Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-963/07 (Z. K. i S. Z.)

Odluka donesena 09. 05. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-963/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2007.godine, u predmetu broj AP-963/07, rješavajući apelaciju Zijade Kobilj i Sabine Zulović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijade Kobilj i Sabine Zulović podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000172 od 14. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijada Kobilj i Sabina Zulović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva, podnijele su, 2. aprila 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000172 od 14. septembra 2006. godine. Istovremeno, apelantice su zatražile da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će, do konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji, zabraniti provođenje protivizvršenja pod brojem I-112/06 Općinskog suda Sarajevo protiv apelantica.

2. Presudom Općinskog suda I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-1100/02 od 27. marta 2003. godine, tužena BH Banka d.d. Sarajevo – u likvidaciji (u daljnjem tekstu: tužena) je obavezana isplatiti tužiteljima (40 uposlenika tužene, uključujući i apelantice) na ime manje isplaćenih plaća, iznose pobliže navedene u izreci te presude, sa kamatama prema Zakonu o visini kamatne stope počev od dana podnošenja tužbe, to jest 9. aprila 2001. godine pa do isplate, kao i naknaditi im troškove postupka u iznosu od 20.675,00 KM. Istom presudom usvojen je i zahtjev za izdavanje privremene mjere zabranom raspolaganja cjelokupnim iznosom tužbenog zahtjeva.

3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1658/03 od 14. oktobra 2005. godine žalba tužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u odluci o kamatama i odluci o privremenoj mjeri na način da su tužitelji odbijeni sa zahtjevom za kamate i izdavanje privremene mjere, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

4. Tužena je blagovremeno izjavila reviziju protiv drugostepene presude, koju pobija u dosuđujućem dijelu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešene primjene materijalnog prava.

5. Vrhovni sud je, rješenjem broj 070-0-Rev-06-000172 od 14. septembra 2006. godine, uvažio reviziju tužene u odnosu na apelantice, nižestepene presude ukinuo i tužbu odbacio, dok je u odnosu na ostale tužitelje reviziju odbacio kao nedopuštenu.

6. U obrazloženju svoje odluke, u odnosu na apelantice, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je privremena uprava nad tuženom otvorena 24. juna 1999. godine (objavljeno u «Sl. novinama FBiH» broj 26/99), a likvidacijski postupak 15. januara 2000. godine. Tužbeni zahtjev je kondemnatorni i njime apelantice od tužene banke u likvidaciji traže označene novčane iznose na ime manje isplaćenih plaća za period privremene uprave i sedam mjeseci prije toga. Nesporno je da je u tom periodu banka (prednik tužene) kao poslodavac imala probleme finansijske likvidnosti i da je svojim zaposlenicima isplaćivala garantovanu plaću po 200,00 KM (najnižu plaću). Prema mjerodavnim zakonima koji su na pravnoj snazi u vrijeme nastanka ovog spora, to jeste članom 88. stav 1. Zakona o stečaju i likvidaciji («Sl. novine FBiH» broj 23/98; u daljnjem tekstu: ZSL), propisano je da je «stečajni upravnik dužan da se o svakom prijavljenom potraživanju određeno izjasni da li ga priznaje ili osporava». Navedeni zakon primjenjuje se temeljem člana 52. Zakona o bankama («Sl. novine FBiH» broj 39/98; u daljnjem tekstu ZOB), koji je lex specialis u rješavanju predmetnog spora. U nižestepenim presudama nesporno je da su apelantice predmetno novčano potraživanje iz radnog odnosa na ime manje isplaćenih plaća prijavile u likvidacioni postupak 1. februara 2000. godine, te da o tom prijavljenom potraživanju apelantica, likvidacioni upravnik nije reagovao pismeno, a niti je postupio u smislu člana 90. stav 1. ZSL. Pobijanom drugostepenom presudom obavezana je tužena banka kao likvidacioni dužnik da na ime manje isplaćenih plaća za period od 18. novembra 1998. godine do 14. januara 2000. godine isplati apelanticama dosuđene novčane iznose kao u izreci prvostepene presude. Kod činjenice da je nad tuženom otvoren (15. januara 2000. godine) likvidacioni postupak, prije pokretanja tužbe (9. aprila 2001. godine), dakle nakon nastupanja pravnih posljedica otvaranja likvidacionog postupka, to po shvatanju Vrhovnog suda, apelantice kao likvidacioni povjerioci svoje tražbine prema likvidacionom dužniku, ovdje tuženoj banci, mogu ostvarivati samo u likvidacionom postupku, a ne u redovnom sudskom postupku. Vrhovni sud zaključuje da su nižestepeni sudovi tužbeni zahtjev pogrešno prihvatili u meritorno razmatranje i odlučivanje, s obzirom da je članom 61. stav 6. tačka 3. ZOB izričito propisano da likvidacijski upravnik banke (osim ovlasti privremenog upravnika iz člana 57. tog zakona) ima ovlasti «likvidirati banku i u tom postupku odlučivati o osnovanosti i isplati zahtjeva prema banci». Stoga su nižestepeni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantica počinili povredu odredaba parničnog postupka (član 16. stav 1. ranijeg Zakona o parničnom postupku) koja je bila od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, pa je reviziju tužene valjalo uvažiti i u odnosu na apelantice nižestepene presude ukinuti i tužbu odbaciti primjenom odredbe iz člana 249. stav 2. novog Zakona o parničnom postupku. Pored toga Vrhovni sud je naveo da u smislu člana 63. u vezi sa članom 139. stav 1. ZSL od dana otvaranja likvidacijskog postupka ne može se provoditi protiv tužene, koja je u likvidaciji prinudno izvršenje, pa i te odredbe (primjenjive temeljem člana 52. ZOB) upućuju na zaključak da u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev (u predmetnom slučaju) parnični sud nema ovlasti za suđenje, pa revizijski navodi o mogućnosti parničnog suđenja samo u odnosu na utvrđujuću tužbu su pravno utemeljeni (član 90. stav 1. ZSL).

7. Apelantice smatraju da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 2. stav 3. (a) i (b) i člana 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U apelaciji se navodi da u vezi sa razlozima revizijske odluke treba posebno ukazati da su apelantice podnijele zahtjev u postupku likvidacije banke, da o tom zahtjevu nikada nije odlučio likvidacioni organ, što je na nesumnjiv način utvrđeno u parničnom postupku. Posebno naglašavaju da je tužena strana u toku čitavog postupka krajnje neosnovano pokušala da inauguriše svoj stav da je pravni status tužene banke u likvidaciji izjednačen sa statusom stečaja, što su nižestepeni sudovi odbili. Međutim iz razloga revizijske odluke Vrhovnog suda proizilazi da se ovlaštenja likvidacionog upravnika iz postupka likvidacije nadređuju pravima na podnošenje tužbe, a što je prema mišljenju apelantica protivno elementarnim pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 2. stav 3. (a) i (b) i člana 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju apelantice pred redovnim sudom tražile da se obaveže njihov poslodavac, banka u likvidaciji, da im isplati novčano potraživanje na ime manje isplaćenih plaća. Kako je Vrhovni sud, odlučujući u revizionom postupku, ukinuo nižestepene presude i odbacio tužbeni zahtjev apelantica, apelantice smatraju da im je time uskraćeno pravo na pristup sudu, kako je zagarantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Ustavni sud dalje ističe da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira da «svako tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ... ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona». Žalba apelantica da im je povrijeđeno pravo pristupa sudu u vezi njihovog zahtjeva da im se isplati novčano potraživanje, spada u okvir značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud dalje zapaža da ovo pravo nije apsolutno pravo, jer se ono može opozvati pod uvjetom da to bude učinjeno bez ikakvih nedvosmislenosti, odnosno može biti ograničeno pod uvjetom da je takvo ograničenje (a) predviđeno zakonom, (b) da služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava pojedinca i općeg javnog interesa (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. septembra 1994. godine, serija A-294-B, str. 50-56; i Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A-102, str 71).

12. Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom postupku na nesporan način utvrđeno da je privremena uprava nad tuženom otvorena 24. juna 1999. godine, a likvidacijski postupak 15. januara 2000. godine. Rješenjem Agencije za bankarstvo FBiH (u daljnjem tekstu: Agencija), broj 01-31-1/00 od 14. januara 2000. godine («Službene novine FBiH» broj 3/00) pozvani su povjeritelji tužene da svoja potraživanja prijave likvidacionom upravniku u roku od 30 dana od dana objavljivanja rješenja u «Službenim novinama FBiH». Apelantice su svoja potraživanja prijavile likvidacionom upravniku 1. februara 2000. godine. Kako likvidacioni upravnik nije priznao niti osporio njihovo potraživanje, apelantice su 9. aprila 2001. godine pokrenule pred sudom parnični postupak za naplatu svojih potraživanja. Prema zakonskoj odredbi likvidacioni upravnik banke je dužan da se izjasni o osnovanosti potraživanja apelantica budući da između ostalih ovlasti ima i ovlasti «likvidirati banku i u tom postupku odlučivati o osnovanosti i isplati zahtjeva prema banci» (član 61. stav 6. tačka 3. ZOB-a). U slučaju da potraživanje bude osporeno, ili u konkretnom slučaju da se o njemu nije izjasnio likvidacioni upravnik, Vrhovni sud u svom rješenju, pozivajući se na član 90. stav 1. ZSL navodi da su apelantice pred redovnim sudom mogle ishoditi utvrđujuću, ali ne i kondemnatornu presudu. Pored toga likvidacioni upravnik dužan je postupati u skladu s zakonom, propisima i nalozima Agencije i za obavljanje svojih ovlaštenja i odgovornosti odgovoran je Agenciji (član 61. 6. ZOB-a). Postupak utvrđivanja potraživanja i raspodjele aktive i pasive prilikom likvidacije banke uređuje se propisima Agencije (član 61. stav 8. ZOB-a). Osnovni zadaci Agencije su između ostalog upravljanje ili nadzor nad postupkom sanacije i likvidacije banaka (član 4. stav 1. tačka d) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o agenciji za bankarstvo FBiH, «Službene novine FBiH» broj 27/98). Osim toga «od dana otvaranja stečajnog postupka ne može se protiv dužnika dopustiti mjera osiguranja niti prinudnog izvršavanja radi namirenja potraživanja u pogledu kojih postoji izvršna isprava; postupci radi osiguranja i izvršenja koji su u toku prekidaju se» (član 63. st. 1. i 2. ZSL). Ustavni sud zapaža da prema relevantnim propisima u postupku likvidacije banke svi povjeritelji banke se pozivaju da u određenom roku prijave svoja potraživanja likvidacionom upravniku, koji je ovlašten da odluči o njihovoj osnovanosti; likvidacioni upravnik je za izvršavanje svojih obaveza odgovoran Agenciji koja ga imenuje, razrješava ili produžava mandat; Agencija pri tome upravlja ili nadzire postupak likvidacije; pravo pristupa sudu je ograničeno na utvrđivanje osnovanosti potraživanja, ali ne i na donošenje kondemnatorne presude, dok je zakonom isključena mogućnost provođenja redovnog izvršnog postupka. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u predmetnom postupku svoju odluku zasnovao na važećim materijalno-pravnim propisima o čemu je u odluci dao jasne razloge.

13. Slijedeće pitanje, na koje Ustavni sud mora odgovoriti je da li navedeno ograničenje prava pristupu sudu u provođenju likvidacije banke služi zakonitom cilju u javnom interesu. Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom predmetu ogleda u tome da se pravno likvidira stečajni dužnik (odnosno nesolventna banka) nesposoban za redovno udovoljavanje svojim imovinsko-pravnim obavezama i da se pri tome srazmjerno namire svi potražitelji. Pri tome, za razliku od izvršnog postupka u kome se provodi individualno izvršenje potraživanja na određenoj imovini, u stečajnmom postupku provodi se tzv. generalna egzekucija na cjelokupnoj imovini stečajnog dužnika u korist svih stečajnih povjeritelja uz primjenu bitno drukčijih principa namirenja potražitelja od onih koji važe u izvršnom postupku, umjesto načela prioriteta primjenjue se načelo pariteta, umjesto individualne egzekucije izvršenje je univerzalno. Prema odredbama ZSL dugovi dužnika isplaćuju se srazmjerno iz diobne mase, ako zakonom nije drukčije određeno, dok neisplaćene plaće djelatnika dužnika preko iznosa utvrđenog u stavu 2. člana 105. ZSL (najmanja plaća) namiruju se ravnopravno s ostalim potraživanjima dužmika (član 105. st. 1. i 3. ZSL). U konkretnom slučaju Agencija je utvrdila da je predmetna banka nesolventna (vrijednost obaveza veća od aktive banke), ukinula joj bankarsku dozvolu i donijela odluku o likvidaciji (vidi čl. 54. i 59. ZOB). Članom 63. ZOB-a utvrđena je isplata obaveza u procesu likvidacije banke u određenim iznosima po redoslijedu prioriteta. Ustavni sud, također primjećuje da prilikom donošenja predmetne zakonske regulative, država ima izvjesnu mogućnost procjene u određivanju koja je ekonomska i socijalna politika najbolja i odgovarajuća da bi služila općem interesu stanovništva.

14. Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti je li ograničenje prava pristupu sudu proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelantica i općeg javnog interesa. S tim u vezi Ustavni sud ističe da prema citiranim zakonskim odredbama koje se odnose na stečaj i likvidaciju banaka apelantice umjesto individualnog namirenja svojih potraživanja na štetu ostalih povjeritelja dužnika čija ukupna imovina nije dovoljna za namirenje svih obaveza, imaju pravo namirenja svojih potraživanja zajedno i srazmjerno sa drugim povjeriteljima. U pogledu žalbi apelantica da se likvidacioni upravnik nije izjasnio o osnovanosti njihovih potraživanja, apelantice imaju mogućnost isticanja prigovora Agenciji na rad likvidacionog upravnika. Stoga, Ustavni sud smatra da na apelantice nije stavljen pretjeran teret u odnosu na opći javni interes.

15. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantice ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je postoji kršenje navedenog ustavnog prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica o kršenju prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelantica za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović