Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2317/05 (A. K.)

Odluka donesena 17. 11. 2006.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2317/05

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2317/05, rješavajući apelaciju Aleksandre Kuburović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i

2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. novembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Aleksandre Kuburović.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu povrata stana.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku donese meritornu odluku u predmetu broj U-1289/05, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od 3 mjeseca od dana prijema ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 76.

stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Aleksandri Kuburović u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandre Kuburović u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Aleksandra Kuburović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kanade, koju zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred upravnim organima i pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj U-1289/05, a u vezi sa pravom na povrat stana u posjed, te zbog nemogućnosti izvršenja Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-330/98 od 7. marta 2005. godine kojim je odlučeno o povratu stana apelantici.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo Ustavni sud je 9. decembra 2005. godine zatražio da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. decembra 2005. godine, a Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) 26. decembra 2005. godine.

4. Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo nije dostavila odgovor na apelaciju.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 9. juna 2006. godine dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelantica je 30. aprila 1991. godine bila član porodičnog domaćinstva svoje bake Radojke Popović, koja je bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Sarajevu, u Paromlinskoj ulici broj 35/V. Apelantica je napustila stan usljed ratnih zbivanja.

Postupak za povrat spornog stana

8. Apelanticina baka Radojka Popović, u svojstvu nositeljice stanarskog prava, obratila se 7. maja 1998. godine Upravi za upravno rješavanje u stambenoj oblasti Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni upravni organ) zahtjevom za povrat predmetnog stana u posjed. Postupajući po zahtjevu, prvostepeni upravni organ donio je Zaključak broj 23/6-372-P- 330/98 od 17. jula 1998. godine kojim se zahtjev odbacuje zbog nenadležnosti, jer je stan proglašen privremeno napuštenim. Na navedeni zaključak Radojka Popović je izjavila žalbu, a Ministarstvo, kao drugostepeni organ, Rješenjem broj 05/3-II-372-2774/98 od 5. augusta 1999. godine poništilo je zaključak prvostepenog upravnog organa od 17. jula 1998. godine i predmet vratilo na ponovni postupak. Radojka Popović je umrla 24. aprila 1999. godine u Valjevu, što je utvrđeno na osnovu izvoda iz matične knjige umrlih Općine Valjevo broj 426/00 od 4. novembra 2001. godine.

9. Prvostepeni upravni organ u ponovnom postupku donio je Rješenje broj 23/6- 372-P-330/98 od 28. decembra 2001. godine kojim je odbio zahtjev Radojke Popović za povrat spornog stana u posjed.

10. Na rješenje prvostepenog upravnog organa apelantica, kao član porodičnog domaćinstva svoje bake, izjavila je žalbu, pa je Ministarstvo, odlučujući o žalbi, donijelo Rješenje broj 27/02-23-1059/02 od 10. jula 2002. godine kojim je poništilo rješenje prvostepenog upravnog organa i predmet vratilo na ponovni postupak. Ministarstvo je naložilo da prvostepeni upravni organ u ponovnom postupku na pouzdan način utvrdi da li je apelantica trajno živjela sa nositeljicom stanarskog prava, pa da, u zavisnosti od utvrđenog, donese novu i na zakonu zasnovanu odluku po podnesenom zahtjevu.

11. Prvostepeni upravni organ je donio novo Rješenje broj 23/6-372-P-330/98 od 24. septembra 2003. godine kojim je odbio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. U obrazloženju je navedeno da je, nakon uvida u priloženu dokumentaciju, utvrđeno da je Radojka Popović bila nositeljica stanarskog prava, da je imenovana umrla 24. aprila 1999. godine, te da je prilikom dodjele stana bodovana samo ona, a ne i apelantica, kao član porodičnog domaćinstva.

12. Ministarstvo je u postupku povodom žalbe na rješenje prvostepenog upravnog organa donijelo Rješenje broj 27/02-23-6090/03 od 24. maja 2004. godine kojim je poništilo osporeno rješenje i predmet vratilo prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak. Ministarstvo smatra da je žalbeno rješenje zasnovano na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju na šta je ukazalo prvostepenom organu uz uputstvo da otkloni uočene nedostatke.

13. Prvostepeni upravni organ je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 23/6- 372-P-330/98 od 7. marta 2005. godine kojim je potvrđeno da je Radojka Popović bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, da je umrla 24. aprila 1999. godine u Valjevu i da je sa apelanticom 14. oktobra 1987. godine zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju, u svojstvu primaoca izdržavanja. Ugovor je sačinjen uz zapisnik Općinskog suda I u Sarajevu pod brojem R- 1069/87 i ovjeren od suda 19. oktobra 1987. godine. Utvrđeno je da apelantici, kao članu porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, pripada pravo na povrat stana u posjed. Osim navedenog, utvrđeno je da Amra Trivun koristi predmetni stan na osnovu ugovora o korištenju od 15. januara 1998. godine, te joj je utvrđen prestanak prava privremenog korištenja, uz obavezu da stan napusti u roku od 15 dana. U stavu 7. dispozitiva navedenog rješenja navedeno je da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

14. Komisija za kontrolu ugovora o korištenju stana zaključenih i/ili obnovljenih nakon 1. aprila 1992. godine donijela je Odluku broj 27-01-23-14297-225/05 od 15. aprila 2005. godine kojom se ustanovljava da je Ugovor o korištenju stana broj 03/1-1-144.1/98 od 15. januara 1998. godine, zaključen i/ili obnovljen između Amre (Redžo) Trivun, kao privremene korisnice spornog stana, suprotan tački 6. u vezi sa tačkom 14. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima od 28. oktobra 1999. godine.

15. Ministarstvo je, rješavajući o žalbi privremenog korisnika na Rješenje prvostepenog upravnog organa od 7. marta 2005. godine, donijelo Rješenje broj 27/02-23-7501/05 od 11. maja 2005. godine kojim je žalbu odbilo. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni organ pravilno odlučio u ovoj upravnoj stvari s obzirom na to da se, prema izvedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, može zaključiti da je ono zasnovano na pravilnoj primjeni odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/04) u vezi sa odredbom člana 6. stav 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99). Navedeno je da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je apelantica 30. aprila 1991. godine bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava Radojke Popović, da je stan koji potražuje napustila nakon 30. aprila 1991. godine, usljed ratnih zbivanja, na osnovu čega se zaključuje da ima pravo da se vrati u predmetni stan. Ministarstvo je konstatiralo da se u konkretnom slučaju radi o zajednici življenja između apelantice i njene bake, tako da trajanje ekonomske zajednice samo od 19. oktobra 1987. godine, dakle od zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, ne utječe na apelanticino pravo na vraćanje stana u posjed, u kojem je nesporno stanovala 30. aprila 1991. godine.

16. Prvostepeni upravni organ je donio Zaključak broj 23/6-372-P-330/98 od 10.

maja 2005. godine kojim je utvrđeno da je Rješenje broj 23/6-372P-P-330/98 od 7. marta 2005. godine postalo izvršno, pa se dopušta izvršenje koje će provesti prvostepeni upravni organ tako što će privremenu korisnicu i ostale prinudno iseliti iz predmetnog stana. Navedeno je da žalba protiv ovog zaključka ne odgađa izvršenje. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da je žalba dopuštena i da se izjavljuje Ministarstvu, u roku od 3 dana od dana dostavljanja zaključka, putem prvostepenog organa.

17. Prvostepeni upravni organ, rješavajući o prijedlogu privremene korisnice stana za odgađanje izvršenja, donio je Zaključak broj 23/6-372-P-330/98 od 30. maja 2005. godine kojim je odgodio izvršenje rješenja od 7. marta 2005. godine do okončanja upravnog spora pokrenutog kod Kantonalnog suda 30. maja 2005. godine. U obrazloženju ovog rješenja navedeno je da je privremena korisnica u svom prijedlogu za odgađanje izvršenja navela da je Ugovorom o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 218/98 od 20. jula 1998. godine predmetni stan kupila od Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo, te je rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda upisano pravo vlasništva u korist privremene korisnice i njenog supruga sa dijelovima ½. Ovaj organ je ocijenio da bi iseljenjem privremene korisnice koja je već otkupila stan mogla biti prouzrokovana veća šteta od štete koja bi nastala za apelanticu kojoj je potvrđeno pravo povrata predmetnog stana u posjed, a ona ima boravište u Kanadi.

18. Privremena korisnica je tužbom Kantonalnom sudu 30. maja 2005. godine pokrenula upravni spor protiv Ministarstva radi poništenja njegovog Rješenja broj 27/02-23- 7501/05 od 11. maja 2005. godine i predložila da sud prije presude donese odluku kojom će odgoditi izvršenje pravosnažnog rješenja prvostepenog upravnog organa. Odlučujući o zahtjevu za odgađanje izvršenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj U-1289/05 od 1. juna 2005. godine kojim je zahtjev odbacio. Ovaj sud je utvrdio da je zahtjev za odgađanje već podnesen (19. maja 2005. godine) prvostepenom upravnom organu, a s obzirom na to da se on nadležnom sudu može podnijeti samo pod uvjetom da prethodno nije traženo odgađanje izvršenja kod nadležnog upravnog organa, zahtjev je odbačen.

19. Protiv zaključka prvostepenog organa kojim je odgođeno izvršenje apelantica je izjavila žalbu Ministarstvu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi se ističe da osporeni zaključak nema uporište niti u jednom pozitivnom propisu, jer prvostepeni upravni organ odgađa izvršenje vlastitog pravosnažnog rješenja do okončanja upravnog spora. Spomenuti zaključak, prema apelanticinom mišljenju, ne zasniva se ni na jednom zakonskom propisu.

20. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Ministarstvo je protiv zaključka prvostepenog upravnog organa od 30. maja 2005. godine, u predmetu odgađanja izvršenja, donijelo Rješenje broj 27/02-23-12664/05 od 6. jula 2005. godine kojim je žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je «privremeni korisnik u zahtjevu za odlaganje izvršenja istakla da je ona izvršila otkup predmetnog stana gotovinom, da ga je adaptirala u dva navrata vlastitim sredstvima iz podignutog kredita, te bi izvršenjem rješenja za imovinu privremene korisnice nastupila značajna šteta, a kako apelantica trajno živi u Kanadi, imenovanoj se odlaganjem izvršenja ne bi nanijela veća nenadoknadiva šteta. Kako odlaganje nije protivno javnom interesu, to je po mišljenju ovog Ministarstva zaključak prvostepenog organa pravilan i na zakonu osnovan». Ovo rješenje je konačno u upravnom postupku i protiv njega nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor u Kantonalnom sudu u Sarajevu.

21. Apelantica je 19. septembra 2005. godine u Kantonalnom sudu pokrenula upravni spor protiv Ministarstva, radi poništenja akta broj 27/02-23-12664/05, zahtijevajući da sud tužbu uvaži, osporeni prvostepeni akt preinači tako da se bez odgađanja dopusti izvršenje Rješenja od 7. marta 2005. godine. Predmet je zaveden pod poslovnim brojem U-2098/05.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelantica ističe da nezakonitim i grubim postupanjem upravnih organa u prvostepenom i drugostepenom postupku radi povrata stana postupak traje neopravdano dugo. Naime, nakon skoro osam godina vođenja postupka, prvostepeni upravni organ, bez ikakvog uporišta u pozitivnim propisima, odgodio je izvršenje vlastite odluke do okončanja upravnog spora. Takvim postupanjem, prema apelanticinom mišljenju, povrijeđeno je pravo na pravično suđenje u razumnom roku čime su povrijeđene odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Osim navedenog, smatra da je nezakonito postupanje upravnih organa, u smislu povrede navedenog prava, uvjetovalo i povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer joj je odgađanjem izvršenja do donošenja odluke Kantonalnog suda onemogućeno vraćanje stana u posjed, dakle, pravo na dom. Predložila je da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava i da bez odgađanja naloži prvostepenom upravnom organu da izvrši vlastitu pravosnažnu odluku od 7. marta 2005. godine, te da joj se, zbog grubo učinjenih propusta upravnih organa, odredi kompenzacija u iznosu od 2.000 KM.

b) Odgovor na apelaciju

23. U odgovoru Kantonalni sud je naveo da je 19. septembra 2005. godine zaprimio apelanticinu tužbu kojom je pokrenula upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-12664/05 od 6. jula 2005. godine, te da je povodom navedene tužbe 14. decembra 2005. godine sud tuženom dostavio tužbu na odgovor u roku od 20 dana, a zatražio je i dostavljanje svih spisa koji se odnose na predmet spora. Do trenutka sačinjavanja odgovora suda tuženi nije dostavio odgovor, niti tražene spise, pa nisu postojali uvjeti za rješavanje ovog upravnog spora.

24. U svom odgovoru na apelaciju Ministarstvo se nije eksplicitno izjasnilo u pogledu povreda prava koje je istakla apelantica, već je dalo hronološki prikaz činjeničnog stanja i trajanja postupka, kako je to Ustavni sud već izložio.

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br.

2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

«Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica), što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

[...] Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

[...] Član 267.

(2) Prvostepeno rješenje postaje izvršno:

[...] (3) dostavom stranci, ako žalba ne odgađa izvršenje.»

26. U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» br.

2/98 i 8/20) relevantne odredbe glase:

«Član 19.

Tužba, po pravilu, ne sprečava izvršenje upravnog akta protiv koga je podnesena, ako zakonom nije drugačije određeno.[...] Član 60.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.»

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

30. Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima.

31. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980; Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i lične apelantove prilike.

32. Apelantica se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što upravni postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja upravnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mota protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).

33. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21).

34. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

35. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;»

36. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

37. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je u toku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu u predmetu U-1289/05, u upravnom sporu kojeg je pokrenula privremena korisnica protiv Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02- 23-7501/05 od 11. maja 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/06-372-P-330/98 od 7. marta 2005. godine. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije preuranjena, pa je Ustavni sud odlučio ovaj dio navoda apelacije odbaciti.

VII. Meritum

38. Apelantica smatra da predmet radi povrata stana, koji se vodio pred upravnim organima a sad pred redovnim sudom, nije završen u razumnom roku zbog čega joj je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak u razumnom roku

39. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]» Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

40. Da bi se odgovorilo na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj, potrebno je najprije odgovoriti na pitanje da li predmetni upravni postupak ima karakter «spora» u kojem su se utvrđivala apelanticina «građanska prava i obaveze». Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze» čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja; karakter «zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti» i «ovlaštenja» koja pripadaju predmetnom organu imaju mali značaj (vidi, Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, Serija A broj 13, stav 94).

41. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje povrata stana ranijem nosiocu stanarskog prava, odnosno članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Ustavni sud je ranije donio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99). Također, u konkretnom slučaju se radi o zahtjevu da se apelantici, kao članu porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, u razumnom roku prizna pravo na povrat i da se uvede u posjed stana za koji joj je dopušten povrat. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je postupak po zahtjevu nositeljice stanarskog prava za povrat spornog stana započeo 7. maja 1998. godine. Apelantica je, u svojstvu člana porodičnog domaćinstva, nastavila postupak izjavljivanjem žalbe na Rješenje prvostepenog organa broj 23/6- 372-P-330/98 od 28. decembra 2001. godine, dakle, u januaru 2002. godine. Rješenjem prvostepenog upravnog organa broj 23/6-372-P-330/98 od 7. marta 2005. godine, koje je konačno u upravnom postupku, apelantici je priznato svojstvo člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava i vraćanje stana u posjed u Paromlinskoj ulici broj 35/V. Dakle, postupak donošenja rješenja za povrat stana, odnosno rješenja kojim je apelantici priznato svojstvo člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, pa, prema tome, i vraćanje stana u posjed, trajao je šest godina i deset mjeseci. Period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je on započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.

43. Međutim, Ustavni sud zapaža da rješenje koje je konačno u upravnom postupku još nije izvršeno, jer apelantica ni više od godinu dana nakon donošenja navedenog rješenja nije u mogućnosti ući u posjed stana za koji joj pripada pravo na povrat. Izvršenje konačnih rješenja koja je donio bilo koji organ ili sud mora se smatrati sastavnim dijelom «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Pibernik protiv Hrvatske, presuda od 4. marta 2004. godine, aplikacija broj 75139/01, stav 48). Stoga, Ustavni sud smatra da se postupak koji je radi povrata stana pokrenut 7. maja 1998. godine još ne može smatrati okončanim, jer ni osam godina nakon podnošenja zahtjeva apelantica nije u mogućnosti da se useli u svoj stan.

44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1991. godine, Serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Složenost predmeta

45. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku koji je vođen po zahtjevu nositeljice stanarskog prava, a kasnije člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava za povrat spornog stana. Također, osim ovog postupka, paralelno je vođen postupak po zahtjevu privremene korisnice, koja je imala pravni interes da osporava apelanticino pravo na povrat predmetnog stana, jer je za taj stan zaključila ugovor o kupovini i prema tom osnovu se uknjižila kao vlasnica. Ustavni sud zapaža da su upravni organi pri odlučivanju o povratu spornog stana apelantici morali riješiti pitanje apelanticine pravne pozicije u odnosu na predmetni stan. U postupku za povrat stana više puta su ulagane žalbe i predmet je vraćan na ponovni postupak, a vode se i dva upravna spora u kojima je u toku odlučivanje u Kantonalnom sudu. Naime, upravni spor je pokrenula privremena korisnica protiv Rješenja Ministarstva od 11. maja 2005. godine kojim se potvrđuje Rješenje prvostepenog organa od 7. marta 2005. godine. Pokretanje ovog spora bio je razlog za odgađanje izvršenja pravosnažnog prvostepenog rješenja od 7. marta 2005. godine kojim je apelantici priznato svojstvo člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, pa i povrat predmetnog stana. Protiv zaključka kojim je odgođeno izvršenje apelantica je izjavila žalbu, a nakon što je ona odbijena, pokrenula je upravni spor protiv tog akta Ministarstva.

46. S obzirom na to da su u postupku uključene samo dvije strane, Ustavni sud ne smatra da se apelanticin slučaj može opisati kao naročito složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.

b) Apelanticino ponašanje

47. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70). Ustavni sud je od prvostepenog upravnog organa zatražio na uvid spis broj 23/6-372-330/98. Dopisom od 3. jula 2006. godine prvostepeni upravni organ je obavijestio Ustavni sud da je cio spis proslijeđen Kantonalnom sudu u Sarajevu radi upravnog spora broj U-2098/05 koji se vodi po tužbi privremene korisnice stana, ali je dostavio fotokopije rješenja i zaključaka iz upravnog postupka. Međutim, ovi akti dostavljeni su Ustavnom sudu uz apelaciju i hronološki opisani u poglavlju III ove odluke.

48. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica aktivno učestvovala u postupku za povrat predmetnog stana prvo izjavljivanjem žalbe na rješenje prvostepenog organa kojim je zahtjev za povrat nositeljice stanarskog prava odbijen a nakon toga nastavkom za povrat u svojstvu člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava. Prvostepeni organ je u periodu od 1998. godine, dakle od podnošenja zahtjeva do 7. marta 2005. godine, više puta odbijao zahtjev za povrat spornog stana. Razlozi su bili različiti, od nenadležnosti prvostepenog organa do toga da ugovor o doživotnom izdržavanju ne proizvodi pravno djelovanje, a apelantica je na svako takvo rješenje, posredstvom advokata koji ju je sve vrijeme zastupao, izjavljivala žalbe koje je Ministarstvo prihvatalo i vraćalo na ponovni postupak.

49. U apelanticinom ponašanju Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinijela ukupnoj dužini trajanja postupka. Naime, apelantica je koristila sva dostupna pravna sredstva u okviru Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnom sporu, kako bi u što kraćem roku dobila odluku. Nakon što je izvršenje pravosnažnog rješenja o uvođenju u posjed odgođeno, pismeno se obratila Helsinškom komitetu, premijeru Vlade Kantona Sarajevo, ministru pravde Kantona Sarajevo, OHR-u, UNHCR-u i OSCE-u.

c) Ponašanje sudova i javnih vlasti

50. Ustavni sud zapaža da je po zahtjevu za povrat spornog stana od 7. maja 1998. godine prvostepeni organ donio zaključak 17. jula 1998. godine kojim je zahtjev, zbog nenadležnosti, odbacio. Protiv tog zaključka Radojka Popović je izjavila žalbu, a Ministarstvo je rješenjem od 5. augusta 1999. godine žalbeni zaključak poništilo i vratilo prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak. Prvostepeni organ u ponovnom postupku, nakon proteka više od 2 godine, donio je rješenje od 28. decembra 2001. godine kojim je zahtjev za povrat odbio. Na ovo rješenje apelantica, u svojstvu člana porodičnog domaćinstva sa nositeljicom stanarskog prava, izjavila je žalbu. Odlučujući o žalbi, Ministarstvo je rješenjem od 10. jula 2002. godine ponovo poništilo rješenje prvostepenog upravnog organa i vratilo predmet na ponovni postupak. Prvostepeni organ u ponovnom postupku donio je rješenje od 24. septembra 2003. godine kojim je zahtjev ponovo odbio. Na ovo rješenje apelantica je izjavila žalbu, a Ministarstvo je rješenjem od 24. maja 2004. godine još jedanput poništilo rješenje prvostepenog upravnog organa i ponovo vratilo predmet na ponovni postupak. Prvostepeni organ, postupajući prema uputama Ministarstva, donio je rješenje od 7. marta 2005. godine kojim je utvrđeno da apelantici kao članu porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava pripada pravo na povrat spornog stana. Privremenoj korisnici naloženo je da stan u roku od 15 dana napusti. Na ovo rješenje žalbu je pravovremeno izjavila privremena korisnica, a Ministarstvo je rješenjem od 11. maja 2005. godine žalbu odbilo. Zaključkom o izvršenju prvostepenog organa od 10. maja 2005. godine zakazana je deložacija privremene korisnice za 3. juni 2005. godine, uz asistenciju radnika policije PU Novo Sarajevo, s obzirom na to da privremena korisnica u zakonskom roku nije dobrovoljno napustila predmetni stan. Protiv rješenja Ministarstva od 11. maja 2005. godine privremena korisnica je pokrenula upravni spor. Privremena korisnica se, zatim, obratila prvostepenom upravnom organu s prijedlogom da se odgodi izvršenje pravosnažnog rješenja, ističući da je postala zemljišnoknjižna vlasnica predmetnog stana, da je u dva navrata vršila adaptaciju stana pa bi iseljenjem za nju mogla nastupiti nenadoknadiva šteta. Prvostepeni upravni organ, postupajući po prijedlogu privremene korisnice, donio je Zaključak o odgađanju izvršenja broj 23/6-372-P-330/98 od 30. maja 2005. godine, nalazeći da je zahtjev privremene korisnice opravdan, jer je ona otkupila predmetni stan pa bi njenim iseljenjem mogla biti prouzrokovana veća šteta od štete koja bi nastupila apelantici, koja ima boravište u Kanadi i kojoj je priznato pravo na povrat stana.

51. Protiv rješenja o odgađanju izvršenja apelantica je izjavila žalbu, a Ministarstvo je rješenjem od 6. jula 2005. godine žalbu odbilo, nalazeći da je prvostepeni upravni organ postupio pravilno i zakonito, jer je privremena korisnica na osnovu ugovora predmetni stan kupila od Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo i uknjižila svoje pravo vlasništva. To što je Komisija za kontrolu ugovora zaključenih i/ili obnovljenih nakon 1. aprila 1992. godine donijela odluku kojom je utvrdila da je ugovor koji je privremena korisnica zaključila sa Zavodom za izgradnju Kantona Sarajevo u suprotnosti sa tačkom 6. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prema mišljenju ovog organa, ne utječe na drugačije rješavanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, navedeno je da je apelantici priznato pravo povrata na predmetni stan, pa odgađanjem izvršenja za nju bi mogla nastati velika šteta s obzirom na to da ima boravište u Kanadi a razlozi privremene korisnice su opravdani u pogledu nastanka štete, jer je stan otkupila i dva puta adaptirala. Ministarstvo smatra da odgađanje izvršenja nije protivno javnom interesu, pa je ono odgođeno do donošenja sudske odluke u upravnom sporu. Protiv ovog rješenja apelantica je pokrenula upravni spor koji nije okončan.

52. Ustavni sud napominje da ukidanje odluka nižih organa od viših organa i vraćanje na ponovni postupak, u principu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim. Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put, od niže ka višoj instanci, treba da bude pravilo, jer omogućava apelantu da brzo i djelotvorno dobije odluku od najvišeg organa, kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj skali lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odluka, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka mogu biti opravdani, pogotovu ako se radi o hitnim postupcima kao što su stambeni. Upravo zbog toga, nadležni organi moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 10/01) koji u relevantnom dijelu glasi: «[Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku[...].» S obzirom na to da postupak u ovom predmetu još uvijek nije završen, a započeo je 7. maja 1998. godine, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, za šta se odgovornim smatraju organi uprave, prvostepeni upravni organ i Ministarstvo, kao drugostepeni.

54. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

55. S obzirom na činjenicu da upravni postupak za povrat predmetnog stana nositeljici stanarskog prava, a zatim apelantici kao članu porodičnog domaćinstva do dana donošenja odluke Ustavnog suda traje više od 8 godina, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim upravnim organima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

56. Apelantica je tražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja ustavnog prava na pravično suđenje i prava na dom u iznosu od 2.000 KM. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se za razliku od postupaka pred redovnim sudovima ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).

57. U skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenom stavu prema kojem se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su upravni organi odgađali da se donese odluka, Ustavni sud u konkretnom slučaju odredio je da se apelantici isplati iznos od 1.200 KM, dakle, po 150 KM za svaku godinu odgađanja da se donese odluka. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke.

VIII. Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak donošenja i izvršenja rješenja o povratu stana nije okončan ni nakon osam godina od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih javnih vlasti.

59. Na osnovu člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović