Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2076/05 (M. H.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2076/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2076/05, rješavajući apelaciju Muradifa Hamzabegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muradifa Hamzabegovića podnesena protiv rješenja Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa Zenica, broj 01-12-6150/05 od 2. augusta 2005. godine i rješenja Disciplinske komisije za vođenje disciplinskog postupka i izricanje disciplinskih kazni osuđenim osobama u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica, broj 04-12-6150/05 od 8. jula 2005. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Muradif Hamzabegović (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 3. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa Zenica (u daljnjem tekstu: Zavod), broj 01-12-6150/05 od 2. augusta 2005. godine i rješenja Disciplinske komisije za vođenje disciplinskog postupka i izricanje disciplinskih kazni osuđenim osobama Zavoda (u daljnjem tekstu: Disciplinska komisija), broj 04-12-6150/05 od 8. jula 2005. godine.

2. Apelant se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Zavodu po pravomoćnoj presudi Suda Bosne i Hercegovine broj K-107/04 od 3. marta 2005. godine.

3. Rješenjem Disciplinske komisije od 18. jula 2005. godine apelant je oglašen krivim što je platio osuđenoj osobi, Jasminu Hercegliću, da premlati osuđenog Ivana Bakovića, a Nedžadu Feratoviću da premlati Vlastimira Pušaru, te organizirao da Fadil Behljulji izbode Abdeha Pežmana i Kamala Kapu, čime je počinio disciplinski prekršaj iz člana 93. stav 4. tačka 8. i 18. Zakona o izvršenju krivičnih snakcija u Federaciji BiH, pa mu se na osnovu člana 97. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija izriče disciplinska kazna – upućivanje u samicu u trajanju od petnaest dana. U izrečenu kaznu uračunava se vrijeme provedeno u samici od 30. juna 2005. godine do 15. jula 2005. godine.

4. Rješenjem direktora Zavoda broj 01-12-6150/05 od 2. augusta 2005. godine žalba branioca apelanta izjavljena protiv rješenja Disciplinske komisije od 18. jula 2005. godine odbija se kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđuje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

6. Apelant se u apelaciji žali da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu, apelantu izrečena disciplinska kazna - upućivanje u samicu u trajanju od petnaest danazbog disciplinskog prekršaja iz člana 93. stav 4 tačka 8. i 18. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH («Službene novine Federacije BiH», br. 44/98 i 42/99), nakon disciplinskog postupka, koji je proveden prema odredbama navedenog zakona. Ustavni sud dalje treba utvrditi da li se konkretni disciplinski postupak ima smatrati postupkom u kojem se odlučivalo o «krivičnoj optužbi» protiv apelanta u okviru autnomnog značenja koje ovaj pojam ima prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, kojim se svakom garantira da «prilikom utvrđivanja (...)osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom». Ukoliko bi Ustavni sud našao da se radilo o «krivičnoj optužbi» protiv apelanta i prekršaju koji ima elemente krivičnog a ne čisto disciplinskog prekrašaja, u tom slučaju bi Ustavni sud morao ispitati navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje, zagarantiranog članom 6. Evropske konvencije, u toku provedenog disciplinskog postupka.

8. Evropski sud za ljudska prava smatra da je «krivična optužba» autonomni koncept, tj, neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao disciplinski prekršaj može ipak pokrenuti pitanje «krivične optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislative, po svojoj prirodi, prije krivičan nego građanski – da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim klasificiranjem nekog djela disciplinskim prekršajem u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50). Da bi se odredilo je li suštinski karakter legislative krivičan, mora se razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: (a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprječavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj sprječavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti. Općenito se disciplinski postupak ne može okarakterizirati kao «krivični», ipak su u specifičnim okolnostima mogući izuzeci (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr., presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22, str. 33-36, tač. 80-85).

9. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni prekršaj domaćim zakonom određen kao disciplinski, a ne krivični. Zakonom o izvršavanju krivičnih sankcija u FBiH, u članu 93. stav 4. tačke 8. i 18, propisano je da su teški disciplinski prekršaji «međusobne svađe i tuče» i «sve druge radnje koje su zabranjene pravilnikom o kućnom redu, uputstvima i naredbama rukovodioca ustanove». Međutim, prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava klasifikacija prekršaja prema domaćem zakonu služi samo kao prvi kriterij, odnosno preliminarno polazište za konačnu ocjenu primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud je u svojim presudama ustanovio još dva objektivna kriterija i to: prirodu prekršaja i prirodu i strogost kazne. Kriterij «priroda prekršaja» ima dva podkriterija: domašaj prekršajne norme i svrha kazne. Prema navedenim kriterijima, da bi se prekršaj, koji nije krivični prema domaćim zakonima smatrao krivičnim u smislu člana 6. Evropske konvencije, tada domašaj prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti preventivna i kažnjiva. Treći kriterij, koji je u mnogim slučajevima odlučujući, jeste kriterij prirode i strogosti kazne, koja je zaprijećena prekršitelju norme. Što se tiče prirode kazne, sudska praksa pokazuje da se zatvor smatra krivičnom kaznom par exellence i stoga daje, jednom inače disciplinskom postupku krivični karakter, do te mjere da se član 6. Evropske konvencije mora smatrati primjenjivim.

10. U predmetu Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, u kojem je postupak mogao rezultirati odbijanjem smanjena dijela zatvorske kazne, Evropski sud je smatrao da praksa smanjenja kazne kod zatvorenika izaziva opravdano očekivanje da će biti oslobođen prije isteka zatvorske kazne. Postupak bi stoga mogao, po mišljenju Suda, imati tako ozbiljne konskvence za osobu u pogledu trajanja zatvorske kazne da se to moralo smatrati kaznom krivičnog karaktera (vidi Evropski sud za ljudska prava, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. juna 1984. godine, serija A, broj 80, stav 72.).

11. U predmetu Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikanti su zbog prekršaja zatvorskih pravila dobili, prvi aplikant 40 dodatnih dana zatvora, zajedno sa 14 dana samice, 14 dana isključenja od društvenog rada i 14 dana gubitka prava na privilegije, a drugi 7 dodatnih dana zatvora i 3 dana samice. Evropski sud je našao da se lišavanje slobode, koje je moglo biti i koje je, zapravo, nametnuto aplikantima, ne može smatrati dovoljno beznačajnim ili nevažnim da bi otklonilo pretpostavljenu krivičnu prirodu optužbi protiv njih. «U takvim okolnostima, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da su priroda optužbi, zajedno sa prirodom i strogošću kazni, bili takvi da su optužbe protiv aplikanata predstavljale «krivičnu optužbu» u značenju člana 6. Konvencije, (vidi Evropski sudi za ljudska prava, Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. oktobra 2003. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2003-X, st. 21, 28, 129. i 130.).

12. U svojoj odluci u predmetu X protiv Švicarske Evropska komisija za ljudska prava je došla do zaključka da je stavljanje zatvorenika u samicu, kao kazna što se kasno vratio sa dopusta, čisto disciplinska mjera, koja se ne odnosi na utvrđivanje krivične optužbe. »Normalni uvjeti života u zatvoru (...) već kostituiraju lišenje slobode bez obzira na slobodu aktivnosti koje zatvorenik može uživati u zatvoru». Stoga se disciplinska mjera primijenjena na aplikanta koji je služio kaznu zatvora ne može smatrati lišavanjem slobode, jer takve mjere su samo modifikacija uvjeta zakonitog pritvaranja. Slijedi da samo stepen strogosti kazne može biti smatran neophodnim za primjenu člana

6. Međutim, suprotno Engel predmetu, kazna koja je nametnuta aplikantu ne konstituira lišavanje slobode i stoga što nije naročito oštre prirode. U takvom slučaju disciplinski postupak nije pokriven značenjem člana 6. Konvencije (vidi bivša Komisija za ljudska prava, predstavka 7754/77, Odluke i izvještaji Evropske komisije za ljudska prava 11(1978) str. 216-218.).

13. Ustavni sud nalazi da je u konkretnom predmetu apelantu izrečena kazna upućivanja u samicu u zatvoru u kojem izdržava kaznu zatvora na temelju pravomoćne presude suda. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju upućivanja u samicu, ne radi o lišavanju apelanta slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije, jer je apelant već bio zakonito lišen slobode. Upućivanje u samicu je, dakle, samo način, odnosno modifikacija izdržavanja postojeće kazne zatvora, a zbog izrečene disciplinske mjere. Maksimalna kazna upućivanja u samicu, koju je apelant prema zakonu mogao očekivati, iznosi 20 dana, pri čemu je apelant dobio 15 dana. Ustavni sud, dalje, zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o dodatnom produžavanju zatvorske kazne, ili smanjenju izgleda za ranije oslobađanje, što se prema praksi Evropskog suda smatra naročito oštrom kaznom, koja disciplinskom prekršaju daje krivični karakter. Pored toga, uslovi boravka u samici su posebno regulirani, te je između ostalog propisana i svakodnevna liječnička kontrola (članovi 98. i 99. Zakona o izvršavanju krivičnih sankcija u FBiH). Na osnovu iznesenog, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o disciplinskom prekrašaju, koji se prema prirodi i oštrini nametnute kazne ne može smtrati krivičnim u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedi da predmetni disciplinski postupak ne potpada u okvir značenja člana 6. Evropske konvencije, pa u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv, zbog čega je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2076/05 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio