Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1965/06 (G. S.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1965/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-1965/06, rješavajući apelaciju Grozdane Subić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grozdane Subić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj U:282/05 od 24. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grozdana Subić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čelinca, koju zastupa Delisa Madžo, advokatica iz Jajca, podnijela je 5. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U:282/05 od 24. aprila 2006. godine.

2. Apelantica je, nakon smrti svoga supruga F.R., zahtjevom od 2. juna 2005. godine, pokrenula postupak pred Federalnim zavodom za penzijsko-mirovinsko i invalidsko osiguranje, Mostar, Kantonalnoj administrativnoj službi, Travnik (u daljnjem tekstu: Služba), radi ostvarivanjA prava na porodičnu penziju.

3. Služba je donijela rješenje, broj 01031636069 od 21. juna 2005. godine, kojim je odbila zahtjev apelantice. Utvrđeno je da je apelantica u momentu smrti svoga supruga, 25. augusta 1992. godine, imala navršenih 37 godina života, a da njena djeca A.S. i D. S. nisu dostavili dokaze o redovnom školovanju u školskoj 2004/2005. godinI, te da time nisu ispunili uslove za sticanje prava na porodičnu penziju u skladu sa članom 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 29/98 i 32/01), koji, između ostalog, propisuje: Udovica stiče pravo na porodičnu penziju, ako ispunjava jedan od uslova: 1. ako je do smrti bračnog druga navršila 45 godina života; 2. ako je do smrti bračnog druga ili u roku od jedne godine od dana smrti bračnog druga postala potpuno nesposobna za privređivanje; 3. ako je poslije smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na porodičnu penziju po tom bračnom drugu, a udovica vrši roditeljske dužnosti prema toj djeci. Udovica koja u toku trajanja prava po tom osnovu postane potpuno nesposobna za privređivanje zadržava pravo na porodičnu penziju, dok postoji takva nesposobnost. Udovica koja u toku trajanja prava na porodičnu penziju stečenog pod uslovima iz stava 1. tač. 2. i 3. ovog člana navrši 45 godina života zadržava trajno pravo na porodičnu penziju.

4. Apelantica je protiv rješenja Službe izjavila žalbu. Odlučujući o žalbi apelantice, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod), je odbio žalbu rješenjem, broj 02/1-1031636069 od 30. septembra 2005. godine. Rješavajući po žalbi apelantice, Zavod je ponovio stav prvostepenog organa u ožalbenom rješenju da apelantica nije ispunila uslove predviđene iz člana 62. Zakona o penzijsko i invalidskom osiguranju. Zavod je utvrdio da se apelantica u vrijeme smrti bračnog druga, kao i tri godine nakon toga, nalazila u radnom odnosu, dakle, bila je sposobna za privređivanje. Također je utvrdio da je apelantica podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na penziju 2. juna 2005. godine, te na taj dan nije imala djece na redovnom školovanju, niti su do tada njezina djeca ostvarila pravo na porodičnu penziju u skladu sa gore navedenim članom 62. Zakona o penzijsko i invalidskom osiguranju.

5. Apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) protiv rješenja Fonda. U tužbi je navela da smatra da joj pripada pravo na porodičnu penziju, jer je, u međuvremenu, tj. 1999. godine, navršila 45 godina života, te da je se sve do 2001. godine njena kćerka A.S. nalazila na redovnom školovanju. Kantonalni sud je donio presudu, broj U:282/05 od 24. aprila 2006. godine, kojom je odbio tužbu apelantice. Kantonalni sud je, na osnovu dokaza u spisu, utvrdio da je apelantica u vrijeme smrti svog supruga imala 37 godina života i bila u radnom odnosu u periodu od 7. septembra 1990. do 13. septembra 1995. godine. Također je utvrdio da djeca, koja su u vrijeme smrti oca imala pravo na porodičnu penziju, to svoje pravo u toku svog redovnog školovanja nikada nisu ostvarila. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da je apelantica propustila da ostvari pravo na porodičnu penziju po bilo kojem od osnova predviđenih članom 62. Zakona o penzijsko i invalidskom osiguranju, te da joj se to pravo ne može priznati u trenutku podnošenja zahtjeva.

6. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su nadležni organi pogrešno izveli zaključak da joj ne pripada pravo na porodičnu penziju nakon smrti njenog muža, jer smatra da je ispunila uslove za porodičnu penziju po osnovu vršenja roditeljskih dužnosti nad djecom koja su se do 2001. godine nalazila na redovnom školovanju, što je bio uslov za sticanje prava na penziju, a zatim je, u međuvremenu, napunila 45 godina života, čime je stekla pravo da trajno zadrži to pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Vanek protiv Slovačke, od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zagarantovnih prava i sloboda.

9. Ustavni sud konstatuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku o dopustivosti Evropskog suda za ljudska prava, Pronina protiv Rusije, od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

10. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred nadležnim organima, na temelju provedenih dokaza, nesporno utvrđeno da apelantici ne pripada pravo na porodičnu penziju nakon smrti njenog supruga, jer ne ispunjava uslove propisane članom 62. Zakona o penzijsko i invalidskom osiguranju. Naime, nadležni organi su utvrdili da je apelantica u vrijeme smrti svog supruga 1992. godine, tj. u momentu kada su se u skladu sa odredbama gore pomenutog člana 62. ocjenjivali uslovi za sticanje prava na porodičnu penziju, imala 37 godina života i bila je u radnom odnosu sve do 1995. godine. Također su utvrdili da djeca, koja su u vrijeme smrti oca bila na redovnom školovanju i na osnovu toga ispunila uslove za sticanje prava na porodičnu penziju, to svoje pravo u toku svog redovnog školovanja nikada nisu ostvarila, te da apelantica nije u svoje ime niti u ime svoje djece podnosila zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju sve do 2005. godine. Služba i Fond proveli su upravni postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalnopravne propise, te su u obrazloženju svoje odluke naveli detaljne razloge za činjenice i pravne zaključke. Također, Kantonalni sud je, odlučujući po tužbi apelantice u upravnom sporu, dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te izveo pravni zaključak da se tužba apelantice odbija.

11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost niti elemente koji bi ukazivali na osnovanost apelantičine tvrdnje da osporene odluke ne ispunjavaju zahtjeve iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ili da predstavljaju povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stava 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1965/06 (G. S.) | Sudska praksa | Aktio