Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2413/05 («ASRIATICA» for Timber International Trade p.o. Sarajevo)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2413/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 9. studenog 2006. godine, u predmetu broj AP-2413/05, rješavajući apelaciju «ASRIATICA» for Timber International Trade p.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. točka 14. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija «ASRIATICA» for Timber International Trade p.o. Sarajevo, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetima Okružnog suda u Banja Luci broj PŽ-15/04 i Osnovnog suda u Gradiški broj IP-255/03, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija «ASRIATICA» for Timber International Trade p.o. Sarajevo, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj PŽ-15/04 od 29. kolovoza 2005. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1.«ASRIATICA» for Timber International Trade p.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anka Ivaštanin, odvjetnica iz Gradiške, podnio je 28. studenog 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetima Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj PŽ-15/04 i Osnovnog suda u Gradiški (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj IP-255/03, te protiv Rješenja Okružnog suda broj PŽ-15/04 od 29. kolovoza 2005. godine.
2. Apelant je 8. listopada 2003. godine pred Osnovnim sudom podnio prijedlog za ovrhu po pravomoćnoj Presudi Osnovnog suda, broj Ps-50/99, protiv ODP Drvna industrija «Podgradci» (u daljnjem tekstu: ovršenik). Osnovni sud je Rješenjem broj IP-255/03 od 24. studenog 2003. godine odobrio predloženu ovrhu. Rješenjem istog broja od 24. studenog 2004. godine, Osnovni sud je prigovor ovršenika odbio kao neutemeljen. Nakon toga, ovršenik je izjavio priziv pred Okružnim sudom, koji je Rješenjem broj PŽ-15/04 od 29. kolovoza 2005. godine priziv uvažio, Rješenje Osnovnog suda ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Okružni sud je ustanovio da sud ex officio pazi na stranačku sposobnost po izjavljenom prizivu, sukladno članku 221. a u vezi sa člankom 291. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 59/03 i 85/03). Okružni sud je ustanovio da je Osnovni sud odobrio ovrhu prema prijedlogu apelanta, a na način da se prijenos sredstava ovrhe ima izvršiti sa računa ovršenika na osobni račun direktora apelanta, koji je njegov privatni račun. Okružni sud je stoga prizivni navod ovršenika, koji se odnosi na nepostojanje apelanta kao pravne osobe, ocijenio opravdanim i naložio Osnovnom sudu da zatraži od apelanta da uredi svoj prijedlog na način da u istome označi račun apelanta umjesto računa direktora, te da u novom postupku utvrdi postojanje apelanta kao pravne osobe, sukladno važećim propisima.
3. Osnovni sud je postupio prema nalogu Okružnog suda, zatražio od apelatna preuređenje prijedoga za ovrhu u navedenom smislu, na što je apelant odgovorio podneskom od 25. listopada 2005. godine prilažući ugovor o radu zaključen između apelanta i direktora, a nakon toga od Kantonalnog suda u Sarajevu, nadležnom za registriranje pravnih osoba na svom području, 28. prosinca 2005. godine zatražio informaciju o upisu apelanta u registar društava. Po urgiranju Osnovnog suda 22. veljače 2006 godine, Kantonalni sud u Sarajevu je 29. lipnja 2006. godine obavijestio Osnovni sud da u bazi podataka nisu uspjeli pronaći podatke po imenu apelanta. Nakon toga, Osnovni sud je ponovno i to 11. srpnja 2006. godine od Kantonalnog suda u Sarajevu zatražio dostavljanje informacije o tome da li je apelant uopće nekada bio registriran kao pravna osoba, pa potom brisan, ili nikada nije bio registriran, a na što nije dobio odgovor.
4. Apelant smatra da je Rješenje Okružnog suda nezakonito, navodeći da je pravomoćnom Presudom Osnovnog suda utvrđeno potraživanje apelanta u parničnom postupku, te da sudovi u ovršnom postupku nisu ovlašteni dalje preispitivati utvrđeno stanje, već samo provesti ovrhu prema prijedlogu apelanta sačinjenom na temelju pravomoćne presude kao ovršnog naslova, te da se ovaj postupak ovrhe vodi nerazumno dugo. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi Rješenje Okružnog suda broj PŽ-
15/05, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;»
6. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
7. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je u tijeku pred Osnovnim sudom, koji postupa po Rješenju Okružnog suda kojim je Osnovnom sudu naloženo ponovno postupanje, pa slijedi da je apelacija preuranjena.
8. Sukladno odredbi članka 16. stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopustiva ukoliko je preuranjena.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na nerazumno dugo trajanje ovršnog postupka pred Okružnim sudom i Osnovnim sudom, Ustavni sud je Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju, postupak ovrhe pokrenut je podnošenjem Prijedloga za ovrhu Osnovnom sudu 8. listopada 2003. godine, te još uvijek nije okončan. Sa 31. listopadom 2006. godine, ovaj postupak traje tri godine i 23 dana.
12. Postupak ovrhe u načelu nema osobito složen karakter. Međutim, kako u ovom slučaju Osnovni sud prema nalogu Okružnog suda datog Rješenjem kojim je određeno ponovno postupanje u točno određenom pravcu, mora prikupiti podatke koji se odnose na egzistiranje apelanta kao pravne osobe i njegovog računa otvorenog kod ovlaštene organizacije za platni promet, koje sam apelant nije dostavio uz Prijedlog za ovrhu, postupanje Osnovnog suda u ovom slučaju je otežano, što ga čini složenijim postupkom od onog koji je inače karakterističan za ovršne postupke.
13. Apelant sa svoje strane u ovom postupku nije poduzeo niti jednu radnju koja bi omogućila sudovima efikasnije postupanje. Člankom 5. Zakona o gospodarskim društvima («Službene novine F BiH», br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03 i 68/05), koji važi na području Federacije BiH na čijem području je prema navodima apelanta njegovo sjediše, određeno je da se svojstvo pravne osobe stječe danom upisa u sudski registar. Osim dokaza o valjanom upisu u Registar društava, koji u ovom postupku od nadležnog suda traži sam Osnovni sud, Osnovni sud je tražio od apelanta uređenje Prijedloga za ovrhu na način da na istom naznači broj računa apelanta, umjesto osobnog računa direktora, što apelant odbija učiniti, tvrdeći da je on osoba ovlaštena za zastupanje apelanta, u čemu vidi opravdanje za nepostojanje računa samog apelanta. S druge strane, apelant u postupku pred redovitim sudovima kao i u svojoj apelaciji ne navodi da jeste upisan na potreban način u Registar društava, niti dostavlja bilo kakav dokaz o svom upisu, već jedino inzistira da se ovrha provede na način koji je on sam u svom prijedlogu za ovrhu odredio, prijenosom sredstava na osobni račun direktora apelanta, dokazujući da je direktor ovlašten raspolagati novcem apelanta ugovorom o radu zaključenim između direktora i apelanta. Na koncu, apelant je prema članku 36. Zakona o ovršnom postupku («Službeni glasnik RS», broj 59/03), bio dužan sam urediti Prijedlog za ovrhu, u smislu u kojem su date upute od strane Okružnog suda.
14. Na temelju Prijedloga za ovrhu koji je podnesen 8. listopada 2003. godine, Osnovni sud donio je Rješenje o ovrhi 21. listopada 2003. godine. Na uloženi prigovor od strane ovršenika, Osnovni sud je 24. studenog 2003. godine donio Rješenje kojim je ovaj prigovor odbio. Po uloženom prizivu od strane ovršenika, Osnovni sud je 22. siječnja 2004. godine cjelokupni spis na odlučivanje uputio Okružnom sudu. Okružni sud je 29. kolovoza 2005. godine donio Rješenje kojim je uvažio priziv ovršenika, Rješenje o ovrhi ukinuo i naložio Osnovnom sudu ponovno postupanje. Nakon toga, postupajući po nalogu Okružnog suda, Osnovni sud zatražio je od apelanta da uredi Prijedlog za ovrhu, označavanjem broja računa apelanta, a ne direktora apelanta osobno, kako je stajalo u prvobitnom prijedlogu, te 28. prosinca 2005. godine od Kantonalnog suda u Sarajevu zatražio dostavljanje informacije da li je apelant brisan iz Registra društava. Osnovni sud je zbog neodazivanja od strane Kantonalnog suda u Sarajevu po ovom upitu, urgirao postupanje 22. lipnja 2006. godine, a nakon nepotpunog odgovora, ponovio upit 11. srpnja 2006. godine.
15. Prema tome, iako se postupanje Okružnog suda po primljenom prizivu i spisu ovog ovršnog predmeta, u trajanju od godinu dana i sedam mjeseci, može ocijeniti postupanjem bez opravdanja u pogledu dužine trajanja, Ustavni sud promatra postupak u cjelini, te nalazi da do okončavanja predmetnog ovršnog postupka, na što se apelant prvenstveno i žali, dolazi uslijed samog ponašanja apelanta, koji odbija postupiti prema nalozima sudova, koji su sa svoje strane opravdani navedenim zakonskim razlozima. Dakle, kako ovaj ovršni postupak i dalje traje uslijed nepostupanja i samog apelanta, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan» zahtjev da se poziva na «žrtvu» prava na suđenje u razumnom roku iz okvira prava na pravično suđenje iz članka VI/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, i odredbu članka 16. stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
17. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović