Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3181/06 (M. R.)
Odluka donesena 14. 02. 2007.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3181/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 02. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 14. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-3181/06, rješavajući zahtjev Muniba Redžića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Muniba Redžića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Munib Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Šaćir Alagić, advokat iz Bihaća, podnio je, 28. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000 114 od 28. septembra 2006. godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-18/05 od 24. novembra 2005. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Kantonalnog suda, broj K-18/05 od 24. novembra 2005. godine, apelant je oglašen krivim da je učinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3., a u vezi stava 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i u smislu člana 202. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBIH) obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od po 19.080 KM, te paušal u iznosu od 1000,00 KM, sve u roku od petnaest dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Vrhovni sud je presudom, broj 070-0-Kž-06-000 114 od 28. septembra 2006. godine, odbio kao neosnovanu žalbu kantonalnog tužitelja u Bihaću, a djelimično uvažio apelantovu žalbu protiv prvostepene presude i preinačio u odluci o kazni presudu Kantonalnog suda, broj K-18/05 od 24. novembra 2005. godine, tako da je apelant za produženo isto krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. U ostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju ove odluke, Vrhovni sud je istakao da analizom pobijane presude nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, a dokazni postupak koji je prethodio donošenju pobijane presude je nedvojbeno pokazao da je apelant radnjama izvršenja koje su navedene u izreci pobijane presude počinio predmetno krivično djelo. Vrhovni sud je zaključio da apelant svojom žalbom ničim nije doveo u pitanje takvu ocjenu prvostepenog suda, niti je u pitanje doveo pravilnu primjenu materijalnog prava. Međutim, ispitujući pobijanu presudu u pogledu odluke o kazni, Vrhovni sud je ocijenio da utvrđene olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, od kojih posebno njegova stara životna dob, bez obzira na postojanje otežavajućih okolnosti ukazuju da mu je izrečena prestroga kazna zatvora. Radi toga sud je djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio pobijanu presudu u osuđujućem dijelu, tako što mu je izrekao kaznu zatvora od pet godina, smatrajući da će se tom kaznom postići svrha kažnjavanja predviđena u članu 42. KZ FBiH.
4. Apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu svojih prava, apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te onemogućavanju da u postupku izvođenja dokaza u skladu sa načelom kontradiktornosti izvede dokaze kojim se suprotstavlja navodima i tvrdnjama tužioca.
5. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelant je zatražio da Ustavni sud obustavi izvršenje kazne zatvora sve do donošenja odluke o podnijetoj apelaciji, navodeći da je «još tokom krivičnog postupka iz medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu prvostepenog suda, bilo vidljivo da boluje od teške srčane bolesti, te da je na okolnost da li je moguće da prisustvuje i prati pretres saslušan i ljekar-vještak specijalista za srčane bolesti». Apelant ističe svoju poodmaklu životnu dob (sedamdeset pet godina) i narušenost i psihičkog zdravlja, te da je već dobio poziv za izdržavanje kazne zatvora.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom.»
7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
8. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Međutim, sam zahtjev za izdavanje privremene mjere apelant obrazlaže teško narušenim zdravljem, poodmakloj životnoj dobi i već dobivenim pozivom za izdržavanjem kazne. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u Federaciji BiH postoji propis koji reguliše način i postupak za odlaganje izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 42/99). Ovim zakonom je regulisano u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev, što uključuje i razloge koje apelant navodi u obrazloženju zahtjeva za izdavanje privremene mjere, a apelant nije ničim dokazao da je takvu mogućnost iscrpio, te da je u tom pravcu neophodno djelovanje Ustavnog suda.
10. Osim toga, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koje predviđa Zakon o izvršenju krivičnih sankcija ili one koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka po apelaciji. Stoga, navodi koje treba cijeniti nadležni organ u postupku propisanom Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija, kao ni navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere pred Ustavnim sudom. Apelant, kako je već navedeno, nije koristio mogućnost koju ima po Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, a koja mu je na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda, a nije ponudio ni odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi samo donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu konkretnog predmeta.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović