Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1499/06 (M. R.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1499/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-1499/06, rješavajući apelaciju Mehe Rahimića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Rahimića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj U-191/05 od 19. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Meho Rahimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je, 25. maja 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj U-191/05 od 19. aprila 2006. godine (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-191/05 od 19. aprila 2006. godine.
2. Privremenim Rješenjem Stručne službe Društvenog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine – Filijala u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Fond), broj 1810-0496/98-1 od 13. februara 1998. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 37099,33 dinara, počev od 1. januara 1998. godine
3. Nadalje, Rješenjem Kantonalne administrativne službe Federalnog Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine – u Tuzli (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), broj 1810-0003/04-4 od 14. januara 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem privremenog Direktora Federalnog Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), broj 02/1-5095535909 od 12. marta 2004. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 265,2846 KM, počev od 1. januara 1998. godine. U navedenom Rješenju je, između ostalog, utvrđeno da se ovaj iznos penzije usklađuje na dan 1. januara 2002. godine, odnosno na dan donošenja rješenja i da iznosi 329,3850 KM, s tim da će se isplata po tom rješenju vršiti od 1. januara 2004. godine.
4. U postupku rješavanja zahtjeva apelanta za utvrđivanje prava na starosnu penziju, prvostepeni organ je utvrdio da je apelant - osiguranik rođen 17. augusta 1952. godine, da mu je prestao radni odnos sa pravom na penziju u smislu Zakona o unutrašnjim poslovima, da je u tim organima proveo više od deset godina na poslovima na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, da ukupan penzijski staž do 31. decembra 1997. godine odnosno do prestanka osiguranja iznosi trideseset dvije godine, tri mjeseca i devet dana, da se osiguraniku priznaje u staž i vrijeme provedeno u OS BIH, te da je u ukupan penzijski staž uračunat i staž sa uvećanim trajanjem od četri godine i devet mjeseci i da je apelant, 1. januara 1998. godine, ispunio uslove za sticanje prava na starosnu penziju iz člana 52. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja («Službeni list SFRJ», br. 23/82, 77/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89 i 44/90).
5. Utvrđujući osnovanost žalbenih razloga na žalbu koju je podnio apelant protiv prvostepenog rješenja, drugostepeni organ je utvrdio da je žalba neosnovana, jer je prvostepeni organ pravilno primjenio propise iz penzijsko-invalidskog osiguranja koji su tad bili važeći.
6. Presudom Kantonalnog suda, broj U-191/05 od 19. aprila 2006. godine, odbijena je tužba apelanta u upravnom sporu protiv akta drugostepenog organa. Kantonalni sud je utvrdio da je osporeno rješenje zakonito jer je obračun penzije, penzijski osnov, te izvršena usklađivanja i povećanja penzije izvršena prema materijalnim propisima koji su važili u momentu podnošenja zahtjeva, a ne propisa koji su kasnije donešeni, a na koje se apelant poziva. U obrazloženju ove presude je navedeno, između ostalog, da su organi tužene pravilno postupali kada su primijenili odredbu iz člana 52. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, te apelantu prilikom određivanja starosne penzije, penzijski osnov utvrdili od njegove prosječne mjesečne plaće ostvarene u 1997. godini, kao zadnjoj kalendarskoj godini prije ostvarivanja prava na penziju, a u procentu od penzijskog osnova prema dužini penzijskog staža. Osim toga, ovako određena penzija dovedena je na nivo penzija iz mjeseca aprila 1996. godine, kao posljednjeg mjeseca za koji su u potpunosti usklađene penzije po odredbama člana 30. stav 1. i 4. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja.
7. Apelant smatra da je presudom Kantonalnog suda došlo do povrede njenog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu penzija nije pravilno utvrđena i obračunata i da su upravni i sudski organi, osim nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primjenili materijalno pravo i odredbe Zakona o penzijsko-inalidskom osiguranju obzirom na obračun penzije, penzijski osnov, te izvršena usklađivanja i povećanja penzije. On smatra da je visinu penzije i kasnija usklađivanja trebalo odredIti na osnovu propisa koji su važili nakon sticanja uslova za njegovo penzionisanje, odnosno na temelju Zakon o penzijsko-invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 29/98 i 32/01).
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: [...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Suština apelantovih navoda iz apelacije je da penzija nije pravilno određena, jer su nadležni upravni i sudski organi pogrešno primjenili odredbe materijalno-pravnih propisa o obračunu penzije, penzijskom osnovu, te izvršeno usklađivanju i povećanju penzije. Apelant smatra da je trebalo primjeniti zakonske propise koji donešene nakon što je on ispunio uslove za penzionisanje i da je usklađivanje penzije trebalo izvršiti prema tim propisima.
11. Budući, dakle, da iz navoda apelacije proizlazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi bivši Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
12. Ustavni sud smatra da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava isti su kao oni koji su već izneseni u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje je drugostepeni organ razmotrio i detaljno obrazložio u rješenju drugostepenog upravnog organa. Ustavni sud smatra da su upravni i sudski organi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili svoje zaključke i stavove, a Ustavni sud posebno u osporenoj odluci Kantonalnog suda nije pronašao ništa što bi ukazaivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, na što je Ustavni sud već ukazao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie , ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović