Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1025/07 (A.S, S.B, S.B i P.B.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1025/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 1025/07, rješavajući apelaciju A.S, S.B, S.B. i P.B, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.S, S.B, S.B i P.B. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000369 od 11. januara 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. A.S, S.B, S.B i P.B. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Ranka Baškarad, advokat iz Zenice, podnijeli su 5. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000369 od 11. januara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1261/04 od 17. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1132/05 od 12. januara 2006. godine, obavezan je Federalni zavod za PIO/MIO Mostar, Kantonalna administrativna služba Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima na ime dospjelih a neisplaćenih penzija isplati iznos od 5.173,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izrekama predmetnih presuda, te da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.696,50 KM.
3. Protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-1132/05 od 12. januara 2006. godine, tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
4. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000369 od 11. januara 2007. godine, revizija tuženog je uvažena, presuda Kantonalnog suda, broj Gž-1132/05 od 12. januara 2006. godine, i presuda Općinskog suda, broj P-1261/04 od 17. juna 2005. godine, su ukinute i tužba apelanata odbačena.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da iako u ovom sporu pobijani dio pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM (član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku), sud je reviziju izuzetno dopustio primjenom odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku ocijenivši da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
6. U obrazloženju Vrhovni sud dalje navodi da je prema odredbama člana 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 29/98 do 59/06), a koji je stupio na snagu 31. jula 1998. godine, propisano da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju po propisima o upravnom postupku, ako tim zakonom nije drugačije određeno. Slijedom navedenog, sudska zaštita se pruža pokretanjem upravnog spora nakon što se iscrpi mogućnost vođenja upravnog postupka u okviru nosioca osiguranja
7. Apelanti se u apelaciji žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanata je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
11. U konkretnom slučaju, odredbom člana 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano je da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju u upravnom postupku, ako tim zakonom nije drugačije određeno. S obzirom da apelanti nisu postupili prema navedenoj odredbi i podnijeli zahtjev stvarno nadležnom organu, nego su pokušali ostvariti pravo iz penzijskog i inavlidskog osiguranja u postupku pred redovnim sudovima, tužba im je odbačena kao nedopuštena.
12. Dakle, osporenom odlukom redovnog suda nije odlučeno o pravu apelanata iz penzijskog i invalidskog osiguranja, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali podnijeti zahtjev stvareno nadležnom organu. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nisu djelotvorno iscrpili pravne lijekove, jer predmetna tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović