Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1511/06 (M. I.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivično djelo
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1511/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-1511/06, rješavajući apelaciju Marinka Ilijaševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Ilijaševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-06-000086 od 13. aprila 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj K-15/04 od 14.
oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Ilijašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, koga zastupa Branka Praljak, odvjetnica iz Novog Travnika, podnio je, 26. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000086 od 13. aprila 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-15/04 od 14. oktobra 2005. godine-
2. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K- 15/04 od 14. oktobra 2005. godine, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci zbog krivičnog djela «teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva» iz člana 277. stav 1. u vezi sa članom 276. ranije važećeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 43/98: u daljnjem tekstu: KZ FBiH).
3. U toku prvostepenog krivičnog postupka je utvrđeno da je apelant, u saučesništvu, izvršio navedeno krivično djelo tako što je dao informaciju da oštećeni A.F. ima veću količinu novca, što su ostali saučesnici iskoristili tako što su, 21. maja 2000. godine, napali oštećenog i upotrebom sile i prijetnje istom oduzeli 9000 DM, 1500 Chf kao i iznos od 4.500 DM u austrijskim šilinzima, zatim lovački karabin, pušku sačmaricu i telefon marke «Panafon», s tim da su jednu polovinu oduzetog novca dali apelantu.
4. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-06-000086 od 13. aprila 2006. godine, sud je usvojio žalbu apelenta i u odnosu na njega preinačio osporenu presudu Kantonalnog suda u odluci o kazni tako da što mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Vrhovni sud je naveo da sve olakšavajuće okolnosti koje su navedene prvostepenom presudom nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja, pa je smatrao da se i ovako umanjenom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Vrhovni sud je posebno cijenio činjenicu da je riječ o porodičnom čovjeku i ocu malodobnog djeteta, da se apelant korektno vladao prema sudu, da nije od vremena učinjenja krivičnog djela dolazio u sukob sa zakonom, kao i, posebno, okolnost da je apelant u konkretnoj krivičnoj stvari osuđen kao pomagač, pa da sve okolnosti treba uzeti u obzir i ublažiti kaznu izrečenu prvostepenom presudom.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda(u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se žali na okolnost da «činjenični opis izreke optužnice», ne sadrži elemente iz kojih bi se pouzdano utvrdilo da li radnje koje su opisane u optužnici predstavljaju krivično djelo koje je apelant preduzimao. Zbog ove okolnosti apelant smatra je osporenim presudama povređen KZ FBiH na štetu apelanta, a time i pravo na fer i pošteno suđenje. Apelant navodi da je osuđen zbog radnje pomaganja u izvršenju krivičnog djela koje je navodno pružio ostalim saučesnicima, dajući informaciju da osoba A.F. posjeduje veću količinu novca. Kod radnje pomaganja je neophodan elemenat umišljaja učinioca, a to u konkretnom slučaju, kako se navodi u apelaciji, nije dokazano. Takva tvrdnja mora biti i obrazložena u izreci presude, navodi apelant, ali izreka pobijane prvostepene presude ne sadrži takve činjenice iz koje se vidi taj subjektivni elemenat htjenja niti druge okolnosti kao što su vrijeme, mjesto i drugi podaci koji pokazuju da je apelant pružio informacije koje će kasnije poslužiti saučesnicima za izvršenje krivičnog djela. Da je prvostepeni sud ovako postupio, pravilno bi, po mišljenju apelanta, ocjenio njegovo ponašanje i primjenio krivični zakon, te ga oslobodio od predmetne optužbe za pomaganje u izvršenju navedenog krivičnog djela . Zbog svega navedenog, apelant cjeni da je povređeno njegovo pravo na pravičan postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Suštinski prigovor koje je apelant iznio u apelaciji tiče se navoda da i opružnica, pa i prvostepena presuda, ne sadrže elemente iz kojih bi se pouzdano utvrdilo da je u radnjama koje su opisane u optužnici odnosno presudi (davanje informacije koje su drugima poslužile za izvršenje krivičnog djela) ima elemenata odnosno radnji krivičnog djela za koje je apelant osuđen. Iz ovoga proizilazi da se apelant žali da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvđeno, što je rezulutiralo navodno proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Pri tome je radnja pomaganja, kojom je okvalifikovano apelantovo učešće u izvršenju navedenog krivično djela, uzeto kao način na koji je apelant izvršio krivično djelo za koje je osuđen. Kod radnje pomaganja je neophodan elemenat umišljaj učinioca, a to u konkretnom slučaju, kako se navodi u apelaciji, umišljaj apelanta nije dokazan. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su nesporno utvrdili da je kod ostalih saučesnika već postojala odluka o izvršenju krivičnog djela, a pružanje informacije o tome ko u Kiseljaku ima novca predstavljalo je, smatraju redovni sudovi, pomagačku radnju apelanta kojom se to njihovo djelo pomaže, unapređuje, podupire, podržava odnosno olakšava izvršenje krivičnog djela koje su drugi optuženi ostvarili kao izvršitelji. Prema tome, umišljaj kao oblik vinosti je dovoljno obrazložen u prvostepenoj presudi i sastoji se htjenju ili namjeri izvršenja opisane radnji davanja informacija koje je apelant preduzeo. Nema nikakvih naznaka da u konkretnom slučaju sudovi nisu izveli dokaze kojim je radnja apelanta obrazložena na opisani način, odnosno da opisano ponašanje apelanta nisu ocjenili sa stanovišta definicije radnje pomaganja u izvršenju krivičnog djela, pri čemu su nisu uočene poizvoljnosti u primjeni krivičnog zakona uz uvažavanje principa pravičnog suđenja.
9. Dakle, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu navedenog ustavnog prava, između ostalog, vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog krivičnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto ti apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari nalazeći da je apelant na način naveden u izreci prvostepene presude počinio predmetno krivično djelo, ali pri tom i umanjujući izrečenu kaznu na godinu dana nalazeći da su stekle određene olakšavajuće okolnosti na strani apelanta za umanjenje kazne izrečene prvostepenom presudom.
11. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze koji potiču osnovanu sumnju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da u predmetnoj apelaciji nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović