovoj odsutnosti i po prijedlogu apelanta donio rješenje, broj Kv-60/00 od 26. septembra 2000. godine, kojim je dozvolio ponavljanje krivičnog postupka u korist apelanta i odredio novi glavni pretres, s obzirom da je suđenje vođeno u njegovoj odsutnosti. Ovaj sud nakon toga citira propise Zakona o amnestiji koji daje oslobođenje od krivičnog gonjenja svim osobama koje su u periodu 1. januar 1991. godine do 22. decembra 1995. godine učinile bilo koje od krivičnih djela, sa nabrojanim izuzecima, u koje ne spada krivično djelo teške krađe i krivotvorenja isprave, pa je primjenom Zakona o amnestiji apelanta oslobodio od krivičnog gonjenja. Rješenje, broj IKS-13/00 od 12. septembra 2000. godine, stavljeno je van snage, jer je isto izgubilo smisao.

6. Apelant se po primitku rješenja, broj Kv-69/00 od 16. oktobra 2000. godine, saglasno odredbama ZKP-a, obratio Federalnom ministarstvu pravde zahtjevom za obeštećenje zbog nepropisno i nezakonito vođenog krivičnog postupka. Federalno ministarstvo pravde je svojim aktom, broj 03-06-414/01 od 8. februara 2001. godine, obavijestilo apelanta da neće postupati po zahtjevu za postizanje sporazuma o vansudskoj nagodbi, već da kod nadležnog suda može podnijeti tužbu radi naknade štete.

7. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva pravde, radi naknade štete nanesene njegovom ugledu i zvanju. Postupajući po tužbi, Općinski sud je donio presudu, broj P-108/01 od 5. februara 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-558/02 od 11. decembra 2003. godine, kojom je odbio zahtjev apelanta u cjelini. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da se obaveže tužena za naknadu štete njegovom ugledu i zvanju, u ukupnom iznosu od 17.000,00 KM, sa kamatama i troškovima postupka. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je krivični postupak protiv apelanta okončan pravosnažnom pesudom, broj K-66/97, da je apelant po saznanju za presudu izjavio žalbu i zahtjev za ponavljanje postupka, nakon čega je Općinski sud usvojio zahtjev za ponavljanje postupka i odredio novi glavni pretres, bez datuma održavanja. U tom postupku nije donijeta nova pravosnažna presuda, kojom bi apelant eventualno bio oslobođen od optužbe ili optužba odbijena, odnosno postupak obustavljen u skladu sa članom 523. ZKP-a, već je apelant rješenjem, broj Kv-69/00 od 16. oktobra 2000. godine, oslobođen od krivičnog gonjenja, na osnovu odredaba Zakona o amnestiji. Amnestija je, po mišljenju tog suda, samostalni institut krivičnog prava, akt milosti države kojom se ne ukida presuda i ne utvrđuje neopravdanost osude ili krivičnog gonjenja, već se njom neka osoba oslobađa od krivičnog gonjenja odnosno od izdržavanja kazne lišenja slobode u cijelosti ili djelomično.

8. Odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud je reviziju odbio kao neosnovanu presudom, broj Rev-196/04 od 13. oktobra 2005. godine. Ovaj sud smatra da je pravilan stav Kantonalnog suda u pogledu primjene materijalnog prava, jer odredba člana 523. stav 1. ZKP-a pravo na naknadu štete priznaje samo kada je donesena oslobađajuća presuda ili kada je optužba odbijena. Zakon ne predviđa tu zaštitu kod odluka kojima se lice oslobađa od krivičnog gonjenja ili izvršenja sankcije. Zbog toga, po mišljenju Vrhovnog suda, nije bilo osnovano potraživanje apelanta za naknadu nematerijalne štete. Pored navedenog, ovaj sud je istakao da je apelant imao mogućnost žalbom pobijati rješenje, broj Kv-69/00 od 16. oktobra 2000. godine, pa bi tek ishod tog postupka bio relevantan za postupak radi naknade štete. To pravo je apelant imao po članu 4. Zakona o amnestiji. Upravo tim propisom omogućeno je pobijanje rješenja o amnestiji, ukoliko okrivljeni ima interes da se donese odluka kojom će biti oslobođen optužbe ili da optužba bude odbijena.

9. Apelant smatra da mu je postupanjem redovnih sudova u parničnom postupku, dakle uskraćivanjem prava na naknadu štete za nezakonito izrečene presude, zbog netačno i nepropisno vođenog krivičnog postupka, povrijeđeno pravo na život, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3. a), d), e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ove Ustavne odredbe odgovaraju čl. 2., 5., 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i članu 14. Evropske konvencije. Apelant nije eksplicitno naveo u čemu se sastoje navedene povrede prava, osim što je ukazao da su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešnom primjenom važećih zakonskoih odredbi postupili suprotno odredbama Ustava i Evropske konvencije. Apelant nije osporio da protiv rješenja kojim se oslobađa od krivičnog gonjenja nije izjavljivao žalbu.

10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

13. U suštini, navodi apelanta se svode na njegovo nezadovoljstvo u pogledu činjenice da je pravosnažnom presudom u parničnom postupku odbijen sa zahtjevom za naknadu štete. Apelant smatra da su sudovi u parničnom postupku previdjeli činjenicu da je u krivičnom postupku oslobođen od krivičnog gonjenja i izvršenja krivične sankcije. zbog čega su, po njegovom mišljenju, odluke iz krivičnog postupka same po sebi nezakonite Osnov za postupanje suda u krivičnom postupku, nakon ulaganja zahtjeva za ponavljanje postupka, nije po mišljenju apelanta u Zakonu o amnestiji, već u činjenici da je protiv njega neosnovano podignuta optužnica i suđeno u odsutnosti, pa je sud zahtjev za ponavljanje prihvatio kao osnovan i blagovremen. Osim navoda da je postupanje Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, koji je okončan presudom kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadu štete, apelant nije posebno obrazlagao u čemu se sastoje povrede prava koje je istakao u apelaciji.

14. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud primjećuje da su sudovi u redovnom parničnom postupku, u tri instance pune jurisdikcije, utvrdili da je potraživanje apelanta neosnovano, jer prema odredbi člana 523. stav 1. ZKP-a («Službene novine FBiH», broj 43/98), pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba prema kojoj je bila pravosnažno izrečena krivična sankcija ili koja je oglašena krivom, a oslobođena od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka novi postupak pravosnažno obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena, osim u određenim slučajevima. U članu 527. istog Zakona propisano je da pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen pravosnažnim rješenjem, ili je pravosnažnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena. U konkretnom slučaju, osnov za pokretanje parničnog postupka nije bila odluka kojom je apelant oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, ili pak postupak obustavljen, već rješenje kojim se apelant oslobađa od krivičnog gonjenja, što prema citiranoj zakonskoj odredbi nije zakonski osnov zbog kojeg se u parničnom postupku može tražiti naknada štete. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

15. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustuivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).

16. Pored navedenog, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti, broj AP-373/04 od 18. maja 2005. godine).

17. Međutim, u konkretnom slučaju, apelant osim ovih paušalnih navoda o povredi navedenih ustavnih prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tih prava. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, kao i da postoji išta što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2621/05 (Stjepan-Stipan Pehar) | Sudska praksa | Aktio