Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-778/06 (H. G.)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-778/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 778/06, rješavajući apelaciju Hamde Gogića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamde Gogića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Kž-296/05 od 10. novembra 2005. godine, i Presude Općinskog suda u Živinicama, broj Kp-27/05 od 18. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamdo Gogić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Ševala Gogić iz Kladnja, podnio je, 9. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-
296/05 od 10. novembra 2005. godine, i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Kp-27/05 od 18. jula 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. aprila 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj Kp-27/05 od 18. jula 2005. godine, apelant je oglašen krivim što je, 6. maja 2003. godine oko 20,00 časova, na raskrsnici Mahala u Kladnju, nakon verbalnog sukoba udario Vahida Buševca (u daljnjem tekstu: oštećeni) lijevim prednjim dijelom svog motornog vozila marke «Mercedes» u predjelu desne noge, a zatim kada je oštećeni pao na tlo, izašao iz auta, prišao mu i udario ga dva puta nogom u predjelu lica, nanijevši mu na taj način laku tjelesnu povredu u vidu krvnog podliva gornjeg dijela desne potkoljenice i krvne podlivenosti u predjelu donjih očnih kapaka i predjelu nosa, čime je počinio krivično djelo - laka tjelesna povreda iz člana 178. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02; u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Apelantu je za navedeno krivično djelo izrečena novčana kazna u iznosu od 600,00 KM koju je dužan platiti u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti presude, s tim da će se, ukoliko istu ne plati u ostavljenom roku i ukoliko se ista ne bude mogla naplatiti prinudnim putem, apelantu za svakih započetih 50,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora. Apelant je obavezan naknaditi troškove krivičnog postupka u iznosu od 160,00 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Oštećeni je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.
3. U obrazloženju svoje presude Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza oštećenog, iskaza svjedoka Fatime Buševac i Zahira Mazalovića i nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine Zdenka Cihlarža utvrdio da je apelant počinio krivično djelo na način kako je to opisano u dispozitivu odluke. Naime, sud je naveo da su svjedoci Zahir Mazalović i Fatima Buševac, čije iskaze je sud ocijenio kao istinite i nepristrasne, izjavili da su od mjesta događaja bili udaljeni oko 10, odnosno 50 metara i da su jasno vidjeli kada je apelant svojim autom udario oštećenog, odnosno kada je izašao iz auta i udario nogom oštećenog u predjelu glave. Sud je dalje naveo da je vještak sudske medicine Zdenko Cihlarž u svom nalazu i mišljenju, kao i prilikom neposrednog saslušanja, naveo da je, na osnovu medicinske dokumentacije koja je glasila na ime oštećenog, zaključio da je oštećeni zadobio lake tjelesne povrede u vidu krvnog podliva gornjeg dijela desne potkoljenice i krvnu podlivenost u predjelu donjih očnih kapaka obostrano i u predjelu nosa, te da je kao mogući mehanizam nanošenja krvnog podliva gornjeg dijela desne potkoljenice udar isturenim prednjim dijelom putničkog motornog vozila, a da je krvna podlivenost u predjelu donjih očnih kapaka i u predjelu nosa mogla nastati udarcem zamahnutog nazuvenog stopala. Sud je naveo da je u cjelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka, budući da je vještak Zdenko Cihlarž vršio vještačenja pred ovim sudom dugi niz godina, kao i da je poznata činjenica da svoja stručna mišljenja daje u skladu sa pravilima nauke i vještine. Sud je dalje naveo da iskaze svjedoka Vahudina Begića, Zejne Buševac, Munibe Buševac, Sevlete Buševac i Himze Buševac nije posebno cijenio jer ovim svjedocima nisu neposredno bile poznate ili nisu uopšte bile poznate činjenice vezane za predmetni događaj. Sud je takođe naveo da nije prihvatio odbranu apelanta, jer je ocijenio da je data u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti.
4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv provstepene presude, Kantonalni sud je donio presudu, broj Kž-296/05 od 10. novembra 2005. godine, kojom je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant u svojoj žalbi nije naveo zbog kojih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka pobija prvostepenu presudu, tako da sud istu nije mogao ispitati u okviru tog žalbenog razloga budući da je članom 321. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine propisano da se prvostepena presuda ispituje samo u onom dijelu u kojem se pobija žalbom. U pogledu žalbenih navoda apelanta da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Kantonalni sud je naveo da su isti neosnovani budući da iz predmetnog spisa proizlazi da je prvostepeni sud na glavnom prestresu izveo sve dokaze predložene u optužniici, kao i sve predložene dokaze od strane apelanta, te da je cijeneći sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi izveo pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo na način kako je to opisano u dispozitivu odluke. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je oglasio apelanta krivim, jer su se po mišljenju i ovog suda u radnjama apelanta stekli svi elementi tog krivičnog djela tako da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepena presuda zasnovana na nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni razlozi apelanta zbog odluke o kazni, jer je po mišljenju ovog suda novčana kazna od 600,00 KM srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti i imovnom stanju apelanta, te da je neophodna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja iz člana 33. KZ FBiH, jer se ta svrha blažom kaznom ne bi mogla ostvariti.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje jer nisu izveli sve potrebne dokaze, tj. nisu odredili vještačenje njegovog ljekarskog uvjerenja, niti su prihvatili da se izvrši rekonstrukcija događaja, te da su svoje odluke zasnovali na lažnim iskazima svjedoka optužbe.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje u stvari odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da su redovni sudovi, shodno članu 296. stav 2. ZKP FBiH, dužni savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda broj AP-661/04).
10. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je Općinski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, prvostepeni sud je analizirajući sve izvedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio, a druge ne i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, potvrđujući prvostepenu presudu, detaljno obrazložio odluku u pogledu svakog apelantovog žalbenog navoda koji je istakao i kojim je tražio drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Nadalje, apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se suština žalbenih navoda o kršenju prava na slobodu i sigurnost i prava na slobodu kretanja i prebivališta, također, odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje. Pored toga, a budući da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović