Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2653/06 (UniCredit Zagrebačka banka d.d. Mostar, P. T.)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javnost postupka
  • Revizija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2653/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP 2653/06, rješavajući apelaciju UniCredit Zagrebačka banka d.d. Mostar, Podružnica Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija UniCredit Zagrebačka banka d.d. Mostar, Podružnica Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Fedracije Bosne i Hercegovine, broj Rev-515/04 od 30. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. UniCredit Zagrebačka banka d.d. Mostar, Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je, 14. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Fedracije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-515/04 od 30. maja 2006. godine.

2. Udruženje građana "Taldi" Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) je, 12. decembra 2002. godine, Kantonalnom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) podnio tužbu protiv Komercijalne banke d.d Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Univerzal Banke dd Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena), radi duga u visini od 98.496,05 KM. U tužbi i tokom postupka tužitelj je istakao da je sa prvotuženom bio u poslovnim odnosima na način što su zajednički formirali fond za kreditiranje demobilisanih boraca u koji fond su tužitelj i prvotužena uplatili iznose od po 200.000,00 DEM. Međutim, uvođenjem privremene uprave kod prvotužene 2. augusta 2000. godine, tužitelj više nije mogao kontrolisati korištenje kreditnih sredstava, a 22. februara 2001. godine došlo je do prodaje prvotužene drugotuženoj. Prvotužena, drugotužena, Zagrebačka Banka d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: ZABA) i Agencija za bankarstvo FBiH (u daljnjem tekstu: Agencija) su, 21. februara 2001. godine, sačinili Sporazum, i to prvotužena i drugotužena kao ugovorne strane a ZABA i Agencija kao potpisnice, kojim su definisani ciljevi sklapanja Sporazuma. Prvotuženi i drugotuženi su na osnovu navedenog Sporazuma, 8. marta 2001. godine, zaključili Ugovor o prenosu novčanih sredstava. U članu 2. predmetnog ugovora prvotužena se obavezala da će na drugotuženu prenijeti novčana sredstva u iznosu od 13.383.154,04 KM. Tužitelj je tužbom predložio da sud obaveže tužene da mu solidarno isplate iznos od 181.196,21 DEM od čega iznos od 159.009,90 DEM na ime pripadajućeg uloga dijela sredstava iz uplaćenog fonda za revolving kredite za demobilisane borce, a iznos od 22.186,31 DEM na ime obračunate i uplaćene kamate na ta sredstva.

3. Drugotužena je Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru, broj Tt-413/04 od 30. juna 2004. godine, pripojena ZABI, zbog čega je nastavila poslovanje pod nazivom apelanta.

4. Tokom postupka pred Kantonalnim sudom, tužitelj je konačno opredijelio tužbeni zahtjev predloživši da sud obaveže prvotuženu u likvidacionom postupku i apelanta da mu solidarno isplate iznos od 98.496,05 KM, te da se apelant obaveže da na iznos od 98.496,05 KM plati zakonsku kamatu počev od 21. februara 2001. godine, kao dana preuzimanja sredstava od prvotužene do dana isplate, uz nakandu troškova postupka, u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

5. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Ps-422/01 od 10. januara 2003. godine, na osnovu člana 196. tačka 6. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) prekinut je postupak u odnosu na prvotuženu u likvidacionom postupku, uz obrazloženje da je odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o bankama («Službene novine Federacije bosne i Hercegovine», broj 41/02) propisano da «pokretanjem likvidacije banke prestaju teći svi parnični sporovi protiv nje».

6. Presudom Kantonalnog suda, broj Ps-422/01 od 17. decembra 2002. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na apelanta, dok je u odnosu na prvotuženu konstatovano da se zbog prekida postupka u odnosu na tu stranku nije ni odlučivalo. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je istakao da je obaveze iz zaključenog pravnog posla između tužitelja i prvotužene, preuzela prvotužena, koja je sada u likvidacionom postupku, te da će tužitelj svoja prava iz navedenog pravnog posla ostvariti kod navedenog pravnog subjekta. Stoga je, kako dalje obrazlaže taj sud, osnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta, zbog čega je tužbeni zahtjev u odnosu na njega odbijen.

7. Vrhovni sud je odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Kantonalnog suda i rješenja o prekidu postupka u odnosu na prvotuženu donio Presudu, broj Pž-43/03 od 18. marta 2004. godine, kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu i rješenje potvrdio. Sud je u obrazloženju predmetne presude naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da pravni prednik apelanta nije preuzeo stanje konta po komisionim poslovima iz bilansa stanja prvotužene, pa ni spornih 98.496,05 KM, koji potiču iz tih poslova. Naime, niti u jednom od ugovora nije navedeno da apelant preuzima potraživanja i obaveze po «komisionim poslovima», a prema bilansu stanja prvotužene dio koji je ostao kod prvotužene u likvidaciji odnosi se upravo i na sporni komisioni ugovor. Na dan prodaje prvotužene 22. februara 2001. godine, prvotužena je imala 13,383.159,14 KM a u tim novčanim sredstvima se nalaze i novčana sredstva koja su uplatili korisnici komisionih kredita na ime otplate kredita i plaćanje kamate, koje prvotužena do tog datuma nije vratila naručiocu sluga. Prema tome, po mišljenju tog suda, apelant nije bio ni u kakvom obligacionopravnom odnosu sa tužiocem, a posebno u odnosu na zaključeni sporni ugovor.

8. Odlučujući o reviziji tužitelja, Vrhovni sud je donio Presudu, broj Rev-515/04 od 30. maja 2006. godine, kojom je raviziju djelimično uvažio i nižestepene presude preinačio, tako da je apelanta obavezao da tužitelju isplati iznos od 98.496,05 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 21. februara 2001. godine kao dana preuzimanja sredstava od prvotužene pa do isplate, sve u roku od 30 dana od dana prijema presude. U dijelu žalbe koji se odnosio na prekid postupka u odnosu na prvotuženu potvrđeno je rješenje Kantonalnog suda, broj Ps-422/01 od 10. januara 2003. godine i revizija je odbijena. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada su tužitelja odbili sa tužbenim zahtjevom u odnosu na apelanta. Sud je također naveo da su na apelanta sa ukupnim novčanim sredstvima prvotužene prenesena i novčana sredstva tužitelja, a zaključenim sporazumom i ugovorima apelant nije preuzeo potraživanja i obaveze po komisionim poslovima. Sud je u konkretnom slučaju zaključio da se radi o preuzimanju novčanog iznosa bez valjane pravne osnove, odnosno da je nastalo sticanje bez osnova, pa je apelant u svojstvu primatelja sredstava dužan vratiti stečeno, a na osnovu odredaba člana 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), uz obavezu plaćanja zatezne kamate od dana sticanja (član 214. ZOO).

9. Apelant smatra da mu je Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-515/04 od 30. maja 2006. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se odluka Vrhovnog suda, kao trećestepenog suda u postupku odlučivanja o vanrednom pravnom lijeku, zasniva na drugačijem utvrđenju odlučnih činjenica u konkretnoj pravnoj stvari. Pored toga, apelant ističe, da je ove odlučne činjenice revizijski sud, drugačijom ocjenom dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom u prvostepenom postupku (nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke), utvrdio drugačije nego prvostepeni i drugostepeni sud. Na kraju apelant ističe, da revizijski sud nije ovlašten da povodom izjavljene revizije utvrđuje drugačije činjenično stanje i na tako drugačije utvrđeno činjenično stanje drugačije primjenjuje materijalno pravo, kao što je u konkretnom slučaju učinio. Apelant, također, ističe da je Vrhovni sud spornu odluku donio bez održavanja javne rasprave, odnosno bez omogućavanja apelantu kao pravnom sljedniku drugotužene raspravljanje o odlučnim činjenicama.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

12. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u postupanju Vrhovnog suda povodom izjavljene revizije tužitelja, čime su kako tvrdi prekršene odredbe člana 250. stav 2. ZPP-a. Konkretno, apelant smatra da je revizijski sud utvrdio drugačije činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje drugačije primjenio materijalno pravo, zatim da je spornu odluku donio bez održavanja javne rasprave, odnosno bez omogućavanja apelantu raspravljanje o odlučnim činjenicama.

13. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, Odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).

14. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je primjena zakona od Vrhovnog suda u postupku po reviziji bila proizvoljna, da li je došlo do povrede procesnih prava, te da li utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da su "nižestepeni sudovi, uprkos utvrđenju da je [apelant] preuzela novčana sredstva sa računa [prvotužene] u ukupnom iznosu od 13.383.154,04 KM u koji iznos su ušle i dospjele uplate kredita i kamate koje pripadaju tužitelju u iznosu koji tužbenim zahtjevom potražuje, odbijaju tužitelja sa tužbenim zahtjevom uz obrazloženju da zaključenim sporazumom i ugovorom apelant nije preuzela i obaveze po komisionim poslovima". Vrhovni sud je istakao da iz dokumentacije u spisu nesporno proizlazi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na ugovoru o revolving komisionim kreditima za demobilisane borce koji je zaključen 3. aprila 1997. godine između tužitelja kao naručioca usluga i prvotužene kao vršioca usluga, kojim su regulisani međusobni odnosi pod kojima će prvotužena kao banka držati fond za kreditiranje demobilisanih boraca iz projekta revolving Komisione kreditne linije, vršiti puštanje kredita na korištenje, te naplatu iskorištenih sredstava kredita. Ugovorne strane nisu odredile iznos uloženih sredstava, ali su utvrdile način raspodjele kamate. Prema nalazu vještaka, na dan prodaje, 22. februara 2001. godine prvotužena je u novčanim sredstvima na svom računu imala iznos od 13.383.159,04 KM u kom iznosu se nalaze i novčana sredstva koja su uplatili korisnici komisionih sredstava na ime otplate kredita i plaćanja kamate, a koja sredstva do tog datuma prvotužena nije vratila tužitelju kao naručiocu usluge (93.528,00 KM kao dio neplaćenih glavnica kredita i 4.914,05 KM neplaćenih kamata). Sporazumom o prenosu određene imovine prvotužene na pravnog prednika apelanta od 22. feburara 2001. godine i Aneksom od 8. marta 2001. godine sporazuma, zaključeni su posebni ugovori o preuzimanju prava i obaveza. Tako je ugovorom o prenosu novčanih sredstava koja se nalaze na računu prvotužene u članu 2. navedeno da se prenose novčana sredstva u iznosu od 13.383.159,04 KM, koji iznos prema mišljenju vještaka predstavlja ukupna novčana sredstva. Prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka nižestepeni sudovi su utvrdili da ni u jednom od ugovora nije navedno da pravni prednik apelanta preuzima potraživanja i obaveze po komisionim poslovima. Prema bilansu stanja prvotužene, dio koji je ostao kod prvotužene u likvidaciji čini stanje konta koja se odnose na sporni komisioni ugovor. Međutim, Vrhovni sud smatra da su odluke nižestepenih sudova su u suprotnosti sa činjeničnim utvrđenjam, odnosno da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužitelja sa tužbenim zahtjevom.

15. Vrhovni sud u revizionom postupku obrazlaže da novčana sredstva koja se odnose na dio uplaćenih kredita i obračunatih kamata u ukupnom iznosu od 98.496,05 KM, koja po ugovoru o revolving komisionim kreditima pripadaju tužitelju, su bespravno prenesena na apelanta kao dio ukupnih novčanih sredstava sa računa prvotužene. Kako su, u konkretnom slučaju, na apelanta sa ukupnim novčanim sredstvima prvotužene prenesena i novčana sredstva tužitelja, a zaključenim sporazumom i ugovorima apelant nije preuzeo potraživanja i obaveze po komisionim poslovima, radi se o preuzimanju novčanog iznosa bez valjane pravne osnove, te je nastalo sticanje bez osnova (član

210. ZOO).

16. Iz naprijed navedenog proizilazi da su redovni sudovi u potpunosti proveli postupak s ciljem utvrđivanja pravilnog činjeničnog stanja, a Vrhovni sud je u postupku revizije, na osnovu istog činjeničnog stanja izveo drugačiji pravni zaključak i na drugačiji način primjenio materijalno pravo, te je, kao rezultat toga, uvažio raviziju tužitelja i obavezao apelanta da mu isplati iznos od 98.496,05 KM sa zakonskim kamatama počev od 21. februara 2001. godine kao dana preuzimanja sredstava pa do isplate. Vrhovni sud je pritom primijenio član 250. stav 1. ZPP-a koji propisuje da «ukoliko revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu». Pravilna primjena materijalnog prava je revizijski razlog na koji sud pazi po službenoj dužnosti, a pogrešna primjena materijalnog prava podrazumijeva da su sve odlučne činjenice pravilno utvrđene. Za zaključak u pogledu pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, a pogrešne primjene materijalnog prava Vrhovni sud je u pobijanoj presudi dao jasne razloge i obrazloženje, pa je neosnovana tvrdnja apelanata da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljnosti u primjeni prava, odnosno da je Vrhovni sud ponovo utvrđivao činjenično stanje pa da je slijedom toga pogrešno primijenio materijalno pravo.

17. U odnosu na apelantov prigovor da je Vrhovni sud spornu odluku donio bez održavanja javne rasprave, Ustavni sud ukazuje da je u skladu sa članom 246. ZPP-a, revizija vanredni pravni lijek o kojem sud odlučuje bez rasprave u nejavnoj sjednici, te da pred revizijskim sudom ni pod kojim uslovima ne može doći do rasprave, koja je dozvoljena u drugostepenom postupku (član 217. ZPP-a).

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2653/06 (UniCredit Zagrebačka banka d.d… | Sudska praksa | Aktio