Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1003/06 (N. Š.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zloupotreba službenog položaja
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1003/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-1003/06, rješavajući apelaciju Nurije Šahdanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nurije Šahdanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Kž-322/05 od 28. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu broj Kp-84/04 od 4. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nurija Šahdanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Faruk Abdulahović advokat iz Gradačca, podnio je 3. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-322/05 od 28. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Kp-84/04 od 4. jula 2005. godine. Apelant je 5. aprila 2006. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj Kp-84/04 od 4. jula 2005. godine apelantu je zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 43/98) izrečena uslovna osuda u trajanju od od pet mjeseci zatvora koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine po pravosnažnosti presude ne izvrši novo krivično djelo. Općinski sud je utvrdio da je apelant u svojstvu komandira Policijske Uprave Gradačac, na molbu Ahmeta Mešića koji je izazvao saobračajnu nezgodu o kojoj je sačinjen zapisnik, zatražio od policajca iste Policijske Uprave Seada Derviševića da preinači već postojeći zapisnik kako bi Ahmet Mešić mogao naplatiti kod osiguravajučeg zavoda štetu koja mu je nastala na vozilu. Postupajući po nalogu apelanta, policajac Sead Dervišević je izmjenio zapisnik u djelu u kojem je Ahmet Mešić izjavio da je povrijedio pješaka, jer je htio da se našali sa njim, usmjerivši svoje vozilo kojim je upravljao prema pješaku, na taj način što je izostavio riječi da se Ahmet Mešić samo šalio, čime je Ahmetu Mešiću obezbjedio pravo na naknadu štete kod osiguravajućeg zavoda. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da je nadležni tužilac na glavnom pretresu, na osnovu provedenih dokaza prilagodio činjenični opis optužnice i izmjenio pravnu ekvalifikciju krivičnog djela za koje je apelant optužen i to tako da je njegove radnje kvalifikovao kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358 stav 1. umjesto ranije pravne kvalifikacije falsifikovanja službene isprave iz člana 368. stav 1. istog Krivičnog zakona, te da je udovoljio zahtjevu odbrane o odgađanju glavnog pretresa radi pripremanja odbrane po izmjenjenoj optužnici .

3. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu u kojoj ističe da je Općinski sud izvršio bitne povrede krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i povrijedio krivični zakon, da u njegovim radnjama nema elemenata krivičnog djela, da su izostale štetne posljedice njegovog postupanja, da je tužilac potpuno izmjenio optužnicu, koja je suštinski nova i odnosi se na teže krivično djelo, te da mu je uskračeno pravo da se provedu dokazi i iznese odbrana u pogledu tako izmjenjene optužnice.

4. Kantonalni sud, rješavajući o žalbi apelanta, presudom broj broj Kž-322/05 od 28. novembra 2005. godine potvrdio je presudu Općinskog suda broj Kp-84/04 od4. jula 2005. godine i odbio žalbu apelanta kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da su tvrdnje apelanta o povrijeđenom pravu na odbranu neosnovane, jer nakon što je tužilac na osnovu rezultata provedenih dokaza djelimično izmjenio dispozitiv činjeničnog opisa optužnice i izmjenio pravnu ocjenu radnji apelanta, na zahtjev odbrane apelanta, Općinski sud je 6. maja 2005. godine odložio glavni pretres za 3. juni 2005. godine, upravo radi pripremanja odbrane apelanta povodom izmjenjene optužnice. Nadalje, Kantonalni sud navodi da je apelantu izmjenama optužnice stavljeno na teret krivično djelo sa istim zaštitnim objektom, jer se u svakom slučaju radi o krivičnom djelu protiv službene ili druge odgovorne dužnosti. Radnje apelanta u pogledu njegove odgovornosti su okarakterisane kao umišljajne i sračunate da Ahmetu Mešiću, suprotno interesima službe i prekoračenjem službenih ovlaštenja obezbjede ostvarenje prava za naknadu štete pri čemu nije od značaja da li je Ahmet Mešić i ostvario pravo na naknadu štete.

5. Nezadovoljan ishodom postupka po izjavljenoj žalbi Kantonalnom sudu, apelant je podnio apelaciju, a zatim i dopunu apelacije Ustavnom sudu u kojima navodi da se u njegovim radnjama nisu uopšte stekla obilježja krivičnog djela za koje je osuđen, niti bilo kog drugog krivičnog djela, da su izmjene koje je tužilac izvršio u optužnici takvog karaktera da je optužnica trebala da bude ponovo potvrđena, jer predstavlja novi optužni akt., a zatim ponavlja navode koje je isticao tokom drugostepenog postupka. Citirajući zakonske propise apelant polemiše sa pravnim shvatanjem redovnih sudova u pogledu subjektivnog i objektivnog identiteta optužnice i presude, kao i elementima bića krivičnog djela za koje je osuđen. Smatra da je osporenim presudama u odnosu na njega povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st 1.i 3. tač.c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 2. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

7. „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

10. U konkretnom slučaju nezadovoljan presudama redovnih sudova apelant osporava, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Međutim, apelant koji u odnosu na redovne sudove čije odluke osporava iznosi različito pravno shvatanje sopstvenih radnji i pojedinih odredbi zakona, samo paušalno ukazuje na navodne povrede prava i ne nudi nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđenu pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, primjenu materijalnih propisa, procjenu pojedinih dokaza, izmjene činjeničnog i pravnog opisa optužnice koje je tužilac izvršio na glavnom pretresu i ostavljanje vremena za pripremu odbrane po tako izmjenjenoj optužnici, apelant je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i redovni sudovi su povodom tih navoda detaljno izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo. Dalje, u pogledu primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke brižljivo cjenjeni i jasno obrazloženi. Nasuprot osporenim odlukama redovnih sudova apelant osim sopstvenog, drugačijeg tumačenja pravnih normi, paušalnih navoda i nezadovoljstva konačnim ishodom postupka ne nudi činjenice ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su povrede prava na koje se poziva i stvarno moguće. Ustavni sud takođe smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje u pogledu prava da mu se obezbjede vrijeme i uslovi za odbranu ili pravo da sam ispituje svjedoke optužbe, time što je Kantonalni sud utvrdio da je tužilac nakon svih izvedenih dokaza samo djelimično izmjenio činjenični opis optužnice i u skladu sa tom promjenom izvršio i pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, a zatim da je na zahtjev odbrane apelanta Općinski sud odložio glavni pretres od 6. maja 2005. godine do 3. juna 2005. godine, kako bi apelant pripremio odbranu upravo povodom izmjenjene optužnice.

11. Ustavni sud je isto tako mišljenja da redovni sudovi nisu povrijedili prava apelanta time što su na osnovu provedenog postupka došli do istovjetnog zaključka da je apelant i izvršio krivično djelo za koje mu je izrečena uslovna osuda.. Naime, Kantonalni sud i Općinski sud su utvrdili na osnovu provedenih dokaza koje ni sam apelant ne osporava, da je apelant u svojstvu komandira Policijske Uprave naložio policajcu da u zapisniku o uviđaju izostavi riječi koje su onemogučavale Ahmeta Mešića da realizuje odštetni zahtjev kod osiguravajučeg zavoda povodom štete nastale na njegovom vozilu u saobračajnom udesu koji je izazvao. Radnje apelanta redovni sudovi su kvalifikovali kao krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja i dali jasna i odgovarajuća obrazloženja za donesene odluke kako u pogledu elemenata navedenog krivičnog djela i primjene Krivičnog zakona, tako i u pogledu vinosti apelanta u odnosu na izvršeno krivično djelo i razloge za uslovnu osudu koja mu je izrečena.,

12. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje samo zato što je pravno shvatanje redovnih sudova u pogledu toga pod koje zakonske odredbe treba podvesti postupanje apelanta, odnosno kako tumačiti pojedine odredbe Zakona o krivičnom postupku različito od apelantovog.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom djelu očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 2. Evropske konvencije. Obzirom da navedeni član Evropske konvencije u stavu 2. doslovno određuje «da ovaj član ne utiče na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema opštim pravnim načelima priznatim kod civilizovanih naroda» očigledno je da je pozivanje apelacije na povredu ovog člana Evropske konvencije neosnovano, jer je notorna činjenica da je u mjesecu junu 2002. godine kada je izvršeno krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja .za koje je apelantu izrečena uslovna osuda, ono bilo predviđeno kao krivično djelo u Krivičnom zakonu . Nadalje, navodi o kršenju prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona zasnivaju se na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 2. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1003/06 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio