Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-766/06 (B. P.)

Odluka donesena 26. 06. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-766/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007.godine, u predmetu broj AP-766/06, rješavajući apelaciju Bore Panića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Panića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-444/04 od 22. novembra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2058/03 od 16. januara 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boro Panić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Jonjić, advokat iz Zenice, podnio je, 7. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) broj Rev-444/04 od 22. novembra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2058/03 od 16. januara 2004. godine.

2. Presudom tadašnjeg Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 1285/99 od 5. juna 2003. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezana je GP «Bosna» iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužena) da preda apelantu poslovni prostor u Zenici pobliže određen u dispozitivu te presude, a na osnovu kupoprodajnog ugovora broj 3387/90 od 15. oktobra 1990. godine, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Međutim, osporenom presudom Kanatonalnog suda broj Gž-2058/03 od 16. januara 2004. godine, uvažena je žalba tužene, pa je prvostepena presuda preinačena i apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. U obrazloženju ovakve odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, pravilno utvrdio da je apelant, 15.oktobra 1990. godine, zaključio sa tuženom ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora u izgradnji, te da je isplatio tuženoj ugovorenu cijenu. Također, utvrđeno je da su ugovorne strane predvidjele i mogućnost daljnjeg uređenja odnosa, kako u pogledu cijene, tako i roka izgradnje, koji je određen kao orjentacioni, a što je potvrđeno aneksom uz ugovor. Dalje, prvostpeni sud je utvrdio da je tužena konačno izgradila sporni poslovni prostor tek početkom 1997. godine, te da ga je htjela predati apelantu, uz dofinansiranje, ali da do toga nije došlo. Naime, utvrđeno je da je apelant, 1992. godine osnovao firmu T.P. «Pan promet», te da je kasnije povećao osnivački ulog tako što je još neizgrađeni sporni poslovni prostor unio kao osnovno sredstvo u navedeno preduzeće. Također, apelant je za direktora firme imenovao Pašalić Mirsada, bez ograničenja ovlaštenja u okviru djelatnosti preduzeća i u okviru zakona, ali koji nije imao punomoć apelanta za preuzimanje poslovnog prostora u njegovo ime nakon što je sporni prostor izgrađen, pa nakon konačne izgradnje tužena s njim nije mogla zaključiti ugovor.

4. Kantonalni sud je utvrdio da je na ovako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je nakon unošenja spornog poslovnog prostora u imovinu privatnog preduzeća, taj poslovni prostor postao imovina preduzeća kojom to preduzeće odgorava za svoje obaveze, a na osnovu Zakona o preduzećima («Službene novine FBiH», br. 2/95 i 8/96) i Zakona o privrednim društvima («Službene novine FBiH», br. 23/99 i 45/00), kao i na osnovu Zakona o preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme upisa preduzeća u sudski registar. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimisan u konkretnom slučaju, te da je u tom smislu odluka prvostepenog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Vrhovni sud je, osporenom presudom broj Rev-444/04 od 22. novembra 2005. godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene presude. Umjesto posebnog obrazloženja, Vrhovni sud se, primjenom člana 376. ranijeg i člana 456. važećeg Zakona o parničnom postupku, pozvao na obrazloženje drugostepene presude.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kao obrazloženje ovih navoda, apelant ističe da je rješenjem Kantonalnog suda broj U/I-1802/01 od 13. decembra 2001. godine utvrđen prestanak navedenog privatnog preduzeća zbog neusklađivanja statusa prema Zakonu o privrednim društvima, pa stoga to preduzeće nije ni moglo biti pravni subjekt u konkretnoj pravnoj stvari. Apelant navodi i da je on isplatio kupoprodajnu cijenu kako je ugovoreno, te da je tužena ostala u obavezi da ispuni svoju obavezu, te da je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zato što mu nije vraćena imovina na koju je stekao pravo vlasništva.

7. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju osporava navode apelanta ističući da apelant nije aktivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari, jer je sporni poslovni prostor postao imovina privatnog preduzeća, odlukom apelanta kao osnivača tog preduzeća koje je titular prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru. Kantonalni sud smatra da apelantova ustavna prava nisu prekršena, te predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.

8. Tuženi u odgovoru također osporava navode iz apelacije, a naročito ističe da je apelant osnivač i vlasnik navedenog privatnog preduzeća, u koje je svojom odlukom «unio prava i obaveze na poslovnom prostoru». Također, tuženi navodi da apelant na ovaj način pokušava izbjeći izmirivanje obaveza «koje je dužan izmiriti prema državi i drugim povjeriocima», te da preduzeće za obaveze odgovara svojom imovinom, što znači da država i drugi povjerioci mogu naplatiti svoja eventualna potraživanja prema tom preduzeću iz njegove cjelokupne imovine. Stoga, kako navodi tuženi, zakonit put prestanka bi bio da se provede redovna likvidacija preduzeća u čijoj imovini se nalazi sporni prostor, pa da nakon što se izmire povjerioci preostala imovina bude vraćena osnivaču, što apelant želi izbjeći. Također, tužena osporava navode da je prekršeno pravo na pravično suđenje na bilo koji način, navodeći da je apelant imao tokom cijelog postupka stručnu pomoć advokata, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Kantonalnog suda odbijen tužbeni zahtjev apelanata zato što je iz dokaza provedenih pred prvostepenim sudom utvrđeno da je sporni poslovni prostor unesen u imovinu privatnog preduzeća koje je apelant osnovao, čime je apelant prestao lično biti titular prava vlasništva na tom prostoru. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi dao valjane i argumentovane razloge zbog kojih je zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen. U prilog tome ide i činjenica da Vrhovni sud nije smatrao da treba posebno obrazlagati svoju odluku, smatrajući da je Kantonalni sud dao uvjerljive i jasne razloge za svoju odluku. Što se tiče navoda o tome da je privatno preduzeće koje je apelant osnovao prestalo postojati, Ustavni sud zapaža da je iz rješenja Kantonalnog suda broj U/I-1802/01 od 13. decembra 2001. godine, koje je apelant dostavio, vidljivo da je utvrđen prestanak T.P. «Pan Promet» zbog neusklađivanja statusa prema Zakonu o privrednim preduzećima, te da je određeno da će se, na zahtjev povjerilaca, provesti postupak likvidacije tog preduzeća u skladu sa istim zakonom. Ovo znači da je sporni poslovni prostor još uvijek imovina T.P. «Pan Prometa», a ne apelanta lično, što je Kantonalni sud uzeo u obzir kada je odlučio da apelant nije aktivno legitimisan tražiti predaju tog poslovnog prostora u posjed.

15. Ustavni sud smatra da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno i detaljno obrazložio svoje zaključke i stavove koje je u cijelosti podržao i Vrhovni sud, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-766/06 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio