Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1719/05 (M. R. i dr.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1719/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1719/05, rješavajući apelaciju Milorada Rodića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Rodića, Vlastimira Pušare, Ivana Bakovića i Zorana Kneževića podnesena zbog neizvršenja rješenja Ministarstva pravde BiH, broj 06-05-8-1/05 od 15. juna 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Rodića, Vlastimira Pušare, Ivana Bakovića i Zorana Kneževića podnesena zbog neizvršenja rješenja Ministarstva pravde BiH, broj 06-05-8-1/05 od 15. juna 2005. godine, i uslova izdržavanja kazne u KPZ Zenica, u odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Rodić, Vlastimir Pušara, Ivan Baković i Zoran Knežević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zoran Malešević, advokat iz Banja Luke, podnijeli su, 15. avgusta 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije zbog neizvršenja rješenja Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, broj 06-05-8-1/05 od 15. juna 2005. godine. Apelanti su Ustavnom sudu dostavili dopunu apelacije, 19. septembra 2005. godine, i takođe, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio «izmještanje apelanata u drugi zatvor, odnosno zatvor Kula u Istočnom Sarajevu, kako glasi i rješenje Ministra pravde BiH.»
2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP- 1719/05, AP-1720/05, AP-1721/05 i AP-1722/05. spoji u jedan predmet, pod brojem AP-1719/05, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
3. Ustavni sud je odlukom, broj AP-1719/05 od 20. decembra 2005. godine, odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
4. Apelanti su osuđeni pred sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i izdržavaju kaznu zatvora u KPZ Zenica, koji je jedini kazneno popravni zavod u Federaciji BiH zatvorenog tipa.
5. Nadzor nad provođenjem Zakona o izvršenju krivičnih sankcija F BiH vrši Federalno Ministarstvo pravde.
6. Nakon prikazivanja na BHT snimka ubijanja šestorice zarobljenih Srebreničana, Vlastimir Pušara i Ivan Baković su, 5. i 6. juna 2005. godine, fizički napadnuti od drugih osuđenika bošnjačke nacionalnosti, pri čemu su zadobili, ljekarski potvrđene, lake tjelesne ozljede. Ostala dvojica apelanata fizički nisu napadnuta, ali su im upućivane pretnje.
7. Apelanti su se obratili Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine tražeći premještaj u zatvor Kula u Istočnom Sarajevu, navodeći da se u KPZ Zenica osjećaju vrlo nesigurno nakon incidenta koji se desio.
8. Ministar pravde Bosne i Hercegovine je donio rješenje, broj 06-50-8/1/05 od 15. juna 2005. godine, kojim se nalaže premještaj apelanata, koji trenutno izdržavaju kazne zatvora u KPZ Zenica, zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Kazneno-popravni zavod Istočno Sarajevo, koji se nalazi u Republici Srpskoj, na dalje izdržavanje kazne, iz sigurnosnih razloga. Izvršenje navedenog rješenja donesenog 15. juna 2005. godine u 16,00 časova trebala je sprovesti Sudska policija Bosne i Hercegovine u roku od 24 časa od časa donošenja rješenja.
9. Navedeno rješenje dostavljeno je Federalnom ministarstvu pravde koje je osporilo provodivost predmetnog rješenja, budući da ne postoji međuentitetski sporazum koji bi regulisao postupak premještaja osuđenih lica iz KPZ u Federaciji BiH u KPZ u Republici Srpskoj.
10. Sudska policija Bosne i Hercegovine u dva navrata je, 16. juna 2005. godine i 17. juna 2005. godine, pokušala sprovesti rješenje Ministra pravde BiH, ali su u tome spriječeni od stražara KPZ Zenica, koji nisu htjeli predati osuđenike.
11. Povodom navedenog incidenta, a na osnovu predstavke Željka Rodića, sina apelanta Milorada Rodića, i zahtjeva poslanika predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, Komisija za ljudska prava, imigraciju izbjeglice i azil (u daljnjem tekstu: Komisija) je sačinila Izvještaj o stanju ljudskih prava u KPZ Zenica, broj 01/5-50-1-12-28/05 od 26. jula 2005. godine. Vezano za predmetni incident predstavnici KPZ Zenica su članovima Komisije izjavili da su zatvorska uprava i Federalno ministarstvo pravde upoznati s incidentom koji se dogodio, te su poduzeli mjere izdvajanja napadnutih od ostalih zatvorenika. To izdvajanje je izvršeno na zahtjev federalne ministrice pravde, prema naredbi, broj 01-65/05 od 21. juna 2005. godine.
12. Zatvorska uprava je provela disciplinski postupak, kaznila i napadače i organizatora premlaćivanja apelanata. 8. juna 2005. godine osuđene osobe Nedžad Feratović i Jasmin Herceglić su izvedeni na disciplinski raport, gdje im je zbog počinjenog prekršaja izrečena maksimalna kazna upućivanja u samicu u trajanju od 20 dana. S obzirom na karakter incidenta, koji je prema saznanjima uprave KPZ Zenica imao nacionalističku konotaciju, te budući da počinioci incidenta ne pokazuju kajanje, zaključeno je da postoji opasnost da se incident ponovi, pa je uprava odlučila počinioce disciplinskog prekršaja nakon izdržane disciplinske kazne izdvojiti u posebno disciplinsko odjeljenje sa strožijim režimom.
13. Apelanti su nakon incidenta izmješteni u zatvorski stacionar, namjenjen za izolaciju bolesnika, u kom se nalazi svakodnevno 12 - 15 zatvorenika. Apelanti su nezadovoljni uslovima boravka u stacionaru i neizvršenjem rješenja Ministra pravde BiH stupili u štrajk glađu, koji je trajao od 9. juna 2005. godine do 2. jula 2005. godine. Nakon prekida štrajka glađu, ljekarski konzilij je iznio Mišljenje, broj 01-12-5583/05 od 13. jula 2005. godine, po kojem su svi učesnici štrajka glađu u dobrom psihofizičkom stanju .
14. U apelaciji se naglašava da je nakon incidenta u kom su dvojica apelanata pretučeni, kad su zadobila lake tjelesne ozljede, sva četvorica apelanata ne osjećaju bezbjedno u KPZ Zenica, te da neizvršenjem rješenja Ministarstva pravde BiH o premještaju u KPZ Kula, a izmještanjem apelanata u stacionar KPZ Zenica, gdje se nalaze zarazni bolesnici i gdje su nesnošljivi higijenski uslovi, povrijeđena ustavna prava apelanata na zabranu mučenja i pravično suđenje iz člana II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da su nakon incidenta smješteni u zatvorski stacionar, koji je namjenjen za mentalno oboljele zatvorenike, kojima je potrebna izolacija od ostalih zatvorenika. Radi se o izdvojenoj zgradi, koja nije podobna za bilo kakvu upotrebu, nema uslova za bilo kakvo zdravstveno pružanje usluga, ista prostorija služi i kao toalet i kao kupatilo. Kuhinja je od tog stacionara udaljena 100 metara, hrana se doprema zaprežnim kolima, koja guraju tri osuđenika, a onda bez pranja ruku i poduzimanja higijenskih mjera dijele hranu, koja se dijeli na hodniku na improvizivanim stolovima od obrnuto okrenutih gajbi, koje su ambalaža za drugu robu. U tom stacionaru nalazi se jedna prostorija veličine 5x3,5 metra koja služi višenamjenski za prostoriju za ručavanje za sve zatvorenike, bez obzira od čega boluju, TV salu, prostoriju za pušenje, vešarnicu, pere se veš u jedinom sudoperu u kom se pere i suđe, umivaonica, po jutarnjem ustajanju u jedinom sudoperu se vrši umivanje, brijanje, a prije spavanja se peru noge, poneko se do pasa malo opere, a služi i kao frizerski salon, jer zatvorski frizer u toj prostoriji šiša sve zatvorenike. Čišćenje te prostorije i stolova vrši osuđenik i to metlom i krpom kojom čisti prethodno spavaonice, hodnik i toalet. U toku boravka apelanata u tom stacionaru uvijek je 12 - 15 osuđenika od kojih svi imaju dnevne šetnje, bez obzira što su bolesni, a apelanti tokom cijelog boravka do podnošenja dopune apelacije u periodu od 90 dana nisu imali ni jednu šetnju na dnevnom svjetlu, a na upit apelanata zašto oni ne idu u šetnju, navodno su dobili odgovor da će ih neko pobiti sa obližnjih zgrada. U stacionaru se nalaze lica koja borave od teških zaraznih bolesti. U ćeliji s apelantom Zoranom Kneževićem borave dva zatvorenika koja boluju od hepatitisa C. Apelanti navode da se izvršenje rješenja Ministarstva pravde BiH o njihovom premještaju u KPZ Kula u Istočnom Sarajevu opstruiše na razne načine. Usljed neizvršenja predmetnog rješenja njihova su prava još drastičnije ugrožena smještajem u stacionar.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glase:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
16. Predmetni postupak je postupak izvršenja pravosnažnog rješenja Ministra pravde Bosne i Hercegovine, broj 06-50-8/1/05 od 15. juna 2005. godine, o premještaju osuđenih lica na izdržavanju zatvorske kazne iz jednog kazneno-popravnog zavoda u drugi zavod.
17. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak izvršenja rješenja o premještaju apelanata, kao osuđenih osoba na izdržavanju kazne zatvora, kako je naloženo pravosnažnim rješenjem Ministra pravde BiH, tiče određivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka, odnosno analogno tome rješenje koje je donio Ministar pravde BiH o premještaju apelanata ne odsnosi se na određivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata (vidi, odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84, O.I. 46, str. 225). Navedenu praksu usvojio je i Ustavni sud, te je također zauzeo stav da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude, u principu, ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine), pa analogno tome ni na novo i posebno utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata.
18. U konkretnom slučaju osnovanost krivične optužbe protiv apelanata utvrđena je u krivičnim postupcima pred sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine u kojim su apelanti pravosnažno osuđeni za djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na dugogodišnje kazne zatvora. Stoga, rješenjem Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, broj 06-05-8-1/05 od 15. juna 2005. godine, o premještaju osuđenika na izdržavanju kazne zatvora iz jednog KPZ u drugi, nije utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanata, nego je o tome pravosnažno odlučeno u krivičnim postupcima kojim su pred sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine.
19. U tom smislu, Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta Ustavnog suda, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, može analogno primjeniti i u konkretnom slučaju, obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni postupak donošenja rješenja o premještaju osoba na izdržavanju kazne zatvora iz jednog KPZ u drugi KPZ nije ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se postupak izvršenja rješenja o premještaju osoba na izdržavanju kazne zatvora iz jednog KPZ u drugi, ne tiče utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, pa su apelacije, u dijelu u kom se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije godine ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u preostalom dijelu, u odnosu na navodnu povredu člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelanti se žale da su uslovi u KPZ Zenica gdje izdržavaju kaznu zatvora takvi da se osjećaju nesigurni po svoj lični i tjelesni integritet, te da su uslovi smještaja u zatvorskom stacionaru nesnošljivi. Apelanti ističu da nadležni organi krše zabranu mučenja i nehumanog postupanja, time što vlasti Fedracije BiH odbijaju da dozvole izvršenje rješenja Ministra pravde BiH, kojim je naložen njihov premještaj u KPZ Kula, pa takvim postupanjem i neadekvatnim mjerama uprave KPZ Zenica na zaštiti njihovih prava zagarantovanih članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije dolazi do daljnjeg kršenja zabrane mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
21. Apelanti se dakle žale da nadležni organi, propustom da izvrše svoje zakonske obaveze, prema njima postupaju nečovječno i s nepoštovanjem njihovog ljudskog dostojanstva, i tako krše njihovo ustavno pravo koje im garantuje zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
22. Ustavni sud primjećuje da se apelanti nalaze na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Zenica, te da je nadzor nad radom ove ustanove, u skladu s odredbama člana 152. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine F BiH», broj 44/98) u nadležnosti Ministarstva pravde Federacije BiH. U konkretnom slučaju, budući da su nezadovoljni uslovima izdržavanja kazne zatvora u KPZ Zenica, apelanti su se morali, najprije obratiti upravi zatvora, a potom su, na osnovu člana 92. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH, imali pravo pritužbe Federalnom Ministarstvu pravde, u cilu poboljšavanja uslova izdržavanja kazne, što oni nisu učinili, nego su se neposredno obratili Ministarstvu pravde BiH.
23. S obzirom da apelanti nisu iskoristili zakonom predviđen postupak za zaštitu svojih prava, slijedi da nisu ispunili uslov iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
24. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović