Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-949/06 (D. D., I. H., B. K., H. Z., F. T. i Z. O.)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Dokaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-949/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-949/06, rješavajući apelaciju Džeme Delića, Ismeta Halilovića, Bakira Kahrimanovića, Habiba Zukića, Fahira Tuholjakovića i Zvonke Osvalda, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2, te 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džeme Delića, Ismeta Halilovića, Bakira Kahrimanovića, Habiba Zukića i Zvonke Osvalda podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-

551/05, od 27. januara 2006. godine, zato što je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahira Tuholjakovića podnesena protiv podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-551/05, od 27. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džemo Delić, Ismet Halilović, Bakir Kahrimanović, Habib Zukić, Fahir Tuholjaković i Zvonko Osvald (u daljnjem tekstu: apelanti), svi radnici JP RMU „Đurđevik“ d.o.o. iz Đuđevika, podnijeli su 28. marta 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-551/05, od 27. januara 2006. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-551/05, od 27. januara 2006. godine, potvrđena je presuda Općinskog suda u Živinicama, broj P-316/01, od 18. februara 2005. godine, a kojom je odbijena u cijelosti tužba apelanata Bakira Kahrimanovića, Džeme Delića, Habiba Zukića, Fahira Tuholjakovića protiv JP RMU „Đurđevik“ d.o.o. iz Đuđevika. Nabrojani apelanti su tužbom tražili da sud obaveže tuženog poslodavca, JP RMU „Đurđevik“ d.o.o. iz Đuđevika, da im isplati razliku naknade plate za period od 1998. do 2001. godine. Tužba ostala dva apelanta, Ismeta Halilovića i Zvonke Osvalda, djelomično je usvojena, te je sud naložio da se isplati određeni iznos naknada na 1999. i 2001. godinu (Zvonki Osvaldu), tj. za 2001. godinu (Ismetu Haliloviću). Sa viškom tužbenog zahtjeva, ova dva apelanta su odbijena. U obrazloženju prvostepenog suda stoji da je sud izveo dva vještačenja u cilju utvrđivanja razlike naknade plate za period od 1998. do 2001. godine, a u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» br. 29/98 i 32/01). Prvo vještačenje je, nakon što je sud bezuspješno tražio dopunu nalaza, odbio kao nejasno i nepotpuno. Drugo vještačenje, u skladu sa članom 155. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 53/03), sud je prihvatio, te zasnovao svoju meritornu odluku na istom.

3. Džemo Delić, Ismet Halilović, Bakir Kahrimanović, Habib Zukić i Zvonko Osvald su, nakong toga, izjavili reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Postupak po reviziji ovih pet apelanata je, prema stanju spisa, u toku. Šesti apelant, Fahir Tuholjaković, obratio se Ustavnom sudu direktno, te nije izjavljivao reviziju.

4. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu svojih prava, u principu, vide u činjenici da je sud nesavjesno radio, bio pristrasan, podlegao pritisku tužene strane, te zasnovao svoju odluku na pogrešnom vještačenju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2., te stava 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. st. 1. i 2, te stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glase: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. „Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;»

a) U odnosu na apelante Džemu Delića, Ismeta Halilovića, Bakira Kahrimanovića, Habiba Zukića i Zvonku Osvalda

6. Prema navedenim odredbama iz prethodne tačke ove odluke, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. Drugim riječima, apelacija je dozvoljena samo protiv tzv. „konačne“ odluke u smislu principa iscrpljivanja pravnih lijekova. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u procesnopravnom i materijalnopravnom smislu. Pri tome, podnosilac prijave mora imati dispoziciju korištenja pravnog lijeka, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što podnosilac prijave nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom (vidi, na primjer, Odluku o dopustivosti Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, broj CH/01/7453, od 25. jula 2007. godine, tačka 18).

7. U principu, revizija u parničnom postupku je djelotvoran pravni lijek, samo ukoliko u konkretnom slučaju apelant ispuni sve zakonom propisane uslove (Odluka Ustavnog suda AP 1121/04, od 13. oktobra 2005. godine, tačka 21). U tom slučaju, rok od 60 dana za podnošenje apelacije teče od dana primitka revizione odluke. A contrario, ukoliko revizija nije dozvoljena, apelant je dužan da se obrati Ustavnom sudu u roku od 60 dana od dana primitka drugostepene, tj. pravosnažne sudske odluke (Odluka Ustavnog suda, AP 2684/06, od 5. juna 2007. godine, tačka 10). S obzirom na izuzetak predviđen u članu 237. stavu 3. Zakona o parničnom postupku, apelanti su imali pravo da pokušaju izdejstvovati meritornu odluku u revizionom postupku, što su oni i učinili. Štaviše, apelanti su se pravilno, pored izjavljivanja revizije, paralelno obratili i Ustavnom sudu apelacijom, u roku od 60 dana od dana primitka drugostepene, tj. pravosnažne sudske odluke (presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-551/05, od 27. januara 2006. godine). Iako nisu obavijestili Ustavni sud o izjavljenoj reviziji, što je bila njihova obaveza, Ustavni sud neće uzeti u obzir ovaj propust, jer je ovaj sud došao na drugi način do saznanja o ovoj činjenici. Naime, u odgovoru na apelaciju od 20. juna 2006. godine, tuženi, JP RMU „Đurđevik“ d.o.o. iz Đuđevika, je dostavio kopiju izjavljene revizije.

8. U ovakvoj konstelaciji, a u skladu sa svojom stalnom praksom, Ustavni sud je obavezan da odbaci apelaciju ovih pet apelanata, kao preuranjenu, jer bi, u protivnom, donošenjem svoje odluke prije donošenja odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji prejudicirao ovo pitanje. Međutim, nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, apelanti će imati mogućnost da ponovo podnesu apelaciju, u kojoj bi, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, bili dužni, na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) (ostale odluke), navesti i ovu odluku Ustavnog suda (praksa iz Odluke Ustavnog suda, AP 106/06, od 23. februara 2006. godine, tačka 9).

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) U odnosu na apelanta Fahira Tuholjakovića

10. Iz citirane prakse iz tačaka 6. et sequ. ove Odluke, jasno proizilazi da ono lice koje ne ispunjava uslove za izjavljivanje revizije u skladu sa članom 237. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, niti pokuša da koristi mogućnost iz člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, ima pravo da se obrati apelacijom Ustavnom sudu. To je šesti apelant, Fahir Tuholjaković, učinio. Apelant pobija pravosnažnu, meritornu odluku, presudu Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-551/05, od 27. januara 2006. godine.

11. U svojoj apelaciji, apelant tvrdi povredu prava pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu svojih prava, u principu, vidi u činjenici da je sud nesavjesno radio, bio pristrasan, podlegao pritisku tužene strane, te zasnovao svoju odluku na pogrešnom vještačenju.b.1. U vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije

12. U vezi sa navodima apelanta da je sud nesavjesno radio, bio pristrasan, podlegao pritisku tužene strane, Ustavni sud odbija ove navode kao paušalne i neosnovane, iz slijedećih razloga.

13. Prije svega, Ustavni sud naglašava da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni dokaza i izboru istih (vidi odluku Ustavnog suda U 12/03, od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 18/04). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava «u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, Serija A, broj 166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine; AP 327/05, od 20. decembra 2006. godine, tačka 29. i dalje). Činjenica da se sud prikloni dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (AP 161/05, od 12. aprila 2006. godine, tačka 31). Princip ravnopravnosti stranaka, koji je važan element zahtjeva pravičnog suđenja, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda, U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02; U 95/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 21).

14. Na osnovu citirane prakse jasno se naziru, s jedne strane, određena ograničenja Ustavnog suda da preispituje odluke nižestepenih sudova, a, s druge strane, osnovni principi jednog pravičnog postupka, koje Ustavni sud ima nadležnost da preispituje. Međutim, u apelaciji, a ni u ostalim dokumentima predočenim Ustavnom sudu, ne postoje konkretni razlozi i dokazi za tvrdnju apelanta, da je sud nesavjesno radio, bio pristrasan, podlegao pritisku tužene strane, te zasnovao svoju odluku na pogrešnom vještačenju. Naime, prvostepeni sud je, u skladu sa Zakonom o parničnom postupku, proveo sve procesne radnje. Nema dokaza da je sud bio pristrasan niti da je jedna od strana u postupku izvršila pritisak na sud. Nadalje, Ustavni sud, još jednom, naglašava da je u nadležnosti redovnog suda da prihvati ili odbije određeni dokaz, kao što je u konkretnom slučaju, vještačenje. Prema tome, nezadovoljstvo jedne strane u postupku u vezi sa prihvaćenim dokazima i utvrđenim činjenicama ne može automatski voditi zaključku da je sud bio pristrasan, da je podlegao pritisku i sl. Prvostepeni sud, a što je sasvim jasno preispitao i drugostepeni sud, naveo je razloge zbog čega nije bio zadovoljan prvim vještačenjem. Sud je tražio da se prvo vještačenje dopuni i ispravi, što je bilo propušteno da se učini. Nadalje, sud je dao razloge zašto je prihvatio drugo vještačenje. Apelant je imao pravo suočavanja sa nalazom vještaka. Iz zapisnika sa ročišta, na kojem se apelant suočio sa nalazom vještaka, apelant nije naveo konkretne razloge zbog čega smatra da je nalaz pogrešan, a zbog čega se priklanja prvom nalazu, urađenom od strane vještaka Amele Softić. Apelant je postavio dva pitanja vještaku, na koja je vještak, po mišljenju Ustavnog suda, sasvim korektno dala odgovore. Apelant je, u principu, nakon toga paušalno izjavio da ne priznaje takav nalaz, te da podržava nalaz urađen od strane vještaka Amele Softić.

15. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta, u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije, prima facie neosnovani.b.2. U vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

16. S obzirom na zaključke u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ne vidi razlog za razmatranje navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud je došao do zaključka da su redovni sudovi, u jednom pravičnom postupku vođenom uz poštivanje svih ustavnopravnih principa i standarda, utvrdili da apelant nema pravo na veću naknadu nego što mu je dodijeljena. Samim tim, on ne može tvrditi da ima zaštićenu imovinskopravnu poziciju u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u koju se tužena strana neopravdano umiješala.b.3. Zaključak

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-949/06 (D. D., I. H., B. K., H. Z., F. T… | Sudska praksa | Aktio