Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2488/06 (R. J.)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2488/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP 2488/06, rješavajući apelaciju Radmile Jovandić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Jovandić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj GŽ-

2321/05 od 23. juna 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj P-1313/04-B od 15. jula 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmila Jovandić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj GŽ-2321/05 od 23. juna 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1313/04-B od 15. jula 2005. godine.

2. Zaključkom Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23/5-372-1452/99 od 28. jula 2003. godine, odbačen je zahtjev apelantice za vraćanje ateljea u posjed u ulici Trg ZAVNOBiH-a broj 12/5, Sarajevo, zbog nenadležnosti ovog organa.

3. Zaključkom Općinskog načelnika putem Općinske službe za urbanizam, stambene i komunalne poslove Općine Novi grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba), broj 06-31-989/03 NB-S od 23. oktobra 2003. godine, odbačen je zahtjev apelantice za vraćanje predmetnog stana–ateljea zbog nenadležnosti ovog organa. Rješenjem Uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove), broj 25-31-5670/03 D od 12. februara 2004. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantice izjavljena protiv zaključka Službe.

4. Apelantica je zatim 12. aprila 2004. godine podnijela tužbu protiv Adise Podbičanin i Refike Podbičanin radi predaje u posjed predmetnog stana – ateljea. Općinski sud se rješenjem, broj P-

1313/04-B od 15. jula 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj GŽ-2321/05 od 23. juna 2006. godine, oglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo provedene radnje u postupku i odbacio tužbu apelantice, obrazlažući da je apelantica jedino u upravnom postupku legitimisana da traži povrat i predaju u posjed svog stambenog prostora kao i svakog drugog prostora, pa je ovaj sud našao da nije nadležan za postupanje po podnesenom zahtjevu apelantice.

5. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je «na svakoj državi potpisnici sporazuma da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uslove za pokretanje postupka» (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sustavu» (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelantice je prije svega zadatak upravnih organa i redovnih sudova.

9. U konkretnom slučaju apelantica je, nezadovoljna odlukama dobivenim od organa uprave, radi vraćanja stana-ateljea u posjed podnijela tužbu Općinskom sudu, koji je tužbu odbacio zbog nenadležnosti, na što je apelantica izjavila žalbu Kantonalnom sudu, koji je žalbu odbio kao neosnovanu. Kako je članom 10. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list RBiH», br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93 i «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99), za stambena pitanja određena nadležnost organa uprave nadležne za stambene poslove i članom 4. stava 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 29/03), određeno da se zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi općinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove, redovni sudovi pravilno su postupili donoseći navedene odluke, iz čega proizilazi da apelantica nije koristila efektivni pravni lijek.

10. Prije podnošenja tužbe Općinskom sudu, apelantica je podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana-ateljea, međutim, isti je prvo odbačen zaključkom Uprave od 28. jula 2003. godine, a zatim odbačen i zaključkom Službe od 23. oktobra 2003. godine. Apelantica je izjavila žalbu protiv navedenog zaključka Službe, međutim, ista je odbijena kao neosnovana rješenjem Uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove od 12. februara 2004. godine.

11. Apelantica smatra da joj se morao obezbijediti pristup sudu koji bi meritorno ispitao njen zahtjev za vraćanje stan u posjed. Što se tiče ovih navoda apelantice, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala pravo izjaviti žalbu protiv zaključka Uprave od 28. jula 2003. godine Ministarstvu za stambene poslove Kantona Sarajevo, u skladu sa odredbama člana 220. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99). Takođe, apelantica je imala pravo tužbom pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv rješenja Uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove od 12. februara 2004. godine, kako je to jasno naznačeno u pravnoj pouci sadržanoj u tom rješenju, a u skladu sa odredbama čl. 10. i 13. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 2/98). Navedene radnje apelantica je propustila poduzeti, već se nezadovoljna postupanjem organa uprave po njenom zahtjevu za vraćanje predmetnog stana-ateljea u posjed, smatrajući da joj je na taj način ugroženo pravo na pristup sudu, obratila direktno Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Međutim, kako nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2488/06 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio