Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2425/06 (A. R.)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2425/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2425/06, rješavajući apelaciju Alice Ramović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alice Ramović, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Uvl-104/03 od 28. juna 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Alica Ramović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl-104/03 od 28. juna 2006. godine .

2. Presudom Vrhovnog suda, broj U-1543/2001 od 27. februara 2002. godine poništeno je rješenje Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), broj UPII/05-2-5-106/01 od 16. aprila 2001. godine i rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04/I-23-64/99 od 3. januara 2001. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje iz razloga što organi uprave nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje od kojeg zavisi pravilnost donošenja odluke.

3. Uprava je u ponovnom postupku donijela rješenje, broj 23-04/I-23-64/99 od 29. jula 2002. godine kojim je odbijen zahtjev «Magros-Veletrgovina» Sarajevo radi iseljenja apelantice iz stana u ulici Nikole Kašikovića broj 5/II kao neosnovan. Istim rješenjem određuje se apelantica za nosioca stanarskog prava na stanu u ulici Nikole Kašikovića broj 5, sprat II, po strukturi dvosoban, ukupne površine 49 m², nakon smrti nosioca stanarskog prava Ramović Munire, apelanticine majke. Umjesto ugovora o korištenju stana koji je apelantica dužna zaključiti sa davaocem stana Magros-

Veletrgovina Sarajevo, primjenjivat će se ovo rješenje kojim se određuje da sva prava i obaveze koje je imala Ramović Munira ostaju i dalje na snazi samo će glasiti na ime apelantice dok se ne zaključi ugovor o korištenju stana.

4. Rješavajući po žalbi «Magros-Veletrgovina» Sarajevo izjavljenoj protiv rješenja Uprave, Federalno ministarstvo je donijelo rješenje, broj UPII/05-2-23-5-106/01 od 25. februara 2003. godine kojim je u cijelosti poništilo rješenje Uprave, broj 23-04/I-23-64/99 od 29. jula 2002. godine. Istim rješenjem odbijen je zahtjev apelantice za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u ulici Nikole Kašikovića broj 5/II kao neosnovan, i naloženo apelantici i ostalim da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja isele iz predmetnog stana, te da isti oslobode od lica i stvari predaju u posjed vlasniku stana «Magros-Veletrgovina» DD Sarajevo, sve pod prijetnjom prinudnog iseljenja.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj U-1083/03 od 23. oktobra 2003. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelantice podnešena protiv rješenja Federalnog ministarstva, broj UPII/05-2-

23-5-106/01 od 25. februara 2003. godine iz razloga što osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu apelantice, te da zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u sumnju navodima tužbe. Apelantica je protiv pravomoćne presude Vrhovnog suda, broj U-1083/03 od 23. oktobra 2003. godine, dana 22. decembra 2003. godine podnijela Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Također, apelantica je 25. decembra 2003. godine podnijela Federalnom tužilaštvu Bosne i Hercegovine inicijativu za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv pravomoćne presude Vrhovnog suda, broj U-1083/03 od 23. oktobra 2003. godine.

6. Presudom Vrhovnog suda, broj Uvl-104/03 od 28. juna 2006. godine odbijen je zahtjev za zaštitu zakonitosti Federalnog tužitelja, broj UT-67/03 od 8. januara 2004. godine. Istom presudom, odbačen je zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda, broj U-

1083/03 od 23. oktobra 2003. godine. Vrhovni sud je zaključio da pobijanom presudom nije povrijeđeno ni procesno ni materijalno pravo, te je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio u skladu sa odredbama člana 51. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 2/98, 8/00. i 9/05). Vrhovni sud je odbacio zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje odluke vijeća Vrhovnog suda u skladu sa odredbama člana 45. i 49. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, iz razloga što se protiv odluke koja je donesena po tužbi u upravnom sporu isti ne može podnijeti.

7. Apelantica smatra da su joj pobijanom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštičeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je u apelaciji navela da se prethodno obraćala i Domu za ljudska prava BiH, te da je Komisija za ljudska prava njenu prijavu, broj CH/03/14970 proglasila neprihvatljivom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

9. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proističe da je apelantica protiv pravomoćne presude Vrhovnog suda, broj U-1083/03 od 23. oktobra 2003. godine podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke i zahtjev za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud je presudom, broj Uvl-104/03 od 28. juna 2006. godine odbacio kao nedozvoljen zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke i odbio kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti.

12. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res judicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Prema tome, Ustavni sud smatra da se zahtjev za vandredno preispitivanje pravosnažne sudske odluke ne može smatrati efektivnim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom pravnom lijeku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1496/06 od 9. novembra 2006. godine). Iz istih razloga Ustavni sud smatra da se i zahtjev za zaštitu zakonitosti može smatrati efektivnim pravnim lijekom samo ukoliko se tom zahtjevu pozitvno udovolji.

13. Obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke i zahtjev za zaštitu zakonitosti u apelanticinom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Vrhovnog suda, broj U-1083/03 od 23. oktobra 2003. godine.

14. S obzirom na to da je apelantica protiv presude Vrhovnog suda, broj U-1083/03 od 23. oktobra 2003. godine, 22. decembra 2003. godine podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje i a 25. decembra 2003. godine inicijativu za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, proizilazi da je apelantica presudu Vrhovnog suda primila prije tog datuma a kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 15. augusta 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Vrhovnog suda.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović