Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2485/06 (H. S.)

Odluka donesena 08. 11. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2485/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2485/06, rješavajući apelaciju Hamde Suljovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelaciju Hamde Suljovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-2392/02 od 8. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hamdo Suljović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 24. augusta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-2392/02 od 8. juna 2006. godine.

2. Uprava za imovinsko pravne poslove i katastar Oćine Novi grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) rješenjem, broj 07-473-1/91 od 1. jula 1991. godine, odbila je zahtjev apelanta za deeksproprijaciju nakretnina označenih kao k.č. 1388/131 nastala od k.č. 1388/40 upisana u z.k. ulošku broj 222 K.O. Butmir Gornji površine 233 m2 a što po novom premjeru odgovoara k.č. 1812 K.O. Novo Sarajevo III.

3. Odlučujući o žalbi koju je protiv navedenog rješenja Uprave izjavio apelant, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) je rješenjem, broj 04-473-276/91 od 29. augusta 1991. godine, žalbu odbila.

4. Apelant je tužbom kod Općinskim suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo upravni spor, radi poništenja rješenja Republičke uprave, broj 04-473-276/91 od 29. augusta 1991. godine. Općinski sud se rješenjem, broj P-927/01 od 22 juna 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-1035/01 od 25. jula 2002. godine, oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i predmet dostavio Vrhovnom sudu, kao stvarno nadležnom za postupanje.

5. Vrhovni sud je odlučujući o tužbi apelanta rješenjem, broj U-2392/02 od 8. juna 2006. godine, tužbu odbacio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da je u fazi predhodnog ispitivanja tužbe utvrdio da je u predmetu toga suda broj U-89/96 presudom od 18. marta 1998. godine, pravosnažno okončan upravni spor po tužbi apelanta protiv osporenog rješenja tužene Republičke uprave, broj 04-

473-276/91 od 29. augusta 1991. godine, u predmetu deeksproprijacije.

6. Vrhovni sud dalje ističe da apelant predmetnom tužbom ponovo postavlja kao predmet upravnog spora konačni upravni akt u upravnoj stvari koja je već ranije bila predmet upravnog spora i o kojoj je taj sud odlučio presudom, broj U-89/86 od 18. marta 1998. godine. Dakle, zaključuje Vrhovni sud radi se o slučaju presuđene stvari, odnosno o «istoj stvari» u kojoj postoji kako identitet tužitelja i tuženog organa, tako i identitet predmeta spora i isto osporeno rješenje, o kojoj je pravosnažno odlučeno, te je tužbu u smislu člana 26. stav 1. tačka 6. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH, br. 2/98 i 8/00) a na osnovu člana 75. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH, broj 9/05), valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

7. Apelant se žali na povredu sljedećih ljudskih prava i to: prava na život, prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na slobodu i sigurnost lica, pravo na pravično saslušanje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na imovinu iz člana II/3. a), b), d), e), f), i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5, 6, 8. Evropske konvecije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i ustavno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Herecgovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant opširno islaže tok postupka eksproprijacije i deeksproprijacije i ističe da se u konkretnom slučaju radi o «jednom kriminalnom aktu od strane tužene, koji je stariji od 15 godina i koji je tužena zlonamjerno ubacila u spis sa ciljem da vrši smetnju upravnog spora i realizaciju pozitivnih sudskih odluka, a u vezi poništenog rješenja o eksproprijaciji nekretnina». Smatra osporenu odluku neshvatljivom i nepravilnom i predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud u fazi predhodnog ispitivanja tužbe, uvidom u spise predmeta upravnog spora pod brojem U-89/96 utvrdio da je već donesena presuda tog suda broj U-

89/96 od 18. marta 1998. godine i da je pravomoćno okončan upravni spor po tužbi apelanta protiv osporenog rješenja tužene Republičke uprave, broj 04-473-276/91 od 29. augusta 1991. godine, te je tužbu odbacio.

11. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je detaljno obrazložio zašto odbacuje tužbu apelanta. Naime, članom 26. stav 1. tačka 6. Zakona o upravnim sporovima Federacije BiH, propisano je: »Nadležni sud će rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da već postoji pravomoćna sudska odluka donesena u upravnom sporu o istoj stvari» Dakle, s obzirom da je Vrhovni sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o slučaju presuđene stvari, odnosno o «istoj stvari» u kojoj postoji kako identitet tužitelja i tuženog organa tako i identitet predmeta spora (isto osporeno rješenje) o kojoj je pravomoćno rješeno, to je u smislu navedenog propisa odbacio tužbu kao nedozvoljenu. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

12. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. a), b), d), e), f), k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5, 6, 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović