Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3012/06 (S. S.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Dioba
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3012/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-3012/06, rješavajući apelaciju Senada Subašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05),
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Subašića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku, broj 002-0-Gž-
06-000 099 od 22. septembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Orašju, broj R-72/04 od 16. marta 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Subašića, podnesena protiv presude Općinskog suda u Odžaku, broj P-160/00 od 21. juna 2001. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Subašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, podnio je 7. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda u Odžaku, broj P-160/00 od 21. juna 2001. godine, rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 002-0-Gž-06-000 099 od 22. septembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj R-72/04 od 16. marta 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 10. januara 2007. godine a potom i 23. februara 2007. godine kad je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu provođenje zaključka, broj R-72/04 od 25. oktobra 2006. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda Odžak, broj P-160/00 od 21. juna 2001. godine, donesenom na osnovu priznanja, utvrđeno je da su tužiteljica Aida Subašić i apelant na osnovu bračne tečevine suvlasnici sa po ½ na nekretnini-porodičnoj kući, preciziranoj u izreci presude, te da je tužiteljica vlasnik pokretnih stvari navedenih u izreci presude. Tačkom II izreke presude apelant je obavezan da tužiteljici preda u posjed označene pokretne stvari odmah te da joj izda ispravu podobnu za prenos utvrđenog prava vlasništva na označenoj nekretnini u roku od 15 dana a u protivnom će tu ispravu zamijeniti predmetna presuda. U obrazloženju presude sud je naveo da je tužiteljica podnijela tužbu protiv apelanta radi podjele bračne tečevine te da je apelant na ročištu održanom 21. juna 2001. godine u cjelosti priznao tužbeni zahtjev tužiteljice. U pouci o pravnom lijeku sud je konstatirao da je presuda pravomoćna sa danom izreke tj. 21. juna 2001. godine jer su se stranke odrekle prava na žalbu.
3. Rješenjem Općinskog suda, broj R-72/04 od 16. marta 2006. godine, donesenom u vanparničnom postupku diobe nekretnina, sud je iz iznosa od 4.000,00 KM dobijenog prodajom nekretnine označene kao k.č. broj 438/5 upisane u P.l. broj 1421/03 k.o. Odžak, na kojoj se nalazi porodična kuća u vlasništvu predlagateljice i apelanta sa po ½ (kako je to utvrđeno presudom o utvrđivanju bračne tečevine), namirio predlagateljicu Aidu (Subašić) Bikić i apelanta iznosom od po 2.000,00 KM. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je nakon donošenja rješenja, broj R-72/04 od 28. decembra 2005. godine (kojim je predlagateljici dosuđena predmetna nekretnina koju je kupila kao jedini ponuđač na ročištu za prodaju nekretnina budući da fizička dioba nekretnine nije bila moguća), na osnovu člana 108. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine FBiH», broj 32/03- u daljnjem tekstu: ZIP) zakazao ročište za diobu novčanog iznosa dobivenog prodajom na koje su pristupili predlagateljica i apelant te je na osnovu podataka u spisu, na osnovu čl. 98. i 99. ZIP, donio rješenje o diobi cijene dobivene prodajom.
4. Kantonalni sud je rješenjem, broj 002-0-Gž-06-000 099 od 22. septembra 2006. godine, odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu te potvrdio rješenje Općinskog suda, broj R-72/04 od 16. marta 2006. godine, o diobi novčanog iznosa dobivenog prodajom. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod apelanta da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo budući da je pravomoćnom presudom Općinskog suda, broj P-160/00 od 21. juna 2001. godine, utvrđeno da su predlagateljica i apelant suvlasnici sa po ½ na porodičnoj kući, pa je sud pravilnom primjenom čl. 96, 97, 108. i 109. ZIP izvršio diobu. Sud je naveo da su neosnovani navodi apelantove žalbe prema kojim je on nakon donošenja presude Općinskog suda povećao vrijednost nekretnina, da predlagateljica ne doprinosi izdržavanju malodobnog sina te da apelant zbog bolničkog liječenja nije mogao prisustvovati zakazanim ročištima, budući da su navedene okolnosti bez značaja za rješavanje ovog predmeta te da apelant u toku postupka diobe nekretnina nije stavljao primjedbe u vezi utvrđivanja vrijednosti nekretnina niti je isticao da je bilo šta ulagao iako je bio prisutan na skoro svim ročištima, a na kojim nije bio prisutan ista su odlagana.
5. Zaključkom Općinskog suda, broj R-72/04 od 25. oktobra 2006. godine, naloženo je apelantu da se u roku od osam dana predlagateljici preda u posjed porodičnu kuću slobodnu od osoba i stvari, a zaljučkom isti broj od 15. februara 2007. godine određeno je provođenje zaključka o izvršenju od strane izvršitelja suda za dan 28. februar 2007. godine.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je diskriminiran u vezi sa ostvarivanjem tog prava tokom parničnog i vanparničnog postupka iz čega Ustavni sud zaključuje da apelant ukazuje i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je sud postupak vodio pristrasno, navodi da je u toku postupka bio bolestan i da nije bio sposoban da sam štiti svoja prava niti svoje interese pred sudom, smatra da se nisu stekli uvjeti za donošenje presude na osnovu priznanja, da je sud bio dužan da ga upozori šta znači priznanje tužbenog zahtjeva kao i šta znači odricanje prava na žalbu, da apelant nije bio svjestan svoje mogućnosti da izjavljuje pravne lijekove sve dok Općinski sud nije donio rješenje, broj R-72/04 od 28. decembra 2005. godine, odnosno rješenje o namirenju, broj R-72/04 od 16. marta 2006. godine. Apelant navodi da protiv osprene presude Općinskog suda u Odžaku nije izjavljivao žalbu ali da je 20. oktobra 2006. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine navodeći da je predmetna nekretnina vlasništvo drugog lica a ne parničnih stranaka.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. U vezi navoda apelanta vezanih za povredu njegovih prava u vanparničnom postupku, Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u kom slučaju bi apelant uživao zaštitu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud konstatira da je članom 166. Zakona o vanparničnom postupku («Službene novine FBiH», broj 2/98), utvrđeno da će se, ukoliko se dioba stvari ima izvršiti prodajom, prodaja izvršiti po odredbama ZIP. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća na praksu ranije Evropske komisije za ljudska prava prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84.D.R. 46. str.225).
9. Dalje, prema praksi Ustavnog suda, u vanparničnom postupku diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu se ne rješava pitanje spora o građanskim pravima i obvezama niti se ta prava u tom postupku utvrđuju (vidi Odluke Ustavnog suda, br. AP-1176/05 od 12. aprila 2006. godine i AP-1930/05 od 6. marta 2007. godine). Naime, ukoliko dođe do spora u pogledu postojanja i obima prava na nakretnini koja je predmet postupka, sud će, u smislu člana 163. Zakona o vanparničnom uputiti predlagača da pokrene parnicu u kojoj će se riješiti sporna pitanja. U konkretnom vanparničnom predmetu sud nije imao potrebu upućivati predlagateljicu na parnicu budući da su prava predlagateljice i apelanta već utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda Odžak, broj P-
160/00 od 21. juna 2001. godine, kojom je utvrđeno je da su predlagateljica i apelant na osnovu bračne tečevine suvlasnici sa po ½ predmetne nekretnine.
10. Budući da u konkretnom slučaju apelant osporava rješenje Kantonalnog suda, broj 002-0-Gž-06-000 099 od 22. septembra 2006. godine i rješenje Općinskog suda, broj R-72/04 od 16. marta 2006. godine, donesena u vanparničnom postupku po odredbama ZIP o diobi novčanog iznosa dobivenog prodajom, Ustavni sud konstatira da osporenim rješenjima i zaključcima donesenim u daljem toku postupka nisu određena nova ni posebna građanska prava i obaveze apelanta u odnosu na predlagateljicu na predmetnim nekretninama budući da su ista utvrđena presudom na osnovu priznanja Općinskog suda u Odžaku, broj P-160/00 od 21. juna 2001. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena protiv navedenih rješenja i zaključka ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer taj postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelanti žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
12. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud već zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U vezi navoda apelanta vezanih za povredu njegovih prava u parničnom postupku Ustavni sud podsjeća da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
14. U konkretnom slučaju, apelant je protiv presude Općinskog suda Odžak, broj P-
160/00 od 21. juna 2001. godine, imao zakonsku mogućnost izjavljivanja žalbe. Međutim, apelant tu mogućnost nije iskoristio već se upravo suprotno tome iste odrekao budući da je je sud na zapisniku sa rasprave održane dana 21. juna 2001. godine, na kojem je apelant priznao tužbeni zahtjev i na kojem je donesena presuda na osnovu priznanja, konstatirao: «Stranke pregledaju i potpisuju zapisnik bez primjedbi te objavljuju da se odriču prava žalbe na objavljenu presudu te je ista pravomoćna danom donošenja tj. 21.6.2001. godine». Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović