Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-381/07 (M. M.)

Odluka donesena 14. 02. 2007.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-381/07

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 14. februara. 2007. godine, u predmetu broj AP-381/07, rješavajući zahtjev Mirsade Mujadžić za donošenje privremene mjere na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirsade Mujadžić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsada Mujadžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Nađisa Tabaković, advokatica iz Bihaća, podnijela je, 19. januara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-296/05 od 7. decembra 2006. godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-72/04 od 2. marta 2005. godine. Apelantica je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj K-72/04 od 2. marta 2005. godine, apelantica je oglašena krivom da je na način opisan kao u izreci presude učinila krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3., a u vezi stava 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je za to krivično djelo uz primjenu odredaba iz člana 51. stav 1. tačka b) KZ FBiH i odredaba člana 42. i 43. istog zakona osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Istom presudom apelantica je na temelju člana 76. stav 1. KZ FBiH izrečena mjera sigurnosti zabrana obavljanja poziva, djelatnosti ili dužnosti na period od dvije godine, koji rok se računa nakon pravomoćnosti presude, odnosno izdržane kazne, zatim je na osnovu člana 114. stav 1. i

2. KZ FBIH od apelantice oduzeta imovinska korist u iznosu od 66.579,00 KM pribavljena krivičnim djelom.

3. Vrhovni sud je presudom, broj Kž-296/05 od 7. decembra 2006. godine, odbio kao neosnovanu žalbu kantonalnog tužitelja u Bihaću protiv prvostepene presude u odnosu na apelanticu, a djelimično uvažio apelantičinu žalbu protiv prvostepene presude u pravnoj ocjeni djela i u odluci o kazni, te preinačio presudu Kantonalnog suda, broj K-72/04 od 2. marta 2005. godine, tako da su radnje za koje je tom presudom proglašena krivom kvalifikovane kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH za koje je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, dok su odluka o izrečenoj mjeri sigurnosti zabrane obavljanja poziva, djelatnosti ili dužnosti u smislu člana 76. stav 1. KZ FBiH i odluka o oduzimanju imovinske koristi ukinute, kao i odluka o troškovima krivičnog postupka, a kojim troškovima će predsjednik vijeća toga suda odlučiti posebnim rješenjem.

4. Apelantica smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. stav 2. i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu svojih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, tj. drugostepeni i prvostepeni sud su «očigledno proizvoljno postupili, te nisu sa jednakom pažnjom cijenili kako dokaze optužbe tako i dokaze odbrane».

5. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelantica je zatražila da Ustavni sud obustavi izvršenje kazne zatvora sve do donošenja odluke o podnijetoj apelaciji, navodeći da «bi njeno slanje na izdržavanje kazne prije konačne odluke o apelaciji predstavljalo nastavak kršenja ljudskih prava koje bi za njeno psihičko zdravlje (koje je dosadašnjim postupkom već narušeno) imalo nesagledive posljedice, kao i posljedice na zdravlje njene maloljetne djece od četiri i devet godina starosti, osobito njenu majku koja je teški srčani bolesnik.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom.»

7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

8. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka imaju pravo da u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.

10. Zahtjev za izdavanje privremene mjere apelantica obrazlaže svojim narušenim zdravljem, prisustvom maloljetne djece i teško narušenim zdravljem njene majke. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u Federaciji BiH postoji propis koji reguliše način i postupak za odlaganje izvršenja kazne

– Zakon o izvršenju krivičnih sankcija («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 42/99). Ovim zakonom je regulisano u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev, što uključuje i razloge koje apelant navodi u obrazloženju zahtjeva za izdavanje privremene mjere, a apelant nije ničim dokazao da je takvu mogućnost iscrpio, te da je u tom pravcu neophodno djelovanje Ustavnog suda.

11. Osim toga, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koje predviđa Zakon o izvršenju krivičnih sankcija ili one koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka po apelaciji. Stoga, navodi koje treba cijeniti nadležni organ u postupku propisanom Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija, kao ni navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere pred Ustavnim sudom. Apelantica, kako je već navedeno, nije koristila mogućnost koju ima po Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, a koja joj je na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda, a nije ponudila ni odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi samo donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu konkretnog predmeta.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-381/07 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio