Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-222/06 (M. Ć.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Primjena blažeg zakona
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-222/06

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 222/06, rješavajući apelaciju Mehmeda Ćosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mehmeda Ćosića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-453/05 od 9. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj K-21/96 od 19. jula 2005. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mehmed Ćosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orahovice, općina Višegrad, kojeg zastupa Nedim Dobojlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-453/05 od 9. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-21/96 od 19. jula 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i od Kantonalnog tužilaštva u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 8. marta 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju, dok je od Vrhovnog suda odgovor na apelaciju zatražen 14. marta 2006. godine.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. marta 2006. godine, Vrhovni sud 24. februara 2006. godine, a Kantonalno tužilaštvo 23. marta 2006. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 6. februara 2006. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Kantonalnog suda broj K-21/96 od 19. jula 2005. godine apelant je osuđen za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 12 godina i šest mjeseci, te plaćanje troškova krivičnog postupka. Oštećene Lj. Đ. i D. Č su upućene na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant 20. aprila 1994. godine zajedno s Namikom Salihovićem izveo iz stana dva lica i odveo ih do šetališta kraj Drine i s kratkog rastojanja i u njihovom pravcu ispalio jedan rafal, svjestan da tako preduzetom radnjom može izazvati njihovu smrt, što je i htio, pa ih je svjesno i voljno lišio života nanijevši im rane koje su prouzrokovale njihovu smrt, čime je izvršio dva krivična djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZ FBiH.

7. Presudom Vrhovnog suda broj Kž-453/05 od 9. novembra 2005. godine, žalbe apelanta i kantonalnog tužioca su odbijene kao neosnovane i potvrđena je osporena presuda Kantonalnog suda. Vrhovni sud je utvrdio da nisu osnovani navodi žalbe koje je iznio apelant u žalbi na prvostepenu presudu. U konkretnom slučaju, između optužnice i presude je u potpunosti zastupljena podudarnost - identitet, jer je presuda donesena u skladu s odredbom člana 341. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), pa u konkretnoj presudi nema povreda krivičnog postupka, niti povreda krivičnog zakona. Nije došlo ni do prekoračenja optužbe, niti su okolnosti i činjenice izvršenog krivičnog djela, kako su date u prvostepenoj presudi, iznesene na nejasan i nerazumljiv način. Apelantove navode da je njegov postupak bio neophodna odbrana, Vrhovni sud također nije prihvatio. Izvršena vještačenja su potvrdila da su smrtonosne rane nastale apelantovim pucanjem u oštećene, jer visoki stepen vjerovatnoće o kojoj su se vještaci izjasnili ide u prilog tačnosti zaključka prvostepene presude, a ujedno isključuje odbranu opruženog da je aktivirao oružje u trenutku kada je navodno bio napadnut. U pogledu izrečene kazne, prvostepeni sud se pozvao na član 5. stav 2. KZ FBiH, smatrajući da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je na konkretno krivično djelo primijenio, kao blaži zakon, KZ FBiH iz 2003. godine, kojim je za konkretno krivično djelo ubistva predviđena minimalna kazna zatvora od pet godina, koja je za apelanta blaža od kazni predviđenih ranije važećim krivičnim zakonima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On navodi da je sud propustio primijeniti krivični zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, 20. aprila 1994. godine. Apelant smatra da je taj zakon za njega povoljniji, jer je za krivična djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 6. tog zakona predviđena maksimalna kazna zatvora u trajanju od 15 godina. Kako je u članu 166. stav 1. KZ FBiH, prema kojem je apelantu suđeno, predviđena kazna zatvora od najmanje pet godina, dakle može se izreći i kazna zatvora od 20 godina, očigledno je da je za učinioca povoljniji zakon koji predviđa kaznu zatvora od najmanje 10 godina, a najveću kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, a to je zakon koji je važio kada je krivično djelo učinjeno.

b) Odgovor na apelaciju

9. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda navodi se da je apelant počinio krivično djelo 20. aprila 1994. godine, kada je na snazi bio Krivični zakon RBiH i kada je ovo krivično djelo kvalificirano kao krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 6, za koje je propisana kazna zatvora od najmanje 10 godina ili smrtna kazna. Kako je od tada pa do donošenja presude više puta mijenjan krivični zakon, to je obaveza suda bila primijeniti zakon koji je blaži za učinioca. Kantonalni sud je utvrdio da je za učinioca najpovoljniji, odnosno najblaži KZ FBiH donesen 2003. godine («Službene novine FBiH» broj 36/03 od 29. jula 2003. godine), pa je zbog toga to krivično djelo koje je učinio apelant, u skladu s tim zakonom, kvalificirano kao krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1, počinjeno u stjecaju i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i šest mjeseci. Kantonalni sud zaključuje da su apelantovi navodi neosnovani, jer je primijenjen blaži zakon, pa njegovu apelaciju treba odbiti, jer Krivični zakon nije pogrešno primijenjen na štetu optuženog, niti su povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije.

10. Vrhovni sud je naveo da nije bilo povrede krivičnog, procesnog i materijalnog zakona, niti drugih povreda koje je apelant naveo, a koje se odnose na navodne povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije.

11. Kantonalno tužilaštvo u odgovoru navodi da apelaciju treba odbiti, jer sudovi nisu povrijedili materijalni krivični zakon, niti apelantova zagarantirana ljudska prava.

V. Relevantni propisi

12. U Krivičnom zakonu Republike Bosne i Hercegovine («Službeni list SR BiH» br. 16/77, 19/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te «Službeni list RBiH» br. 6/92, 11/92, 21/92, 13/94, 28/94 i 33/94; u daljnjem tekstu: KZ RBiH) relevantne odredbe glase: «Član 36. stav 2. tačka 6.

1) Ko drugog liši života, kaznit će se zatvorom od najmanje pet godina.

2) Zatvorom od najmanje deset godina ili smrtnom kaznom kaznit će se:

[...] 6) Ko učini s umišljajem dva ili više ubistava. [...]»

13. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 43/98) relevantne odredbe glase:

«Ubistvo Član 171.

1) Ko drugog liši života, kaznit će se zatvorom od najmanje pet godina.

2) Zatvorom od najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom kaznit će se:

[...] 7) Ko učini s umišljajem dva ili više ubistava. [...]»

14. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 36/03) relevantne odredbe glase:

«Član 5.

1) Prema počiniocu krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela.

2) Ako se poslije počinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za počinioca.

Kazna zatvora Član 43.

1) Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana ni duža od dvadeset godina. [...] Član 166. stav 1.

Ubistvo 1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje pet godina. [...]»

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž- 453/05 od 9. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 1. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

19. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.» Član 6. Evropske konvencije glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica prema zakonu dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;

b. da mu se osiguraju adekvatno vrijeme i uvjeti potrebni za pripremanje odbrane; c. da se brani sam ili uz pomoć branioca kojeg sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

e. da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu.»

21. Postupak pred redovnim sudovima se, u konkretnom slučaju, odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ubistva, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. Evropske konvencije.

22. Pravo na pravično suđenje obuhvata više zahtjeva koji se moraju poštivati da bi se moglo reći da postupak u konkretnom predmetu ispunjava minimum standarda pravičnog suđenja u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije. Prvi zahtjev koji se odnosi na pravično suđenje je pravo pristupa sudu, što znači da samo sud pune jurisdikcije kao neovisan i nepristran organ može odlučiti o osnovanosti krivične optužbe protiv nekog lica. Drugi zahtjev iz člana 6. Evropske konvencije jeste pretpostavka nevinosti, tj. svako ko je optužen za krivično djelo smatrat će se nevinim dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. Treći zahtjev insistira na jednakosti postupanja strana u postupku, koja obuhvata nekoliko zahtjeva kao što su: da se optuženi u najkraćem roku, podrobno i na jeziku koji razumije, obavijesti o prirodi i razlozima optužbe protiv njega; da mu se osiguraju adekvatno vrijeme i mogućnosti potrebne za pripremanje odbrane; da se brani lično ili uz pomoć branioca kojeg sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati pravnu pomoć, ovu pomoć dobije besplatno, kada to interesi pravde zahtijevaju; da sam ispituje ili postigne ispitivanje svjedoka protiv sebe i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe i za one koji svjedoče protiv njega; i, konačno, da dobije besplatnu pomoć prevodioca ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu. Zadovoljenje principa jednakosti u postupanju podrazumijeva da svako ko je strana u postupku mora imati razumnu mogućnost zastupanja odbrane ili optužbe pod uvjetima koji ga neće dovesti u nepovoljniji položaj i suštinsku nejednakost u odnosu na suprotnu stranku. Uspostavljanje principa pravične ravnoteže mora, u suštini, dovesti do principa apsolutne ravnopravnosti stranaka u postupku.

23. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

24. Predmetna apelacija se odnosi na apelantove navode da u konkretnom slučaju nije primijenjen blaži zakon čime se postavlja pitanje adekvatne primjene krivičnog zakona i njegovog važenja. Važenje krivičnog zakona znači da je on na snazi i da ga organi pravosuđa primjenjuju, odnosno da prema njemu sude u krivičnim stvarima. Međutim, krivični zakon, kao ni bilo koji drugi zakon, nije univerzalan, on djeluje u određenom vremenu, na određenom prostoru i u odnosu na određena lica. S obzirom na to razlikuje se vremensko, prostorno i važenje krivičnog zakonodavstva prema licima, ili personalno važenje krivičnog zakonodavstva. U članu 5. stav 2. KZ FBiH predviđena je izuzetna mogućnost retroaktivne primjene novog blažeg zakona. Pitanje blažeg zakona (lex mitior) javlja se u onim situacijama kada je krivično djelo izvršeno za vrijeme važenja jednog zakona, a do donošenja pravosnažne presude zakon je izmijenjen jednom ili više puta. Radi se o obaveznoj retroaktivnoj primjeni novog, blažeg zakona ukoliko se utvrdi da je on povoljniji za učinioca konkretnog krivičnog djela.

25. Osnovno polazište kod primjene instituta blažeg zakona jeste u tome da se pitanje izbora povoljnijeg zakona ne rješava in abstracto, već in concreto, tj. ne uopćenim upoređivanjem starog i novog, ili novih zakona, već njihovim upoređivanjem u odnosu na dati, konkretni slučaj. Pri tome je potrebno utvrditi sve okolnosti koje mogu biti relevantne za navedenu ocjenu, pa prema tome izvršiti procjenu, gdje bi primjena zakona predstavljala istinski povoljniji ishod za učinioca, odnosno kada bi zakon davao veće mogućnosti za povoljniju odluku u konkretnom slučaju. To jasno proizlazi ako se odredba iz člana 5. stav 2. KZ FBiH tumači primjenom samo jezičkog tumačenja, jer zakon nije kazao «primijenit će se blaži zakon» nego «primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca». Ako oba zakona vode istom rješenju tada se primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja djela, jer je to osnovno pravilo ili, obrnuto, ako se to tumači kroz izuzetak, naprosto zato što novi zakon nije blaži. Prema tome, neophodno je prvo primijeniti na učinioca i njegovo krivično djelo propise koji su bili na snazi u vrijeme izvršenja djela, zatim propise koji su na snazi u vrijeme presuđenja djela i tada konačno primijeniti ili ranije ili nove propise u cjelini, prema tome koji su u konkretnom slučaju povoljniji za učinioca. Pravila primjene blažeg zakona u krivično-pravnom smislu zahtijevaju primjenu principa da, ako se ni prema jednom zakonu učinilac ne oslobađa od kazne, tada se smatra blažim onaj zakon prema kojem se učiniocu izriče blaža kazna. Blaža je uvijek ona kazna koja je blaža po vrsti, a koja se vrsta kazne ima primijeniti prema pojedinom krivičnom zakonu ne ovisi samo o kazni koja je predviđena za to djelo, već o svim krivično-pravnim institutima koji su predviđeni, a u prvom redu ovisi o mogućnostima, uvjetima i načinu ublažavanja one kazne koja je predviđena u zakonu za to djelo.

26. Prigovori koji su izneseni u apelaciji tiču se navoda da je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo propustivši primijeniti blaži zakon za učinioca, odnosno apelanta. Međutim, u vrijeme kada je podignuta optužnica protiv apelanta za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 6. KZ RBiH, bila je propisana kazna zatvora ili smrtna kazna. S obzirom na primjenu Evropske konvencije i njezinih protokola, koji su kao sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine uvedeni u pravni sistem 14. decembra 1995. godine, a koji imaju prednost nad ostalim zakonima, direktnom primjenom člana 1. Protokola broj 6 Evropske konvencije isključena je mogućnost izricanja smrtne kazne za navedeno krivično djelo. Kako ovaj zakon zbog predviđene smrtne kazne nije primjenjiv i kako se zakon ne može primjenjivati djelimično, ovaj zakon je za konkretni slučaj neprimjenjiv.

27. U međuvremenu je usvojen i KZ FBiH («Službene novine FBiH» broj 43/98 od 20.

septembra 1998. godine) prema kojem se radnje optuženog mogu pravno cijeniti kao krivično djelo ubistva iz člana 171. stav 2. tačka 7, kojim je predviđeno krivično djelo ubistva s umišljajem dva ili više lica kao kvalificirani oblik ubistva, za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje 10 godina ili dugotrajni zatvor.

28. I najzad, prema sada važećem KZ FBiH («Službene novine FBiH» broj 36/03 od 29. jula 2003. godine), radnja optuženog se pravno ocjenjuje kao krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. i za isto djelo se može izreći kazna zatvora od najmanje pet godina. Ovim zakonom nije kao ranije predviđen kvalificirani oblik ubistva dva ili više lica. Kako je, dakle, poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon dva puta, sud je obavezan primjenjivati, u skladu sa članom 5. stav 2. KZ FBiH, zakon koji je blaži za učinioca, a blaži je zakon koji ga u odnosu na konkretno učinjeno krivično djelo stavlja u povoljniji položaj u pogledu izricanja krivičnih sankcija. U konkretnom slučaju je za učinioca blaži KZ FBiH koji je sada važeći, i prema kojem je sud i izrekao kaznu, jer ne predviđa kvalificirani oblik ubistva više lica. U skladu s time, ovo krivično djelo se kvalificira kao dva krivična djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZ FBiH u stjecaju, u kojem slučaju se prema članu 54. stav 2. tačka b. KZ FBiH učiniocu može izreći jedinstvena kazna koje neće preći 20 godina, kako su sudovi i učinili u predmetnom slučaju. Apelant nije dakle ponudio dokaze da je sud proizvoljno primijenio materijalno krivično pravo na štetu učinioca, navodno izbjegavajući primijeniti blaži zakon. Naprotiv, redovni sudovi su primijenili najnoviji Krivični zakon koji je, u odnosu na učinioca i učinjeno krivično djelo, za njega najpovoljniji. Stoga, ne postoji proizvoljnost u primjeni materijalnog prava činjenicom da nije primijenjen zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, što je osnovni krivično-pravni princip, već je primijenjen kasnije blaži zakon za učinioca, pa zbog toga ne postoji ni povreda pravičnog suđenja.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije utvrdio proizvoljnu primjenu materijalnog prava na koje se žali apelant u sudskim postupcima, prigovarajući da sud nije primijenio blaži zakon.

31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-222/06 (M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio