Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2763/07 (Uprava za indirektno oporezivanje)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Izmakla dobit(dobitak)
- Vještak
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini · čl. 32
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 376
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 44/03 i 52/04)
Predmeti (1)
AP-2763/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP 2763/07, rješavajući apelaciju Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Suda Bosne, broj Rev-15/07 od 24. septembra 2007. godine, broj Pž-07/06 od 22. maja 2007. godine i broj P-400/05 od 28. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo BiH), podnio je 18. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj Rev-15/07 od 24. septembra 2007. godine, broj Pž-07/06 od 22. maja 2007. godine i broj P-400/05 od 28. septembra 2006. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom je zatražio da Ustavni sud obustavi od izvršenja presude Suda BiH, broj Pž-07/06 od 22. maja 2007. godine i broj P-400/05 od 28. septembra 2006. godine, u izvršnom postupku pokrenutim pred Sudom BiH u predmetu, broj I-97/07, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Apelant je u dopuni apelacije od 30. oktobra 2007. godine dostavio rješenja o izvršenju Suda BiH, broj Ži-155/07 od 10. oktobra 2007. godine i broj I-97/07 od 19. jula 2007. godine. 2. «Transporti Golubić» d.o.o. Zagreb (u daljnjem tekstu: tužitelj) 14. februara 2005. godine podnio je tužbu protiv apelanta radi naknade štete za teretna vozila koja su mu 13. oktobra 1998. godine, oduzeta na graničnom prijelazu Brod, od strane Ministarstva finansija - Republičke uprave carina Banja Luka (u daljnjem tekstu: RUC), a koja je 22. jula 2005. godine preuzeo u devastiranom stanju.
3. Sud BiH u prvostepenom vijeću presudom, broj P-400/05 od 28. septembra 2006. godine obavezao je apelanta da tužitelju isplati iznos od 343.827,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznose od: 254.108,12 KM od 22. maja 2006. godine do isplate i 89.719,12 KM od 19. maja 2006. godine do isplate, a preostali dio tužbenog zahtjeva od 964.109,13 KM je odbijen i utvrđeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka. U obrazloženju ove presude je navedeno da je sud temeljem provedenih dokaza utvrdio da su tužitelju prevozna sredstva: teretno vozilo marke «Man», reg. broj ZG 626 VF, tip 22.321/FNI. W72L, godina proizvodnje 1985. sa prikolicom marke «Hangler», tip HIP2/PLE16, godina proizvodnje 1982., kao i vozilo marke «Renault», reg. broj ZG 4037B, tip AE420ti, godina proizvodnje 1994. sa poluprikolicom «Kassbohrer», reg. broj ZG 200US, model sa ceradom SB10-24L, godina proizvodnje 1991 oduzeta od strane RUC-a 15. oktobra 1998. godine, na osnovu potvrde RUC, broj 3245-2/98 od 13. oktobra 1998. godine. Nakon toga vođen je prekršajni postupak za učinjeni carinski prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 7. Zakona o carinskim prekršajima, za šta je tužitelj prekršajno kažnjen a rješenjem RUC - Carinarnica Bijeljina, broj 03/02, broj 483-05-P-2015/98 od 13. novembra 2000. godine odlučeno je da se tužitelju vraćaju prevozna sredstva oduzeta na osnovu navedene potvrde RUC-a Banja Luka. Sud je zaključio da je apelant odgovoran za štetu nastalu nad tužiteljovim vozilima u periodu od 13. oktobra 1998. godine, kada su mu oduzeta bez pravnog osnova, pa do 28. jula 2005. godine, kao dana njihovog preuzimanja, tj. vraćanja tužitelju. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Sud je zaključio da se tužitelju naknadi šteta po osnovu oštećenja na vozilima u iznosu od 89.719,12 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 19. maja 2006. godine do isplate, kao dana kada je vještak saobraćajne struke utvrdio njenu visinu i da mu se naknadi izgubljena dobit za jednu godinu i 5 mjeseci, u kom vremenu nije nastupila zastara u iznosu od 254.108,12 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. maja 2006. godine, kao dana kada je sačinjen nalaz i mišljenje vještaka, do isplate.
4. Sud BiH u drugostepenom građanskom vijeću presudom, broj Pž-07/06 od 22. maja 2007. godine, odlučujući o žalbama tužitelja i apelanta izjavljenim protiv prvostepene presude, žalbu apelanta je odbio a žalbu tužitelja djelimično uvažio i pobijanu presudu preinačio tako da je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 612.848,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to: na iznos od 149.475,30 KM počev od 31. decembra 2002. godine pa do isplate, na isnos od 179.370,36 KM počev od 31. decembra 2003. godine do isplate, na iznos od 179.370,36 KM počev od 31. decembra 2004. godine do isplate i iznos od 104.632,71 KM od 28. jula 2005. godine do isplate, a u ostalom dijelu pobijana presuda ostaje nepromijenjena. U obrazloženju svoje presude sud je naveo da je sud u prvostepenom vijeću pravilno utvrdio relevantne činjenice za donošenje odluke o opredijeljenom dijelu tužbenog zahtjeva na naknadu stvarne štete prouzrokovane krivicom apelanta na tužiteljevim vozilima i na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo, te da je u tom dijelu prvostepena presuda pravilna i zakonita. Žalbene prigovore tužitelja, da pobijanom presudom nije usvojen cjelokupni tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti a koji se odnose na zastaru dijela tužbenog zahtjeva za podizanje tužbe unazad tri godine sud je djelimično usvojio. Sud je ocijenio pogrešnim zaključak suda u prvostepenom vijeću da je nastupila zastara potraživanja izgubljene zarade koja su dospjela do kraja februara 2004. godine i ističe da je tužitelj svoja vozila izuzeo iz posjeda apelanta 28. jula 2005. godine, a tužbu je podnio 14. februara 2005. godine, te je prvostepeni sud trebao za ovaj vid štete dosuditi tužitelju sva ona potraživanja koja su dospjela tri godine prije podnošenja tužbe, kao i ona nakon podnošenja tužbe sve do 28. jula 2005. godine kao dana povrata vozila. Podizanjem tužbe, odnosno bilo kojom drugom tužiteljevom radnjom preduzetom prema predniku tužene, kao dužniku, pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđivanja ili ostvarivanja potraživanja, došlo je do prekida zastare, tako da tužitelju pripada pravo na naknadu štete u vidu izgubljene dobiti i za period nakon podnošenja tužbe, tj. 14. februara 2005. godine pa do dana preuzimanja vozila od tužene, tj. 28. jula 2005. godine.
5. Sud BiH u revizijskom vijeću presudom, broj Rev-15/07 od 24. septembra 2007. godine, reviziju apelanta je odbio. Sud je u obrazloženju svoje presude naveo da se odgovornost apelanta zasniva na odredbama člana 1. Prijelaznog zakona o spajanju carinskih uprava i osnivanje Uprave za indirektno oporezivanje («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 18/03), člana 32. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 44/03, 52/04 i 34/07), te članu 1. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 36/04), pa su prigovori apelanta istaknuti u tom pravcu neosnovani, tj. prigovori neurednosti tužbe i nedostataka pasivne legitimacije. Odlučujući o revizijskom prigovoru zastare tužiteljevog potraživanja revizijsko vijeće je istaklo da je tačno da je odredbama člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO, «Službeni list SRBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH», broj 29/03), propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, ali suprotno navodima revizije, tužitelj nije saznao za štetu onda kada to apelant smatra, nego je za štetu saznao tek onda kada su mu protivpravno oduzeta vozila vraćena, jer je tek tada bio u mogućnosti da sagleda štetu i njen obim, a to je bilo 28. jula 2005. godine, pa je drugostepeni građansko vijeće pravilno odlučilo kada je tužitelju dosudilo naknadu štete tri godine prije podnošenja tužbe, tj. od 1. marta 2002. godine do 28. jula 2005. godine, kao dana povrata vozila, pa tužiteljev tužbeni zahtjev za ove periode nije zastario. Sud je ocijenio i neosnovane navode apelanta da se tužitelju nije mogla dosuditi i naknada stvarne štete i naknade izmakle koristi, jer se radi o dva različita vida štete na čije naknade oštećeni ima pravo prema zakonskim uslovima, kako je to propisano odredbom člana 189. stav 1. ZOO. Sud je konstatovao da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su tužiteljeva vozila kod prednika apelanta šest godina, 10 mjeseci i 15 dana bila smještena na otvorenom prostoru, izložena kiši, snijegu i drugim nepogodama, a da su bila kod tužitelja to bi sigurno izostalo, jer je za pretpostaviti da bi tužitelj redovno vozila održavao. Sud je dalje naveo da nije usvojio ni prigovore apelanta koji se odnose na sadržaj nalaza i mišljenja vještaka i način utvrđivanja oba vida naknade štete, jer, prije svega, apelant nije nakon uvida u te nalaze i mišljenja na raspravi pred prvostepenim sudom ni isticao pravno relevantne prigovore, a osim toga, ovi prigovori, kao i prigovori da nije pouzdano utvrđeno da je od tužioca tražena ležarina, kao i prigovor koji se odnosi na ležarinu predstavlju prigovore na utvrđeno činjenično stanje, iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti. Sud je naveo da apelant neosnovano smatra da je drugostepeno građansko vijeće pogrešno primijenilo i odredbe člana 277. ZOO – vrijeme od kada teče zatezna kamata, jer je zatezna kamata pravilno određena od dospjelosti do isplate na iznose dosuđene naknade štete, kako je to propisano relevantnim odredbama ZOO.
6. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, apelant navodi da je zaključak sudova o pasivnoj legitimaciji zasnovan na pogrešnoj primjeni i kršenju Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, prema kojem Uprava za indirektno oporezivanje nije postala titular prava vlasništva ranijih carinskih uprava, pa po sili zakona nije preuzela obaveze carinskih uprava niti Ministarstvo finansija u čijem je sastavu bila. Dalje navodi da je sud u drugostepenom postupku pogrešno odlučio o prigovoru zastare, ne vodeći računa o članu 376. ZOO, jer u konkretnom slučaju rokovi zastare počinju teći od 12. februara 1999. godine, kada je tužitelj saznao za štetu i štetnika. Apelant prigovara i na ocjenu dokaza da je pogrešna i ističe da se izjave svjedoka ne mogu smatrati dovoljnim dokazima da je preuzimanje vozila od strane tužitelja bilo uslovljeno plaćanjem ležarine. Također, odluku suda o naknadi štete i izgubljene dobiti smatra pogrešnom i ističe da je nalazom vještaka nerealno prikazana visina iznosa za štetu po osnovu izmakle koristi. Apelant ističe da je pogrešna odluka sudova o zateznim kamatama i ističe da je pogrešna primjena odredaba čl. 189. stav 2. i 277. ZOO i pogrešno određen period od kada teku kamate na naknadu štete zbog izgubljene dobiti. Apelant dalje navodi da se u smislu osnovnih principa obligacionih odnosa moralo voditi računa o obavezi tužitelja da ublaži štetu, te angažuje drugo prevozno sredstvo, što bi savjestan privrednik učinio, te da je i na taj način sam tužitelj doprinio nastanku štete, što proizlazi iz člana 192. ZOO. Povredu prava na imovinu apelant nije posebno obrazložio, osim što je naveo da su sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo što je dovelo do povrede njegovog prava na imovinu. Kao razlog za donošenje privremene mjere apelant navodi da je pokrenut izvršni postupak za prinudno izvršenje presude Suda BiH, broj P-400/05 od 28. septembra 2006. godine i presude Pž-07/06 od 22. maja 2007. godine, te da bi isplatom tužitelju dosuđenog novčanog iznosa, njemu bila nanijeta šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi, s obzirom da je tužitelj strano pravno lice.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno, treba utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluku broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u stvari odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane sudova koji su donijeli osporene odluke a koje se ogleda u pogrešnom stavu sudova o pasivnoj legitimaciji, prigovoru zastare potraživanja za naknadu štete i izgubljene zarade, te pogrešnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO, u pogledu određivanja visine naknade štete i zatezne kamate.
10. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda koju je prihvatio i Ustavni sud, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i dr. (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima.
11. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u prvostepenom postupku izveo dokaze i primijenio važeće materijalno-pravne propise, te da je u obrazloženju svojih odluka naveo detaljne razloge za činjenice i pravne zaključke. Prema utvrđenom činjeničnom stanju nesporno je da su tužitelju prevozna sredstva pobliže opisana u prvostepenoj presudi oduzeta od strane RUC-a Banja Luka 15. oktobra 1998. godine na osnovu potvrde, broj 3245-2/98 od 13. oktobra 1998. godine, nakon čega je vođen prekršajni postupak u kojem je tužitelj prekršajno novčano kažnjen, a rješenjem RUC-a Carinarnica Bijeljina, broj 03/02-483-05-P-2015/98 od 13. novembra 2000. godine, odlučeno je da se tužitelju vraćaju oduzeta prevozna sredstva. Također je utvrđeno, da se tužitelju protivpravno oduzeta prevozna sredstva, vrate 28. jula 2005. godine, a tužitelj je 14. februara 2005. godine podnio tužbu protiv apelanta. U drugostepenom postupku sud je ocijenio da je tužitelju na prevoznim sredstvima, za vrijeme dok su se nalazila kod prednika tužene, pa do vraćanja ovih vozila tužitelju, nastala šteta na vozilima - stvarna šteta, kao i da se tužitelj, koji se bavio prevozničkom djelatnošću, za vrijeme dok su se vozila nalazila kod pravnog prednika tužene, nije mogao baviti svojom djelatnošću i time pretrpio štetu, koja za njega predstavlja izmaklu korist, te da mu je za obje vrste štete apelant dužan platiti dosuđenu naknadu. Revizijski sud odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepene presude zaključilo da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, te da se sud u drugostepenom postupku pravilno pozvao na odgovarajuće zakonske odredbe koje je u pobijanoj presudi citirao.
12. U pogledu prigovora apelanta koji se odnosi na tvrdnju da su sudovi prenebregli činjenicu da u ovoj pravnoj stvari on nije mogao biti pasivno legitimirana strana u postupku kao pravni slijednik bivših carinskih uprava te da je takav zaključak zasnovan na pogrešnoj primjeni Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi primijenili relevantne zakonske propise koji daju odgovor na to pitanje. Naime, sudovi su utvrdili da se odgovornost apelanta zasniva na odredbama člana 1. Prijelaznog zakona o spajanju carinskih uprava i osnivanju Uprave za indirektno oporezivanje, kojim je propisano da se osniva jedinstvena carinska uprava Bosne i Hercegovine čiji je naziv Uprava za indirektno oporezivanje, i da se Uprava sastoji iz svih carinskih uprava koje su prethodno funkcionirale na teritoriji Bosne i Hercegovine, uključujući i Carinsku službu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, kao i odredbama člana 32. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja kojim je regulirana imovina i aktiva i obligaciona prava ranijih carinskih uprava, i člana 1. stav 2. ZPP kojim je između ostalog predviđeno da se odredbe tog zakona primjenjuju i u imovinskim sporovima, proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise ne može smatrati proizvoljnim. Naime, u pobijanim odlukama su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja u kojima je sud utvrdio da je prigovor apelanta koji se odnosi na nedostatak pasivne legitimacije u tom pravcu neosnovan.
13. U pogledu prigovora apelanta koji se odnosi na zastaru potraživanja za naknadu štete i izmakle koristi kao i vrijeme za obračun zatezne kamate, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u prvostepenom postupku zaključio da je nastupila zastara za sva potraživanja na ime izmakle koristi dospjele do kraja februara 2004. godine, te da tužitelj ima pravo na naknadu štete po ovom osnovu za period od 1. marta 2004. godine do 28. jula 2005. godine, tj. za jednu godinu i pet mjeseci. Nasuprot zaključku suda u prvostepenom postupku, na osnovu činjenica utvrđenih u postupku pred tim sudom, drugostepeni sud je došao do sasvim suprotnog zaključka konstatirajući da je nesporno da je odredbama člana 376. stav 1. ZOO propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Međutim, po ocjeni drugostepenog suda u konkretnom slučaju tužitelj je za štetu saznao tek onda kada su mu protivpravno oduzeta vozila vraćena, tj. 28. jula 2005. godine, jer je tek tada bio u mogućnosti da sagleda štetu i njen obim, pa je naknada štete i dosuđena tri godine prije podnošenja tužbe tj. od 1. marta 2002. godine do 28. jula 2005. godine, kao dana povrata vozila. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud svoju presudu temeljito obrazložio i dao razloge iz kojih je vidljivo šta ga je rukovodilo da u pogledu zastare potraživanja izmakle koristi odluči drugačije od prvostepenog suda. Osim toga, apelant pobija i odluku o zateznim kamatama nalazeći da je pogrešno primijenjena odredba čl. 189. stav 2. i 277. ZOO tvrdeći da je pogrešno određen period od kada teku kamate na naknadu štete zbog izmakle koristi. Drugostepeni sud je prihvatio stav prvostepenog suda, a što je potvrdio i revizijski sud, da je pravilno primijenjena odredba člana 277. ZOO - vrijeme od kada teče zatezna kamata za naknadu štete, ocjenjujući da je zatezna kamata pravilno određena od dospjelosti pa do isplate na iznose dosuđene naknade štete, kako je to propisano navedenim odredbama ZOO. Navod apelanta da su pogrešno primijenjene relevantne odredbe ZOO, pogrešno određen period od kada teče zatezna kamata na iznose dosuđene naknade štete nije ničim potkrijepljen, tačnije, u potpunosti je neutemeljen.
14. U pogledu žalbenih navoda da se nije mogla dosuditi naknada stvarne štete i naknada izmakle koristi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi cijenili i ovu činjenicu i zaključili da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete i naknadu izmakle koristi, obzirom da se radi o dva različita vida štete, na čiju naknadu tužitelj ima pravo prema odredbama člana 189. stav 1. ZOO, obzirom da su tužiteljeva vozila kod prednika apelanta šest godina, 10 mjeseci i 15 dana bila smještena na otvorenom prostoru i izložena vremenskim nepogodama što se ne bi dogodilo da su vozila bila kod tužitelja. Ustavni sud konstatira da su sudovi koji su odlučivali u ovom predmetnom postupku dovoljno jasno obrazložili razloge za svoju odluku, iz kojih je vidljivo da je analizirana pravna situacija u vezi sa obavezama apelanta prema tužitelju u kontekstu zakonske regulative o pravima i obavezama apelanta prema tužitelju u pogledu naknade štete i izmakle koristi.
15. U pogledu načina utvrđivanja naknade štete i prigovor apelanta na nalaz vještaka i ocjenu dokaza, prvostepeni sud je konstatirao da je visinu dosuđenog iznosa za štetu nastalu na tužiteljevim vozilima utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, koji je ocijenio kao jasan, određen te da je objektivno sačinjen u skladu sa pravilima saobraćajne struke, što je potvrdio i drugostepeni sud. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje reguliše domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje da li su izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (v. Između ostalih izvora, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. mart 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, str. 470, stav 67). Isto tako, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, te da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su redovni sudovi u ocjeni izvedenih dokaza postupali suprotno odredbama člana 13. ZPP, a prema kojima sud ima diskreciono pravo da temeljem slobodne ocjene dokaza odluči koje će činjenice uzeti kao dokazane. Nadalje, osporene presude sadrže odgovore na sve žalbene navode apelanta kao i ocjenu o primjeni materijalno-pravnih propisa.
16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povrede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant također navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U pogledu ovih žalbenih navoda apelanta, Ustavni sud konstatira da se suština žalbenih navoda o kršenju prava na imovinu odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje. Kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović