Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3222/06 (A. D.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3222/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-3222/06, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Admira Duvnjaka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Admir Duvnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Aida Karavelić, advokatica iz Visokog, podnio je, 4. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000264 od 26. oktobra 2006. godine, i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-104/05 od 7. marta 2006. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje kazne zatvora radi narušenog zdravstvenog stanja.
2. Apelant navodi da je prvostepenom presudom Kantonalnog suda, broj K-104/05 od 7. marta 2006. godine, oglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U provedenom postupku, prvostepeni sud je izveo brojne dokaze, pa je zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio navedeno krivično djelo.
3. Vrhovni sud je osporenom presudom, broj 070-0-Kž-06-000264 od 26. oktobra 2006. godine, odbio žalbu apelanta protiv prvostepene presude. U obrazloženju ove odluke, Vrhovni sud je istakao da u prvostepenom postupku nije bilo povreda odredaba krivičnog postupka, a naročito da je istražna radnja prepoznavanja osoba provedena u skladu sa zakonom, te da za obavljanje takve istražne radnje ovlaštenoj službenoj osobi nije potrebna pismena naredba nadležnog tužioca, kako je to apelant u žalbi tvrdio. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da se u obrazloženju presude «vrlo detaljno bavio izvedenim dokazima, i to kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, dovodeći ih u uzajamnu vezu u smislu načela slobodne ocjene dokaza». Vrhovni sud je zaključio da apelant svojom žalbom ničim nije doveo u pitanje takvu ocjenu prvostepenog suda, niti je u pitanje doveo pravilnu primjenu materijalnog prava. Ispitujući po službenoj dužnosti odluku o kazni, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud, primjenom propisa o ublažavanju kazne, optuženom ublažio kaznu u najvećoj mogućoj mjeri, jer mu je izrekao kaznu zatvora od jedne godine, a za krivično djelo razbojništva propisana minimalna kazna zatvora je pet godina.
4. Apelant smatra je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 9. Evropske konvencije. Apelant smatra da je «tokom trajanja istrage i krivičnog postupka, pritvaranjem, prisustvom u svojstvu optuženog na glavnom pretresu, osuđujućom presudom i kažnjavenjem kaznom zatvora, bez dokaza o krivnji» bio izložen ponižavajućem i nehumanom postupanju. Dalje, apelant navodi da je zbog svega navedenog duševno obolio, a da je i njegov otac, prilikom javnog objavljivanja presude, dobio srčani udar. Također, navodi da je i izvođenjem dokaza prepoznavanjem u policijskoj upravi, izložen ponižavajućem i nehumanom postupku.
5. Također, apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje pravosnažne presude Kantonalnog suda, broj K-104/05 od 7. marta 2006. godine, zbog zdravstvenog stanja apelanta. Apelant navodi da je iz ljekarskog nalaza vidljivo da je, zbog vremena provedenog u pritvoru i «nanesene mu nepravde i sramote nepravičnom osudom i kažnjavanjem», psihički obolio, zbog čega bi nastupila nepopravljiva šteta ukoliko bi apelant bio upućen na izdržavanje kazne.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom.»
7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
8. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da su osporenim presudama povrijeđena njegova brojna ustavna prava, u najvećoj mjeri zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant, u opširnoj apelaciji, nudi određene činjenice i dokaze kojima obrazlaže svoje tvrdnje o navodnom kršenju ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije.
10. Međutim, sam zahtjev za izdavanje privremene mjere apelant obrazlaže time što je, navodno, psihički obolio. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u Federaciji BiH postoji propis koji reguliše način i postupak za odlaganje izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 42/99). Ovim zakonom je regulisano u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev, što uključuje i razloge koje apelant navodi u obrazloženju zahtjeva za izdavanje privremene mjere, a apelant nije ničim ukazao da je takvu mogućnost iscrpio, te da je u tom pravcu neophodno djelovanje Ustavnog suda.
11. Osim toga, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koje predviđa Zakon o izvršenju krivičnih sankcija ili one koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka po apelaciji. Stoga, navodi koje treba cijeniti nadležni organ u postupku propisanom Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija, kao ni navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere pred Ustavnim sudom. Apelant, kako je već rečeno, nije koristio mogućnost koju ima po Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, a koja mu je na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda, a nije ponudio ni odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi samo donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu konkretnog predmeta.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović