Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1788/05 (S. A.)

Odluka donesena 20. 09. 2006.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Azil
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u porodični život
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Porodični život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1788/05

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1788/05, rješavajući apelaciju Saida Atmanija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Jovo Rosić, sudijana sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saida Atmanija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-1/06 od 31. januara 2006. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-08/1-41-309-3/05 od 14. oktobra 2005. godine u odnosu na pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saida Atmanija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-1/06 od 31. januara 2006. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-08/1-41-309-3/05 od 14. oktobra 2005. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saida Atmanija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-1/06 od 31. januara 2006. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-08/1-41-309-3/05 od 14. oktobra 2005. godine, u odnosu na pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na slobodu i sigurnost lica, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz čl. II/3.a), b),

d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saida Atmanija podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj U-685/05 od 8. augusta 2005. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-/07-1-04-131/05 od 20. maja 2005. godine i Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova - Uprava administracije i podrške - Sektor za administraciju Sarajevo broj UP-1-03/03-4-04-6-

676 od 27. aprila 2005. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Said Atmani (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je 24. augusta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-685/05 od 8. augusta 2005. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo sigurnosti) broj UP-2/07-1-04-131/05 od 20. maja 2005. godine i Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova - Uprava administracije i podrške - Sektor za administraciju Sarajevo (u daljnjem tekstu: MUP Sarajevo) broj UP-1-03/03-4-04-6-676 od 27. aprila 2005. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Rješenja MUP-a Sarajevo broj UP-1-03/03-4-04-6-676 od 27. aprila 2005. godine o protjerivanju apelanta iz Bosne i Hercegovine do okončanja postupka po apelaciji. Apelant je 9. februara 2006. godine podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U-1/06 od 31. januara 2006. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo sigurnosti) broj UP-1-0871-41-309-

3/05 od 14. oktobra 2005. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 8. marta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1788/05. Spojene su apelacije AP 1788/05 i AP 279/06.

3. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1788/05 od 13. septembra 2005. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva sigurnosti i MUP-a Sarajevo zatraženo je 24. marta 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 4. aprila 2006. godine, Ministarstvo sigurnosti 10. aprila 2006. godine, a MUP Sarajevo 14. aprila 2006. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 14. augusta 2006. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Činjenice u predmetu AP 1788/05

8. Rješenjem MUP-a Sarajevo broj UP-1-03/3-4-04-6-676 od 27. aprila 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva sigurnosti broj UP-2/07-1-04-131/05 od 20. maja 2005. godine, apelant, rođen 1. oktobra 1966. godine u mjestu Tanger, država Maroko, protjeruje se iz Bosne i Hercegovine i određuje mu se rok od 15 dana da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine sa zabranom povratka u vremenu od četiri godine od dana konačne odluke u ovoj pravnoj stvari, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

9. U obrazloženju odluke prvostepeni organ navodi da je apelantu pravosnažnim Rješenjem Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova broj 02/1-13-4-1513 od 27. aprila 2001. godine oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, koje je stekao 1995. godine. Dalje, apelant je protiv navedenog rješenja pokrenuo upravni spor. Međutim, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj U-2580/01 od 23. juna 2004. godine tužbu odbio. S obzirom na to da apelant boravi na teritoriji Bosne i Hercegovine bez validnih dokumenata, ilegalno, i da nije podnosio zahtjev za odobrenje privremenog boravka u Bosni i Hercegovini, niti je podnio zahtjev za azil, u smislu odredbe člana 193. stav 1. Zakona o upravnom postupku («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 29/02), člana 56. stav 2, člana 57. st. 1. i 2. tačka d) i člana 102. Zakona o kretanju i boravku stranaca («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 29/03), doneseno je rješenje o apelantovom protjerivanju iz Bosne i Hercegovine.

10. Protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti broj UP-2/07-1-04-131/05 od 20. maja 2005. godine apelant je podnio tužbu kojom je pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. Sud BiH je Rješenjem broj U-685/05 od 8. augusta 2005. godine tužbu odbacio. Obrazlažući rješenje, Sud BiH navodi da se Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu posebno regulira pitanje postupka prilikom rješavanja u upravnim stvarima, te da je navedenim zakonom jasno regulirano u kojim slučajevima strancu pripada pravo na podnošenje tužbe protiv konačnog upravnog akta. Dalje ističe da navedenim zakonom nije propisano da stranac ima pravo na sudsku zaštitu, odnosno pravo na pokretanje upravnog spora protiv konačnog rješenja kojim mu je naloženo protjerivanje sa teritorije Bosne i Hercegovine osim ako u postupku protjerivanja navede razloge koji se odnose na princip «zabrane vraćanja» iz člana 60. istog zakona. S obzirom na to da apelant nije isticao prigovore vezane za princip «zabrane vraćanja», ne pripada mu pravo na pokretanje upravnog spora protiv rješenja Ministarstva sigurnosti, kao konačnog upravnog akta.

Činjenice u predmetu AP 279/06

11. Rješenjem Ministarstva sigurnosti broj UP-1-08/1-41-309-3/05 od 14. oktobra 2005. godine odbijen je apelantov zahtjev za azil i naloženo mu je da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja.

12. U obrazloženju navedenog rješenja Ministarstvo sigurnosti navodi da je sa apelantom obavljen intervju na jeziku koji razumije, u prisustvu advokata, te predstavnika nevladine organizacije specijalizirane za pružanje besplatne pravne pomoći. Ministarstvo sigurnosti ističe da je ispunjen prvi uvjet u fazi ispitivanja osnovanosti zahtjeva za azil, odnosno da se lice nalazi izvan zemlje svog državljanstva, uključujući sve zemlje čije državljanstvo to lice ima, jer je apelantu pravosnažnim Rješenjem MUP-a broj 02/1-13-4-1513 od 9. jula 2001. godine oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine. Dalje, u odnosu na apelantove navode da je njegov motiv za traženje azila političke prirode, Ministarstvo navodi da u priloženim dokazima i apelantovom iskazu ne postoje elementi koji bi išli u prilog tvrdnji da je njegov zahtjev političke prirode, niti je dokazao da boja kože ili marokansko porijeklo u konkretnom slučaju dovode do progona u smislu Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Također, Ministarstvo ističe da apelantova tvrdnja da bi po povratku u Maroko automatski bio uhapšen, optužen i osuđen na smrtnu kaznu po osnovu «Zakona o borbi protiv terorizma» nije osnovana s obzirom na to da nema nikakvih dokaza da bi apelant bio podvrgnut odredbama navedenog zakona, jer svi priloženi dokazi i pregledani izvještaji o kažnjavanju prema ovom zakonu se odnose na teroristički napad u Kazablanki 16. maja 2003. godine, kada je apelant izdržavao kaznu zatvora u Francuskoj, zbog umiješanosti u terorističke aktivnosti. Također, prema izvještaju iz zemlje porijekla, nema nikakvih indikacija da bi za to isto djelo opet bio osuđen u Maroku, a dokazi koje je naveo apelant da bi ga marokanske vlasti optužile i osudile na smrtnu kaznu ili kaznu dugogodišnjeg zatvora samo na osnovu sumnje da pripada organizaciji Al-Qaeda ne predstavljaju potvrdu te tvrdnje. Dalje, apelantova tvrdnja da će biti optužen i osuđen zbog učestvovanja u ratu u Bosni i Hercegovini, a posmatrana u kontekstu datog iskaza, priloženog dokaza i objektivnih informacija iz zemlje porijekla, jeste neosnovana. Također, navodi se dalje u odluci, Ministarstvo sigurnosti je po službenoj dužnosti ispitalo postojanje uvjeta za dodjeljivanje privremenog boravka iz humanitarnih razloga, te našlo da ne postoje razlozi za ovaj vid apelantove zaštite.

13. Apelant je protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti broj UP-1-08/1-41-309-3/05 od 14. oktobra 2005. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. Sud BiH je Presudom broj U-1/06 od 31. januara 2006. godine tužbu odbio.

14. U obrazloženju presude Sud ističe da je apelant, kao podnosilac zahtjeva za azil, bio dužan da ukaže na političko uvjerenje kao faktor zbog kojeg vlasti Maroka vrše progon. Tačno je, navodi dalje Sud, da je apelant istakao da ga u zemlji porijekla dovode u vezu sa Al-Qaedom, ali pripadnost terorističkoj organizaciji ne predstavlja legitimno političko mišljenje u kontekstu Zakona o kretanju i boravku stranaca i azila, kao i Konvencije iz 1951. godine, s obzirom na to da se izbjeglicom može smatrati žrtva ili potencijalna žrtva nepravde, a ne bjegunac od pravde. Sud ne može prihvatiti apelantovu tvrdnju da bi u zemlji porijekla mogao biti predmet progona, torture i mučenja zbog boje kože i marokanskog porijekla, jer apelant pripada većinskom narodu u zemlji porijekla, pa njegova boja kože i marokansko porijeklo su faktičko stanje stanovnika - državljana u Maroku i apelant ne može biti progonjen zbog tog razloga.

15. Također, Sud BiH ne prihvata kao osnovanu apelantovu tvrdnju da će biti optužen i osuđen zbog učestvovanja u ratu u Bosni i Hercegovini zbog toga što je općepoznato da su tokom ratnih dešavanja na području bivše Jugoslavije na svim stranama učestvovali strani državljani, bilo kao dobrovoljci, bilo kao plaćenici neke od zaraćenih strana. Međutim, niko od takvih učesnika nije bio predmet progona samo zbog učešća u tim ratnim dešavanjima. U vezi s tim, ne postoje informacije o progonu zbog navedenih razloga koje su poznate Sudu, a ni sâm apelant nije ponudio dokaze, mada je obavezan dostaviti dokaze prilikom davanja intervjua. Dalje, navodi Sud, apelanta ne traži bilo koja država za neko drugo počinjeno krivično djelo. Sud navodi da je apelant do sada tražio od više država (Njemačke, Norveške i Kanade) i kao lice različitih državljanstava (Maroko, Bosna i Hercegovina i Palestina) ostvarenje prava na azil, koji mu nije odobren, te zaključuje da sve te zemlje nisu smatrale da bi apelantovim izručenjem bio povrijeđen princip «zabrane vraćanja». To što je apelant napustio državu porijekla kao maloljetno lice i što je od tada prošlo više od 20 godina, govori da motivi napuštanja zemlje porijekla nisu oni koji su navedeni u zahtjevu za azil, te Sud zaključuje da apelant nije bio u prilici da kao maloljetno lice dođe u sukob sa pravosudnim sistemom zemlje porijekla i da je zemlju porijekla napustio podstaknut željom za promjenom, avanturom ili isključivo iz ekonomskih motiva, tako da apelantov politički stav nije razlog zahtjeva za dobivanje azila, odnosno stjecanja statusa izbjeglice. Na kraju, zaključuje Sud, postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja proveden je i bavio se svim aspektima Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i dao je svoj stav povodom tih aspekata, a osporeno rješenje i odluka suda, ma kakve one bile, predstavljaju onaj aspekt zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda na koji ukazuje i nalaže njegovo poštivanje Protokol broj 7 uz Evropsku konvenciju.

16. Zaključkom o dozvoli izvršenja MUP-a Sarajevo broj UP-1-03/3-4-04-6-678 od 8. februara 2006. godine utvrđeno je da je Rješenje MUP-a Sarajevo broj UP-1-03/3-4-04-6-676 od 27. aprila 2005. godine postalo izvršno, pa se dopušta njegovo izvršenje. Prisilno apelantovo udaljavanje sa teritorije Bosne i Hercegovine izvršit će 8. februara 2006. godine, preko Graničnog prelaza «Aerodrom» Sarajevo, službenici Ministarstva sigurnosti - SIPA u pratnji inspektora Radislava Jovičića i Igora Babića.

17. U obrazloženju zaključka istaknuto je da je izvršnim Rješenjem MUP-a Sarajevo broj UP-1-

03/3-4-04-6-676 od 27. aprila 2005. godine određeno da se apelant, državljanin Maroka, protjeruje sa teritorije Bosne i Hercegovine na vrijeme od četiri godine i nalaže mu se da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine u roku od tri dana od dana konačne odluke i na osnovu konačne Odluke Suda BiH broj U-1/06 od 31. januara 2006. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi apelacije

Navodi apelacije u predmetu AP 1788/05

18. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava zaštićena čl. II/3.a), b), d), e), f), g), j) i m) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava zaštićena čl. 2, 3, 5, 6, 8, 9, 12. i 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je rješenje Ministarstva sigurnosti doneseno na način i u postupku suprotnom važećem Zakonu o upravnom postupku, što je imalo kao posljedicu povredu materijalnog propisa i pripadajućih građanskih prava zagarantiranih spomenutim članovima Evropske konvencije. Dalje, apelant smatra da je odbacivanjem tužbe kao nedopuštene lišen prava na sudsku zaštitu i da je navedeno rješenje doneseno u suprotnosti sa Zakonom o upravnom sporu BiH. Dalje navodi da mu Presuda Vrhovnog suda broj U-2580/01 od 23. juna 2004. godine, na kojoj se zasnivaju osporena rješenja i kojom mu je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, nije nikada uručena. Također, navodi da je doputovao iz Francuske u Bosnu i Hercegovinu na osnovu putnog lista koji je izdat na osnovu njegovog državljanstva i uz garanciju Vlade Bosne i Hercegovine da neće biti protjeran u treće zemlje - u zemlju njegovog porijekla Maroko. Na kraju, apelant navodi da trpi štetu i povredu navedenih ljudskih prava, jer preživljava strah od izručenja u Maroko, gdje može biti izložen torturi i nehumanom postupanju. Predlaže da se apelacija usvoji i osporene odluke ukinu.

Navodi apelacije u predmetu broj AP 279/06

19. Apelant se žali da mu je Presudom Suda BiH broj U-1/06 od 31. januara 2006. godine i Rješenjem Ministarstva sigurnosti broj UP-1-08/1-41-309-3/05 od 14. oktobra 2005. godine povrijeđeno pravo iz čl. II/3.a), b), d), e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5, 6. i 8. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je tužba Sudu BiH podnesena 31. decembra 2005. godine, a predmet je odmah uzet u rad, što govori u prilog tome da je bio izložen jednom nepravičnom postupku i suđenju koje je imalo cilj da se samo zadovolji procesna forma, ali ne da se osiguraju činjenice i dokazi i donese pravična odluka. Dalje, apelant navodi da je zasnovao bračnu zajednicu sa državljankom Bosne i Hercegovine i da je odlukom o deportaciji povrijeđeno njegovo pravo na porodicu, te da, u smislu Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, ima pravo boravka u Bosni i Hercegovini. Povredu prava iz člana 3. Evropske konvencije vidi u tome što postoji stvarni rizik da bude suočen sa torturom i nehumanim ponašanjem i ponižavajućim tretmanom ili kažnjavanjem u zemlji porijekla. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke.

b) Odgovor na apelaciju u predmetu AP 279/06

20. Sud BiH ističe da u cijelosti ostaje pri obrazloženju svoje Presude broj U-1/06 od 31. januara 2006. godine, a apelaciju smatra neosnovanom i predlaže da se odbije.

21. Ministarstvo sigurnosti u odgovoru na apelaciju ostaje pri razlozima iznesenim u osporenom rješenju, jer su odlučne činjenice u potpunosti utvrđene, obrazložene i na njih su primijenjene odredbe materijalnog propisa. Također, Ministarstvo navodi da u postupku povodom zahtjeva za azil nije pronašlo da postoji niti jedan osnov za dodjeljivanje izbjegličkog statusa, što je detaljno obrazloženo u osporenom rješenju. Nadležni organ je ex officio ispitao da li u konkretnom slučaju postoje uvjeti za dodjeljivanje privremenog boravka iz humanitarnih razloga, u skladu sa članom 35. stav 1. tačka d) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Nisu pronađene nikakve indikacije da je apelant u zemlji porijekla tražen zbog bilo kojeg krivičnog djela, kao ni da ima indikacija da postoji opasnost da apelant bude podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni. U odnosu na apelantovo pozivanje na slučaj koji je vođen pred Evropskim sudom za ljudska prava Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Ministarstvo sigurnosti ističe da je u konkretnom slučaju nađena povreda člana 3. Evropske konvencije, jer bi ekstradicijom podnosioca predstavke nastupio »fenomen čekanja na izručenje smrtne kazne». Međutim, kako je nesporno utvrđeno u postupku povodom zahtjeva za azil, nadležni organi Maroka nisu tražili apelanta putem Interpola, niti bilo koje države, za bilo koje počinjeno djelo. U odnosu na ostale navodne povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda, Ministarstvo sigurnosti ističe da su navodi paušalni, ni sa čime argumentirani, niti su obrazloženi, te predlaže da se apelacija odbije.

22. U odgovoru na apelaciju MUP Sarajevo navodi da je u toku postupka pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo i da apelantu nije uskraćeno pravo na pravičan postupak. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj 29/03 od 6. oktobra 2003. godine): «Član 72.

Prema ovom zakonu, azil se odobrava

a) strancu koji se, prema definiciji izbjeglice iz člana 1.A(2) Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine i člana 1. Protokola iz 1967. godine, zbog opravdanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi ili svojih političkih mišljenja, nađe izvan zemlje čije državljanstvo ima ili koji ne može ili zbog straha neće da traži zaštitu te zemlje, ili

b) strancu ako nema državljanstvo a nalazi se izvan zemlje u kojoj je imao svoje uobičajeno mjesto boravka, usljed takvih događaja, ne može ili se zbog straha ne želi u nju vratiti. Član 76.a. Postupak za azil i odluku u formi rješenja donosi osnovna organizaciona jedinica nadležna za azil [...] b. Rješenje se donosi neovisno, pojedinačno, objektivno i nepristrano nakon obavljenog potpunog ispitnog postupka u kojem se utvrđuju sve činjenice, okolnosti i dokazi od značaja za donošenje odluke. Podnosiocu zahtjeva mora se omogućiti da iznese sve okolnosti koje su mu poznate, da ima pristup svim raspoloživim dokazima, kao i da predloži izvođenje pojedinih dokaza.c. Strancu će se omogućiti da tok postupka prati preko tumača (prevodioca) ukoliko ne zna jezik na kojem se postupak vodi, kao i da koristi usluge pravnog ili drugog savjetnika. Dužnost voditelja postupka je da podnosioca zahtjeva obavijesti o svim pravima i obavezama koje proizlaze iz zakona. [...] d. Rješenje kojim je odlučeno o osnovanosti zahtjeva za azil mora sadržavati potpuno obrazloženje i dostavlja se podnosiocu zahtjeva lično. [...]»

24. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 19/02): «Član 37. stav 2.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Ako se tužba uvažava, Sud poništava pobijani konačni uptravni akt. »

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na odluke kojima je odlučeno o apelantovom protjerivanju iz Bosne i Hercegovine i dijela koji se odnosi na odluke kojima je odbijen apelantov zahtjev za azil Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. st. 1, 2. i 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. (2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. (4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» Dopustivost u odnosu na navode apelacije u predmetu AP 1788/05

28. U odnosu na apelaciju u predmetu AP 1788/05, koju je apelant podnio protiv Rješenja Suda BiH broj U-685/05 od 8. augusta 2005. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti broj UP-2/07-1-04-

131/05 od 20. maja 2005. godine i Rješenja MUP-a Sarajevo broj UP-1-03/03-4-04-6-676 od 27. aprila 2005. godine, Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u konkretnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

29. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).

30. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proistječe da je apelant protiv osporenog Rješenja Ministarstva sigurnosti broj UP-2/07-1-04-131/05 od 20. maja 2005. godine podnio tužbu u upravnom sporu, ali je ona Rješenjem Suda BiH broj U-685/05 od 8. augusta 2005. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatira da je predmetna tužba u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Rješenje Ministarstva sigurnosti broj UP-2/07-1-04-131/05 od 20. maja 2005. godine, doneseno povodom apelantove žalbe protiv prvostepenog rješenja.

31. S obzirom na to da je apelantu uručeno Rješenje Ministarstva sigurnosti broj UP-2/07-1-04-

131/05 od 20. maja 2005. godine najkasnije 15. juna 2005. godine, datuma kada je apelant pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 24. augusta 2005. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena nepravovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno Rješenje Ministarstva sigurnosti broj UP-2/07-1-04-131/05 od 20. maja 2005. godine. Dopustivost u odnosu na navode apelacije u predmetu AP 279/06

32. Apelant je apelacijom osporio i Presudu Suda BiH broj U-1/06 od 31. januara 2006. godine i Rješenje Ministarstva sigurnosti broj UP-1-08/1-41-309-3/05 od 14. oktobra 2005. godine, tvrdeći da se njima krši njegovo, između ostalih prava, i ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud podsjeća da se pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ubraja u djelokrug javno-pravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takvo pravo, konkretno, u Bosni i Hercegovini regulirano je Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričito se zasniva na stanovištu da je odlučivanje o kretanju i boravku stranaca a, analogno tome, i odluka o protjerivanju stranca iz Bosne i Hercegovine isključiva nadležnost državnih organa i da se ne može podvesti pod koncept «građanskih prava i obaveza» zaštićen članom 6. Evropske konvencije.

34. Tako, u odluci Evropskog suda za ljudska prava V.P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva kaže se da «...Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja da li treba strancu biti dopušteno da ostane u zemlji, ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije. Komisija, dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije» (vidi presudu V.P protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2). Ustavni sud smatra da je navedena odluka primjenjiva u konkretnom slučaju, jer je u toku postupka pred organom uprave i pred Sudom BiH utvrđeno da apelantov zahtjev za azil nije osnovan u smislu odredaba Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, kao i da su odluke kojim se njegov zahtjev odbija donesene na osnovu diskrecione ocjene organa države i u skladu sa posebnim Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu.

35. Prema tome, pravo stranca da ostane u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, ubraja se u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja uskratila takvo pravo stranom licu zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određeni utjecaj na apelantova građanska prava i obaveze, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima osigurava javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana

6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).

36. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

37. U odnosu na drugi dio apelacije kojim apelant osporava Presudu Suda BiH broj U-1/06 od 31. januara 2006. godine i Rješenje Ministarstva sigurnosti broj UP-1-08/1-41-309-3/05 od 14. oktobra 2005. godine, a koji se odnosi na povredu apelantovih ustavnih prava iz čl. II/3.a), b), d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da kršenje ovih prava apelant posebno ne obrazlaže.

38. Apelant samo navodi da povredu člana 3. Evropske konvencije vidi u tome što postoji stvarni rizik da bude suočen sa torturom i nehumanim i ponižavajućim postupanjem ili kažnjavanjem i u prilog toj tvrdnji ne nudi nikakve dokaze, već se poziva na predmet Soering, koji je vođen pred Evropskim sudom za ljudska prava. U odnosu na povredu prava na život, prava na slobodu i sigurnost lica i prava na slobodu kretanja, apelant nije ponudio niti jedan dokaz u prilog svojoj tvrdnji da je nastupila povreda ovih prava.

39. Ustavni sud podsjeća da je apelacija očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi, koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi već spomenutu odluku, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice na koje se odnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema opravdan zahtjev.

40. Pozivanje na slučaj Soering, koji je vođen pred Evropskim sudom, irelevantno je u konkretnom slučaju. Naime, u predmetu Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Soering v. UK, broj predstavke 14038/88 od 7. jula 1989, Serija A broj 161) radilo se o postupku ekstradicije Jensa Soeringa od Ujedinjenog Kraljevstva nadležnim organima Sjedinjenih Američkih Država zbog izvršenja krivičnog djela dvostrukog ubistva. Tom prilikom Evropski sud je utvrdio da bi odluka o izručenju podnosioca predstavke, ukoliko bude izvršena, dovela do kršenja člana 3. Evropske konvencije, odnosno do nastupanja «fenomena čekanja na izvršenje smrtne kazne» sa kojom bi podnosilac prijave bio suočen. S obzirom na to da je u postupku povodom zahtjeva za azil utvrđeno da apelanta nije tražila država Maroko, niti bilo koja druga država za bilo koje krivično djelo, neosnovano je apelantovo pozivanje na navedeni predmet.

41. Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice kako u pogledu procedure za dodjeljivanje azila, tako i u pogledu navedenog straha od progona u Maroko ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji navedeno kršenje zaštićenog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima opravdan zahtjev u vezi sa kršenjem navedenih prava, niti je očigledno da je osporenim rješenjima došlo do povrede navedenih prava, te su ovi navodi apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj U-1/06 od 31. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 31. januara 2006. godine, a apelacija je podnesena 9. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ovaj dio apelacije ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

44. Apelant osporava navedenu presudu Suda BiH broj U-1/06 od 31. januara 2006. godine, tvrdeći da ta presuda predstavlja miješanje u njegov porodični život, čime je prekršen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.»

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života

46. Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1 Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

47. Ustavni sud prvo treba da utvrdi da li se apelantovi žalbeni navodi ubrajaju u domen «privatnog i porodičnog života» zaštićenog članom 8. Evropske konvencije. Uopće, pojam «privatnog života» je širok i ne može se definirati dokraja: «Međutim, bilo bi isuviše restriktivno ograničiti taj pojam na 'unutrašnji krug' u kojem pojedinac može živjeti svoj lični život onako kako želi i time ga potpuno isključiti iz vanjskog svijeta koji nije obuhvaćen tim krugom. Poštivanje privatnog života, također, mora do određenog nivoa obuhvatiti pravo da se uspostave i razviju odnosi s drugim ljudskim bićima» (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Serija A br. 251, tačka 29).

48. Osim toga, Evropski sud je objasnio sljedeće osnovne principe u pogledu «porodičnog života»: «Sud, slično tome, ne smatra da je zajednički život sine qua non porodičnog života roditelja i maloljetne djece. Smatrao je da se odnos stvoren između supružnika u zakonitom i istinskom braku mora smatrati porodičnim životom. Iz koncepta porodice na kojem je zasnovan član 8. slijedi da je dijete rođeno u takvoj zajednici ipso iure dio tog odnosa; tako, od trenutka rođenja djeteta i samom tom činjenicom između njega i njegovih roditelja postoji takva veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditelji tada ne žive zajedno. Naravno, naknadni događaji mogu prekinuti tu vezu…” (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, Serija A br. 138, tačka 21).

49. U konkretnom predmetu, u toku postupka povodom apelantovog zahtjeva za odobravanje azila, utvrđeno je da je apelant zasnovao bračnu zajednicu sa državljankom Bosne i Hercegovine Semrom Hodžić, 13. augusta 1999. godine, i da tokom braka nisu stekli zajedničku djecu. Zaštita člana 8. Evropske konvencije uvijek se odnosi na brak za koji se može dokazati da je zakonit i istinski. Oni koji to nisu, odnosno oni koji postoje samo formalno, kao što su lažni brakovi u svrhu izbjegavanja propisa o imigraciji ili stjecanja državljanstva, u skladu s tim, ne ulaze u opseg člana 8. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju postojanje «porodičnog života» je uspostavljeno samim zaključenjem braka, a odluka kojom je apelantov zahtjev za azil odbijena tiče se njegovog «privatnog i porodičnog života».

50. Drugo, Ustavni sud mora razmotriti da li je odluka kojom je odbijen apelantov zahtjev za azil i kojom mu je naloženo napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine, u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta, izvršila uplitanje u apelantov privatni i porodični život.

51. U predmetu Boughanemi protiv Francuske (presuda od 24. aprila 1996. godine) Evropski sud je razmatrao žalbu podnosioca prijave, koji je rođen u Tunisu 1960. godine, a u Francusku je stigao 1986. godine i živio tamo sve do deportacije. Cijela njegova porodica se, također, tu preselila i osam od desetero braće i sestara su tamo rođeni. On navodi da je živio sa ženom francuske nacionalnosti, koja mu je rodila dijete koje je formalno priznao 5. aprila 1994. godine. Evropski sud je zaključio da je deportacija g. Boughanemija imala kao posljedicu njegovo razdvajanje od porodice i djeteta, te, prema tome, može da se smatra miješanjem u ostvarivanje njegovog prava garantiranog članom 8. Evropske konvencije.

52. U konkretnom predmetu apelant je morao napustiti teritoriju Bosne i Hercegovine, jer je odbijen njegov zahtjev za azil. Apelant je zaključio brak sa državljankom Bosne i Hercegovine, koja je nakon njegovog napuštanja teritorije Bosne i Hercegovine ostala tu da živi. Slijedeći pristup Evropskog suda, Ustavni sud konstatira da to predstavlja uplitanje u njegovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života.

53. Stav 2. člana 8. Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje organa javne vlasti u uživanje prava na privatan i porodični život mora biti, između ostalog, u «skladu sa zakonom».

54. Rješenje Ministarstva sigurnosti od 14. oktobra 2005. godine kojim se odbija apelantov zahtjev za azil je zasnovano na članu 76. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Rješenje se zasniva na stavu da razlog podnošenja zahtjeva za azil nije politički motiviran s obzirom na to da apelant nije bio politički aktivan u zemlji porijekla, te da nije naveo koje političko mišljenje zastupa a da je ono predmet progona u zemlji porijekla. U vezi sa navodom zahtjeva za azil da je osnov apelantovog progona boja kože i marokansko porijeklo, u osporenim odlukama se navodi da se takvim podacima ne raspolaže, a da ni apelant nije dokazao da ovi navodi u konkretnom slučaju dovode do progona u smislu Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Ministarstvo sigurnosti je prema službenoj dužnosti, a u smislu člana 35. stav 1. tačka d) u vezi sa članom 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, ispitalo postojanje uvjeta za dodjeljivanje privremenog boravka iz humanitarnih razloga, te našlo da ne postoje razlozi za ovaj vid zaštite. Sud BiH je svojom presudom od 31. januara 2006. godine tužbu kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja odbio u smislu člana 37. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH. Dakle, odluka o odbijanju apelantovog zahtjeva za azil je donesena u skladu sa važećim zakonima, koji su javno objavljeni u službenom glasilu, koji su jasni i nedvosmisleni i kojim je propisano pod kojim uvjetima se strancu može odobriti azil u Bosni i Hercegovini.

55. Stav 2. člana 8. Evropske konvencije dalje predviđa da svako uplitanje javnih organa vlasti u uživanje prava na privatni i porodični život mora biti “nužno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih”.

56. Pri odlučivanju da li je uplitanje bilo «nužno u demokratskom društvu”, «nužnost implicira dauplitanje odgovara hitnim društvenim potrebama i, naročito, da je srazmjerno legitimnom cilju kojemse teži» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, Serija A br. 138, tačka 28). Prema tome, legitimni cilj kojem se teži mora biti “upoređen sa ozbiljnošću uplitanja u pravo podnosilaca prijava na poštivanje njihovog porodičnog života» (id. u tački

29). Kroz cijeli tok ovog odlučivanja država ima slobodu odlučivanja (idem, tačka 28).

57. Pri obradi pitanja roditeljskih prava u kontekstu politike imigracije i boravka, Evropski sud je prihvatio da “Konvencija u principu ne brani stranama potpisnicama da reguliraju ulazak i dužinu ostanka stranaca” (idem, tačka 28). Štaviše, funkcija Evropskog suda nije da donosi presude o samoj državnoj politici imigracije i boravka. Umjesto toga, Sud mora samo “da ispita uplitanja koja su predmet žalbe, a to mora raditi ne samo s pozicije imigracije i boravka već i uzimajući u obzir međusobne interese podnosilaca prijava za nastavak njihovih veza” (idem, tačka 29). No član 8. Evropske konvencije ne nameće državi opću obavezu da poštuje izbor bračnih parova u kojoj će zemlji boraviti u toku braka i da odobri spajanje porodice na svojoj teritoriji.

58. U predmetu Boughanemi protiv Francuske, u kojem je država izdala nalog za deportaciju g. Boughanemija na osnovu toga što je njegovo prisustvo na teritoriji Francuske prijetnja javnom redu, Evropski sud navodi da se dužnost Suda sadrži u tome da utvrdi da li je predmetna deportacija ostvarila pravični omjer između relevantnih interesa, tj. između prava podnosioca predstavke na njegov privatni i porodični život, s jedne strane, i sprečavanja nereda ili kriminala, s druge strane. Evropski sud je zapazio da je podnosilac predstavke stigao u Francusku u dobi od 8 godina, da su njegovi roditelji i braća i sestre u Francuskoj, da je živio sa Francuskinjom, da su živjeli kao muž i žena i da je formalno priznao dijete koje je rođeno u toj vezi. Dalje, Evropski sud zapaža da je g. Boughanemi zadržao tunisko državljanstvo, da nije tvrdio da ne zna arapski, ili da je raskinuo veze sa svojom zemljom rođenja, ili da se tamo nije vratio nakon deportacije. Evropski sud pridaje naročitu važnost činjenici da je o deportaciji g. Boughanemija odlučeno nakon što je bio osuđen na ukupno skoro četiri godine zatvora, bez prava na uvjetni otpust, od čega su tri godine bile zbog kvalificiranog oblika svodništva. Evropski sud je zaključio «da je deportacija podnosioca predstavke bila proporcionalna zakonitim ciljevima kojima se težilo. Prema tome, član 8. Evropske konvencije nije povrijeđen».

59. Primjenjujući ove principe na konkretnu apelaciju, Ustavni sud mora razmotriti sve relevantne okolnosti. Apelant je državu Maroko, čiji je državljanin, napustio 1984. godine. Nakon Španije, gdje je boravio četiri godine, boravio je u Njemačkoj, Belgiji, da bi 1993. godine došao u Bosnu i Hercegovinu i do 1995. godine bio pripadnik Armije RBiH. Početkom 1995. godine apelant je dobio državljanstvo Bosne i Hercegovine. Od 1995. godine do 1998. godine apelant je ilegalno boravio u Kanadi, a nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu, 13. augusta 1999. godine se oženio. Apelant je 26. aprila 2001. godine priveden i izručen Francuskoj, gdje je osuđen na pet godina zatvora zbog terorizma. U zatvoru je apelant proveo četiri godine i u februaru 2005. godine vraćen je u Bosnu i Hercegovinu. Rješenjem Federalnog MUP-a od 9. jula 2001. godine apelantu je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, a Presudom Vrhovnog suda od 23. juna 2004. godine odbijena je njegova tužba podnesena protiv navedenog rješenja. Nakon što su donesene osporene odluke, apelant je u februaru 2006. godine udaljen sa teritorije Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska u Bosnu i Hercegovinu u periodu od četiri godine.

60. Da bi se odredilo da li su osporene odluke kojim je odbijen apelantov zahtjev za azil i na osnovu kojih je napustio teritoriju Bosne i Hercegovine kompatibilne sa poštivanjem prava na porodični život, mora se razmotriti opseg veza koje pojedinac ima u državi domaćinu i u državi prijema.

61. Ustavni sud primjećuje da je apelant u Bosni i Hercegovini boravio za vrijeme oružanog sukoba kao pripadnik Armije BiH od 1993. do 1995. godine, nakon čega je napustio Bosnu i Hercegovinu. Nakon povratka apelant je 1999. godine zaključio brak sa državljankom Bosne i Hercegovine sa kojom je živio do 2001. godine, kada je izručen Francuskoj, gdje je osuđen na pet godina zatvora. Iz navedenog proizlazi da je apelant relativno kratak vremenski period boravio u Bosni i Hercegovini. Nakon što je dobio državljanstvo Bosne i Hercegovine, dakle, u situaciji kada je mogao legalno boraviti i razviti veze sa zajednicom i integrirati se u život Bosne i Hercegovine, apelant je napustio Bosnu i Hercegovinu i otišao ilegalno u Kanadu. Ustavni sud zapaža da se iz apelantovih navoda i priložene dokumentacije može ustanoviti da se apelant, nakon napuštanja Maroka, nije vraćao u zemlju porijekla, ali to ne znači i da je prekinuo kontakte sa zemljom porijekla i sa članovima familije. Apelant nije tvrdio da ne govori arapski, ili da je presjekao sve veze sa zemljom porijekla. Također, apelant nije pružio nikakve dokaze o društvenim vezama u državi domaćinu.

62. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelant traži da ima pozitivnu korist, tj. pravo da ostane u državi kako bi uživao u porodičnom životu. Apelant nije dokazao, niti je iz priložene dokumentacije uočljivo da postoje neke prepreke da sa suprugom gradi porodični život u Maroku ili na nekom drugom mjestu.

63. U okviru navedenog Ustavni sud smatra da odluka kojom se apelantov zahtjev za azil odbija i kojom se nalaže da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine na period od 4 godine nije neproporcionalna cilju koji se želio ostvariti, a to je zaštita imigracione politike i ekonomske dobrobiti zemlje i nužna je u demokratskom društvu. Prema tome, nije došlo do kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije

VIII. Zaključak

64. Apelantovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije nije povrijeđeno kada je odluka kojom se odbija njegov zahtjev za azil proporcionalna cilju koji se želio postići i kada je nužna u demokratskom društvu.

65. Na osnovu člana 16. st. 2. i 4. tač. 4. i 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1788/05 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio