Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-391/06 («Zovko» d.o.o. Žepče)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-391/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-391/06, rješavajući apelaciju «Zovko» d.o.o. Žepče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Zovko» d.o.o. Žepče podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-2254/01, U-2255/01, U-2256/01, U-2257/01 i U- 2258/01, sve od 27. oktobra 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Zovko» d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktorica Pavica Jurišić, podnio je, 22. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-2254/01, U-2255/01, U-2256/01, U-2257/01 i U-2258/01.
2. Ustavni sud je, na osnovu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije broj AP-391/06, AP-392/06, AP-393/06, AP-394/06 i AP-395/06 spoji u jedan predmet pod brojem AP- 391/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
3. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant, 5. aprila 2001. godine, obratio Carinarnici Novi Travnik sa zahtjevima za povrat posebne pristojbe za uvezenu i ocarinjenu robu u 1997. i 1998. godini. Carinarnica Novi Travnik je rješenjem, broj UP-442/01 od 9. aprila 2001. godine, i rješenjima broj UP-0916-02-I-01-16-198-212/01, UP-0916-02-I-01-16-213-227/01, UP- 0916-02-I-01-16-165-180/01, UP-0916-02-I-01-16-181-197/01, sva od 17. aprila 2001. godine, apelantove zahtjeve odbacila kao neblagovremene, zbog propuštanja roka od godinu dana od dana podnošenja deklaracije, koji je propisan članom 249. Carinskog zakona («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/95, 5/96, 18/96, 31/97 i 32/97).
4. Nakon toga, Federalno ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: tuženi) je, rješenjima broj UP/II-05-2016/01, UP/II-05-2051/01, UP/II-05-2052/01, UP/II-05-2053/01 i UP/II- 05-2054/01, sva od 28. maja 2001. godine, odbilo žalbe apelanta protiv prvostepenih rješenja, pa je apelant, tužbama u upravnom sporu, osporio zakonitost navedenih upravnih rješenja, navodeći da se rok za podnošenje zahtjeva za više naplaćene carinske dažbine morao računati od dana stupanja na snagu Odluke o načinu izmirivanja obaveza potraživanja carinskih obveznika za više naplaćene carinske dažbine («Službene novine FBiH» broj 48/00), a to je 11. novembar 2000. godine.
5. Vrhovni sud je, osporenim presudama broj U-2254/01, U-2255/01, U-2256/01, U- 2257/01 i U-2258/01, sve od 27. oktobra 2005. godine, odbio tužbe apelanta protiv drugostepenih rješenja. U obrazloženju ovih odluka, Vrhovni sud je zaključio da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat posebne pristojbe na uvezenu robu materijalno-pravni prekluzivni rok, pa njegovim protekom stranka gubi pravo na povrat sredstava uplaćenih na ime posebne pristojbe, zbog čega su upravni organi trebali apelantove zahtjeve za povrat sredstava odbiti, a ne odbaciti.. Međutim, kako se ni u tom slučaju apelantovom zahtjevu ne bi udovoljilo, Vrhovni sud je zaključio da donošenjem rješenja o odbacivanju zahtjeva nije prekršen zakon na štetu tužitelja.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant smatra da mu je ovo pravo prekršeno zato što su upravni organi i Vrhovni sud pogrešno računali početak roka u kojem je apelant trebao tražiti povrat više uplaćene posebne pristojbe, zauzimajući stav da je takav zahtjev trebalo podnijeti u roku od jedne godine od dana podnošenja carinske deklaracije. Međutim, apelant navodi da je Ustavni sud Federacije BiH, odlukom broj U-20/99 od 24. aprila 2000. godine, utvrdio da Odluka o plaćanju posebne pristojbe na robu uvezenu 1998. godine, kojom je određeno da ta odluka važi i za robu uvezenu 1997. i 1998. godine, nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Zbog toga apelant smatra da je tek od datuma donošenja odluke Ustavnog suda FBiH bilo moguće računati rok zastare.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine i Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se apelant blagovremeno obratio sa zahtjevom za povrat carinskih dažbina, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi npr. već citiranu odluku broj AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju.
13. Naime, apelant traži povrat naplaćenih sredstava na ime posebne pristojbe za robu uvezenu 1997. godine u iznosima koji su konkretno određeni prema svakoj uvozno - carinskoj deklaraciji. Povrat navedenih sredstava regulisan je Carinskim zakonom i Odlukom o načinu izmirivanja potraživanja carinskih obveznika za više naplaćene carinske dažbine za 1997. i 1998. godinu. Međutim, Carinski zakon je propisao vremensko ograničenje ostvarivanja prava na povrat posebne pristojbe, u članu 249. stav 1. tačka 2. koji glasi: «[...] podnositelj deklaracije može u roku od godine dana od dana podnošenja deklaracije podnijeti zahtjev carinarnici kod koje je platio carinu da naknadno obračuna carinu, donese rješenje o naplati ili povratu carine». Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u osporenim presudama obrazložio da je ovo materijalno-pravni prekluzivni rok, koji se ne može produžavati i čijim propuštanjem stranka gubi pravo na podnošenje zahtjeva za ostvarivanje određenog materijalnog prava (povrat plaćene posebne pristojbe), te da su bez uticaja navodi tužbi da organi uprave nisu imali pravnog osnova za naplatu posebne pristojbe za uvezenu robu u 1997. godini (vidi, također, Ustavni sud, odluka broj AP-14/05 od 23. februara 2006. godine).
14. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama ne postoji bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović