Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2316/05 (D. i I. K.)

Odluka donesena 20. 09. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2316/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Siimović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2316/05, rješavajući apelaciju Dženana i Ibrahima Kadrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dženana i Ibrahima Kadrića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj Kž-161/05 od 14. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj K-22/05 od 20. juna 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dženan i Ibrahim Kadrić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Nikica Bodul advokat iz Zenice, podnijeli su 10. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-161/05 od 14. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljem tekstu: Općinski sud) broj K-22/05 od 20. juna 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj K-22/05 od 20. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Kž-161/05 od 14. septembra 2005. godine, apelanti su oglašeni krivim što su učestvovali u tuči u kojoj su nanesene teške tjelesne povrede čime su počinili krivično djelo iz člana 179. Krivičnog zakona Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj 43/98), te su osuđeni na uvjetnu osudu, tako što im je utvrđena kazna zatvora u trajanju od po četiri mjeseca, koja se neće izvršiti ako apelanti u roku od jedne godine i šest mjeseci ne počine novo krivično djelo.

3. Apelante je tokom cijelog postupka zastupao advokat, saslušani su tokom glavnog pretresa, a svoje iskaze su dali i u žalbenom postupku pred drugostepenim vijećem. Tokom suđenja saslušano je devet svjedoka i provedena su tri vještačenja.

4. Apelanti smatraju da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) isključivo iz razloga što Kantonalni sud nije dao odgovore na sve navode iz njihove žalbe na prvostepenu presudu Općinskog suda.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda kao i Evropskog suda za ljudska prava sudovi nisu obavezni dati odgovor na svaki argument stranaka iznesen u toku postupka (vidi presude Evropskog suda: Van der Huk od 19. aprila 1994. godine i Ruiz Torija od 9. decembra 1994. godine). Jedino u slučaju da obrazloženje potpuno nedostaje pravni lijek bi bio iluzoran (vidi presudu Evropskog suda Hadjianastassiou od 16. decembra 1992. godine). U slučaju ako žalbeni sud koristi razloge nižeg suda on ne mora ponovo navesti te razloge (vidi predstavku broj 10773/84 X protiv Italije).

8. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi apelanta da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz razloga što Kantonalni sud nije dao odgovore na sve navode iz njegove žalbe. Prema obrazloženju presude Kantonalnog suda vidljivo je da taj sud podržava razloge Općinskog suda, koji je dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja krivične odgovornosti apelanata za predmetno krivično djelo učestvovanja u tuči u kojoj su nanesene teške tjelesne povrede. Kantonalni sud je dao svoje navode u pogledu žalbenih prigovora koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, procesnih povreda i primjene materijalnog zakona. Dakle, činjenica da Kantonalni sud nije odgovorio na navode žalbe onako kako su to apelanti smatrali da treba, ne može se podvesti pod povredu prava na pravično suđenje, te zbog toga Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ da se pozivaju na povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2316/05 (D. i I. K.) | Sudska praksa | Aktio