Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-792/06 («Gallor» d.o.o. Pale)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-792/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-792/06, rješavajući apelaciju «Gallor» d.o.o. Pale, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Gallor» d.o.o. Pale, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj PKŽ-1/05 od 20. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj
P-73/04 od 4. novembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i na član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Gallor» d.o.o. Pale, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj PKŽ-1/05 od 20. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj
P-73/04 od 4. novembra 2004. godine, u odnosu na Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. «Gallor» d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Rajko Okilj, direktor, podnio je, 10. marta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pkž-1/05 od 20. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-73/04 od 4. novembra 2004. godine.
2. Apoteka «Lor» kao poslovna jedinica apelanta do poslijeratne reintegracije naselja Dobrinja I i IV u Sarajevu poslovala je na području Entiteta Republika Srpska. Nakon reintegracije područje na kojem se nalazila navedena apoteka je administrativno pripalo Entitetu Federacija BiH.
3. Općinski sud je presudom, broj P-73/04 od 4. novembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj PKž-1/05 od 20. decembra, oglasio odgovornom Apoteku «Lor» poslovna jedinica apelanta u Sarajevu u ulici Gandijeva broj 8, kao pravno lice i Nevenku Stokić, kao odgovorno lice zbog privrednog prestupa iz člana 105. stav 1. tačka 1. Zakona o lijekovima («Službene novine Federacije BiH», broj 51/01) i osudio ih, pravno lice na novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 KM, a odgovorno lice na novčanu kaznu u iznosu od 200,00 KM, te obavezao da na ime troškova postupka plate iznos od po 30,00 KM.
4. U obrazloženju prvostepene presude je navodeno da je u dokaznom postupku izvršen uvid u prijavu za privredni prestup, zapisnik Ministarstva zdravstva farmaceutske inspekcije Kantona Sarajevo od 23. marta 2004. godine i fotokopije materijalnih dokaza koje je predstavnik pravnog lica predočio sudu. Sud je naveo da je uvidom u zapisnik nadležne inspekcijske službe, kao i na osnovu djelimičnog priznanja samih okrivljenih, utvrđeno da su okrivljeni propustili da pribave rješenje nadležnog organa o ispunjavanju uslova u pogledu prostora, opreme i kadra za obavljanje djelatnosti. Stoga je sud našao da su okrivljeni na navedeni način postupili suprotno odredbama člana 118. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti («Službene novine Federacije BiH», broj 29/97) i da zbog toga u njihovim radnjama sud nalazi sva bitna obilježja privrednog prestupa iz člana 105. stav 1. tačka 1. Zakona o lijekovima. Sud je naveo da nije prihvatio dio odbrane okrivljenih u kojem su istakli da su posjedovali navedeno rješenje od Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske od 18. maja 1998. godine iz razloga što u navedenom rješenju nije konstatovano na kojoj adresi se nalazila apoteka «Lor», a kako je područje na kojem se nalazila predmetna apoteka administrativno pripalo Federaciji BiH to je bila obaveza da se pribavi odgovarajuće rješenje od nadležnog organa Federacije BiH.
5. Drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje nakon čega je pravilno primjenio materijalno pravo, što je rezultiralo izricanjem adekvatnih kazni, te da pri tome nije počinio niti jednu povredu odredaba krivičnog postupka.
6. Apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje se žali na povredu člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pravično suđenje iz člana 1. tačka 5. Aneksa 6 Sporazuma o ljudskim pravima i prava iz Konvencija koje se nalaze u dodatku Sporazuma o ljudskim pravima pod tač. 3. (Evropska konvencija) i 9. (Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine). Apelant navodi da Apoteka «Lor» posluje na predmetnoj lokaciji od 1998. godine I ističe da je reintegracijom dijela naselja Dobrinja prostor u kojem se nalazila apoteka pripao Federaciji BiH, te da su preduzete aktivnosti u cilju regulisanja pravnog statusa što je rezultiralo i upisom Poslovne jedinice «Lor» u sudski registar. Navodi da su inspektori neprestano dolazili i vršili kontrolu konstatujući da ne postoji odobrenje Ministarstva zdravlja kantona Sarajevo, te su podnosili prijave zanemarujući sudsko rješenje o upisu u sudski registar. Apelant smatra da ne stoji konstatacija da je učinjen privredni prestup otpočinjanjem djelatnosti bez provedene procedure već da se radi o nastavku poslovanja u istoj djelatnosti i na istom prostoru.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U pogledu postojanja garancija u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u postupcima privrednih prestupa Ustavni sud se poziva na svoju odluku broj AP 223/02 od 23. jula 2004. godine u predmetu «Šeha Es» d.o.o. i E.Š.
10. Ustavni sud konstatuje da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudačke slobodne procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
11. Federalnim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti u članu 118. stav 1. je propisano da se zahtjev za obavljanje privatne prakse, kao i za proširenje djelatnosti privatne prakse, podnosi nadležnom kantonalnom ministarstvu, koje donosi rješenje o odobrenju za rad nakon što utvrdi da su ispunjeni uvjeti za rad propisani ovim zakonom i važećim propisima. S obzirom da je u postupku pred sudovima utvrđeno da je apelant suprotno navedenoj zakonskoj odredbi obavljao farmaceutsku djelatnost bez predhodno pribavljenog rješenja nadležnog organa o ispunjavanju uslova u pogledu prostora, opreme i kadra za obavljanje navedene djelatnosti, sudovi su utvrdili da je time apelant počinio privredni prestup iz člana 105. stav 1. tačka 1. Zakona o lijekovima.
12. Dakle, apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je imao odobrenje nadležnog organa za obavljanje farmaceutske djelatnosti na području Federacije BiH kako je to propisano članom 118. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, te slijedi, suprotno navodima apelacije, da je apelant počinio privredni prestup za koji je oglašen odgovornim u postupku okončanom osporenim presudama.
13. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuju u predmetnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u navedenom postupku povrijeđena ustavna prava apelanta. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska.
14. U odnosu na navode apelanta o povredi člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća da je već ranije u svojoj odluci broj U-68/02 od 25. juna 2004. godine zaključio kako «činjenica da država mora ostvariti efikasno jedinstveno tržište (član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine) i da entiteti reguliraju određene oblasti ne znači automatski da je princip zajedničkog tržišta ugrožen. U tom smislu, država ima široko polje procjene u smislu organiziranja jedinstvenog tržišta unutar svojih granica na najadekvatniji način ... ustavna podjela nadležnosti iz člana III Ustava Bosne i Hercegovine dodjeljuje entitetima određene oblasti ... princip «jedinstvenog tržišta» u Bosni i Hercegovini ne egzistira slobodno. On je ograničen drugim ustavnopravnim principima, kao što su princip demokracije, pravne države i drugim demokratskim načelima (član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine)». Naime, farmaceutska djelatnost kojom se apelant bavi regulisana je odgovarajućim entitetskim propisima kojih se apelant u konkretnom slučaju nije pridržavao zbog čega su ga sudovi i oglasili odgovornim za privredni prestup iz člana 105. stav 1. tačka 1. Zakona o lijekovima.
15. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Ustavni sud neće posebno elaborirati povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 1. tačka 5. Aneksa 6 Sporazuma o ljudskim pravima i prava iz Evropske konvencije koja se nalaze u dodatku Sporazuma o ljudskim pravima pod tačkom 3. obzirom da je već naveo svoj stav u pogledu povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
17. U odnosu na apelantove navode o povredi njegovog prava zagarantovanog Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine, Ustavni sud konstatuje da u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i ovaj dokument u čijem je čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija», kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava iz navedenog pakta, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović