Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2050/05 (K. H.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
  • Krivični postupak
  • Diskreciono pravo suda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2050/05

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2050/05, rješavajući apelaciju Kerima Hrnjičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinjana sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se apelacija Kerima Hrnjičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-235/05 od 13. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-135/02 od 7. decembra 2004. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao neosnovana.

Odbacuje se apelacija Kerima Hrnjičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-

235/05 od 13. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-135/02 od 7. decembra 2004. godine u odnosu na navode o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao nedopustiva zato što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Kerim Hrnjičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 29. septembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-235/05 od 13. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-135/02 od 7. decembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda zatraženo je 24. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud odgovor na apelaciju dostavio je 2. novembra 2005. godine, a Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. novembra 2005. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 2. novembra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Kantonalnog suda broj K-135/02 od 7. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-235/05 od 13. aprila 2005. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela – ubistva u pokušaju iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZRBiH) u vezi sa članom 19. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca. Na osnovu člana 91. stav 4. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka i paušala sudu.

7. Kantonalni sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio je da je apelant kritičnog dana, zbog neraščišćenih imovinskih odnosa sa oštećenim (novčano potraživanje), bacio bombu – kašikaru u pravcu oštećenog na udaljenosti od 10 metara, uz prijetnju da će ga ubiti, upozoravajući ostala prisutna lica da se sklone. Bomba je eksplodirala u neposrednoj blizini oštećenog, ali ga nije povrijedila.

8. Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani žalbeni navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje rezultat pogrešne ocjene prvostepenog suda vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka (Elmira Bikića i Semira Karšića) čije iskaze sud nije prihvatio. Vrhovni sud je zaključio da vjerodostojnost iskaza svjedoka kojima je Kantonalni sud poklonio vjeru nije dovedena u pitanje tim prije što u apelantovoj žalbi nije navedena nijedna konkretna činjenica, niti su ponuđeni dokazi koji bi doveli u sumnju pravilnost ocjene iskaza svjedoka kojima je sud poklonio vjeru. Vrhovni sud je naglasio da je Kantonalni sud u svojoj presudi dao konkretne razloge o neprihvatanju iskaza svjedoka koji nije očevidac inkriminiranog događaja Semira Karšića, brata oštećenog, koji je u tazbinskom odnosu sa apelantom. Vrhovni sud, imajući u vidu provedeni dokazni postupak i odlučne činjenice koje su utvrđene u pogledu načina izvršenja krivičnog djela, ocijenio je da je Kantonalni sud pravilno zaključio da su se u apelantovoj radnji stekla obilježja bića krivičnog djela ubistva u pokušaju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Apelant ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer sudovi nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze i nisu poklonili vjeru iskazima svjedoka koji idu u prilog njegovoj odbrani. Apelant je naveo da je presuda Vrhovnog suda donesena bez prisustva njegovog branioca, te da nije mogao stručno obrazložiti navode svoje odbrane. Apelant, također, navodi da mu je, usljed izdržavanja kazne zatvora, ograničena sloboda kretanja zbog čega je ugrožena njegova majka o kojoj se brine, jer je teško bolesna.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da u postupku pred Vrhovnim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na odbranu. Vrhovni sud je istakao da je sjednica vijeća Vrhovnog suda održana u skladu sa odredbama člana 365. stav 4. prijašnjeg Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH, «Službene novine FBiH» br. 43/98 i 23/99), u odsustvu branioca optuženog, advokata Senada Krehe, koji je o sjednici suda pismeno obaviješten. Vrhovni sud je naglasio da je apelantov branilac obavijestio Vrhovni sud da ne može da dođe na sjednicu i predložio da se sjednica vijeća Vrhovnog suda održi u njegovoj odsutnosti ukoliko se s tim saglasi apelant. Vrhovni sud je istakao da je apelant tu saglasnost i dao na sjednici vijeća Vrhovnog suda. Dalje se navodi da su neosnovani žalbeni navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud ocijenio porodičnu i materijalnu situaciju prilikom izricanja kazne zatvora, te da je u tom pravcu dao jasne i konkretne razloge u svojoj odluci prilikom izricanja kazne.

11. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju istakao je da je Kantonalni sud Rješenjem broj K-

135/02 od 7. novembra 2002. godine kao apelantovog branioca imenovao Dijanu Kočić, advokaticu iz Sarajeva, a da je tokom daljnjeg trajanja postupka apelanta, uz njegovu saglasnost koju je dao na glavnom pretresu 6. maja 2003. godine, zastupao Senad Kreho, također advokat iz Sarajeva. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je Vrhovni sud Rješenjem broj Kž-205/05 od 13. jula 2004. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu, te da je nakon pravosnažnosti presude, 7. marta 2005. godine, apelant upućen na izdržavanje izrečene kazne zatvora.

V. Relevantni propisi

12. Krivični zakon Republike Bosne i Hercegovine («Službeni list RBiH» br. 21/92, 13/94) u relevantnom dijelu glasi: «Ubistvo

Član 36. (1) Ko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina. …»

13. Zakon o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ («Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: «Pokušaj

Član 19. (1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ili ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj. (2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.»

14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 43/98 i 23/99) u relevantnom dijelu glasi: «Član 13. (1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke. (2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, tako i one koje mu idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist.

Član 365. (1) O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl. 367. do 369). Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja to nije zahtijevala, ako bi njihova prisutnost bila korisna za razrješavanje stvari. (4) Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća.»

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

19. U odnosu na apelantov žalbeni navod da mu je, zbog izdržavanja kazne zatvora, povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, te da je spriječen da njeguje bolesnu majku, Ustavni sud smatra da je apelant pravosnažnom presudom Kantonalnog suda osuđen na kaznu zatvora primjenom instituta ublažavanja propisane kazne za počinjeno krivično djelo za koju je Vrhovni sud ocijenio da je adekvatna težini izvršenog krivičnog djela i apelantovoj ličnosti. S obzirom na to da je apelantu kazna zatvora izrečena u svemu u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, te da su sudovi detaljno obrazložili razloge zbog kojih smatraju da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju izricanje kazne zatvora apelantu u navedenom vremenskom trajanju, Ustavni sud zaključuje da se ovi apelantovi žalbeni navodi moraju odbiti kao (prima facie) neosnovani.

20. U odnosu na povredu apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-

235/05 od 13. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih lijekova mogućih po zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. augusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 29. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

24. Član 6. stav 1. i stav 3.c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c) da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;»

25. Ustavni sud konstatira da se postupak pred sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da «tribunalu» dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993, A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora se procijeniti tok postupka kako bi se odlučilo da li je konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja bio pravičan. Sud mora ispitati postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili da li da prihvate dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, da bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan kako bi zaštitio apelantova prava iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98, i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine).

27. U ovom predmetu apelant se, između ostalog, žali na procesne i materijalne povrede zakona u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje su rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sudskom postupku. U tom kontekstu ističe da sudovi nisu prihvatili navode njegove odbrane i pravilno i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje zakonite odluke, niti su sa jednakom pažnjom ocijenili dokaze koji ga terete i dokaze koji mu idu u korist.

28. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, osim toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).

29. Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer Kantonalni sud nije prihvatio navode njegove odbrane u kojima je isticao da nije imao namjeru da ubije oštećenog, što su potvrdili svjedoci njegove odbrane, čijim iskazima Kantonalni sud nije poklonio vjeru.

30. Ustavni sud zapaža da je apelant u toku postupka pred Kantonalnim sudom imao branioca, te da je imao i koristio mogućnost da predlaže i izvodi dokaze. Osim toga, svi dokazi na kojima se zasnivaju osporene odluke izvedeni su na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Iz osporenih odluka proizlazi da su saslušani brojni svjedoci, vještak medicinske struke i ostvaren uvid u zapisnik o uviđaju, nalaz i mišljenje vještaka, a da je nalaz vještaka prvostepeni sud ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima.

31. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se osporavaju apelacijom. Navedena činjenica mora se dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu sigurno i zakonito dokazali njegovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja osporenih presuda neosporno je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Zatim, apelant je tokom postupka mogao ulagati žalbe, te nema nijednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja.

32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi da su sudovi svoje odluke zasnovali na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. U osporenim presudama su data detaljna obrazloženja i razlozi, a također su primijenjene i relevantne zakonske odredbe. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava.

33. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima da sud nije prihvatio iskaze saslušanih svjedoka Elmira Bikića i Semira Karšića, koji idu u prilog apelantovoj odbrani, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju vjeru na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

34. S obzirom na navedeno, apelantovi prigovori da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze odbrane neosnovani su i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza od redovnih sudova u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza je bila predmet apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Vrhovni sud ove prigovore ocijenio kao neosnovane, a za takav zaključak je dao jasne razloge i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku. Sudovi su dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju svojih presuda.

35. U vezi sa apelantovim navodom da je povrijeđeno i njegovo pravo na odbranu, koje je zaštićeno članom 6. stav 3.c) Evropske konvencije, jer sjednici vijeća Vrhovnog suda koji je odlučivao o njegovoj žalbi izjavljenoj na presudu Kantonalnog suda nije prisustvovao njegov branilac, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije zahtijeva «pravično suđenje», pravo da se bude saslušan u razumnom roku, pravo da saslušanje bude javno, pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj član sadrži spisak minimalnih prava koja ima svako ko je optužen za krivično djelo. Među ova prava ubraja se i pravo optuženog da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere. Ova odredba tijesno je povezana sa principom «jednakosti oružja», odnosno «jednake dostupnosti pravnih sredstava» kao elementa pravičnog suđenja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 19. decembra 1990, Delta, A. 191-A, presuda od 19. februara 1991, Isgio, A. 194-A, str. 12).

36. U vezi sa ovim apelantovim prigovorom, Ustavni sud ističe da je opći princip člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije da optuženim licima mora biti dopušteno da se sami brane ili uz pomoć branioca koga sami izaberu. Ustavni sud u konkretnom slučaju uočava da je apelantu u početku postupka pred Kantonalnim sudom po službenoj dužnosti postavljen branilac, a da je tokom daljnjeg trajanja postupka pred Kantonalnim sudom, uz njegovu saglasnost koju je dao na glavnom pretresu 6. maja 2003. godine, za branioca određen advokat Senad Kreho. Također, apelant je posredstvom svog branioca Senada Krehe izjavio žalbu Vrhovnom sudu protiv presude Kantonalnog suda, koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-235/05 od 13. jula 2005. godine.

37. Član 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije uvijek je povrijeđen kad apelant nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kakvo je počiniočevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da prisustvuje radu žalbenog vijeća (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, strana 25).

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u vrijeme vođenja krivičnog postupka čije su odluke predmet apelacije primjenjivan ZKPFBiH («Službene novine FBiH» br. 43/98 i 23/99), te da, prema odredbama člana 365. stav 4. navedenog zakona, nedolazak stranke i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća. Ustavni sud zapaža da je o sjednici vijeća Vrhovnog suda apelantov branilac bio uredno obaviješten, te da je apelant prisustvovao sjednici vijeća Vrhovnog suda i da se saglasio da se sjednica vijeća Vrhovnog suda održi u odsustvu njegovog branioca. Dakle, Vrhovni sud je postupio u skladu sa zakonom i nakon što je uredno obavijestio apelantovog branioca, održao je sjednicu vijeća bez njegovog prisustva. Sama činjenica da se apelant i saglasio da se održi sjednica vijeća Vrhovnog suda bez prisustva njegovog branioca ne može se okarakterizirati kao propust Vrhovnog suda na štetu apelantovog prava na odbranu. Osim toga, apelant ne nudi argumente iz kojih bi se moglo zaključiti da je princip jednakosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u ovom postupku.

39. Na osnovu svega izloženog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije ako redovni sud na osnovu svoje slobodne sudijske ocjene nije poklonio vjeru iskazima svjedoka koji idu u prilog apelantovoj odbrani, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ne postoji kršenje prava na odbranu kao elementa prava na pravično suđenje kada je Vrhovni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća kojoj je prisustvovao apelant, koji se saglasio da se sjednica vijeća Vrhovnog suda održi bez prisustva njegovog branioca.

41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2050/05 (K. H.) | Sudska praksa | Aktio