Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1668/06 (R. K.)

Odluka donesena 20. 09. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1668/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1668/06, rješavajući apelaciju Rahmana Kukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rahmana Kukića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kž-2/05 od 30. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rahman Kukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Vahidin Kadić advokat iz Sarajeva, podnio je 6. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-2/05 od 30. marta 2006. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se, u odnosu na njega, odložilo izvršenje kazne zatvora u trajanju od dvije godine, po pravomoćnoj presudi tadašnjeg Općinskog suda II u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj K-779/01 od 14. novembra 2003. godine, koju kaznu zatvora apelant treba početi izdržavati 5. jula 2006. godine u Kazneno popravnom zavodu u Sarajevu.

2. Presudom Općinskog suda broj K-779/01 od 14. novembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Kž-2/05 od 30. marta 2006. godine, apelant je oglašen krivim što je počinio krivično djelo – teška djela protiv sigurnosti javnog prometa – iz člana 320. stav 4. u vezi člana 315 stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/98, 23/99, 50/01 i 27/02), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, uz izricanje mjere bezbijednosti zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije, u trajanju od pet godina, prema članu 67. Krivičnog zakona Federacije BiH. Navedenim presudama utvrđeno je da je apelant upravljajući putničkim motornim vozilom, i ne pridržavajući se prometnih propisa, ugrozio javni promet, i izazvao nesreću u kojoj je doveo u opasnost živote ljudi, od čijih posljedica je troje lica zadobilo teške tjelesne povrede, a jedno lice je izgubilo život, tako što je nakon nesreće podleglo od zadobijenih povreda.

3. Apelant je tokom postupka imao branitelja, saslušan je i dao je svoju odbranu, a svi dokazi na kojima se zasnivaju osporene presude izvedeni su na glavnom pretresu, u prisustvu apelanta i njegovog branitelja, i isti su ih imali priliku osporiti i ponuditi svoje argumente. Tokom postupka izvedeni su dokazi vještačenjem od strane vještaka saobraćajne, medicinske i neuropsihijatrijske struke, koji su i saslušani na glavnom pretresu, a izvršen je i uvid u materijalne dokaze kao što su skica sa lica mjesta, fotodokumentacija i sl. Apelant se branio da je predmetno krivično djelo izvršio u stanju neuračunjljivosti jer je bio izgubio svijest, obzirom da je tokom postupka utvrđeno da boluje od narkolepsije (bolest kod koje pacijent naglo zaspi u periodu od 30- tak sekundi do minut ili dva za koji period pacijent ima amneziju), koja dijagnoza ranije nije bila uspostavljena, ali je apelant izjavio da mu se prije dešavalo da izgubi svijest tj. naglo zaspi.

4. U osporenim presudama sudovi su utvrdili, da se iz iskaza saslušanih vještaka ne može zaključiti da je apelant u momentu udesa izgubio svijest zbog bolesti od koje boluje, obzirom da su vještaci izjavili kako se to ne može utvrditi tj. ne može se sa pouzdanom sigurnošću utvrditi tačno vrijeme kad je apelant zaspao, iz razloga što narkolepsija kao bolest ne ostavlja tragove na organizmu pacijenta. Sudovi su izveli zaključak, da upravo činjenica da je apelant ranije imao probleme navedene vrste, tj. da je izjavio da mu se desilo da je u jednoj prodavnici zaspao i pao, govori u prilog apelantove neodgovornosti, obzirom da je bio svjestan da je odranije imao problema sa gubitkom svijesti, i nije razmišljao šta bi se moglo desiti ukoliko bi, na primjer, zaspao tokom vožnje kao što navodi da mu se desilo u konkretnom slučaju.

5. Međutim, osim navedenog, sudovi su na temelju izvedenih dokaza utvrdili da je logičan uzrok predmetne saobraćajne nesreće apelantovo neoprezno manevrisanje vozilom pri promjeni saobraćajne trake, što je i dovelo do gubljenja kontrole nad vozilom, udaranja u stub semafora i nalaženja na tramvajskom stajalištu, te ostvarivanja kontakta sa ljudima koji su bili na stanici. Sudovi su naveli da je tačno da je apelant zaspao, kao što se brani da jeste, onda se vozilo ne bi kretalo iz izlivne trake, a pogotovo ne iz lijeve saobraćajne trake tako naglo lijevo kao što je nesporno utvrđeno da se kretalo, već bi logično bilo da se vozilo usmjerilo ravnim pravcem ili blago ukošenim pravcem.

6. Apelant naglašava da je osporenom presudom Kantonalnog suda došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant daje pretežno navode u pogledu toga da sudovi nisu na ispravan način cijenili nalaz vještaka neuropsihijatra i utvrdili da je u momentu izvršenja predmetnog krivičnog djela bio bez svijesti zbog bolesti narkolepsije od koje boluje, kao i da su sudovi potpuno neosnovano izrekli mjeru bezbijednosti oduzimanja vozačke dozvole, uz obrazloženje da apelant boluje od narkolepsije, kad su prethodno utvrdili da predmetno krivično djelo nije počinio u stanju narkolepsije. Apelant smatra da su sudovi u konkretnom slučaju zanemarili i načelo in dubio pro reo obzirom da po navodima apelanta sudovi ni jednim dokazom nisu utvrdili da postoji vinost na njegovoj strani. Apelant nije dao navode i dokaze zbog čega smatra da bi mogle nastupiti nenadoknadive štetne posljedice, ukoliko Ustavni sud ne usvoji predloženu privremenu mjeru.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se iz navoda apelacije može zaključiti da se apelant žali na utvrđeno činjenično stanje i ocjenu dokaza u konkretnom slučaju, obzirom da navodi kako su sudovi, iz nalaza vještaka neuropsihijatrijske struke, trebali zaključiti da je u momentu nesreće bio bez svijesti zbog bolesti narkolepsije, kao i da nisu imali dovoljno validnih dokaza, na temelju kojih bi se moglo utvrditi da postoji vinost na njegovoj strani, u čemu apelant i vidi povredu prava na pravično suđenje.

10. U vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na svoju ustaljenu praksu prema kojoj «Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava, (vidi odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja obzirom da, po mišljenju Ustavnog suda, tako utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu Ustava, a apelant ne navodi da mu je tokom postupka povrijeđeno bilo kakavo procesno pravo garantirano članom 6. Evropske konvencije, te Ustavni sud smatra da, kad se uzme u obzir stanje cjelokupnog pisa apelacije, apelant nema „opravdan zahrijev“ da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1668/06 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio