Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1717/05 (Z. S.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1717/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1717/05, rješavajući apelaciju Zagorke Subotić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zagorke Subotić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-

2144/04 od 26. maja 2005. godine, i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-2602/03 od 13. augusta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zagorka Subotić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je, 15. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2144/04 od 26. maja 2005. godine, i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

2602/03 od 13. augusta 2004. godine. Apelantica je, 11. augusta 2006. godine, dostavila dopunu apelacije.

2. Apelantica je, 4. jula 2001. godine, podnijela tužbu Općinskom sudu u Sarajevu, protiv «Unioninvest – Holding» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi otkupa stana na kojem je nosilac stanarskog prava, prema ugovoru o korištenju stana, broj 05-OH-1-6/83 od 4. januara 1983. godine, zaključenim sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja Grada Sarajeva (u daljnjem tekstu: SIZ stanovanja ) Apelantica je zahtijevala da sud obaveže tuženog na zaključenje ugovora o otkupu stana uz plaćanje kupoprodajne cijene u certifikatima u iznosu od 14.000,00 KM, odnosno da presuda zamijeni ugovor, te da se na osnovu sudske presude ona uknjiži kao vlasnik stana.

3. Presudom Općinskog suda, broj P-2602/03 od 13. augusta 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-2144/04 od 26. maja 2005. godine, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom.

4. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantica sa tuženim zaključila ugovor o kupovini stana, te da je takav ugovor pravno valjan, sačinjen u skladu i na način propisan Zakonom o prodaji stanova na kojem postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova, «Službene novine BiH», br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 15/02 i 54/04). Također, prvostepeni sud je suprotno tvrdnjama apelantice utvrdio da je apelantica lično ugovor potpisala, te da ne postoji nijedan od zakonskih razloga zbog kojih bi se mogla tražiti izmjena zaključenog ugovora u nekom njegovom dijelu, a što je bio zahtjev apelantice.

5. Kantonalni sud je odbio žalbu apelantice kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, ocjenjujući da nijedna činjenica relevantna za odlučenje u ovoj pravnoj stvari nije ostala neutvrđena, te da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis. Kantonalni sud je naglasio da nije utvrdio da je tuženi ne udovoljavajući zahtjevu apelantice za izmjenu plaćanja kupoprodajne cijene stana prema njoj postupao diskriminacijski, zbog njene nacionalne pripadnosti, jer uvidom u dokumentaciju utvrdio da su odbijeni zahtjevi i drugih radnika za izmjenu načina plaćanja u ugovoru o otkupu stana koje nisu iste nacionalnosti kao i apelantica.. Kantonalni sud nije našao da je prvostepeni sud postupao suprotno članu 221. Zakona o parničnom postupku, niti da je prvostepeni sud počinio neku povredu postupka koja je mogla uticati na pravilnost i zakonitost osporene odluke.

6. Apelantica smatra, da je osporene odluke nisu donesene u skladu sa zakonom što je dovelo do povrede prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Neustavnost osporenih odluka se ogleda u činjenici da Općinski sud nije potpuno odlučio o tužbenom zahtjevu koji odbija, te da je odbio tužbeni zahtjev pozivajući se na pravni osnov iz člana 135. ZOO-a, te što tužbeni zahtjev nije ispitao u svjetlu nekog drugog pravnog osnova (član 7. Zakona o prodaji stanova), a što je bilo u obavezi. U dopuni apelacije apelantica je dostavila obavijest tuženog da je predmet otkupa stana prešao na nivo Općine, s obzirom da je firma tuženog u međuvremenu privatizirana.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, sa «pravom na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Velike Britanijeod 21. februara 1975, serija A, broj 18, stav 36). Prava, garantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, obuhvataju, inter alia, pravo na sudsku zaštitu, a pravo na pristup sudu čini jedan od njegovih aspekata. Pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne podrazumijeva samo široke proceduralne garancije i zahtjev za hitni i javni postupak, nego i saglasnost sa zakonom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40).

10. Apelantica ističe da osporene presude nisu donesene u skladu sa zakonom što je dovelo do povrede njenog prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije.

11. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, vidljivo je da je apelantica u postupku pred prvostepenim sudom, tužbenim zahtjevom od 4. jula 2001. godine, zatražila da sud obaveže tuženog na zaključenje ugovora o otkupu stana uz plaćanje kupoprodajne cijene certifikatima u iznosu od 14.000,00 KM, odnosno da presuda zamijeni ugovor, te da se ona na osnovu sudske presude uknjiži kao vlasnik stana. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u cijelosti odlučio o tužbenom zahtjevu apelantice, a u izreci presude koja glasi na odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti, temeljito obrazložio razloge za svoju odluku, koje je Kantonalni su u cijelosti prihvatio i ocijenio da su zasnovani na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

12. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio odluku na osnovu brojnih provedenih dokaza i to: ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, broj 10/1-1079/99 od 25. maja 1999. godine, zahtjeva o promjeni plaćanja, broj 23/1-530/99 od 30. septembra 1999. godine, kojim se apelantica obratila za promjenu načina plaćanja ugovorenog gotovinskog u plaćanje certifikatima, odluke o promjeni načina plaćanja ugovorene cijene stana tuženog, broj 10/1-649 od 27. januara 2000. godine, grafičkog vještačenja spornih potpisa, koje je apelantica osporila na tri dokumenta relevantna za otkup stana, zahtjeva za promjenu načina plaćanja stana i drugih kupaca koji su podnijeli zahtjeve za promjenu načina kupoprodajne cijene iz gotovinskog plaćanja u plaćanje certifikatima, kojim također nije udovoljeno shodno odluci tuženog o promjeni načina plaćanja.

13. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u ovom predmetnom slučaju cijenio i odredbu člana 24. Zakona o prodaji stanova prema kojoj se plaćanje otkupne cijene stana vrši jednim od platežnih sredstava i to novcem ili certifikatima iz osnova stare devizne štednje i certifikatima po osnovu potraživanja građana koji su utvrđeni posebnim propisima, te da kad se plaćanje vrši novcem cijena stana se umanjuje za 20% od utvrđene otkupne cijene, kao i odredbu člana 25. istog zakona kojom je propisano da se plaćanje cijene stana u novcu može ugovoriti odjednom ili u obročnim otplatama prema izboru kupca, te ako je plaćanje cijene stana ugovoreno odjednom, da rok isplate ne može biti duži od 30 dana od dana sklapanja ugovora. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da se apelantica u konkretnom slučaju od nekoliko alternativnih načina plaćanja kupoprodajne cijene odlučila da plaćanje kupoprodajne cijene izvrši gotovinom, te da se tuženi u cijelosti ponašao u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova. Općinski sud je posebno naglasio da je na nedvosmislen način, ocjenom provedenih dokaza utvrdio da su strane saglasile i potpisale ugovor da se iznos od 10.137,00 KM na ime kupoprodajne cijene za otkup stana plati gotovinom.

14. Ustavni sud je utvrdio da u postupanjima suda nije došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene materijalnog prava, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Naprotiv, sudovi su svoje odluke zasnovali na pozitivno pravnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme donošenja pobijanih presuda. Tumačenje tih propisa, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelanticinih ustavnih prava.

15. Apelatica se žali da sud nije potpuno odlučio o tužbenom zahtjevu koji odbija, te da nije tužbeni zahtjev ispitao u svjetlu nekog drugog pravnog osnova, odnosno člana 7. Zakona o prodaji stanova.

16. U vezi sa ovim žalbenim navodima apelantice, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u parničnom postupku u cijelosti odlučio o tužbenom zahtjevu apelantice, na osnovu zahtjeva kojeg je sama apelantica postavila. Općinski sud je jasno i nedvosmisleno u obrazloženju presude naveo da je apelantica, 4. jula 2001. godine, podnijela Općinskom sudu tužbu radi otkupa stana na kojem postoji stanarsko pravo, te da je na ročištu, 21. februaru 2003. godine, opredijelila tužbeni zahtjev kojim je zatražila da se utvrdi da je kao nosilac stanarskog prava stekla uslove da sporni stan otkupi certifikatima. Ustavni sud konstatuje da prema odredbama člana 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06) sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koje su stavljene u postupku, a sud u postupku primijenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranke u pogledu materijalnog prava.

17. Ustavni sud zapaža da je apelantica imala pristup sudovima na dvije sudske instance i da su redovni sudovi odlučili o meritumu tužbenog zahtjeva u sporu pune jurisdikcije u dvostepenom sudskom postupku.. Ustavni sud uočava da u postupku pred Općinskim sudom apelantici nije uskraćena mogućnost iznošenja dokazne građe, te da je apelantica imala uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica mora se dovesti u vezu s zakonskim ovlaštenjima redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu ocjenu na temelju koje će zasnovati svoju odluku.

18. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi procijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje jesu li izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi je li postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (vidi Evropski sud za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, Izvještaj presuda i odluka 1996-II, stav 67). Tokom cijelog postupka apelantica nije uspjela dokazati da postoje uvjeti za izmjenu ugovora o otkupu stana u pogledu načina plaćanja certifikatima, jer temeljem provedenih dokaza sudovi su utvrdili da ne postoji saglasnost tužene za prenov – novaciju iz člana 348. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», broj 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH», broj 29/03), u odnosu na ranije zaključeni ugovor o otkupu stana gotovinskim plaćanjem, između apelantice i tuženog.

19. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima apelantice o kršenju prava na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer ne postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan način, a obrazloženja osporenih presuda sadrže sve razloge koje je sud smatrao potrebnim i bitnim da bi mogao donijeti odluku.

20. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović