Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-85/06 (VF Komerc d.o.o.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-85/06

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 85/06, rješavajući apelaciju VF Komerc d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije VF Komerc d.o.o., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici broj U-180/05 U-177/05 i U-183/05, sve od 21. novembra 2005. godine i U-181/05 od 9. decembra 2005. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. VF Komerc d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amila Eterović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 18. januara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. U-180/05, U-177/05 i U-183/05, sve od 21. novembra 2005. godine i broj U-181/05 od 9. decembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) zatraženo je 25. januara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovore na apelacije 7. i 14. februara 2006. godine.

4. Ministarstvo finansija je 6. februara 2006. godine obavijestilo Ustavni sud da je dopise Ustavnog suda, kojim je tražen odgovor na navode apelacija, uputilo na nadležno postupanje Upravi za indirektno oporezivanje, Banja Luka, budući da je ta uprava nadležna za provođenje zakonskih propisa o indirektnom oporezivanju.

5. Uprava za indirektno oporezivanje je 22. februara 2006. godine u predmetu broj AP 88/06 obavijestila Ustavni sud da nije nadležna za postupanje po dopisu Ustavnog suda jer se postupak vodi protiv konačnih rješenja Ministarstva finansija koja su donesena prije 8. januara 2004. godine od kojeg datuma je ustanovljena nadležnost Uprave za postupanje u oblasti carinskih dažbina.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije su 8. januara 2006. godine dostavljeni apelantu.

7. S obzirom da je apelant Ustavnom sudu dostavio više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 85/06, AP 86/06, AP 87/06 i AP 88/06, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 85/06.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Rješenjima Carinarnice Zenica br. UP/I-3256/03, UP/I-3253/03 i UP/I-3259/03, sva od 10. decembra 2003. godine, odbijeni su kao neosnovani apelantovi zahtjevi za povrat posebne pristojbe od 10% i posebne takse (prelevmana), a Rješenjem broj UP/I-3257/03 od istog datuma odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat posebne pristojbe od 10%, naplaćene za robu uvozno ocarinjenu u CI Tešanj u toku decembra 1997. godine i januara 1998. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da su uvozne carinske deklaracije podnesene 10. i 22. decembra 1997. godine, odnosno 6. januara 1998. godine, a da su zahtjevi za povrat posebne pristojbe podneseni 21. novembra 2003. godine, dakle poslije isteka roka od godinu dana, te je protekom tog roka apelant izgubio pravo na povrat uplaćenih sredstava.

10. Ministarstvo finansija je rješenjima br. 07-UP/II-05-3537/03, 07-UP/II-05-3534/03, 07-UP/II-05-3540/03 i 07-UP/II-05-3538/03, sva od 22. aprila 2004. godine, odbilo kao neosnovane apelantove žalbe podnesene protiv navedenih rješenja Carinarnice Zenica.

11. Kantonalni sud je presudama br. U-180/05, U-177/05 i U 183/05, sve od 21.

novembra 2005. godine i broj U 181/05 od 9. decembra 2005. godine, odbio apelantove tužbe izjavljene protiv navedenih drugostepenih rješenja organa uprave. U obrazloženjima ovih presuda je konstatirano da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno postupili kad su na osnovu člana 249. Carinskog zakona odbili apelantov zahtjev budući da je rok iz stava 1. tačka 2. tog člana materijalno-pravni, prekluzivni rok čijim protekom stranka gubi pravo na podnošenje zahtjeva za ostvarivanje određenog materijalnog prava, da se takvi rokovi ne mogu produžavati, te da njihovim propuštanjem stranka gubi pravo, te ukoliko se zahtjev podnese poslije tog roka treba ga odbiti. S obzirom da su u apelantovom slučaju carinske deklaracije podnesene 10. i 22. decembra 1997. godine, odnosno 6. januara 1998. godine, a zahtjevi za povrat posebne pristojbe od 10% i posebne takse podneseni 21. novembra 2003. godine, znači da su podneseni nakon proteka roka od godinu dana.

12. Sud je dalje konstatirao da nije sporno da je «Tešped» Tešanj bio apelantov ovlašteni špediter te je, po mišljenju suda, na osnovu člana 835. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) bio ovlašten da provede potrebne carinske radnje u koje spada i podnošenje carinske deklaracije, te da isplati carinske dažbine na račun naredbodavca. Budući da je članom 232. Carinskog zakona propisano da deklaraciju podnosi osoba na koju glasi prijevozna isprava, osoba na koju su prenijeta prava iz prijevozne isprave i druge osobe za podnošenje deklaracije, u koje spada i špediter, te su osobe odgovorne za pravilnost radnji koje poduzmu ili za nepoduzimanje radnji uz pismeno ovlaštenje ili dispoziciju od carinskog obveznika, u smislu člana 233. st. 1. i 2. Carinskog zakona, a s obzirom da ta činjenica nije navodima apelantove tužbe dovedena u pitanje, to je špediter u ime apelanta i mogao podnijeti carinsku deklaraciju, a osobito imajući u vidu postojanje generalne dispozicije čije postojanje je potvrđeno na predmetnim uvoznim carinskim deklaracijama. Sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da su carinski organi počinili povredu dostavljanja zbog toga što carinsku deklaraciju nisu dostavili lično carinskom obvezniku, jer je članom 242. stav 2. Carinskog zakona propisano da se prigovor na nalaz carinarnice ne može podnijeti poslije podizanja robe, te da je neosnovana apelantova tvrdnja da su organi uprave kao datum podnošenja zahtjeva za povrat trebali uzeti 26. januar 2001. godine, jer taj podnesak ne predstavlja zahtjev za pokretanje upravnog postupka, već podnesak koji je u vezi sa sporom koji je apelant u to vrijeme vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, te Ministarstvo finansija - Carinska uprava nije bila u obavezi da postupi u skladu s članom 65. stav 4. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), te je u tom smislu i obavijestila apelanta, dopisom od 29. novembra 2001. godine, da neće poduzimati nikakve radnje do okončanja postupka pred Kantonalnim sudom primjećujući da taj sud nije stvarno nadležan s obzirom da se radi o primjeni Carinskog zakona, što podrazumijeva vođenje upravnog a ne sudskog postupka. Bez obzira na ovo obavještenje apelant je tek 21. novembra 2003. godine pokrenuo upravni postupak za povrat posebne pristojbe i posebne takse. I pod pretpostavkom da se podnesak od 26. januara 2001. godine tretira kao zahtjev za povrat pristojbe, on bi bio neblagovremen jer je podnesen po proteku prekluzivnog roka od godinu dana. Sud je također naveo da je u predmetima br. U-180/05, U-177/05 i U-183/05 održao usmenu raspravu 21. novembra 2005. godine u prisustvu apelantovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvane tužene, a da u predmetu broj U-181/05 apelantov zahtjev za traženje i održavanje javne rasprave nije bio opredijeljen, te je odlučivanje u ovom predmetu bilo nejavno primjenom člana 28. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za uvoz robe koji je njegov pravni prednik «Vias» izvršio u decembru 1997. i januaru 1998. godine preko špeditera «Tešped», da je CI Tešanj nakon pregleda izvršila obračun carine i posebne pristojbe u iznosu od 10%, te predstavniku špediterske kuće izdala obrađene primjerke uvozno-carinskih deklaracija. Apelant smatra da su carinski organi nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo budući da su u smislu člana 83. ZUP carinske deklaracije trebali uručiti direktno apelantovom pravnom predniku, a ne špediteru, te rok za povrat više plaćenih carina nije mogao početi teći od 10. i 22. decembra 1997. godine, odnosno 6. januara 1998. godine. Budući da je apelantu špediter dostavio uvozno-carinske deklaracije 15. jula 2000. godine, apelant smatra da je zahtjev za povrat pristojbi od 26. januara 2001. godine blagovremen te da se Ministarstvo finansija - Carinska uprava Sarajevo, u smislu člana 65. stav 4. ZUP, trebalo proglasiti nenadležnim i poslati zahtjev nadležnom organu ili je, u smislu člana 67. ZUP, trebalo zatražiti otklanjanje nedostataka u zahtjevima. Apelant navodi da u drugostepenom rješenju uopće nisu cijenjeni navodi žalbe, da prvostepeni i drugostepeni postupci nisu bili javni jer su vođeni bez prisustva stranaka što je dovelo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) pri čemu se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 315/03. Apelant smatra da se Ministarstvo finansija u drugostepenim rješenjima nije moglo pozvati na član 86. Zakona o carinskoj politici BiH budući da se zakon primjenjuje od 1. januara 1999. godine, te niti jednom odredbom nije propisana retroaktivna primjena. Apelant smatra da mu je takvim postupanjem suda i upravnih organa povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je u odgovoru na navode apelacija istakao da apelant nije iskoristio sva pravna sredstva budući da je u smislu člana 41. ZUS mogao podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, što nije učinio, pa je sud predložio da se apelacije odbace kao nedopuštene. Sud je dalje naveo da je, imajući u vidu odredbe člana 6. Evropske konvencije u predmetima br. U-180/05, U-177/05 i U-183/05, 21. novembra 2005. godine održao usmenu raspravu u prisustvu apelantovog punomoćnika a u odsutnosti uredno pozvane tužene, na kojoj je apelant imao mogućnost, a to je i učinio, da usmeno obrazloži tužbu i da se izjasni o svim relevantnim činjenicama koje su od značaja za konkretne predmete. U predmetu broj AP 88/03 sud je naveo da u podnesenoj tužbi u upravnom sporu apelant nije zahtijevao održavanje javne rasprave u smislu člana 28. ZUS, već je u tužbi samo konstatirao stav Ustavnog suda iz obrazloženja Odluke broj AP 315/03, a predložio je da Vrhovni sud Federacije BiH, u čijoj nadležnosti je u momentu podnošenja tužbe bilo rješavanje predmetnog upravnog spora, pribavi spise tuženog i prvostepenog organa, ocijeni navode stranaka i izvedene dokaze te donese presudu. Sud je dalje naveo da su organi uprave pravilno postupili kad su apelantov zahtjev odbili kao neosnovan na osnovu člana 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona budući da se radi o materijalno-pravnom, prekluzivnom zakonskom roku čijim propuštanjem stranka gubi mogućnost ostvarenja određenog prava. Sud je konstatirao da su činjenični navodi i pravna stanovišta iz apelacije identični tužbenim navodima koje je razmatrao sud i svoj stav o tome iznio u obrazloženju osporenih presuda. Vezano za navode o povredi prava na zabranu diskriminacije Kantonalni sud je istakao da apelant ne pruža nikakve dokaze, niti se prema apelantu postupilo različito od drugih u istoj situaciji te predložio da Ustavni sud apelaciju, ukoliko je ne odbaci, odbije kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

15. Carinski zakon («Službene novine Federacije BiH» br. 2/95, 9/96, 18/96, 25/97 i 46/00) «Član 232. stav 1.

(1) Deklaraciju podnosi osoba na koju glasi prijevozna isprava, osoba na koju su prenijeta prava iz prijevozne isprave ili druge osobe ovlaštene za podnošenje deklaracije (podnosilac deklaracije)...

Član 233. st. 1. i 2.

(1) Ako su u postupku carinjenja u ime carinskog obveznika pojave druge osobe (špediter i dr.), te su osobe odgovorne za pravilnost radnji koje poduzmu ili za nepoduzimanje radnji. (2) Osobe iz stava 1. ovog člana moraju imati pismeno ovlaštenje ili dispoziciju od carinskog obveznika...

Član 249. stav 1. tačka 2.

(1) Ako se na osnovu podataka iz deklaracije, o kojima ovisi obračun carine, i iz isprava što su podnesene uz deklaraciju, utvrdi da obračun carine ne odgovara stvarnom stanju robe ili ako carine budu plaćene u manjoj ili većoj svoti ili ako je carina plaćena više puta: 2) podnositelj deklaracije može u roku od godine dana od dana podnošenja deklaracije podnijeti zahtjev carinarnici kod koje je platio carinu da naknadno obračuna carinu, donese rješenje o naplati ili povratu carine.» Odluka o načinu izmirivanja potraživanja carinskih obveznika za više naplaćene carinske dažbine za 1997. i 1998. godinu («Službene novine Federacije BiH» broj 48/00) «II Vraćanje više naplaćenih dažbina iz tačke I ove odluke utvrđenih rješenjima carinarnica na osnovu presude Vrhovnog suda donesenim u upravnim sporovima, vršit će se iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2001. godinu a kojim će se planirati sredstva za sve namjene». Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) «Član 835.

Ukoliko ugovorom nije drugačije određeno, nalog za otpremu stvari preko granice sadrži obavezu za otpremnika da sprovede potrebne carinske radnje i isplati carinske dažbine za račun nalogodavca».

VI. Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Kantonalnog suda br. U- 180/05, U-177/05 i U-183/05, sve od 21. novembra 2005. godine i broj U-181/05 od 9. decembra 2005. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude Kantonalnog suda br. U-180/05, U-177/05 i U-183/05, sve od 21. novembra 2005. godine apelant je primio 19. decembra 2005. godine, a presudu broj U-181/05 od 9. decembra 2005. godine apelant je primio 21. decembra 2005. godine, a apelacije su podnesene 18. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…)»

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno mora ispitati predstavljaju li postupci koji su okončani osporenim presudama «spor o građanskim pravima i obavezama», odnosno može li se na njih uopće primijeniti član 6. stav 1. Evropske konvencije. Treba imati u vidu da je u svojoj dosadašnjoj praksi Ustavni sud zauzeo stanovište da, općenito uzevši, oblast poreskog i carinskog sistema ulazi u okvir javnog prava te je, dakle, izvan djelokruga zaštite garantiranog članom 6. stav

1. Evropske konvencije

22. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu prema kojoj, ukoliko rješenje upravnog spora pred sudom može imati za posljedicu poništavanje odluka donesenih u upravnom postupku, taj se postupak mora smatrati cjelinom i kao takav biti predmet razmatranja pred Ustavnim sudom i ukoliko je taj postupak obuhvaćen apelantovom žalbom (vidi Ustavni sud, odluke br. U 65/02 i AP 870/04 i Evropski sud za ljudska prava, Benthem, presudu od 23. oktobra 1985. godine, serija A, broj 97, stav 32), te da je dovoljno «da se na vjerodostojan i uvjerljiv način dokaže postojanje prava prema domaćem zakonu» (vidi presudu Periscope protiv Francuske od 26. marta 1992. godine tačka 35, i Ustavni sud, Odluku broj U 46/03 od 23. aprila 2004. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH» broj 34/04).

23. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je apelant navedene postupke pokrenuo s ciljem povrata posebne pristojbe i posebne takse naplaćene za uvezenu robu iako za 1997. i 1998. godinu nije propisana posebna naknada niti njena visina. Iznos isplaćen na ime pristojbe i takse, koji je preciziran u carinskim deklaracijama, nesporno predstavlja apelantovu imovinu. Također je jasno da je spor, koji se javio između apelanta i carinskih organa, spor oko apelantovog prava na imovinu. Stoga, bez obzira na činjenicu da su o ovom pitanju u prva dva stepena odlučivali carinski organi, spor je ekonomske prirode i u djelokrugu je člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji je, dakle, primjenjiv u konkretnom predmetu.

24. Povrat navedenih sredstava je tražen na osnovu Odluke o načinu izmirivanja potraživanja carinskih obveznika za više naplaćene carinske dažbine za 1997. i 1998. godinu a nakon objave članka u dnevnoj štampi da je pred Vrhovnim sudom Federacije BiH pokrenut znatan broj upravnih sporova radi povrata posebne pristojbe. Apelant smatra da je zahtjev za povrat navedenih sredstava podnio 26. januara 2001. godine kada je Ministarstvu finansija - Carinska uprava Sarajevo dostavio kopiju tužbe podnesene 5. septembra 2000. godine Kantonalnom sudu. Budući da su carinski organi propustili apelantu dostaviti uvozne carinske deklaracije, već mu ih je dostavio špediter 15. jula 2000. godine, apelant smatra da su zahtjevi dostavljeni blagovremeno. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe ZUP o obaveznom ličnom dostavljanju. Iz navedenih razloga apelant smatra da su carinski organi i sud nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo budući da je, po vlastitom shvaćanju, zahtjev podnio u roku od godinu dana koji je određen članom 249. Carinskog zakona.

25. Međutim, Ustavni sud konstatira da su u osporenim presudama Kantonalnog suda, kao i u odlukama carinskih organa, navedeni detaljni razlozi koji su rukovodili organe uprave i sud prilikom donošenja navedenih odluka. Naime u konkretnom slučaju radi se o postupku naplate carina i drugih pristojbi koji je reguliran Carinskim zakonom koji je lex specialis u odnosu na ZUP, te se odredbe ZUP kao supsidijarnog zakona primjenjuju isključivo na pitanja koji nisu regulirana posebnim zakonom.

26. U konkretnom slučaju osporene odluke su prvenstveno zasnovane na odredbi člana 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona kojim je regulirano da podnosilac deklaracije može u roku od godine dana od dana podnošenja deklaracije podnijeti zahtjev carinarnici kod koje je platio carinu da naknadno obračuna carinu, donese rješenje o naplati ili povratu carine. S obzirom na navedeno, te na činjenicu da je uvozna carinska deklaracija u predmetnim slučajevima podnesena 10. i 22. decembra 1997. godine odnosno 6. januara 1998. godine, a da je zahtjev za povrat sredstava kako su utvrdili carinski organi i sud podnesen tek 21. novembra 2003. godine, nesporno je da je predmetni zahtjev podnesen po proteku roka za podnošenje zahtjeva za povrat posebne pristojbe. Rok naveden u citiranoj zakonskoj odredbi je prekluzivni rok, te je apelant propuštanjem tog roka izgubio i samo pravo na povrat. Stoga prilikom odlučivanja o zahtjevu podnesenom nakon proteka roka za njegovo podnošenje, organi uprave nisu ovlašteni da ispituju je li ili nije pravilno obračunata posebna pristojba prilikom podnošenja carinske deklaracije.

27. Dalje, Ustavni sud konstatira da se Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka pozvao i na odredbe čl. 232. i 233. Carinskog zakona, te član 835. ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud na osnovu predočene dokumentacije primjećuje da je u konkretnom slučaju podnosilac deklaracije bio špediter koji je kao druga osoba u smislu člana 233. stav 1. navedenog zakona odgovoran za pravilnost poduzetih radnji odnosno za nepoduzimanje tih radnji, te da je on u smislu stava 2. navedenog člana imao dispoziciju od carinskog obveznika budući da je na svakoj od predmetnih uvoznih carinskih deklaracija konstatirano da špediter ima dispoziciju koja je uložena u UCD 870. Osim navedenog špediter je i na osnovu člana 835. ZOO bio obavezan da provede potrebne carinske radnje i isplati carinske dažbine za račun nalogodavca, što je također konstatirano na predmetnim carinskim deklaracijama. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant ne spori da je špediter ovlašten za poduzimanje navedenih radnji budući da u apelaciji navodi da je «špediter u postupku carinjenja postupao samostalno s obzirom na ovlaštenja koja je imao na osnovu Ugovora o otpremanju i odredbama čl. 827-838. ZOO». Apelantovi navodi vezani za član 86. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine, koji je između ostalog naveden u drugostepenom rješenju, nisu od uticaja na rješavanje konkretne pravne stvari s obzirom da je apelantov zahtjev za povrat posebne pristojbe i posebne takse odbijen isključivo zbog propuštanja roka iz člana 249. Carinskog zakona. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant ne spori da se na navedeni postupak primjenjuje predmetni zakon, ali smatra da je taj zakon, odnosno član 249, pogrešno primijenjen na konkretnu činjeničnu situaciju.

28. S obzirom da apelant smatra da su carinski organi i sud nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i drugi slučajevi (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

29. Imajući u vidu navedene činjenice konkretnog slučaja Ustavni sud, u skladu sa svojom ranijom praksom, ne nalazi da je Kantonalni sud u osporenim presudama proizvoljno primijenio materijalno pravo na način koji bi kršio apelantova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 46/03, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/04 od 18. augusta 2004. godine).

30. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da u ograničenja u pogledu «ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva» (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH» broj 6/04), da je ovo ograničenje potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti budući da država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period, te da institut zastare treba pozitivno uticati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Ovo stajalište se zasniva i na praksi Evropskog suda za ljudska prava prema kojem pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57) pri čemu zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

31. Ustavni sud dalje podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi prilikom rješavanja apelacija u skoro identičnim situacijama kao što je apelantova (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 870/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-14/05 od 23. februara 2006. godine), a u vezi s povratom naplaćene posebne pristojbe na uvezenu robu, zaključio da su ograničenja koja u konkretnom slučaju propisuju zastarjelost za poduzimanje određenih pravnih radnji predviđena zakonom, da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti, te je Ustavni sud zaključio da su zakonom propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka broj U 49/02). Navedeni zaključak se analogno može primijeniti i na apelantov slučaj. U konkretnom slučaju se radi o apelantovom propustu da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i u rokovima utvrđenim Carinskim zakonom podnese zahtjev za povrat posebne pristojbe i posebne takse naplaćene za uvezenu robu. Apelant je, dakle, izvan navedenih zakonskih rokova podnio zahtjev za povrat zbog čega su njegov zahtjev odbili organi uprave i sud kao neosnovan. S obzirom na navedeno u apelantovom slučaju su organi uprave i sud pravilno primijenili važeće materijalno-pravne propise. Naime, propisani rok ima prekluzivan karakter budući da u slučaju njegovog propuštanja dolazi ne samo do gubitka prava na meritorno odlučivanje o zahtjevu za povrat posebne pristojbe i posebne takse, nego i do gubitka samog prava. Navedeno vremensko ograničenje za podnošenje zahtjeva uspostavljeno je u javnom interesu koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Organi uprave i sud su utvrdili da je apelant zahtjev za povrat podnio 21. novembra 2003. godine, dakle nakon proteka prekluzivnog roka od godinu dana. Premda apelant smatra da je zahtjev za povrat podnio 26. januara 2001. godine, to ne bi moglo uticati na drugačiji ishod konkretne pravne stvari budući da je krajnji rok do kojeg je apelant mogao podnijeti zahtjeve za povrat posebne pristojbe i posebne takse, u smislu člana 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona, bio 10. i 22. decembar 1998. godine, odnosno 6. januar 1999. godine.

32. Apelant, dalje, povredu prava na pravično suđenje vidi u činjenici da prvostepeni kao i drugostepeni postupci nisu bili javni, odnosno da su vođeni bez prisustva stranaka, pri čemu se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 315/03 prema kojoj ukoliko odluka u upravnom sporu može imati za posljedicu poništenje odluka u upravnom postupku, onda se upravni postupci i upravni spor moraju smatrati cjelinom te javnost raspravljanja mora biti obezbijeđena barem pred jednim od ova tri organa. U vezi s tim Ustavni sud konstatira da su apelantovi navodi, prema kojim predmetni postupci nisu bili javni, apsolutno neosnovani. Naime, u predmetima koji su okončani osporenim odlukama br. U-180/05, U-177/05 i U-183/05, sve od 21. novembra 2005. godine pred Kantonalnim sudom su 21. novembra 2005. godine održane usmene javne rasprave kojim je prisustvovao apelantov punomoćnik, a kojim nije prisustvovao uredno pozvani tuženi. Okolnost da u predmetu koji je okončan osporenom Presudom broj U-181/05 od 9. decembra 2005. godine nije održana rasprava, Kantonalni sud je obrazložio činjenicom da apelant nije ni zatražio održavanje javne rasprave u smislu člana 28. ZUS, prema kojem stranke u sporu mogu samo u tužbi ili odgovoru na tužbu zatražiti da se u predmetu održi javna rasprava. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u navedenim predmetima odlučivao isključivo o procesnim pitanjima s aspekta prekluzivnog roka propisanog članom 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona, odnosno da se sud bavio primjenom materijalnog prava a ne utvrđivanjem činjeničnog stanja (suprotan slučaj je bio u predmetu Ustavnog suda broj AP 315/03), koje među strankama, u dijelu koji se odnosi na datum kada je špediter podnio carinske deklaracije nadležnoj carinarnici, a što je u navedenom predmetu od ključnog značaja, nije sporno. S obzirom na navedeno neodržavanje javne rasprave u situaciji kad apelant to nije izričito u tužbi ni tražio, te kad su apelantovi stavovi vezani za blagovremenost predmetnog zahtjeva, s obzirom na sadržaj žalbe protiv prvostepenog rješenja i sadržaj tužbe u upravnom sporu već poznati sudu, ne predstavlja propust koji bi ukazivao na povredu prava na pravično suđenje.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

34. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje jer se apelacija odnosi na nepravilnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti, te propuštanje zakonom predviđenih rokova onemogućava redovnim sudovima da meritorno rasprave suštinu tužbenog zahtjeva, što nije u suprotnosti sa zahtjevima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-85/06 (VF Komerc d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio