Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1982/06 (S. S.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1982/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-1982/06, rješavajući apelaciju Senada Sokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Sokića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Zenica, broj Gž-1391/05 od 20. aprila 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Sokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je, 11. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1391/05 od 20. aprila 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-394/04 od 20. juna 2005. godine, obavezan je RMK»Breza» iz Breze (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete isplati ukupno 5.700,00 KM i to za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 4.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 1000,00 KM, za pretrpljen strah iznos od 700,00 KM sa kamatom počev od 20. juna 2005. godine kao dana donošenja presude do isplate, te da naknadi troškove postupka u visini od 1.022,80 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva apelant se odbija.

3. Općinski sud je tokom prvostepenog postupka proveo niz dokaza nalazeći da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan, jer je članom 23. stav 2. Zakona o penzijsko i invalidskom osiguranju regulisano:»da se povreda na radu smatra i povreda koju osiguranik pretrpi na redovnom putu od stana do mjesta rada ili obrnuto na putu preduzetom radi izvršenja poslova i na putu preduzetom radi stupanja na rad». Općinski sud navodi da su i drugi radnici dolazili na posao putem kojim se kritičnog dana kretao i sam apelant, te iako se ne radi o putu koji je registriran kao put kontrolisanog ulaska u krug poduzeća, očigledno je da je bilo uobičajeno da radnici koriste i put kuda prolazi željeznička pruga za dolazak na posao te zaključuje da je apelant koristio uobičajeni put dolaska na posao pa kako se na putu povrijedio, to povreda ima karakter povrede na radu.

4. Odlučujući o visini zahtjeva, sud je imao u vidu mišljenje vještaka da kod apelanta postoji umanjenje životne aktivnosti od 15%, da se posljedice povređivanja ogledaju u stalnim bolovima u stopalu te je cijenio životnu dob u vrijeme povrijeđivanja i na ime naknade za duševni bol zbog umanjenja opšte životne aktivnosti dosudio 4000,00 KM. Cijeneći intenzitet i trajanje bolova, sud smatra da bi primjerena naknada za ovaj vid štete bila iznos od 1.000, 00 KM, a cijeneći intenzitet straha i njegovo trajanje, primjerenim navedeni sud smatra iznos od 700,00 KM. Dakle, po svim navedenim vidovima štete, apelantu je dosuđen iznos od 5.700,00 KM. Općinski sud smatra da navedeni iznos odgovara nastaloj nematerijalnoj šteti koju je apelant pretrpio i da će se sa istim postići pravična satisfakcija u novčanom obliku što je i svrha u skladu sa članom 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

5. Odlučujući o žalbi apelanta i tuženog, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1391/05 od 20. aprila 2006. godine, žalbu apelanta odbio a žalbu tuženog uvažio, pobijanu presudu preinačio tako što se apelant u cijelosti odbija sa tužbenim zahtjevom.

6. U obrazloženju presude, Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud o činjenici kada je apelant povrijeđen odlučio na osnovu izjašnjenja vještaka medicinske struke koji je svoje izjašnjenje dao na glavnoj raspravi po izvršenom uvidu u dodatnu medicinsku dokumentaciju koja je na glavnoj raspravi uručena samo vještaku a ne i tuženom a čemu se tuženi usprotivio jer navedena medicinska dokumentacija nije bila predložena kao dokaz na pripremnom ročištu. Dakle, nastavlja dalje Kantonalni sud, činjenica kada se sporna povreda desila utvrđena je na osnovu dokaza u koje je samo vještak izvršio uvid i koji nisu izvedeni na glavnoj raspravi te su na taj način povrijeđene odredbe čl. 102. stav 2. i 128. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a što je imalo uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Kantonalni sud također ističe da kada i ne bi postojala navedena povreda odredaba parničnog postupka tužbeni zahtjev apelanta ne bi bio osnovan jer apelant nije dokazao da je dana 19. maja 2003. godine doživio povredu na radu. Naime, navodi sud, na osovu provedenog dokaznog postupka ne može se zaključiti da je apelant povrijeđen 19. maja 2003. godine jer iz zdravstvenog kartona proizilazi da se apelant javio doktoru 27. maja 2003. godine a iz otpusnice Ortopedske klinike Sarajevo se vidi da je u tu kliniku primljen tek 26. maja 2003. godine a svjedok za kojeg je apelant tvrdio da ga je na dan povrede vozilom tuženog vozio u bolnicu u Brezu a zatim u Sarajevo . je izjavio da se ne sjeća da ga je vozio. Kantonalni sud smatra pogrešnim zaključak prvostepenog suda da se predmetna povreda apelanta može okarakterisati povredom na radu iz odredbe člana 23. stav 2 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer put kojim je apelant te prilike došao na posao nije bio redovan put od stana do mjesta rada, jer je postojala zabrana radnicima da se kreću tim putem pa se ne može smatrati da je apelant doživio povredu na radu

7. Apelant smatra da mu je ovom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju apelacije, apelant izlaže tok postupka pred redovnim sudovima i žali se na proizvoljno tumačenje drugostepenog suda u pogledu datuma povrijeđivanja kao i na ocjenu provedenih dokaza. Apelant ističe da je presuda Kantonalnog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnih propisa jer je Kantonalni sud propustio mogućnost da u konkretnom pedmetu, uzimajući u obzir utvrđene činjenice primjeni član

169. Zakona o obligacionim odnosima, obaveže tuženog da apelantu naknadi štetu zbog teškog materijalnog stanja i po osnovi pravičnosti. Apelant navodi da je tuženo preduzeće odgovorno za štetu kao subjekt koji je bio dužan da vodi nadzor nad apelantom kao njegov poslodavac i da istakne upozorenje da je prugom zabranjeno kretanje.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog nepravilne ocjene dokaza te u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen o tužbi apelanta i prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu dok je Kantonalni sud odlučujući o žalbi tužene dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu odluku i odbio tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati 10.000,00 KM. Naime, Kantonalni sud zaključuje da je činjenica kada se sporna povreda desila utvrđena na osnovu dokaza u koje je samo vještak izvršio uvid i koji nisu ni izvedeni na glavnoj raspravi a što je suprotno članu 102. stav 2 Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH, broj 53/03 i 75/05). Pored navedenog, Kantonalni sud je ocjenom provedenih dokaza zaključio da se predmetna povreda apelanta ne može smatrati povredom na radu u smislu odredbe člana 23. stav 2 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH», broj 29/98) jer apelant nije dokazao da je 19. maja 2003. godine doživio povredu na radu.

12. U odnosu na navode apelanta da je Kantonalni sud pogrešnom ocjenom dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine). U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

13. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku). Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjnice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mutatis mutandis već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP-661/04).

14. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je Kantonalni sud na osnovu dokaza provedenih pred prvostepenim sudom u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Konkretno, sud je analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je zaključio da se predmetna povreda apelanta ne može smatrati povredom na radu u smislu odredbe člana 23. stav 2 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i zašto se na osnovu provedenog dokaznog postupka pred prvostepenim sudom ne može zaključiti da je apelant povrijeđen 19. maja 2003. godine. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i tuženom, da izvede sve dokaze, Kantonalni sud je te dokaze ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.

15. Iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je Kantonalni sud propustio obrazložiti osporenu presude, a naročito da je pogrešno primijenjen materijalni propis, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U kontekstu navedenog, budući da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.

16. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović