Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-224/06 (D. H.)
Odluka donesena 05. 06. 2007.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03 · čl. 189
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine · čl. 189
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-224/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, podpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine u predmetu broj AP-224/06, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemala Husanovića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj Kž-114/05 od 23. novembra 2005. godine, i presude Suda Bosne i Hercegovine, broj K-58/05 od 8. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Džemal Husanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Srnice, Opština Gradačac, koga zastupa Idriz Kamenica, advokat iz Sarajeva, podnio je, 3. februara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-114/05 od 23. novembra 2005. godine, i presude Suda BiH, broj K-58/05 od 8. septembra 2005. godine. Apelant je podnio zahtjev i za donošenje privremene mjere kojom je tražio odlaganje izvršenja izrečene kazne u trajanju od 1 (jedne) godine.
2. Presudom Suda BiH, broj K-58/05 od 8. septembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Suda BiH broj Kž-114/05 od 23. novembra 2005. godine, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine zbog krivičnog djela krijumčarenja osoba iz člana 189. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 3/03, 32/03 i 37/03, u daljnjem tekstu: KZ BiH ).
3. Krivično djelo koje mu se stavlja na teret apelant je izvršio tako što je u vremenu od 21. januara 2005. godine do 10. marta 2005. godine, radi sticanja imovinske koristi, učestvovao u organiziranju ilegalnog prelaska državne granice sedam lica, za iznos od po 2500,00 KM po osobi. Ove strane državljane apelant je predao licu koje je poznavao, a koje ih je dalje trebalo prevesti preko državne granice u Republiku Hrvatsku, radi odlaska u Francusku, u čemu su bili spriječeni od strane službenih lica MUP-a.
4. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi u apelaciji da su sva lica koja su prešla granicu Bosne i Hercegovine imala uredne putne isprave i njihov prelazak preko državne granice je bio dozvoljen, pa tako u radnjama optuženog nije bilo obilježja krivičnog djela za koje je prvostepenom odlukom apelant oglašen krivim. Mada je apelant prihvatio sporazum o krivnji iz člana 231. KZ BiH, sudovi su, navodi apelant, ponovo vodili postupak oko utvrđivanja njegove krivice.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
a) član 5 Evropske konvencije
8. Član 5 (1) štiti pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Pod «slobodom» se podrazumjeva fizička sloboda lica. Veći broj odluka Evropskog suda za ljudska prava sadrži navode koji potvrđuju važnost ovog prava u demokratskom društvu objašnjavajući da je krajnja svrha člana 5 osiguranje da niko ne može biti lišen slobode na «samovoljan način». Dakle, suština člana 5. Evropske konvencije, mada ono nije apsolutnog karaktera, ogleda se u tome da neko lice može biti lišeno slobode samo na osnovu zakona i da taj zakon mora biti saglasan sa evropskim standardima.
9. U odnosu na navodnu povredu apelantovih prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, apelant u konkretnom slučaju ne navodi u čemu se konkretno ispoljava ova povreda. Ustavni sud konstatuje, prema stanju spisa i priloženoj dokumentaciji, da su ovi navodi očigledno neosnovani, jer je apelant lišen slobode na osnovu zakonskih propisa o krivičnom postupku uz poštovanje ustavno pravnih odredbi o zaštiti slobode i sigurnosti lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine člana 5. Evropske konvencije. Apelant, osim paušalnih tvrdnji koje je iznio nije prezentirao nikakav dokaz koji bi ukazivao da je njegovo lišenje slobode bilo nezakonito. Ustavni sud na kraju ukazuje na to da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.
10. Konačno, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo da su materijalno-pravni propisi u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je moguće kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
b) član 6. Evropske konvencije
11. Osnovni prigovori vezi primjene člana 6. Evropske konvencije koje iznosi apelant u predmetnoj apelaciji odnosi se na činjenicu da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. Ti prigovori se, u suštini, svode na sledeće: apelant je navodno osuđen za krivično djelo za koje je u krivičnom postupku dokazano da nije bilo obilježja krivičnog djela za koje je prvostepenom odlukom oglašen krivim i apelant je sa sudom postigao sporazum o priznanju krivice (član 231. KZ BiH), pa nije bilo osnova da se apelantova krivica navodno posebno utvrđuje.
12. Apelant je sa tužiocem postigao sporazum o utvrđivanju krivice i o tome je zaključen pismeni sporazum koji u krivičnopravnom smislu povlači određene pravne posledice. Predmet sporazuma su uslovi pod kojim osumnjičeni, odnosno optuženi priznaje krivicu, a oni se prvenstveno odnose na vrstu i visinu krivičnopravne sankcije. Sporazumom se može dogovoriti izricanje kazne ispod zakonskog minimuma primjenom odredbi o ublažavanju kazne, blaža vrsta kazne ili pak blaža vrsta krivično pravne sankcije. Naravno, stranke i branilac prilikom sačinjavanja sporazuma moraju poštovati materijalno pavne odredbe odnosno kretati se u okviru KZ BiH. Ne može se dogovoriti kazna ili druga krivičnopavna sankcija koju ne predviđa krivični zakon ili koja se ne može izreći primjenom zakonskih odredbi o ublažavanju kazne. Takav sporazum bi morao biti odbačen kao nezakonit, suprotan principu zakonitosti i protivan javnom interesu. Sprazum o priznanju krivice mora se odnositi na sve tačke optužnice, jer nema djelimičnog priznanja krivice i na bazi takvog priznanja sačinjavanja potpunog sporazuma o priznanju krivice. To nije u duhu ovog najefikasnijeg procesnog instituta, pa se navodi apelanta u tom smislu doimaju neargumentovano i bez osnove. Štaviše, apelant nije podnio nikakve činjenice i dokaze da su one drugačuje od onih kakve je spostignutim sporazumom priznao. Zaključenjem sporazuma o krivici apelant je de facto i de iure priznao izvršenje krivičnog djela i svoju krivičnu odgovornost koje mu se stavljaju na teret, a ni u žalbi na prvostepenu presudu ni u samoj apelaciji nije ponudio dokaze da činjenice nisu onakve kakve ih je priznao na pretresu radi izricanja krivičnopravne sankcije i u samom sporazumu. Prema tome sud nije ponovo vodio nikakav krivični postupak u smislu utvrđivanja krivice apelanta niti drugih procesno i materijalno pravnih zahtjeva krivičnog postupka, nego se nakon sporazuma samo bazirao na pitanju izricanja kazne. Stoga, ovi navodi apelacije kojima se sugeriše da je sud ponovo, protivno postignutom sporazumu, vodio novi krivični proces protiv apelanta dati su paušalno i bez ikakve osnove.
13. Procesne posledice postizanja sporazuma za optuženog nastaju u trenutku prihvatanja sporazuma o priznanju krivice od strane suda. Mogućnost podnošenja žalbe po ostalim žalbenim osnovama nije izričito isključena, iako je optuženi nedvosmisleno priznao krivicu i svjesno se odrekao prava na suđenje. Međutim eventualno izjavljena žalba po drugim žalbenim osnovama praktično teško može uticati na promjenu odluke o glavnoj stvari (postojanje krivičnog djela, krivična odgovornost i krivičnopravna sankcija). Ovakav zaključak proizilazi iz činjenice da se optuženi odrekao prava na suđenje, a bez suđenja odnosno glavnog pretresa i dokaznog postupka kao njegovog ključnog dijela nema u pravilu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotupno utvrđenog činjeničnog stanja. Konačno, optuženi je u potpunosti priznao krivicu, krivična odgovornost je utvrđena prihvatanjem sporazuma, pa predmet preispitivanja ne mogu više biti činjenično stanje, pravna kvalifikacija krivičnog djela, uračunljivost i vinost optuženog.
14. Kada je riječ o prigovorima iz apelacije o postignutom sporazumu o krivici, iz stanja spisa i priložene dokumentacije je evidentno da je apelant 6. septembra 2005. godine sklopio sporazum o uslovima priznanja krivice, čijim zaključenjem je predviđeno priznanje optuženog, saglasan prijedlog o izricanju krivično pravne sankcije i prihvatanje mjera i isplate troškova krivičnog postupka. Slijedom toga sudsko vijeće je utvrdilo da je do sporazuma došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumjevanjem, kao i nakon upoznavanja o mogućim posledicama uključujući i posledice vezane za imovinsko pravni zahtjev i troškove krivičnog postupka, da postoji dovoljno dokaza o krivici optuženog, da optuženi razumije da se sporazumom odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivično pravnu sankciju koje će mu biti izrečene. Pristajući da se na ovaj način riješi njegova krivična stvar, optuženi je istovremeno imao u vidu da time dobija izvjesne pogodnosti koje takva forma postupka ima, a prvenstveno da time pristaje na kaznu koja će biti blaža od kazne koju je mogao dobiti nakon redovno provedenog krivičnog postupka. Zbog takvih pogodnosti koje optuženi dobija primjenom instituta nagodbe iz člana 231. ZKP BiH ili u zamjenu za takve pogodnosti, zakon je zauvrat predvidio da se optuženi s druge strane odriče prava ulaganja žalbe na krivičnu sanciju, ali i da se pored toga, odriče istovremeno i prava na suđenje predmetne krivične stvari u redovnom krivičnom postupku. U pogledu navoda da Apelaciono vijeće nije posebno utvrđivalo navodne povrede krivičnog zakona, i te primjedbe su date paušalno i bez utemeljenja.
15. Ustavni sud uočava, da je u postupku pred sudovima, data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe, prevenstveno usmjerenih na postizanja sporazuma o priznanju krivice apelanta. Svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije su u cjelosti respektovani. Sudovi su primjenili određene zakonske odredbe u predmetu, iz člana 231 o pregovaranju i postizanju sporazuma o priznanju krivice, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra, da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno - pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantovana ljudska prava.
16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, po kojoj će se odbaciti kao kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno ako je apelacija očigledno ( prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović Sekretar Redakcione komisije Predsjednica Redakcione komisije Faris Vehabović Valerija Galić