Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-695/07 (D. B. i Hercegovina)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-695/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-695/07, rješavajući apelaciju države Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija države Bosne i Hercegovine, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-30/06 od 5. februara 2007. godine i broj P-223/05 od 31. marta 2006. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-223/05 od 15. februara 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Država Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: BiH), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), podnijela je, 23. februara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BIH) broj Gž-30/06 od 5. februara 2007. godine i broj P-
223/05 od 31. marta 2006. godine i presude Suda BIH broj P-223/05 od 15. februara 2006. godine.
2. Presudom Suda BIH broj P-223/05 od 15. februara 2006. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Mustafe Begića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezana je tužena BIH-Uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Bosne i Hercegovine da tužitelju, na ime neisplaćenih plata, toplog obroka, prevoza na posao, sredstava za odvojeni život, sredstava za smještaj i regresa, isplati iznos od 87.249,00 KM, zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju presude je konstatovao da je u konkretnom slučaju sporno pitanje pasivne legitimacije tužene, odnosno pitanje da li je Uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove), u periodu od 1. februara 2002. godine do 31. decembra 2004. godine, u kojem je tužitelj obavljao dužnost direktora Uprave, bila institucija Bosne i Hercegovine, da li je tužitelj imao status zaposlenika u instituciji BIH, i da li mu je, slijedom toga, BIH bila dužna isplaćivati naknade po osnovu radnog odnosa. Iz provedenih dokaza, Sud BIH je zaključio da je Uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove institucija Bosne i Hercegovine, te da je BIH trebala isplatiti tužitelju gore navedeni novčani iznos na ime naknada iz radnog odnosa, pa je shodno tome, usvojio tužbeni zahtjev. Presuda Suda BIH broj P-223/05 od 15. februara 2006. godine je sadržavala pouku o pravnom lijeku, da je protiv iste dozvoljena žalba Apelacionom odjeljenju suda BIH u roku od 15 dana od njenog donošenja.
3. Protiv presude Suda BIH broj P-223/05 od 15. februara 2006. godine, Pravobranilaštvo je 24. marta 2006. godine izjavilo žalbu, koja je rješenjem Suda BIH broj P-223/05 od 31. marta 2006. godine, odbačena kao neblagovremena. Sud BIH je konstatovao da je presuda u predmetnoj pravnoj stvari donesena 15. februara 2006. godine, a da su stranke prethodno, prilikom zaključenja glavne rasprave, kojoj je prisustvovao i predstavnik Pravobranilaštva adekvatno upoznate sa datumom donošenja presude i upozorene da im od tada teče rok za žalbu. Nadalje, Sud BIH je utvrdio da je i pored toga, kao i činjenice da je ovlašteni radnik Pravobranilaštva 15. februara 2006. godine, u prostorijama suda, preuzeo predmetnu presudu, žalba protiv te presude je podnesena tek 24. marta 2006. godine. U vezi sa navedenim, Sud BIH je podsjetio da je članom 170. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BIH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 36/04 i 84/07, u daljnjem tekstu: Zakon o parničnom postupku), određeno da se protiv presude donesene u prvom stepenu može podnijeti žalba u roku od 30 dana od dana donošenja presude, te da rok za žalbu u parnicama iz radnih odnosa, shodno članu 355. istog zakona iznosi 15 dana. Sud BIH je zaključio da je žalba neblagovrmena, jer je podnesena van zakonom predviđenog roka, te je na osnovu člana 180. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, istu odbacio.
4. Pravobranilaštvo je protiv rješenja Suda BIH broj P-223/05 od 31. marta 2006. godine podnijelo žalbu iz svih razloga propisanih Zakonom o parničnom postupku. U žalbi je navelo da je tokom cijelog prvostepenog postupka isticalo prigovor pasivne legitimacije, koji nije uvažen od strane suda, te da je iz tih razloga podneskom vratilo presudu Suda BIH broj P-223/05 od 15. februara 2006. godine, jer je smatralo da nije ovlašteno da istu primi kao pravni zastupnik nepostojeće institucije. Takođe, istaklo je da je predmetna presuda ipak uručena pismenom dostavom, te da, s obzirom na datum pismene dostave, smatra kako je žalba blagovremena, pa je predložilo je da se žalba uvaži i osporeno rješenje ukine. Sud BIH je rješenjem broj Gž-30/06 od 5. februara 2007. godine odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio rješenje broj P-223/05 od 31. marta 2006. godine. Sud BIH je konstatovao da je ovlašteni radnik Pravobranilaštva, koje je u toku cijelog postupka nastupalo u svojstvu zastupnika tužene, 15. februara 2006. godine, preuzeo predmetnu presudu, koju je nakon toga uz podnesak vratilo Sudu. Nadalje, Sud BIH je utvrdio da je predmetna presuda 20. marta 2006. godine dostavljena Pravobranilaštvu, protiv koje je nakon toga izjavilo žalbu. Sud BiH je utvrdio da je dostava predmetne presude, koja je izvršena 15. februara 2006. godine, bila uredna, te je zaključio da je, shodno tome, prvostepeni sud pravilo ocjenio da je od tog datuma počeo teći zakonom određeni rok za žalbu, koji prema članu 170. u vezi sa članom 355. Zakona o parničnom postupku iznosi 15 dana. Takođe, Sud BiH je konstatovao da činjenica da je Pravobranilaštvo vratilo preuzetu presudu, nije pravno relavantna za izjavljivanje pravnog lijeka u predmetnom postupku. Iz navedenog, Sud BIH je zaključio da je žalba Pravobranilaštva, kao što je to pravilno zaključio prvostepeni sud, neblagovremena, te da je pobijano rješenja pravilo i zakonito, uslijed čega je žalba apelanta protiv prvostepenog rješenja neosnovana u smislu člana 202. stav 2. Zakona o parničnom postupku .
5. BiH apelacijom pobija navedene odluke, tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.. Povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanji i povredi odredaba parničnog postupka, s obzirom da smatra kako nije pasivno legitimisana u predmetnom parničnom postupku, jer Uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove nije njena institicija.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. S obzirom da je BIH nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na ustavno pravo BIH na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, BIH se žali na odluke Suda BIH, donesene u parničnom postupku po tužbi tužitelja protiv BIH-Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, radi isplate primanja iz radnog odnosa, ističući da u predmetnom postupku nije pasivno legitimisana.
10. Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom parničnom postupku BIH propustila da iskoristi raspoloživi djelotvorni pravni lijek, odnosno da u skladu sa članom 355. u vezi sa članom
170. Zakona o parničnom postupku, i poukom o pravnom lijeku koju je sadržala presuda Suda BIH broj P-223/05 od 15. februara 2006. godine, u ostavljenom roku protiv pobijane presude podnese žalbu Apelacionom odjeljenju Suda BIH. Shodno tome, Sud BIH je rješenjem broj P-223/05 od 31. marta 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem istog suda broj Gž-30/06 od 5. februara 2007. godine odbacio žalbu BIH kao neblagovremenu. Ustavni sud napominje, da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, BIH je morala blagovremeno podnijeti žalbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja žalbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da BIH nije došla do konačne meritorne odluke koja bi mogla biti predmet raspravljanja pred Ustavnim sudom. Stoga Ustavni sud zaključuje da BIH, neblagovremenim podnošenjem žalbe Sudu BIH protiv presude broj P-223/05 od 15. februara 2006. godine, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno podnijela žalbu, na temelju koje redovni sud nije mogao meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović