Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1107/06 (R. i S. M.)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

Povreda
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 1. Protokola 6 uz EK (Ukidanje smrtne kazne)
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
  • Član 2. EK – pravo na život
  • Pozitivna obaveza države da zaštiti život
  • Član 1. P broj 6 uz EK – ukidanje smrtne kazne
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1107/06

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1107/06, rješavajući apelaciju Radovana i Smilje Milanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudijana sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Radovana i Smilje Milanović.

Utvrđuje se povreda prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona da hitno i bez daljnjeg odgađanja, u skladu sa pozitivnom obavezom iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno člana

1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, provede istragu o nestanku i nasilnoj smrti bliskog srodnika apelanata, te da o rezultatima istrage obavijesti apelante.

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u smislu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dostavlja se na provođenje Kantonalnom tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona. Nalaže se Kantonalnom tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem postupanja prema ovoj odluci. Odbacuje se apelacija Radovana i Smilje Milanović podnesena radi naknade materijalne i nematerijalne štete nastale tokom njihovog boravka u zarobljeništvu za vrijeme rata kao nedopuštena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radovan i Smilja Milanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa njihova kćerka Ranka Dabić iz Banje Luke, podnijeli su 5. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprocesuiranja nasilne smrti njihovog sina Vladimira Milanovića i zbog torture kojoj su bili izloženi za vrijeme boravka u logoru na području općine Visoko tokom rata, a koja je ostavila trajne posljedice u vidu pogoršanog zdravstvenog stanja i invaliditeta apelanata.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 28. augusta 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od JKP «Gradska groblja» Visoko (u daljnjem tekstu: nadležno pravno lice) 27. decembra 2007. godine.

3. Kantonalno tužilaštvo dostavilo je odgovor 24. septembra 2007. godine, a nadležno pravno lice 8. januara 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog tužilaštva dostavljen je apelantima 30. novembra 2007. godine, a odgovor nadležnog pravnog lica 12. februara 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelanti navode da je 20. juna 1992. godine na području općine Visoko njihov sin Vladimir Milanović ubijen kao civil, u prisustvu više svjedoka. Navode da je njihov sin bio ranjen u leđa puščanim metkom, a da su tri svjedoka, koji su pokušali da mu pomognu, brutalno pretučeni, vezani žicom i odvedeni u logor. Tom prilikom i apelanti su zarobljeni i odvedeni u logor, gdje su fizički i psihički maltretirani, izgladnjivani i pri tome im je uskraćivana medicinska pomoć, što je uzrokovalo trajne posljedice u vidu pogoršanog zdravstvenog stanja i invaliditeta.

7. Nadležno pravno lice je 21. juna 1992. godine mrtvo tijelo sina apelanata preuzelo u Područnoj ambulanti Moštre Doma zdravlja u Visokom. Tom prilikom je ljekar-mrtvozornik sačinio obdukcioni zapisnik broj 44-SP/92 od 21. juna 1992. godine u kojem je ljekarskom dijagnozom utvrđeno da je «smrt nasilna» i da je «najvjerovatnije ubilačka». Sahrana mrtvog tijela je izvršena 24. juna 1992. godine.

8. Apelantica je 20. januara 1996. godine nadležnom pravnom licu podnijela pismeni zahtjev za ekshumaciju posmrtnih ostataka sina Vladimira Milanovića.

9. Po prethodno pribavljenoj saglasnosti nadležnog pravnog lica, posmrtni ostaci sina apelanata ekshumirani su na groblju u Visokom 6. februara 1996. godine. Apelanti navode da je njegovo tijelo bilo zakopano u jednoj kesi, a da je lobanja bila odvojena od tijela i zamotana u čaršaf.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelanti navode da su izloženi nehumanom tretmanu i velikoj duševnoj patnji zbog nasilne smrti njihovog sina povodom koje nadležne vlasti nisu pokrenule istragu i utvrdile okolnosti pod kojima se to desilo, niti su lica odgovorna za to otkrivena i kažnjena. Apelanti navode da su tokom zarobljeništva bili izloženi velikom fizičkom i psihičkom bolu, surovom maltretiranju i torturi zbog kojih imaju trajne posljedice, pogoršano zdravstveno stanje i invaliditet. Smatraju da je javna vlast neprovođenjem istrage povodom nasilne smrti njihovog sina prekršila svoju pozitivnu obavezu da zaštiti život njihovog bliskog srodnika iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu nehumanog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo navodi da je provjerena službena evidencija, te da je utvrđeno da povodom ubistva sina apelanata, koje se, navodno, desilo 20. juna 1992. godine, nema nikakvih podataka o tome da je predmet zaprimljen, odnosno procesuiran od tog tužilaštva, a da ni u PU Visoko nije evidentiran sporni događaj, niti je bilo prijave o tom ubistvu.

12. Nadležno pravno lice u svom odgovoru ističe da je kao javno preduzeće 1984. godine osnovano aktom tadašnje Skupštine općine Visoko za vršenje pogrebne djelatnosti, kao djelatnosti od posebnog društvenog interesa. U odgovoru se, također, ističe da od dana osnivanja pa do danas ovo preduzeće vrši svoju osnovnu, pogrebnu djelatnost, koja, između ostalog, uključuje preuzimanje, prevoz i sahranjivanje umrlih lica bez obzira na uzroke smrti, kao i organizaciju i vršenje mrtvozorničke službe na teritoriji općine Visoko. Nadležno pravno lice je detaljno opisalo preduzete radnje od prijema mrtvog tijela sina apelanata do njegove ekshumacije i izdavanja odobrenja za prenos posmrtnih ostataka radi sahrane u Bijeljini, priloživši pri tome kopiju relevantne dokumentacije. Nadležno pravno lice je posebno ukazalo na to da su pregledu mrtvog tijela za svaki slučaj nasilne smrti u periodu 1992-1995. godine prisustvovala službena lica nadležnih istražnih organa. Nadležno pravno lice je u svom odgovoru na apelaciju ukazalo da Ustavni sud ima mogućnost da se obrati nadležnim istražnim organima za one radnje i podatke koji nisu u nadležnosti, djelokrugu poslova i opisu rada ovog preduzeća.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 35/03) u relevantnom dijelu glasi: «Član 18.

Javni tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti.

Član 148. (1) Svi državni organi, organizacije udruženog rada i druge samoupravne organizacije i zajednice dužni su da prijave krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti, o kojima su obaviješteni ili za koje saznaju na koji drugi način.»

14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 43/98) u relevantnom dijelu glasi: «Član 16. Nadležni tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti.

Član 140. (1) Odgovorni dužnosnici državnog organa, Ombudsmana Federacije, javnog preduzeća i javne ustanove dužni su prijaviti krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti, o kojima su izviješteni ili za koja saznaju na koji drugi način.»

15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 35/03) u relevantnom dijelu glasi: «Član 18.

Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Član 228. (1) Službena i odgovorna lica u svim organima vlasti u Federaciji, javnim preduzećima i ustanovama dužna su da prijave krivična djela o kojima su obaviještena ili za koja saznaju na koji drugi način. U takvim okolnostima službeno ili odgovorno lice će preduzeti mjere da bi se sačuvali tragovi krivičnog djela, predmeti na kojima je ili kojima je učinjeno krivično djelo i drugi dokazi o njima i obavijestit će o tome, bez odgađanja, ovlašteno službeno lice ili tužilaštvo.»

16. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 35/03) u relevantnom dijelu glasi: «Nezastarivost krivičnih djela genocida i ratnih zločina

Član 126.

Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela genocida i ratnih zločina, kao ni za krivična djela za koja po međunarodnom pravu ova zastarjelost ne može nastupiti.”

17. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 3/03) «Nezastarivost krivičnog gonjenja i izvršenja kazne Član 19. Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti, te ratnih zločina, kao ni za krivična djela za koja po međunarodnom pravu zastarjelost ne može nastupiti. ”

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U konkretnom slučaju apelacija je podnesena zbog neprocesuiranja događaja koji su se desili tokom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Iz navoda apelacije slijedi da se apelanti, u jednom dijelu apelacije, žale na propust nadležnih organa javne vlasti da provedu službenu istragu kojom će se utvrditi okolnosti smrti i ko je odgovoran za smrt njihovog bliskog srodnika koja se desila tokom ratnih djelovanja.

20. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se njegova nadležnost ratione temporis odnosi na akte i događaje koji su se desili nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine. Ustavni sud, stoga, nema nadležnost da razmatra ustavnost akata i događaja koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, ali smatra da ima nadležnost da preispita takve akte i događaje u svrhu dokaza za utvrđivanje povrede koja se desila nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 38/02 od 19. decembra 2003. godine, tač. 36. i 37, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 8/04).

21. Evropski sud za ljudska prava smatra da tamo gdje su događaji na koje se apelant žali počeli prije stupanja na snagu Evropske konvencije i nastavili se nakon toga samo posljednji dio može biti predmet žalbenih navoda (vidi, Evropski sud, Kerojarvi protiv Finske, odluka o prihvatljivosti od 7. aprila 1993, serija A-328). Slično tome, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zaključio da ima nadležnost kada su u pitanju navodi o povredi ljudskih prava članova porodica čiji su članovi nestali za vrijeme oružanog sukoba u dijelu u kojem su se navodne povrede nastavile nakon stupanja na snagu Aneksa 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je smatrao da, pošto članovi porodica nisu bili službeno obaviješteni o sudbini svojih najmilijih, navodne povrede su nastavljene do dana podnošenja prijava (vidi, Selimović i drugi protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 7. marta 2003. godine, CH/01/8365 i drugi, tačka 169).

22. U konkretnom slučaju apelanti traže da se provede službena istraga kojom će se utvrditi okolnosti smrti i ko je odgovoran za smrt člana njihove porodice, te da se krivci kazne u skladu sa zakonom. Takva istraga do sada nije pokrenuta. Navodne povrede su, stoga, povrede koje i dalje traju, pa Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis da u tom pogledu razmatra ovu apelaciju.

23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

24. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

25. Ustavni sud smatra da pravni lijekovi moraju biti dostupni i djelotvorni kako bi osigurali ispravku navodnih povreda. Postojanje predmetnih pravnih lijekova mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji već i u praksi, jer, u suprotnom, ne bi imali neophodnu pristupačnost i djelotvornost (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. augusta 1996, Izvještaji 1996-IV, stav 66). Drugim riječima, pravilo iscrpljivanja svih pravnih lijekova nije apsolutno pravilo, niti se mora automatski primjenjivati. Mogu postojati posebne okolnosti koje razrješavaju apelante dužnosti da iscrpe pravne lijekove koji su im na raspolaganju (ibid., stav 67).

26. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da, prema članu 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, države članice moraju svakome, u okviru svoje jurisdikcije, osigurati prava definirana Evropskom konvencijom, a, prema članu 13. Evropske konvencije, postoji pozitivna obaveza države da osigura djelotvoran pravni lijek pred domaćim organima vlasti.

27. U konkretnom slučaju apelanti traže da se provede istraga, tj. da se utvrde okolnosti smrti i ko je kriv za smrt njihovog najbližeg srodnika, te da se krivci kazne u skladu sa zakonom. Ustavni sud ponovo napominje da, prema članu 13. Evropske konvencije, postoji pozitivna obaveza države da osigura efektivni pravni lijek pred domaćim organima vlasti. Navedenu pozitivnu obavezu države da osigura efektivni pravni lijek treba dovesti u vezu sa činjenicama koje nedvosmisleno upućuju na to da je u predmetnom slučaju smrt srodnika apelanata nastupila nasilno, tj. da nije umro prirodnom smrću. Na nasilnu smrt srodnika apelanata upućuju decidirane izjave apelanata u pogledu toga da je njihov sin ranjen puščanim metkom u prisustvu više svjedoka, da su svjedoci ranjavanja bili spriječeni da mu ukažu pomoć i da je pri ekshumaciji lobanja bila odvojena od trupa.

28. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju nadležni organi gonjenja mogli doći do informacija (dokaza) o nasilnoj smrti srodnika apelanata i pokrenuti službenu istragu o tome. Međutim, iz odgovora na apelaciju slijedi da službena istraga u predmetom slučaju nasilne smrti nije pokrenuta, što Ustavni sud navodi na zaključak da apelanti nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek na osnovu kojeg bi se izvršila nezavisna istraga o smrti člana njihove porodice.

29. Osim navedenog, Ustavni sud se poziva na vlastiti stav iz Odluke broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine, kada je Ustavni sud u identičnoj situaciji zaključio da apelanti, kao srodnici nestalih i ubijenih lica za vrijeme ratnih sukoba na području Bosne i Hercegovine, nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi im se garantirala efikasna i nepristrana istraga o okolnostima smrti njihovih srodnika i utvrđivanja odgovornosti za to. Stoga, Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju apelante treba osloboditi obaveze da iscrpljuju pravne lijekove u dijelu apelacije koji se odnosi na neprocesuiranje nasilne smrti njihovog sina i predmetnu apelaciju proglasiti dopustivom povodom tog pitanja.

30. Međutim, pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog pogoršanog zdravstvenog stanja, koje je uzrokovano boravkom apelanata u logoru za vrijeme rata, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

31. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije i priložene dokumentacije proizlazi da apelanti povodom svog boravka u logoru nisu pokrenuli nikakav postupak radi naknade štete, u skladu sa pozitivnim propisima, kako bi došli do konačne odluke koja bi bila predmet osporavanja pred Ustavnim sudom, odnosno nisu iscrpili efektivne pravne lijekove u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

32. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija je u ovom dijelu nedopustiva.

VII. Meritum

33. Apelanti navode da im je, zbog neprovođenja istrage povodom nasilne smrti njihovog sina, te zbog psihičke patnje koju usljed toga trpe, povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na zabranu nehumanog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

Pravo na život

34. Apelanti se žale na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

2. Evropske konvencije zbog toga što nadležni organi nisu postupali u provođenju istrage povodom nasilne smrti njihovog sina. Osim toga, apelanti ističu da je time povrijeđeno njihovo pravo sadržano u članu 2. Evropske konvencije kao najbližih srodnika, odnosno roditelja mrtvog lica.

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

a) Pravo na život; »

36. Član 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: ”(1) Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života osim pri izvršenju smrtne kazne na osnovu presude suda, kojom je proglašen krivim za krivičnodjelo za koje je ta kazna predviđena zakonom […].”

37. Ustavni sud, međutim, podsjeća na činjenicu da je usvajanjem Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju pravo na život ojačano. Naime, relevantne odredbe Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju glase: “Član 1.

Smrtna kazna se ukida. Niko neće biti osuđen na tu kaznu ili smaknut.

Član 2.

Država može u svom zakonodavstvu predvidjeti smrtnu kaznu za djela izvršena u doba rata ili neposredne ratne opasnosti; takva kazna primijenit će se samo u slučajevima predviđenim zakonom i u skladu sa njegovim odredbama. Država će obavijestiti generalnog sekretara Vijeća Evrope o odgovarajućim odredbama toga zakona.”

38. Ustavni sud zaključuje da je, prema članu 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, smrtna kazna zabranjena i ukinuta.

39. Međutim, i prema članu 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da prva rečenica člana 2. stav 1. Evropske konvencije nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života već i da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. godine-III, str. 1403, tačka 36). Obaveza države u ovom pogledu jeste da donošenjem djelotvornih odredaba krivičnog zakona odvrati od počinjenja krivičnih djela protiv lica uz podršku mehanizma za provođenje zakona radi sprečavanja, obuzdavanja i sankcioniranja kršenja takvih odredaba (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Osman protiv U.K., presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. godine-VIII, str. 3159, tačka 115). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do ”nekog oblika djelotvorne zvanične istrage kad neko bude nasilno ubijen” (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. maja 2001. godine, tačka 111). Najbitniji cilj takve istrage ”je da se osigura djelotvorna implementacija domaćih zakona koji štite pravo na život”(ibid.), ”ta istraga mora biti djelotvorna u smislu da može da dovede ‛[…] do identifikacije i kažnjavanja onih koji su za to odgovorni ’, a tom obavezom se ne nameće ‛ishod, već sredstvo’ ” (ibid. , tačka 113). Pri ispitivanju da li su ove obaveze iz člana 2. Evropske konvencije ispoštovane, u obzir se uzima ne samo adekvatnost policijske istrage već i radnje organa gonjenja i sudova u relevantnom krivičnom postupku (vidi, npr., ibid., tač. 130-136) (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 50).

40. Obaveza da se provede djelotvorna istraga ne odnosi se samo na predmete u kojima je ustanovljeno da su umiješani zastupnici države (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Yasa protiv Turske, presuda od 2. septembra 1998. godine, tačka 100). U skladu sa stavom iz odluke Evropske komisije za ljudska prava u predmetu Dujardin protiv Francuske od 2. septembra 1991. godine (Evropska komisija za ljudska prava, broj 16734/90, Odluke i izvještaji 72, str. 236), postoji pozitivna obaveza države, prema članu 2. Evropske konvencije, da krivično goni one koji počine krivično djelo protiv života (ibid., tačka 51).

41. Dom za ljudska prava, podržavajući navedenu jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, zaključio je da činjenica da nije bila utvrđena odgovornost javne vlasti u nestanku i smrti sinapodnosilaca prijave ne oslobađa javnu vlast pozitivne obaveze da provede djelotvornu istragu kako bi , prema članu 2. Evropske konvencije, zaštitila pravo na život (vidi, Ranko i Goran Ćebić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. jula 2003. godine, CH/98/668, tačka 78).

42. Ustavni sud zapaža da postoji izgrađena praksa Doma za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava koji su utvrđivali da je srodnicima ubijenog lica prekršen član 2. Evropske konvencije zato što nije provedena djelotvorna istraga u vezi sa smrću tog lica (vidi, npr., Akdeniz, presuda od 31. maja 2001. ili Mc Kerr, presuda od 4. maja 2001. godine) (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 61). Također, Ustavni sud, slijedeći navedenu praksu, u analognoj situaciji u kojoj je podnosilac apelacije bio blizak srodnik ubijenog lica, povodom čije nasilne smrti nije provedena istraga, zaključio je da su povrijeđeni član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije, jer su državni organi propustili da preduzmu neophodne mjere kojima bi zadovoljili pozitivnu obavezu da zaštite život apelantove kćerke, kao bliskog srodnika (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1045/04 od 17. novembra 2005. godine).

43. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da su apelanti, kao bliski srodnici ubijenog lica za koje je ljekar-mrtvozornik pri prijemu i pregledu mrtvog tijela utvrdio da je njegova smrt nastupila nasilno, ovlašteni da zahtijevaju od javne vlasti da ispuni svoju pozitivnu obavezu da zaštiti život njihovog sina sadržanu u članu II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 2. Evropske konvencije. Neprocesuiranje nasilne smrti bliskog srodnika apelanata otvara pitanje mogućeg kršenja navedenog ustavnog prava. Ustavni sud naglašava da obaveza da se zaštiti pravo na život, prema članu 2. Evropske konvencije, nastaje kada je pojedinac ubijen upotrebom sile. Pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li su nadležni organi preduzeli djelotvornu istragu propisanu zakonom kako bi utvrdili da li je sin apelanata ubijen upotrebom sile i, ako jeste, da li su pokrenuli neophodan postupak protiv počinioca krivičnog djela, kako bi ispunili pozitivnu obavezu da zaštite pravo na život prema članu 2. Evropske konvencije.

44. Iz odgovora na apelaciju nadležnog pravnog lica, kao i dokumentacije priložene uz taj odgovor Ustavni sud zapaža da je pri preuzimanju mrtvog tijela srodnika apelanata ljekar-mrtvozornik utvrdio da je riječ o nasilnoj, najvjerovatnije ubilačkoj smrti, te da su pregledu mrtvog tijela za svaki slučaj nasilne smrti u periodu 1992-1995. godine prisustvovala službena lica nadležnih istražnih organa. Nasuprot ovim navodima, Kantonalno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi da ni Kantonalno tužilaštvo, a ni PU Visoko u službenoj evidenciji nemaju evidentiran sporni događaj, niti su preduzeli bilo kakvu radnju povodom njega. Dakle, evidentno je da je u konkretnom slučaju javna vlast propustila da preduzme zakonom propisane mjere, bilo da nadležno pravno lice obavijesti ipozove nadležne istražne organe da prisustvuju mrtvozorničkom pregledu tijela srodnika apelanata koji je stradao nasilnom smrću, bilo da nadležni istražni organi registriraju takvu eventualnu obavijest , pristupe pregledu i preduzmu odgovarajuće mjere i istražne radnje.

45. Također, Ustavni sud zapaža da nadležno pravno lice nije ispunilo svoju zakonsku obavezu, budući da niti navodi, niti nudi dokaze da je o nasilnoj smrti sina apelanata obavijestilo nadležne istražne organe prvobitno pri prijemu i mrtvozorničkom pregledu, a nadležno pravno lice ponovno je propustilo da to učini pri ekshumaciji posmrtnih ostataka srodnika apelanata, obavljenoj po odobrenjui u organizaciji nadležnog pravnog lica. Uprkos vlastitoj relevantnoj dokumentaciji kojom je evidentirana nasilna smrt bliskog srodnika apelanata, te navodnom izgledu i položaju posmrtnih ostataka navedenog lica, nadležno pravno lice u konkretnom slučaju propustilo je da preduzme neophodne mjere i o navedenim okolnostima koje ukazuju da je riječ o nasilnoj, ubilačkoj smrti obavijesti organe gonjenja, kako je propisano u sva tri zakona o krivičnom postupku koji su bili na snazi u relevantnom periodu, u skladu sa svojom pozitivnom obavezom da prijavi krivična djela i zaštitiživot srodnika apelanata u smislu člana 2. Evropske konvencije.

46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su propustom organa javne vlasti da ispune pozitivnu obavezu da zaštite život srodnika apelanata povrijeđeni član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije.

Zabrana podvrgavanja nehumanom postupku

47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.» Član 3. Evropske konvencije glasi:

„Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.“

48. Imajući u vidu navode iz predmetne apelacije, pitanje koje proizlazi jeste da li se može patnja, koja je nametnuta apelantima zbog toga što nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu povodom nasilne smrti njihovog bliskog srodnika, odnosno to što oni o tome nemaju nikakve informacije, smatrati torturom, nehumanim ili ponižavajućim postupanjem ili kaznom iz člana 3. Evropske konvencije.

49. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine ukazao na značaj koji se daje članu 3. u Evropskoj konvenciji, kao i u sistemu međunarodne zaštite ljudskih prava. Ukazano je na to da je član 3. dat u apsolutnim i nekvalificirajućim terminima. Naglašeno je da, nasuprot čl. 8. do 11. Evropske konvencije, koji u drugom stavu sadrže restriktivnu klauzulu, član 3. ne sadrži drugi stav kojim bi se odredile okolnosti koje dopuštaju ograničenje ovog prava. Prema tome, zaključeno je da u pogledu ove odredbe nema nikakvog prostora za ograničenja data zakonom. Neuvjetovanost člana 3, također, znači da, u smislu Evropske konvencije ili međunarodnog prava, nikad ne može postojati opravdanost djela koja krše ovaj član.

50. Osim toga, član 3. Evropske konvencije sadrži i materijalne aspekte, kao i one proceduralne prirode, poput obaveze da se istraže navodi o torturi i nekim drugim oblicima nehumanog postupanja. Član 3. Evropske konvencije može biti jednako prekršen namjernim maltretiranjem kao i nehatom ili propustom da se preduzmu konkretne radnje ili pruže odgovarajući standardi zaštite. Također, član 3. Evropske konvencije nameće i negativne i pozitivne obaveze: to znači obavezu da se suzdrži od određene vrste postupanja, kao i obaveze da se preduzmu pozitivne radnje kako bi se pojedincima osigurala njihova prava i zaštitili se od zabranjenog postupanja.

51. Zabrana torture, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja nije sadržana samo u Evropskoj konvenciji već predstavlja i dio međunarodnog običajnog prava i smatra se za ius cogens (prinudno pravo). Veliki broj međunarodnih normi je usvojen s ciljem borbe protiv torture, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, naprimjer, od člana 5. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine („Niko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju“) do Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda iz 1998. godine, kojim se tortura, kao široko rasprostranjen i sistematski napad na civile, proglašava zločinom protiv čovječnosti. Osim Evropske konvencije, većina država članica Vijeća Evrope je istovremeno i strana u sljedećim međunarodnim sporazumima kojima se zabranjuje tortura: četiri ženevske konvencije iz 1949. godine, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima UN iz 1966. godine (koji članom 7. regulira da: „Niko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju“), Konvencija protiv torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja UN (CAT) iz 1984. godine i Evropska konvencija o sprečavanju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja iz 1987. godine.

52. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da navodi iz apelacije otvaraju mogućnost da se krši zabrana nehumanog postupanja iz člana 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da nehumano postupanje jeste ono koje kod žrtve stvara osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. Prilikom razmatranja da li je kažnjavanje ili postupanje bilo „nehumano“ u okviru značenja iz člana 3. Evropske konvencije, mora se voditi računa o tome da li je cilj bio poniziti i degradirati lice koje je u pitanju i da li je ono što je posljedica negativno utjecalo na njegovu ili njenu ličnost na način koji je nespojiv sa članom 3. Evropske konvencije. Međutim, nepostojanje takvog cilja ne može isključiti nalaze o kršenju člana 3. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ranninen protiv Finske, presuda od 16. decembra 1997. godine).

53. Kao što je prije navedeno, apelanti traže da se o okolnostima nasilne smrti njihovog sina provede službena istraga i da ih nadležni organi obavijeste o tome, dajući odgovore na to ko je kriv za smrt njihovog srodnika i kakve će sankcije protiv njih biti preduzete. Kada se ove činjenice dovedu u vezu sa prethodnim razmatranjem, slijedi da je član 3. Evropske konvencije u odnosu na zabranu „nehumanog postupanja“ primjenljiv u konkretnom slučaju, te će, stoga, Ustavni sud ispitati da li je povrijeđeno navedeno pravo.

54. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke Ustavni sud je ustanovio da nehumano postupanje jeste ono koje kod žrtve stvara osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. U smislu navedenog zaključka, Ustavni sud će prilikom ispitivanja da li su apelanti bili izloženi nehumanom postupanju, usljed neprovođenja službene istrage o nasilnoj smrti njihovog srodnika, morati da vodi računa i o relevantnim elementima: „o bliskosti porodične veze“; „odnosima roditelj-dijete“; „stepenu do kojeg je član porodice bio svjedok predmetnog događaja“; „uključenosti člana porodice u pokušaje da dobije informacije o nestalom licu“; „načinu na koji su organi vlasti odgovorili na te upite“ koje je ustanovio Evropski sud za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kipar protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine).

55. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su apelanti u najbližem srodstvu sa licem kod kojeg je nastupila nasilna smrt. Činjenica da su nasilno razdvojeni od svog najbližeg člana porodice, neizvjesnost u pogledu njegove sudbine a, zatim, vijest da je mrtav i da su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani, prema mišljenju Ustavnog suda, morale su da ostave duboke tragove na psiho-fizičko stanje apelanata, te da kod njih izazovu veliku patnju. Ustavni sud je već konstatirao da je nehumano postupanje ono koje kod žrtve stvara osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. Te navode treba dovesti u vezu sa cjelokupnom situacijom apelanata. Naime, iz navoda apelacije vidljivo je da su apelanti bili nasilno razdvojeni od svojih najbližih u vrijeme zarobljeništva i ranjavanja njihovog sina, zatim, da su prikupljali ostale podatke koji bi im mogli pomoći da saznaju šta se desilo sa njihovim sinom. Na kraju, kada konačno nije bilo sumnje da sin apelanata više nije živ, te da je život izgubio na nasilan način, vlasti nisu pokrenule službenu istragu o tome, odnosno apelantima nisu dostavile bilo kakve informacije o tome iako postoji pozitivna obaveza vlasti da postupaju u tom smislu. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, Cakici protiv Turske, koju Ustavni sud podržava a kojom se utvrđuje da suština ovakvog kršenja prilikom nestanka lica nije toliko u činjenici „nestanka“ člana porodice, koliko u reakciji i stavu vlasti kada im se ova situacija stavi do znanja, te da rodbina može, naročito u pogledu ovog posljednjeg, tražiti da se direktno prizna kao žrtva ponašanja vlasti.

56. U konkretnom slučaju činjenica da vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti člana porodice apelanata i da nisu apelantima dostavile informacije o tome, prema mišljenju Ustavnog suda, apelante ne može ostaviti ravnodušnim. Naprotiv, nedjelovanje javnih vlasti kod apelanata mora izazvati „osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira“, što predstavlja nehumano postupanje, koje je zabranjeno članom 3. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud naglašava da su, u konkretnom slučaju, nadležni organi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine bili obavezni da preduzmu razumne korake kako bi se prikupile informacije koje se odnose na okolnosti nasilne smrti člana porodice apelanata, što, u prvom redu, podrazumijeva otkrivanje lica odgovornih za nasilnu smrt člana porodice apelanata i njihovo kažnjavanje u skladu sa zakonom. Međutim, nadležne vlasti u periodu dužem od jedanaeset godina propustile su da preduzmu razumne korake s ciljem otkrivanja lica odgovornih za smrt člana porodice apelanata, te informiranja apelanata o preduzetim mjerama. U tome Ustavni sud i vidi propust da se izvrši pozitivna obaveza javne vlasti, koja se sastoji u tome da se preduzmu razumni koraci s ciljem provođenja nepristrane istrage povodom nasilne smrti člana porodice apelanata, što je izostalo, te dovelo do povrede prava iz člana 3. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud, pozivajući se pri tome na vlastiti stav o istoj situaciji usvojen u Odluci broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine,zaključio je da su apelanti bili izloženi nehumanom postupanju zbog neprovođenja službene istrage povodom nestanka i nasilne smrti člana njihove porodice, odnosno nedostavljanja informacija o tome, uslijed čega su povrijeđeni član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije.

57. Ustavni sud naglašava da je za otklanjanje povrede prava iz člana 3. Evropske konvencije posebno važno da Kantonalno tužilaštvo hitno i bez daljnjeg odgađanja provede istragu o nestanku i nasilnoj smrti člana porodice apelanata, te da o rezultatima istrage obavijesti apelante.

VIII. Zaključak

58. Činjenica da nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti člana porodice apelanata tokom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno da apelanti nisu o tome dobili nikakve informacije, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo apelanata na život i zabranu nehumanog postupanja iz člana II/3. a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju i člana 3. Evropske konvencije.

59. Na osnovu člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1107/06 (R. i S. M.) | Sudska praksa | Aktio