Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1807/05 (Z. P.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1807/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1807/05, rješavajući apelaciju Zinete Prežić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zinete Prežić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-811/05 od 29. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zineta Prežić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja, koju zastupaju Aziz i Faruk Ćosović, advokati iz Visokog, podnijela je, 25. avgusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-811/05 od 29. juna 2005. godine.
2. Apelantica je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj O-165/99 od 23. marta 2000. godine, proglašena za jednog od nasljednika umrlog brata Zijaha Prežića sa dijelom ¼. Utvrđeno je da se zaostavština ostavitelja sastoji od nekretnina upisanih u k.o. Karaula, općina Kakanj, koji čine 1/5 suvlasničkog dijela nekretnina upisanih u zk.ul. br.111, i novčana potraživanja kod ZPP Kakanj u iznosu od 6.801,08 KM, te neisplaćene penzije do dana smrti.
3. Apelantica je, 2. novembra 2002. godine, podnijela tužbu Općinskom sudu protiv ostalih nasljednika umrlog brata Zijaha Prežića i to Rešada i Hajrudina Prežić i Almase Imamović rođ. Prežić, kojom je tražila da se utvrdi da joj pripada dio od ¼ nekretnina iz zk.ul. br. 111 k.o. Karaula, nasljeđenih iza umrlog brata, Zijaha Prežića, a u naravi nekretnine označene kao kč.br.55/4 kuća i dvorište, površine 1127 m2, te kč 55/7 krčevina površine 8680 m2, i kč 55/9 pašnjak «Krčevina» površine 400 m2, što po novom premjeru odgovara kč.br.2066, 2067/1, 2067/2 i 2068 u k.o. Vrtlište, što su tuženi dužni priznati i ujedno trpiti da se između istih provede dioba, tako da će se u naravi utvrditi da apelantici pripada dio i predati joj u posjed, uz zahtjev da joj se naknade troškovi postupka.
4. Općinski sud je rješenjem, broj P-295/02 od 22. aprila 2005. godine, odbacio tužbu apelantice. U obrazloženju rješenja se ističe da apelantica nema pravni interes za podnošenje tužbe, pa je na osnovu člana 54. stav 2. i člana 175. stav 1. tačke 3. ZPP-a donio rješenje kao u izreci. Naime, rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda, broj O-165/99 od 23. marta 2000. godine, apelantica je, između ostalih, proglašena za nasljednicu na zaostavštini iza umrlog brata Zijaha Prežića sa dijelom od po ¼. Navedene činjenice nisu osporavali ni tuženi tokom cijelog postupka. Po ocjeni suda nije bilo povoda za podnošenje tužbe, jer apelantica nije mogla tražiti da se utvrdi postojanje nekog pravnog odnosa, ako pravni interes za to utvrđenje za nju ne postoji, zato što je pomenutim pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda već odlučeno o predmetu spora.
5. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu :Kantonalni sud) je rješenjem, broj Gž-811/05 od 29. juna 2005. godine, žalbu apelantice odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju se ističe da je odredbama člana 54. ZPP-a uređen institut tzv utvrđujuće tužbe, odnosno ko i u kojim situacijama ima pravo podnijeti tužbu za utvrđenje, pa nije moguće proširivati pravne situacije i podnositi tužbu za utvrđenje mimo razloga i osnova propisanih navedenim članom. Nije bilo potrebe, odnosno razloga, za podnošenje tužbe, a ukoliko bi se među nasljednicima iza umrlog pojavio spor u toku diobe, što u ovom slučaju nije ta pravna situacija, ista bi se razrješila na način određen važećim zakonima.
6. Apelantica smatra da joj je u postupku okončanom osporenim rješenjem povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatan i porodičan život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Herceovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelantica vidi u tome što su proizvoljnom primjenom procesnog prava redovni sudovi odbacili njenu tužbu, jer su, prema njenom mišljenju, pogrešno utvrdili da je tužba nedopuštena. Apelantica ističe da je imala pravni interes da se utvrdi u parničnom postupku da joj pripada ¼ nasljeđenih nekretnina, budući da se, po mišljenju apelantice, pitanje fizičke diobe nije moglo riješiti kroz vanparnični postupak, jer je prvotuženom to nudila prije pokretanja parničnog postupka, ali je on bio nezainteresovan, pa je smatrala da će zakonski privoliti prvotuženog i ostale nasljednike na fizičku diobu kroz parnični postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da činjenice iznjete u apelaciji očigledno ne upućuju na zaključak da je kršenje navedenih ustavnih prava apelantice moguće, jer je nesporna činjenica da je apelantica suvlasnica ¼ predmetnih nekretnina, pa je očigledno da je bespredmetno pored pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju kojim je to utvrđeno, istu stvar ponovno utvrđivati u parničnom postupku utvrđujućom presudom. Ustavni sud primjećuje da su navodi apelantice da ne bi mogla u vanparničnom postupku izdejstvovati fizičku diobu predmetnih nekretnina, jer je prvotuženi «nezainteresovan za fizičku diobu nekretnina» neosnovani i ne dokazuju da je navedena povreda ustavnih prava moguća i da postoji kršenje ustavom zaštićenih prava. Naime, odredbama Zakona o vanparničnom postupku («Službene novine F BiH», broj 2/98) propisano je u čl. 161.- 167. da se dioba stvari i nekretnina u suvlasništvu vrši u vanparničnom postupku, a na prijedlog suvlasnika, koji prijedlogom mora obuhvatiti sve suvlasnike i navesti podatke o nekretnini, ali nije propisano da je za pokretanje postupka fizičke diobe nekretnina potrebna saglasnost svih suvlasnika, nego da sud donosi rješenje o diobi kojim određuje predmet, uvjete i način diobe, ako nema spora o samom pravu, a suvlasnici ne mogu da postignu sporazum o diobi. U konkretnom slučaju nema spora o pravu, pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda, broj O- 165/99 0d 23. marta 2000. godine, je već utvrđeno da je apelantica suvlasnica s dijelom ¼ predmetnih nekretnina, pa je na osnovu izloženog očigledno da navodi apelantice da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom prava odbacujući njenu tužbu povrijedili njena ustavna prava na pravično suđenje, dom i imovinu ne upućuju na zaključak da postoji kršenje navedenih Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović