Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-81/06 (I. G.)
Odluka donesena 19. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravo na imovinu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Uređenje međa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-81/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Valerija Galić i Miodrag Simović i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-81/06, rješavajući apelaciju Ibrahima Grahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Grahića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Tuzla, broj Gž-1492/05 od 28. novembra 2005. godine, i rješenja Općinskog suda Tuzla, broj RI-
247/04 od 28. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Grahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bikodža, podnio je 16. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1492/05 od 28. novembra 2005. godine i rješenja Općinskog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj RI-247/04 od 28. jula 2005. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 6. februara i 13. juna 2006. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio prijedlog protiv Općine Lukavac (u daljnjem tekstu: protivnik predlagatelja), radi uređenja međe između njegove parcele koja je po starom premjeru označena kao k.č. broj 1623/3. KO Puračić, površine 1370. m2 i parcele protivnika predlagatelja koja je po novom premjeru označena kao k.č. broj 279. upisane u pl. broj 189. KO Prokosovići, površine 562. m2.
3. Nakon provedenog postupka Općinski sud je rješenjem, broj RI-247/04 od 28. jula 2005. godine, postupak u ovoj pravnoj stvari obustavio i apelanta uputio da u parničnom postupku dokazuje jače pravo na spornoj međašnjoj površini između parcele označene po starom premjeru kao k.č. broj 1623/3. upisane u zk. Ul. broj 261. KO Puračić, a kojoj po novom premjeru odgovara k.č. broj 299. i dio k.č. broj 300. upisana u pl. broj 1169. KO 74. Prokosovići i parcele označene po starom premjeru kao k.č. broj 1583/1. upisane u iskaz 1. KO Puračić, a kojoj po novom premjeru odgovara k.č. broj 279. upisana u pl. 189. KO 74. Prokosovići.
4. U obrazloženju rješenja Općinski sud navodi da je članom 173. Zakona o vanparničnom postupku propisano da ako među strankama postoji spor o međašnjoj površini čija vrijednost prelazi vrijednost spora male vrijednosti u parničnom postupku, a ne postignu sporazum da sud među uredi po jačem pravu, sud će predlagatelja uputiti na parnicu i vanparnični postupak obustaviti. U konkretnom slučaju, ističe dalje ovaj sud, sudionici nisu postigli sporazum da sud izvrši uređenje međe po jačem pravu, a kako vrijednost sporne međašne površine prema iskazu stranaka prelazi vrijednost od 3.000,00 KM to je valjalo postupak uređenja međa obustaviti.
5. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-1492/05 od 28. novembra 2005. godine, žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Ovaj sud u obrazloženju rješenja navodi da sama činjenica da vrijednost sporne međašne površine prema apelantu i protivniku predlagatelja prevazilazi spor male vrijednosti, čija je visina određena članom 432. Zakona o parničnom postupku i iznosi 3.000,00 KM, te okolnost da između sudionika postupka postoji spor o međašnjoj površini, je dovoljna da prvostepeni sud u smisli člana 173. Zakona o vanparničnom postupku obustavi postupak i apelanta uputi na parnicu.
6. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu žaleći se da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština navoda apelanta o povredi prava na imovinu sastoji se u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrjeđeno pravo da uživa u svom vlasništvu jer je sporna parcela označena kao k.č. broj 1623/3. površine 1370. m2 zemljišno knjižno vlasništvo njegove porodice od 1889. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
10. Ustavni sud konstatira da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. Dalje, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi proveli vanparnični postupak, izveli dokaze i primjenili vežeće materijalno-pravne propise, postupak uređenja međa obustavili i uputili apelanta da u parničnom postupku dokazuje jače pravo na spornoj međašnjoj površini između parcele označene po starom premjeru kao k.č. broj 1623/3. upisane u zk. Ul. broj 261. KO Puračić, a kojoj po novom premjeru odgovara k.č. broj 299. i dio k.č. broj 300. upisana u pl. broj 1169. KO 74. Prokosovići i parcele po starom premjeru označene kao k.č. broj 1583/1. upisane u iskaz 1. KO Puračić, a kojoj po novom premjeru odgovara k.č. broj 279. upisana u pl. 189. KO 74 Prokosovići.
11. Nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
12. U konkretnom slučaju redovni sudovi su detaljno obrazložili zašto obustavljaju postupak uređenja međa i zašto se apelant upućuje da u parničnom postupku dokazuje jače pravo na spornoj međašnjoj površini. Naime, članom 173. Zakona o vanparničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 2/98), propisano je da: »Ako među sudionicima postoji spor o međašnjoj površini čija vrijednost prelazi vrijednost spora male vrijednosti u parničnom postupku, a ne postignu sporazum u smislu stava 3. člana 172. ovog zakona, sud će predlagatelja uputiti na parnicu i obustavit će vanparnični postupak.» Dakle, s obzirom da apelant i protivnik predlagatelja nisu postigli sporazum u smislu stava 3. člana 172. Zakona o vanparničnom postupku, da se međa uredi po jačem pravu, a između apelanta i protivnika predlagatelja postoji spor o međašnoj površini čija vrijednost prema izjavi apelanta i protivnika predlagatelja prevazilazi spor male vrijednosti, prema navedenoj zakonskoj odredbi apelant jače pravo na spornoj međašnjoj površini mora dokazivati u parničnom postupku. Apelant može tužbenim zahtjevom tražiti da se utvrdi da je on vlasnik sporne međašnje površine ili eventualno zahtjevati da tuženi preda u posjed nekretninu koja čini spornu međašnju površinu ili da ga tuženi prestane uznemiravati u vršenju prava vlasništva. Ustavni sud, u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo na postojanje vjerovatnosti da su redovni sudovi postupili proizvoljno prilikom utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava.
13. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» da se, pozivajući se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog propisa od strane redovnih sudova, poziva na kršenja njegovog prava na imovinu, pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović