Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1845/06 (M. A.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

  • Upravni spor
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1845/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1845/06, rješavajući apelaciju Mede Ahmetagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mede Ahmetagića podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, broj UP-II-04-41-683/2000 od 23. decembra 2000 godine i rješenja Kantona Sarajevo-Ministarstva za boračka pitanja, broj R-06-41-4191/07 od 27. aprila 2007.godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Medo Ahmetagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, podnio je 26. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministartvo), broj UP-II-04-41-683/2000 od 23. decembra 2000 godine. Apelant je 1. augusta 2007. godine, Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije kojom osporava i rješenje Kantona Sarajevo-Ministarstva za boračka pitanja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj R-06-41-

4191/07 od 27. aprila 2007.godine.

2. Rješenjem Općine Vogošća-Službe za boračko-invalidsku zaštitu (u daljnjem tekstu: Služba), broj 09-41-3656/99 od 23. augusta 2000 godine, apelantu prestaje pravo na ličnu invalidninu, zaključno sa 28. februarom 1997. godine. Ovako je odlučeno jer je nalazom i mišljenjem ljekarske komisije utvrđeno da invaliditet apelanta iznosi ispod 20%.

3. Odlučujući o žalbi apelanta Federalno ministarstvo je osporenim rješenjem, broj UP-II-04-41-

683/2000 od 23. decembra 2000 godine, žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo navodi da je drugostepena ljekarska komisija utvrdila da vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20%, te apelant ne ispunjava uslove iz člana 4. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca (u daljnjem tekstu. Zakon) da mu se prizna svojstvo ratnog vojnog invalida, pa je u skladu sa članom 237. Zakona o upravnom postupku, žalba odbijena kao neosnovana.

4. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant nije tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Federalnog ministarstva, broj UP-II-04-41-683/2000 od 23. decembra 2000 godine.

5. Apelant se 15. januara 2007. godine, obratio Službi sa zahtjevom za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida po osnovu ranjavanja u desnu potkoljenicu i pogoršanje oboljenja u svojstvu pripadnika Armije RBiH. Odlučujući o zahtjevu apelanta Služba je rješenjem, broj 09-41-226/07 od 2. marta 2007. godine, priznala apelantu svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja i pogoršanja oboljenja u svojstvu pripadnika Armije RBiH, počev od 1. februara 2007. godine i traje dok postoje Zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava i kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u iznosu od 91,60 KM.

6. Protiv navedenog prvostepenog rješenja apelant nije izjavio žalbu pa je rješenje dostavljeno Ministarstvu radi vršenja revizije. U postupku revizije Ministarstvo je rješenjem, broj R-06-41-

4191/07 od 27. aprila 2007. godine, rješenje Službe, broj 09-41-226/07 od 2. marta 2007. godine, poništilo i apelantu priznalo svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja koje je nastalo za vrijeme službe u Armiji BiH i kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u iznosu od 36,70 KM počev od 1. februara 2007. godine i ostala prava propisana Zakonom, dok postoje uslovi za korištenje tih prava propisanih Zakonom.

7. Iz navoda apelacije proizilazi da je apelant tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) protiv rješenja Ministarstva, broj R-06-41-

4191/07 od 27. aprila 2007. godine, ali je tužbu povukao 19. juna 2007. godine.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da osporena odluka Federalnog ministarstva nije pravična i da su pogrešno utvrđene činjenice koje se odnose na datum ranjavanja, vrijeme provedeno u Armiji BiH kao i na tvrdnju ljekarske komisije da su povrede nastale nakon demobilizacije. Apelant navodi da nije tužbom pokretao upravni spor jer je već bio psiholiški preopterećen a nije ni «vjerovao u tadašnje redovno pravosuđe». U dopuni apelacije apelant ističe da djelimično osporava rješenje Ministarstva od 27. aprila 2007.godine, jer je nezadovoljan utvrđenim procentom invaliditeta i navodi da je tužbom pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor, protiv rješenja Ministarstva, ali je istu povukao jer «smatra da je tužba protiv rješenja Ministartva veća šteta u odnosu na stećena prava po tom rješenju».

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine). Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37.). Osim toga, prema praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, neophodno je iscrpiti sve pravne lijekove koji su ustanovljeni do najvišeg nivoa, u onoj mjeri u kojoj obraćanje višem sudu još uvijek suštinski može imati utjecaja na odluku o meritumu, a uz to treba upotrijebiti i sva procesna sredstva koja mogu spriječiti kršenje Evropske konvencije (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, Austria protiv Italije, aplikacija broj 788/60, Yearbook IV, 1961. i Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146.).

11. U konkretnom slučaju, apelant nije podnio tužbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine radi poništenja rješenja Federalnog ministarstva, broj UP-II-04-41-683/2000 od 23. decembra 2000 godine, iako je to mogao učiniti u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o upravnim sporovima. Također, apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, radi poništenja rješenja Ministarstva, broj R-06-41-4191/07 od 27. aprila 2007. godine, ali je istu povukao.

12. Dakle, apelant je u smislu člana 18. Zakona o upravnom sporu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 9/05) odnosno u smislu člana 20. ranijeg Zakona o upravnom sporu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 2/98, 8/00), mogao tužbom pokrenuti upravni spor radi poništenja rješenja drugostepenog upravnog organa, a koje pravo nije iskoristio, zbog čega, neiscrpljivanjem pravnih lijekova, nije došao do konačne odluke u svom slučaju. Tužba kojom se pokreće upravni spor, radi poništenja drugostepenog upravnog akta je djelotvoran pravni lijek jer daje ovlaštenje redovnom sudu da ispita odluku organa uprave u činjeničnom i pravnom pogledu. Propuštanjem pokretanja upravnog spora protiv konačnih odluka organa uprave apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačnih odluka koje bi mogle biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1845/06 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio