Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2398/06 (F. B.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2398/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2398/06, rješavajući apelaciju Franje Bilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Franje Bilića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000388 od 10. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Franjo Bilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Azapovića, Općina Kiseljak, koga zastupa Gavrilo Gunjak advokat iz Sarajeva, podnio je 14. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) 070-0-Kž-06-000388 od 10. jula 2006. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će ukinuti pritvor koji mu je određen temeljem osporene odluke Vrhovnog suda.
2. Optužnicom Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) broj KT: 56/02 od 30. maja 2002. godine apelant je optužen da je počinio krivično djelo ubojstva iz člana 171. stav 1. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona („Službene novine Federacije BiH“ broj 43/98). U vrijeme stupanja na snagu predmetne optužnice važio je Zakon o krivičnom postupku odjavljen u „Službenim novinama Federacije BiH“ br. 43/98 i 23/99.
3. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) donio je presudu broj K-
85/02 od 31. oktobra 2002. godine, kojom je apelanta osobodio od optužbe za izvršenje krivičnog djela ubojstva iz člana 171. stav 1. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona. Vrhovni sud Federacije je rješenjem broj Kž-55/03 od 14. juna 2005. godine uvažio žalbu Kantonalnog tužitelja te poništio presudu Kantonalnog suda, kojom je apelant oslobođen od optužbe i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.
4. Iako je u međuvremenu stupio na snagu novi Zakon o krivičnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 35/03) ponovljeni glavni pretres okončan je po odredbama ranijeg Zakona o krivičnom postupku, obzirom da član 452. stav 3. novog Zakona o krivičnom postupku u relevantnom dijelu propisuje da „postupci u predmetima u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastaviće se po dosadašnjim propisima“. Novi glavni pretres zakazan je za 3. juli 2006. godine, na kome su bili prisutni apelant i njegov branitelj. Glavni pretres je okončan 4. jula 2006. godine, kada je i donesena presuda kojom se apelant oglašava krivim, zbog toga što je počinio krivično djelo ubojstva iz člana 171. stav 1. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Istovremeno apelantu je određen pritvor, koji može trajati najduže do pravomoćnosti presude, na temelju člana 348. st. 1. i 7. ranijeg Zakona o krivičnom postupku, gdje je u relevantnom dijelu propisano da „kad izrekne presudu kojom se optuženi osuđuje na pet godina zatvora ili težu kaznu vijeće će odrediti pritvor ako se optuženi već ne nalazi u pritvoru, kao i da takav pritvor može trajati do pravomoćnosti presude ali najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi“.
5. Nakon toga, Kantonalni sud je donio rješenje o određivanju pritvora apelantu broj K-
48/05 od 4. jula 2006. godine u kome je ponovio ono što je već rekao na glavnom pretresu, tj. da se pritvor određuje na temelju imperativne norme Zakona o krivičnom postupku, u slučaju kad se izrekne presuda kojom se optuženi osuđuje na na kaznu od pet godina zatvora.
6. Apelant je izjavio žalbu na navedeno rješenje Kantonalnog suda kojim mu se određuje pritvor. Naglašeno je da u konkretnom slučaju za određivanje pritvora apelantu ne postoji ni jedan od razloga predviđenih članom 146. stav 1. tač. a. c. i d. novog Zakona o krivičnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 35/03), te da je ovakvim rješenjem došlo do povrede člana 5. novog Krivičnog zakona Federacije od 1. avgusta 2003. godine, koji u relevantnom dijelu propisuje da „ako se poslije počinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primjeniće se se zakon koji je blaži za počinitelja“. Slijedom toga došlo je i do povrede prava na slobodu ličnosti iz člana 5. stav 1.a) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).
7. Vrhovni sud je rješenjem broj 070-0-Kž-06-000388 od 10. jula 2006. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda kojim mu se određuje pritvor, uz obrazloženje da se princip obavezne primjene blažeg zakona odnosi samo na materijalno krivično zakonodavstvo, a ne na procesno, kao i da rješenje kantonalnog suda nije trebalo biti dodatno obrazloženo, obzirom da se pritvor određuje na temelju imeprativne norme iz člana 348. stav 1. ranijeg Zakona o krivičnom postupku, u situaciji kada je apelantu kao optuženom izrečena kazna u trajanju od deset godina zatvora.
8. Apelant se žali na povrede prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, kao i na povredu zabrane retroaktivne primjene prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Suština je u tome da u odnosu na apelanta ne postoje uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. a. b. i d. novog Zakona o krivičnom postupku, obzirom da je apelant cijelim svojim dosadašnjim ponašanjem nesporno pokazao da neće ometati postupak te da se uvijek odazivao pozivima suda. Osim toga, na štetu apelanta povrijeđen je princip obavezne primjene blažeg zakona iz člana 5. Krivičnog zakona, za koji princip apelant smatra da važi i kod procesnih zakona a ne samo materijalnih. Novi Zakon o krivičnom postupku puno je povoljniji za apelanta jer ne predviđa imperativni pritvor, kao što to predviđa stari Zakon o krivičnom postupku. Apelant se poziva na presude Evropskog suda u predmetima: Kokkinakis protiv Grčke, Coeme i drugi protiv Belgije, Jamil protiv Francuske, Achour protiv Francuske, G protiv Francuske, Winterwerp protiv Holandije i Kemmache protiv Francuske.
9. Kao razlog za donošenje privremene mjere apelant navodi da je otac troje malodobne djece, da je stalno zaposlen i da mu još uvijek nije uručena presuda kojom je oglašen krivim, kao i da će žalbeni postupak dugo trajati, zbog čega će on trpiti nesagledive štetne posljedice.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode i nalazi u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva Zakona o krivičnom postupku, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
13. Nesporno je da je u ovom slučaju pritvor određen na temelju odredaba Zakona o krivičnom postupku, čiji član 348. stav 1. nalaže obavezu da se optuženom, koji je osuđen na kaznu zatvora od pet godina, odredi pritvor u slučaju da se već ne nalazi u pritvoru. Obzirom da je apelant na glavnom pretresu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, a nije se već nalazio u pritvoru, sud je morao postupiti po imperativnoj odredbi navedenog člana, te apelantu odrediti pritvor. Član 348. stav 1. Zakona o krivičnom postupku ne propisuje nikakve dodatne uvjete za određivanje pritvora, kao što su opasnost od bjekstva, ometanje postupka i sl. da bi ih sud morao obrazlagati u rješenju kojim je apelantu odredio pritvor. Dovoljna je samo činjenica da je apelant osuđen na kaznu zatvora od pet i više godina. Dakle, ovdje se radi o „zakonitom lišavanju slobode po presudi nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 348. stav 1. Zakona o krivičnom postupku, tj. nakon što je na glavnom pretresu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Ovakva situacija nije inkompatibilna sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu propisati odredbu, kojom se nalaže imperativno određivanje pritvora za osobu koja je u prvom stepenu osuđena na kaznu zatvora u određenom trajanju. Stoga, Ustavni sud je mišljenja da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
14. Što se tiče navoda apelanta da je došlo do retroaktivne primjene prava, zabranjene članom 7. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da taj član propisuje da „Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo, u vrijeme izvršenja, prema domaćem ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela“.
15. Dakle, opseg člana 7. Evropske konvencije određen je konceptom „krivičnog djela“ i konceptom „teža kazna“. Ako se taj koncept primjeni na konkretan slučaj, slijedi zaključak da su: a) krivično djelo ubojstva za koje je osuđen apelant i b) kazna za to djelo koja mu je izrečena, propisani Krivičnim zakonom, a ne Zakonom o krivičnom postupku, u odnosu na koji apelant tvrdi da je došlo do retroaktivne primjene prava. Kada bi krivično djelo ubojstva i kazna za to djelo bili propisani Zakonom o krivičnom postupku, tada bi se, u konkretnom slučaju, moglo raspravljati o tome da li je došlo do retroaktivne primjene prava i povrede principa obavezne primjene blažeg zakona. Onda bi se moglo analizirati da li je novi Zakon o krivičnom postupku povoljniji za apelanta od starog Zakona o krivičnom postupku, te da li je došlo do povrede tog prava u odnosu na apelanta, jer su sudovi na njega primjenili odredbe starog Zakona o krivičnom postupku. Međutim, to ovdje nije slučaj, krivično djelo za koje je apelant osuđen i kazna za to djelo propisani su Krivičnim zakonom, i odredbe člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud posebno naglašava, samo u konkretnoj situaciji obavezuju redovne sudove isključivo u odnosu na Krivični zakon, a ne na Zakon o krivičnom postupku.
16. Osim toga, članom 7. Evropske konvencije nisu obuhvaćene preventivne mjere u koje, bez ikakve dvojbe, spada i pritvor, u odnosu na čije određivanje apelant smatra da je došlo do povrede tog člana. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava, gdje je navedeno da se član 7. Evropske konvencije ne primjenjuje na „preventivno“ zakonodavstvo, koje predviđa „preventivne“ mjere. Naime, u slučaju Lawless protiv Irske (vidi presudu od 1. jula 1961. godine, serija A-3, stav 19) Evropski sud za ljudska prava je objasnio:
„[...]postupak pokazuje da je Irska Vlada pritvorila G.R. Lawless-a u skladu sa Zakonom o djelima protiv države iz 1940. godine, sa ciljem da se spriječi njegovo uključivanje u djelatnosti štetne po javni mir i red ili bezbjednost države. Njegov pritvor, pošto je preventivna mjera, nije nastao usljed toga što je smatrano da je on kriv za krivično djelo u okviru značenja člana 7. Evropske konvencije. Slijedi da član 7. nema nikakve veze sa slučajem G.R. Lawless-a. Stoga Irska Vlada, u pritvaranju G.R. Lawless-a po Zakonu iz 1940. godine, nije prekršila svoju obavezu po članu 7. Evropske konvencije[...]“.
17. Ustavni sud smatra da presude Evropskog suda za ljudska prava, na koje se poziva apelant, ne odgovaraju situaciji u ovom predmetu i na temelju njih se ne može izvući apsolutno nikakav zaključak o povredi člana 7. stav 1. Evropske konvencije u ovom slučaju.
18. Stoga, Ustavni sud je mišljenja da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu člana 7. stav 1. Evropske konvencije, koji predviđa zabranu retroaktivne primjene prava.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović