Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1856/06 (H. B.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Upravni spor
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1856/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1856/06, rješavajući apelaciju Hariza Bjelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hariza Bjelića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-747/05 od 8. maja 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Hariz Bjelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 24. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud), broj U-747/05 od 8. maja 2006. godine.
2. Rješenjem Federalnog ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), broj 04-34-4-14976/04 od 31. maja 2004. godine, apelant se stavlja na raspolaganje na vrijeme od šest mjeseci. Vrijeme raspolaganja teče od 1. juna 2004. godine a za to vrijeme apelant ostvaruje pravo na naknadu plaće u iznosu osnovne plaće koju je ostvarivao do stavljanja na raspolaganje. Po isteku roka raspolaganja i otkaznog roka u trajanju od tri mjeseca, imenovanom prestaje radni odnos zaključno sa 28. februarom 2005. godine.
3. Apelant je na rješenje Federalnog ministarstva, broj 04-34-4-14976/04 od 31. maja 2004. godine, izjavio žalbu Ministru odbrane Federalnog ministarstva.
4. Obzirom da Ministar odbrane Federalnog ministarstva nije u zakonom propisanom roku odlučio o žalbi, apelant je tužbom kod Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) pokrenuo upravni spor protiv Federalnog ministarstva.
5. U međuvremenu odlučujući o žalbi apelanta Ministar odbrane Federalnog ministarstva, rješenjem, broj 04-34-4-14976/04 od 28. decembra 2004. godine, odbio je žalbu kao neosnovanu.
6. Vrhovni sud je u skladu sa odredbom člana 5. u vezi odredbe člana 75. novog Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 9/05), 23. marta 2005. godine, prosljedio apelantovu tužbu na nadležno rješavanje Kantonalnom sudu.
7. Kantonalni sud je rješenjem, broj U-747/05 od 8. maja 2006. godine, tužbu odbacio. U obrazloženju rješenja sud navodi da su u vrijeme podnošenja tužbe postojale procesne pretpostavke za pokretanje upravnog spora predviđene odredbom člana 22. Zakona o upravnim sporovima (»Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 2/98 i 8/00), koji je tada bio na snazi, jer tuženi nije donio rješenje po žalbi apelanta. Međutim, ističe dalje Kantonalni sud, kako je u toku trajanja ovog upravnog spora po apelantovoj tužbi, radi »ćutanja administracije», tuženi organ donio rješenje, broj 04-34-4-14976/04 od 28. decembra 2004. godine, i odbio žalbu apelanta kao neosnovanu, to se dalje postupanje po tužbi ukazuje bespredmetnim. Kantonalni sud zaključuje da je cilj i smisao tužbe zbog «ćutanja administracije» da stranka dobije upravni akt (da ga nadležni organ donese) pa kako je apelant dobio upravni akt kojim je rješena njegova žalba uložena na prvostepeno rješenje, tužba je odbačena primjenom odredbe člana 36. st.1. i 2. Zakona o upravnim sporovima.
8. Iz navoda apelacije i dokumentacije u spisu proizilazi da apelant nije tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministra odbrane Federalnog ministarstva, broj 04-34-4-14976/04 od 28. decembra 2004. godine.
9. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljenjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Takođe apelant navodi da je osporenom odlukom diskriminiran u uživanju prava na rad. Apelant smatra da je bespravno otpušten 1. juna 2004. godine, od strane Federalnog ministarstva, jer nije mogao otići u mirovinu te smatra da je trebao biti vraćen u službu kao mnogi drugi. Osporena odluka po mišljenju apelanta predstavlja «smišljen čin od strane Kantonalnog suda i Federalnog ministarstva», da bi na ovaj način izgubio pravo na radni spor a kojim bi uspio jer je zadovoljavao uslove za opstanak u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-
106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv Federalnog ministarstva, radi «ćutanja administracije» u predmetu stavljanja na raspolaganje. Kantonalni sud je presudom, broj U-747/05 od 8. maja 2006. godine, odbacio tužbu. Dakle, redovni sud nije raspravljao o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da je u toku trajanja upravnog spora tuženi organ donio rješenje od 28. decembra 2004. godine, kojim je odlučio o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja od 31. maja 2004. godine, pa je dalje postupanje po tužbi postalo bespredmetno, jer je cilj i smisao ove vrste upravnog spora da stranka dobije upravni akt.
13. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je imao mogućnost da se u smislu člana člana 20. Zakona o upravnom sporu, tužbom pokrene upravni spor radi poništenja rješenja drugostepenog upravnog organa broj 04-
34-4-14976/04 od 28. decembra 2004. godine, a koje pravo nije iskoristio, zbog čega, neiscrpljivanjem pravnih lijekova, nije došao do konačne odluke u svom slučaju. Tužba kojom se pokreće upravni spor, radi poništenja drugostepenog upravnog akta je djelotvoran pravni lijek jer daje ovlaštenje redovnom sudu da ispita odluku organa uprave u činjeničnom i pravnom pogledu. Propuštanjem pokretanja upravnog spora protiv konačne odluke organa uprave apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović