Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-83/07 (B. B.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Žalba
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-83/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-83/07, rješavajući apelaciju Bahrije Bešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bahrije Bešić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-78/2000 od 4. januara 2001. godine, rješenja Federalnog ministarstva odbrane, Uprave za odbranu Bihać broj 22-05/05-1-SM-79/99 od 31. decembra 1999. godine i rješenja Federalnog ministarstva odbrane, Odjela za odbranu Sanski Most broj 22-15/04/03-0163-190/98 od 6. maja 1999. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Bahrija Bešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kozarca, podnijela je, 29. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-78/2000 od 4. januara 2001. godine, rješenja Federalnog ministarstva odbrane, Uprave za odbranu Bihać (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 22-05/05-1-SM-79/99 od 31. decembra 1999. godine i rješenja Federalnog ministarstva odbrane, Odjela za odbranu Sanski Most (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 22-15/04/03-0163-190/98 od 6. maja 1999. godine.
2. Apelantica je podnijela zahtjev Odjelu, kojim je tražila da se njenom bratu N.G. prizna status pripadnika OS RBIH (TO Kozaruša) u vremenu od 1. aprila do avgusta 1992. godine. Rješenjem Odjela broj 22-15/04/03-0163-190/98 od 6. maja 1999. godine, koje je potvrđeno rješenjem Uprave broj 22-05/05-1-SM-79/99 od 31. decembra 1999. godine, njen zahtjev je odbijen iz razloga što je u postupku utvrđeno da N.G. nije aktivno borbeno djelovao prema neprijatelju.
3. Apelantica je protiv rješenja Uprave broj 22-05/05-1-SM-79/99 od 31. decembra 1999. godine podijela tužbu, koju je Kantonalni sud odbio presudom broj U-78/2000 od 4. januara 2001. godine, i koja je sadržala pouku o pravnom lijeku da je protiv te presude dozvoljena žalba Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine putem Kantonalnog suda u roku od 15 dana od dana prijema presude. Apelantica je u apelaciji navela da nije bila upućena da ima pravo na žalbu protiv presude Kantonalnog suda, te se tog razloga nije podnijela žalbu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
6. U konkretnom slučaju, apelantica je propustila da iskoristi raspoloživi djelotvorni pravni lijek, odnosno da u skladu sa čl. 41. i 42, tada važećeg, Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br. 2/98 i 8/00) i poukom o pravnom lijeku koji je sadržala presuda Kantonalnog suda broj U-78/2000 od 4. januara 2001. godine, u ostavljenom roku protiv pobijane presude podnese žalbu Vrhovnom sudu. Na osnovu navedenog, Ustavni sud konstatuje da apelantica nije iscrpila sve pravne lijekove koji su mogući po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović