Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-256/06 (R. Ć.)

Odluka donesena 05. 04. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-256/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-256/06, rješavajući apelaciju Robertina Ćorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Robertina Ćorića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-110/04 od 28. novembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Kaknju, broj Rs-37/03 od 15. decembra 2003. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Robertina Ćorića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-110/04 od 28. novembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Kaknju, broj Rs-37/03 od 15. decembra 2003. godine, u odnosu na čl. 6. i 7.

Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Robertino Ćorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, podnio je, 6. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-110/04 od 28. novembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Rs-37/03 od 15. decembra 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj Rs-3/00 od 22. maja 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-699/01 od 21. novembra 2001. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta protiv JP Elektroprivreda BiH Sarajevo – Elektrodistribucija Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) kojim je tražio da sud poništi rješenje tužene o prestanku radnog odnosa, kao i da mu tužena isplati određen iznose na ime naknade štete za period u kojem apelant nije radio nakon donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Postupajući po pravosnažnoj presudi Općinskog suda, tužena je vratila apelanta na posao, zaključila s njim novi ugovor o radu, broj 0491-570/02 od 18. januara 2002. godine, i isplatila mu iznos od 50.111,11 KM na ime naknade štete. Istovremeno, tužena je protiv drugostepene presude izjavila reviziju. Za vrijeme dok je trajalo odlučivanje o reviziji tužene, apelant je doživio nesreću na poslu usljed koje mu je amputiran srednji prst lijeve šake i zbog koje mu je rješenjem Federalnog zavoda PIO – Kantonalna služba Zenica, broj 0001179293317 od 31. marta 2003. godine, utvrđena invalidnost II kategorije i priznato mu je pravo na raspoređivanje i zaposlenje na drugim, odgovarajućim poslovima. Ovo rješenje je postalo pravosnažno prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o reviziji tužene.

3. Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je presudom, broj Rev-105/02 od 25. aprila 2003. godine, uvažio reviziju tužene protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-699/01 od 21. novembra 2001. godine, pa je ukinuo nižestepene presude u dijelu kojim je poništeno rješenje tužene o prestanku radnog odnosa apelantu i naloženo njegovo vraćanje na posao i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbacio, dok je u dijelu koji se ticao naknade za neisplaćene plaće nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev odbio. Na osnovu ove presude Vrhovnog suda, tuženi je odlukom, broj 0491-497-7413/03 od 28. jula 2003. godine, koja je potvrđena odlukom tuženog, broj 0491-497-7998/03 od 12. augusta 2003. godine, utvrdio da tužitelju po sili zakona prestaje radni odnos kod tuženog sa 25. aprilom 2003. godine, a od apelanta je traženo da vrati tuženoj iznos od 50.111,11 KM koji mu je isplaćen.

4. Apelant je tužbom od 27. augusta 2003. godine tražio da se ponište ove nove odluke tuženog o prestanku radnog odnosa, da tuženi bude obavezan da ga vrati na poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili na druge odgovarajuće poslove koji odgovaraju njegovoj radnoj spremi, radnom iskustvu i preostaloj radnoj sposobnosti, kao i da mu tuženi isplati 5.250 KM na ime neisplaćenih plaća za period od 25. aprila 2003. godine do 1. decembra 2003. godine, sa kamatama i troškovima postupka. Općinski sud je osporenom presudom, broj Rs-37/03 od 15. decembra 2003. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda, broj Gž-110/04 od 28. novembra 2005. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao ga da tuženoj plati troškove postupka u iznosu od 699 KM.

5. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je tuženi, u postupku otkazivanja ugovora o radu nakon donošenja revizijske odluke Vrhovnog suda, postupio zakonito. Naime, prvostepeni sud je zaključio da je pravilno tuženi primijenio odredbe člana 86. stav 1. tačka 9. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00) i odredbe člana 179. stav 1. tačka 7. Pravilnika o radu tuženog, koje propisuju prestanak radnog odnosa, po sili zakona, zbog odluke nadležnog suda koja za posljedicu ima prestanak radnog odnosa. Sud je ocijenio da to što je apelant doživio povredu na radu zbog koje mu je utvrđena invalidnost II kategorije, u vrijeme dok još nije bilo odlučeno o reviziji tužene, a nakon što je zaključio novi ugovor o radu kako je to odlukama nižestepenih sudova bilo naloženo, nije od značaja za odlučivanje u ovom sporu, već da bi ova činjenica eventualno mogla imati uticaja na drugi postupak koji apelant vodi protiv tužene radi naknade štete zbog povrede na radu.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je ključno pitanje u konkretnom sporu bilo da li je tuženi imao pravo i zakonski osnov da donese odluku o prestanku ugovora o radu apelantu. Razmatrajući to pitanje, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan stav apelanta da mu, primjenom odredaba Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju («Službene novine FBiH» br. 29/98, 49/00 i 32/01, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) radni odnos nije mogao prestati zato što je u međuvremenu postao invalid rada. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da su odredbama navedenog zakona regulisana i utvrđena prava invalida rada, ali da taj zakon ne reguliše pitanje prestanka ugovora o radu, radni status zaposlenika uopšte, pa ni zaposlenika kod kojih je utvrđena invalidnost, već da to reguliše Zakon o radu. Također, Kantonalni sud je naveo da se odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu zasniva na odluci Vrhovnog suda kojom su poništene prvostepena i drugostepena odluka suda kojima je ranije, prije nastupanja invalidnosti, bilo udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta o vraćanju na posao. Međutim, odlukom Vrhovnog suda ranija tužba apelanta je u jednom dijelu odbačena, a u drugom odbijena, tako da je na snazi ostala ranija odluka tužene o prestanku radnog odnosa apelantu. Kako je ugovor o radu koji je apelant zaključio 2002. godine sa tuženom zasnovan upravo na ovim ukinutim, odnosno preinačenim presudama, tužena je na osnovu odluke Vrhovnog suda pravilno donijela odluku kojoj je tužitelju prestao taj ugovor o radu. Kantonalni sud je također smatrao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta o tome da mu radni odnos nije mogao prestati zbog činjenice da je u međuvremenu postao invalid rada II kategorije, budući da Zakon o radu ne isključuje mogućnost prestanka radnog odnosa i za ovu kategoriju zaposlenika.

7. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama prekršeno pravo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U obrazloženju svojih navoda, apelant ističe da osprene presude ne sadrže argumentirana obrazloženja, odnosno razloge na kojima su utemeljene. Također, apelant navodi da drugostepeni sud nije odgovorio na pitanje da li u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbe Zakona o PIO. Naime, apelant smatra da je činjenica da mu je prije donošenja revizijske odluke Vrhovnog suda u vezi sa ranijim prestankom radnog odnosa kod tužene, utvrđena invalidnost «nalagala bezuvjetnu primjenu [...] odredaba Zakona o PIO, a ne otkaz ugovora o radu», bez obzira na navedenu odluku Vrhovnog suda. Apelant također smatra da je neprihvatljivo obrazloženje u osporenim presudama da nastupanje invalidnosti kod apelanta nije od značaja za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari, te navodi da «tuženi prvo mora da realizira prava [apelanta] u skladu sa odredbama Zakona o PIO, pa tek onda da mu eventualno u skladu s predmetnim Zakonom prestane radni odnos». Također, apelant navodi da je pokrenuo spor protiv tužene za naknadu štete zbog pretrpljene nesreće na poslu, a taj postupak nema nikakvu vezu sa konkretnim pravnim pitanjem. Apelant smatra da mu je na ovaj način onemogućeno ostvarivanje prava predviđenih Zakonom o PIO, koji prema njegovom mišljenju, onemogućava prestanak radnog odnosa prije prethodnog realiziranja prava apelanta u skladu sa tim zakonom. Apelant smatra da mu je na ovaj način prekršeno pravo na pristup sudu, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek. Također, apelant navodi i povredu prava na rad, odnosno prava da raspored na druge odgovarajuće radno mjesto i naknade u vezi sa pravima invalida II kategorije invalidnosti., te prava na pristojan život njega i njegove obitelji.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...]2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

[...]4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[...]9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

a) Dopustivost u odnosu na čl. 6. i 13. Evropske konvencije

10. U vezi sa navodima apelanta koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava..

11. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. Ustavni sud zapaža da se postupak koji je rezlutirao osporenim odlukama tiče ex lege prestanka ugovora o radu po presudi Vrhovnog suda, koja je donesena u postupku u kojem se odlučivalo o prestanku ugovora o radu apelantu prije nastupanja apelantove invalidnosti. Naime, sudovi su utvrdili i obrazložili da je apelant zaključio novi ugovor o radu sa tuženom kao rezultat provođenja pravosnažne odluke Općinskog suda, broj Rs-3/00 od 22. maja 2001. godine, kojom je apelantu poništen otkaz ugovora o radu iz 2001. godine. Međutim, kako je presudom Vrhovnog suda, broj Rev-105/02 od 25. aprila 2003. godine, apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se tiče prestanka radnog odnosa odbačen, a zahtjev za isplatu plaća odbijen, tužena je u provođenju ove presude Vrhovnog suda otkazala novi ugovor o radu koji je sa tuženim zaključila 2002. godine.

13. Dakle, u konkretnom slučaju, pravno pitanje koje su sudovi trebali riješiti je da li je tužena pravilno primijenila Zakon o radu kada je apelantu otkazala novi ugovor o radu na osnovu navedene odluke Vrhovnog suda kojom je osnažen otkaz ugovora o radu iz 2001. godine, dakle prije nastupanja apelantove invalidnosti. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno analizirali relevantne propise, pa su zaključili da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjenja odredba člana 86. Zakona o radu, koja u relevantnom dijelu glasi: «Ugovor o radu prestaje: [...] 9. odlukom nadležnog suda koja ima za posljedicu prestanak radnog odnosa», kao i da se identična odredba nalazi u Pravilniku o radu tužene. Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i dovoljne razloge za svoje zaključke o tome da je navedena presuda Vrhovnog suda za posljedicu mogla imati samo otkaz novog ugovora o radu, budući da je raniji otkaz ugovora o radu iz 2001. godine ostao na pravnoj snazi, kao i za zaključke o tome da invalidnost koja je kod apelanta nastupila 2003. godine nije mogla imati nikakvog uticaja na konkretnu pravnu situaciju. Ustavni sud smatra također da su neosnovani navodi apelanta da su obrazloženja sudova neargumentovana i proizvoljna, jer su upravo ovo pitanja na koja su sudovi vrlo detaljno i argumentovano obrazložili, a ta obrazloženja ni na koji način ne ukazuju na proizvoljnost.

14. Osim toga, apelant svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje, konkretno na pristup sudu, temelji na svojoj tvrdnji da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o PIO, a ne Zakon o radu, odnosno da mu tužena nije mogla otkazati novi ugovor prije nego što mu osigura prava po Zakonu o PIO. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant iste navode isticao i u žalbi protiv prvostepene presude, a da je Kantonalni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje zbog čega je ovakvo pravno stanovište apelanta pogrešno. Također, kako je Ustavni već ukazao, presudom Vrhovnog suda na pravnoj snazi je ostao otkaz ugovora o radu iz 2001. godine. Šteta koju je apelant kasnije pretrpio, može biti predmetom posegnog odlučivanja, o čemu je apelant, kako navodi, već pokrenuo postupak pred nadležnim sudom.

15. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, a naročito ne pokreće pitanja u vezi sa kršenjem prava na pristup sudu. Naime, iz osporenih presuda jasno proizilazi da je apelant imao pristup sudu samim tim što je imao i koristio pravo da protiv odluka tužene zatraži sudsku zaštitu, kao i da mu je u postupku bilo omogućeno raspravljanje i provođenje dokaza jednako kao i tuženoj. U vezi sa navodima o kršenju prava na pristup sudu apelant i ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), već tvrdnje o kršenju prava na pristup sudu zasniva isključivo na svojim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud nije u osporenim odlukama pronašao bilo šta bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, ili da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je apelant, u odnosu na konkretnu pravnu stvar, imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanta, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije.

18. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati apelantovu tvrdnju o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zbog čega je apelacija i u vezi sa ovim navodima očigledno (prima facie) neosnovana.

b) Dopustivost ratione materiae

19. Apelant navodi i povredu prava iz člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim, Ustavn sud je u ranijiim odlukama već ranije ukazao da uživanje ovih prava nije garantovano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz navedenih dodatnih sporazuma, bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravima nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2 i stav 4.

tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-256/06 (R. Ć.) | Sudska praksa | Aktio